Emir Imamović Pirke: Putovanje povodom nestanka Republike Srpske

Da li će ova, 2016., u našoj bogatoj, prijelomnim momentima i traumama nakrcanoj historiji, biti zapisana i zapamćena kao godina nestanka Republike Srpske?
Ako je vjerovati članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Mladenu Ivaniću, izgleda da bi mogla, a kada je već tako, prvo što se mora uraditi jeste – otići u Beograd.
Ukoliko se, je li, prije dvadeset i koju godinu Srbija branila u Vukovaru i Kninu, pa u Zvorniku, Bijeljini i na Palama, onda je valjda normalno, prirodno, jedino moguće, da se Banja Luka, Laktaši, Trebinje i Doboj, sada brane u Beogradu: svim raspoloživim diplomatskim sredstvima i pozicijom Srbije kao garanata Dejtonskog mirovnog sporazuma, da ne bude zabune i neko ne pomisli drugačije.
Otrčao je Ivanić u prestonicu na dve reke da se požali predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću i premijeru Aleksandru Vučiću, pa im zakukao da su se, kao, Bakir Izetbegović i Dragan Čović dogovorili da preglasavanjem dotjeraju do objavljivanja rezultata popisa stanovništva, dok su reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović i biskup Franjo Komarica koordiniranom verbalnom artiljerijom zasuli i temelje i prva dva sprata Republike Srpske.
Treska se, dakle, manji entitet zbog 196.000 građana koji bi, upozorio je Milorad Dodik, mogli biti zavedeni kao Bosanci, odnosno zbog posljednjih istupa dvojice vjerskih dužnosnika. Uzgred rečeno, ne zna se ko je tu, Komarica ili Kavazović, rekao veću budalaštinu sa gorim posljedicama.
Reisu, zna to i on, nikakvo objašnjenje ne može pomoći da popravi štetu i barem jednog Srbina iz Srebrenice navede da ne glasa za kandidata SNSD-a, dok je Komarica protjerane, izmučene i pobijene građane Banjaluke potpuno pogrešno i uvredljivo izjednačio sa stradalim na Križnom putu, kako se već naziva masovna ustaško-četnička bježanija pred Titovim partizanima i korištenje uplašenih civila kao živog štita.
Naime, davne 1945. je ka Austriji išla i jedna oveća grupa ratnih zločinaca, koljača i ubojica, nadajući se kako će ih Englezi naoružati i opremiti za kontraofanzivu – što, naravno, nije opravdanje za ubijanje, ali jeste važan podatak – dok su iz Banjaluke 1992. i kasnije istjerivani Bošnjaci i Hrvati samo zato što su svojim postojanjem kvarili monoetničku sliku grada, a bili su tako opasni i naoružani da se nisu mogli sukobiti niti sa omanjim lovačkim društvom.
Ali dobro, glupe činjenice u ovdašnjoj politici ne znače ništa niti u manje ozbiljnim momentima od ovoga u kojem se, je li, možda broje i posljednji mjeseci srpskog entiteta.
Mladen Ivanić je za Srbiju otišao ponajmanje zato što, kao, Republici Srpskoj prijeti nestanak. Montirao se on kod Nikolića i Vučića kako bi pokazao da Milorad Dodik nije jedini Srbin sa ove strane Drine do kojeg ozbiljni ljudi drže sa one, istočne.
Govorio je o tome, nema dugo, malo prije protesta opozicije u RS-u, u našem programu Slobodan Popović, bivši SDP-ovac i sadašnji član Ivanićevog PDP-a. Kazao je, ukratko, kako učestali susreti Vučića i Dodika i njihovo redovno prikazivanje na televiziji, biračima u Srpskoj šalju poruku da je Dodik beogradski favorit, a to, znamo, nije malo. E, kada već neće Vučić Ivaniću, hoće Ivanić i njemu i Nikoliću...
U cijelom tom igrokazu, u kojem se entitetska opozicija, očito, odlučila nadmetati sa tamošnjom vlašću u nacionalizmu i permanentnoj proizvodnji histerije, ugroženost Republike Srpske ne da nije važna, već uopće i ne postoji. Ali, čisto da ponovimo, glupe činjenice u ovdašnjoj politici ne znače ama baš ništa.
Bila je, sjetit će se svako ko hoće, oko deceniju i po u vlasti i na državnom i na federalnom nivou Stranka za Bosnu i Hercegovinu, u čijem je programu lijepo pisalo kako se zalaže za ukidanje entiteta.
Njen osnivač, Haris Silajdžić, predsjedavao je i Vijećem ministara i sjedio u Predsjedništvu, tamo gdje je sada Bakir Izetbegović. Zlatko Lagumdžija je, prije nego će posljednji puta osvojiti vlast i upokojiti socijaldemokratiju, tvrdio da će se Federacija razviti kao zapadna Njemačka, pa će onda usistati siromašnog brata, istočnu Njemačku, odnosno Republiku Srpsku. Puno prije nego će Husein Kavazović progovoriti jezikom svog prethodnika, on, taj prethodnik, Mustafa Cerić, o Republici Srpskoj je govorio kao da vojsku na nju sprema... I? I onda, naravno, nije bilo ništa.
Nema, jednostavno nema nikakve opasnosti za postojanje Republike Srpske, niti joj nešto mogu učiniti verbalne budalaštine ili rezultati popisa stanovništa, ma kakvi bili.
Uostalom, ona je spomenik nevažnosti brojki i nemoći postotaka pred topovskim cijevima: Više procenata bosanskohercegovačkog teritorija zauzima Republika Srpska nego što je Srba bilo 1991. godine, 1995. ili ih ima danas. Unutarnje, dejtonske granice nisu crtane na osnovu izrečenog popisivačima uoči rata, već na osnovu onoga gdje je, uz poneku iznimku, koja vojska stigla.
„Mirno spavajte, rata neće biti“, rečenica je Alije Izetbegovića, izgovorena nekih frtalj stoljeća prerano. Sada, kada ga zaista neće biti, jedini način da Republika Srpska prestane postojati jeste da to odluči njena Narodna skupština: da zastupnici iz SDS-a, SNSD-a, PDP-a, ovoga, onoga, izglasaju samoraspuštanje i odmah zatim, puni ponosa i sa desnom rukom na lijevoj strani grudi, isprate pogledom zamjenu entitetskih, državnim zastavama. A to će se dogoditi – možda nekada, kao što će možda nekada Bošnjaci odlučiti da svoj komad teritorija odvoje od BiH i proglase neovisnost.
Ukoliko sve to, opet, nakon dvadeset godina mira, zaista treba nekome objašnjavati, a pogotovo Srbima u Republici Srpskoj, onda su ili kolektivno pogubili pamet, sa čime inače računaju i Ivanić i Dodik, ili još samo oni, Srbi u Bosni i Hercegovini, ne vjeruju da RS ima znantno duži rok trajanja od mesnog nareska, te ozbiljno strahuju od toga da će je otpuhati dvije, tri glupe izjave i nekoliko procenata Bosanaca, pet, šest najviše. Opasnih i naoružanih kao Bošnjaci i Hrvati u Banjaluci 1992.

Emir Imamović Pirke (N1)

