NATAŠA: SUBOTNJE PUTOVANJE, GRAZ

Jaslice od leda

Razmišljamo nas tri prijateljice kako osvježiti Novembar, kako pobjeći od njegovog mrtvila i sivila? Odlučismo otići na kavu negdje izvan Zagreba, u najbliže inozemstvo. Gdje drugdje nego u Graz, samo tri sata vožnje od Zagreba. Srećom, što njega izabrasmo, jer alternativa je bila Ljubljana, a ona u snijegu i magli. Snijeg koji je počeo padati u petak poslije podne zabrinuo nas je, pratio nas je sve do ulaska u Austriju. Graz nas je dočekao okupan jutarnjih hladnim suncem, temperatura dva stupnja iznad nule, bez daška vjetra, idealno za razgledavanje znamenitosti grada. Puno puta sam bila u Grazu, ali je to uvijek bilo na brzinu, uglavnom u shopingu.

Ovaj put se odlučismo na drugačiji izlet.
Graz lijep, podsjeća na Zagreb, ali i Ljubljanu.
Znam da ste mnogi bili u njemu, ali pretpostavljam da kao i ja malo o njemu znate, pa evo prilike da se upoznate:

 Wikipedia: Graz

Imali smo odličnog vodića, puno toga smo doznale, ali nema potrebe ponavljati ono što se može naći na internetu.
Ovih mojih nekoliko izabranih fotografija približit će vam jučerašnji, subotnji ugođaj.

Odlazak u inozemstvo nije više ono što je nekad bio, ako se odluči ići u gradove ili nedaj Bože u shoping. Svugdje ista roba, osim «pravih» suvenira i specifičnih prodavaonica umjetnina i hrane. Kakvo olakšanje, izbjegnuto nepotrebno zamaranje glupostima.

Sjedimo tako nas tri u kafiću i zaključujemo da naši premalo cijene, premalo čuvaju i pogotovo premalo reklamiraju ono što imamo. Istina, manji smo, siromašniji, ali imamo itekako puno za pokazati, što ni naši, a kamo li stranci ne znaju. I svaki put kad odem izvan svoje državice vratim se s ljubavlju i ponosom na nju. To mi se dogodilo čak i nakon povratka iz Firence i Toskane. Ne mislim tu na djela najvećih svjetskih umjetnika, graditelja, govorim o općem dojmu viđenog. I ne govorim o ljepotama prirode, običajima i specifičnostima naroda, jer se to ne uspoređuje.

Vraćamo se mi tako autobusom kući, na granici nitko nema ništa za carinjenje, kad će moja prijateljica krajnje ozbiljno – Nećete vjerovati, nedostaje mi onaj strah od carinika.
Sjetismo se mi tako naše mladosti, pa Dr Luiđija i Bepine i sve u smijeh.
Pa neka je ovo osvrt na putovanje u Graz, ali ne mogu ne spomenuti ono s čime se trebate upoznati, iako vam je nešto od toga vjerovatno i poznato, ali nisam sigurna da vam je poznato da pripada svjetskoj kulturnoj baštini.
Pa iako Hrvatska nije po putovnicama vaša domovina, ona to jeste sve dok je nas koji vas smatramo svojima i vas koji ju smatrate vašom.
Radujmo se i ponosimo se ovim zajedno, mi domaći i vi naši ambasadori.
http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=6241
http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=5220
http://www.youtube.com/watch?v=fjm9QXUVYLA

MARIO: SINOPSIS No 29.XI

Na planinama snijeg, asocijacija na Stare Slavene.

