In memoriam: Ljubisa Stojanovic - Luis (1952 - 2011)

Luis: Ne kuni me, ne ruzi me majko

STA CEMO S DUGOVIMA?

Kako kanadjani posmatraju financijsku krizu koja ovih dana i noci potresa Ameriku i Evropu?

Kanadu? Ne bas!
Nas to mimoilazi, ne bas potpuno, ali ipak Kanada stoji mnogo stabilnije i bolje.
Po mom skromnom misljenju u Kanadi je kriza mnogo blaza je se kanadski ekonomisti ne osjecaju tako nadmocno kao americki i evropski i stoga mnogo manje rizikuju.
Kako ti kanadski ekonomisti i polticari gledaju na trenutnu ekonomsku a bogami, moglo bi biti i politicku krizu?
Kazu da je kriza u Evropi daleko dublja nego u USA i da ce se Evropa iz nje mnogo teze izvuci jer u USA postoje samo dvije politicke opcije i rjesenje ce se ipak lakse naci. U Evropi - tesko je i izbrojati politicke opcije!.
I bas zbog te razjedinjenosti Evrope, koja je u nekim situacijama prednost ali u nekim drugim mana, sudbina ekonomske krize Evrope je mnogo neizvjesnija. Tako to vide Kanadjani.

Iako Amerika duguje tesko zamisivih 14 hiljada miljardi dolara ( od ove cifre mi se zamagli pred ocima),  kazu da Amerikanci sada vazu  izmedju dvije opcije. Ustvari ne vazu kako i koliko ce teret izlaska iz krize prenijeti na svoje dvije klase: bogate i srednju klasu, vec koliko svoju krizu prenijeti  na ostale gradjane (i seljake) svijeta.

E, u tom grmu i lezi neizvjesnost Kanadjana.
Oni osjete opravdan strah, jer Kanada, iako stabilna i van krize, izvozi 90% svojih proizvoda u USA. Znaci, USA ce u slucaju da vjestacki "bankrotira" (niko i ne zna sta to zapravo znaci!) u svoju crnu rupu odmah uvuci i Kanadu, sto je veoma lose, ali i Kinu, koja je djelimicni vlasnik Amerike, sto je dobro. 
Kanadjani tu ne mogu nista da urade osim da se mole bogu da se to ne dogodi.
Ali Kina moze i oni su sada velika nada Kanade i ostalog svijeta. Jer, Kina ce uciniti sve da se to ne desi.
Vec slusamo vijesti da Kina upozorava Ameriku da uradi nesto. Hej Kina upozorava Ameriku, i to u Americi shvataju ozbiljno! ( Kineska ura otkucava: Kad-tad! Kad- tad... ).
Dok ovo pisem natezanje u Senatu i porodjejne muke Obamine jos traju. Ne izgleda li vam Obama pomalo sitan i bespomocan sada?! Predsjednik Amerike, sitan i bespomocan! Problem veci od njega!
Oni koji treba i mogu da pomognu u rjesavanju problema ogromni!  Ne popustaju. Ne pustaju dizgine koje drze vjekovima. Oni ne sjede u Senatu. Teorija zavjere?
A Evropa?
Kako ce se Evropa izvuci?
Na ovo pitanje Kanadjani nemaju odgovor.
Da li ga iko ima?

 

VJEKO: NATASI...

E ova nasa Natasa... vruce joj za setnju , pa se zavukla u hlad konobe... kisa pada a ona u konobu da ne kisne... kisa stala al' dobro drustvo pa bi da ostane... Ma navukla se na konobu pa jos i narucuje. Kao da je u kafani. Aj' nek joj bude.

Da je spomenula australijske musice u prvoj polovini mog ovdasnjeg zivota bilo bi : "Nikad cuo, sta im fali, mozda ne lete". Da nije problem sto su australijske, nesto na inter-nacionalnoj osnovi. Dok sam zivio na Zlatnoj obali ma ni vidio ih, ni cuo. Mozda ih ni nema. Pojma nemam. Al' ovdje u Toowoombi, e to je vec druga prica. Prije nego pocnem da ipak provjerim sa Andrejem. Djeca u skolama svasta uce. Ja sam davno digao ruke od "upoznajte svoju domovinu da bi je vise voljeli". Koju? I kako da ih sve volim. Kazu prva ljubav zaborava nema. Najbolje je pros'o onaj ko je preskocio. Prvu ljubav.
Sine, sta znas o australijskim musicama? Upitah.
Znam da su dosadne, jako jako dosadne. Zavrati.

Cuj! Dosadne, jako jako dosadne. Malo je rec'. Ma ta muha, muva ...ma,...budala je to. Kad te ona pronadje, pa navali...maho ti i rukama i nogama, ne pomaze. Bjez'o tamo- vamo, naglo mijenj'o pravce...djaba bilo. Uleti u kucu/ auto pa brzo zatvori vrata. Nema vajde. Usla i ona. Nema te brzine da joj nagulis. Kao da se nekom niti vezala za te, pa je neka sile centrifugalno- petalne zadrzavaju u orbiti oko tvoje glave. A target su joj usta/ nos. Nema druge vec da je prikoljes. To, ako si srece da prirodno tuknes pa te samo jedna spopala. Al' ako si upotrebio neki after brijanja tad si pravo na...strad'o. Te after brijanja koristiti iskljucivo sa 'razlogom'. I ako si dovoljno uvidjajan prema 'razlogu', onda isti privedi u zatvorenu prostoriju. Da ti se nebi na otvorenom omakelo pa tresno 'razlog' umjesto musice. Pa onda, izvini. U zatvorenom, nema omakelo.

Al' izbjegavam ja ove price. Jos cu robije zaglavit'. Prikl'o muhu. Ove ekstremne demokratije imaju neke cudne zakone. Nikad ne znas sta te ceka, dok te ne potkaci. A i necu zbog Pedje. On tako lijepo kuka po pitanju biljno- zivotinjskog svijeta da ga je milina citati. Posumi, tvorovi, korov. Poseljacio se pravo. A koja je on faca bio dok je radio kod rodjaka u me. Odjelo, kravata, sportski tip uvjek svjeze obrijan. Ma, on je tol'ki gospodin bio da je u toalet isao autom.

A im'o i ja te glodare. Miseve, pacove tako nesto, posume nisam sigurno. Zbog zakona. Kad to uhvati da se cera po tavanu, tutnji k'o konjica kakva. Samo gledas kad ce plafon popustiti. Sva sreca plafoni fleksibilni i debeli. Imaju bar 6 ako ne i 8 milimetara. Ja se pravo zabrin'o. A on (glodar) skuzim ja, mene prati. Ja u sobu, on u sobu. Ja u kuhinju on za mnom. Ma i u biblioteci mi nije dao mira. Kroz zidove me prati. Kad se svjetla ugase ja samo sto zavucem glavu u cose na jastuk a on pocne grabuckat' s druge strane zida . Pitam ujutro Andreja grebuckal' njemu. Ne grebucka. Skontam ti, mora da je cuo da dobro kuham a on jadnicak gladan. Odmah ti je nabavim one hrane, nije misomor al' je neki ...mor. Pa mi ne bude tesko otvoriti uticnice na zidovima pa usut' im hrane. Oni su se tol'ko najeli da evo ima bar godina kako su poravnili i ne mrdaju. Izgleda da su se prejeli. Nisam skrtario.

Nego, veci su meni problem bile pticice. Dvije, velicine kokoske a naravi djudjanske. Savile ljubavno gnjezdo u oluku, u cosku krova tik meni iznad kreveta. Pa ja kad taman uhvatim najljepsi san, kad ljeti malo pred zoru osvjezi, one se probude. Pa il' se svadjaju il' zornjaka dofate. Kad uhvate da se ceraju po onom plehanom krovu, po dva sata ne prestaju, orgije njihove. Umire se otprilike kad ja vise ne mogu se umirit'. Al' dodje meni jedan dan moj Pedja. Vidim na kamioncetu ima poduze merdevine. Taman. Moj Pedja? Ma ovaj Australac sto mi kosi travu. Pedjom ga zovem. Zamolim ja njega da im razvali gnjezdo, rekoh bespravna gradnja. Povjerov'o, sreca nije trazio papire. Ovdje u Australiji za sve treba dozvola council-a/ opstine. 'Oces tarabu postavit'. Prvo dozvola - plati. Onda iskopaj rupe pa dodju da izmjere jesil' iskopa'o kol'ko treba - plati. Pa plati....A pticice? E one su cucale na tarabi i gledale kako moj Pedja razvaljuje gnjezdo. Kad je on otisao onda sam ja iza prozora cuc'o i gledao ih kako vracaju gnjezdo. Dva mjeseca su me handrile zorom. Sve dok mi nije zalutalo parce zice u ruke. Sjetim se ja blogerske price o pecama. A ja k'o dijete bio nenadmasan u izradi i upotrebi istih. Prvo sam im vratio za spavanje. Kad one navecer zalegnu a ja pod oluk pa kad im zazagam metak odozdo u oluk, zveci im glava dva dana. A preko dana na tarabi kad ih upratim obavezni im sprzim jedan preko bulje...i odselise pticice. Brzo razvalim gnjezdo dok ga kakve homeless nisu upratile i okupirale. Evo i danas mir...