Svetlana Cenić:Statisti demokratije

Uz rizik da će me odmah optužiti kako, valjda, ne volim mlade, kažem da nisam sigurna da li zaista stoji ono da na mladima svet ostaje. Devedesetih godina prošlog veka bili smo i mi mladi i vidi šta uradismo. Mladi su bili i ovi koji već decenijama upravljaju ovom državom kao da su je u nasledstvo dobili. Na vlasti su i ostareli.
Dakle, kakva je garancija mladost?! Niti je starost ovde garancija mudrosti, niti je mladost ta koja će doneti promene. Da ne bih sad ponovo dodavala ono "uz časne izuzetke". Reče Isidora Sekulić u jednom intervjuu 18. marta 1957.: "Ima dve vrste ambicije: unutrašnja i ona koja je okrenuta spolja. Ambicija spoljašnja nije dobra. Ja se ne slažem s takvom ambicijom. Ambicija se mora unutra okrenuti." I još: "Ja sam zadovoljna kad čitam i kada sam uveče za atom teža, više naučila nego ujutru."
Zemlja sa milion ljudi sa osnovnom školom, sa više političkih kandidata nego istinskih stručnjaka, sa dnevnim odlivom radnosposobnih ljudi, sve je rekla gde su joj ambicije. Kad treba otići, onda smo internacionalni.
U ostanku smo isključivo nacionalni, pa da još jednom citiram pomenuti intervju: "Nije Skerlić razumevao da pravog nacionalizma nema bez internacionalizma". Samo je pitanje šta je starije: da li smo se zbog agresivnog internacionalizma vratili oprobanom nacionalizmu ili je najagresivniji nacionalizam odgurnuo svoju decu internacionalno?
Uostalom, na sve to više se izleva gađenje nego neki revolt. Kao da smo pomireni da živimo u blatu i samo je pitanje s koje strane se promeškoljiti i namestiti da se uzme vazduha. Ne kažem da smo iracionalno odvojeni od stvarnosti, ali kao da težimo da budemo nejasno nesretni većinu vremena razmišljajući o još gorim stvarima koje se nisu desile ili se ne dešavaju. Kao: neki bi bili srećni da imaju ono što mi imamo. Ili treniramo ili smo utrenirani za zahvalnost trenutku, nekome, nečemu ili upravo tome što, eto, nije gore. A moglo bi biti.
Pomisao da bi moglo i moralo biti mnogo bolje izgleda da još ne dopire do svesti. Najgore ideje nastavljaju da rastu i, što je najžalosnije, prenose se deci. Cilj je orvelovski postignut: teritorija okolčena i u najvećem procentu izbegnuto drugačije mišljenje. Sa malim izuzetkom onih što drugačije misle, može se nekako. Ima ‘ona’ da osoba koja ne može ili neće da preuzme vodstvo, a odbija da sledi, može da posluži kao korisna barikada.
Glasači su mahom neznalice, jer je trud da se nešto nauči veći od koristi koja se eventualno dobije samo zato što jedan glas u masi ne znači ništa. Neznalice je, onda, najlakše motivisati udarajući na emocije manipulišući sirovim strastima i grupnom identifikacijom, pa čak i mržnjom, zavišću i pretnjama. Može im se. Neznanje je mnogo veće od znanja.
Trebalo bi da su političari mnogo dalekovidiji od korporativnih menadžera, da više polažu na budućnost, ali njih ne interesuju glasači koji se još nisu rodili ili svi oni koji nemaju pravo glasa.
Kratkovidi političari za kratkovide glasače, pa zato i imamo u konačnici institucionalnu kratkovidost.
Vlade su nam nepredvidive u jednom: od potpune letargije do iznenadnog skakanja iz potpune neaktivnosti u hiperaktivnost, ostavljajući (i birajući) prateću birokratiju u isto vreme bez vitalnih informacija i praktičnog znanja. Ciljevi su najčešće konflikti: variranje od socijalne države do liberalnog kapitalizma. Grandiozni projekti se odobravaju preko noći, bez jasnih pokazatelja, dok se neki programi sa istinskim potencijalom izbegavaju ili prolongiraju. Tu nas niko ne pita ni za šta i ne proverava volju birača.
Izbori su odavno već samo simbolična vežba da se ojača ubeđenje masa kako su učesnici u demokratiji. No izbori ničim ne obavezuju političare na bilo šta, jer kad bi političari mogli da budu tuženi, da odgovaraju ili budu kažnjeni za neispunjena obećanja, politika bi drugačije izgledala.
I šta ćemo sa referendumom u Republici Srpskoj sedmicu pred izbore? Na referendum će izaći i ti mladi, na kojima kao svet ostaje, pa ušančena birokratija, predvođena izabranim, a da niko neće odgovarati za posledice: ni onaj ko je ciljao momenat da zaoštri situaciju pred Ustavnim sudom BiH, a ni onaj koji širi lažnu atmosferu nekakvog patriotizma. Opet nacionalno sa internacionalnim posledicama: bilo da nam se osvete ovakve odluke kolektivnom izolacijom, s jedne strane, i odlaskom u beli svet za egzistencijom, s druge strane, ili da još jednom svi zajedno dokažemo da nismo sposobni ni za šta bez međunarodne uprave. Koja će, ovim, naravno, produžiti svoj mandat, a mi ćemo i dalje horski pričati kako ne znamo čemu više OHR i šta oni, zapravo, i rade ovde?
Onda na lokalne izbore da nas snimaju za demokratiju. Trinaesti put biramo od 1996., ne računajući vanredne izbore po opštinama. Ili dvanaesti ako uzmemo u obzir da smo 2000. izašli i na lokalne i na opšte izbore. Ipak u podnaslov i stavih da je 13. klapa. Na osnovne parametre klape (okvir slike, perspektiva, ugao snimanja, oštrina, plan), kao najmanje jedinice filma, sami smo pristali: nacionalno, tupo, besperspektivno i sa referendumom kao usudom od 1991.

Svetlana Cenić
(Dani)

Dejan Šajinović: Ko je bacao ruže u korićanski ponor?

Srpski mediji uglavnom su prećutali godišnjicu užasnog zločina, kada su na Korićanskim stijenama pripadnici prijedorske policije pucnjem u potiljak pobili, a onda u duboki ponor pobacali oko 200 Bošnjaka i Hrvata, od kojih tijela mnogih ni do dan-danas nisu pronađena.

Potpuno je identična situacija, uz časne izuzetke, s medijima i elitama "s druge strane" kada se obilježavaju godišnjice srpskih stradanja.

I upravo u toj tragičnoj činjenici, prema mom dubokom uvjerenju, leži glavni razlog zašto je istorija Balkana istorija krvi, patnje, ubijanja i razaranja: na Balkanu žive lideri kukavice, novinari oportunisti i intelektualci populisti. Njima je i dalje lakše da idu "niz dlaku" nacionalističkog populizma ne shvatajući da sakrivanjem zločina počinjenih u "njihovo ime", revizijom prošlosti, fašizacijom društva i osporavanjem narodnooslobodilačke borbe samo stvaraju pogodno tlo za nove sukobe.

Kada bi naša elita zaista željela dobro svom vlastitom narodu, kada bi zaista bile patriote kakvima se predstavljaju, onda bi im prioritet broj jedan bio govoriti o onima koji su ukaljali ime vlastitog naroda. Bili bi prvi na komemoracijama na kojima se obilježavaju stradanja koja su počinili pripadnici njihovog naroda. Da su istinske patriote, srpska elita bi u nedjelju prva bacala ruže u korićanski ponor.

Nije čak to sad više toliko ni pitanje žrtava. Ti ljudi su ubijeni prije mnogo godina, njihova patnja je završena, a njihove porodice ionako dobro znaju da ih "njihovi" samo koriste kao pogodnu političku platformu i da ih je u suštini briga za to kako žive bez svojih sinova, očeva, braće i muževa.

Pitanje priznanja zločina je pitanje budućnosti. To je pitanje na kojem se direktno lomi sudbina naše još nerođene djece: hoće li za 20 ili 30 godina u rukama držati olovku ili pušku? Hoće li naše buduće studente profesori izvoditi pred ispitne katedre ili u blatne rovove? Hoće li i oni sutra stajati na ivici ponora s cijevi uperenom u potiljak, ili će u nekoj perspektivnoj IT kompaniji dobiti priliku da razviju novi softver? Odgovor direktno zavisi od toga hoće li današnja elita nastaviti tragom kukavičkog populizma, ili će konačno stati pred svoj narod i otvoriti te tabu teme.

Nijedna od 120.000 žrtava balkanskih ratova devedesetih nije kriva za kukavičluk njihovih očeva i djedova koji su njihovim egzekutorima isprali mozak.

Upravo zato će krv nekih budućih žrtava biti direktno na našim rukama.

(Nezavisne novine)

In memoriam

FRANC Jerković

1939.-2016.

Franc je radio kao srednjoškolski profesor (Tehnicka skola) te kao inzinjer u Rudiju Čajavecu …
Porodici i prijateljima nase iskreno saucesce.

M.Jergović: Sjecanje na Petra Kocica

Miljenko Jergovic je jos u petak objavio sjecanje na Petra Kocica.

Objavljujem ga sa malim zakasnjenjem i predlazem da procitate njegov  tekst...http://www.jergovic.com/…/peter-kocic-pobunjeni-srbin-sama…/ objavljen 2011.g.

*****************

Sutra, 27. augusta, navršit će se stotinu godina otkako je u beogradskoj umobolnici izbezumljen, ogorčen i napušten svisnuo Petar Kočić, jedan od najdarovitijih pripovjedača kojeg su imali ovi jezici. Njegov ciklus o Simeunu đaku jedan je od onih nekoliko tekstova s početka dvadesetog vijeka koji su naše književnosti činili i europskim i suvremenim. Suprotno osmoškolskom stereotipu o Kočiću kao o tradicionalnom i narodskom piscu, Simeun đak predstavlja ga kao suvremenika Isaka Babelja, navjestitelja Brune Schultza.
U nedoba se i na krivi način bavio politikom. Ali koja doba u nas za politiku nisu bila nedoba i koji bi to bio pravi način za pisca da se bavi politikom. Ubio je Kočića njegov silni talent, ubila ga je ravnodušnost njegovih suplemenika prema tom i svakom drugom talentu za ljepotu. Bilo bi dobro kada bismo sutra, od jutra pa do lijeganja na počinak, u svakom slobodnom trenutku u kojem bismo inače listali novine, zvrndali po internetu, sijali pizdarije po društvenim mrežama, čitali priče o Simeunu đaku. Slobodno vrijeme u jednome danu dosta je da ih se sve pročita. 