Neke davne zime bila dobra mazija pa južno krilo Starih Slavena krene u potragu za toplijim krajevima. Skupi se tu više plemena, krenuše onako masovno put ptica selica. Sve živo im se sklanja s puta, sama zemlja se trese pod njihovim nogama. Ništa ih ne može zaustavit, čini se. Sve do pred veliku rampu. Rijeka Dunav izmami o-o-o-o-o-o-o Starim Slavenima. A poznato je da je 'o' na njihovom jeziku značilo: voda! Može se samo zamisliti kako zvuči horsko ječanje Starih Slavena kad ugledaše tako veliku vodu. Naime, Stari Slaveni su bili poznati kao izraziti neplivači. I šta dalje, pitale su se sijede brade... Na lipovim deblima koje ponesoše iz Postojbine preploviše prve izvidnice... Ne vratiše se. Ni druge, ni treće... Sijede brade shvate da nema berićeta bez plivanja. I tako Stari Slaveni s tikvama po plićacima, godinama. Najzad preplivaju, ali oni tamo nimalo gostoljubivi. E, onda sijede glave skontaju: treba i plivat i ojačat. Tako se Stari Slaveni prihvate i drugih sportova.
Šakom, nogom, a bogami i toljagom potuku one preko Dunava. Usput poruše im skoro sve. Treba znati, Stari Slaveni, njihovo južno krilo nije bilo obaviješteno da su to pravili čuveni Stari Rimljani. Dovoljno im bilo što su zaslužni da postoji zanimanje arheolog.
Tako nas učila stara istorija.
Kasnije se rastrčaše Stari Slaveni i... dobro se zna ko se već dočep'o kojih krajolika. Potom se razdružiše a istorija prešućuje kako se naši Slaveni na jugu toliko opustiše i zanemariše borilačke i ine sportske vještine. Tužno je kako su katastrofično atrofirali da su ih odreda svi pomalo jahali, pomalo muzli,...
Tako je bilo, možda nešto malo drukčije, dok potomci potomaka ne skontaše da bi možda zajedno bili jači. Naprave zato AVNOJ, postadoše moćniji i zapjevaše složno, horski, unisono. Pjesma bila masovna, bila lijepa, sve dok mudri arheolog ne iskopa neki zapis o svom pretku. I to dade ideju potomcima potomaka da pokrenu istraživački festival etnogeneze na temu 'ko je najviše svoj na svom'. Oni najbrži, tj. najsjevernije pleme otkri svoj strogo čuvani mit po kome su oni zakonski potomci Veneta, antičkih osnivača Venecije, a ne divljih Slavena. I njihovi južniji/tužniji susjedi porekoše bilo kakvu slavensku vezu dvoumeći se jedino da li su porijeklom Iranci ili su svoji na svome još od željeznog doba. Ovi pak iz centralnog dijela, pokraj rijeke koja je svojim hrabrim sunovratom brendirala AVNOJ, su sigurno autohtoni jer četiri milenija unazad prate korjene svog plemena na istom prostoru. Najmanje pleme ili pleme najviših je ponudilo tezu da u njihovom antropološkom biću nema ničeg slavenskog, a sakrivši se u sjenu Aleksandrovu i najjužniji su pobjegli u Antiku. Najveću istinu očekivano je ponudilo najveće pleme, oni su najstariji na poluotoku, oni su prvi u planetarnom smislu, oni su nebeski...
Žiri je imao vrlo lak posao: Stari Slaveni, njihovo južno krilo, poznati kao izraziti neplivači, nisu uspjeli preći veliki Dunav, doduše neki pojedinci... ali zaključak je da su Slaveni zaobišli Balkan.
Odluka o AVNOJ-u je ostavljena za kasnije, mišljenja nisu usaglašena.
Potvrđena je definitivno ona stara istina: istorija je samo jedna od knjiga utisaka.

Uz odjavnu špicu čujem onu Džonijevu 'Balkane, Balkane, Balkane moj...'

Azra: Balkane, Balkane, Balkane moj...

Mario

DANAS JE DAN REPUBLIKE

Ne prekidajte, odgledajte spot do kraja i odslusajte Dragu Diklica i : "Tesko mi je zaboravit' tebe..."

29. Novembar - Zlako Badovinac, Sarajlija

Nekada su na brdovitom Balkanu skromno, ali u slozi zivjeli dobri ljudi.
Danas, na tom istom Balkanu zive prije svega Srbi, Hrvati, Bosnjaci, Slovenci, Makedonci, Crnogorci.
Nekada,  na brdovitom Balkanu Dan Republike se slavio pjesmom.
Danas, na tom istom Balkanu, ovaj dan je tuzan. Samo poneki, rijetki ga slave, jer bi im "prije svega" Srbi, Hrvati, Bosnjaci, Slovenci, Makedonci i Crnogorci to zamjerili. Neki drugi praznici se sada praznuju.
Zato danas, ovaj dan slave ljudi sa Balkana stigli u Kanadu, Australiju, Njemacku, Dansku...
I nije ih briga ako im neko mozda zamjera sto su i dalje prije svega ljudi, i sto vole i Srbe i Hrvate i Bosnjake i Slovence i Makedonce i Crnogorce.

2009.



2008

 Mojim komsijama, braci  Fahri i Seji Bahtijarevic zelim sretan rodjenan!

Boco: Rebus (1)

Hajde, dok se odmaramo da malo vjezbamo mozak. Kazu da je vjezba mozga vaznija od vjezbe tijela. Ja se bas i ne slazem. Zapravo, zavisi od uzrasta. U svakom slucaju, Boco nam posla svoj rebus na rjesavanje. Kaze, ako bude zainteresovanih bice jos rebusa. Ja sam zainteresovan!

Necu vam reci da li sam ovaj dole rebus rijesio.

