Rade Šerbedžija [odlomak iz knjige Green Card]:
" Eto neki dan sjedim kod prijatelja Adema Slipca, koji sada drži ljupki kafić „Aroma“ na Overlandu, nedaleko Pico bulevara. U tome malenom restoranu sa svega šest stolova unutra i sa tri stola ispred, uvijek je živo i puno naših ljudi. Ali bogami i Amerikanaca, jer Ademova pljeskavica s kajmakom pročula se nadaleko. Bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među 10 najboljih jela u 2005. godini. Ima u Adema i njegove mile i dobre žene gospođe Amre, i pita zeljanica i sirnica i meni najdražih krompiruša (ko o čemu, Ličanin o krompiru) i jagnjeće i pileće čorbe i juha od paradajza i povrća i punjene paprike, sarme, bosanskoga lonca i, naravno, banjalučkih ćevapčića, koji onako specijalno spravljeni u somunu (jer Adem je pravi meštar), bolji ukus imaju od svih baščaršijskih ćevapa, valjda zbog one silne čežnje koja, daljinama umnožena, luči neke dodatne sokove u našim usnim šupljinama i pretvara svu tu poznatu hranu u najdragocjenije poslastice. Pa tako i američki paradajz, koji , kad ga jedeš u svojoj kući ili po američkim restoranima ima onaj slamnati i hladni ukus, u Ademovoj obradi postaje jednako ukusan ko najsočniji makedonski ili opuzenski paradajz, iz kojega je mirisala zemlja, južnim suncem i toplim kišama natopljena..."
*********************************
Kcerka Adema i Amre Slipac....
Banjalučanka Senita Slipac je imala 11 godina kad je u našoj zemlji počeo rat. Nakon godina izbjeglištva s porodicom se nastanila u Sjedinjenim Američkim Državama, ali njene veze s domovinom nikada nisu prestale. Prije četiri godine je osnovala fondaciju Bosana kako bi pomogla ugroženoj djeci u BiH. Ove godine se odlučila na još jedan veliki korak - iz Los Angelesa se doselila u Sarajevo kako bi bila bliže stipendistima i direktno im pomagala da postanu uspješni ljudi.
"Oduvijek sam znala da ću se baviti ovakvim poslom", kaže nam Senita, magistrica diplomatije, koja je od završetka fakulteta radila u nevladinom sektoru, te je prošla mnoge zemlje, pa i Afganistan i Palestinu. Ipak, kaže da joj je cilj uvijek bio da pomogne svojoj zemlji. Tako je sa grupom prijatelja 2009./2010. godinu kontaktirala dječije domove u BiH i povezala se s jednim mladićem iz doma u Zenici.
"Prijatelji i ja smo skupili 4.000-5.000 dolara i djeci u tom domu pokupovali sve što su nam rekli da im treba. Jako su se obradovali, ali sam u isto vrijeme vidjela da im je to samo privremeno riješilo egzistencijalne probleme. Ta sreća je bila kratkoročna, nismo rješavali ništa na duge staze. Razgovarali smo s njima o tome šta bi najviše voljeli. Rekli su da im treba pomoć u školi. Onda smo počeli da ih podučavamo nakon školskih časova, pomagali smo im da napišu zadaću, učili ih da rade na kompjuteru i njihovi nastavnici su bili oduševljeni. Oni koji su završavali srednju školu govorili su da bi rado da se dalje školuju. Tada smo shvatili da bi im najviše pomogle stipendije", ispričala je Slipac u razgovoru za Klix.ba.
Sve je lakše uz pomoć prijatelja
Za osnivanje fondacije bilo je potrebno mnogo hrabrosti, a jedna od najzaslužnijih osoba za to što Bosana danas postoji je poznati glumac Rade Šerbedžija, čije ime je otvorilo mnoga vrata. Godinu poslije se u projekt kao ambasadorica uključila bh. model Amra Silajdžić, s kojom je popularnost Bosane značajno porasla. Tu je i fudbaler Edin Džeko, koji nesebično pomaže djeci u BiH, te Mira Furlan, Sarah Čerkez, Martina Konaković, Branka Katić, Ivana Miličević i mnogi drugi. Na posljednjem humanitarnom okupljanju u Los Angelesu prikupljeno je novca više nego ikad, ali Senita vjeruje da je ovo samo početak.
""Velika čast mi je bila upoznati gospodina Jovana Divjaka. On je primjer čovjeka koji ovaj posao radi iz čiste ljubavi i iskreno se zalaže za ovu zemlju i njenu djecu. Voljela bih da takvih ljudi ima više. Njegovi dolasci na naše evente su mi bili veliko priznanje".
Fondacija Bosana danas stipendira 21 studenta iz svih krajeva naše zemlje. To su djeca koja dolaze iz dječijih domova i porodica u kojima nisu imali mogućnosti da se školuju i uspiju.
"Sama činjenica da neko vjeruje u njih, da im kaže da mogu uspjeti za njih je nešto veliko. To su veliki talenti i inspirativne životne priče", ne krije svoje oduševljenje naša sagovornica. Ona dodaje da ne žele širiti mrežu sve dok ne budu sigurni da će biti u prilici da se posvete svakom studentu pojedinačno. Njihov sistem rada bazira se na potrebama studenata, pa tako imaju parcijalne i pune stipendije.
"Djeci iz doma koja nemaju smještaj plaćamo stanarinu, dok onima koji žive u studentskim domovima plaćaju boravak tamo. Kupujemo im sve što je potrebno za školovanje, od upisnine, školarine, pribora, knjiga, mada insistiramo da međusobno dijele knjige, da nauče da štede. Osim toga dobijaju 150 KM da pokriju osnovne troškove. Na sve to svako od njih ima i professional development fond, koji može da iskoristi za profesionalnu nadogradnju, naprimjer kurseve jezika, informatike i slično", objašnjava nam Senita, koja sa još pet djevojaka čini "srce" Bosane. Po potrebi im pomaže još desetak volontera, te mreža od 300-400 donatora.
Zahvalni studenti su najveće priznanje
Njihova fondacija je prava mala porodica, a Senita tačno zna kad koji student ima ispite, koje brige ga najviše brinu, a ako popusti u učenju, fondacija mu nađe mentora s kojim radi da bi popravio ocjene.
"Ja imam divne roditelje koji su me uvijek držali pri zemlji, ali koji su me također znali i nagraditi. Međutim, ja to nikad nisam iskorištavala. Zato me oduševi kad naši stipendisti pokažu da nisu nezahvalni. Naprimjer, kad mi student javi da mu treba neka knjiga koja se može kupiti u Zagrebu, ali da je pronašao u Beogradu i da je jeftinija. To pokazuje da se brinu o novcu. Imamo jednog studenta koji živi u Hadžićima, ali često ide na Bjelašnicu pa bere brusnice i prodaje ih na pijaci. Tako sebi zaradi za ljeto. Zato smo mu mi obezbjedili bicikl da mu pomogne u poslu. Također, sarađujući sa Sarajevo Film Festivalom jedan naš student je bio angažovan na nekim poslovima, ali se tako dobro pokazao da ga sad stalno zovu da obavlja sitnije poslove i sebi zaradi džeparac...", ispričala nam je osnivačica Bosane.
Konkurs raspisuju svake godine u junu, dok u septembru objavljuju imena novih stipendista. Ove godine će imati i online aplikacije, što će im olakšati proces prijema. Prioritet prilikom prijema imaju djeca bez roditelja i ona finansijski ugrožena. Fondacija od stipendista očekuje da na vrijeme daju ispite i završavaju godine studija. Stipendije im se na račune uplaćuju mjesečno, ali pod uslovom da predaju izvještaje i račune. Ako dođu u situaciju da moraju obnoviti godinu, stipendija im se zamrzava do sljedeće godine.
"Kod nas nema nikakvih predrasuda, a posebno nema štele, za koju u našem društvu smatraju da se podrazumijeva", ističe Slipac. "Prve godine kad smo razgovarali s djecom iz domova oni su nam otvoreno govorili da nam ne vjeruju i da ne očekuju da mi vjerujemo njima. Puno ljudi ih je iznevjerilo, ali im mi dajemo šansu da pokažu kako zaslužuju našu pomoć i povjerenje. Kad je čovjek školovan, načitan, kad je proputovao, onda drugačije i razmišlja, jači je i više vjeruje u sebe".
Omladina ne smije biti pasivna i neinformisana
Senita kaže da je razočarana omladinom koja za sve krivi političare, ne vjeruje u bolju budućnost, a ne pokušava da uzme stvari u svoje ruke, ne pokazuje kreativnost i ne pokušava da se razvije. Također ističe da su naši studenti u velikoj mjeri neinformisani i pasivni, navikli da im se dođe na noge i nešto ponudi, odnosno da je malo onih koji se sami zainteresuju za ono što se nudi, pa tako i stipendije.
Naša sagovornica zagovara i bolju povezanost sa bh. dijasporom.
"Ljudi u dijaspori koje ja poznajem održavaju veze sa domovinom, trude se da očuvaju jezik, bez obzira na to gdje se nalaze. Dijaspora podržava našu fondaciju, pomažu nam da napravimo nešto pozitivno. Ipak, voljela bih kad bi se dijaspora bolje predstavila u našoj zemlji, ali i kad bi ljudi iz BiH bolje prihvatili dijasporu. Postoji ta neka averzija, uvriježeno mišljenje da dijasporci samo dolaze ovdje na godišnje odmore da troše pare. Trebamo biti malo više zahvalni dijaspori i drugačije doživljavati te ljude. Isto tako, ljudi u dijaspori moraju drugačije shvatati ljude u BiH, ne tretirati ih kao jadnike, neškolovane, nesposobne, kojima mogu pametovati. Treba da se udružimo - ja ću poslušati tebe, ti poslušaj mene", naglašava ova uspješna Bosanka koja svoj posao sve ove godine obavlja volonterski.
"Kad ljudima pričam o fondaciji, oni jednostavno ne mogu da vjeruju da ja to radim samo zato što želim pomoći i da nemam nikakve finansijske koristi od toga", otkriva nam Senita i dodaje: "Iskreno vjerujem da svako od nas može učiniti nešto dobro. Mi nismo zloban narod i ne treba nešto loše da se desi da bi reagovali". (Klix.ba)
Pages
▼
Friday, May 31, 2013
Thursday, May 30, 2013
Wednesday, May 29, 2013
IGRA 2
(Izvor nepoznat i nebitan)
Za svu djecu koja su rođena i preživjela
1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes
U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i
NITKO nije umro zbog toga
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli
zato što smo smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše.
Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naučili smo kako riješiti problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača, pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva
Naše generacije su dale najbolje izumitelje
i znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo živjeti s tim !
MOŽDA ĆES ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !
Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali
Pozdrav generacijo.
ŽIVJELI !
svatko od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni...
Za svu djecu koja su rođena i preživjela
1950-te, 60-te, 70-te i 80-te !!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes
U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i
NITKO nije umro zbog toga
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli
zato što smo smo se
STALNO IGRALI VANI
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše.
Nerijetko, nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice.
Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naučili smo kako riješiti problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača, pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice,
nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne),
nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO IŠLI VAN
DRUŽITI SE S NJIMA !
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali
naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva
Naše generacije su dale najbolje izumitelje
i znanstvenike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost.
I naučili smo živjeti s tim !
MOŽDA ĆES ŽELJETI PODIJELITI OVO S OSTALIMA KOJI SU IMALI SREĆE ODRASTI KAO PRAVA DJECA, PRIJE NEGO ŠTO SU ODVJETNICI, DRŽAVE I VLADE POČELI ODREĐIVATI KAKO TREBA ŽIVJETI !
Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali
Pozdrav generacijo.
ŽIVJELI !
svatko od nas je anđeo sa samo jednim krilom, a letjeti možemo tek zagrljeni...
Tuesday, May 28, 2013
Gradonacelnik Toronta
Hajde da malo promijenimo temu. Da ne kritikujemo i osudjujemo samo nase politicare. Ima njih, mislim politicara, i u drugim krajevima svijeta koji zasluzuju ne samo kritiku, vec i podsmijeh i osudu.
