Sarici

SRETNE I VESELE NASTUPAJUCE PRAZNIKE,
DA IH DOCEKATE I ISPRATITE U ZDRAVLJU I LJUBAVI,
ISKRENO VAM ZELE I CESTITAJU,

SLAVKA,DRAZEN I ZELJKO SARIC

SULE: UVIJEK NAJBOLJE

Moja zaluđenost rokenrolom traje još od djetinjstva i, hvala Bogu, još me drži. Međutim, i pored te moje zaluđenosti, kao i kolekcionarskih napora da imam sve ono što mi se sviđa i što volim, nikad nisam došao u iskušenje da otpjevam ili odsviram neku od mojih omiljenih pjesama. Razlog za to je vrlo jednostavan, nisam stvoren za to i tu je kraj.

Isto tako, vrlo brzo sam shvatio da nisam baš najmjerodavniji da za neku pjesmu kažem: „Ova pjesma je dobra ili ova pjesma je sranje“.

One se meni mogu sviđati ili ne sviđati, ili me pak mogu vezati za nekog ili nešto i ja ih kao takve slušam. Ostala preseravanja meni sličnih likova o kvalitetu muzike smatram pukim gubljenjem vremena.

Ali zato su za mene uvijek postojale neke pjesme ili čak i cijeli albumi koji su me podsjećali na određene i samo meni znane folove, događaje ili ličnosti iz vremena kad su svirane, i baš zbog tih sjećanja one su za mene ostale uvijek aktuelne.

Ne postoji ta situacija kad ja nisam spreman slušati „You Keep Me Hangin’ On“, „When The Music’s Over“ ili pak live verziju teme „Magic Bus“ itd., itd. Da budem i konkretniji, prvo ide ona najbolja:

VANILLA FUDGE-YOU KEEP ME HANGIN’ ON

Svaki čovjek, pa tako i ja, ima svoju omiljenu pjesmu. Moja omiljena pjesma nije „Midnight Rider“, kako smatra veliki broj mojih dobrih drugara, koji misle da me dobro poznaju, već jedna stara Motaun-tema iz repertoara Dajane Ros, dok je još pjevala sa Sjuprimsima i zove se You Keep Me Hangin’ On.

Međutim, ni ova originalna verzija nije moja omiljena pjesma, već njena obrada iz 1967. godine, koju su napravili ljudi poznati pod nadimkom „doajeni pank-misterije“ iliti grupa Vanilla Fudge.

Zašto baš You Keep Me Hangin’ On, kad u rokenrolu postoji toliko boljih pjesama?

E, tu je sad već u pitanju ogromna doza nostalgije i jedno jako drago sjećanje. Dakle, radi se o jednom rok-koncertu beogradske grupe „Siluete“ iz 1968. godine, na kojem sam bio zajedno sa svojim najboljim prijateljem i bratom iz hipi-dana Bambusom. Siluete su ovaj koncert otvorile upravo temom You Keep Me Hangin’ On, u totalno zamračenoj sali, u kojoj su se svjetla postepeno palila u zavisnosti od jačine muzike, a pozornica se skroz otvorila tek kad je Zoran Miščević počeo da pjeva. Po završetku pjesme, Zoran je pozdravio publiku i između ostalog rekao da su ovu stvar uvježbali neposredno pred put u Banju Luku, jer su prethodnu noć u Domu omladine u Beogradu bili na koncertu splitske grupe „Batali“ i posvetili je njihovom klavijaturisti i pjevaču. (Taj klavijaturista i pjevač zvao se i još se zove Oliver Dragojević)

Evo i danas, skoro 40 godina od tog koncerta, ja još uvijek najviše volim ovu pjesmu. Možda zato što sam tada imao samo 17 godina, možda zato što mi je to bio prvi pravi rok-koncert u životu, možda zato što smo Bambus i ja bili u prvim redovima i sve doživjeli baš onako kako su to „Siluete“ i htjele, možda zato što sam se udvarao jednoj „djevojci iz dobre kuće“, koja se tad, mislim, zatreskala u mene, a ja to nisam ni primijetio.

Nakon tog koncerta rado se odazivala na moj poziv da idemo na matine ili neku žurku. Kasnije su joj roditelji zabranili da se viđa sa Suletom, jer ja sam već tad imao dužu kosu, nosio preuske pantalone i „vijetnamku“. Zamjenik direktora škole kao takvog me vrlo često nije htio pustiti da uđem u školu.

Danas je ta „djevojka iz dobre kuće“...

Skoro sam je sreo i pitao da li se sjeća grupe „Move“ i njihovog hita „Flowers In The Rain“. Previše brzo je odgovorila „ne“ i nakon toga, da bi izbjegla još neka pitanja, zamoli me da joj napravim CD sa domaćom rok-muzikom. Kako sam ja u tim situacijama, bar tako kažu, veliki laf, napravio sam joj taj CD i nazvao ga „Ostaju ljubavi moje“. 

Sa Ninom Bahtijarevićen u Novalja na Pagu 1974. godine.

(Nine i danas sjajno i vrlo rado svira You Keep Me Hangin' On, a svirao ju je već šezdesetih sa New Loversim-a, kad je imao samo 15 godina)

Pozdrav Little Sule.

VANILLA FUDGE: YOU KEEP ME HANGIN' ON

Sretna vam Nova 2013. godina

Svima vama koji povremeno ili stalno navracate u Parkic, 
vasoj djeci, roditeljima, unucima, rodjacima i prijateljima

zelim zdravlje i srecu u Novoj 2013. godini.

Predrag Canak

Cestitka za blogere‏

Svim posjetiocima Parkica zelim Sretnu Novu 2013 godinu.

http://youtu.be/sfeZnPoOOvw

M. Brujic

Marcici

Prijateljima

u 2013. zelimo zdravlje, srecu i mnogo sunca - da vas grije vise nego prije!

Ljilja i Mario

Cestitka Parkadzijama!‏

Sretno, hrabro, otvorena srca i uma, s osmijehom i vjerom u sebe i budućnost zakoračite u Novu 2013!

Nataša

Istorija/Historija/ Povijest...

Sta je istorija?
Koja je od historija koje smo nekada ucili istinita?
Koja od ovih koje ucimo zadnjih desetljeca je istinita?
Koliko povijesti je pisano? Koliko ce ih tek biti napisano?
Mogao bih ja jos dugo postavljati ovakva pitanja.
Ali necu. Radije cu vam ponuditi jos jednu od novih istina koja kruze internetom.
Ja sam je procitao, primio k znanju, malo razmislio i ispustio :"Hm?!"
Do vas je da vjerujete ili ne; da kopate dalje, istrazujete ili ne...
Meni se nesto ne da. Previse mi je tih novih istorija za moj uzrast...