(m.jergović)

Most Radija Slobodna Evropa: Izazivanje srpsko-hrvatske mržnje

Novinar Omer Karabeg: Zašto je došlo do tolike provale mržnje i uvreda na relaciji Beograd – Zagreb? Razgovaraju: Žarko Puhovski, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Boško Jakšić, novinar iz Beograda.

Žarko Puhovski: To je nešto što se ciklično ponavlja i ima svoje jasne povijesne i institucijske uzroke. Po mom sudu, puno manje se radi o mržnji, a puno više o racionalnom izazivanju histerije kako bi se neke političke prakse mogle lakše provesti u obadvije države.

Boško Jakšić: Ako je srpski nacionalizam nesumnjivo najviše doprineo tragičnim ratovima u regionu, čini se da danas u nacionalizmu prednjači Hrvatska promocijom neoustaštva kao opasne forme nacionalizma.


Puhovski: Ima jedan paradoks. Boris Tadić je svake godine - a on je moj dugogodišnji prijatelj, kao i Ivo Josipović - puno oštrije napadao hrvatske vlasti zbog Oluje, nego što su to do ove godine činili Nikolić i Vučić. Boris Tadić je imao čistu savjest, on je bio protiv srpskog nacionalizma kada je bilo najgore - i imao je pravo to reći. Za razliku od njega Vučić i Nikolić nemaju čistu savjest, pa su do ove godine njihove formulacije o Oluji bile blaže. Tek ove godine su zaoštrili retoriku zbog razloga koje sam spomenuo. Jedino što je dobro je da ljudi više ne vjeruju političkoj kasti. Mi u ovom trenutku imamo desetke tisuća srpskih turista u Hrvatskoj, a nema niti jednog incidenta, dakle to nije ušlo u društvo. Ako bude nastavljeno s ovakvom propagandom - do toga će doći.

Jakšić: Fašizam se toliko uselio u vokabular međusobnih optuživanja da mi se čini kao da smo u prvim godinama nakon Drugog svetskog rata. Recimo, u govoru na proslavi Oluje u Kninu predstavnik branitelja Ivica Glavota rekao je da se slavi godišnjica pobede nad velikosrpskim fašističkim pretenzijama, a onda je Vučić na mitingu povodom Dana sećanja na stradanje Srba rekao da će njihov krst, misleći na Hrvate, zauvek biti zakrivljen i kukast, a naš nikada. Mislim da na taj način političari doprinose da se razara antifašistički legat posleratne Evrope. Srbi i Hrvati su stvorili sledeći narativ - Srbi su stradali od ustaša, Hrvati od četnika, a svi zajedno od komunista. Srbija je za sveca proglasila Nikolaja Velimirovića, duhovnika ljotićevaca i velikog antisemitu, i rehabilitovala Dražu Mihailovića, a Hrvatske je poništila presudu kardinalu Alojzu Stepincu. Pošto ni jedni ni drugi ne žele da priznaju da postupaju po istoj matrici, onda je komunistički sud Srbima dobar kada je osudio Stepinca, a Hrvatima kada je presudio Mihailoviću. Sve bi to bilo smešno da nije tužno.

Puhovski: Draža Mihailović je koljač, a Stepinac je čovjek koji je na ovaj ili onaj način surađivao sa koljačkim režimom. Katolička crkva ima sveca inkvizitora Ignjacija Lojolskog, prema tomu mene zaista ne zanima koga jedna crkvena organizacija ima kao sveca.

Jakšić: Ako se slažemo da srpskohrvatski odnosi u najvećoj meri određuju stabilnost regiona, a verujem da ćemo se oko toga složiti, onda ovo korišćenje nacionalizma u sukobu Srbije i
Hrvatske prevazilazi domaću upotrebu i preti da se prelije, ne samo preko srpskohrvatske granice, već i širom regiona. Ceh bi prvi mogli da plate oni koji su najmanje krivi, a to su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji. Taj sukob nesumnjivo doprinosi destabilizaciji regiona u vreme kada međunarodne analize sve češće upozoravaju na mogućnost obnove konflikata na Zapadnom Balkanu. Makedonija i Bosna i Hercegovina su dve najneuralgičnije tačke ovog regiona, ali ako se na njihovu nestabilnost naslone Srbija i Hrvatska, onda sve dobija opasnije dimenzije.

Puhovski: U ovom trenutku je ključna intervencija izvana, prije svega Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. A njih u regiji zanimaju samo dvije stvari - postoji li prostor za veći utjecaj takozvanog fundamentalizma, tu se misli, naravno, na islamski, i postoji li mogućnost većeg uticaja Rusije u Srbiji. Sve ostalo vanjske čimbenike ne zanima, pa ni srpskohrvatski odnosi.

Jakšić: Pitam se dokle će našim zemljama da upravljaju političari kojima put u budućnost neminovno vodi preko prošlosti. Dokle će tako pomno da se neguju kolektivno sećanje samo na ono što je loše. Pre neki dan gledam kako su hrvatski rukometaši u Riju prišli Novaku Đokoviću da bi se s njim slikali. Po ko zna koji put se pokazuje da se ljudski odnosi među pripadnicima naroda, koji su živeli u bivšoj Jugoslaviji, lako uspostavljaju u inostranstvu, ali nikako u susedstvu.

Puhovski: Srpska strana na to državno reagira, jer srpska država uvijek reagira na hrvatsko društvo, dok Hrvatska državno reagira samo na srpsku državu. Srbija reagira kad je u pitanju srpska manjina u Hrvatskoj, pri čemu ne uzima u obzir činjenicu da se je srpska manjina u Hrvatskoj doista jadno ponašala u zadnjih nekoliko mjeseci, prihvaćajući čak i to da surađuju sa HDZ-om koji se jasno antisrpski pozicionirao u zadnje dvije godine. Imamo jedno politikansko ponašanje srpske manjine, odnosno njezinog političkog vodstva u Hrvatskoj. Isto važi i za političko vodstvo hrvatske manjine u Srbiji koje je uvijek pripravno nasjedati na stvari kao što je takozvani sporazum Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića, za koji ni ona ni on nisu imali ovlasti da ga potpišu. Taj sporazum, koji nije vrijedio papira na kojem je napisan, predstavnici hrvatske manjine su proglasili velikim događajem koji će im promijeniti život. Za petnaest dana se pokazalo da o tome nema ni govora.

Jakšić: Mislim da ulazimo u fazu sleganja tla posle seizmičkog udara. Ja mislim da je vreme da usledi jedan novi, ozbiljan pokušaj uspostavljanja onoga što bismo mogli da nazovemo miroljubljivom koegzistencijom između Srbije i Hrvatske.

(Radio Slobodna Evropa)

Kada će država BiH biti deminirana?

U prvoj polovini 2016. g. pokrenuta su 122 zadatka humanitarnog deminiranja u BiH na površini od 5.807.382 m2. a završen je tek 51 zadatak pri čemu je uzorkovana površina od 3.088.018 m2, rečeno je u BHMAC-u (Centar za uklanjanje mina u BiH).
U navedenim operacijama pronađeno je i uništeno 300 protivpješadijskih mina, 20 protivtenkovskih mina, 211 komada ESZR (eksplozivna sredstva zaostala iz rata) i 302 komada kasetne podmunicije. Trenutno se provodi 71 zadatak humanitarnog deminiranja širom BiH na površini od 2.719.364 m2.
Do kraja 2016. godine očekuje se humanitarno deminiranje na površini od pet km2 u skladu sa Godišnjim planom protivminskog djelovanja i Listom prioritetnih zadataka deminiranja za 2016. godinu, kazali su u BHMAC-u.
Operacije iz ove oblasti definisane su Zakonom o deminiranju u BiH, međunarodnim obavezama kroz ratifikaciju konvencija, Strategijom protivminskog djelovanja i Godišnjim operativnim planovima protivminskog djelovanja BiH.
Do 2019. godine planirano je rješavanje trećine minskog problema u BiH. A sumnja se da je u BiH trenutno minirano oko 1.141,1 km2 (odnosno 141.100.000 m2) ili 2,3 posto ukupne površine BiH.
Kroz operacije sistematskog izviđanja definisano je 8.970 sumnjivih mikrolokacija na kojima je zaostalo oko 82.000 mina/ESZR.
U 2016. godini u BiH su registrovane dvije deminerske i jedna minska nesreća pri čemu su tri osobe stradale smrtno, a dvije osobe povrijeđene.
Od 1992. godine, od ESZR u BiH su stradale 8.364 osobe od kojih je u poslijeratnom periodu (od 1996. g) stradalo 1.738 osoba, od kojih 606 smrtno.
Od 1996. g, prilikom obavljanja poslova humanitarnog deminiranja u BiH su stradala 123 deminera (49 deminera smrtno).