Evo ponovo gradonacelnika Toronta Roba Forda.
Vec sam ranije pisao o njemu. Neki ce se sjetiti a za one koji su zaboravili evo i link.
http://parkic.blogspot.ca/2012/11/sukob-interesa.html
Nakon sto ga je sud prosle godine smijenio, on je ocistio kancelariju ali se kasnije, odlukom drugog suda, vratio u nju i nastavio svoju gradonacelnicku karijeru na nacin kao i do tada, izazivajuci cesto reakcije, opravdane ili ne, istinite ili lazne tesko je reci. Ali cinjenica je da taj covjek ne moze zivjeti bez velikog publiciteta, pozitivnog ili negativnog nije ni vazno.
Nakon tog "sukoba interesa" jedna politicarka ga je optuzila da ju je, u pijanom stanju, na nekom prijemu u Americi, nepristojno dirao i jos nepristojnije pozvao na neko mirnije mjesto. Poslije toga nekoliko puta su ga optuzivali da je vidno pijan vozio auto ( i slike kao dokaz pokazivali), da je vidno pijan na prijemima...
Uglavnom, nas se gradonacelnik uvijek izvlacio, najcesce uz pomoc starijeg brata Dougha, koji je isto tako politicar, zamislite, zamjenik gradonacelnika. Kad god bi mladji brat Rob upao u nevolju stariji bi izisao pred novinare i objasnjavao svog mladjeg brata i udarajuci po novinarima i nekim centrima koji izmisljaju lazne price o mladjanom ( bas danas mu je 44. rodjendan) Robu.
Najnovija afera je vec obisla svijet. Cak sam procitao i u nekim nasim novinama vijest da je nas dicni gradonacelnik snimljen kako u drustvu dilera droge pusi kokain. Dileri su to stavili na internet i ponudili da za $200.000 prodaju snimak.
Odmah je otvorena stranica na internetu za skupljanje para za otkup. $200.000 - sitnica.
Kada je skupljena suma dostigla $192.000, oni koji su ponuddili snimak prestali su se javljati.
Odmah pitanje: Ko je otkupio snimak? Da li je ikada postojao? Da li su Fordovi otkupili? Da li njihovi protivnici?
Uglavnom tuzna ili vesela, zavisno od ugla posmatranja, saga se nastavlja.
Skola ciji fudbalski tim je dobrovoljno trenirao ( i finansirao) ga prije dva dana otpusta ga sa mjesta trenera.
Iznenada, bez posebnog povoda. Navodno neke njegove ranije izjave da je fudbal spasio neke od momaka ulice nisu tacne jer svi ti momci su zlatni djecaci o kojima se ne smije tako govoriti..Ili je povod mozda snimak? Masta narodna se rasplamsava.
I onda, samo dan nakon toga, nova bomba: Gradonacelnik Rob Ford otpusta Sefa kancelarije gradonacelnika, covjeka koji ga je do tada savjetovao i zajedno sa bratom Doughom spasavao u mnogim situacijama ranije. Tek tako, bez objasnjenja.
Divna prilika za nove spekulacije! Kazu sada oni koji sve znaju, da je savjetnik posavjetovao gradonacelnika, sto mu je i posao, da ide da trazi pomoc. A ovaj ga po kratkom postupu, uz obaveznu pohvalu za dotadasnji rad, otpustio.
Dva dana kasnije media objavljuju da je stariji brat, zamjenik gradonacelnika, Dough u svojim srednjoskolskim danima uzivao drogu i cak prodavao hasis. Dough to odbija sa gnusanjem zvracajuci napadom na media.
Ovo sigurno nije kraj price o nasem gradonacelniku i njegovom starijem bratu.
Monday, May 27, 2013
VRBAS: IME, PJESMA , SLIKA (7)
VRBAS, NAJLJEPSA MUSKA RIJEKA NA SVIJETU
Vrbas je najljepša muška rijeka na svijetu, reći će vam gotovo svaki Banjalučanin. Zvuči lokal patriotski, no malo je u 21. stoljeću gradova koji imaju rijeku koja protječe kroz središte grada i u kojoj se i danas, možete okupati.
A takav je Vrbas. Od Novoselije, do ušća Vrbanje u Vrbas svako naselje još uvijek ima svoju plažu, ušuškanu u krošnje vrba koje se spuštaju do same vode. Nižu se uz rijeku Abacija, Studenac, Halilovac, Vrućica, Džungla, Ciganluk, Brodarsko i brojne duge, neimenove plaže.
"Cijela moja mladost vezana je za Vrbas. Za dajak, čamac bez kojeg i vještine kako ga voziti uz Vrbaske brzake je bilo nezamislivo dokazati se među djevojkama, ali i među svojim muškim prijateljima. I moja sjećanja. Na Lojzu i Enisu. Koji su se na tim obalama zaljubili. I on naslikao svoje slike, a ona napisala svoje najljepše stihove kao zalog njihove ljubavi", govori o svojim uspomenama književnik i nekada vrsni atleta Jovan Joco Bojović.
Generacije stasale nakon Drugog svjetskog rata mladost su provodile na Vrbasu, a s akšamom na vodu su silazi stariji stanovnici okolnih ulica da uz povjetarac, koji je dolazio s vode, potraže predah od ljetnih vrućina. Pa se snosila kafa, šerbe i sjedilo do dugo u noć. I zapjevala bi se sevdalinka, a sjetni zvuci gitare razlili bi se niz vodu...
Mijenjali su se ljudi, mijenjala se s vremenom i Banjaluka, a Vrbas i vezanost ljudi za rijeku ostajala je ista.
"Odrastao sam uz plažu kod Zelenog mosta. Jednu od najvećih na Vrbasu. I sjećam se da sam prvo s ocem, kao dječak, kada bi se vrati s posla silazio na plažu. Tu se ručalo, igrao mali nogomet, stariji su se u hladu odmarali. I do danas na toj plaži, ništa se nije promijenilo. Došle su nove generacije, a i dalje, nakon što dođu s posla, ljudi siđu na plažu, tamo se okupa, ruča", priča novinar Mišo Vidović.
I potvrđuje to opaskom da se "nigdje pivo ne može ohladiti bolje nego u Vrbasu". "A, onda neko u kasno poslijepodne donese tepsiju bureka, siđe iz susjedne ulice komšinica sa šerpom punjenih paprika, da familija i komšije jedu zajedno... I tako je to i danas", dodaje Vidović.
Iako je cijela Banjaluka naslonjena na obale Vrbasa, u gradu zapravo postoji uređena samo jedna gradska plaža. Ostale su sređivali i održavali stanovnici okolnih ulica. A čine to i danas. Pa se zna gdje je Ekremova, Fadilova ili Borina plaža. I ko se na njoj okuplja. Jer, banjalučke plaže ostale su mali zabrani.
Tako to traje godinama. I ove će se godine, s prvim ljetnim danima ljudi spustiti na rijeku. Da se osvježe, zaplivaju onim poznatim vrbaskim stilom, popričaju s prijateljima, provozaju čamcem i dušu odmore pogledom na smaragdnu vodu Vrbasa, na najljepšu mušku rijeku na svijetu.
(buka)
Vrbas je najljepša muška rijeka na svijetu, reći će vam gotovo svaki Banjalučanin. Zvuči lokal patriotski, no malo je u 21. stoljeću gradova koji imaju rijeku koja protječe kroz središte grada i u kojoj se i danas, možete okupati.
A takav je Vrbas. Od Novoselije, do ušća Vrbanje u Vrbas svako naselje još uvijek ima svoju plažu, ušuškanu u krošnje vrba koje se spuštaju do same vode. Nižu se uz rijeku Abacija, Studenac, Halilovac, Vrućica, Džungla, Ciganluk, Brodarsko i brojne duge, neimenove plaže.
"Cijela moja mladost vezana je za Vrbas. Za dajak, čamac bez kojeg i vještine kako ga voziti uz Vrbaske brzake je bilo nezamislivo dokazati se među djevojkama, ali i među svojim muškim prijateljima. I moja sjećanja. Na Lojzu i Enisu. Koji su se na tim obalama zaljubili. I on naslikao svoje slike, a ona napisala svoje najljepše stihove kao zalog njihove ljubavi", govori o svojim uspomenama književnik i nekada vrsni atleta Jovan Joco Bojović.
Generacije stasale nakon Drugog svjetskog rata mladost su provodile na Vrbasu, a s akšamom na vodu su silazi stariji stanovnici okolnih ulica da uz povjetarac, koji je dolazio s vode, potraže predah od ljetnih vrućina. Pa se snosila kafa, šerbe i sjedilo do dugo u noć. I zapjevala bi se sevdalinka, a sjetni zvuci gitare razlili bi se niz vodu...
Mijenjali su se ljudi, mijenjala se s vremenom i Banjaluka, a Vrbas i vezanost ljudi za rijeku ostajala je ista.
"Odrastao sam uz plažu kod Zelenog mosta. Jednu od najvećih na Vrbasu. I sjećam se da sam prvo s ocem, kao dječak, kada bi se vrati s posla silazio na plažu. Tu se ručalo, igrao mali nogomet, stariji su se u hladu odmarali. I do danas na toj plaži, ništa se nije promijenilo. Došle su nove generacije, a i dalje, nakon što dođu s posla, ljudi siđu na plažu, tamo se okupa, ruča", priča novinar Mišo Vidović.
I potvrđuje to opaskom da se "nigdje pivo ne može ohladiti bolje nego u Vrbasu". "A, onda neko u kasno poslijepodne donese tepsiju bureka, siđe iz susjedne ulice komšinica sa šerpom punjenih paprika, da familija i komšije jedu zajedno... I tako je to i danas", dodaje Vidović.
Iako je cijela Banjaluka naslonjena na obale Vrbasa, u gradu zapravo postoji uređena samo jedna gradska plaža. Ostale su sređivali i održavali stanovnici okolnih ulica. A čine to i danas. Pa se zna gdje je Ekremova, Fadilova ili Borina plaža. I ko se na njoj okuplja. Jer, banjalučke plaže ostale su mali zabrani.
Tako to traje godinama. I ove će se godine, s prvim ljetnim danima ljudi spustiti na rijeku. Da se osvježe, zaplivaju onim poznatim vrbaskim stilom, popričaju s prijateljima, provozaju čamcem i dušu odmore pogledom na smaragdnu vodu Vrbasa, na najljepšu mušku rijeku na svijetu.
(buka)
Sunday, May 26, 2013
Mario: Njih TRI i NAŠA DOMOVINA
Sastaje se tročlano predsjedništvo odnosno tri predstavnika tri konstitutivna naroda trokutaste državice u velikom trougaonom salonu. I tako tri nedjelje, tri hefte, tri tjedna... tri godine dana, teško ide bez trojice prevodilaca. Materija ozbiljna, tri zabrinuta lica, tri različita mišljenja. Dobijena od tri pozadinska instruktora. I tako cijelu trogodišnju rundu... Nakratko ih zaustavlja operacija 'zaokruživanje'. Ali tu su instruktori regrutovani iz sva tri ćoška zemlje. Sve ostaje isto i dalje 'trojka juri kroz vjetar i snijeg'.
Sva tri naroda su odavno navučena na opijate, a terapeuti pokušavaju da ih skinu bar sa opasne trigonometrije. U tom smislu prije tri(naest) godina Fazla je napisao izbornu pjesmu, a tri slatka curetka zapjevala:
http://www.youtube.com/watch?v=SIaMOsADtUQ
Njih tri: Irina, Sanja i Marija iz petnih žila veselo preporučile ''Zgrabi svoju sreću''... Euforija, košarkaši zaurlali TRICA, ali 'hattrick' nije bio dovoljan za pobjedu, nedostajalo je još nekoliko pjesama. Pokazalo se, naime, da tri bande mogu privući više glasova nego jedan bend sa tri mlada glasa.