Ostao mi samo onaj sto da prostite sere zeleno. Navecer kad parkiram pred kucu samo nesto pozamasnih krila poleti iz mraka obliznje krosnje. Mrakaca ne sve strane, nema ulicne rasvjete, a poveliko drvo pa ja konto povelika pticurina. Dok jedno jutro nisam imao vremena da saperem ono zeleno sa krova auta pa me na poslu obavjestise da se taj zeleni seronja zove Flying Fox, a wikipedija kaze da je on najveci slijepi mis na svijetu te da je onaj koji je Ljilju i Maria naglo udaljio iz dnevne sobe mala maca za ove nase.

A imamo i Magpie pticurine koje u proljece postaju agresivne te napadaju sve koji prolaze u blizini njihovoga gnjezda. Razlog, mladi u gnjezdu pa za svaki slucaj pikiraju na prolaznike, najvise na bicikliste, dva puta i na Andreja. Mora da je Hitchcock svrac'o u Australiju pa kindapovao ideju za svoj film.

A ii...

http://youtu.be/yyfxBWTWwvM

http://youtu.be/c7Gcg7aNJfE

BOCO: KOPNU LAĐU‏

Promocija na Trsatskoj tvrdjavi

 Da bi promovisao svoj prvenac , zbirku poezije "Ja kao Ja", Aron Baretić- pjesnik i dugogodišnji kapetan na velikim brodovima, usidrio je lađu na nekoliko dana u Riječkoj luci. Čovjek koji živi poeziju, pozvao je prijatelje sa svih strana, da bi na Trsatskoj tvrđavi organizovao promociju ove originalne zbirke.
Potomak starih Bakarskih kapetana, u duhu tradicije dobrih domaćina , široka srca je dočekao svoje goste i pružio svima gostoprimstvo. Ponosan što sam prijatelj sa Aronom i njegovom poridcom, nakon dugog vremena , digao sam sidro i uputio se na Rijeku da prisustvujem događaju za koga znam da puno znači mom domaćinu. Promocija prve knjige u životu pjesnika je ne zaboravan trenutak.

Nekoliko fotografija, koje šaljem "Parkiću" , dočaraće samo dio atmosfere koja se dešavala u dva dana mog boravka na Kvarneru.
Zahvaljujući susretljivosti mojih domaćina i pjesnika iz primorja i Istre, Katici Felštinski i Zlatku Martinku, obišao sam Rijeku, Opatiju i Crikvenicu. Družio sam se sa divnim ljudima i uz poeziju i vino proveo nezaboravne trenutke. Baretićima želim mirno more i uspjehe u životu, a šetačima po "Parkiću" prenosim mali dio atmosfere i morskog ugođaja.

Krleza , Anes i Boco u Opatiji

Opatija o poete

Anes, Aron, Boco - Crikvenica

Rijeka - panorama

Slavko Podgorelec : GRDOSIJA IZMEĐU TVRĐAVE I RIJEKE

Kako to obicno i biva, neplanirano pocne prica. Ovog puta o Fuadu Balicu. Trazeci po Internetu njegovu sliku "naletim" na ovu pricu Slavka Podgoreleca. Bez dozvole autora, jer mislim da od mog starog duga  ne trebam traziti dozvolu, nudim vam i ovu lijepu pricu.

**********************

Čini mi se – lakše bih pisao o nekom sportisti, likovnom umjetniku, književniku, scenaristi, arheologu, etnologu – bilo kome ko je zadužio Banjaluku – nego o Fuadu. Zato što je on sinteza svih duhovno primjenjenih vještina koje se zamisliti mogu. Ne pretjerujem – jer Fuće je (dao mu Svevišnji još puno stvaralačkih godina) barem za mene, Banjalučanin koji je, za ovozemaljskoga života, sebi podigao hejbet spomenika! Ne samo sebi – nego svom Gradu na Vrbasu.

Ovaj kulturni poslenik, entuzijast i 'inventor' cijeli život posvetio je izazovima i pionirskom djelovanju. Čega god se prihvatio – to je oplemenio, usavršio, učvrstio, proširio i naravno – vlastiti mu muhur udario... I mnogo toga najčešće bez, ili sa malo para, uz pomoć 'šćapa i kanafa', ali sa ogromnom voljom i elanom kojim je inficirao najbliže saradnike. Sjećam se, prvi susret sa 'čika Fuadom' imao sam davne 1964. godine, kada sam neku poruku nosio tadašnjem predsjedniku opštinskog Kulturnoprosvjetnog vijeća. Pred trinaestogodišnjaka ispade ogromna, nasmijana ljudina u odijelu i kravati, prodrma mi desnicu (ko da sam neki ministar) posadi me u fotelju i...od tada se, evo više od pola vijeka, konstruktivno i u dokolici družimo, sarađujemo, žustro polemišemo (pa i svađamo), ali – usuđujem se reći – naprosto jedan bez drugoga – ne možemo. Često se pitam – šta nas je zapravo zbližilo, a danas znam. To su entuzijazam i spremnost da se 'zažmiri i skoči', umijeće profesionalne improvizacije, ali iznad svega otvorenost i averzija prema licemjerju. Ne krijem: Fuće mi je i danas uzor, i ne jednom rješavao sam situacije 'u stilu Fuada Balića'. Sjećam se, u Domu kulture je na mjestu direktora Fuad naslijedio Dragu Radovanovića – čovjeka koji je kulturni hram počeo izdizati iznad nivoa zadružnog odnosno, društvenog doma. Fuad je prethodno već 'drmao' (bolje je kazati – udarao ritam) u Klubu akademičara Banjaluke (KAB); bio je misionar odnosno pionir u koječemu. Osim što je u svoj grad donio prvi kajak-čamac na rasklapanje (portabl) i organizovao prvu vaterpolo-utakmicu na Šimšuru (Zelencu) pod Kastelom, Fuad je po dolasku u Dom kulture (i opet!) napravio dar-mar. Protresao je ovu građevinu od podruma do tavana. Nije više bilo 'praznog hoda' ni prostora– koncerte smjenjuju plesne večeri, događaju se izložbe, ni centimetar prostora ne ostaje neiskorišten. Otvara kancelarije (u poslijepodnevnim i večernjim satima) svim mogućim aktivnostima, a 'špajzove' i ostave pretvara u ateljee...
Ne ustručava se Fuad (i danas se pitam KAKO?) dovesti u svoj grad najveća svjetska muzička imena: osim Rostropoviča, Svatoslava Rihtera, Jehudi Menjuhina, Davida Ojstraha, Lenjingradske filharmonije, Zagrebačkih solista, poznatih operskih imena, redovno gostuje Sarajevska filharmonija. Dolaze oni (mnogi su tad prvi put čuli za Banjaluku) koncertiraju i odlaze ošamućeni stručnošću publike, kulturnim nivoom i ozračjem...i ponovo dolaze. Novcem od plesnih večeri Fuće kupuje prvi 'Stenvej' klavir u Banjaluci i drugi u BiH. Svjetska džez-legenda, famozni Kvinsi Džouns sa svojim orkestrom, šezdesetih godina dolazi u Banju Luku (čuj, Banjaluku!). Koncertna sala je prepuna 'upeglanih' Banjalučana (kravate, frizure i štikle), publika samo što ne visi po lusterima... Počinje spektakl i onda...nestade struje. Mrak. Malo morgen! Raja pali šibice i upaljače, munjevito se (iz Fućetove 'sehare') publici dijele svijeće; Kvinsi, razvaljen do peta – nastavlja koncert ! I muzičari i publika padaju u delirij!

...I onda dođe struja; neki vele da je 'pokvarila štimung'. Fuće – cvjeta: To je banjalučka raja – nju ništa ne može obeshrabriti. A Kvinsi Džouns? Načisto je, poslije ovog koncerta, puk'o ko petarda. Banjaluka ga je istresla iz kundura, pa je poslije izvjesnog vremena, na Dom kulture (bolje reći na Fućeta) stigla pogolema koverta, a u njoj partitura za kompoziciju koju je veliki Džouns napisao i posvetio Banjaluci ! Uz to i tonska traka sa izvođačkom verzijom. Sumnjam da se tako nešto ikada dogodilo... Dovukao je On (na Kastel) i balet Elvina Ejlija, a dolaze i književnici – Ivo Andrić, Meša Selimović, Branko Ćopić, Dobrica Cesarić... Ne miruje Fuad: sa banjalučkom likovnom 'četvorkom' koja je unijela moderne vibracije u Grad (Dušan Simić, Enver Štaljo, Bekir Misirlić i Lojzo Ćurić) baza po visoravnima Zmijanja osupnut veličanstvenom ljepotom uzvišenog pejzaža... Užitak je potpun jer sve ovo već je 'odslušao' na snimcima etnomuzikologa Vlade Miloševića koji mladog Fućeta izuzetno cijeni i uvažava. I opet 'klik' u Fuadovoj glavi: pa ovi Stričići i Zmijanje, sa svojim seljacima i nošnjom, sa folklornim i etnografskim značajkama, sa božanskim i uzvišenim pejzažom – zapravo su kulturni 'mrtvi kapital'!Nije prošlo dugo – a Stričići, u drugoj polovini šezdesetih postaju prvi ruralni kulturni velegrad! Kome pravo – a kome krivo tek Fuad Balić utemeljuje Kočićev zbor koji se, od tada, dogodio više od četrdeset puta. I opet – presedan: Fuad Balić u po 'zveke' (na Stričiće) dovlači kompletnu Sarajevsku filharmoniju (!) koja koncertira uz riku bakova, janjce i prasiće na ražnju, ćevape, rakiju i podgrijanu pivu...A uz takav program, naravno, mora stići i struja, a valja i drumove nasuti – pa Kočićevci 'onog Fuada' slave kao svoga Petrića.