(FENA)

Banjalučki penzioneri rade u obezbjeđenju

Veliki broj penzionera u Republici Srpskoj i nakon penzionisanja nastavlja da radi, a oni koji ne odustaju od bavljenja svojom profesijom uprkos poznim godinama su najčešće inženjeri, ljekari i pravnici, a nisu rijetki ni oni koji rade u obezbjeđenju kako bi popunili rupe u kućnom budžetu.
Prema podacima Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) RS u Srpskoj je trenutno zaposleno 206 korisnika starosne ili invalidske penzije.
Međutim, pretpostavlja se da je broj penzionera, koji i dalje zarađuju mimo penzije, daleko veći. Kako bi preživjeli, oni nerijetko pribjegavaju radu na crno, a često ne biraju angažmane, pa rade čak i teške fizičke poslove u poljoprivredi ili građevini.
– Na osam sati radnog vremena prijavljen je 101 penzioner, pet na sedam sati, 21 na četiri sata. Sedam penzionera ima prijavljeno radno vrijeme na dva sata, dok samo jedan na jedan sat. Čak 71 korisnik radi u organima upravljanja i slično – naveli su u ovom fondu.
Objašnjavaju da je riječ uglavnom o građanima specifičnih zanimanja i onima koji imaju neke licence, a koji su potrebni poslodavcima, jer na tržištu rada nema tog kadra.
Najčešće su u pitanju elektro, mašinski, građevinski, hemijsko-tehnološki i inženjeri drvoprerade, ali i ljekari-vještaci pri sudovima, stomatolozi, te pravnici.
– Postoji i određen broj osoba sa srednjom školom, koji su na primjer zaposleni u različitim udruženjima ili niskokvalifikovanih radnika koji rade u obezbjeđenju ili kao čuvari objekata – kažu u Fondu PIO.
Vodeći prema broju zaposlenih penzionera su Banjaluka, Bijeljina i Prijedor, iako je ovakve primjere moguće pronaći i u manjim lokalnim zajednicama širom Srpske. Najveći broj zaposlenih penzionera zabilježen je početkom 2012. godine, kada ih je registrovano 334. Stupanjem na snagu važećeg Zakona o PIO taj broj se smanjivao, a nakon odluke Ustavnog suda RS iz novembra 2013. broj se stabilizovao na 200 do 2010. zaposlenih korisnika Fonda PIO.
Mišljenja o tome da li osobe koje primaju penziju treba da primaju i platu su podijeljena, kako među građanima tako i među stručnjacima.
Ekonomski analitičar Zoran Pavlović ističe da je zapošljavanje penzionera, u situaciji kada je veliki broj mladih ljudi bez posla, oduzimanje šanse onima koji su tek zakoračili u svijet odraslih. – Mladi moraju dobiti priliku, jer samo pod tim uslovima neće otići u inostranstvo i ostaće u RS – smatra Pavlović.
Kao primjer dobre prakse navodi Holandiju gdje penzionisani eksperti, koje zovu i “biznis anđeli”, pomažu firmama, ali za to ne dobijaju platu i ne zapošljavaju se na radna mjesta, koja ostaju rezervisana za mlade. – Njihove troškove, poput putovanja do posla, pokriva država ili neka nevladina organizacija – kaže Pavlović.
S druge strane potpredsjednik Unije udruženja poslodavaca RS Saša Trivić smatra da je angažovanje penzionera, koji su debelo potkovani znanjem i iskustvom u svojim oblastima, opravdano.
– Postoji potreba za ljudima sa iskustvom, oni pomažu u prenošenju znanja na mlađe i poslodavci ponekad dolaze u situaciju da ne mogu bez toga. Mi ćemo uvijek radije zaposliti mlade kadrove za neku oblast, ali ako ih nema na tržištu rada mijenja ih penzioner – pojasnio je Trivić. Napomenuo je da to nije ni malo neobično, jer u svijetu ljudi rade i kad zakorače u osmu deceniju života.
Propisi
Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju bilo je predviđeno da se korisniku penzije koji počne raditi obustavlja isplata penzije dok je u radnom odnosu. Međutim, odlukom Ustavnog suda RS iz novembra 2013. godine ta odredba je proglašena neustavnom.
– Nakon ove odluke korisnik starosne i invalidske penzije može nesmetano i da radi. Korisnici porodične penzije ne mogu istovremeno primati i penziju i platu – pojasnili su u Fondu PIO.

(Glas Srpske)

Boris Dežulović: Tajna povijest himne BiH

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Bure da mi povjeri ideju. Ima i on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, otpjeva pjesmu ili povjeri kakvu budalastu ideju.

