Nema sumnje da je Banjaluka jedan od najljepših gradova pod našim nebom. Svoju ljepotu ona zahvaljuje u prvom redu svom izuzetno povoljnom geografskom položaju, činjenici da je stjecište četiri rijeke, od kojih su dvije značajne (Vrbas i Vrbanja), dok su dvije malo jače rječice (Suturlija i Crkvena), nažalost, uništene zapuštenošću i pretvaranjem u kanal za otpadne vode.
Drugi moment koji Banjaluku čini izuzetnom je činjenica da ona od svih većih bosanskohercegovačkih gradova (Sarajevo, Mostar, Zenica, Tuzla) ima najdirektniji i najoptimalniji izlaz u Panoniju i u srednjoeuropski prostor tj. da je najkraćim željezničkim i autoputem povezana sa Zagrebom, Osijekom, Budimpeštom, Beogradom, Rijekom, Bečom i Trstom.
Uz to, leži jedva pedesetak kilometara ravne ceste do plovne rijeke Save, uz dodatnu mogućnost da i Vrbas pretvori u plovnu rijeku sve do Delibašinog Sela – Trapista i tako uđe u broj gradova koji su riječnim putem povezani sa svijetom.
Treći moment koji našem gradu daje osobitu vrijednost sastoji se u činjenici da je ona na ingeniozan način od svog nastanka bila moderno urbano oblikovana tj. da se logično razvijala od spajanja Gornjeg i Donjeg šehera, čime je nastala jasno i logično artikulirana cjelovita gradska aglomeracija, koja se od izlaska Vrbasa iz kanjona Tijesno slobodno razvijala ka Lijevču polju i dolinom Vrbasa išla ka Posavini.
Četvrti element koji Banjaluci daje prednost ispred svih drugih bosanskohercegovačkih gradova je činjenica da je ona proviđena velikim kompleksima zelenila, da su okolna brda u nju urasla i da ima najviše najdužih gradskih aleja sa četverostrukim drvoredima, a da kroz njeno središte teče moćna rijeka Vrbas, kojoj brda, raslinje i aleje osiguravaju dovoljno svježine i u najtoplije ljetno vrijeme.
Kad se tome doda da usred gradskog toka Vrbasa postoji velika Ada, koja obogaćuje prostor namijenjen ljudskim potrebama i povećava mogućnost uživanju u vodi i na njoj, uz tradicionalne mlinove na rijeci, onda se bogatstvo odnosa rijeke, brda i grada ne može uopće ni izmjeriti, a ni porediti sa bilo kojim drugim gradom u našoj zemlji.
Sve je to, uz činjneicu da je, kao i neki drugi bosanskohercegovački gradovi i ona bila spoj starog i novog, da se u njenoj strukturi mogu razlikovati ili su se donedavno mogli jasno razlikovati, arhitektonski slojevi orijentalnog, austrougarskog, međuratnog i modernog perioda, koji su izražavali njen put u izgradnji, davalo je Banjaluci opravdan epitet najljepšeg bosanskohercegovačkog grada. Istina, ljudska zloba i glupost su ponešto od njenog arhitektonskog bogatstva i vrijednosti uništili, ali na svu sreću glavni artefakti se obnavljaju.
Takođe na sreću, nije bilo moguće uništiti ono što je gradu dao Bog i sretna zamisao njegovog osnivača i najvećeg pojedinačnog graditelja Ferhat-paše Sokolovića.
Međutim, ja bih rekao da je ono što je Banjaluku posebno odlikovalo i što je bila njena najveća vrijendost – mentalitet i način života njenih građana. Banjalučani su se po nekim odlikama svog karaktera i shvatanja o životu odvajkada znatno razlikovali od ostalih Bosanaca i Hercegovaca.
Nije to samo činjenica da smo mi bili Krajišnici, a ni ono što je poznato iz narodne izreke “Kroz Banjaluku ne pjevaj”, a što je izražavalo osvjedočenu činjenicu da je Banjaluka bila oduvjek rasadnik najboljih pjevača i da su, u vrijeme koje ja još dobro pamtim, u njoj postojale cijele dinastije vrsnih pjevača, o kojima u zapisima melografa, muzikologa i vrsnog kompozitora Vlade Miloševića možemo nači bezbroj zapisa, činjenica i bilješki, nego i ono što je izraženo u naročitoj sklonosti njenih građana prema ugodnom životu, dobroj hrani, teferiču u prirodi i posebno akšamluke, osobito one kraj Vrbasa, koji su i u narodnoj pjesmi opjevani.
Već je svjetski putnik Evlija Ćelebija zapazio ovu crtu kod stanovnika Banjaluke. Na svoj orijentalni način, da ne uvrijedi nikoga, a da ipak kaže istinu koju je vidio, Evlija govori o tome kako je Banjaluka krasan veliki šeher u kojem žive brojni stanovnici svih vjera i u kojem žive mnoga gospoda, ne samo oko vezirovog dvora, nažalost porušenog nakon Drugog svjetskog rata, nego i mnogo bogatih zemljoposjednika, trgovaca i zanatlija.