Ni to Fuadu nije dosta, nego u po' Doma kulture (sjećam se – u Velikom salonu) postavlja izložbu rukotvorina Kočićevih seljaka. U salon dovuče tkalački razboj, posadi seljanku za njega, i eto vrhunskih finih vunenih 'štofova' za odijela. Udari neke godine potres, sve ode u helać, teško se izranjavana Bajna Luka uspravlja iz ruševina... Fuad je u 'Narodnoj biblioteci' zgruhanoj u ništa manje jadnu zgradu nekadašnje škole „Mladen Stojanović“. Memla i fajtina, Fuad leta od podruma do tavana, tegli knjige, spašava... Sjećam se – zima do bola, sjedimo u njegovoj kancelariji u kaputima, ispijamo skoro smrznutu kahvu – a Fuće budan sanja... Gledam ga, a u sebi mislim: blago onom ko se 'vaki rodi – čitav mu je život u veselju!

„Znaš, kad podignemo zgradu nove biblioteke, biće tu te ovo-te ono, a sve sam poduzeo da ova naša biblioteka preraste u univerzitetsku, ma to je gotova stvar. Vidjet ćeš ti...“ veze Fuće, a ja kontam – i on prolup'o...Malo sutra! Izdrnda Fuće zgradu (eno je i danas – ko 'blokhauz', ni atomska joj ništa ne more!) i opet „navali narode – bujrum kulturnog prostora!“.

Tako je to sa Fućetom; taman pomisliš – eto ga, sa'će se smiriti, otahiriti, seiriti...a njemu pamravi uz leđa ! Na čelu Društva prijatelja banjalučkih starina pokriva kule u Kastelu, popravlja zidine...Ali žulja Fuada nijema Sahat-kula.

"Ako nešto treba da svijetli – neka svijetli, ako sahat treba da kuca – neka kuca! To je moj 'credo'. Sahat-kulu smo građevinski sredili – al' hajd nađi sahat?! Prehrljo sam cijelu tadašnju Jugoslaviju – niđe ga! Onda meni prijatelji zidari iz Posušja (Galić, Boras i Bešlić) sugerišu Njemačku. Švabe su sve svoje stare i ohrndane ure restaurirali, konzervirali i uskladištili. I nađemo mi sahat! I prokuca on u noći sa 21. na 22. april (dan oslobođenja Banjaluke) 1971. godine!" temperamentno kazuje Fuće, a onda mu osmijeh podiže desni brk.

Tu noć pamtiću dok živim; okupilo se pedesetak ljudi – banjalučka raja i kulturna elita (a to mu danas dođe na isto). Grmi Fuad svojim baritonom. Ne može on tiho, normalno govoriti; kad šapuće – tapete otpadaju. Onda će Joco (Bojović – Vrbaslija, dajaklija i poeta) 'recitirati' pjesmu "Minare" ... Kad Joco Crni 'ruknu' (a sve gleda u alem Ferhadije zaboden u zvjezdano nebo) trnci prolaze od pete do glave. Golubovi, u panici, načiniše živu auru oko Sahat-kule. Precizni mehaničar Josip Lenard, 'dobro raspoložen' (oho-hooo!) pokrenu veker – a onda, prvi put poslije ihahaj decenija – Sahat-kula otkuca ponoć...

A 'ruljana' je oduvijek bilo u Bajnoj Luci, osobito na isturenim političkim mjestima. Takvi su Fućeta uvijek osujećivali: te šta će nam krovovi na Kulama u Kastelu, šta fali Sahat-kuli da i dalje bude nijema... Kad je prokucala, onda se jedan 'guzonja' sa Bulevara žalio kako od nje 'nemore spavati' (jel' matere ti?!). I tol'ko ga je nasikirala da se 1992. priključio svojoj nacionalnoj stranci za čije vlasti se sijalica u čaršiji na Vrbasu – utrnula.

Kad Fuće sebi zabije nešto u glavu – to će da bude. Makar or'lo – gor'lo! Naumio ovaj hairlija da podigne bistu našem polihistoru i fratru Ivanu Frani Jukiću. Napuca Bešu (Ahmeta Bešića, prvog banjalučkog akademskog vajara) da pravi skice i prve modele. Onda ide Fuće u Komitet i Socijalistički savez da ispipa 'puls'. "Đe ćemo mi katoličkom popu podizati bistu, pa još u po' čaršije?! Nek to radi crkva! " zaključiše 'drugovi'. Dobro, konta Fuće pa presavi tabak i napisa pismo nobelovcu Ivi Andriću koji je Jukića izuzetno poštovao. Moli pisca Fuad da se prihvati dužnosti predsjednika Odbora za podizanje biste Jukićeve. Andrić promptno odgovara: pohvaljuje ideju da se Jukiću-velikanu u rodnom gradu podigne bista, čudi se da to nije urađeno ranije, zbog obaveza ne može prihvatiti dužnost predsjednika Odbora – ali se osjeća njegovim članom i nudi pomoć (!)

"Haj'd sad! Da ga vidim ko će se suprotstaviti inicijativi koju podupire nobelovac!" trijumfuje Fuće i – naravno – bista (koja je već završena, samo joj Bešo malo 'zaoštrio' formu u tada obaveznom soc-realističkom maniru) uz skromnu svečanost bi otkrivena. Eno ga, i danas Jukić gleda u pravcu gdje je stajala njegova rodna kuća, u ulici Ivana Frane Jukića(!)

Onda su došle devedesete, sijalica je (rekosmo) razbijena i Fuad i njegova Vesna su morali napustiti svoj grad. I to je zadesilo čovjeka koji je cijeli život posvetio zajedništvu, multikulturalnosti, prosvjećivanju, dobrobiti svih. I to je prihvatio. Vratio se među prvima i nastavio djelovati – sada u Kulturnoj zajednici Bošnjaka "Preporod". Svako malo – ispod njegovog uredničkog pera izađe po jedna nova 'sufara': te Banja Luka u legendama i zapisima, pa o staroj arhitekturi, pa o banjalučkim baladama (tu je i studija dr Muniba Maglajlića o Bisernazi), o Rezoluciji hrabrih muslimana (u kojoj se suprotstavljaju Pavelićevim pogromima nad banjalučkim Srbima), te... ma ne može se ni nabrojati. O svemu će Fuad zboriti razložno i argumentovano, logično i racionalno – ali kad mu se pomene jednoumlje i nacionalna isključivost – osigurači pregaraju, kočnice pucaju, ruši se nebo...

Za muslimanske ortodokse (Banjalučani takvi nikad nisu bili!) Fuad je renegat – mal'ne izrod; za 'velike' Srbe Fuće je - 'balija'. Uvijek citira seljanku sa Zmijanja koju 1992. ostrašćeni reporter pita '...kako se osjećaš bako otkako su naši na vlasti'.A baka veli: "Moj sinko, otkako ste vi na vlasti ja sam više suza prolila nego što sam se vode napila!". Citira Fuće i rahmetli hafiza banjalučkog, hazreti Mustafu Zahirovića; nakon rušenja Ferhadije 7. maja 1993. pitaju hafiza rezignirane džematlije "Dragi efendija, jel' nam se išta gorje moglo dogoditi?!".

A stari Mustafa, tiho i smireno zbori: "Moglo je...da smo mi srušili neku crkvu ili sinagogu...To bi bilo i gorje i strašnije." Završena priča.

Fuad-Fuće Balić i dalje stvara u svom gradu. Istini za volju, kretanje mu ograničeno zbog ozljede koju je zaradio otvarajući 2008. godine izložbu Ahmeta Bešića. Ako ga ne viđate na džadi – to ne znači da miruje: nešto smišlja, i samo ćete se iznenaditi kad opet nešto 'gruhne' iz njegove neiscrpne sehare ideja...

Natasa: Susret sa Fuadom Balicem

Natasa po n-ti put odlucila da se umiri u Parkicu, ja po m-ti put odlucio da malo usporim, a onda Mario po x-ti put posalje nesto sto inspirise sjecanje, pobudi uspomene.... i eto lijepe price o jednom istinskom Banjalucaninu.

Ako Mario upotrebi svoj animatorski talenat, mozda nam se Fuad i pridruzi.

***********************

Predraže,
ja ponovo, po n-ti put odlučila da se bar neko vrijeme umirim u Parkiću, ali ti ne dozvoljavaš. Ubaciš novi prilog na koji ne mogu ne napisati komentar.
Ovaj današnji nikako ne mogu izostaviti.