Dušan Šestić

Čita on, veli, kako se opet po svijetu zajebavaju s himnom Bosne i Hercegovine kao plagijatom uvodne teme iz američkog filma National Lampoon’s Animal House – na popularnoj društvenoj mreži Reddit ovih se dana tako pojavio video s usporedbom bosanskohercegovačke himne Intermezzo Dušana Šestića iz 1999, i neugodno identične teme iz holivudske komedije o studentskim bratstvima, u nas prevedene kao, jasno, Zvjerinjak – pa Buretu pala na pamet ideja. Ako već mora biti plagijat, kaže, najbolje onda da za himnu ukrademo čuvenu avangardnu skladbu Johna Cagea 4’33 iz 1949. godine.
– Ali to su pune četiri i pol minute potpune tišine u tri stavka – rekoh ja.
– Znam, naravno – požurio Bure. – Ja sam zato zamislio da se izvodi samo prvi stavak.
Ideja je možda budalasta, ali morate priznati da je briljantna. Amel Tuka danas na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru pobijedi na 800 metara i popne se na pobjedničko postolje, sto hiljada ljudi na Maracani ustane da oda počast bosanskohercegovačkoj himni, pa kako plavo-žuta zastava krene uz jarbol, tako krene minuta apsolutne tišine. “Minuta šutnje” – tako bi se, razumljivo, zvala himna – kao minuta šutnje za Bosnu i Hercegovinu, tužnu i sjebanu, prema najnovijem Bloombergovu Misery indexu drugu najbjedniju zemlju svijeta, državu s petnaest posto nepismenih, austrijskim ambasadorom umjesto predsjednika i špicom američke tinejdžerske komedije umjesto himne.
Razumije se, nije baš najugodnije kad se ispostavi da ti je državna himna identična temi iz neke blesave holivudske komedije – da je bar iz Ratova zvijezda, ili nekog spaghetti westerna Sergia Leonea, pa ajde – ali nisu se ni kritičari osobito proslavili uspoređujući Šestićevu melodiju sa špicom Zvjerinjaka. Muziku za taj film komponirao je, naime, poznati američki kompozitor Elmer Bernstein – autor glazbe za filmove poput Sedmorice veličanstvenih ili Scorceseov Rt straha – koji je za špicu Animal Housea tek adaptirao temu iz glasovite Akademische Festouvertüre, Opus 80, velikog njemačkog skladatelja Johannesa Brahmsa. Nije, jebiga, svejedno je li ti himna identična uvodnoj temi američke tinejdžerske komedije ili temi iz jedne od najslavnijih koncertnih uvertira u cjelokupnoj povijesti klasične muzike.
Je li pak to na umu – ili barem u podsvijesti – imao banjolučki skladatelj Dušan Šestić, nije mi poznato, ali ima smisla.
Šestić je, uostalom, u Bosnu pred rat stigao ravno iz Splita, gdje je svirao u Operi Hrvatskog narodnog kazališta i Vojnom orkestru JNA, koji je probe održavao u kasarni na tvrđavi Gripe, preko puta mog roditeljskog doma. Kad budem u prilici, svakako ću ga pitati je li i on bio u kasarni na Gripama onog rujanskog dana 1991. kad je, u jednoj od najgrotesknijih epizoda slavnog Domovinskog rata, Hrvatska vojska – baš kao u spektakularnim ratnim akcijskim filmovima – evakuirala cijeli kvart i opkolila zloglasnu tvrđavu, pa na kraju dramatične opsade istjerala iz kasarne desetak uplašenih muzičara iz vojnog orkestra. Kako bilo, Šestić je nakon toga otišao u Banju Luku, i kad je osam godina kasnije
komponirao novu himnu BiH, prije će biti da mu je kao klasičnom muzičaru splitske Opere negdje na umu – u svijesti ili podsvijesti, svejedno – bila Brahmsova tema, nego špica američke komedije.
Nije to, međutim, smisao na koji sam mislio, jer tema koju je Dušan Šestić navodno ukrao od Elmera Bernsteina, a ovaj posudio od Johannesa Brahmsa, nije čak ni – Brahmsova. Johannes Brahms, osim što je bio pijanistički virtuoz i jedan od najvećih skladatelja svih vremena, bio je naime i veliki zajebant, i kad je 1880. godine dobio počasni doktorat od Univerziteta u Breslauu, današnjem Wrocławu, Brahms je u znak zahvale poslao običnu poštansku dopisnicu. Prijatelj i dirigent Bernard Scholz objasnio mu je da je to zgodna šala, ali da se od njega ipak očekuje nekakav lijep glazbeni komad, simfonija ili nešto slično. Na užas uštogljenih akademskih glava, stari je zajebant onda za dodjelu počasnog doktorata na Univerzitetu napisao, kako je kasnije objasnio, “vrlo bučan potpourri studentskih pijanačkih pjesama à la Suppé”.
Franz von Suppé, otac bečke operete i jedan od najpopularnijih kompozitora tog vremena – rođen, eto još jedne zgodne veze, upravo u Splitu, podno one kasarne na Gripama – u svom je veselom i komičnom stilu bio napisao uvertiru Flotte Burschen, zamišljenu kao koloplet studentskih pjesama, pa je i Brahms, “à la Suppé”, u svoju Festivalsku uvertiru uglavio pjesme koje su studenti pjevali u pivnicama. Među tim pjesmama bila je i “Wir hatten gebauet ein staatliches Haus” – “Sagradili smo državni dom” – popularna i dugo zabranjena patriotska pjesma koju je za studentsko bratstvo u Jeni 1819. napisao njemački pisac i novinar August von Binzer, i kojom su studenti kroz cijelo 19. stoljeće prizivali njemačko ujedinjenje: kao neslužbena poslijeratna himna “Wir hatten gebauet ein staatliches Haus” se pjevala, recimo, i u Bundestagu, kad je 1949. usvojen Ustav Savezne Republike Njemačke.
Ima, kako rekoh, smisla: upravo tu patriotsko-pijanačku himnu studenata Sveučilišta u Jeni – ima smisla – Brahms je posudio od Benzera za svoju univerzitetsku Akademische Festouvertüre; upravo tu studentsku patriotsko-pijanačku pjesmu – ima smisla – Bernstein je posudio od Brahmsa za temu komedije o studentskim bratstvima; upravo tu studentsku patriotsko-pijanačku pjesmu – je li uopće moguće više smisla? – Dušan Šestić je na koncu uglavio u himnu države s petnaest posto nepismenih. Za slučaj da vam to ipak nije smiješno, možda bi vam smješnije bilo da je za himnu BiH umjesto Brahmsove vesele Festouvertüre, Opus 80, uzet njegov istog ljeta napisan Opus 81, odnosno – Tragische Ouvertüre, Tragična uvertira.
Konačno, za siromašnu, zaostalu, izoliranu i raskomadanu zemlju pod stranim protektoratom – u kojoj četvrtina stanovništva živi ispod granice siromaštva, a ostatak isključivo od strane, uglavnom američke pomoći – teško da ima prikladnije himne od njemačke patriotske pjesme pod naslovom “Sagradili smo državni dom”.
Eh, da: pjesma “Wir hatten gebauet ein staatliches Haus” poslužila je, naime, i za himnu – Federalnih Država Mikronezije.
Samo što s Mikronezijom nema zajebancije.

Boris Dežulović
(Oslobođenje)

Dragan Velikić: O pomirenju

Kao što ne postoji jedan uzrok koji dovodi do svađe, ili do rata, već je reč o čitavom – pri tom neuhvatljivom i nespoznatljivom – kompleksu svih mogućih uzroka, jednako tako ne postoji ni jedan model, ili jedan odgovor kako omogućiti pomirenje. Ali, ako baš i ne znamo čiji su to (različiti) interesi doveli do nekog rata i razaranja, sasvim je izvesno da je u osnovi svakog uspešnog pomirenja prvenstveno politička volja.
U interesu svake neuspešne politike je da zavadi narode, jer je neuspešno vođenje države najlakše sakriti i opravdati delovanjem nekog neprijatelja. U tom kontekstu, nestabilne i ekonomski neuspešne balkanske vlade kroz svoje emisare – medije ne prestaju da podstiču mržnju prema suprotstavljenim stranama u ratu koji je završio pre čitave dve decenije. Zamislite kakav je bio odnos zemalja saveznika u Drugom svetskom ratu prema Nemačkoj godine 1965, pa je jasno koliko se malo uradilo u popravljanju odnosa Srbija–Hrvatska, Srbija–Federacija bez RS i naročito Srbija–Kosovo. Ali, Evropa i Amerika su, pored ekonomskih razloga, imale moćan pokretač za pomirenje sa Nemačkom, a to je bilo jačanje neprijateljstva prema SSSR i Istočnom bloku. Balkanske državice nemaju zajedničkog neprijatelja koji bi ih ujedinio, naprotiv, stalnim podgrevanjem međusobnog neprijateljstva političke oligarhije se održavaju na vlasti – isti neuspešni ljudi ”demokratski” se biraju već četvrt veka, najviše zahvaljujući konstantnom razgorevanju vatri mržnje.
Ćirilica kao glavni problem hrvatskog društva, Kosovo kao osnovni problem Srbije (iako se suštinski ništa ne radi u smislu rešavanja problema Srba na Kosovu), strah među kosovskim Albancima i od najmanjeg ”ustupka” srpskoj zajednici, te dobro poznati antagonizmi između tri ”konstitutivna naroda” u Federaciji. Sve su to teme koje omogućavaju zaluđivanje naroda tokom narednih sto godina. Dovoljno je s vremena na vreme podmetnuti po koji gorući naslov u novinama o ugroženim pojedincima određenog naroda od strane pripadnika drugog naroda – a takvi se naslovi svakodnevno pojavljuju – pa da stare rane nikada ne zacele. Ili umanjivanje, čak i negiranje zločina nad civilima u Srebrenici sa jedne strane i insistiranje na tome da je Republika Srpska – što je više od 1 300 000 ljudi – genocidna tvorevina sa druge strane, siguran je put da se stvari nikad ne pomere sa mrtve tačke.
Pomirenje je, dakle, posledica političke volje. A šta bi na Balkanu bio cilj te politike kojoj bi u interesu bilo pomirenje? To nemamo, ne znamo, a tek ta definicija bi mogla da odredi uspešnu taktiku. Kome je to u interesu? Dok se ne definiše direktno nečija korist nema priče.
Enver Petrovci, čuveni albanski glumac iz vremena Jugoslavije, režirao je u maju ove godine, u koprodukciji sa gračaničkim (srpskim) pozorištem “Geto” svoj dramski tekst Balkanski prokletnici, u kome albanski i srpski glumci glume na oba jezika. Predstava je odigrana u Narodnom pozorištu u Prištini (albanska scena) i u Gračanici (srpska scena). Tim povodom Petrovci je za Radio Beograd izjavio: “Ja lično mislim, i uvek sam govorio, da je narod pre politike; da nije politike, narod bi se mnogo lakše pomirio. Nas politika svađa; to je bilo i pre, a to je i sada. Kad su mi još 2000. godine tražili da nađem neki zajednički projekat da se
uradi, tražili su – a molili su boga da se to ne dogodi. I UMNIK, naročito UMNIK, i političari i jedni i drugi. I kada sam im doneo projekat, doneo imena ljudi koji to hoće da rade, oni su svi prosto bežali od toga. Tražili kobajagi, pa kad bi se našlo oni bi od toga pobegli. I tako stalno, od rata naovamo.”
I tako, tek 2016. godine, zajednička albansko–srpska predstava je realizovana zahvaljujući dobroj volji pojedinaca, kaže Enver Petrovci. Osim njega i Zorana Ristića iz teatra „Geto“, te glumaca koji su oduvek bili spremni na saradnju, uključili su se i upravnici pozorišta u Prištini i Gračanici koji su omogućili da se predstava odigra na njihovim scenama. Publika je u obe sredine ovacijama nagradila predstavu.
Ali, nije dobro kada sistem ne funkcioniše i kada pojedinci preuzimaju njegovu ulogu. Dobro je u pojedinačnom slučaju, ali generalno to ne može uroditi plodom.
Pomirenje iziskuje velika materijalna sredstva, jer podrazumeva obuku aktivista, mnogo aktivista koji bi kroz različite oblasti radili na tom procesu. Pomirenje se mora provući kroz školovanje, kroz zajedničke programe koji će se bar složiti da se oko nekih stvari nikada neće složiti, ali da to nije razlog da se nastavi frustrirajući i po društva destruktivni život u mržnji i neprijateljstvu; pomirenje kroz predškolske ustanove , dakle, vrtiće sa ozbiljno osmišljenim programima, mešovite škole, radionice na fakultetima; a pre svega transparentno ekonomsko povezivanje i udruživanje. Međutim, znamo da su balkanske ekonomije legla sive zone, raznih kriminogenih struktura, prljavog novca, te da je strategija svih politika u regionu prikazati građanima privatni interes političara i tajkuna kao da je opšti.
Pomirenje mora biti medijski projekt sproveden kroz postojane rubrike u novinama, pametno osmišljene emisije na elektronskim medijima. Istupi političara moraju voditi ka tome, bez unisonih mrzilačkih poruka i podbunjivanja.
Sudstvo? Kako sprovesti pravična suđenja ratnim zločincima u sopstvenima sredinama? Kako zaustaviti veličanje mitoloških razmera tih istih zločinaca, sankcionisati oznake koje veličaju zločine i mržnju, kao što su bedževi ili majice sa njihovim likovima.
Na odgađanje procesa pomirenja svoj doprinos nažalost dao je i Tribunal u Hagu. Iznenađujućim presudama potkopao je temelje politike pomirenja u regionu i doprineo jačanju desničarskih partija i ekstremista.
Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam izjavio je da se Hag obrukao i da se pokazao kao politički sud. On navodi da je prisustvovao skupu u Prištini na kojem se pojavio tužilac Džefri Najs koji je otkrio da je Tribunal bio predmet političke korupcije velikih sila.
„Znate, nemoguće je da Gotovina prvostepeno bude osuđen na 24 godine zatvora, a posle oslobođen. Haradinaja prvo puste da se brani sa slobode, on eliminiše ključne svedoke, čak i fizički, i na kraju bude oslobođen“, navodi Popov.
Oslobađanje Šešelja nije pozdravio nijedan srpski državnik, niti je organizovan svečani doček kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Time ne mislim da je Srbija u prednosti kada govorimo o pomirenju, već je izostanak junačenja sa haškim povratnicima posledica izgubljenih ratova.
Hag je bio potreban, sumnje nema. Bez Tribunala u Hagu sve bi bilo mnogo gore, međutim, specifične težine država koje su nastale na ruševinama Jugoslavije neuporedivo su manje od te bivše države. A problem sa malim tegovima je što lako skliznu sa terazija svetske politike u limb gde se namiruju računi velikih igrača.