Runde se vrte i dalje, a njih trojica u ime tri naroda našli se pred trostruko više problema, al' s dnevnog reda ne mogu maknut' ni treći. Najveći. Pitanje je kako u trouglasti salon tročlanog ubaciti četvrtog? Problem nerješiv za trorogu demonkraturu. Ne pomažu tu ni lekcije starih instruktora a bogami ni trigonometrijske tablice. Odakle sad u trokutastoj državici taj četvrti, takozvani 'ostali'?
I tako oni tri nedjelje, tri hefte, tri tjedna... Namrgodila ih ta teška trigonometrija! Još uvijek se naziru samo 'trice i kučine'.
Vrijeme zuji, tripartitna zemlja tone, a tri naroda spavaju...
Može li ikako do tri i 'ostalih' naroda srcolike državice doprijeti nova Fazlina budnica? Opet Marija, Sanja i Irina, sada tri mlade i pametne žene iz petnih žila pjevaju ''Naša domovina'':
http://www.youtube.com/watch?v=IWgk5uXwW54
Mario
Saturday, May 25, 2013
Bruja: KOTURALJKE
-Ovaj stari ima osamdeset pet, a vidi kako piči, - rekoh svojoj gospodji.
-Da; ali on vozi koturaljke od pete godine, - odgovori ona.
-To nema veze, od kad vozi, - rekoh, - treba samo utrenirati i eto; to mogu i ja.
-Da vrat slomiš, - sa potsmijehom reče ona.
-Ma daj; kakav vrat? - voz'o sam koturaljke po Banjaluci, - bješe davno, al' trebam samo malo da se potsjetim i ponovim "gradivo," - smijem se ja.
-Imaš ti i pametnijeg posla, nego vozati koturaljke, - reče ona, - kad ćeš srediti garažu? - uvali mi tipično žensko pitanje.
Kad ćeš ovo, kad ćeš ono; pitanja su koja me stižu svaki dan, a najviše mrzim kad mi pita: "Kad ćeš usisati dnevnu sobu?"
Naravno da to rastegnem cjeli dan, a nekad i zaboravim, jer bože moj; ne mislim da sam imalo bolji ili gori od drugih.
Odlučih jedan dan da odem u grad, da pogledam koturaljke i sretnem Ray Walkera, kolegu sa posla. Naleti kao da je naručen, a on je pasionirani vozač: bicikla, koturaljki, skija, skiborda i rekoh mu da hoću kupiti koturaljke, na šta se on nasmija i kaže:
-Ok, let's see.
I tako, uz njegove sugestije, kupih ljepe koturaljke; talijanski dizajn; taman moj broj i platih $130 CAN, mada ima i jeftinijih. Šljem imam od bicikla, kupih još štitnike za laktove, koljena i dlanove, jer ne daj bože da padnem, pa se zgulim, oni na poslu bi me odma pitali, kad sam kupio "Harley Davidson"?
Naravno; to sad treba isprobati. A kako ću; kad će me svi gledati i smijat će mi se? Ipak, odlučih to napraviti na stazi pored jezera, na kojoj za ljepih dana vrije od šetača, biciklista, trkača i ljepih djevojaka, koje se vozeći koturaljke polagano njišu u kukovima, te pomislih odmah, kako ću i ja da se lagano vozam bez napora, samo me odmah presječe misao, šta ako se budem i ja njihao u kukovima, mogao bi me neki derpe početi pratiti, a u Kanadi ih ima "Bože vajčusa" i to nabildani; rekao bi čovjek pojava; kad tamo; topli brat.
Odoh jedan dan na tu stazu, a vrijeme... toplo, sparno, smrklo se; crni oblaci se navukli, a kiša samo što nije, a na stazi; milina; nigdje žive duše. Super mislim se u sebi, nema nikog pa i ako padnem, neće me niko vidjeti. Stanem na koturaljke, opremljen šljemom i u punoj opremi, izgledam kao "Robokop".
Počnem lagano hodati i polako izadjoh na ravnu stazu. Napravim nekoliko koraka, pa se iz "temelja" zanjišem i dum; padnem, al' ne na glavu; nego se dočekah na ruke. Polako opet i vidim, da bih uz malo vježbanja to mogao i voziti. Nakon nekih dvadesetak minuta se odvažih; krenem malo brže, nogu pred nogu. Imam i brzinu, al'; jeb'ga; problem je stati, jer ove koturaljke nisu one "banjalučke" sa dva točka, napred, dva nazad, nego kao klizaljke; četri točka u nizu. Vozim i nema druge nego, kad sam htjeo stati primaknem se travnjaku i u punoj brzini, samo nastavim trčati po travnjaku. Vidim uspjeva, al' to ne radi niko, praktično je, al' izgleda dosta smješno i svi bi mi se smijali kad bi vidjeli, kako čiko "koči" trčeći po tavnjaku.
Kiša pada, a ja sam; pičim po stazi. Malo se okuražio, jer pravolinijska vožnje mi ide; jedino mi treba malo čvrstine u gležnjevima, al' vozim već dosta brzo i kad bih sad pao, bilo bi dosta gadno. Nailazi mala okuka, pa onda nizbrdica i ja više ne mogu kontrolisati brzinu, koja se na nizbrdici povećava, a nema ni travnjaka u blizini. Panika me hvata i nema druge, nego onako; u punoj brzini hvatam se za metalnu ogradu, a hvatanje bješe dramatično; hvatanje bješe bolno; gotovo pogibeljno i da ne bi ograde, odoh ja zajedno sa koturaljkama u jezero i odmah sebe vidim u "Hamilton Spectator" lokalnom listu, sa naslovom: "Udavio se sa koturaljkama".
Držeći se čvrsto za ogradu, okrenem se da vidim imal' koga? Gledal' ko? Dobro je nema nikog, al' eto ti vraga. Odnekud se stvoriše dva bjela labuda; doplivaše do obale, skroz blizu mene i nešto ćućuću; čavrljaju. Napregnem uši, slušam ih. Jebo mater, znaju engleski. Odjednom će labudica labudu; onim svojim piskavim i kreštavim glasom; onako; cinično i još na glas, da i ja čujem:
-Ovakvog na stazi još nismo imali!
(http://brujamica.blogspot.ca/)
Friday, May 24, 2013
Čedomir Petrović: Dvojac bez kormilara
Nekada davno sam pročitao rečenicu – svaki čovek je jedan pogled na svet. Kao obični ljudi možemo imati razne i različite poglede i mišljenja bez ikakvih posledica. Kao političari, a pogotovo kao predsednik jedne države, ne možemo imati suprotan stav u odnosu na Vladu i prvog potpredsenika, čoveka koji je u praksi alfa i omega svih unutrašnjih i spoljnih dešavanja u Srbiji – piše Čedomir Petrović u saopštenju Liberalnog pokreta Srbije.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić konfrontira se prema stavovima prvog potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića i predsednika Vlade Ivice Dačića. Dvojca bez kormilara, koji je uhvatio dobar ritam i bolje im ide bez njega.
Došlo je do onoga što se očekivalo. Osamnaest godina mlađi Aleksandar Vučić postaje hrabriji i odlučniji od svog starijeg partijskog kolege Nikolića. Vučić rizikuje i verujem da i dobija. I on i Srbija. Beskompromisan. Krenuo je teškim putem i vremenom ga čini lakšim. Nema nazad. Nema dilema. Nema neodlučnosti.
Predsednik Nikolić izjavljuje - "Kosovo ne damo, ubijati se nećemo. Nemačka bi trebalo da shvati da ne vredi ucenama da nas natera da sami sebi sečemo vene ili da izvršimo samoubistvo. Kosovo i Metohiju ne damo. A Bundestag neka razmisli da je u pitanju Nemačka kakvu bi odluku doneo".
Izjava veoma trapava i neodgovorna za predsednika jedne zemlje koja se nalazi u katastrofalnom ekonomskom i svakom drugom stanju. Da li ćemo se i danas suprostavljati jačima od nas. Onima od kojih zavisi budućnost i život ove zemlje. I gde je život? Na izgubljenom Kosovu kao rezultatom pogubne politike Slobodana Miloševića ili je život u mogućnosti i velikoj nadi da Srbija može da preživi ovo užasno vreme?
Predsednik Nikolić postavlja pitanje Bundestagu da razmisli kakvu bi Nemačka donela odluku?
Da li se nalazimo u položaju da Nemačkoj u ovom trenutku postavimo takvo pitanje?
Nikolić nastavlja … "Negativna odluka, bilo kog parlamenta ili Evropskog saveta bi mogla da ojača evropski skepticizam. Onda bi bilo teško da ponovo podignemo volju građana da još nešto izdrži".
On je naveo i da ne treba da očajavamo ukoliko Srbija ne dobije datum ... "Srbija treba da nastavi da uređuje zemlju i da pokušamo da omogućimo građanima bolji život investicijama sa drugih strana ako ne budu dolazile iz EU. Da vidimo da li su primedbe razumne - da li možemo da ih otklonimo, ili su nerazumne tražeći priznanje Kosova i Metohije. Ako su nerazumne moraćemo da se okrenemo na drugu stranu. Ali se nadam da će EU kao cilj biti i naše ostvarenje".
Da li nam to predsednik Nikolić nagoveštava i nudi alternativu? I na koju ćemo se to stranu okrenuti? Da li je to Rusija, koja je jasno i glasno rekla – To je vaš problem. I kada nam je to Rusija pomogla? Kada nam je iko ikada pomogao, bez interesa? Da li ćemo se igrati sa Evropom? Koje igre? Da li nas Nikolić sprema za ne prihvatanje implementiranja sporazuma? Za potiranje svega do sada postignutog, zahvaljujući velikom trudu dvojca bez kormilara.
Disonantni tonovi u vrhu vlasti su dobri i kreativni kada se radi o nekom ne toliko bitnom problemu ali zar sada kada smo počeli da se penjemo i stali na prvi stepenik, a čeka nas još mnogo stepenika i visokih i teških spratova, zar sada da se vratimo u podrum? Zbog koga? Onih par huškača i profitera sa severa Kosova? Zbog par crnih zloslutnih gavranova što sleteše i opoganiše Trg Kneza Mihaila i onih oko njih? Zbog Dodika iz Banja Luke? Da li su oni vredni cele Srbije sa ili bez Kosova koje ionako više nije naše već dugo vremena?
Ukoliko Evropska unija primeti kolebanje, nejedinstvo i nespremnost da se krene dalje ka uspešnom sprovođenju onoga što je potipasno briselskim sporazumom, neće nas niko moliti više. Neće biti više ni Brisela, ni Ketrin Ešton, ni posredovanja Evropske unije. Ništa. Prazno. Mrak.
Samo od primene sporazuma zavisi dobijanje datuma.
Dvojcu koji ima kormilara, nekada može biti i lakše i teže. Zavisi od kormilara. On daje ritam, podstiče, gleda kakve su pozicije protivnika. Kaže im kada da uspore i kada da ubrzaju. Oni su tim.
U ovom slučaju, sa nagoveštajem ovakvih krupnih razlika prilazu primene briselskog sporazuma, između kormilara i dvojca, sigurno bi dvojac bez kormilara veslao brže, sigurnije i skladnije, što bi donelo i konačnu pobedu Srbiji u možda najtežoj svojoj trci koju je imala.
Thursday, May 23, 2013
Nikola Bertolino: Dodir na ramenu
S vremena na vrijeme učini mi se da mi netko ili nešto ovlaš i nježno dodiruje rame. Okrenem se: nema nikoga. Ali znam otkuda taj osjećaj.
Jednog dana rane jeseni, na ulici pred ulazom u kuću gdje stanujem, našao sam golupče – prljavo, ružno, s jedva izraslim čupavim perjem, ali ukrašeno alkicom na nozi. Da ga se ne bi dočepala neka od mnogobrojnih mačaka iz susjedstva, odnio sam ga u stan. Tijekom jeseni i zime pazio sam ga i njegovao, držeći ga u kartonskoj kutiji koja je postala njegovo gnijezdo, a kad se pripitomilo prepoznavši u meni svog hranitelja, počeo sam ga odatle puštati. Radije nego da leti po sobi, šetalo je po mom pisaćem stolu, povremeno kljucajući po tastaturi računala koja mu je možda ličila na nekakvo zrnje – ali njegovo omiljeno mjesto, gdje je provodilo najviše vremena, bilo je moje rame. Kad je prvi put tu sletjelo, u sjećanju mi se pojavio trenutak iz djetinjstva, kad mi se učinilo da mi je netko dodirnuo rame, iako nikoga nije bilo u mojoj blizini, pa sam to rekao majci. „To te je dotakao tvoj Anđeo čuvar“, odgovorila mi je ona.
