Pages

Thursday, September 23, 2021

PORFIRIJE PODVOJENI: "U Zagrebu umiljato janje - u Crnoj Gori vuk naoštrenih zuba..."

Nedavno sam osjetio potrebu da izrazim svoju nadu nakon prvih nastupa i izjava patrijarha Porfilija. Dogadjanja u Crnoj Gori pokazuju i drugu patrijarhovu stranu. Naredni period na Balkanu otkrice stvarnu sliku patrijarha Partfilija jer, cinjenica je, politika je na  Balkanu pod velikim uticajem crkve, bilo koje...   

************************

Piše: ROBERT FRANK


Tiha srpska okupacija Crne Gore u Hrvatskoj prolazi nezamijećeno. Kao da se radi o nečem nebitnom i kao da se zbog istih ovakvih situacija 90-ih ovdje nije ratovalo. Osim predsjednika Zorana Milanovića koji je artikulirao svoje stavove o tome, ostali ni da zucnu. Kao i Europa koja oko ovog problema u potpunosti šuti. Ignorira politiku „srpskog sveta“, izvorišta još jedne u nizu beogradskih destabilizacija trusnog Balkana u kojem je mir kao trajna vrijednost postavljen na fragilnim temeljima i na trusnom području. Opterećena internim neslaganjima, krajnje dezorijentirana po pitanju svoje pozicije naspram ostalih velesila koje na indopacifičkom prostoru otvaraju novo krizno žarište i potencijalni (pred)nuklearni sukob, Europa i njena unija uobičajeno kasne naspram onoga što se događa u njenom dvorištu. Povijest je pokazala: dok EU nešto primijeti, već će se zaratiti.

Ključni akter novog-starog sukoba je, očekivano, predvidivo i neminovno opet - Srbija. Današnja vlast na čelu s Aleksandrom Vučićem je ranjena zvijer koja se samo novim plijenom može održati na životu. Meta je Crna Gora, koliko površinom i brojem stanovnika mala, toliko geostrateškim položajem važna. Preko nje se vodi proxi rat, pozadina je u svojoj suštini američko-ruska. Po toj jadranskoj državi golemog potencijala, ali i demokratskog deficita, stanovništva podijeljenog na proeuropske Crnogorce i prosrpske Srbe, porazmješteni su špijuni koji samo čekaju znak za aktiviranje, stvaranje programiranog kaosa uvezenog, naravno, iz Srbije u koju ga je izvezla, naravno, (ne)službena Moskva.

Step by step, odmjerenim ritmom, uz zvuke ratnih truba i huškačkih javnih istupa, po unaprijed određenom scenariju motiviranom nekim od brojnih srpskih mitova o toj navodnoj velesili koja pobjeđuje u ratu, a gubi u miru, Vučićeva politička čizma gazi sve do duše Crne Gore - Cetinja.

Crna Gora, koja s jedne strane želi biti moderna, tolerantna i građanska, ugrožena je na doslovnoj i simboličnoj razini. Zavaljana je u živo blato koje je vuče na dno, tamo gdje je u Hadovom podzemnom svijetu čeka konačni obračun s velikosrpskom hegemonističkom politikom u čijem je ostvarenju, kao i mnogo puta u novijoj povijesti, aktivno sudjelovala Srpska pravoslavna crkva.

Neposredan casus belli je nedavno ustoličenje Joanikija za mitropolita SPC-a u Crnoj Gori. Helikopterskim desantom na Cetinje, diverzantskom akcijom koja kao prizor potpune groteske i ludila podsjeća na lošu scenu iz nekog od filmova o Rambu, Srbija je (polu)nasilnim i provokativnim ustoličenjem Joanikija udarila u samo srce crnogorstva. Oduzela je Crnogorcima čojstvo, pravo na tradiciju, povijesni značaj Cetinja.

U službu takve srpske politike stavio se patrijarh srpski Porfirije, donedavni stanovnik Zagreba, kažu oni koji su ga znali simpatičan, pristojan, razuman, progresivan. U našem dvorištu umiljato janje, u susjednom vuk naoštrenih zubi. U istom čovjeku dvije suprotnosti: prvo, prijateljstvo kojim je obasipao Hrvatsku i Hrvate predstavljajući se čovjekom kakvog samo možemo poželjeti, drugo i nasuprot tome, aktivnosti kojima sudjeluje u suludoj pripremi velikosrpske agresije na Crnu Goru, za što predsjednik Aleksandar Vučić samo traži pravi, provedivi i efikasni model realizacije.

Tko je pravi Porfirije? 