Dragan Velikić

Heni Erceg: O krvi i bronci

Fotografija Predraga Trokicića

Prije desetak dana sud u Njemačkoj osudio je na doživotni zatvor dvojicu hrvatskih državljana, Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća, šefove bivše jugoslavenske tajne službe, kao nalogodavce ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, 1983. u predgrađu Münchena.

U Hrvatskoj je brzo postignut društveni i politički konsenzus oko zločinačkog karaktera jugoslavenskog režima i pravednosti presude, šef SDP-a Zoran Milanović kazao je kako je „šokiran kada vidi da su Tuđmanovi ljudi prokazani kao udbaški egzekutori“, iako je upravo on donio zakon kojim se zabranjuje izručenje te dvojice Njemačkoj, budući da je u Hrvatskoj za taj zločin nastupila zastara. I desnica se euforično oglasila, tražeći lustraciju bivših jugoslavenskih kadrova, kao da upravo ti i takvi ljudi nisu bili najbliži suradnici Franje Tuđmana devedesetih godina, sudjelovali u izgradnji države i, konačno, kao da upravo taj Perković nije utemeljio rad sigurnosnih službi kakve danas imamo.

I to je prava istina o hrvatskoj državi koju su utemeljili i potom njom vladali, sve do danas, upravo kadrovi mračne jugoslavenske tajne službe, pa je utoliko i oduševljenje njemačkom presudom dvojici šefova nekadašnje Udbe još jedan dokaz ideološkog kaosa, licemjerni pokušaj negiranja činjenice da je upravo Tuđman dao u ruke Pekoviću svu moć u obavještajnom sustavu kojega je ovaj pak koristio u iste svrhe kao što je to radio u vrijeme Jugoslavije, to jest za „otkrivanje“ i difamacije takozvanih unutrašnjih neprijatelje Tuđmanova autokratskog režima.

Zbog toga je uostalom politički instrumentalizirano pravosuđe i proglasilo zastaru za ono što je sud u Münchenu smatrao vrijednim doživotnog zatvora. No odjeci te presude u Hrvatskoj razotkrili su i svu dubinu dvostrukih kriterija prema zločinu, pa dok se s oduševljenjem prihvaća odluka njemačkog suda, s prezirom se i danas gleda na jednu davnu presudu suda u Švedskoj kojom je na višegodišnji zatvor osuđen ubojica Vladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u toj zemlji. Bila je 1971., u Hrvatskoj je jačao nacionalistički pokret, takozvano „hrvatsko proljeće“, kada je stanoviti Miro Barešić, izvikujući ime Ante Pavelića, šefa nekadašnje fašističke države Hrvatske, uletio u hrvatsku ambasadu u Švedskoj i pucao u glavu Vladimiru Roloviću. Osuđen je kao ustaški terorist, da bi potom, razgradnjom Jugoslavije, njegova biografija sezala od otmice aviona do odlaska u Španjolsku, Paragvaj i konačnog povratka u Hrvatsku početkom devedestih, gdje ga upravo Josip Perković, kao šef Tuđmanove tajne službe, naoružava i šalje u rat. Je li i Barešićev prethodni život po svijetu bio dirigiran zadacima „službe“ ili je taj ubojica sve radio na svoju ruku, sve u ime Hrvatske?

Uglavnom, upravo je Perković navukao Barešiću uniformu hrvatskog vojnika i poslao ga na ratište gdje ovaj pogiba u nerazjašnjenim okolnostima, biva pokopan sa svim državnim počastima, da bi mu ovih dana bio podignut velebni spomenik u blizini Šibenika. Dvostruki kriteriji prema zločinu poprimili su tako svoju brončanu čvrstoću, nalogodavci jednog davnog zločina, napravljenog „u ime države“, smatraju se gadovima, pravedno osuđenima na doživotni zatvor, dok se ustaški terorist i banalni ubojica jugoslavenskog ambasadora, izliven u broncu, smatra uzvišenim borcem za „našu stvar“. Stoga su očekivano ceremoniji otkrivanja spomenika prisustvovala čak dva ministra iz aktualne vlade, nezaobilazni proustaški ministar kulture i ministar branitelja koji je Barešića proglasio „jednim od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati“ i za kojega je taj zločinac bio „branitelj prije branitelja i simbol borbe za slobodu“. Time je tobože „nova“ Hrvatska demokratska zajednica pokazala kako pravljenje distinkcije između terorističkog čina i potom „stavljanja u službu hrvatske države“ važi samo za dvojac osuđen u Münchenu, ali ne i za ubojicu Mira Barešića. Socijademokrati se pak po svom običaju nisu ni oglasili, niti imali ikakav prigovor na podizanje spomenika jednom notornom zločincu.

No reagirali su zato mladi šibenski antifašisti, anonimna ekipa nazvana Antifa Šibenik, te su u noćnoj akciji zalili ruku brončanog ubojice, poput krvi, crvenom bojom. I dok se „krv“ cijedila s Barešićeve ruke, desna se, nacionalistička Hrvatska digla na noge, odmah je ponuđena nagrada za „informaciju o gadovima koji su oštetili spomenik Barešiću i time uvrijedili cijeli hrvatski narod“, dok je njegova rodbina poručila: „Riješit ćemo to brzo, po kratkom postupku“.

Uglavnom, mladi su aktivisti zasuti prijetnjama smrću, a štovatelji brončanog ubojice poručuju im „ako se sazna tko su, odmah metak u čelo!“. No, prijetnjama unatoč, ti su mladi ljudi u međuvremenu „preimenovali“ i ulicu Mile Budaka, ustaškog zločinca i pisca rasnih zakona, u ulicu Mile Ludaka i poručili kako ustašluku koji buja treba reći dosta. I tako se, eto, pokazalo da hrvatski antifašizam odavno ne živi u institucijama sistema, nego u noćnim akcijama jedne mladosti. Uostalom i nazivaju ih „banditima“, upravo onako kako su ustaše jednom davno nazivali naše očeve. Antifašiste i partizane.