*************************

Партија шаха:Лењин и Хитлер – Беч 1909.

Аутор ове графике, која је 2009. Године продата на аукцији у Лондону, је Хитлерова професорка цртања, јеврејка Ема Ловенстрам која је посматрала игру.
***

Слика, која на полеђини има потписе двојице диктатора, настала је 1909. Године у Бечу где је млади Хитлер учио сликарство, а Лењин био у изгнанству – док су чекали инструкције за преузимање својих улога. Обојица су имали истог газду – Језуитског генерала.

Лењин је умро од сифилиса, а Хитлер од старости у Аргентини, у месту Мендоза, 1962 године, у вили Ресиденциа Иналцо, имању на језеру Нахуел Хуапи у аргентинској Патагонији, као сувласник једне фабрике чоколаде. Био је унук барона Соломон Мејер Ротшилда из Беча. Зато су га Ротшилди финансирали преко Енглеске Банке и преко Рокфелера од доласка на власт па до краја рата. Оставио је више потомака од којих неки данас завршавају посао око Европске уније.

(извор: http://www.ivantic.net/istorija.htm)

Bivši američki zvaničnici učestvuju u privatizacijama na Kosovu

(iz Slobodne Bosne)

Bivši američki zvaničnici sa kraja devedesetih godina sada se vraćaju na Kosovo i učestvuju u privatizaciji velikih preduzeća, što bi moglo da predstavlja konflikt interesa zbog njihovog ulaska u unosne poslove, piše Njujork Tajms.

Njujorški dnevnik u tekstu opisuje sadašnje stanje na Kosovu, ocjenjujući ga kao najekstremniji primjer učešća bivših američkih diplomata koji su bili povezani sa tim regionom u privatizacijama koje slijede.

"Premijer Hašim Tači je u procjepu. Jedan od ponuđača za kupovinu kosovske telekomunikacione kompanije PTK je kompanija bivše državne sekretarke Medlin Olbrajt. Za drugu lobira Džejms Perdju, specijalni izvjestilac za Balkan iz Klintonove ere", navodi list.List prenosi da se na težak položaj, tokom susreta sa Perdjuom u oktobru, žalio i sam Tači, jer koji god ponuđač da pobijedi, dva miliona ljudi će misliti da je izdao onog drugog.

Njujork Tajms piše da se mnogo bivših američkih zvaničnika vratilo na Kosovo u želji da učestvuje u poslovima sa ugljem, telekomunikacijama, ili da budu lobisti za unosne vladine poslove koji se plaćaju iz budžeta.

Među njima su i penzionisani komandant NATO snaga u Evropi Vesli Klark, koji je, kako se navodi, rukovodio bombardovanjem snaga Slobodana Miloševića i izvršni direktor Savjeta za nacionalnu bezbjednost iz Klintonovog vremena Mark Tavlarajds.Stejt department nema usvojena pravila koja bi zabranjivala bivšim diplomatama da lobiraju u ime država u kojima su prethodno služili ili da se u njih vrate zbog privatnih poslova, sem što postoji generalna jednogodišnja zabrana za sve federalne visoke službenike da rade sa agencijama u kojima su ranije službovali i doživotna zabrana da u njima budu savjetnici.

Kosovo nije jedini primjer gdje su se bivši zvaničnici vratili zbog biznisa, tu je i Irak, ali je Kosovo ekstreman slučaj zbog ukupnog spoljnog uticaja na ovom području. Priština je možda jedini grad na svijetu gdje ulica Boba Dola siječe bulevar Bila Klintona, donekle šaljivo zaključuje Njujork Tajms.

Kada ih je list upitao za komentar većina je odgovorila da to radi za narod Kosova, dok je Klark rekao da je uvrjedljivo da se sugeriše da postoji bilo kakav sukob interesa između njegovog ranijeg posla i sadašnjih privatnih aktivnosti.

"Moj posao je transparentan, pomaže narodu Kosova i donijeće mu stotine miliona dolara investicija", ističe Klark, koji je direktor Enviditija, kanadske energetske kompanije koja istražuje zalihe lignita na Kosovu i pravi sintetičko gorivo od toga.

Međutim, profesor prava sa Harvarda Lorens Lesig smatra da profitiranje na poslovima predstavlja rizik za podrivanje ugleda SAD, koje su 1999. godine vodile takozvanu humanitarnu intervenciju na Kosovu, sprječavajući srpske zločine, ocjenjuje njujorški dnevnik.

Jedna od kompanija koja traži svoje mjesto na Kosovu je i Olbrajt Kapital Menadžment, koju je osnovala bivša državna sekretarka, i ona se bori za 75 odsto akcija telekomunikacionog PTK. Procjenjuje se da bi prodaja PTK mogla da dostigne cijenu od 400 do 800 miliona dolara.

Ono što zabrinjava je to da sestrinska kompanija Olbrajt Stounbridž Grup već ima dio akcija u jedinoj konkurenciji PTK-u, slovenačkoj telekomunikacionoj kompaniji IPKO.Olbrajtova nije prihvatila da razgovara za list, poslavši saopštenje u kome se kaže da kompanija ozbiljno uzima u obzira sve svoje obaveze, od pravnih do etičkih, u ovom i svim budućim potencijalnim investicijama.

Njujorški list podsjeća da je Olbrajtova 2004. godine postala specijalni savjetnik predsjedniku uprave kompanije IPKO Akanu Ismailiju, koji je sada novi ambasador Kosova u SAD.

"Nadam se da će zaraditi na Kosovu, kao i da će Kosovo zaraditi iz njihovih investicija"

Kosovska vlada sa svoje strane negira da bilo koje bivše strane diplomate imaju specijalan status.

"Nadam se da će zaraditi na Kosovu, kao i da će Kosovo zaraditi iz njihovih investicija. Kosovska vlada neće izabrati neku kompaniju samo zato što je američka", kaže zamjenik ministra spoljnih poslova Kosova Petrit Selimi.

Međutim, telekomunikacije nisu jedini posao u kome učestvuju američke kompanije, već je tu i izgradnja stotinak kilometara autoputa koji povezuje Prištinu sa albanskom granicom, a posao je 2010. godine dobila kompanija Bečtel iz San Franciska, zajedno sa turskom Enkom.

Posao za Bečtel je obezbijedio izvršni direktor Saveta za nacionalnu bezbjednost iz Klintonovog vremena Mark Tavlarajds, preko vašingtonske lobističke firme Van Skojok Asosijets, navodi list. (vijesti.me)

NASA, Britanci i kokoska!

Jeste stari ali vrijedi ga cuti opet.