Moje neugledno golupče ubrzo je postalo veoma lijep golub s ljupkom ćubom na glavi. Ali dolaskom proljeća trebalo je misliti i na to da ptica ne može trajno ostati sa mnom, već mora slobodno letjeti nebom za koje je stvorena i koje mi je nakratko unijela u sobu. Pogledavši onu alkicu kroz povećalo, uočio sam na njoj ugraviran višecifreni broj, pa sam telefonirao Društvu golubara i saznao da moj golub pripada vrsti “visokih letača”, a da golubar koji mu je tu alkicu stavio živi u kući preko puta moje. Sljedećeg dana goluba sam stavio u kutiju i odnio vlasniku s kojim sam ušao u veliki golubarnik na krovu zgrade, pun ptica sasvim sličnih mojoj. Otvorio sam kutiju: moj golub je izletio, ali samo do mog ramena. Uzalud sam ga tjerao od sebe: njegov kružni let po toj prostoriji stalno se završavao na mom ramenu. Morao sam ga odbaciti rukom i onda hitro pobjeći.
Dva dana kasnije telefonirao sam golubaru da bih čuo kako se moj golub snašao u novoj sredini.
“Nije se snašao”, glasio je odgovor. “Uginuo je.”
Nisam povjerovao tom čovjeku, jer otada često viđam svog goluba među pticama što uzlijeću sa krova zgrade preko puta moje, i pratim ga u njegovom visokom letu kroz nebesko plavetnilo.
A kad osjetim onaj čudni dodir na ramenu, znam da je nebo i dalje u mojoj sobi.
Nikola Bertolino
11. 05. 2013.
Tuesday, May 21, 2013
VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (6)
Lojzo Ćurić: Obale Vrbasa
KASTEL
Sve mrgodniji od zla zemana
Od ubojita baruta i kopita
Na svakom kamenu urezano stoljeće
A neko davno proljeće na kulama
Ispisalo baladu o Safikadi
Na teškim kapijama
Nema više stražara
Ni šejha
Ni handžara
Ni na bedemu dizdara
Što grabi sa kantara
Debele trešnje Evlije Čelebije
Jedino se još top baljemez
Na dnu Vrbasa
Zanosi zelenom vodom.
Anto Ćosić
POD KASTELOM
Noć je duga, Vrbas priča bajke
Izatkane od zelenih boja,
Starac Kastel pažljivo ih sluša
Usred grada - mirnog perivoja
Svaki kamen iz njegova zida
Zna napamet historiju staru
O bitkama, sablji i slobodi
I mahnitom Mustafi Madžaru
Teku vode, protječu vremena
Okreće se matica života
Pod Kastelom protječu belaji
A za njima svjetlost i dobrota
Anto Ćosić
Monday, May 20, 2013
Viktor Ivančić: SPLIT MIX
U predizbornom Splitu udara se svim ideološkim oružjima. Osobito je pritom uzbudljivo što više nitko ne može pretpostaviti na čijim će usnama završiti ova ili ona rentabilna parola, iz čijih će razglasa suknuti ovaj ili onaj ubitačni slogan, niti se akteri oko toga zabrinjavaju. Grabi se sve što je pri ruci i preprodaje svakome tko naiđe. Desničari zazivaju klasnu pobunu i citiraju velikane marksističke misli, ljevičari se pozivaju na Boga i Tuđmana, povremeno ih brkajući, centristi se pozicioniraju ljevije od ljevice i desnije od desnice, federiraju ovisno o trenutnoj inspiraciji, bilježe se dojmljivi prodori u tuđe zahode i idejne teritorije, zavladala je divna svjetonazorska šizofrenija, nad gradom se, poput oblaka nastalog spaljivanjem starih guma i pohabane knjiške građe, zamrsio golemi ideološki čvor i sva je prilika da će u narednim danima zakloniti vidik čak i na onaj 10-metarski marjanski križ, odnosno petokraku na kojoj je razapet Krist, ili koji to već klinac na vrh brda bager drnda…
Vjekoslav Ivanišević, kandidat za gradonačelnika građansko-šovinističkog i seljačko-tradicionalističkog HDZ-a, odvažno je na svojim predizbornim posterima istaknuo misao J.P. Sartrea („Onaj tko se buni u pravu je.“), egzistencijalističkog filozofa lijevih nagnuća i svojedobno vatrenoga sovjetofila, a još je zanimljivije bilo prije desetak dana, kada je podno Marulićeva spomenika na Voćnome trgu priređena izložba plakata što ih je za Ivaniševića izradila skupina nestašnih umjetnika: na jednome on njih citiran je Walter Benjamin („Spoznavanja ili čitanja.“), a na čak dva Alain Badiou („Nada ne razočarava.“; „Razlike postoje. Ništa drugo ne postoji.“).
Prolazeći slučajno tuda, nisam odolio napasti da jednoga mlađahnog partijskog aktivistu, angažiranog oko priručne izložbe i urešenog odgovarajućim bedžom, ne upitam je li mu poznato da je Badiou – čiji su aforizmi stavljeni u službu HDZ-ove promidžbe – prokleti marksist, a da ni Benjamin nije bio daleko od toga, na što me je mladac zbunjeno pogledao (za konfuziju je, doduše, imao razloga, jer se autor plakata potrudio navesti kako Badioua citira iz knjige „Sveti Pavao“, pa je među okupljenima očito vladalo mišljenje da je riječ o nekom ćudorednom teologu), no brzo se vražićak snašao i poučio me kako se njegova stranka, bez predrasuda, „obraća cjelokupnome političkom tržištu“.
Slična zamisao vjerojatno se vrzmala po glavi i Zoranu Milanoviću, kada je u ponedjeljak na Matejuški uveličao predizborni skup SDP-ova kandidata Ive Baldasara (usporedivši ga, uzgred budi rečeno, sa „starim dizel motorom“, valjda zbog utjecaja na okoliš), te poručio okupljenima kako je današnji Split „više Balkan nego Europa“, a to se njemu, Milanoviću, ne dopada: „Kad gledam Split, pitam se je li ovo Balkan. Ne, ovo je mediteranska kolijevka, ponos svih hrvatskih građana.“
Samo su ga boja glasa i poneki nevažan detalj razlikovali od pokojnoga Tuđmana, koji je s ozloglašavanjem „Balkana“ devedesetih napravio dobar opsjenarski posao i konstituirao poželjnu verziju hrvatstva, takvoga koje će se visokim fantazmatskim zidom ograditi od vražjeg poluotoka i smjestiti svoju moralnu i civilizacijsku nadmoć nad okolnim plemenima u prirodno mitteleuropsko (i hajde, mediteransko) okruženje. Balkanofobiju je, istina, njegovao i SDP, no ipak je u domaćim prilikama taj sinonim svakovrsnog zla – „Balkan“, uz kojeg ne možeš biti ni hrvatski, ni europski, ni mediteranski – klišej iz Tuđmanova nacionalističkog laboratorija. Kako bi Milanović objasnio Grcima, na primjer, da ne mogu pripadati i Balkanu i Mediteranu, ne vrijedi nagađati, ali je sigurno da bi mu muzičku pratnju osiguravao pulen Baldasar – on, veli, u glazbenome smislu podjednako cijeni i Dedića i Thompsona!
Željko Kerum, s treće strane, najgladniji među kandidatima, iznio je toliko simboličkih jestiva na trpezu da bi uslijed obilne konzumacije lako mogao prsnuti i razmiljeti se u vidu fonje čitavim gradom, od Meja do Lovrinca: ispod Pazara spomenik Franji Tuđmanu, na zapadnoj obali desetke metara dugačak titoistički transparent („Što je više kleveta i laži, Kerum nam je miliji i draži“), točno ispod četiri kata visokih portreta Žele i Neve na nedovršenom hotelu (dvostruko većih, na primjer, od plakata Velikoga Vođe koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća zakrivao ulaz u Crkvu sv. Frane), pa onda ustaška budnica otpjevana nasred Rive, da se i Ante Pavelić svečano uvede u tržišnu utakmicu, a povrh svega gigantski kršćanski simbol na vrhu Marjana, dostojan znamen za stanje u podnožju – gore križ, dolje humka, a u humci grobonačelnik. Ne treba sumnjati da se i ona feta pršuta na čelu, kao krv crvena, ako bi je kum Jure i sestra Nevenka pravilno odgrizli sa svake strane, učas može pretvoriti u zvijezdu petokraku.
Na tu nezajažljivost polemički je reagirao don Ivan Grubišić, prorok iz vedra neba, kandidat za župana, sljedećim riječima: „Slogan ‘Što je više kleveta i laži, to sam narodu miliji i draži’ izvorno je moj, ali mi ga je ukrao Željko Kerum, čovjek koji sve krade, pa tako i ideje.“ Kako dirljiv prizor, autentično mediteranski, aktualno splitski – jedan pop i jedan idiot međusobno si kradu „izvorne ideje“ i kopaju oči oko autorskih prava nad titoističkim pokličem iz 1948. godine!
Grobno mjesto pod Marjanom je, dakle, ideološki življe nego ikad, po onoj Maovoj tu cvjeta tisuću plastičnih cvjetova, bujaju blistavi hibridi – neokomunistički konzervativci, neotuđmanistički socijalisti, neonarcistički i neoateistički svećenici, pa do tanko rezanoga neoprasećeg tajkuna u fazi zrele propasti – dok pokretne političke jedinice, svaka za sebe, nalikuju trgovinama mješovitom robom u kojima će zainteresirani pronaći sve, od igle do lokomotive za Auschwitz.