Mladina, 19.08.2016.

Peščanik.net, 19.08.2016.

Izlozba fotografija Slobodana Rasica Bobare

Sve fotografije i komentari posudjeni sa fb Bate Maglajlica.

*************************

Juce 20. augusta 2016. göd o Cejvanovim dvorima u Mejdanu potavljena je veoma interesantba izlozba fotografija, Slobodana Rasica Bobare. Tematski pogodjene slike banjaluckih grafita i autenticnog drveca protjeranog sa javnih prostora, vrbaskoh camaca,.. Nazalost , baterija mog samsunga nije izdrzala da prenesem zaista lijepu postavku u lijepom ambijentu "avlije" derutirane kuce Cejvana.

Banjalucki grafiti. Bobara je izabrao one koji ne vrijedjaju nicija vjerska i nacionalna osjecanja.

Bobara pokazuje sliku - fotografiju boje Vrbasa u Sitarima!

Vrbaski camci, specificni i jedinsveni . Prepoznatljivi ponos grada vec preko 150 godina.

Banjalucko drvo na kome su dudovi, dunje dzanarike, kruske i jabuke sve ono sto je postalo rijetkost i nekadasnji predmet djecijih nestasluka po komsijskim bastama i dvoristima. Zivot ovom drvetu udahnula je pjesma stiglica koja je odzvanjala Cejvanovim dvorima.

Dok palme njisu granje.....

Rješenje krize srednjih godina!*

*Nakon 25 godina braka, pogledao sam jednog dana svoju ženu i rekao:

Draga, prije 25 godina imali smo jeftin stan, jeftin auto, spavali smo na kauču i gledali mali crno-bijeli TV, ponekad gladni, ali sam išao u krevet s zgodnom dvadesetpetogodišnjom plavušom. Sada imamo lijepu kuću, 2 velika auta, veliki krevet i plazma TV, prejedam se tri put na tjedan, a spavam s pedesetogodišnjakinjom. Čini mi se da tu nešto nije u redu.

Moja supruga je razumna žena.Rekla mi je lijepo da ponovo nađem sebi dvadesetpetogodišnju plavušu, a ona će se pobrinuti za to da ponovno živim u jeftinom stanu, vozim jeftin auto, spavam na kauču i da budem gladan.Zar žene nisu super? One zaista znaju kako riješiti krizu srednjih godina.

***************************** 

Slavek, seoski apotekar odlazi na sastanak načelniku Općine.
Na odlasku na sastanak veli Štefu praktikantu, da će se brzo vratiti i
nek  pripazi na apoteku.
Za dobrih pola sata Slavek se vrati u apoteku i pita Štefa, jel
sučajno navratila koja stranka?
Pa je, veli Štef, došel je Joža sav šmrkav. Dal sam mu aspirina.
Odlično si to napravil, veli Slavek.
A je još gdo navratil?
Je, i poštar Ivek je bil tu. Nekaj je pojel pa dobil vručinu.
Pa kaj si mu dal?
Aspirina, normalno.
Slavek dobre volje kak Štef brzo i praktično rešava zdravstvene
probleme, pa pita Štefa, da nije još koga zaboravil?
Pa, veli Štef, jesam! Bila ju tu i Mica, ona stara cura iz susednega sela.
Došla je v apoteku, plače se i veli da več 3 meseca pimpeka ni vidla.
I kaj si joj dal?
Pa normalno, kapi za oči!

 **************************************

Došla gospođa pred Sv.Petra i samo što su počeli razgovor začuje se
strahovit vrisak.
"Što je to?" upita ona.
"Ma ništa, samo prave nekome rupe na leđima za krila."
Gospođa se malo smiri, sve dok se opet ne začu vrisak i kukanje.
"O, Bože, pa što je sad ovo?!"
"Ma ništa, sad prave rupe za postavljanje oreola oko glave."
"Gospode, ja ovo ne mogu podnijeti.  Ja bih išla u pakao!"
"Ali, gospođo, tamo će vas silovati i iskorištavati!"
"Da, dobro, ali za to već imam napravljene rupe.

*********************************

Postoje dvije vrste ljudi: oni kojima se sviđam, i oni koji nemaju ukusa.

********************************

Kako se PAMETNA žena štiti od SVINJSKE gripe?
RAZVEDE se od KRMKA, i konzumira samo PILETINU!

*****************************

Tko je najveći papučar u selu? .
Onaj koji potroši više šljiva na pekmez nego na rakiju!!!

*****************************

Mujo: "Haso, čega se ti najviše bojiš?"
Haso: "Zmija, a ti?"
Mujo: "Žena!"
Haso: "Pa to ti je isto."
Mujo: "Nije, za zmije imaš protuotrov!"

***************************

Lik je iritantno optimističan i stalno zbori "moglo je biti gore!"
Prijatelji odluče istjerati optimizam iz njega.
-Jesi li čuo za sinoćnju tragediju kod Malerovića?
-Ne, što se desilo?
-Našao Malerović ženu sa ljubavnikom u krevetu, ubio ih oboje, zapalio
kuću i ubio i sebe!
-Uffff...MOGLO JE BITI I GORE!
-Ma jesi li ti normalan??!! Što je tu moglo biti gore???
-Da je naišao PREKSINOĆ,  ja bih bio mrtav!

 **************************************

Jedna žena sjedi u avionu pored svećenika.
"Oče", reče ona, "mogu li vas zamoliti za uslugu?" 
"Rado, ako ću biti u mogućnosti, kćeri moja." 
"Znate, kupila sam jedan jako skup i posebno dobar aparat za depilaciju,ali on je još posve nov i sad se bojim da ću na carini morati puno platiti.
Biste li ga mogli sakriti ispod svoje halje?" 
"Mogao bih, kćeri, ali problem je: ja ne mogu lagati. Nego, dajte mi taj aparat, nešto ću već smisliti." 
Žena je pomislila: "Nekako će se već srediti", i dala mu je aparat. 
Na aerodromu upita carinik svećenika ima li išta za prijaviti.
"Od glave do struka nemam ništa za carinjenje, sine moj!" uvjerljivo reče svećenik. 
Ponešto zbunjen upita carinik: "A od struka nadolje?" 
"Tu dolje", reče svećenik, "imam jedan aparat za žene, koji još nikada nije upotrijebljen." 
Carinik se glasno nasmije i vikne:
"Sljedeći, molim!"

Ljeto 2016 (1)

Ako nastavi kako je pocelo, ljeto i jesen 2016 bice prilicno intenzivni. Posebno za penzionera zeljnog mira i odmora; ali i susreta sa dragim ljudima i lijepim predjelima. Osjecam se kao da grabim od zivota "dok noge nose i pamet sluzi".

 Vec drugo vece nakon dolaska u Banjaluku susret sa Bucom, Bibom, Borom i njegovom Jane. Njih dvoje su nesto ranije stigli iz Vankuvera, gdje danas zive.

 Na putu za Istru prelijepi Martin brod...

 ...i jos ljepsi Strbacki bukovi. Una i njena okolina su predivni! Znam, ne otkrivam nista novo ali svaki susret sa Unom izaziva novo odusevljenje. Prilaz Strbackim bukovima neshvatljivo zanemaren. 12 km lose odrzavanog uskog makadamskog puta. Kao da neko ne zeli da taj dragulj prirode, koji nije samo u vodopadima, vec i u prelijepoj Uni na cijelom putu do vodopada, ostane neotkriven, neposjecen i nepoznat turistima.
A turisti koje smo sreli... sigurno su zaljubljenici u prirodu, jer da nisu ne bi se maltretirali losim putevima. Ono sto nas je iznenadilo je da je vecina turista koje smo sreli iz arapskih zemalja; onih koje karakterisu duge brade, skracene-duge hlace, feredze... Nije Bosna sto je bila....

Koncert Parnog valjka, kojim su oni proslavili 40 godina rada, imao je posebnu draz jer je odrzan u Pulskoj areni. Parni valjak smo gledali prosle godine u Torontu i tada su nas odusevili.. Ovaj koncert u Areni prevazisao je onaj u Torontu. Parni valjak zaista dobro prasi. Aki - k'o Mick Jager.

 A onda ono sto smo otkrili prosle godine i sto cekamo skoro godinu dana - plaza Soline u blizini Pule; jos uvijek dobro skriveni raj na zemlji... Prvi i drugi dan sa Biljaninom radnom drugaricom i prijateljicom Ljiljom, sa adresom u Austriji....

 ...treci dan sa Ljiljom, Bajom i Nijom, koji zive u blizini - u Rovinju.