*****************

Naucnici NASA-e izgradili specijalni top za ispaljivanje 2 kg teske mrtve kokoske
u svrhu simuliranja cestih sudara raznih letecih objekata ( ptica najcesce) sa avionima,
vojnim mlaznjacima, kako bi testirali cvrstinu vjetrobranskog stakla (ako se to jos tako zove).

Vec prvi testovi su dali dobre rezultate i potvrdili kvalitet vjetrobrana.
Britanski naucnici culi za taj top i pozeljeli da njime testiraju vjetrobransko stakla
njihovih brzih lokomotiva.
Uskoro, specijalni top je poslan u Britaniju.
Nakon prvog testa britanski naucnici su ostali zapanjeni jer je ispaljena kokos prosla
kroz zastitnu mrezu ispred vjetrobranskog stakla, kroz vjetrobransko staklo, kroz kontrolnu konzolu,
prepolovila naslon masinovodje i zabila se u zadnji zid kabine.
Zaprepasteni Britanci jave rezultat testa NASA-i trazeci od americkih naucnika hitne savjete sta dalje da rade.
Odgovr stize isti dan u jednoj recenici:
"Odmrznite kokos"

Istinita prica - kazu (vjerovatno Amerikanci)

Sretan Bozic

Svima vama koji danas ne radite i slavite, 

vama koji ne slavite i isto tako danas ne radite,

 vama koji ne slavite i radite, 

kao i vama koji slavite a morate i da radite 

zelim sretan danasnji dan.
Svima vama Sretan Bozic!

Majmunska posla ( 2)

Udarna vijest svih novina, radio i TV stanica, ovdje kod nas, ovih je dana je ponovo tzv. Ikein majmun.
Da podjsetim, slatki majmuncic, ostavljen u autu na parkingu Ikee, dok njegova vlasnica -mama nesto na brzinu ne kupi, uspio je izici iz auta, sto je privuklo paznju prolaznika i zacas se tu stvorilo drustvo za zatitu zivotinja i odvelo ga u kavez u neki stacionar. Vlasnica sada trazi povrat svog majmuna preko suda.

Ne vracaju joj ga jer majmun nije na spisku zivotinja koje se smiju drzati u gradu. Ali za ljubav svog mjezimca, vlasnica- mama iznajmljuje vikendicu gdje je dozvoljeno drzati i majmune. Sud jos nista nije odlucio osim sto joj nude da ga posjeti u stacionaru za  Bozic. Ona na to ne pristaje i sudjenje se nastavlja.

Ja opet, tu vijest poredim sa udarnim vijestima kod nas. Kod nas  majmun nikada, ni pod razno, ne moze biti udarna vijest.
One su rezervisane za politicare, jer vijest o majmunima i nije neka vijest.
Vijesti su rezervisane za politicare.
O majmunima niko niti govori, niti brigu vodi.
Ili se to meni samo cini tako.
Kad bolje razmislim, sve je to isto...
Mislim, to sa  vijestima. Majmunska posla...

Udarna vijest....

Zasto i ja ne mogu u vijesti? Imam i kravatu...

Vijest i slika Ikeinog majmunu iza resetaka potresa Kanadu

Ovdje mi nedostaje jedna slika.

Gradjevinski rekordi Toronta

Za Toronto su godinama bila vezana dva gradjevinska svjetska rekord CNN toranj i najduza ulica Jang.
Danas su oba ta rekorda zvanicno bivsa,   ali jos uvijek se u mnogim knjigama, a posebno turistickim vodicima, koriste kao vazeca.

 CN toranj u Torontu, izgradjen 1976. godine, sa svoja 533 metra visine dugo je bio najvisa slobodno stojeca gradjevina na svijetu. Devedesetih je bio uvrsten u jedno od sedam savremenih svjetskih cuda. Medjutim 2010 je, izgradnjom Burj Khalifa u Dugaiu izgubio titulu najvise gredjevine svijeta, ali je to brzo preinaceno i ostao je najvisi toranj na svijetu. Medjutim iste godine, izgradnjom Canton tornja u Kini gubi i tu titulu. ( Slijedece godine i Canton toranj gubi svoj primat od Nebeskog drveta, tornja 2011. izgradjenog u Tokiju.)
Medjutim, na ponos toroncana CN toranj je zadrzao titulu najvise gradjevine Zapadne hemisfere!

Drugi rekord, ulica Jang, najduza ulica na svijetu, dugo je, sa svojih 1.896 km,  odolijevao drugim dugackim ulicama svijeta i do 1999. godine bila upisana u Ginisovu knjigu rekorda. Te godine je skinuta i sada je zvanicno najduza ulica na svijetu Panamericki autoput.
Zasto je skinuta?
Nekada se ta ulica nastavljala na put 11, koji se i nije u svim svojim dijelovima zvao Jang, ali se podrazumijevao kao nastavak Janga i kao takav dosezao sve do svoga  krajneg 1896. kilometra na granici Kanade i  USA.
Kasnije se, na veliku zalost onih koji vole rekorde, politickom reorganizacijom Ontarija,  put isjeckao i u raznim dijelovima, kao u inat, dobio razne nazive tako da je izgubio kontinuitet i vaznu svjetsku titulu.
Ali samo u Ginisovoj knjizi!

Toroncani, kao i nasa sugradjanka Vesna Aleksic u svojoj lijepoj prici, ga i dalje s ponosom isticu kao najduzu ulicu svijeta i time produzavaju mit o njenoj duzini, mit  koji se u svim turistickim vodicima koristi kao argument zbog koga bi i tu ulicu i Ontario turisti trebali posjetiti i proputovati cijelom duzinom ulice Jang.

Ulica Jang 2015. g.

Vesna Aleksić: ULICA JANG

Oktobra 2002.

Ulica Jang je najduža ulica na svetu. Počinje u srcu grada Toronta, u dauntaunu; počinje u noći, izrasta 1z prezenta, bolno želeći patinu i starost evropskih uličica; izrasta iz buke i slojevitosti razuzdanog noćnog života podarenog za kraj nedelje, kada se pije do besvesti i kada se zaboravlja na rad, rad, rad i novac, na strah 1 prazninu. Svetla je prelivaju kao poplava jasnoće koja razgolićuje, kreću se njom drsko i razuzdano, kao odluka...neka sija, neka treperi, neka grca pod povicima i smehom, neka se savija pod tehno muzikom u disko klubovima, neka mudruje s projekcijama filmova u mamutskom bioskopu gde se doživljaj umnožava u devetnaest sala s devetnaest različitih filmova u istom času. Sve je veliko u ulici Jang. Od restorana u kojem poslužuju kelnerice s enormno velikim grudima (što je zaštitni znak restorana urađen na svetlećoj reklami, bez obzira šta bi na to rekao gospodin Frojd) i džambo pakovanja koka-kole, do drskih bilborda kao imperativnih provodnika male potrošačke sreće, i taksija i automobila koji klize kroz drvorede javora kao niz uglačan crni somot s drečavim šarama.