Kampanja za osvajanje vlasti dreždi moćno, odjekuje jednoglasno u svojoj raznolikosti, poput laveža kojeg proizvode čopori prpošnih križanaca. Čovjeku je prosto žao što nije načinjen i korak dalje, pa da Ivanišević i društvo, recimo, propagandno iskoriste i onoga (meni još simpatičnijeg) Sartrea koji je znao biti manje općenit: „Svaki antikomunist je pas.“ Ili još bolje Badioua, koji je umio tako lijepo pljunuti parlamentarizam za račun demokratske dobrobiti zajednice: „Nema govora da se riječ ‘demokracija’ prepusti psima.“
Ipak, najupečatljiviji slučaj predizborne izmjene identiteta – smioniji od HDZ-ova prisvajanja Alaina i Jean-Paula, SDP-ova oslanjanja na Tuđmana, don Grubišićeve identifikacije s Titom ili Kerumova sučeljavanja s pršutom – po skromnome sudu ovoga potpisnika predstavlja ukazanje Nevenke Bečić (Žekijeve sestre, predsjednice Gradskog vijeća, kandidatkinje za županicu) u tjedniku Glorija i izjava dotične gospođe koju je mudro uredništvo istaknulo u podnaslov: „Da nisam ovo što jesam, bavila bih se pisanjem.“
Priznajem da nemam snage to komentirati. Raspolažem tek kratkim priopćenjem što ga je uredništvo Glorije sročilo za sljedeći broj, te ga – budući da se radi o ekskluzivnoj robi – donosim u cijelosti prije nego je objavljeno u matičnome tjedniku:
„Uredništvo Glorije ispričava se čitateljima zbog nenamjerne tehničke pogreške koja se dogodila u prezentaciji intervjua s gospođom Nevenkom Bečić: u njenoj izjavi kako bi se, da nije ovo što jeste, ‘bavila pisanjem’, omaškom je ispuštena kvačica na slovu s.“
Novosti,
Peščanik.net,
Sunday, May 19, 2013
Mirko Đorđević: Sukob nebeske i zemaljske Srbije
Nešto više od smetnji na vezama
Miting koji su organizovali Srbi sa severa Kosova u Beogradu na Trgu Repulike tačno u 12.44 – uz asistenciju DSS i Dveri i predstavnika SPC, pretvorio se u nešto sigurno više od očekivanog političkog skupa. Predstavnici Srba sa severa Kosova izneli su svoje protivljenje parafiranom sporazumu u Briselu. To se i očekivalo, ali ton su dali arhijereji SPC mitropolit Amfilohije i umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić. Sve se pretvorilo u – takve ocene dominiraju – skandal koji ugrožava ne samo sporazum iz Brisela, već i odnose između države i crkve. Preosvećeni Amfilohije se pomolio za “upokojenje Vlade i Skupštine Republike Srbije”. To je jektenije, odnosno zaupokojena liturgija, koja se čita samo mrtvima po trebniku crkvenom. Uistinu neobično i nedostojno sveštenog lica. Episkop pak umirovljeni Atanasije je otišao korak dalje – on je članove vlade nazvao izdajnicima, ali je opomenuo sve sećajući se mučki ubijenog premijera Z. Đinđića da će proći kao i on, “bog neka mu sudi kako je prošao”. Bilo je zaista mučno i tužno. I ružno. Sam episkop u ovoj prilici je zaboravio da je ubijeni premijer bio naklonjen SPC – on je lobirao u zemlji i Evropi za novac za izgradnju hrama sv. Save na Vračaru, uredbom sa zakonskom snagom uveo je veronauku u državne škole i svojski se trudio da crkvi pomogne. Znamo i kako su ga mrtvog nedostojno i ružno ispratili ispred hrama do večnog mu počivališta. I onda na mitingu sve ovo. Govorio je Atanasije o zemaljskoj i nebeskoj Srbiji, gnevno i neobuzdano. U pomami nekoj. To je bio primer onog što se u istoriji crkve definiše kao furor religiosus, odnosno kao verski bes. Da SPC igra ulogu nezaobilaznog političkog faktora to odavao znamo – ali ovo je prevršilo svaku meru. Istoga časa mi smo lično – ako je to nekom zanimljivo – uputili apel samom patrijarhu srpskom Irineju – u razgovoru za agenciju Tanjug – da se povodom ovoga oglasi i da se od ovoga ogradi. Oglasio se već u ranim popodnevnim satima patrijarh Irinej i ogradio se od sabraće nerazumnih arhijereja. Dobro je to, ali oni za to mare kao za lanjski sneg. Nastupi Amfilohija i Atanasija su bili pretnja državi, pa i poziv bezmalo na linč. Javnost se uskomešala, i laička i crkvena. Deo vernika je bio povređen i s pravom uznemiren. Iguman manastira Dečani S. Janjić je, kako kaže, “zanemeo”. U opštoj pometnji na mitingu razumni ljudi su videli da Amfilohije “tera mačke na odžak”, kako se u Sremu kaže.
Najviše su Atanasijevim rečima pogođeni članovi porodice Đinđić i deo javnosti koji pamti Đinđića kao borca za evropski put Srbije.
Zbunjeni su koliko vidimo i ugledni advokati poput Srđe Popovića, koji traže ispitivanje političke pozadine atentata na Z. Đinđića. Nadamo se da će njihove nedoumice brzo proći. Videlo se na mitingu ko su ljudi koji su Đinđiću radili o glavi – pravnici i dalje tragaju za onim što se u njihovom poslu zove corpus delicti. Tako i treba, ali sve ovo s mitinga treba uzeti u obzir na tragu te famozne “pozadine političke” ubistva premijera Đinđića. Uostalom, pravnici i advokati to bolje od nas znaju. Sa mitinga su upućene zlokobne poruke građanima Srbije, pravim vernicima SPC i celoj Evropi koja pozdravlja ovo oko Kosova kao put nade i razuma. To neće proći bez posledica, loših po sve nas u Srbiji.
Mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije su pohitali da objasne da nisu ništa loše učinili – ni senke pokajanja nema u rečima sveštenih lica. Oni za to ni sposobni nisu, oni su bezmalo sveci, a ako još nisu, oni su bojovnici dobro znani javnosti i po svojim delima i nedelima. Podršku su dobili jedino od čelnika DSS i nekih ekstremista – i to je sve. Ostaje da se vidi kako će se dalje razvijati odnosi između države i crkve koji su išli uzlaznom linijom do bezumlja. U ovom boju kosovskom koji smo gledali na mitingu, nisu u sukobu Srbi sa Turcima ili “Šiptarima”, već Srbi sa Srbima. Više nisu uobičajene “smetnje na vezama” između države i crkve, već sukob sa nepredvidivim posledicama. Kada SPC odluči da se pozabavi politikom, ona to po pravilu čini egzemplarno loše. Stoga je razumljiva zabrinutost i crkvene i laičke javnosti, koja se unisono pita kuda sve ovo vodi. Da će SPC time sebe osuditi na samoizolaciju to svi vide, ali tek ćemo videti kako će se crkva postaviti, i naravno država u ovim trenucima presudnim za njenu budućnost. Trenutno vlada opšti muk, osim što se član vlade i ministar prosvete Ž. Obradović usudio da kaže da bi državni tužilac trebalo da se ovim pozabavi – teško da će od toga nešto biti.
Sa Amfilohijem nema iznenađenja
Sa uvaženim mitropolitom crnogorsko-primorskim i skenderijskim uistinu nema iznenađenja, on je dosledan sebi. I samo sebi, naravno. Oglasio se mitropolit Amfilohije nekoliko dana pred ovaj miting još jednim, blago rečeno, neobičnim predlogom. Obratiće se Saboru SPC koji će se sastati na svom redovnom zasedanju 21. ovog meseca, da se Njegoš proglasi svecem i svetiteljem, kao “novojavljenim svecem koji je prosijao na zemlji srpskoj”. To je uskomešalo javnost crkvenu i laičku. Nikom živom u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nije na pamet palo da se A.S. Puškin proglasi svecem, i sigurno neće. Ni nekom Italijanu katoliku da Dante Aligijeri bude proglašen za sveca, te nekom Francuzu iz Generalnog episkopata katoličke crkve u toj zemlji da nekog Igoa ili Lamartina zasvetiči – ne, toga ima samo kod nas. Zna naravno mitropolit Amfilohije kakvi su uslovi strogi da se neko zasvetiči, poznaje on dogmatske i kanonske spise Nikodima Milaša – i nikom ništa. Ako jednoga dana bude mitropolit odlučio da sebe proglasi za sveca, i to za nas neće biti iznenađanje. Dosta je i to Njegošu što je ovenčan slavom pesnika i mislioca – on pripada kulturnoj baštini Evrope – i ne bi se on složio s ovim Amfilohijevim predlogom. Ali mitropolit tera svoje i uporno hoće da Njegoš bude u ikonostasu Srba svetaca, zajedno sa sv. Nikolajem Velimirovićem. Zna on i sam da je kalendar svetaca odavno prebukiran i da je papa rimski morao da precrta i samog svetog Nikolu Miriklijskog, koga Srblji posebno slave i ima se rašta da slavljen bude. Još se ne zna kako će se oci na Saboru izjasniti, ali je sve zapinjalo jednom, kada se patrijarh Pavle blažene uspomene usprotivio kanonizaciji Nikolaja Velimirovića. On je ipak 2003. proglašen svetim i ima dva zapovedna dana u kalendaru SPC. No, uporan je Amfilohije i nikada omanuo nije, kao i na mitingu – isterao je svoje i baš ga boli uvo za crkvu i državu. I za sve nas. Njemu niko ništa ne može – ni državni tužilac koga pominju u Dačićevoj vladi.
Nismo mi lud, ali smo neobičan narod
Ima u Srbiji mačaka ali miševi kolo vode, ima i razumnih ljudi ali nerazumni drže mitinge. U istočnoj Srbiji kažu, zapamtili smo to od babe, da se treba kloniti ludoga kao svetoga. I jedni i drugi su opasni za normalnog čoveka. I neka nas bog čuva, poručuje iguman manastira Dečani Sava Janjić nakon mitinga. To se izgovara i ovako – da bog sačuva.
Republika
Peščanik.net,
Saturday, May 18, 2013
Akcija "Let's do it"
Sigurno je da ovu akciju , kao i slicne, treba pohvaliti i afirmisati. Niko drugi, vec sami ljudi koji negdje zive, nece i ne moze brinuti o okolini u kojoj zivi. Taj osjecaj odgovornosti treba njegovati i razvijati, posebno kod mladih. I pozeljeti sto vise ovakvih i slicnih akcija gdje ce se ljudima dati sansa da pokazu i dokazu da nije sve suplja prica i politizacija.
Jedino sto nisam siguran da je naslov akcije prikladan. Zasto "Let's do it" a ne "Uradimo to". Da li to ljepse zvuci kad se kaze na engleskom? Zar ce engleski privuci vise dobrovoljaca? Trebamo li se stidjeti sto govorimo neki drugi jezik, a ne engleski? Jesmo li to mi manje vrijedni samima sebi ako koristimo svoj, maternji jezik, ma kako ga zvali? Koliko ovaj, i mnogi drugi nazivi govori o nama samima? Treba li to nama?
To sto radimo sa svojim jezikom lici mi na onu:"Vidjela zaba..."
No i pored svega toga, bilo "Let's do it..." ili "Uradimo to...", do it every day, every time, not only one day or once a year..."
Jesmo li se razumjeli?
*****************
Bh. volonteri čiste svoju okolinu
U 110 gradova u Bosni i Hercegovini u subotu je počela akcija "Let's Do It - očistimo zemlju za jedan dan" za jedan dan u kojoj učestvuje hiljade volontera koji kažu da žele da učine čistijom sredinu u kojoj borave
„Akcija je počela u svim gradovima u BiH, a očekujemo oko 100.000 volontera“, kazala je za agenciju Anadolija koordinatorica akcije za lokaciju Spomen park Vraca u Sarajevu Nadina Habibović.
„U BiH je prošle godine uklonjeno 5,5 tona smeća, a učestvovalo je preko 37.000 volontera i volonterki u 105 općina.
Prema njenim riječima, ovo je svjetska akcija koja se po drugi put održava i u BiH. Akciji "Let's do it“ pridružili su se i biciklisti iz svih dijelova BiH, Srbije, Hrvatske, Njemačke i drugih zemalja Evrope. Ispred Udruženja brdskih biciklista Emir Vučjak rekao je da se nekoliko stotina biciklista okupilo povodom manifestacije „Enjoy Sarajevo“ koja se održava po treći put.
Mlada Sarajka Emina Hošo jedna je 100.000 hiljada volontera u našoj zemlji koja će ovo subotnje popodne posvetiti čišćenju. Nju i njene prijateljice zatekli u Velikom parku u centru Sarajeva.
"Okupili smo se jutros i krenuli u čišćenje parka gdje svakodnevno boravimo. Na ovaj način, učinit ćemo naš grad ljepšim i čistijim", kaže Emina.
Jedino sto nisam siguran da je naslov akcije prikladan. Zasto "Let's do it" a ne "Uradimo to". Da li to ljepse zvuci kad se kaze na engleskom? Zar ce engleski privuci vise dobrovoljaca? Trebamo li se stidjeti sto govorimo neki drugi jezik, a ne engleski? Jesmo li to mi manje vrijedni samima sebi ako koristimo svoj, maternji jezik, ma kako ga zvali? Koliko ovaj, i mnogi drugi nazivi govori o nama samima? Treba li to nama?
To sto radimo sa svojim jezikom lici mi na onu:"Vidjela zaba..."
No i pored svega toga, bilo "Let's do it..." ili "Uradimo to...", do it every day, every time, not only one day or once a year..."
Jesmo li se razumjeli?
*****************
Bh. volonteri čiste svoju okolinu
U 110 gradova u Bosni i Hercegovini u subotu je počela akcija "Let's Do It - očistimo zemlju za jedan dan" za jedan dan u kojoj učestvuje hiljade volontera koji kažu da žele da učine čistijom sredinu u kojoj borave
„Akcija je počela u svim gradovima u BiH, a očekujemo oko 100.000 volontera“, kazala je za agenciju Anadolija koordinatorica akcije za lokaciju Spomen park Vraca u Sarajevu Nadina Habibović.
