Ovako je to bilo: tukli su se, opet, rusko i otomansko carstvo i
Turci su taj rat izgubili, te je 1878. sazvan Berlinski kongres da se plijen,
kao što je to običaj zahtijevao, podijeli. Rusija je ugrabila dobre komade Kavkaza i
dobila na vjeke vjekova odane saveznike u Srbiji (koja je tada zvanično
postala nezavisna), a Austro
- Ugarskoj je dopala Bosna i Hercegovina. Švabo je trebalo da
bude privremeni okupator, dok se situacija, šatro, ne stabilizuje, ali onda je
1908. Kemal započeo mladotursku revoluciju, što je Beč iskoristio da anektira
BiH i priključi je teritoriji koja je pokrivala dobar dio centralne i istočne
Evrope. Ukratko, na Berlinskom kongresu je odlučeno, a da niko od prisutnih
toga nije bio svjestan, da
će moj deda, rođen 1900. godine u selu blizu Lavova, u
današnjoj zapadnoj Ukrajini, umrijeti
u Bosni.
Malo
poslije okupacije, Austro - Ugarska je počela da ohrabruje naseljavanje u Bosnu
podanika iz drugih provincija, od kojih je jedna bila Galicija, čiji je glavni
grad bio Lemberg, iliti Lavov. Iz te Galicije su, dakle, pristigli moji
preci sa očeve strane: mom dedi Ivanu je bilo dvanaest godina kad su se
doselili u blizinu Prnjavora, gdje su tada pristizali i naseljenici i iz
drugih provincija, diljem seljaci i sirotinja, kojima je Bosna izgledala ne kao
obećana zemlja nego kao zemlja u kojoj se može izdeverati. U mojoj se
porodičnoj historiji kao razlog za preseljenje navodi obilje drva u Bosni, uz
pomoć kojeg je bilo lakše preživjeti zimu. (Putanja moje bake je slična - rođena
u Bukovini, današnja jugozapadna Ukrajina, kao dijete je došla u Bosnu,
samo što je njenom ocu maternji jezik bio poljski.)
Kad
se Austro-Ugarska raspala, neki su se od tih naseljenika vratili / otišli u
novostvorene domovine, kao što su to bile Čehoslovačka i Poljska. Mnogi su
ostali, zbog čega je Prnjavor sve do ovog zadnjeg rata bio (srednja) Evropa
u malom. Sjećam se kako sam jednog ljeta išao na vašar u Štivor, selo pored Prnjavora, čije je stanovništvo pričalo
arhaični sjevernoitalijanski dijalekat iz Tirola, odakle ih je Švabo onomad
doveo. Na vašaru je mnogo svijeta bilo u narodnim nošnjama u tirolskom stilu.
Poslije sam čuo da je na početku ovog zadnjeg rata italijanska vlada poslala
autobuse u Štivor da bi u Italiju prebacila stanovnike, koji su, naravno, svi
bili rođeni u Bosni. A onda sam čuo da su se mnogi od njih kad se rat završio
vratili u Bosnu - Italija im je bila strana zemlja, imali su samo jednu
domovinu.
Moji
se, međutim, nakon raspada Carevine nisu nigdje vratili i ostali su u Bosni,
kao i mnogi drugi Ukrajinci. (Na popisu prije ovog rata bilo ih je u BiH
oko pet hiljada, a danas tek oko dvije.) Na brdu Vučijak, blizu Prnjavora,
sahranjeni su članovi tri generacije Hemona, dvije od njih rođene u Galiciji / Ukrajini.
U mojoj familiji s očeve strane, niko ne umire u zemlji u kojoj je rođen, a sva
je prilika da se to neće uskoro desiti.
