No da se vratim, nazad na Banjaluku i nastavim dje sam stao kod one propalice.
Jedan je isao samo
set godina u tu istu Gimnaziju a da nije znao tacan odgovor na brzinsko pitanje
"koji si ti sad razred!?"
Rek'o bi samo ...
"jebajiga u istoj sam ucionici, k'o i prosle godine! Valja li mi
ova?"
Uglavnom tako! Ne
bih sada imenovao moje drugove, ko zna kakve su sve pozicije okupirali u
danasnjem zivotu, sta su nasrali okolo ljudima ... pa da ih ne ukopavam!
Ja sam slovio kao
najbolji i najpametniji medju jednakima ... prost razlog, isao sam u Gimnaziju
... samo pet godina!
Skoro, k'o Pionir
... medju njima!
Al' me niko zbog tih mojih uspjeha nije
podjebav'o! Znali su moj fazon! Gotivili to!
Objasnit cu jednom
kako mi se to desilo i kako sam se zajebucno odlazeci tjeran prvim ljetnim
jugom na more ... mjesec dana prije kraja skolske godine! A mor'o sam! Nesto me
zestoko povuklo!
Ne samo onda ...
uvijek cak i danas! Znaci, nije do mene! Nije moja greska! To je neka visa sila
... a ko to moze sad objasniti? Danguba!
Kad osjetim miris
juga ... jebajiga ... odo' ja! Ruksak i sator na ramena, radnickim vozom preko
Bosanskog Novog, tri sata cekanja na goloj pruzi u mrklom mraku, pa prelaz na
pravi morski voz ... onaj sa dugim vagonima, gdje sjede pravi putnici a ne
izmucena lica radnika Celuloze, Jelsingrada, Cajaveca, Kozare ... i tako! A
morski nocni voz vozi pravac u Split! Oko petice ... uz uvijek predivno jutro,
banemo u
Ulazimo u Kabare,
nas dva tri ... koliko nas se skupilo i preostalo u te kasne sate.
Hoda se skoro na
prstima! Jebajiga, Pozoriste je k'o, neka kulturna usranova, skoro! Pa zato! Neko
u cosku svira klavir, pa da se ne prepa'ne i da ga ne zajebemo ... hodamo tiho!
Prodje se ta prva prostorija sa klavirom, pa L zaokret prema drugoj prostoriji!
Tamo sve zauzeto! Kao i inace! Banjalucka elita, Direktori, Doktori, Dangube, Opstinari
... samo odabrani vrhunski cijenjeni pijanci ... kako muski tako i zenski!
Inace, da ne
grijesim ... ovi ljudi su sebe nazivali - prijateljima dobre kapljice!
A kapljica im
bila, poveca! Eto, ovolika!
U dubini sale i
vecem mraku, samo svaleri i svalerke! Sto 'no kazu ... realnije drustvo! Dobro,
mi nikad nismo sjedali za te stolove ... nekako je bilo i neprilicno! A mozda
bi nas i otjerali!? Ko zna!? Mislim zbog onih nasih dvadesetidvije!
Oko sredine te,
nazovi sale bio je ulaz u kuhinju i
Samo su rijetki
imali privilegiju da se u to predvorje kuhinje uvuku i prislone na taj sankic.
Ustvari ... nije se moglo bas ni prisloniti! Stojis k'o stuha ... samo onako!
A ko je ikad nas
pit'o, kako je nama!? Samo daj lovu, daj, daj! A casice, nikakve ... metar i
zilet, ti nagnes, dahnes ... a ono nestalo!
Jebajiga ... mora ponovo! A onda opet ista prica!
S druge strane
sanka, kad nije sa onim elitnim gostima, tipa dr. Franjo Jajcevic, dr. Simo
Bajic i ostalih sa pratnjom ... sad' da ne navodim imena Sudija, Glumaca,
Sekretara kojecega, Direktora, Opstinskih guzonja, cak i Narodnih Poslanika
Republicke skupstine i ... naravno njihovih "onih", ni sam ne znam
kako bih nazvao ... uglavnom banjalucanki ... koje se samo nocu vidjaju!
U Kabareu!
Eto, ko moze
zamisliti, kako smo se mi u sve to uklapali? Bila je neka logika u Banjaluci
... mi ne smetamo njima a oni ne haju za nas!
Eheee, zato smo mi
"mladi bohemi" uz nevidljivi sank. Ne smetamo njima a ni oni nas ne
iritiraju! Iako nam idu na ... onu stvar!
Danas sam siguran, tu smo bili, skupljeni u te nocne sate i u tu misiju rupu samo zato sto je Slavko Zamola drzao tu Kafanu, taj, nazovi Kabare!
A zasto nas je mladjane,
Zamola trepio ... reci ce se samo tokom price!
Suzivot na dva kvadrata! Svak' sve vidi, a sve nas bas briga za druge!
Dakle, da ne duzim
... uglavnom smo bez love! Sretan je trenutak kad u tom malom prostoru vidim
Tomu Baloneka! Do duse rijetka je i prilika, kad nije bio tu! Il' je bolestan, ako
nije Variola Vera, nema drugog razloga!
(Nastavice se - opet!)
No comments:
Post a Comment