Pozni je sat kada prolazim početkom ulice Jang, radoznalo posmatrajući grupicu prostitutki. Previše otvoren pogled jednu je povredio pa mi je pokazala neljuba­znu grimasu.

„Oprosti", rekla sam joj u prolazu svojim jezikom, nebitnim za noć i situaciju. I za nju, mladu i doteranu, i negde u svom biću nepomirenu s intenzitetom zahteva života na početku ulice Jang, gde je glamur i sjaj, gde su Gapove i Diorove radnje, gde je vazduh namirisan i gde je iza stakala zaključano sve što vredi. Osim drveća i pro­laznika, naravno. I osim ljubavi u svakom obliku.

Gej varijantu ne zanimaju radoznali pogledi. Put mi preseca par visokih, vitkih mladića koji se drže za ruke, nežno, isprepletenih prstiju. Nikoga ne gledaju. Ništa ih ne zanima. Slično je i sa mladićem i devojkom koji spa­vaju na klupi, ispod nebodera, pod bleštavim staklima banke. U velikoj su, zajedničkoj vreći za spavanje i usnuli su, ne hajući za oštar vetar koji je očistio nebo, i posuo ga oktobarskim krupnim zvezdama, koje se ipak, zbog silnog svetla, ne mogu ni naslutiti. A zvezde idu uz ljubav, u ulici Jang ili bilo gde na svetu.

O ljubavi kao takvoj, mislim već sledećeg jutra na propovedi u srpskoj crkvi u Misisagi.

„Bože, vrati me sebi!" govori stih pesnik, zemljak.

Stih medu stihovima, jedini koji pamtim.

Vrati me ljubavi, prevodim ga odmah u sebi, držeći njegovu knjigu u ruci. Srpska književna zadruga, Beo­grad. Prvi put ga susrećem. Nije više ni Srbin, nije ni Kanađanin. Pesnik je. Dete. Biće. Provodnik te sile, pro­pustio ju je kroz stih da prođe, da mi se ukopa pod kožu. Hvala mu za to.

Posle njega, pred nas izlazi sveštenik.

„Bez ljubavi sam zvono koje zveči...", počinje propoved.

I da je ljubav jača od vere i nade podvući će. Nikad nisam mislila o tim silama, ali sećam se, namah, svog malog zlatnog lančića s ta tri simbola: srce, krstić i sidro. I kako sam ga sakrivala ispod haljinica da ga ne vidi učiteljica. Nije volela krst, takva su bila vremena. Nismo znali koliko je nade polagala u nas, ali osećali smo da nas voli. A to je bio početak života. Kao početak ulice Jang, svetao i sjaktav.

„Gde je kraj ulice Jang?" upitala sam prethodne noći.

„Kraj je na okeanu, dvesta kilometara dalje od početka", rekli su mi.

Kraj je u tišini, na obali, u mraku. Daleko od sjajnih izloga, stakla i metala. Kraj je tamo gde se noću mogu videti zvezde i oslušnuti tišina. Talasa. Kosmosa. Srca. Usamljenosti.

„Uvek je ljubav jača i od vere i od nade", ponavlja sveštenik u Misisagi.

Da se upamti.

Uzimam komad nafore i gutam ga s teškom mu­kom. Izlazim napolje i vidim da su ispred crkve po­stavljene ljupke stoličice presvučene satenom s roze i plavim mašnama. Krštavaće se neko srpsko dete tog podneva u crkvi. Lepa slika. Budi neki spokoj... Gledam je s bolom u očima, s bolom od blistavog sunca i mamurluka, od kafa i alkohola iz Srpske krune, kafane u kojoj se pevalo o ljubavi do jutra, uz miris roštilja i ljutog duvanskog dima. Sa bolom od noćnog provoda u ulici Jang.

Nekako i ne umem da izađem iz nje. Iz osećanja da jedna slika pokreće niz starih, proživljenih. Da jedna reč pokreće toliku silu. Jedna obična reč s namerom izgovorena, reč sa toliko pojavnih oblika i simbola, reč iz propovedi, iz omame svega što postoji.

I nije važno odakle nas vodi, ni kuda nas vodi, može se zvati bilo kako, može Jang, može i život, može i sud­bina, može svakako...

Ništa nije važno, osim potrebe vraćanja sebi. Iznova iznova, uvek iznova...

Vesna Aleksić

Neispravan

Memorija me zaista izdaje, draga moja. Zato sam promijenila password u "Neispravan".
Tako da  kad god otkucam neispravan pasword compjuter mi kaze: " Tvoj password je neispravan".

Firma prodana!

Firmu u kojoj, evo vec skoro deset godina radim, 1953. g. je osnovao otac dojucerasnjeg  njenog vlasnika. Osnivac je bio inzinjer koji je jedan od svojih izuma tih godina patentirao i na osnovu njega otpoceo proizvodnju. Oni koji su radili s njim kazu da je bio izvanredan inzinjer, veoma strog ali pravican, da je drzao do kvaliteta proizvoda i pratio industrijske standarde. Na osnovu proizvoda kao i procedura napravljenih  u njegovo doba, od kojih neke jos uvijek vrijede, cijenim da je tim inzinjera koje je osnivac okupio oko sebe bio veoma, veoma dobar.
Sedamdesetih godina, sin osnivaca firme, danasnji (jos uvijek) Predsjednik  i dojucerasnji vlasnik firme, zavrsi Ekonomski fakultet  u Bostonu. Tu i doktorira i ostane raditi na fakultetu. Nakon sto mu otac ponudi da, umjesto njega vodi firmu, on napusti i Boston i fakultet i vrati se u Toronto. I on to uspjesno radi vec preko trideset godina.
Firma danas ima oko 160 zaposlenih, ima svoja predstavnistva - prodaju i izvozi svoje proizvode po cijelom svijetu. Dosta zaposlenih  u firmi , posebno menadzeri, su kao i njen danasnji vlasnik, u godinama pred penzionisanje ili su vec trebali biti penzionisani, ali po kanadskim zakonima, mozes ostati raditi dok god to fizicki i umno uspijevas.  Neki su radili za oca-osnivaca jos prije cetrdeset i kusur godina.
Oni kazu da otac nikada nije dozvolio da se razgovara o prodaji firme. Bio je vioma ponosan na njeno ime koje je u oblasti automatizacije procesa u zeljezarama vodece u svijetu.
Prije mjesec dana, u svojoj 95. godini umro je otac, osnivac firme u kojoj radim.
Pretprosli vikend, po prvi put od kada radim u ovoj firmi, radio sam za vikend, i subotu i nedjelju. Od jutra do sutra.
Razlog: firma se prodaje i novi kupac, multinacionalna kompanija Vishay, koja danas zaposljava oko 16.000 ljudi po cijelom svijetu,  zeli da prebroji sve sto kupuje. Sve do poslednjeg sarafa.
Cetiri konsultantske firme bile su ukljucene u posao. Dvije koje zastupaju kupca, dvije koje rade za nasu firmu. Tu smo i mi, da pomognemo, uputimo, objasnimo ali i kupci da na kraju sve pregledaju i odobre dokumenta.
Zanimljivo je da, sve do juce, u firmi nije zvanicno receno da se firma prodaje i kome se prodaje. Razlog - kupac je javna firma na berzi i vijest o kupovini nove firme mijenja vrijednost njenih akcija. Siriti vijest o tome ko je kupac i kupljeni,  je zabranjeno i kaznjivo kao najveci financijski kriminal, sve dok tu vijest kupac nije objavio preksinoc. Jer oni koji se razumiju u akcije znaju ocijeniti da li ce akcije kupca, kupovinom firme u kojoj radim, porasti ili opasti. Ja ni to ne znam. Evo jutros provjeravcam, vrijednost akcija je opala za oko 1%. Ja mislio da ce porasti. Akcije i to trziste nisu za mene.
Do prije dan, mi koji smo bili ukljuceni u posao sa kupcima, nismo smjeli pricati, ni ko su od cetrdeset nepoznatih ljudi predstavnici kupaca niti ime firme kupca. Tajna - ko drzavna.