Posebno mi je drago da Fuad piše, nisam znala da se time bavi. Lijepa je ova njegova priča, sadržaj me ne iznenađuje.

Fuad Balić je prva osoba iz Banjaluke, s imenom i prezimenom, koju sam srela kad sam prvi put sama doputovala u Banjaluku. Bila sam prije toga jedanput s Miljenkom, da upoznam grad u kojem su živjeli njegovi roditelji, u kojem je završio gimnaziju i u kojem smo planirali i mi živjeti, jer je već tada u Zagrebu postojao problem zapošljavanja inžinjera kemije, a dobiti stan bilo je gotovo nemoguće.
Miljenko je već dva mjeseca radio u Banjaluci, Fuad Balić mu je bio direktor.

Ostavila sam sina kod roditelja u Zagrebu i krenula autobusom za Banjaluku, na svoje prvo radno mjesto u Rudi Čajavecu. Bilo mi je teško ostaviti dvogodišnjeg sina na par mjeseci i bila sam pod tim dojmom.
Nisam razmišljala da odlazim u nepoznat grad, u kojem poznajem samo Miljenka i donekle njegove roditelje, prvi put na posao, u tvornicu u kojoj ne poznajem nikoga, niti znam što ću točno raditi. Bila sam prvi inžinjer kemije u Institutu, zaposlio me dr A. Ilišković s punim povjerenjem da ću znati realizirati ono što je tada planirao provesti u Institutu.
Mladi ljudi su takvi, srećom, ne opterećuju se nepotrebno. Što bih imala od toga da sam se uplašila nepoznatog, koje me je očekivalo?
A sve je bilo nepoznato.

Sjela sam tako u autobus, prvo sjedište iza vozača. Do mene je sjeo nepoznat mlađi muškarac, crnokos, crnook, markantih crta lica. To je sve što sam zapazila.
Drago mi je bilo da sjedim na tom sjedištu, mogla sam promatrati okoliš, ionako sam tuda prošla samo jedanput i slabo se ičega sjećala.
Šutimo nas dvoje tako cijelim putem, svjesna sam da moj suputnik želi započeti razgovor, ali ne započinje. Ja ničim ne pomažem da se uspostavi bilo kakav dijalog. Neobično i smiješno. Ne započinjemo razgovor ni za vrijeme pauze, valjda u Gradiškoj, ne sjećam se više gdje smo se zaustavili.
Tko zna kako sam ja njemu izgledala kad je šutio, iako sam potpuno sigurna da je želio razgovarati. Željela sam i ja, ali me neka dalmatinska tvrdoglavost uhvatila i rekoh samoj sebi – Da vidim hoće li i kako će započeti razgovor.
Nije to prvi put da sam tako djelovala na ljude – suzdržana, ozbiljna, nekima uobražena, arogantna,..tko zna kakva sve ne. A ja sam se samo našla jako mlada u nepoznatom okruženju, promatrala i učila.
Autobus prilazi Banjaluci. Na autobusnoj stanici čeka Miljenko. Poslije pozdravljanja Miljenko se obraća nepoznatom muškarcu – Fuade, pa i ti autobusom iz Zagreba. Da te upoznam sa svojom suprugom.
Fuad će na to – O hvala Bogu, pa nisam ništa započeo.
Nasmijali se svo troje na te njegove riječi, bilo je iskreno i simpatično, malo porazgovarali i nastavili svojim putem.
Ovo je vjerovatno jedini put u Fuadovom životu da nije započeo razgovor, i to on, koji je vrlo komunikativan, koji uvijek ima što reći i od koga se mnogo toga može naučiti.
Poslije toga smo se mnogo puta susretali.

Nema čovjeka koji toliko voli svoj grad, koji je s velikom ljubavlju, energijom i upornošću dao cijeloga sebe tom gradu. Od Fuada se o povijesti i kulturi Banjaluke i Bosne moglo mnogo toga naučiti. Bezbroj je koncerata, predstava, smotri, izložaba,.. organizirao. Mnogi su povijesni i kulturni objekti obnovljeni i izgrađeni pod njegovim vodstvom. Dok se Fuad bavio kulturom mnoga su poznata jugoslavenska i svjetska imena gostovala u Banjaluci.
Nismo zaboravili!
Možda se ponovo sretnemo i obnovimo sjećanja.

Čula sam ga zadnji put dok mu je Miljenko telefonom izražavao saućešće povodom iznenadne i prerane smrti njegove sestre Azre. Oboje nas je ta vijest jako potresla, mene posebno.
Azru sam neizmjerno cijenila i divila joj se. Azra je bila jedno vrijeme zamjenica direktora SOURa Rudi Čajavec za pravna i društvena pitanja. Kako sam bila angažirana na društveno političkim aktivnostima, često smo se susretale. Divila sam se njenoj sposobnosti komunikacije s ljudima, bez obzira kojoj grupi pripadali i po kojem osnovu. Bila je izuzetno obrazovana, sposobna i inteligentna. Ali ono čemu sam se najviše divila je njeno besprijekorno verbalno izražavanje. Njene rečenice i način na koji ih je izgovarala činile su mi se najljepšom glazbom.
Nikad ju neću zaboraviti i ostat će moj nedostignuti uzor.

FUAD BALIC: PJESMA

Za vrijeme čestih posjeta Bešićima, kao "starijem" bračnom paru, koji je zahvaljujući Ahmetovim bistama narodnih heroja, podizao kućni standard iznad prosjeka zaposlenih u Dječijem lutkarskom pozorištu, uvijek je bilo iznenađenja. Ahmet je među nama, prvi kupio fiću, a kasnije i kolor - televizor. Zlata je bila veliki majstor, da za kratko vrijeme, napravi mezu ili da na brzinu ispeče burek, sirnicu, zeljanicu, dok smo mi uživali, gledajući u boji svjetska i evropska prvenstva u umjetničkom klizanju, slušali komentare Milke Babović i oduševljavali se skokovima dugonoge klizačice Ane Maškove. Adna i Igor su se lijepo družili i uvijek pronalazili zajedničke igre. Adna je nastavila sa Muzičkom školom, ali je voljela i crtati.
Te večeri nešto su crtali u Adninoj sobi. Kada su završili, Igor je donio meni i Ahmetu crteže da ih pogledamo i ocijenimo.
"Tata, ovo je Adna blentava. Na vrh džamije nacrtala je hitnu pomoć."
Stvarno, kad smo pogledali Adnin crtež, ugledali smo, da je na prelijepu vitku minaru nacrtala veliki krst. Svi smo se smijali, prvo sebi kao roditeljima čija djeca ne znaju, ni šta je crkva, ni šta je džamija, ni šta su obilježja vjera. Za Igora, svaki krst ili križ, bio je simbol Hitne pomoći, čiji je bio česti posjetilac u ranom i nemirnom djetinjstvu. Sa Igorom sam obilazio često Ferhadiju, Arnaudiju, Kastel i Šehitluke, kada sam bio domaćin poznatim domaćim i stranim umjetnicima. Tako je on već znao mnoge podatke o ovim starinama. Igor je imao na selu jedan susret sa krstom, kada je bio kod Vesnine tetke Zore. Seoski pop je došao na redovno krštenje kuće, pa je na kraju davao veliki drveni krst da ga ukućani poljube. Kada je došao red na Igora, on je to odbio i pobjegao u baštu iza štale. Njegova baka Mira, učiteljica tražila je od sviju visoku higijenu i bila veliki protivnik ljubljenja i balavljenja djece od odraslih i starijih osoba. Za Igora je bio šok da poljubi veliki mokri krst. Tog trena, vidio je bakino zabrinuto lice i prst koji je prijetio da se to ne smije raditi!
Ovu priču o Adni, Igoru i hitnoj pomoći na minari ispričao sam našoj prijateljici i Vesninoj profesorici - pjesnikinji Nasihi. Na njen topli način ona se oduševila doživljajima naše djece i njihovim viđenjem šarene i cvjetne Banjaluke, te velike serdžade prostrte kraj Vrbasa.
Nije prošlo mnogo vremena dobio sam pismo od Nasihe:

"Dragi Fuade,
pamteći jednu zgodu iz djetinjstva tvoga Igora i oduševljavajući se njome, prenijela sam je u nekoliko stihova, onako kako si mi je ti prepričao.
Nadam se da se ni ti, ni Igor nećete ljutiti zbog toga.
Sve je u tom dječijem poimanju i nepoimanju stvari čisto i divno.
Tebi i tvojima puno srdačnih pozdrava
Nasiha Sarajevo, 12.11.81

DJECA

(Igoru Baliću, kad je bio mali)

Crtala djeca džamiju,
izmišljala joj šare,
a jedan dječak krstom
ukrasio minare.

Drug njegov na to rekao,
jer bolje poznaje stvari:
Što će ti brate, hitna
pomoć na munari?

Čula sam i zapisala
tu malu zgodu juče,
jer volim kad me djeca
dobrom neznanju uče.