„U BiH je prošle godine uklonjeno 5,5 tona smeća, a učestvovalo je preko 37.000 volontera i volonterki u 105 općina.
Prema njenim riječima, ovo je svjetska akcija koja se po drugi put održava i u BiH. Akciji "Let's do it“ pridružili su se i biciklisti iz svih dijelova BiH, Srbije, Hrvatske, Njemačke i drugih zemalja Evrope. Ispred Udruženja brdskih biciklista Emir Vučjak rekao je da se nekoliko stotina biciklista okupilo povodom manifestacije „Enjoy Sarajevo“ koja se održava po treći put.
Mlada Sarajka Emina Hošo jedna je 100.000 hiljada volontera u našoj zemlji koja će ovo subotnje popodne posvetiti čišćenju. Nju i njene prijateljice zatekli u Velikom parku u centru Sarajeva.
"Okupili smo se jutros i krenuli u čišćenje parka gdje svakodnevno boravimo. Na ovaj način, učinit ćemo naš grad ljepšim i čistijim", kaže Emina.
Friday, May 17, 2013
Jagoda Kljaić: Šetnja Banjom i Lukom
Bijah nedavno u lijepom gradu na Vrbasu, al’ mu ne znam ime.
Da l’ je Banja Luka ili Banjaluka, odgonetavam već desetak dana, sada sigurna samo u to da nije Banja luka. I da banjalučko nije banja – lučko, nego možda banjolučko, a Banjalučanka da nije banja koja nešto luči.
Prošetah se, al’ ne znam da li po banji – lječilištu – toplicama i luci – u kojoj se mogu usidriti manji riječni brodovi ili luci – livadi idealnoj za ispašu stoke i košnju trave.
Ili se nagledah ljepote u Banja Luci. Možda čak i u Banja Luki. Eventualno Banji Luci – Banji Luki. Moguće da je riječ i o Banjoj Luci.
Otiđoh iz grada, a ne znadoh jesam li otišla iz Banje Luke, Banja Luke ili Banjaluke. Kako ću se onda uopće nekad vratiti?
Upoznah u tom, nepoznatoga mi imena gradu, Miju, Ivu, Dragu. Ne shvatih momentalno je li riječ o djevi koja se odaziva na ime – Mia ili o momku kome roditelji nadjenuše ime – Mijo. Obratih se najprije Ivi – imena Ivo, a potom opet Ivi – imena Iva. Pročitah na brzinu neke Dragine retke – sreća što je kraj mene stajao Drago, pa shvatih da je Draga u drugoj prostoriji.
Nisam bila sigurna čak ni u to da li razgovaram o Mariju sa Marijom. Mario je bio moj prvi sugovornik, a tema razgovora – Marijo. I u jednom i u drugom slučaju, obraćah se Mariju. Nađoh se u neobranom grožđu kad nam se priključila Marija, pa odjednom nisam mogla shvatiti značenje instrumentala – s kim, odnosno, s kojim Marijom – ili s kojom Marijom komuniciram.
Nadala sam se da se kući neću vratiti bez – čanka – drvene zdjele u kojoj se, u vremenu što ga ne pamtim, držala hrana. Obećah sebi da ću od sada sve vrste jela, za koje nisu dovoljni samo prsti kao najsigurniji pribor, jesti samo iz čanka. Ekološki prihvatljivo, a sigurno od razbijanja. Unatoč silnom trudu, ne nađoh ni čanak, a kamoli čanaka koje sam namjeravala pokloniti prijateljima. Ostadoh bez – čanka, ali upoznah – Čanka. Lako ću drugi put popiti kavu s gospođom Čanak, ali što ću s gospodinom koga ne znam ni osloviti – Čankom ili Čanakom. Razgovaram li s poznanikom prezimena Marak, nema zabune – obraćam se Maraku, a ne Marku. Petak je uvijek sa Petakom, a nikada s Petkom. Vučak nema rođaka Vučka, nego samo i uvijek Vučaka. Zašto onda zbunjenost i nesigurnost kod osobe prezimena Čanak? Je li moguće Čanaka pretvoriti u – Čanka – tj. čanka?
Morat ću ponovo u taj grad – Banja Luku, Banju Luku i Banjaluku, pa da raščistim kome je koje rođeno ime i prezime.
(http://konkursiregiona.net/jagoda-kljaic-setnja-banjom-i-lukom/)
Da l’ je Banja Luka ili Banjaluka, odgonetavam već desetak dana, sada sigurna samo u to da nije Banja luka. I da banjalučko nije banja – lučko, nego možda banjolučko, a Banjalučanka da nije banja koja nešto luči.
Prošetah se, al’ ne znam da li po banji – lječilištu – toplicama i luci – u kojoj se mogu usidriti manji riječni brodovi ili luci – livadi idealnoj za ispašu stoke i košnju trave.
Ili se nagledah ljepote u Banja Luci. Možda čak i u Banja Luki. Eventualno Banji Luci – Banji Luki. Moguće da je riječ i o Banjoj Luci.
Otiđoh iz grada, a ne znadoh jesam li otišla iz Banje Luke, Banja Luke ili Banjaluke. Kako ću se onda uopće nekad vratiti?
Upoznah u tom, nepoznatoga mi imena gradu, Miju, Ivu, Dragu. Ne shvatih momentalno je li riječ o djevi koja se odaziva na ime – Mia ili o momku kome roditelji nadjenuše ime – Mijo. Obratih se najprije Ivi – imena Ivo, a potom opet Ivi – imena Iva. Pročitah na brzinu neke Dragine retke – sreća što je kraj mene stajao Drago, pa shvatih da je Draga u drugoj prostoriji.
Nisam bila sigurna čak ni u to da li razgovaram o Mariju sa Marijom. Mario je bio moj prvi sugovornik, a tema razgovora – Marijo. I u jednom i u drugom slučaju, obraćah se Mariju. Nađoh se u neobranom grožđu kad nam se priključila Marija, pa odjednom nisam mogla shvatiti značenje instrumentala – s kim, odnosno, s kojim Marijom – ili s kojom Marijom komuniciram.
Nadala sam se da se kući neću vratiti bez – čanka – drvene zdjele u kojoj se, u vremenu što ga ne pamtim, držala hrana. Obećah sebi da ću od sada sve vrste jela, za koje nisu dovoljni samo prsti kao najsigurniji pribor, jesti samo iz čanka. Ekološki prihvatljivo, a sigurno od razbijanja. Unatoč silnom trudu, ne nađoh ni čanak, a kamoli čanaka koje sam namjeravala pokloniti prijateljima. Ostadoh bez – čanka, ali upoznah – Čanka. Lako ću drugi put popiti kavu s gospođom Čanak, ali što ću s gospodinom koga ne znam ni osloviti – Čankom ili Čanakom. Razgovaram li s poznanikom prezimena Marak, nema zabune – obraćam se Maraku, a ne Marku. Petak je uvijek sa Petakom, a nikada s Petkom. Vučak nema rođaka Vučka, nego samo i uvijek Vučaka. Zašto onda zbunjenost i nesigurnost kod osobe prezimena Čanak? Je li moguće Čanaka pretvoriti u – Čanka – tj. čanka?
Morat ću ponovo u taj grad – Banja Luku, Banju Luku i Banjaluku, pa da raščistim kome je koje rođeno ime i prezime.
(http://konkursiregiona.net/jagoda-kljaic-setnja-banjom-i-lukom/)
Thursday, May 16, 2013
Angel: Zagrljaj
Dragi moji,
za vrijeme teniskog turnira u Indian Wellsu (mart 2013.) svako vece
smo setali i uzivali u prelijepom Palm Springsu, posebno se divili
izvanrednim muziracima kao sto je bio ovaj sastav mladih (bili su
pobjednici poslednjeg muzickog takmicenja u USA). Odmah preko puta
njih je svojim zavodnickim izgledom mamila jedna ljepotica. Dosao je
red na mene za slikanje s njom, privukla me i iznenadjujuce me jace
stisnula...Pomislio sam: "Boze,sto je pojaka..." A kada je progovorila
malo krupnijim muskim glasom,sve mi je bilo jasno! U meni je buknula
erupcija smjeha i jedva sam se suzdrzao da ne prasnem u smjeh,ali kada
smo se malo odvojili i kada sam mom prijatelju Kentu i njegovoj
supruzi Pameli ovo rekao,svi smo zakociijenili od smjeha...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel
za vrijeme teniskog turnira u Indian Wellsu (mart 2013.) svako vece
smo setali i uzivali u prelijepom Palm Springsu, posebno se divili
izvanrednim muziracima kao sto je bio ovaj sastav mladih (bili su
pobjednici poslednjeg muzickog takmicenja u USA). Odmah preko puta
njih je svojim zavodnickim izgledom mamila jedna ljepotica. Dosao je
red na mene za slikanje s njom, privukla me i iznenadjujuce me jace
stisnula...Pomislio sam: "Boze,sto je pojaka..." A kada je progovorila
malo krupnijim muskim glasom,sve mi je bilo jasno! U meni je buknula
erupcija smjeha i jedva sam se suzdrzao da ne prasnem u smjeh,ali kada
smo se malo odvojili i kada sam mom prijatelju Kentu i njegovoj
supruzi Pameli ovo rekao,svi smo zakociijenili od smjeha...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel
Wednesday, May 15, 2013
Sule: The Allman Brothers Band – Black Hearted Woman
Negdje u ljeto 1972. dokopao sam se jednog kompilacijskog albuma pod nazivom „20 zlatnih hitova kompanije Atlantik“, na kom se, između ostalih sjajnih rok-ostvarenja, nalazila i LP-verzija moje pjesme No. 1 „You Keep Me Hangin’ On“. Sama činjenica da se ta praiskonska tema nalazi na ploči za mene je predstavljala pun pogodak. Pored ove pjesme, tu su bile i „Whole Lotta Love“, „Groovin“ i „For What It’s Worth“ (izvode ih Led Zeppelin, Young Rascals i, naravno, Buffalo Springfield), kao i meni do tad nepoznata grupa The Allman Brothers Band i tema „Black Hearted Woman“.
Iskren da budem, na tu pjesmu nešto posebno nisam ni obraćao pažnju, ali vremenom, kako mi je pomalo dosadilo stalno slušati Vanilu Fadž i Cepeline, odlučih da i nju pažljivije poslušam. Nakon trećeg slušanja utisak je bio nevjerovatan, mislim da sam tad po drugi put „potpisao ugovor sa nebeskim negativcem“ i prvi put nakon „Story Of Bo Diddley“ ostao nijem.
Odmah odem do Zorana i pitam ga da li je čuo za te „Allmane“, on odgovori u svom stilu: „Jesam, seljačine kao i ti, ali ako ti je do njih baš toliko stalo ja sutra idem kod staraca u Švabiju i donijeću ti jedan od njihovih albuma. Da’ išta znaš o muzici znao bi da su do sada izdali tri albuma“.
The Allman Brothers Band-orginalna postava
Stvarno je tako i bilo. Džo mi po povratku iz Švabije donese dva albuma ove sjajne grupe, „The Allman Brothers Band“ i „Idlewild South“.
Tako ti ja, zahvaljujući pjesmi „Black Hearted Woman“, krenuh na „The Road Goes On Forever“, koji još uvijek traje, a u mojoj kolekciji na počasnom mjestu stoji cjelokupna diskografska aktivnost ovih „Sinova Juga“ ili, po Willie Nelsonu, najmoćnijeg rokenrol i bluz benda na svijetu.
Jai Johanny Johanson, Duane Allma, Gregg Allman,
Berry Oakley, Dicky Betts i Butch Trucks
Stvarno je tako i bilo. Džo mi po povratku iz Švabije donese dva albuma ove sjajne grupe, „The Allman Brothers Band“ i „Idlewild South“.