No i pored sve te tajnovitosti, svi u nasoj firmi znali su i ko je kupac i ko je vlasnik firme koja nas kupuje i kad je osnovana, i ko su direktori, do je kome brat, sin, necak u rukovodstnu firme,  gdje ko zivi,  gdje sve u svijetu ima svoje pogone... Sve!
Niko nista ne zna - svi sve znaju!
Ljudi u mojoj firmi  zabrinuti. Do sada je ovom firmom vladao jedan vlasnik koji je bio zadovoljan sa svoja 2-4 milioncica godisnje. On je nasao da je to njemu dovoljno  i nije se trudio da zaradi vise.
Dok god smo pravili te njegove milioncice kao i nase plate, podmirivali sve troskove, niko se nije posebno naprezao.
Firma je cak cetiri puta za redom od 2009. godine do ove  godine birana u grupu od 50 najbolje rukovodjenih firmi u Kanadi!
Novi vlasnici se vjerovatno nece ograniciti na 2-4 milioncica profita. Njih vjerovatno nece interesovati ni nagrade - ako nisu dolarske. Iako na danasnjem sastanku sa jednim od novih menadzera isticu da se stvari u firmi nece mijenjati - svi mi znamo da hoce.
Niko ne zna kako i kada, ali svi sa zebnjom ocekuju promjene koje ce se vjerovatno poceti desavati nakon Nove godine.
U svemu tome ja sam prilicno miran. Dosta je razloga za moj mir.
Prvo, na to sto ce se desavati, ne mogu uticati.
Drugo, dvije godine mi je do penzije! Da je pet godina, vec bih obnavljao svoj rezume i slao ga okolo - trazio novu firmu. Ovako...
Trece, ja sam promjene prizeljkivao vec godinama, jer i pored nagrada koje je firma odnosila zadnjih godina, osjecao sam da su ljudi previse opusteni i da neki ni ne znaju sta rade niti sta treba da rade i jednostavno dolaze samo da bi se zabavili, preveslali dan i svakog drugog petka uzeli kovertu. Znao sam da to tako nece moci u nedogled, i da ce nas takvi kad-tad dovesti u krizu. Ova firma, po mojoj skromnoj procjeni, mogla bi, uz  ne bas agresivne i dramaticne promjene, umjesto 2-4  praviti 10 milioncica profita. Easy!
Osjecaju to i mnogi drugi u firmi vec duze vrijeme. Mnogi sada znaju da ce morati malo brze i efikasnije raditi, da ce morati malo brze dizajnirati novu verziju ili novi uredjaj, da ce morati odgovarati na pitanje isti dan a ne nakon sedam dana, da ce....
Cetvrto, vec sam radio u firmama sa agresivnom poslovnom politikom i znam sta to znaci. I to me uopste ne plasi jer znam da takve firme rade po indstrijskim standardima koji su meni veoma bliski; jos od dana u Cajavecu. ( Koja je to svetska firma bila!!!)
Peto, ako me i sutnu,  ocekujem,  posto se radi o velikoj svjetskoj firmi, da me isplate tako da narednih par godina ne moram ni raditi i u miru mogu cekati penziju.
Ne znam sta bih od svega toga sebi najvise pozelio.
Ustvari znam.
Kakav sam blentav, ja potajno zelim da ostanem raditi u novim uslovima i da svojim iskustvom doprinesem promjenama na bolje i efikasnije, promjenama koje vec godinama predlazem ali samo poneke mi je uspjelo provesti; i to nakon velike borbe.
Sto bi rekla Biljana, k'o da cu zivjeti sto godina.
Nista ja tu ne mogu promijeniti - cak ni sebe...
Neke promjene vec sada vidimo. Na primjer, na internetu se moze naci podatak za koliko je firma prodana, koje su vrijednosti akcija nove firme, poslovni izvjestaj nove firme ( nije bas najbolji) , koliko, na primjer, zaradjuje zamjenik predsjednika grupacije zaduzene i za nasu firmu. Do sada nismo znali ni koliko zaradjuje kolega sa kojim godinama dijelimo radnu prostoriju. To je razlika izmedju privatne i javne firme na trzistu.

Rodjeni jula - oktobra 2010

Slatkisi rodjeni od jula do oktobra 2010.
Gornja slika 2010., s lijeva: Alexis, Oliver, Lila, Tavius, Amelia, Sienna i ?
Donja slika 2012, s lijeva: Oliver, Amelia, Lila, Sienna, Lily, tavius, Georgia 

Ljilja M.: DESNA RUKA

Svima je poznato značenje sintagme “desna ruka“. Kad bi recimo mama svojoj prijateljici kazala: „Ma ona mi je desna ruka“ (radi se, naravno, o meni) to je značilo da sam dobro dijete koje mami pomaže kad god zatreba... nije baš uvijek, ali mama, ko svaka mama - pretjerivala...