Nasiha Kapidžić – Hadžić

(Iz knjige Fuada Balića ''Kad je Igor bio mali'')

Na vijest o hapsenju G. Hadzica

Vijest o uhapsenju G. Hadzica primljena je na Balkanu, kao i svaka druga vijest, sa podijeljenim osjecajima i reakcijama. Jedni osjecaju da je time stavljena posljednja tacka i izvrsena posljednja obaveza Srbije prema Hagu. Drugi , da je to jos jedna izdaja najsvjetlijih nacionalnih interesa. Treci, da je time zavrsena nacrnija etapa u istoriji, i da je sada Srbija cista.
Mi - mir, vise niko nije kriv! Od sada pa na dalje - svi su nevini!
Ovih stotinjak su pocinili u uzrokovali sve zlocine poslednjeg rata na Balkanu.
Sad smo cisti i idemo ponovo na izgradnju bratskih odnosa!
Malo je, premalo onih koji misle da se hapsenjem G. Hadzica nista nije desilo niti ce se ista promijeniti.
Jer, on nije uhapsen voljom Srbije. Za zlodjela za koja je optuzen da je cinio u ime srpskog naroda, nece mu suditi taj srpski narod ciju istoriju je uprljao.
Sudice mu tamo neki medjunarodni sud u Hagu, koji vecina tog naroda i tako ne priznaje.
U prici o Srbiji, Srbima, Balkanu i balkancima, G. Hadzic je apsolutno marginalan.
On je bio i ostao mali covjek, neciji potrcko koji je u jednom trenutku obavio prljavi posao.  I dok je to radio samo on je mislio da je postao veliki.

Pita li se iko, koliko G. Hadzica i dalje nekaznjeno seta ulicama gradova Srbije, Bosne, Hrvatske, Crne Gore...
Treba li cistiti te ulice od bolesnika koji i sada iz pozadine zagadjuju te ulice kao i djecu koja njima setaju, i koji samo cekaju svoju novu priliku...?
Ko treba da cisti ulice Balkana?

KAKO PREZIVJETI NA 50C

Danas ce temperatura u Torontu dostici 48-50C, sa vlagom. To je ona temperatura koju osjecamo. Ona, koju termometri u hladu mjere bice oko 10C niza. Rekordi sa ovih dana obaraju.
Prethodnih dana bilo je nesto hladnije, za 5-10C, ali ipak dovoljno toplo da se priviknemo na 50C.
Kako zivjeti na 50C?
Ko ima klimu u kuci i na poslu - tesko!
Ko nema - nikako!
Da pocnem od ovih koji je nemaju. Njima se preporucuje odlazak u biblioteke, molove; obilazak prodavnica, bolnica; posjeta zaboravljenim rodjacima u domovima.
Zanimljiv je plan Kancelarije za ocuvanje covjekove okoline. Posto oni vjeruju i propagiraju da su klima uredjaji zlo za covjekovu okolinu, pa time i covjeka, oni te uredjaje nikada ne koriste. Nemaju ih u svojim kancelarijama. Hlade se ventilatorima. Cuj, ventilatorima!? Pa i njih pokrece elektricna energija, koja mozda do njihovih kancelarija dolazi direktno iz obliznje nuklearne elektrane. A ta nuklearna energija je , kao sto je poznato veoma dobra za covjekovu okolinu i zdravlje! Pitaju sinoc novinari ( zajebanti) sta ce ta kancelarija raditi danas na 50C i sta radi ovih dana kada se bez klime tesko moze. Odgovaraju mudro i ozbiljno, da dopustaju onima koji to hoce da rade od kuce (znaci kod kuce imamo zagadjivaca!) ili iz molova, biblioteka ( gdje koriste zagadjivace!)... Licemjerno. Pade i ideja i pokret na 50C! Ustvari vazno je samo imati ideju kako izvuci dolare i zivjeti lagodno!
O njima nisam ni mislio pisati. Oni mi onako samo padose na pamet.
Mislio sam pisati o tome kako je ovo vrijeme idealno za razviti dobar posao. Ugradnja i odrzavanje klima uredjaja. Po teoriji, klima uredjaji rade na principu izmjene toplotne energije. Po toj istoj teoriji i praksi oni su u mogucnosti da dugotrajno rade (godinama) samo ako se temperatura iznutra podesi na maksimalno  4-5C ispod vanjske temperature. Nikako nize od toga! Jer, sve preko toga dovodi u opasnost da se klima uredjaj pokvari, jer on nije predvidjen da radi neprestano. Najcesce otkazace komresor!. To je teorija i praksa.
Mala digresija. Jedan doktor nauka ( masinskih) koji zna ovu teoriju u detalje, zajedno sa svim pratecim formulama, je prije nedjelju dana pozvao goste, ovdje u Toronu. Temperatura vani bila 38C. On temperaturu u kuci podesio na 32C. Gosti se preznojavali, kuvali, ali on uporan u svojoj primjenjenoj teoriji! Kad su odlazili, gosti se najavili da ce ga ponovo posjetiti u zimu. Ne ranije. Nemojte se smijati. Doktor je u pravu. Klima uredjaji se najcesce i kvare kad rade tako neprestano, ako se temperatura podesi na udobnih 23-24C a vani 50C. Ali, zasto imati klimu ako je neces koristiti onda kad je veoma toplo?!
I zato, i pored svih tih doktorovih teorija i formula vecina normalnog svijeta hladi svoje prostorije na podnosljivu temperaturu, pa kud puklo da puko!
I vjernici i ateisti se udruzeni mole bogu da klima izdrzi i da ne crkne bas sada kad najvise treba.
Zamislite sada koliko je onih kojima bog ne uslisi molbe i koliko je to dobar posao sada za montere klima uredjaja!
Posao cjeta jer ljudi ne slusaju doktore nauka. Njihovi (doktora nauka) klima uredjaji se nikada nece pokvariti!
Poceo sam pisati o ovoj temi imajuci na umu nesto drugo ali evo, pisuci o tom doktoru masinskih nauka sam zaboravio to drugo, pa se zadovoljite s ovim.

KAKO SPAVAJU...?

Citam vijest o Sanaderovom povratku u Hrvatsku. Pravac Remetinac.
I odmah asocijacija.
Kako Ivo sada spava? Budi li se?
Je li miran? Ima li straha?
Da li sada spava bolje nego kad je bio na slobodi?
Da li?
Kolega mu zatvorenik, ali iz Mostarskog zatvora salje pogane poruke.
Nasladjuje se sada Ivinim mukama.
Ali njih dvojica u ovoj prici vise nisu vazni.
Kako spavaju oni, koji su Ivu smjestili iza resetaka, a ostali na slobodi i vlasti da i dalje kupe kajmak?
Kako spavaju svi oni koji su s njim, uz njega ili pored njega zgrtali tudje?
Spavaju li?
Bude li se? Ima li straha?

I nije Hrvarska nikakav izuzetak.
I u drugim krajevima Balkana (a i sire, mnogo sire) zive ljudi ( da li bas ljudi...?) kojima san ne dolazi lako.
Ljudi ( da li bas ljudi...?) koji placaju, ili neko placa za njih, gorile koje ih cuvaju i brane, danju i nocu.
No i pored gorila ( umjetnicki "bodygards")  oni se osvrcu, skacu na svaki susanj, san im tesko dolazi...
Iako blefiraju srecu i slobodu, svjesni su da bi i oni jednog dana mogli postati nediji cilj, ili dobiti jednokrevetni smjestaj u nekom Remetincu.
Pun ih je Balkan ( a i sire...) : Skupstine, Vlade, Predsjednistva, elitne privatne firme...

Nije nas, ali koja razlika...?

I sto ce im onda vile, jahte, umjetnine...?!
Sta ce im gorile? Kako se uostalom i druziti sa gorilama?
Ides kuci - gorila!
Ides jesti - gorila!
WC - gorila! Spavas - gorila ispred vrata!
Kakav zivot! Zatvor je bolji!
A i gorile su samo ljudi.
Lako se mogu okrenuti protiv njih i prodati ih, zar ne?

***************
20. juli je rodjendan mog pokojnog oca Veljke.
Ucio me da je miran san vrijedniji od najveceg bogatstva na svijetu.
Pocivaj u miru, Veljko moj.

Spavam k'o beba! Svaku noc. 
Lijepa je sloboda.

Kako mi spavate vi, dragi moji?