Tako ti ja, zahvaljujući pjesmi „Black Hearted Woman“, krenuh na „The Road Goes On Forever“, koji još uvijek traje, a u mojoj kolekciji na počasnom mjestu stoji cjelokupna diskografska aktivnost ovih „Sinova Juga“ ili, po Willie Nelsonu, najmoćnijeg rokenrol i bluz benda na svijetu.
Svi vole Allman-e
Little Sule
„UNO RADIO“, 2007. godine - emisija „Dreams“
sa drugarima i saradnicima Đivom i Elvom
Little Sule
Monday, May 13, 2013
Blogofaza
Ne znam koliko se to da primijetiti, ali neki dogadjaji kao i nove okolnosti u mom zivotu su me malo odvojili od bloga.
Sada mu mogu posvetiti mnogo manje paznje i vremena.
Necu vas opterecivati razlozima, ali evo bar jedan od njih: Nekada sam na poslu mogao odraditi dosta toga vezano za blog. Sada - i od kuce se okljucujen na mrezu firme i radim. ( K'o Lenjin nekada)
Pokusavam, koliko mogu, da se blog ne zaledi. Neki od vas mi uskocite svojim prilogom bas u momentu kada mi je blog zadnji na "listi dnevnih prioriteta". I tako, zahvaljujuci nekolicini vas kojima sam zahvalan, umjesto da se zaledi na poslednjem prilogu, blog plovi dalje.
Neki drugi prilicno odmazu svojim odnosom i prema blogu i meni, ocekujuci od blga da bude neka vrsta njihovog javnog dnevnika ili saljuci, hajde ka kazem najblaze, "cudne " ali lako citljive komentare. Da ponovim, ja ovo nase okupljanje shvatam kao druzenje gdje cemo se opustiti , nasaliti i zabaviti; a ne prepucavati i nadmudrivati i dokazivati ko je bolji i pametniji i ko je vise u pravu.
Necu dalje da se ne ponavljam...
Zbog ovakvih, ponekad se pitam, treba li meni sve ovo.
Vas koji zelite da se ovo nase druzenje nastavi pozvao bih da se aktivirate, saljete svoje priloge i prijedloge, svoja razmisljanja o proslosti, sadasnjosti, buducnosti...
Svoja razmisljnja, zapazanja o sebi, o nama, o svom okruzenju...
Ali molim vas ne u obliku dnevnika, jer forma " Danas sam ustao, obrijao se, popio kavu, otisao u WC, doruckovao, sreo Peru... ", primijetili ste, nije koncept na koji bih ulozio svoj trud i vrijeme, a vjerovatno ni vi ne biste trosili svoje vrijeme citajuci to. Broj slika po prilogu ne bi trebao prelaziti deset, jer svaka slika trazi moje vrijeme da se pripremi, prenese na blog, spremi na posebnu stranicu (koju placam po kolicini memorije pohranjene na njoj).
Dakle, potrudite se i pomozite ako vam je stalo da se druzenje nastavi.
U ovom momentu, nemojte mi zamjeriti, ali meni je skoro pa svejedno.
Zbog mnogih razloga, jednostavno- prazan sam.
Sada mu mogu posvetiti mnogo manje paznje i vremena.
Necu vas opterecivati razlozima, ali evo bar jedan od njih: Nekada sam na poslu mogao odraditi dosta toga vezano za blog. Sada - i od kuce se okljucujen na mrezu firme i radim. ( K'o Lenjin nekada)
Pokusavam, koliko mogu, da se blog ne zaledi. Neki od vas mi uskocite svojim prilogom bas u momentu kada mi je blog zadnji na "listi dnevnih prioriteta". I tako, zahvaljujuci nekolicini vas kojima sam zahvalan, umjesto da se zaledi na poslednjem prilogu, blog plovi dalje.
Neki drugi prilicno odmazu svojim odnosom i prema blogu i meni, ocekujuci od blga da bude neka vrsta njihovog javnog dnevnika ili saljuci, hajde ka kazem najblaze, "cudne " ali lako citljive komentare. Da ponovim, ja ovo nase okupljanje shvatam kao druzenje gdje cemo se opustiti , nasaliti i zabaviti; a ne prepucavati i nadmudrivati i dokazivati ko je bolji i pametniji i ko je vise u pravu.
Necu dalje da se ne ponavljam...
Zbog ovakvih, ponekad se pitam, treba li meni sve ovo.
Vas koji zelite da se ovo nase druzenje nastavi pozvao bih da se aktivirate, saljete svoje priloge i prijedloge, svoja razmisljanja o proslosti, sadasnjosti, buducnosti...
Svoja razmisljnja, zapazanja o sebi, o nama, o svom okruzenju...
Ali molim vas ne u obliku dnevnika, jer forma " Danas sam ustao, obrijao se, popio kavu, otisao u WC, doruckovao, sreo Peru... ", primijetili ste, nije koncept na koji bih ulozio svoj trud i vrijeme, a vjerovatno ni vi ne biste trosili svoje vrijeme citajuci to. Broj slika po prilogu ne bi trebao prelaziti deset, jer svaka slika trazi moje vrijeme da se pripremi, prenese na blog, spremi na posebnu stranicu (koju placam po kolicini memorije pohranjene na njoj).
Dakle, potrudite se i pomozite ako vam je stalo da se druzenje nastavi.
U ovom momentu, nemojte mi zamjeriti, ali meni je skoro pa svejedno.
Zbog mnogih razloga, jednostavno- prazan sam.
Boco: PIRUZ I PALA
Mladenova prica podsjeti me da je nekada redovni posjetilac Boco napisao pjesmu o toj igri kojoj smo se nekada sa uzivanjem predavali.
*******************
Mala klipa piruz,
A, velika pala,
Sva djeca iz kraja
Tu igru su znala.
Drška stare metle,
I slomljena cigla.
Dječake bi igra,
Na noge podigla.
Piruzom, sa cigle,
Ko obori palu,
Junak dana bude,
Dobija pohvalu.
Više se ne igra,
Ne znam šta joj fali?
Igri mog djetinjstva,
Piruzu i pali.
Slobodan – Boco Bajić
Sunday, May 12, 2013
Mladen Z.: Sjecanja - IGRA
Pade mi olovka. Negdje pod kauc. Prije desetak mjeseci. Pa sam je nasao, izgubljenu olovku, pa pukao spic, pa opet pala, pa je nasao… Evo me evo malo. Zainat bistriteljima zbilje iliti stvarnosti, opet jedna preobicna, neskakljiva slika, da ih malo vratim, probudim.
Sve mi se vise cini da je od cesljanja svakodnevnice malo vajde. Svi znamo sve, a nitko nikoga ne slusa. A dani cure… Svjestan da se “moja ne cuje”, odoh opet stoljece natrag u veselija vremena, u doba dnevnog sarma. Odoh natrag u rano djetinjstvo. Ima li tko sta protiv?
_______
… Vrijeme radnje: dosadno nedjeljno jutro uz TV, par mjeseci ranije, tu gdje sada jesam i nisam.
Mjesto radnje: studio djecijeg programa prijateljske zemlje koju bih tako rado zelio prozvati rezervnom domovinom, ali…
Radnja: Djeca se pred kamerama igraju…Sjede u kruznim redovima oko ringispila na kome se vrte i zbunjeno osmjehuju lica roditelja. Kiselo i ljepljivo, jer igra tek pocinje. Oci uprte u sugestivne table redatelja iza vidokruga kamere.
Razdragani malisani pocinju sa paljbom iz kutija prepunih friskih i manje friskih…jaja. I to sve po glavi dragog im roditelja. Tko sakupi vise pogodaka u glavu presretnog tatice, pobjedjuje. Promasaji u neciju tudju glavu se ne broje.
Neka djece. Neka se igraju. To tako, valjda, mora biti…u ovoj prijateljskoj niskozemnoj zemlji punoj apsurda koji nemaju veze sa neimastinom, jednog dosadnog nedjeljnog jutra, jer kisa lije, a djeca se moraju…igrati…
Pa, kako to vec biva, budes malo ljut zbog gluposti razmazenog svijeta, pa se onda trudis da ih shvatis, pa ih onda ipak ne shvatis, pa se smiris, potones u svoje misli tog dosadnog nedjeljnog jutra…Pa zazmiris, pa malo zadrijemas, pa malo zasanjas, pa ti se otvore slike tvojih igara, pedeset i neke…Nigdje kise. Samo sunce.
U ta daleka jutra dan je pocinjao i prije nego svane. Nije bitno u koje godisnje doba. Ucesnik ritualnih igara nasih djetinjstava je bio neka mjesavina Toma Sawyer-a, Huckleberry Finn-a, Pere Kvrzice i Gvapa-pecinskog djecaka. Sve junak do junaka nezaboravnih “Kadokovih” knjiga za mladez i malo starije.
Prototip ovih zgoljavih terminatora “Batinih” sivih i plavih plitkih patika ili gumenih cizama izlazio je svakog jutra upakiran u odjecu primjerenu vremenu i djepu roditelja. Bio je uglancan mastom matere koja je davala sve od sebe da lici na malog covjeka: cista kockasta kosulja ala stolnjak bircusa “Lovac”, spilhozne do pupka, , dokoljenice, bijele koncane, zimi babin djemper, burazov kaput, rukavice sa palcem, kapa fantomka uvijek slinava oko usta….
Dok sam pri kraju najkraceg mjeseca gledao kako propadava kasni snijeg, vidim tu kreaturu koja protrcava drvenu mansardu i strmoglavljuje se niz basamake vukuci zahrdjale saonice, klaparajuci, sve onako na suvo, da ne propusti prve pahulje. Malo zastane, kao misli, a onda ….juris! Prvi, zimski ciklus godisnje lepeze igara moze poceti…
A pocinjao je oko nove godine koja nikako da dodje i prodje…jer bilo je to vrijeme - tankih maceva. DÁrtagnan i tako to. Bozicne jelke su jedva cekale da budu upotrijebljene na pravi i jedini nacin. Drvce bi se ogolilo od vrha do zadnje dvije paralelne grane, ove bi se skratile za rukohvate i … eto ubojite sablje. Udri brale, po citav dan. Po tudjim i svojim prstima, dok netko ne vrisne, zakuka i dok necija majka ne izleti sa kuhacom, sve onako u slafruku, pa poganja pobjednika svog jedinca… Ponizeni ratnik bi zaurlao, bar deset puta vise nego sto treba. Sve bi se zavrsavalo zestokom svadjom usplahirenih cuvarica nasih djetinjstava, sve mlatarajuci kuhinjskim alatkama umjesto rukama, a musketiri bi, kao da ih se to uopce ne tice, nastavljali svoj okrsaj do novih urlika.
Kako bi se pokidale sablje a zapadao duboki snijeg, nas junak bi ukljucivao (za nevjerovati) mozak(?!) - postajao je arhitekta, graditelj, izumitelj…rijecju - kreativac. Boze moj sto se sve moglo napraviti od te hladne, ciste mase smrznute bijele vode… Po citav dan su se valjale ogromne snjezne lopte, rezale kocke, slagale po receptu nekih prica o tamo nekim Eskimima, nicale su prave tvrdjave iz prozeblih ruku, sve do mraka. Oni inovativniji bi se prisjetili da zaliju kastele sa kojom kantom vode, pa sljedeceg jutra sve postane sjedinjeno - pravo remek djelo zimske arhitekture. Jos hrpe snjeznih gruda napunjenih divljim kestenovima i… rat protiv kreativaca sa druge strane avlije moze poceti. Do istrebljenja, dok netko ne zakuka, dok opet matere ne istrce (ovaj put za oklagijama) i rastjeraju uspaljene ratnike. Eh te matere, majke, mame, nane… uvijek sve pokvare, a opet, bez njih nista ne ide…
Ne okrenes se, eto druge zanimacije: klize…za zimskih veceri, pod jedinom ulicnom lampom u aleji, dugacke klize, zalijes ih malo vodom, kucne papuce sa plastikom na djonu, pa iz zatrke - sve odavde do Avde … Padne malo snijeg po njima, a ti viris kroz prozor mansarde, u neko doba, pada novi prsic, padaju kasni prolaznici i pijanci po tvome djelu, psuju ti onu osobu iz gornjeg pasusa, na nevidjeno, a tebi - zlocesto fino…
Nestajao je snijeg, proslogodisnji divlji kestenovi u grudama, junaci nasih ulica su smisljali nove agresije. Ovaj put su stradavali plotovi u igri vitezova i “debelih”maceva. Stare, prljave kante sa izbusenim otvorima za oci i nesto zraka, poklopac bureta sprijeda-straga, stit sa kace od kiselog kupusa i konj_-stapina sa proslogodisnje parade za 1.maj…Pa ti vidi.. Yes I can – sto bi rekao kralj Artur bjezeci od princa Valijanta iz susjednog dvorista u slicnoj odori i slicnih ubilackih namjera.