 Slijedeci dan, na gradskoj plazi u Liznjanu, susret sa Emirom Eigner, djevojacki Saric (lijevo), drugaricom sa banjaluckog korza, igranki i iz Cajaveca. I ona danas zivi u Austriji, ali i u Liznjanu i u ...

...i tako dok sjedimo i pricamo sa Emirom, za susjednim stolom ugledassmo jos nekoliko bivsih banjalucana sa porodicama. Uslikah se za uspomenu sa Ekom Kusmicem, generacijom sa fakulteta i Sejom Visicem koji zive u Oslu i u Liznjanu i u Banjaluci...

A onda, izlet na par dana u Ljiljinu kamenu kucu u Bareticima, seocetu iznad Crikvenice. Poseban je dozivljaj osjetiti zastrasujucu snagu ogromnih stijena u pozadini i nepregledan pogled na Crikvenicu, Krk i Cres na drugoj strani lijepe terase. Smijeh je izazvalo moje nespretno koriscenje selfy stapa.

Spomenik palim borcima NOB u Grizanima, iznad Crikvenice. Istra je to!

Wislava SZYMBORSKA: OPOMENA

Kad ostarim nosiću haljinu boje purpura
I crveni šešir koji ne ide a i ne stoji mi,
trošiću penziju na piće, ljetnje rukavice i satenske cipele.
I pričati kako nemam para za hljeb.
Kad se umorim sješću na ivičnjak,
sakupljaću reklamne uzorke po radnjama i pritiskati
alarmnu dugmad.
Vući štap uz gelendere
nadoknadjivaću propušteno u trezvenoj mladosti.
Izlaziću na kišu u kućnim papučama
Brati cvijeće po tudjim baštama
gomilaću pera, olovke i druge tričarije
I početi da pljujem.
A sad još moramo paziti da nam odjeća ne pokisne
Plaćati na vrijeme kiriju i ne psovati po ulici
Pružati dobar primjer djeci
pozivati prijatelje na večeru i čitati novine.
A možda bi trebalo da se već pomalo pripremam
Da ljudi koji me znaju ne budu iznenadjeni
Kada odjednom ostarim i počnem u purpurno da se odijevam.

Wislava SZYMBORSKA

Most Radija Slobodna Evropa: Zapadni Balkan i Evropska unija

Omer Karabeg: Da li su zemlje bivše Jugoslavije umorne od čekanja na Evropsku uniju? Razgovaraju dva stručnjaka za međunarodnu politiku - Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Ivo Visković, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

Dejan Jović: Euroskepticizam se pojavljuje u valovima. U Hrvatskoj se pojavio 2004. i trajao je do 2011. godine. To se odrazilo i na referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji januara 2012. godine, na koji nije izašla većina građana - negdje između 56 i 57 posto. Postoji, dakle, dugotrajna kritičnost prema Europskoj uniji.

Ivo Visković: Opala je i podrška ulasku Srbije u Evropsku uniju, ali to se na neki način i moglo očekivati. Jer, ako u Evropskoj uniji postoji zamor od proširenja, kod naših građana postoji zamor od čekanja.

Jović: Proces ulaženja u Europsku uniju je svakako frustrirajući za zemlje kandidate. Sve te zemlje, pa i Hrvatska, imale su i imaju osjećaj, u najvećem dijelu opravdan, da ih se ne tretira fer i da se od njih traži ono što ni same zemlje članice ne ispunjavaju. Recimo, kandidati za Europsku uniju danas imaju obavezu da uđu u Šengen i prihvate euro, a jedan broj zemalja članica je izuzet od tog pravila. I kada se radi o standardima ljudskih i manjinskih prava - zemlje članice ne bi zadovoljile sve kriterije koje moraju zadovoljiti zemlje kandidati.

Visković: Oni koji su unutar takozvanoga kluba, odnosno koji su članovi Evropske unije, smatraju da imaju pravo da postavljaju zahteve onima koji ulaze, a čini mi se da su u velikoj meri i u pravu, jer se pokazalo da entuzijazam za promene nestaje onoga trenutka kada zemlja uđe u Evropsku uniju. Zbog toga je i smišljena politika uslovljavanja i ona se ponekad primenjuje dosta grubo, jer se smatra da - ako se nešto ne postigne u procesu prijema, kasnije neće biti urađeno.

Jović: U nizu zemalja kandidata onaj ko vlada ima samo jedan cilj, a to je da zauvijek ostane na vlasti. Zbog toga je u tim zemljama uočljiv zanimljiv paradoks - iako u parlamentu postoji izrazita prevlast proevropskih snaga, vrlo je malo pluralizma u političkom životu.

Karabeg: Mislite li da Moskva vrši pritisak na Srbiju da se raspiše referendum o ulasku u EU?

Visković: Ne vidim šta bi Rusi time dobili. Što se tiče NATO pakta, tu mi je sasvim jasno zbog čega ne žela da Srbija uđe u zapadnu vojnu alijansu. Ali kada je Evropska unija u pitanju, ne vidim koji bi objektivno bio njihov interes da Srbija ne bude član Unije, osim ako ne žele da se na neki način svete Zapadu.

Jović: Zbog krize u Europskoj uniji otvara se prostor za druge aktere. Posebno na europskoj vanjskoj periferiji, to jeste u zemljama istočnog partnerstva i zemljama Zapadnog Balkana. Za to je kriva, prije svega, sama Europska unija, jer bi trebala što prije primiti preostale zemlje Zapadnog Balkana.

Visković: Ljudi ipak razmišljaju o tome šta im donosi ova ili ona opcija i misle o svojoj deci. Ma koliko neko volio Rusiju i ma koliko smatrao da su nam Rusi bliski - etnički, kulturno i religijski - ljudi ipak znaju da nam Rusija ne može ponuditi ono što može Evropska unija. Nisam čuo da neko svoju ušteđevinu čuva u rubljama.

Jović: U srpskom društvu, rekao bih, najveći broj ljudi istovremeno želi pripadati i Zapadu i Istoku. Oni smatraju da nije nužno da budu samo jedno ili samo drugo.

Karabeg: Bez obzira na to raste li ili ne skepsa prema Evropskoj uniji verovatno je da će posle izlaska Velike Britanije u dogledno vreme teško biti primljena neka zemlja sa Balkana. Iako lideri Evropske unije govore da se ništa ne menja u politici proširenja, mnogi analitičari misle da će proces proširenja Unije biti zaustavljen.

Visković: Ukoliko bi Rusija nastavila sa pokušajima da značajnije utiče na zbivanja ne samo u Srbiji, već i na čitavom Balkanu, mislim da bi Zapad mogao razmotriti mogućnost da balkanske zemlje što brže integriše u Evropsku uniju - da bi suzbio ruski uticaj. To postoji kao mogućnost, mada ne kažem da će se to i dogoditi.

Jović: Postoje dva scenarija. Prema prvom, koji je realniji, Europska unija će se sada prije svega koncentrirati na razvod sa Velikom Britanijom i pokušati da se on dogodi bez dramatičnih posljedica, to jeste nastojaće da spriječi osipanje i dalje dezintegracijske trendove unutar Unije. Drugi scenario - koji bih ja volio da se dogodi, a koji je manje realan - je da Europska unija zaključi da se neuspjeh može kompenzirati samo uspjehom i da je za nju dobra vijest da na Zapadnom Balkanu ima naroda i država koji žele ulazak u Europsku uniju i koji još uvijek vide da je Europska unija za njih rješenje. Mislim da bi za Europsku uniju bilo korisno da na tome gradi svoju novu poziciju.

Karabeg: Ako Brisel ipak otvori vrata - ko je od kandidata sa Zapadnog Balkana, po vašem mišljenju, prvi na redu da uđe u Evropsku uniju?

Visković: Znam da ću naljutiti svoje crnogorske prijatelje, ali mislim da će to biti Srbija, jer ona ima ono što se naziva administrativnim kapacitetom, odnosno jak državni aparat, koji je već dosta dobro pripremljen - naravno u saradnji sa organima Evropske unije - za proces prilagođavanja evropskim standardima. Tu je najveća prednost Srbije.

Jović: O ovom pitanju imam drugačiji stav od profesora Viskovića. Naime, uvijek sam smatrao da bi bilo najkorisnije za zemlje Zapadnog Balkana da zajednički uđu u Europsku uniju. Kad je riječ o Srbiji, mislim da je Kosovo najveći problem na njenom putu u Europsku uniju i uopće ne vidim kako se to može riješiti. Koliko god Srbija bila sprema za ulazak u Europsku uniju - doći će trenutak kada će zbog Kosova zastati. Ista stvar je i sa Makedonijom i sa Bosnom i Hercegovinom. Prema tome, čini mi se da će one manje-više ući u isto vrijeme.

(RadioSlobodna Evropa)