PUNOLJETSTVO U KANADI

Desetog jula, 1993. doselili smo u Kanadu. Datum kada se doseli u drugu zemlju  obicno se nikada ne zaboravlja. Taj datum postaje drugi rodjendan. To je kao nepisano pravilo. Vecina stanovnika u zemljama, medju koje spada i Kanada, a  koje opstaju tako sto naseljavaju imigrante, nosi sa sobom datum doseljenja, prenosi ga sa koljena na koljeno i nije nikakvo cudo ako ti dijete koji je vec treca generacija u Kanadi zna datum kada su njegovi djedovi i bake doselile u novu zemlju.
Nas cetvoro, Bojana, Jelena , Biljana i ja, smo 10. jula ove godine postali punoljetni Kanadjani. Koliko toga se za ovih 18 godina izdogadjalo! Koliko duboko urezanih sjecanja na lijepe i teske trenutke. Koliko neizvjesnosit i straha u pocetku. Koliko borbe, svakodnevne. Nas moto, od prvog dana je bio (valjda su nas tako ucili citav zivot) raditi, ne obazirati se na poraze, ici dalje - a rezultati ce doci.
Svako od nas je svoje prve dane dozivljavao na svoj nacin. Zajednicko je da ih je svako svoje dileme i strahove cuvao duboko u sebi i nastojao da ostale ne opterecuje. Nastojali smo salom i osmijehom otjerati i sakriti i strah i tugu. O tim danima ni danas ne pricamo cesto. Jos onda smo znali da je to prelazna faza do novo, ponovnog normalnog zivota kakav smo nekad imali u nasoj Banjauci.
Tek nedavno nam je Bojana, koja je u Kanadu dosla sa 6 godina, i koja je samo dva mjeseca nakon dolaska posla, i to  po prvi put,  u skolu, pricala koliko je tih dana i godina patila. Odlazak u skolu bila je za nju mora koje smo mi blili svjesni ali ne i dubine svakodnevne tuge i straha  u njoj.  Prvi put u zivotu je komunicirala sa djecom koja govore nepoznati joj jezik. Prvi put srela djecu drugacije boje koze. Kaze, prilazili su joj, nesto govorili, a ona se udaljavala od njih, bjezala. Bila sretna ako joj niko ne prilazi. I tako danima, mjesecima. Ja je se sjecam iz tih dana kako lezi na svom krevetu i kako satima slusa kasete sa djecjim pjesmama koje je ponijela sa sobom. Slusa i cuti. Ne podize pogled kad joj pridjemo. Mi sjednemo do nje i slusamo zajedno s njom. I krijemo suze od nje.
Sreca je da djeca vrlo brzo uce i prilagodjavaju se. Ali oziljci ostaju. I djeca, kao i mi nose svoje oziljke sa sobom.  Ti oziljci u njihovim dusama  im daju snagu da savladaju  izazove koje im zivot donosi..
Sjecam se da sam se tih prvih dana i godina cesto u cudu pitao, otkud mi ovdje, toliko daleko od kuce. Kanada, daleka zemlja preko okeana!  Sta cemo mi tu?
U trenucima kad bi me nedoumice, neizvjesnost i poteskoce prevladali, pomagala mi je samo jedna cinjenica.
A to je da nije bilo sanse za povratak!  Nasa jedina sansa bilo je ono sto smo donijeli sa sobom: upornost, rad, iskustvo, znanje, zdravlje... Kanadi sam neizmjerno zahvalan sto nam je pruzila sansu.

Ovo je samo jedna od miliona prica, onih koji su slicno poceli, startali sa istih pozicija, iz istih naselja, istih skola jezika...

Boco: Ljeto u gradu !

Boco i Ferhadija

- Kada je Bog pravio maketu raja, napravio je Banjaluku- citirao je prije neki dan Gradimir Gojer- Bosansko- Hrcegovački književnik, svog prijatelja , mostarskog pjesnika , kojem ime (po običaju) zaboravih- gostujući na tradicionalnim susretima pjesnika "Vezeni most" u Banskom dvoru.

Abacija

Stvarno, ovaj prelijepi grad je takve riječi i zaslužio! Posebno sada, ljeti, kad je okupan suncem i okićen vegetacijom u naj ljepšem izdanju.

Bez obzira na velike vrućine (34-38 stepeni u hladu) osjeti se živost, zadovoljstvo što je ljeto i što se ljudi na obalama Vrbasa osvježavaju, druže, teferiče i ljubav vode.Sve je ovo , osim poslednjeg, zabilježio moj fotoaparat, a i to ćete mi vjerovati, znam ja!

Gornji Seher

Plaza kod ( nisam uspio procitati)

Pored obaveza prema mojim prijateljima, stigao sam na radio Republike Srpske da se nađem u "Oazi" -emisiji koju već decenijama vodi naša sugrađanka Jadranka Mudrenović i uz kaficu dugo pričamo o Banjaluci, banjalučanima i promociji moje nove zbirke poezije.

Predivni trenuci relaksacije, evociranja uspomena i nadahnutog čitanje poezije. Lijepo.

Jadranka i Boco

Cosov orkestar

S večeri, sa Ansamblom Zdravka Ćosića-Ćosa ,odlazak u Zavod za rehabilitaciju "Dr. Miroslav Zotović", u Trapiste (Delibašino Selo), da priredimo trenutke zadovoljstva pacijentima i mladim štićenicima Zavoda. Pjesma, poezija, tambure i ugodan razgovor, koliko to može da omogući situacija. Opet lijepo i plemenito druženje.

Vece pjesme i poezje u "Zotovicu"

Na kraju, u samoći svoje sobe, zadovoljan, prisjećam se svega, tog dana preživljenog i doživljenog.

Eto, prijatelji moji. Pozdrav od Boce iz Banjaluke, jednog sunčanog 13.dana u mjesecu julu 2011. godine.

NATAŠA: LJETO

Turisti pred katedralom Svetog Duje,Split



Ljeto je, vrućina, ona teško podnošljiva s temperaturom iznad 35C, a blizu 39C. Sunce žeže, usijana Zemlja gotovo istom toplinom uzvraća. Sve je utihnulo, ptice se negdje zavukle, ne čuju se, komarci se također pritajili, barem od njih malo mira, ali u večernjim satima na terasama ponovo započinju svoj juriš na nas, a dosađuju i muhe. Postale napasne kao one u Australiji. O tim, australijskim bi se i priča mogla napisati, i to zanimljiva.

Gdje li su se izgubili cvrčci? Prethodnih godina uživala sam u njihovom glasanju, a sada ih nema. Zar je moguće da su u naseljenim dijelovima Dalmacije istrijebljeni, ili je i njih smantala ova vrućina? Pogriješila, upravo se javio jedan, toliko je bučan kao da ih je stotina. Neka je, ne smeta mi, tako barem znam da sam u Dalmaciji.

Cvrcak

Nažalost, kratko je trajalo svega par minuta i opet tišina.
Ustala rano i pripremila ručak, lagan, uglavnom s puno povrća, dok je hladnije, da se kuća što manje zagrijava.
Do 10h, odzvanja dobro poznata svakodnevna buka razgovora i prometa, kasnije se i ona stišava, sve se pritajilo, čeka da sunce zađe, pa da se izađe iz zatvorenih prostora. Ali ni večeri nisu mnogo bolje, tlo je i dalje vruće, isijava, nema daška vjetra već danima, gušimo se u vrućini i sparini. Ni san lako ne dolazi, a i pun mjesec se urotio.
Mladi na plažama, neprekidno u vodi, ili pod borovima i suncobranima. Ne raduje me više to izležavanje na plaži, zaklanjanje u hladovinu, gužva, buka i vrućina koju podnosim samo dok sam u vodi.

Spašava knjiga i laptop. Strpljiva sam, znam da će i to proći, pa kad se temperatura ponovo spusti ispod 30C, počinje moje vrijeme za šetnje, obilaske starina, okolnih mjesta, druženja i odlazaka na plažu.

Žalim turiste koji dolaze na desetak dana i žele što više iskoristiti te dane za odmor i provod na moru, a nakon godišnjeg odmora vraćaju se kući umorniji nego što su bili.

Upravo da završim ovo zapisivanje o ljetu i turistima, kad stiže sms. Javlja Karmen da su joj u Rimu ukrali fotoaparat i koliko se rastužila. Mogu zamisliti, i mene je pogodilo, snimala je Istanbul, Trogir, Split, Seget i nas, Trst, Rijeku, Banjaluku i sve poznate, Rim,... Tješim ju da je i to bolje nego da je ostala bez novaca i dokumenata, ali slaba je to utjeha. Fotografije su najdraži suvenir, one nas vraćaju na mjesta i događaje koji su nam dragi, s njima uspomene neće nikad izblijediti. Poslala mi sms iz muzeja u Firenci, kaže da je neizdržljivo vruće. Šteta, jer vrućina ometa uživanje u tom prelijepom gradu. Firencu i Toskanu sam posjetila prije par godina, u aprilu, idealno vrijeme za turističke ture. Istina, ako se boravi samo u muzejima, onda se može zanemariti nepodnošljiva vrućina u gradu. Pitam se kako toskanska zelena polja izgledaju za ljetnih vrućina?

Evo dragi blogeri jedna kratka ljetna impresija, napisana da se malo odmaknemo od politike. Na ovoj vrućini uzavreo i mozak, pa ne treba da nam još više uzavri ovakvim teškim prilozima, bar ne u ovim vrućim ljetnim danima.

Nego Predraže, hajde ti nama o ljepotama Kanade, njenih šuma, jezera, rijeka i oceana, a može i o pecanju.
Znam da je većina blogera na odmorima, daleko od svojih računala, ništa zato, možeš i nama malobrojnima, a ostali će čitati kad se vrate kućama.

