Vladislav Bodnaruk-Toba:U Kabareu banjaluckog Pozorista(6)

 "Ja imam istinitu pricu ali djeluje kao najveca laz ... sad dobro malo je modifikovana tek da se uklopi za Olimplijadu! Devedeset posto istina! Moze li se tako lagati?"

"Moze se lagati, sto posto al' da ima smisla a ne k'o ovo Zlajino! To nema nikakvog smisla! Fuj!"

Pricaj, pricaj!

"Ma ljudi, sramota me, svi znate da sam studir'o u Zagrebu?"

Znamo, znamo ... de ne seri opet, dje prica?

"Dos'o onaj nas iz Banjaluke, (njima rekoh ime... vama ne bi valjalo, posto je ugledan covjek u Gradu), i rekoh sebi, daj da mu pokazem malo tajne Zagreba. Zakazemo sastanak na njemu prepoznatljivom mjestu ... ali mene je uvijek jebavalo pa kasnim malo!"

"I, iii" ... vicu svi.

"Nista, nadjemo se, ja mu se izvinem sto kasnim jer s bas taj dan u Zagreb dosli Nixon i

Tito pa su sve prometnice bile blokirane! Znaci, morao sam okolo! On mi odmah to opravda! Ulazimo u tranvaj, a  za nama cilac ... isti Krleza (to je onaj jedan sto je napisao 90% hrvatske literature) a ja kazem tom nasem drugu, onako iz jebe ... naivno, pogledaj Miroslava Krlezu, i sas vidjet kakav je to papak ... jucer mu pozajmim dvije banke za tranvaj, a sad samo gledaj ... supak me nece ni pozdraviti! "Krleza" prodje pokraj nas! Ovaj nas drugar, ma da taj Profesor, znate mu ime, samo izusti ... ja fakat ... supka, ni ne pogleda te! Eto, jesi li ti to vidio? Vidis i sam sada kakva je hrvatiska kulura!

Sutradan smo imali dogovor da odemo u kino Liku gdje su se davali oni slobodniji

"umjetnicki" filmovi ... ma oni filmovi sto ne trebaju glumci da glume a ne treba im ni garderoba ... e te filmove!   Naravno ja sam, kao i inace kasnio!

"Sto si sad zakasno?" upita me nakurceno, ljuto.

"Joj, izvini jos jednom ali taman ja pretrcavam ulicu Proleterskih Brigada,  kad naleti ona kolona sa Titom i Niksonom i kad me ugledase da pretrcavam, Nikson zavriska ko lud:  "Sustavi auto druze Tito! Toba ti li si to?" razdraga se Nixon ... a i Tito se zabezeknu ... "Otkud Toba, dje Toba?" Nikson samo zino! Ne vjeruje svojim ocima! " O Toba jarane!" zavriska i Tito!

"I stadose li?" ... upita neko radoznalo!

"Stadose, naravno, i sta bi drugo! Al' na nagulio! Jebe se mene! Jurio na kont sa onim jednim nasim!" 

"Ha, ha ha ... ovo je najbolja banjalucka laz!" zakljucuje Zamola. 

Tresnu gajbu piva na sank! "Ajmo jednu za pobjednika!"

Tako ja pobijedih, na toj Olimpijadi, kao najveci banjalucki lazov! 

"Samo da vam kazem Raja stvarnu istinu ... u cijeloj prici, kroz ovaj skoro pedesetogodisnji pomak, sve je skoro sto posto istina, naravno osim onog sa Nixonom. Naravno,  nisam nikad imao priliku da se sretnem sa  njim ... a za Tita nesto i ne znam ... bio je u mom zivotu u Banjaluci dva-tri puta ... mog'o me i prepoznati, onako iz vidjenja! Valjda?!

Jebajiga, ako idemo nekom logikom ... kako sam ja njega odma' prepozn'o!" 

Poslije je Profesor  pricao svojim studentima na Fakultetu kakav sam ja supak i lazov! Studenti su se pisali od smijeha! On jadan, nikad nije skont'o cemu se ti mladi "volovi" smiju! 

Jednom, kad sam gledao neke banjalucke slike, kod Caje, shvatih da strasno licim na Zamolinog poginulog sina Bambusa. 

Mozda mi je zbog toga, bogom bilo dato da pobjedim na "Olimpijadi lazi".

I da mi nece Zamola  nikad nista naplati, cak i kasnije u svojoj rastiljnici! Ma sta narucio!

Tada to nisam znao.

Mislio sam "da sam ja neko, pa zato!"

Istina nikad mu nisam ostao duzan! Ja znam kad sam  duzan, znam i da vratim! 

Meni su i Imelina i Tomina a napose, Zlajina prica bile bolje price od moje!

Prosto mi bilo! Stvarno za Bambusa, to nisam znao! Ja nikad to ne bih zloupotrebio!

Vrijeme je to sto nas okrece pravim sudovima!

Svako ce jednom stati na svoj kantar! Pa sta prevagne!? 

A, sam Tomi vratio cenera nepoguzvanog ... onog istog sto mi je i

pozajmio te olimpijske noci!

(Nastavak sutra samo za one koji su citali do danas!)