A kad se oklizneš niz ploču podignutog asfalta (uzrok je korjenje jednog drveta u aleji) pa u sekundi prebrojiš sve zvijezde usred bijela, čak sunčanog, oktobarskog dana, i nakon manje od jednog sata nađeš se sa teškim oklopom od gipsa (od prstiju pa sve do lakta), još se ne sjetiš onih maminih toplih riječi iz djetinjstva. U takvoj istinski bolnoj situaciji gotovo nesvjesno samo kažeš - majko moja mila. Međutim, brzo shvatiš da mame više nema, da moraš zamoliti neznanca pored sebe da pozove njegov ( M-ov ) broj. Prvi put se suočiš sa istinom da to sama ne možeš izvesti, jer pored nesnosnih bolova desna ruka je potpuno nemoćna.

I onda dva (i kusur) mjeseca iz minute u minutu živiš i radiš s lijevom rukom. To za jednog strogog dešnjaka znači da se ne možeš sam odjenuti, zakopčati, otkopčati, počešljati, jesti (ni šnitu hljeba odsjeći)... ne možeš ni pastu za zube koristiti... da ne govorim o kuhanju, pranju posuđa, pisanju (u školu, bezbel, ne možeš)... Probaš lijevom, nešto malo i možeš, ali uz redovno razbijanje čaša, prosipanje fildžana kafe po stolnjaku i šire, nečitkog pisanja... svima je uostalom poznata sintagma „ko da si radio s lijevom“.
Zovnu te mnogi telefonom, saosjećaju, nude savjete...Najviše me se dojmila priča koju je ispričao Joco:
„U davna vremena kad je u Bosni bilo i multietničkih sela, e, baš u jednom takvom najomiljeniji kod svih žitelja bio je lokalni hodža. Jedne jeseni hodža padne s kruške i sav se jadan polomi. Jedva diše, nepomičan leži na sećiji, njegove džematlije mu pošalju najboljeg hećima, muslimana, za svaki slučaj. Hodža malo popriča s njim, pa reče da on ipak ne bi njegove usluge. Onda mještani pošalju drugog jako dobrog doktora, pravoslavca, pošto se znalo da je hodža među svima bio omiljen. Uz izvinjenje hodža i njega odbije. Ponovi se sve i sa još jednim, takođe veoma dobrim doktorom, specijalistom, katolikom... Baš zabrinuti za hodžino zdravlje, još jednom sva trojica doktora zajedno sa delegacijom seljana zapitaše za razloge... Hodža im kaže: „Ma, nema veze čiji je i odakle je, ja bih da me liječi hećim koji je jednom ovako kao i ja - pao s kruške!“
Tako sam kroz priču shvatila da Joco potpuno razumije moju situaciju.
Ovo, međutim, pišem najviše zbog toga da na kraju kažem koliko je važna ona „desna ruka“ u prenesenom značenju koju je mama isticala. Svo vrijeme mi je bila dostupna i neizmjerno pomogla! M! Bio mi je, nećete vjerovati, desna ruka!

Čuvajte svoje obje ruke, pazite kud hodate, nemojte uvijek poput Don Kihota gledati u nebo i zvijezde... čuvajte i one svoje „rezervne“ desne ruke (ljevaci- obratno), čijeg značaja možda niste još svjesni.

Pozdrav svima, Ljilja M.

Majmunska posla - Ikein majmun

Ne znam da li je ova vijest doprla do Evrope ali u  Sjevernoj Americi je vijest i komentar dana vec nekoliko dana. Nema TV emisije, novina... koje nisu prokomentarisali ili vijesti koje nisu u udarnom terminu nesto rekli o dogadjaju koji se desio u gradu u kome zivimo, cak i u dijelu grada u nasem komsiluku. Cak se radi i o prodavnici u kojoj smo ovih dana veoma cesto - prodavnici namjestaja IKEA. Naime, prije par dana je djevojka ostavila svog ljubimca u kolima i otisla da nesto vidi, "na brzinu". Kako nista u IKEA ne moze da se uradi na brzinu, jer prodavnica je tolika da potrosi dosta vremena samo da se udje i da se odmah izidje ( ako se nadje izlaz).

Tako se ni ta djeevojka nije mogla vratiti bas tako brzo. Njen ljubimac je u medjuvremenu pobudio paznju drugih posjetitelja Ikee koji su parkirali u blizini.  Radi se o mladom majmunu obucenom po poslednjoj modi. Skacuci sa jednog na drugo sjediste, drzeci volan igrao se i pravio predstavu prolaznicima. Sve dok nekako nije uspio izici iz auta. Majmunska posla! I tad je predstava tek pocela. Pitom kakav i jeste, nastavio je sa predstavom sve dok se neko nije sjetio da pozove ono poznato udruzenje za cuvanje zivotinja. Oni stigose veoma brzo i , prije nego je vlasnica zavrsila onaj svoj "na brzinu" posao, majmun vise nije bio njen. Odvedn je u to udruzenje gdje se pridruzio drugim zivotinjama - u kavezu.

I sad pocinje drugi dio price. Da li ce djevojka i kako uspjeti vratiti svoga ljubimca.
Hiljade raznih misljenja i verzija.
Vec se prikuplja novac za advokate. ( oni najvise i zaradjuju na majmunskim poslovima)
Ikea je dobila neplaniranu reklamu svjetskih razmjera. Mislim da bi oni trebali biti prvi koji ce donirati advokate, zapravo akciju za vracanje majmuna vlasnici.
Prica jos nije zavrsena. Njen tek drugi dio je otpoceo.
Vlasnici IKEA lanca zadovoljni trljaju ruke.

Na vijest o hapsenju najbogatijeg covjeka Balkana

Miskovic: 20 godina brzo prodje

e-Novine: "... Evropska komisija je saopštila preko svog glasnogovornika Štefana Filea da je ohrabrena potezima Vlade Srbije.
 Nediplomatskim rečnikom priopćeno, Evropljani misle da je Miškovićima mesto u prdekani."

Da li je to pocetak kraja ili kraj pocetka?
(Vidjece oni sto prate Sulejmana Velicanstvenog)

Beko: Ja s tim nemam nista

David Harland: Selektivna pravda za Balkance

Tekst Davida Harlanda, izvrsnog direktora Centra za Humanitarni dijalog i jednog od predstavnika Ujedinjenih Naroda za vrijeme ratova u bivsoj Jugoslaviji objavljen u Nezavisnim Novinam privukao je moju paznju.

Nakon citanja teksta u Nezavisnim Novinama, neki od stavova izazovu moju sumnju jer odudaraju od prilicno unisonog  stava vecine zapadnih komentatora. Pronadjem originalni tekst u New York Timesu, da provjerim i stavove Davida Hartlanda a i tacnost prevoda.

Umjesto naslova originala "Selektivna pravda za Balkance" autor clanka objavljenog u Nezavisnim je odlucio da izvuce jednu od recenica i istakne je kao naslov: " Svi prijatelji Zapada oslobođeni, svi Srbi osuđeni", vjerovatno ocekujuci da ce ovakav naslov privuci vise citalaca i pojacati utisak.