Biljana Plavšić: Karadžić pokušao da me smjesti u ludnicu ( Nez. Novine)

Ne znam da li grijesim sto vama a i sebi kvarim "dugo toplo ljeto" citajuci i komentarisuci ovakve clanke ali, nakon nedavno procitanog intervjua Mirjane Milosevic, vracaju mi se sjecanja na neke ljude koje bih zelio zaboraviti - ali ne ide. Suvise su se upeli i u moju i u vase sudbine, da bih ih mogao tek tako zaboraviti.
Koliko je tu bilo likova koji su, umjesto da se lijece od psihickih bolesti, odlucivali o nasim sudbinama, igrali se nasim zivotima, zivotima nase djece bez imalo grize savjesti. Za sve sto su uradili drugi su bili krivi. Sve nesrece - drugi su izazvali. Oni su, svi oni, samo branili sebe i svoj narod. Ma ko da su i oni i njihov narod.
Evo jos jednog od clanaka, nadjoh ga u Nezavisnim novinama, koje, valjda zbog te nezavisnosti u naslovu, ne propustaju priliku da daju prostor jednom od potencijalnih pacijenata da se ispovijeda i optuzuje druge potencijalne pacijente za sve nedace i za  zlu sudbinu koja ju je zatekla! Vec dugo , dugo ona je daleko od stvarnosti i stoga valjda ocekuje da se narod sazali nad njom. 

Iako oni to ne zasluzuju, treba biti fer, i priznati da su ti "pacijenti" ponekad, istina vrlo rijetko ipak bili u pravu.
U ovom slucaju, psihijatar Karadzic je dao ispravnu diagnozu.
Problem je sto tu istu diagnozu nije dao za sebe, svoju Ljilju, Miru, Mirinu ljubav... Necu dalje, lista je predugacka.
Bilo bi na toj listi mjesta i za mnoge sa druge strane tarabe, ali neka njih diagnosticiraju neki drugi  psihijatri...


********************
BEOGRAD - Bivša predsjednica Republike Srpske i haški osuđenik Biljana Plavšić je na TV Hepi, u emisiji "Ćirilica" Milomira Marića, rekla da je Karla del Ponte željela da je do kraja života smjesti u zatvor.

Bivša predsjednica RS kaže i da su probali da je smjeste u psihijatrijsku bolnicu na Sokocu. Kako je rekla, to se desilo kada je sletjela na beogradski aerodrom poslije posjete britanskom premijeru spoljnih poslova Robinu Kuku. Na aerodromu su je priveli i rekli da će je odvesti u ludnicu. Kaže da je na uputu trebalo da stoje tri potpisa psihijatara, a da su na njenom stajali potpisi Ljiljane i Radovana Karadžića. Nedostajao je samo treći potpis. Međutim, međunarodna zajednica je pritisla Miloševića i od toga nije bilo ništa.

Plavšićeva je rekla i da je progon protiv nje u Srbiji počeo poslije njene navodne izjave da u Srbiji ima 12 miliona Srba, pa ako pogine šest, barem će toliko ostati da živi u slobodi!

Ona, međutim, tvrdi da nikada nije izjavila tako nešto. Naime, prilikom obilaska ranjenika u Srbiji, razgovarala je, kaže, s jednim od njih. U svom bolu ranjenik joj je rekao tu rečenicu da bi ona cijeli događaj prepričala na radiju. Iako je time htjela da pokaže kroz šta prolaze ranjenici i u kakvom teškom stanju se nalaze, ova izjava je, kako tvrdi, izvučena iz konteksta i pogrešno protumačena.

Biljana Plavšić kaže da su je u haškom zatvoru izbezumljivali različitim gasovima i psihosupstancama. Da bi nekako povratila psihički mir, ona je počela da piše treći tom svojih memoara. Prva dva su izašla u Banjaluci, ali su odmah povučena iz prodaje i spaljena dok se u Srbiji nisu ni prodavala.

Plavšićeva navodi da je sutradan u "Politici" na naslovnoj strani doživjela napad Slobodana Miloševića, koji je rekao da takvima kao što je Biljana Plavšić treba zabraniti učešće u javnom i političkom životu. Poslije nekoliko dana, priča ona, Milošević je zajedno sa Dobricom Ćosićem i bivšim grčkim premijerom Konstantinom Micotakisem došao na Pale da nagovori Srbe da prihvate Vens-Ovenov plan. Milošević joj je tada pružio ruku, ali se okrenula u stranu i svi su mogli da vide Miloševićevu ruku koja je ostala da visi u vazduhu.

Plavšićeva navodi i da joj je Madlen Olbrajt, kada je postala predsjednica RS, predložila da postanu prijateljice, a da Karadžića izvuče "ispod tepiha" i izruči ga Hagu. Ona tvrdi da je odgovorila da to nikada ne bi učinila, iako je nekih mjesec dana ranije Karadžić otvoreno zaprijetio da će je ubiti.

"BiH-Ni riba ni djevojka", Zarko Puhorski, intervju

Žarko Puhovski je rođen 1946. u Zagrebu, gdje je završio i školovanje. Nakon studija fizike (u Zagrebu) i filozofije (u Frankfurtu) završio Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Od 1973. asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, od 1975. predaje Filozofiju politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio šest knjiga i dvjestotinjak radova na hrvatskome jeziku iz područja filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava, mirovne teorije, te teorije socijalnih znanosti, kao i više desetaka radova na stranim jezicima, pretežno na engleskom i njemačkom jeziku. Suosnivač i programski utemeljitelj prve jugoslovenske alternativne političke organizacije UJDI, 1988., te Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava 1993.

*******
Gdine Puhovski, Hrvatska bi trebala 2013. godine ući u Evropsku uniju, pa ipak toj istoj Evropi protekle sedmice stigla je ponešto drugačija slika Hrvatske od, ajmo tako reći, one koja je evropski prihvatljiva. Aludiram na famozni Gay pride u Splitu. Slike razularenih stanovnika ovog grada obišli su svijet.
Kakva je to slika Hrvatske danas, kako ju Vi vidite?

Hrvatska naprosto nije jedinstvena, kompaktna cjelina – ma koliko to domaći nacionalisti željeli (u tomu slični svima drugima). Ima ovakvih i onakvih ljudi u Hrvatskoj, kao i posvuda, no „politička nacija“ u modernome smislu riječi uspostavlja se javnom reakcijom na primitivizam i intoleranciju (da o nasilju i ne govorim). To je – u ovome slučaju – „malo“ potrajalo kod većine bitnih javnih čimbenika, a reakcije su katoličke crkve bile naprosto vrdalamste. Kada je pak o „Evropi“ (točnije: EU) riječ citirat ću vlastiti cinični komentar iz 2000.: „kada god nas shvate da je dopušteno maltretirati Rome, a ne npr. Srbe pokazat će se zrelost za EU“. Parole koje su te subote osvanule u Splitu identične su onima iz Beograda sa tim da su promijenjeni toponimi , u Srbiji se „pederi“ šalju u Hrvatsku a u Splitu u Srbiju...

Koliko smo još uvijek zagađeni nacionalizmom?

Načelna je tragedija svakoga nacionalizma u tomu što svoj identitet nastoji podržati insistirajući na razlici spram drugih, a već ga to insistiranje čini sličnim (čak nerijetko: istovjetnim) nacionalizmu kod onih drugih.

Vi ste bili jedan od rijetkih intelektualaca u Hrvatskoj koji su ukazivali na zločine koje su počinile hrvatske snage u Operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, koliko je teško bilo suočiti se sa većinskim razmišljanjem u Hrvatskoj koje je te zločine sakrivalo ili ih čak i podržavalo?

 Funkcionirao sam i funkcioniram koristeći nekoliko desetljeća treninga u skučenoj manjinskoj poziciji, nije mi to, dakle, bio poseban problem. Problem je, općenitije, u činjenici da su svi režimi na ovom teritoriju uzgajali stado, krdo kao paradigmu društvenosti, pa individualiziranje stoga i dalje nije moguće drukčije do kao skandal (u obitelji, školi, klapi, politici, itd.). A skandale ljudi, dakako, najčešće ne vole.

Do kad ćemo zločine “naših” opravdavati zločinima “onih drugih”, zašto je tako teško baviti se zločinima koji je neko počinio u "Naše" ime? Do kad će ta perfidna spirala prebrojavanja mrtvih trajati? Da li kao narodi išta učimo iz prošlosti?

Mudar je čovjek davno rekao: „jedino je što se iz povijesti može naučiti to da se iz nje ne može ništa naučiti“ (jer se iste gluposti i svinjarije stalno ponavljaju). Na pitanje: „jesu li naši doista činili zločine“, od početka devedesetih (kada se o tomu tek eventualno šaputalo) jednako sam odgovarao: „nisu, jer oni koji čine zločine naprosto nisu naši“. Nacija se ne raspada (na užas nacionalista) samo svjetonazorski i socijalno (klasno), nego i moralno. Uz važan dodatak; za zločine počinjene u ime nacije moralno su odgovorni (nikako i krivi) svi njezini pripadnici koji se nisu izjasnili osuđujući te zločine.

Koliko se, po Vama, radi na procesu suočavanja sa prošlošću među narodima bivše Jugoslavije i koliko je taj proces ozbiljno shvaćen?

Na tomu se posljednjih godina intenzivno nastoji (REKOM je odličan primjer), ali proces je frustrirajuće polagan. U nekim je sredinama situacije malo bolja, ili lošija, no u drugima, no, uglavnom, veoma polagano se prihvaća odgovornost za spoznaju prošlosti. Nije utješno, ali je istinito: ni u „Evropi“ to nije išlo velikom brzinom i bez zastoja. Prekretnicu je, u punome smislu riječi, označila tek šezdestosmaška generacija; 1968. u odnosu na 1945. znači 2018. u našem računanju vremena.