Evlija govori o mnogim stvarima u Banjaluci, pa posebno hvali njene trešnje zvane hašlame, koje su velike, sočne i slatke kao med kakvih nije našao u cijelom carstvu – a bogami je to tada bilo carstvo.
Govori i o tome kako Banjalučani vole teferiče i dobru hranu i navodi kako se o tome ko ima kakve običaje i naravi u Bosni spore Banjalučani i Sarajlije. Sarajlije, kaže Evlija, optužuju Banjalučane da mnogo vole teferiče i da puno troše na provode i hranu, a Banjalučani kažu za Sarajlije da su škrti i da od silnog titizluka kroz đam sir umaću da bi im duže trajao. Evlija, nadalje, kaže: “Ja, bijedni božji rob Evlija, se ne bih miješao u ovaj spor, ali moram kazati da sam najbolju baklavu pojeo u Banjaluci.” Tako su građani našeg grada priskrbili svom gradu glas mjesta u kojem ljudi vole život i žive ga bogato i s veseljem.
A svako ko se još sjeća štektanja motora za navodnjavanje uz Vrbas i pjesama akšamlija Pod Orasima, ono se pružalo nizvodno od Halilovca do Rebrovca, zna kako su Banjalučani znali da teferiče, akšamluče i da se vesele uz svirku i pjesmu. To znaju stariji, a oni će se sjetiti i običaja da svaka imućnija familija u ljetno doba organizira za svoje komšije i prijatelje teferič na Vrbasu, Adi, Vrbanji, Suturliji, Gornjem šeheru, Novoseliji, u Vrbanji ili u Slatini. Na teferiče se išlo rano ujutro kolima i fijakerima, a ostajalo se cijeli dan i za svakog je bilo ponešto za veselje i provod.
Sve je to bilo izraz jedne mekane i vesele prirode banjalučkog svijeta, koji je bio urban i počivao na vezama nastalim u zajedničkom životu. To nije bilo isprazno veselje i sklonost trošenju nego stav da je život jedan i kratak i da ga treba poštovati i živjeti u prijateljstvu i veselju, jer zla ionako ima dosta. Da je to bilo upravo tako najbolje dokazuje zlo vrijeme koje je u nastalo 1941. godine, kada je zločinačka vlast počela progoniti ljude zbog njihove rase, vjere i nacije.
Činjenica je koju treba zapamtiti i na nju se vraćati, ako još ima vremena da ostanemo ljudi, da u Banjaluci nije bilo domaćih ustaša. Glavne ustaše – Gutići, Stubnija, Kelemen i Nedjeljski nisu bili Banjalučani. Nešto malo katoličke mladeži, koja je angažirana preko križarskog pokreta (vodio ga je Nedjeljski) to je sve što je ustaštvu dala Banjaluka.
Tome treba dodati i kriminogenog Asima Đelića, homoseksualnog partnera zločinca Viktora Gutića, i to je sve. Sa druge strane, Banjaluka je dala više od 1.700 prvoboraca u ratu protiv fašizma, a u ratu je učestvovao gotovo sav grad, koji je 1944. izbjegao na oslobođenu teritoriju.
U Banjaluci je sve što je imalo ugleda i značenja, od muftije Nurkića do tapetara Raskana Suljića, 1941. godine potpisalo Rezoluciju protiv progona Srba, Jevreja i Cigana. Gotovo svi potpisnici, njih preko 200, završili su u logoru “Stara Gradiška”. Banjalučani su masovno javno protestirali protiv ustaškog ubojstva bolesnog hodže koji je viknuo: “Živio kralj.” Banjaluka je bila nijema i niko nije izlazio na ulicu nakon pokolja nad Srbima u Drakuliću koji se dogodio na Božić 1942, a koji je predvodio zloglasni fra Miroslav Majstorović Filipović.
Ono što čini jedna grad gradom i daje mu najvišu vrijednost nije sve ono što sam naveo, nego upravo to da u njemu žive ljudi koji su pravi ljudi, koji su solidarni sa svojim sugrađanima, koji su sposobni da se usprotive zlu i nepravdi prema bilo kome.
Nažalost, kako god je neobuzdana gradnja uništavala bašče i brodove kraj Vrbasa, historijske objekte nulte vrijednosti (bezistan, kamenitu džamiju i ćupriju na gradskom šancu) te gradila zgradurine misleći da izgrađuje grad, tako su i oni koji su se doseljavali u naš grad postajali samo njegovi stanovnici, ali ne i građani. Oni, nažalost, nisu nikada naučili šta znači biti građanin uopće, a posebno građanin tako lijepog i važnog grada kakav je bio naša Banjaluka.
Muhamed Filipović za Nezavisne novine