Uocim i da je tekst u Nezavisnim prilicno ispreturan, da su pojedini dijelovi teksta ispusteni, neki drugi naglaseni...

Pocnem skakati sa originala na prevod i obratno i na kraju odlucim da prevedem cijeli clanak iz New York Timesa. Dok citam i prevodim, shvatim da se ulazim u nesto od cega pokusavam pobjeci . Citanje i razumijevanje engleskog teksta mi je svakodnevni posao. Medjutim kad je politika Balkana u pitanju svaka izgovorena ili propustena rijec vaze se filigranskom vagom. 
Da ipak odustanem i u miru provedem svoje subotnje vece? Ipak ne.

Tvrdoglav, kakav jesam, ulozim i svoje vrijeme i trud, i evo nudim vam i svoj prevod kao i link prema originalnom tekstu objavljenom u New York Timesu.

http://www.nytimes.com/2012/12/08/opinion/global/selective-justice-for-the-balkans.html?_r=0

i prevod iz Nezavisnih Novina:

http://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu/Harland-Svi-prijatelji-Zapada-oslobodjeni-svi-Srbi-osudjeni-170708.html

Nakon svega, nisam siguran da da li su mi moje vrijeme i trud donijeli ista novo ili ista dobro. Osjecam se da sam ponovo,  ovog puta potaknut nevjericom i radoznaloscu, jos jednom usao u minsko polje naseg Balkana. Znam da ce neki tekst protumaciti kao pokusaj izjednacavanja krivice. Mislim da namjera autora nije ni bila da objasni rat na Balkanu, jer se jednom stranicom teksta Balkan ne moze objasniti.

Ja tekst shvatam kao jednu od reakcija koju su izazvale nedavne oslobadjajuce presude Haskog tribunala i pokusaj da se nakon tih presuda prikaze i druga strana balkanske medalje.

*********************

Nije dobro ako ste Srbin, i ako ste bili zrtva bilo kojeg kriminala u bivsoj Jugoslaviji. U ratovima na Balkanu je raseljeno i etnicki ocisceno vise Srba nego i jedne druge nacionalnosti na Balkanu. Najvise Srba je i danas raseljeno. Skoro da niko do sada nije odgovarao za to i izgleda da nece ni u buducnosti. Sud za ratne zlocine Ujedinjenih Nacija u Hagu oslobodio je krivnje za ratni zlocin Ramush Haradinija, bivseg Predsjednika Vlade Kosova. Proslog mjeseca, krivnje su oslobodjeni i dva generala koji su vodili Hrvatsku u pobjedi protiv Srba.

Skoro svi prijatelji Zapada su proglaseni nevinim; skoro svi Srbi proglaseni krivim. Ovi rezultati ne odrazavaju balans kriminala pocinjenog na terenu.

Ne osjecam simpatije za Srbe koji su uhapseni. Naprotiv. 
Prezivio sam opsadu Sarajeva. Bio sam svjedok optuzbe u slucajevima protiv bivseg predsjednika Srbije Slobodana Milosevica, ratnog lidera bosanskih Srba Radovana Karadzica, i, nedavno, vojnog komandanta bosanskih Srba Ratka Mladica, optuzenog da je naredio masakr u Srebrenici.

Srbi su pocinili mnoge od najgorih ratnih zlocina, ali nisu bili sami , i nije u redu, ili nije svrsishodno da oni sami nose odgovornost. Hapsenjem samo Srba jednostavno nema smisla u pogledu pravde, realnosti, ili u pogledu politike.

Hrvatski lideri su podrzavali razbijanje Jugoslavije i znacajno doprinijeli uzasima u Bosni i Hercegovini. Bio sam svjedok bijesa prilikom napada Hrvata na lijepi grad Mostar. Zivio sam u gradu u kome su odsjecene glave uhvacenih Muslimana bile izlozene na pijaci.

Vidio sam desetine i desetine hiljada Srba, civilnih izbjeglica koji su bjezali iz Hrvatske 1995. godine, pred napadom Hrvata koji je zavrsio rat. Ako oslobodjeni generali nisu odgovorni za etnicko ciscenje, onda neko jeste, neko ko ce vjerovatno ostati na slobodi.

Nisu Srbi i Hrvati sami, ali oni moraju nositi najveci dio osude istorije. Vocstvo bosanskih Muslimana je duboko kompromitovano vezom sa medjunarodnim džihadističkim pokretom i pružalo je utočište najmanje trojici ljudi koji su imali jednu od glavnih uloga u napadima na SAD 11.septembra . Bio sam svjedok napadu stranih mudzahedina na Hrvatske civile u dolini Lasve.

I vlast kosovskih Albanaca zasluzuje da se pomene zbog etnickog ciscenja u njegovoj najekstremnijoj formi - oslobadjajuci se skoro potpuno populacije Srba i Roma.

Stari pravoslavni manastiri na Kosovu su sada skoro jedino podsjećanje na nekada vecinsko nealbansko stanovništvo. ( Ovi manastiri bili su predmet bronih nasilnickih napada. Mnogi su unisteni; ostali pod zastitom.)

Haradinaj je oslobodjen optuzbi, ali ostaje cinjenica da je hiljade Srba- vecinom starih, zena i djece- etnicki ocisceno sa Kosova od Kosovskih Albanaca.

Ono sto se desilo na Haskom sudu je daleko do pravde, i posmatraci Balkana ce to interpretirati kao nastavak rata na legalnom polju - izmedju USA, Njemacke i ostalih Zapadnih sila sa jedne strane, i Srba sa druge.

To ce pojacati najgore politicke instinkte naroda bivse Jugoslavije: kompleks progona kod Srba, trijumfalizam Hrvata, osjecaj zrtvi kod bosanskih Muslimana, pravdanje kosovskih Albanaca za njihovo traganje za rasnom cistocom. Svaka od ovih crta ima neke veze sa istinom, i u svakoj je bilo pretjerivanja i manipulisanja u politicke svrhe, na svim stranama.

Izostanak pravne odgovornosti ce jos jednom donijeti optuzbe u politicki proces, dajuci mnostvo municije za buduce runde sukoba.
To je suprotno od cilja zbog koga je Haski Tribunal za bivsu Jugoslaviju osnovan.

(David Harland je izvrsni direktor Centra za Humanitarni dijalog) 

(New York Times)

Mario M.: ’OD ZEMALJSKIH DO SVEMIRSKIH PIJETLOVA’

Baš ovako bi bila naslovljena knjiga stihova Nikole Šopa da banjalučka redakcija nije požurila sa onim bezličnim - ’Izabrane pjesme’. A pijetao je već u pjesnikovim ranim radovima dobio epitete mudraca od čovjeka nepriznatog. Šop je s nestrpljenjem očekivao tu knjigu, taj svoj ’drugi dolazak’ u Banjaluku, grad njegovog odrastanja i sazrijevanja.