Kada govorimo o procesu pomirenja između država bivše Jugoslavije, kako Vam se čine trenutačno odnosi Srbije i Hrvatske prema BiH ?

Mislim da obje države, posebice u vrijeme Josipovića i Tadića, nastoje pokazati da su nešto ipak naučile iz prošlosti, da se, riječju, nastoje što je moguće manje miješati u unutrašnje odnose u BiH (ukoliko ona uopće ima unutrašnje odnose). A kada to i čine ne propuštaju naglasiti teritorijalnu cjelovitost kao uvjet da Bosna i Hercegovina, jednoga dana, bude normalna, pristojna zajednica.

Koga u BiH podržava aktuelna hrvatska politika?

U skladu s onime što sam netom rekao: javno nijednu političku opciju (a nadam se da je tako i nejavno).

BiH je još uvijek zarobljena u matricama Nacionalnog, koliko su te matrice prepreka za razvoj BiH kao države? Čini mi se da ste gostujući u jednoj emisiji u Banjaluci kazali kako će se svi problemi u BiH riješiti kada BiH postane država... Je li ona po Vama postala država?

BiH je, na žalost, mixtum compositum, pučki rečeno: ni riba ni djevojka, malo država, malo skup držav(ic)a, malo protektorat, malo kondominij, itd. „Istočni grijeh“ daytonskoga sporazuma jest u tomu što je pokušao (ne baš konzekventno) institucijski civilizirati onu (nacionalističku) praksu koja je do rata i dovela. A ta se praksa – u mirnodopskim uvjetima (koji su bitna zasluga Daytona) – i dalje neprestano prelijeva iz shematski zadanih institucija.

Ima li BiH šansu da opstane, jer ju mnogi nazivaju „Jugoslavijom u malom“?

 BiH ima šansu opstanka u demokratskim uvjetima (za razliku od predratnih) samo ako većina njezinih stanovnika želi biti i njezinim građanima, dakle ako ima demokratsku legitimaciju. Jeli tomu tako ili nije u sadašnjim se uvjetima ne može ni približno ustanoviti, pa sve ostalo naprosto visi u zraku.

Kada na kraju podvučemo crtu, imaju li narodi iz bivše Jugoslavije šansu da se, iskreno i bez obaveznih zareza na kraju rečenice, pomire i da spriječe da se neko novo zlo opet ne pojavi na ovim prostorima?

Novoga (ratnog) zla više zasigurno neće biti, no bit će još mnogo malih zala (djelomice posljetkom ratnih zbivanja). Izlaz je u tomu da se na pomirbi djeluje tako da se najprije krene s normalizacijom, da se ponajprije uvidi kako ljudi mogu (bez nasilja) živjeti jedni pored drugih, ako već ne mogu jedni s drugima. Ljudima oštećenima ratom nije razumno agresivno propovijedati pomirbu; treba početi s minimumom: nakon rata valja usvojiti jednostavno (i opet hotimice cinično formulirano) pravilo: možete se (kolektivno) mrziti no nipošto više ne smijete ubijati. Odatle valja ići dalje, pa dokle se stigne.

Razgovarao Elvir Padalović, byka.com

JEDANAESTI JULI - SREBRENICA

Da se nikada ne zaboravi!

Da se nikada ne ponovi!

BOCO: LEGENDA O ZABRANJENOJ LJUBAVI

Prije nekoliko dana, gradske vlasti su uredile Safikadin grob i postavile mermerne ploče sa likom djevojke i tekstom legende na više svjetskh jezika, koja govori o tragičnoj smrti zaljubljene djevojke.

... ZBOG ZABRANJENE LJUBAVI SA AUSTRO-UGARSKIM

VOJNIKOM KOJI JE IZGUBIO ŽIVOT NA EVROPSKOM BOJIŠTU,

BANJALUČKA LJEPOTICA SAFIKADA STALA JE ISPRED TOPA

KOJI JE PUCNJEM OGLAŠAVAO PODNE.


TOPDŽIJA JE VEĆ SPUSTIO ZAPALJENU BAKLJU

NA GRLO TOPA KADA JE UGLEDAO DJEVOJKU

KOJA JE PRISLONILA GRUDI NA OTVORENU

CIIJEV I OBGRLILA JE RUKAMA.

USPJELA JE SAMO REĆI „BIĆU TI VIJERNA“.


NJENO MRTVO TIJELO PALO JE NA MJESTO

DANAŠNJEG SPOMENIKA GDJE LJUDI PALE SVIJEĆE

ZA LJUBAV KOJA VJEČNO TRAJE...


Na tekst banjalučkog publiciste Slavka Podgorelca , kompozitor Muharem Insanić, komponovao je operu "Safikada", koja će do novembra ili decembra ove godine biti premijerno izvedena u Narodnom pozorištu Republike Srpske.

U petak, 8.jula, Banski dvor će biti mjesto gdje će se održsti kulturna manifestacija "Vezeni most" - na kojoj će učešće uzeti, između ostalog i banjalučki pjesnici iz BiH i inostrabstva.

KULTURNO LJETO U GRADU POČINJE !

ACO RAVLIC: NE MOŽE POBJEĆI OD KONJA

Banjalučki velemajstor Milan Vukić-Vule, višestruki prvak "druge" Jugoslavije, bio je dugo vremena ako ne najbolji a ono sigurno, jedan od najboljih brzo­poteznih šahista na području bivše Jugoslavije. To je potvrdio i osvajanjem naslova prvaka na prvom prvenstvu "cugerasa"... No vrijedno je posebna spominjanja da je Vule čovjek vrckastog duha, duhovit i prijatan sugo­vornik, koji se nije, poput drugih kolega mu, držao samo šaha, kao pijan plota. S ovim prirodno inteligentnim čovjekom, koji se nikad i ničim nije dao ni na trenutak zaludjeti, proveo sam sate u razgovoru i jedan sam od vrlo rijetkih koji čak nije izrazio niti želju da zaigra partiju s njim, ne bi li na kakav štos, izvukao remi s kojim bi se dičio pred drugim.

"Ja sam za njih gospodin" - često je znao kroz razgovor reći Vule, koji nije nikad krio svoje seljačko porijeklo. Dapače. Znao se našaliti i na svoj račun.

Pitali su ga jednom zašto poči­nje gotovo sve svoje partije s ko­njem (skakačem).

- Znate, ja sam od Budimlić Japre, a u tom kraju je san svih ljudi bio dobar konj. Svaki dječačić je uvijek želio konja, pa i ja. To nosim iz djetinjstva, pa ne mogu ni sada pobjeći od konja - odgovorio je iskreno ali i dvosmisleno, velemajstor Vukić.

Miroslav Krleza (7. JULI 1893. - 29. DECEMBAR 1981.)

Povodom godisnjice rodjenja velikog pisca, pjesnika, autoritativnog mislioca Miroslava Krleze prisjetimo ga se po nekim njegovim, nasumice izabranim, mislima:

"Čovjek je tako izmislio boga, a sad kleči pred njim stoljećima.
Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno."

***********

"Bog je čudestvena i strašna riječ, nastala od strave pred smrću."

***********

"Borba za slobodu čovjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda."

***********

"Svaka laž, koja se može dokazati kao juridička istina, pretvara se u juridicku istinu."

***********

"Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmedju čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora."

***********

"I mjesečina može biti pogled na svijet."

***********

"Ljudi se medjusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu."

***********

"Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi."

***********

"Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno..."

***********

"Sumrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku."

***********

"Boriti se perom spada među najveća junaštva."

***********
Postavljajući izložbu "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas", prvo u Parizu kasnije je obišla svijet, Krleža je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stećak. Na pitanje srpskog lobija zašto ne Bijeli anđeo iz manastira Mileševo odgovorio je da je freska do nas došla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slično je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. "Bosanki stećak niko nema osim nas" odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stećku:

"Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosnaca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj."

O srpsko-hrvatskom sukobu Krleža će napisati i ovo: "Sačuvaj me bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture".

******************
Uz Natasin komentar:

Gugle obiljezio godisnjicu rodjenja Krleze

Tomaž Šalamun: jona

Kaze Mario: Jedna lijepa pjesma iz nekih davnih vinskih vremena...
Meni se cini kao da se rijeci prelijevaju iz case sa bijelim vinom...
Hajde da ovim originalnim stihovima obiljesimo godisnjicu rodjenja velikog Miroslava Krleze.

*******************************

jona

kako zalazi sunce?

kao snijeg

kakve je boje more?

široko

jona jesi li slan?

slan sam

jona jesi li zastava?

zastava sam

sve krijesnice počivaju

kakvo je kamenje?

zeleno

kako se igraju psići?

kao mak

jona jesi li riba?

riba sam

jona jesi li ježić?

morski ježić sam

čuj kako šumi

jona je ako srna trči kroz lugove

jona je ako gledam goru kako diše

jona su sve kuće

čuj kakva duga?

kakva rosa?

spavaš?

Tomaž Šalamun