Tko je u svemu tome pravi Porfirije? Porfirije podvojeni? Onaj mirotvorni, čovjek evanđelja koji kaže „Hrvatska i ja volimo se javno“? Ili se radi o (pred)ratnom patrijarhu spremnom sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao predvodnicom slavodobitno umarširati u Podgoricu, nakon što je već ustoličenjem mitropolita Joanikija osvojeno procrnogorsko Cetinje?

Može li patrijarh Porfirije u jednom dijelu nesretnog Balkana, ovog našeg, prvenstveno oko Zagreba, biti dobar čovjek, produhovljen, ekumenist, osoba pomirenja, uvažavanja i tolerancije kojoj će se klanjati hrvatska lijeva intelektualna elita, ali ne i samo ona jer mu se klanjalo i s desnice, dok je istodobno, u susjednoj Crnoj Gori, (ne)posredni provoditelj nacionalističke politike koja će vjernike umjesto približavanja oltaru odvesti u vojne rovove, gdje će im se umjesto križa u ruke tutnuti puška?

Pravo je pitanje jesu li svi koji su u Hrvatskoj prakticirali neformalna, opuštajuća i intelektualna druženja s glorificiranim patrijarhom Porfirijem nasjeli njegovoj blagotvornoj retorici i slatkorječivosti kojom je izgovarao sve što se ovdje željelo čuti, ali je to u suštini možda bila jedna velika laž, obmana, predstava za naivne političke strukture koje su mu naivno povjerovale?

Patrijarh Porfirije je čovjek u službi SPC-a kao dijela „srpskog sveta“, još jednog velikosrpskog projekta, čijim se inače provedbama, a nedavna je povijest to pokazala, razmještaju narodi, uništavaju gradovi i pune groblja.

e li čovjek koji je, eto, bio dobar prema nama, a loš prema onima do nas, biti dobar čovjek? Može li Hrvatska zanemariti i ignorirati Porfirijevu negativnu ulogu u Crnoj Gori samo zato što je ovdje izrekao neke dobre stvari, u koje sada, u kontekstu recentnih zbivanja, svatko pametan ima pravo posumnjati? Može li mu se u Hrvatskoj, zato što je šarmirao lijevo-intelektualnu elitu, umanjiti odgovornost za ono što propagira oko Crne Gore kojoj se odriče državnost, a Crnogorcima nacionalnost?

Porfirijevi zagrebački kružoci

U svemu tome čini se da aktualna srpska vlast koju predvodi Levijatan Vučić patrijarha Porfirija nije ni iskoristila ni (zlo)upotrijebila. Nisu ga njegovi uvukli u bitku u kojoj nije želio ratovati. Nisu ga opili srpskim nacionalizmom kad on već teče njegovim venama. Našu je lijevu intelektualnu elitu obmanuo, odradio, zaveo. Poigrao se s njom. Kao da su zaboravili što je taj pjevač četničkih pjesama otpjevao. Podsjetimo: „Što se ono na Dinari sjaji, Đujićeve kokarde na glavi; Sa Dinare svanuće sloboda, doneće je Momčilo vojvoda“. Već nakon tog saznanja o veličanju četničkog ratnog zločinca, za što nema ni trunke opravdanja, Porfirija je trebalo društveno izolirati, od njega se u Hrvatskoj trebalo distancirati. No takva je reakcija izostala. Porfirije je unatoč tome dulje vrijeme okupljao zagrebačke intelektualce koji bi s pravom osudili bilo kojeg katoličkog svećenika s ustaškom pjesmom u ustima, no ostaje pitanje zašto su njemu prešli preko pjevanja četničkih pjesama.

Osim toga, kako je moguće da je usred Hrvatske ustaška pjesma opravdano neprihvatljiva, dok se četničku na Porfirijevim kružocima, kako se neformalno označavalo njegovo okupljanje i druženje s ovdašnjim intelektualcima, očito smatralo bezazlenom. Čudni dvostruki kriteriji koje je teško protumačiti bilo kako drugačije nego totalnom glupošću onih koji su morali reagirati, ali to nisu. Jedno je, međutim, u svemu tome kristalno jasno – kao da je prošao još i neku drugu obuku osim one službene na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu, Porfirije je sa srpske strane savršeno odradio svoj posao: rečenica da je na tim okupljanjima - na kojima je bio jedan bivši predsjednik Hrvatske, neki filozofi, utjecajni, cijenjeni povjesničari, novinari, liječnici i znanstvenici - on sjedio sa strane, krajnje nenametljivo u ulozi neprimjetnog domaćina i pažljivog slušača pametnim bi ljudima signalizirala još ponešto…

Glas Istre)

No comments:

Post a Comment