A vrijeme k’o vrijeme. Brise prebrzo. Iza ugla najvece zgrade, na onim istim drvenim, prvomajskim konjicima, sada vec jasu horde kauboja (kavboja) sijuci smrt po nevidljivim indijancima iz krivih, ubojitih stapina. Inace, u to vrijeme nitko nije htio ni u igrama biti Nijemac ili indijanac. Krv do koljena – recimo, vise po koljenima…
Dok se promrzla zemlja jos podgrijavala sa prvim danima proljeca, ljutim ocevima nikako nije bilo jasno kako tako brzo stradavaju unutarnje gume Rog i Superla bicikla. A da su pitali reklo bi im se: dolazi vrijeme pracaka… a dusica gume, sa malo spage i komadom koze od jezika starih (i novih) cipela je idealna opcija za novu etapu maste njihovih andjela. Nekako slucajno, u tom kratkom periodu stvaralackog zanosa malih ubojica nevinih pogleda obicno su stradavali prozori, ptice pjevice, rijetke sijalice ulicne rasvjete i… tu i tamo pokoja glava.
Tek sto su se horde prackasa raspojasale, sve je postajalo dosadno. Te ptice, prozori..Nista od toga. Novi izum podmuklih ratnika, mnogo prakticniji od pracke, pogodan za djepove spilhozni, skolske torbe, te sve moguce skrivene zakrpe modela pedeset i neke poeticno i surovo se zvao: peca. Mos’ misliti - peca. Komad gumice sa bombone - bombice (moze i iz gaca), na “Y” komadu zice, a municije od komadica bakrene zice k’o u prici… E to je vec bilo mnogo opasnije. Stradavale su skupe zenske carape sa crtom (koji hormonalni izazov!!) ali i izazovna pozadina gospodja koje su se ovako ili onako zamjerile gerilcima.
Sve dodje, sve prodje. Kome je vise do tankih, debelih sablji, maceva, kome je vise do kauboja, indijanaca, prackasa , peca… Vrijeme je slikica, sibica, olimpijada po haustorima,. Kapital se zvao: sto deblji stos slika sa kutija sibica, pazljivo izlomljenih na pravim mjestima, potkajlanih flasterom, kako bi putanja “putaka”bila sto preciznije, tik uza zid, po mogucnosti napraviti “spiglo”. A napraviti “putaka”e… to stvarno nije mogao svatko. Bila je to umjetnost mnogima nedokuciva. Necemo o imenima. A moglo bi se…
Ljeto. Od svih prizora koje je ljetna pozornica nudila masti nekako mi je ostala najvise u sjecanju varijanta bejzbola koju su nam Ameri kasnije ukrali i napravili cudo u koje se i danas kunu. Neka im je na dusu, ali ja nasu “Piruz palu” nikada necu zaboraviti:
Dakle, mnogo, mnogo prije nego sto su se punili americki stadioni sa njihovom euforijama najnerazumljivije igre na svijetu, mi smo u nasim djetinjstvima lomili koplja sa tom cuvenom varijantom. Bolje receno lomili… metle. Ustvari, idealna igra piruz pale nije mogla ni poceti bez obicne - metle.
Maznes je tako pred rodjenim vratima, otkine se kraci dio za piruz, dulji za palu, izvadis ciglu iz komsijine supe, raspolovis je, stavis piruz na postolje, podapnes palom i urliknes: OKE PRVA!!!. Tvoj prijatelj iz djetinjstva trci sve unatrag, poluunatrag, trazi poziciju da uhvati doticni piruz i sve urla: NEKE, NEKE, NEKE!!!… e sad moze OKE!!!. Pa taman da uhvati piruz pruzi se po makadamu koliko je dug i sirok i to pravo na vec ranjena koljena od jucer. Koga briga. Piruz je u rukama.
Ma sta ja tu pricam o pravilima. Trebalo je samo ucestvovati pa sve znati… Ali ono OKE, NEKE, OKE…jos zuji negdje blizu. I dugo ce dugo. Bar se nadam.
Tek sam poceo a kraja nema: kupanje po zabokrecinama banjaluckog polja, Vrbanji, Vrbasu, Suturliji, Svrakavi, jurcanje sa stapinom u rukama i cuveno zanosenje u okukama ala Pero Popovic, , trke od jutra do mraka, trule kobile, gradnja koliba od svega i svacega, preskakanje vatre, strmopizdavanje sa kolicima sa kuglagerima, februarske mackare, predstave po dvoristima, virenje po veskuhinjama (prva seksualna iskustva), grobljanske igre i igrice. Da taj detalj je bio jako vazan. Dok su drugi odlazili na groblje…zna se vec zasto, za nas, takvi kakvi smo, bio je to jos jedan poligon za igru.
Livadsku nogomet je bio vise od igre. Ritual. A tek tenis. Dok je jos bio samo igra. Obecao sam Seji da cu to jednom posebno preslikati iz glave. Kako ja to vidim. Bice i toga. Kada ponovo zasiljim olovku.
Moglo bi ovo ovako do beskraja. Stalno isto pitanje: Kako je moguce da se ovakve slike neizbrisivo utisnu u sjecanja, sa svim detaljima, nijansama, mirisima, bojama…? Ima tu nesto. Ima tu svasta!
Dobro. Budimo realni. Tko ima pravo da kroji djetinjstvo svake generacije. Svatko ima pravo na svoja sjecanja, na svoje igre. A opet, tesko mi ide zamisliti buducu inspiraciju malisana iz primjera u uvodu, kada nakon sezdeset i neke sjednu da protresu emocije iz djetinjstva…. Valjda bi to bilo kao (malo sarkazma nije zgoreg) “Sjecas li se ti onomad kad sam cacu pred kamerama gadjao pokvarenim jajima, a sjecas li se onih divnih dana kada smo sate i dane provodili uz idiotske igrice tipa XY, iliti kada smo premlatili najslabijeg u razredu, sve snimili mobitelom pa objavili na You tube . Koja su to brale divna vremena bila.” Tko zna?
Eto, doslo mi da zabiljezim. Bilo me strah zaboravit ce se. Zar se smije zaboraviti nesto tako burno i mastovito? Smije smije. Sve se smije. Ali ja eto danas ne dadoh. Kaoticno, impulzivno, bez bolesnih, nerazumljivih rijeci, malo panicno preslikao sam jos jedno sjecanje. Da ne zamre. Bar tako mislim. Bar tako zelim….
Tako. Neka sve ostane zapisano crno-bijelo u koloru. Kako i prilici. Sad mi je malo lakse. Laku noc citaci.
Mladen
Friday, May 10, 2013
Shirley Manson and Marissa Paternoster: Because-the-nightoslusajte
Ako ste raspolozeni,
i ako niste,
Ako ste sretni,
i ako niste,
Ako ste u drustvu,
i ako ste sami,
ako nikog oko vas nema -
ako vas hiljadu ociju gleda;
Ako...
Po preporuci starog rok znalca Petra Lukovica odvrnite zvucnike "do daske" i poslusajte ovu verziju "Because of Night"
I ne odustajte. Poslusajte ponovo. Odvrnite jace.
Pa jos jednom,
I jos jednom ...
I ako ste sami - bicete u drustvu.
I ako ste nesretni - otecete jedan trenutak zadovoljstva tuznom zivotu:
Shirley Manson and Marissa Paternoster: Because-the-night
i ako niste,
Ako ste sretni,
i ako niste,
Ako ste u drustvu,
i ako ste sami,
ako nikog oko vas nema -
ako vas hiljadu ociju gleda;
Ako...
Po preporuci starog rok znalca Petra Lukovica odvrnite zvucnike "do daske" i poslusajte ovu verziju "Because of Night"
I ne odustajte. Poslusajte ponovo. Odvrnite jace.
Pa jos jednom,
I jos jednom ...
I ako ste sami - bicete u drustvu.
I ako ste nesretni - otecete jedan trenutak zadovoljstva tuznom zivotu:
Shirley Manson and Marissa Paternoster: Because-the-night
Nataša Kandić: Značajno je da je rekao: na kolenima ću da klečim...
Da li je odlazak članova Predsjedništva BiH, Nebojše Radmanovića i Bakira Izetbegovića u Beograd, doveo do novih političkih odnosa između BiH i Srbije? Sta znači izvinjenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića? Je li Milorad Dodik ostao u izolaciji? Ima li Srbija snage da zarad vlastitih interesa napokon riješi pitanje Srba na sjeveru Kosova i u Republici Srpskoj?
Komentari se još uvijek ne stišavaju. Prenosimo jedan iz sarajevskog lista ‘Dani’:
Poseta Bakira Izetbegovića i Nebojše Radmanovića je veoma važna, posebno što se dogodila u vreme nakon Skupštine UN-a i govora predsednika Srbije Tomislava Nikolića, koji nikako nije dobro primljen, ni u krugovima žrtava zločina za koje su odgovorni Srbi, a ni od strane organizacija za ljudska prava u Srbiji i regionu.
Odluka Bakira Izetbegovića da dođe je veoma značajna i pokazuje potrebu da se napravi pomak i da se u direktnim susretima povede razgovor i o neprijatnim pitanjima što je član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović i uradio upravo spomenuvši da se treba voditi računa o tome šta se govori i da se mora priznati genocid koji se dogodio u Srebrenici.
Što se tiče poslednjeg poteza predsednika Srbije, odnosno njegovog izvinjenja, mislim da ono jeste različito od ranijih izvinjenja. U Srbiji su ranije izvinjenja davali oni koji nemaju tu direktnu ili neposrednu odgovornost za zločine koji su se dogodili, zato što nisu bili u vlasti, nisu bili na nivou moći da mogu da spreče ili da učestvuju u njima. Nikolić je upravo iz tih redova, on se 90-ih godina nalazio na drugoj strani onoga što su demokratske vrijednosti. Skoro sve vreme od '91. do '99. nalazio se na drugoj strani onoga što su činjenice, što je istina, što je pravda. E, kad izvinjenje dođe od nekoga ko je dve decenije pripadao ekstremnim nacionalističkim krugovima, onda to ima daleko većeg značaja nego kada se izvinjavam ja, neko od intelektualaca u Srbiji ili iz Liberalne demokratske stranke. To je nešto što je bilo važno u godinama kada je postojala velika šutnja u Srbiji, a sada kada imamo činjenicu da predsednik potiče iz tih ekstremnih radikalnih krugova, onda to izvinjenje ima težinu i onda se otvara put za pomirenje.
Ako se bude povećavao broj onih koji će iz tih nacionalističkih krugova da se izvinjavaju, i da priznaje svoju odgovornost, to jeste značajno, a značajno je da je rekao: na kolenima ću da klečim... To je ozbiljan pomak. Sa ovim izvinjenjem čini mi se da se lakše diše, da vidimo da se menja odnos prema prošlosti. Srbijanski predsednik često menja svoje izjave, napravi jedan dobar potez, pa onda održi govor u UN-u koji obeshrabri sve, ali verujem da nije lako, nije lak prelazak iz tog teškog nacionalističkog tabora u krugove koji hoće Evropu, hoće regionalnu saradnju, i zbog toga to treba podržati. I što je više pojedinaca iz tih krugova, koji su odgovorni za ratove, spremnih na izvinjenje toliko je ta regionalna saradnja i pomirenje i smirenje tenzija izvesnije.