U tada intenzivnoj prepisci sa profesorom Matom Džajom s naročitim entuzijazmom se sjećao đačkog perioda u banjalučkoj Realci. Gimnazijska monografija koju je uz ’okruglu’ godišnjicu pripremio pedantni profesor Džaja bio je povod da se u Gradu nešto više priča o Šopu, jednom od najvećih bh pjesnika. Obilježavanje njegovog sedamdesetog rođendana proteklo je skromno kao i sam Pjesnikov život. Tišina prati svijet mnogih umjetnika, posebno pjesnika.

Baš neobičan pjesnik bio naš Nikola Šop! Pisao je o malim običnim stvarima, o vrlini oskudnosti, o ljubavnom zanosu, a ni kasnije opčinjen imaginacijom svemira nije pratio umjetničke trendove. Ipak, jedna zbirka pjesama zasmetala je zaduženima za birokratsku parolu o ideološkoj zaštiti ’naroda od opijuma’. Bili su zbunjeni Pjesnikovim druženjem sa Isusom (’Isus i ja pred gradskim pijetlom’). U isto vrijeme u veliki nesporazum bili su dovedeni i tvrdi krugovi etablirane crkve. Danas začuđuje da su bile sporne slike kad Pjesnik doveze Isusa zaprežnim kolima u bosansku provinciju, odnosno: Isus u kafani, čita novine, umorna glava se spušta na Pjesnikovo rame, a oreol mu pada na jedno uho... Pjevajući o malim ljudima, Šop demistificira a ujedno i približava Božijeg sina. A pogrešno čitanje je rezultiralo periodom zaobilaska Pjesnika u školskim programima i antologijama.

Prva putovanja u Banjaluku iz rodnog Jajca (mali grad/ nad kojim se nebo nisko uvijek muti/ Pod kojim prigušeno tutnji vodopad), ona đačka, mladi gimnazijalac je prevaljivao pješice, stazama gdje svaki kamen skriva istoriju a svaki pogled otkriva ljepotu. Hodajući cestom je ’uvijek zaustavljao korake promatrajući suri i tvrdi Bočac’, a krajolik bosanski (riječna ogledala, vodopad, mlinski šumovi) utkao je u svoje rane pjesme.

Gospodinu Džaji je pisao o dobu provedenom u Gradu (''moja draga i nezaboravna Banjaluka'') i Realci (''prava burna košnica đačkih dana, veselih i tužnih, ali nezaboravnih''). Nakon zemljotresa je napisao: ''Kad pomislim na cijelu banjalučku Gimnaziju, na njezin kolegijum, na zbornicu, na đake i drugove, ne čudim se što su Banjalučani kad su krčili razvaline porušene Gimnazije svi redom plakali. Osjećali su kao da su se u tim ruševinama pokopali i njihovi mladi dani.'' Živo se sjećao svojih školskih kolega i profesora latinskog, deskriptivne geometrije, fizike...

Kada je ''navrnuo kazaljke na vrijeme'' školovanja u Banjaluci, Pjesnik je dobio poticaj za lirski tekst ''Prohujala sadašnjost'' u kome se vinuo u prostor bezvremenskog uživanja uz drvorede sa klupama, trgove pod mjesecom... ambijent u kome je osjetio prve ljubavne strepnje i žudnje (''... ublažiti tvoje patnje dok je po divnim banjalučkim šetalištima opadalo posljednje kestenje. '').

U teškim uslovima Pjesnik je nastavio školovanje u Beogradu, znanje latinskog koje je ponio iz Realke omogućilo mu je da se jedno vrijeme izdržava instrukcijama a kasnije i prevede kapitalna djela klasične književnosti. Završava fakultet, susreće umjetničke autoritete, počinje raditi i objavljivati knjige... a njegova poezija izaziva pažnju i priznanja kritike. Početak svjetskog rata mu bitno mijenja život: pri bombardovanju Beograda u napadu panike skočio je s balkona svog stana. Povreda kičme će Pjesnika kasnije potpuno vezati za krevet. Tako je započeo njegov zagrebački stvaralački period u kome nastavlja bogatu pjesničku i prevodilačku aktivnost. Šop radikalno mijenja pjesničku tematiku i sa običnih zbivanja podiže pogled ka svemirskim prostorima i ide ka krajolicima vječnosti. Možemo samo nagađati koliki uticaj su odigrale noći provedene u kabinetu fizike banjalučke Realke i druženja s teleskopom i mjesecom.

Nikola Šop je bio osuđen na horizontalni položaj ali njegovo tijelo uz pomoć pjesničke levitacije se suprotstavlja fiksiranoj nepomičnosti, ono spoznaje bestežinsko stanje, a pritom njegov duh luta pejsažima beskonačnosti. U svojoj drugoj ’astralnoj’ fazi poezija Pjesnikova postaje superiorna u zemlji i inostranstvu (’Svemirski pohodi’, ’Kućice u svemiru’, ’Astralije’).

Njegovo pero pravi još samo jedan izlet u zavičaj (poeme ’Bosanska trilogija’).

Veliki pjesnik Nikola Šop bio je skroman i jedinstven. Njegova Antonija je zapisala riječi s kojima se zaputio na posljednje astralno putovanje: ''U svakom filmu najljepši je kraj.''

Njegov treći dolazak u Banjaluku je realiziran u organizaciji Centralne banke Bosne i Hercegovine - na novčanici od 100 KM ispod Pjesnikove slike piše:

Nikola Šop

1904 – 1982

Mario

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,

kad još bdiju siromasi tvoji,

skromnom krojaču odvest ću te, da ti

jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje

oštre čavle u teški potplat.

Dok tvornice cipela žučno bruje.

Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi,

sa spuštenim obodom, da skriju bol.

Jedan će se nakrivit i na tvojoj glavi.

Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,

koja liči na stari, nasukani brod.

Gdje braća za stolom, od silnog jada

bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,

od koje će ti srce da krvari.

Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,

o Isuse, zateturat ćeš od bola.

Tvoj šešir će pasti s glave.

Šešir i aureola.

ŠUM PŠENICE

Iz luga vjetar dune u doba gluho

i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.

Lelujanje se začuje tako suho.

To šumi dolinama klas do klasa.

Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša

šum klasja i smije se u duši.

I sve mi se čini kao da već čuje

kako se zrelo zrnje u hambare ruši.

Miris pšenice duša mi snažno diše.

I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.

O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše

i moja skromna šačica zrnja.

Nikola Šop