Moj
otac je oženio Semberku iz familije koja je u Bosni živjela koliko im pamćenje
seže. Moga djed Stjepana su u onom ratu četnici tukli i za malo ga nisu zaklali
zato što mu je sin, moj ujak Bogdan, bio u partizanima. Dvije moje rođake,
Bogdanove kćerke, udate su za Bošnjake, zbog čega su iz Semberije morale
bježati kad je počelo - svekra jedne od njih novokomponovani četnici su na smrt
pretukli. Ona sad živi u Francuskoj, a njena sestra u Švedskoj. Sva je prilika
da neće biti sahranjene u zemlji u kojoj su rođene. Ja, tako, imam rodbine u Kanadi,
Engleskoj, Švedskoj, Francuskoj, Italiji, Australiji (gdje živi moja rođaka
sa očeve strane čiji je - sad bivši - muž Rom musliman, te su i oni morali
bježati od četnika).
A
imam i rodbine u Ukrajini, gdje sam 2003. otišao u selo u kojem je moj
deda bio rođen i gdje još uvijek ima Hemona. Štaviše, ti Hemoni žive na kućištu
na kojem je rođen moj deda. Muški imaju iste velike glave i uši kao i bosanski
Hemoni, a kuća im izgleda i miriše (na kuhano tijesto i preprženi luk) isto kao
i kuća moje babe i dede. Njihova djeca i unuci ne žive više na selu. Kad
sam bio tamo, moj dalji rođak, Ivan, rekao mi je da jedan od njegovih sinova i
njegova familija upiru da idu u inostranstvo. Možda u tom inostranstvu nalete
na svoje daleke rođake, ili na moje bliske. Ali par Ivanovih sinova je bilo u
ukrajinskoj policiji. Ako su još uvijek policajci, nije van pameti da ih je
prebacilo u istočnu Ukrajinu, da se tamo bore sa separatistima.
Zašto
ovo pričam? Zato što se jedna dobra čitateljka nedavno sjetila da imam veze sa
Ukrajinom pa me je upitala jesu li “svi moji tamo” dobro. Njeno pitanje je bilo
dobronamjerno, ali me je ponukalo da se sjetim trenutka kad mi je jedan drug - prije
ovog rata, prije mog odlaska iz Sarajeva, prije više od dvadeset godina - rekao:
“Blago tebi, Hemone, ti imaš rezervnu domovinu,” misleći, bezbeli, na Ukrajinu.
Taj me je drug time uvrijedio, pošto sam smatrao, kao što i sad smatram, da
domovina ne može biti rezervna, pošto je nešto što se ustanovljava na osnovu
konkretnog ljudskog iskustva a ne na osnovu mitova, zastava i sličnih
apstrakcija.
Drugim
riječima, moja jedina domovina je bila i ostala Bosna i Hercegovina zato što
sam tamo rođen i odrastao, zato što su tamo kosti mojih djedova i baka, kao što
su tu rođeni i moja majka i otac, zato što se tu moj ujak Bogdan borio protiv
četnika, zato što su tu oni koje volim i kojima sam odrastao bili pod opsadom,
zato što je moja lična historija neizreciva bez historije Bosne i Hercegovine,
uključujući i historiju ukrajinskih doseljenika.
Ali
zato u trenutnoj situaciji svim srcem navijam za Ukrajinu: zato što mi
je prepoznatljiv pristup narušavanju teritorijalnog i ljudskog integriteta Ukrajine,
isti onaj pristup koji je onomad na smrt prebio svekra moje rođake, zato što
sam bio u Kijevu kad je 1991. proglašena ukrajinska nezavisnost, zato što moj
otac u Kanadi pjeva u ukrajinskom horu, zato što kad su u pitanju nasrtaji
bahate sile i nepravde na običan, pošten svijet (kao što je to, recimo, moje
daleki rođak Ivan) uvijek navijam protiv sile i nepravde. I zato što, kao
Bosanac, cijenim vrijednost pojedinačnog ljudskog života, o kojem sad niko od
onih koji o Ukrajini pregovaraju u Ženevi ne razmišlja, kao što to niko nije
činio ni u Berlinu 1878. kad su velike sile odlučivale gdje će moj deda i baba
biti sahranjeni.
Aleksandar Hemon
(sa RadioSarajeva