NATAŠA: Uljepšaše mi dan

Četvrtak, osvanulo najhladnije jutro ove jeseni, -4C, magla, ona londonska, gusta, nožem bi ju mogao rezati, kako se često zna reći. Iako je blizu 7h, još je mračno, rasipa se svjetlost uličnih svijetiljki. Koliko različito jutro u odnosu na jučerašnje. Jučer me je iznenadila pjesma ptice u dvorištu. Otkud ona u ovo doba, pitam se? Čujem ju u rano proljeće, možda je zakasnila na putu za jug? Jeli to ona mene pozdravlja? Kako je samo lijepo pjevala, iako kratko, samo par minuta, dovoljno da ju čujem i odlepršala tko zna gdje, do proljeća, jer jutros je nema, tišina, ona mukla, čak se i tramvaj slabije čuje, kao da je pao snijeg, a ne magla.
Čudno me raspolozenje počelo hvatati, ali rekoh samoj sebi – Ne, Nataša, samo je do tebe kakav će ti biti današnji dan.

Odvježbala, yoga mi podiže raspoloženje, a onda u Parkić, a tamo divne Mašine fotografije. Mašo draga, od ranog jutra si mi uljepšala dan, svaki put me tvoje predivne fotografije vrate u mladost. Koliko je samo slika i osjećaja prošlo mojom glavom i srcem, izmjenjivale su se slike najljepših predjela Kalifornije, Doline smrti u Nevadi, Meksika, australskog busha, oceana, švedskih šuma i jezera.

Sve doživljeno duboko je u meni i nikad neće biti zaboravljeno, uz mene su i moje fotografije da me na njih podsjete, najdraži suvenir sa svih tih putovanja. Zadnjih godina nosim sa sobom i mali notes u koji svake večeri prije spavanja upisujem svoja zapažanja. Pišem ti o ovome Mašo, da i ti to učiniš, vidjet ćeš, koliko ćeš se obradovati, pa i iznenaditi kad svoje zabilješke nakon par godina pročitaš. Sigurna sam da ćeš mi biti zahvalna.
Mogla sam se ja tako družiti sa svojim uspomenama cijelo jutro, štošta me na njih podsjećalo, ali ne može se, brzo pod tuš, pa na tramvaj.

Imam dogovoren susret u 11h s Bocinom prijateljicom, pjesnikinjom Jovankom Babić Jelovac. Boco poslao svoju zbirku pjesama – Uljepšaj mi dan.
Idem tramvajem u Novi Zagreb, tramvaj poluprazan, magla i dalje gusta, ne vidim ogradu mosta na Savi, a kamo li Savu. Sve mliječno, drveće bez lišća, nije ružno, već neobično, bajkovito.

Susret u kaficu u Avenue Mall, sve blještavo, uredno, bogato, ali kad god sam u tim shoping centrima, čini mi se kao da nisam u vlastitoj državi, ali ne znam u kojoj sam, jer su svuda isti. Ona često upotrebljavana riječ «globlizacija» pada mi na pamet.

Susret s Jovankom, srdačan, jednostavan, kao da se poznajemo godinama. Toplo, blago lice s radosti priča o tome kako je počela pisati pjesme i kako se upoznala s Bocom.

Boco od srca hvala, uljepšao si mi dan, zbirkom svojih pjesama, koja nosi najljepši naslov, uljepšao si što si ju s radosti i od srca darovao, i što si me obogatio poznanstvom s tobom i Jovankom.
Raduje me što se vas oboje dječji iskreno radujete što ste otkrili sebe u poeziji.
Jovanka me je obradovala i svojom zbirkom pjesama – S ljubavlju na usnama.
Nije čudno što smo se nas troje razumjeli, neka nas imena, pojmovi, riječi, događaji, povezuju.
Neobično!
Bit će još poezije, ne sumnjam. I susreta.

Bilo je već blizu 14h, kad sam se vraćala kući, magla se još nije podigla, ali tržnica Kvatrić sva u cvijeću i u toj izmagici plijenila je moj pogled.
Mojim dragim pjesnicima, srdačan pozdrav i veliko hvala uz ovo lijepo cvijeće, nadajući se da sam njime i ja vama barem malo uljepšala dan.

Treci svjetski rat pocinje danas - Baba Vanga

"Džinovska eksplozija koja će se za tri godine dogoditi na Suncu paralisaće čovečanstvo, pošto će svi elektronski uređaji na planeti prestati da funkcionišu..."

Vidovnjaci, nostradamusi, cudotvorni iscjelitelji i kako li se sve ne zovu, odavno mi vec idu na zivce. Koliko sam samo puta cuo, citao i gledao bajke o tim ljudima! Koliko su me puta ubjedjivali da tu ima nesto i da im treba vjerovati!  Slazem se da tu stvarno ima nesto: ljudski strah, glupost i zatucanost. I s druge strane, snalazljivost i masta da se taj strah i sve ostalo sto ide uz njega, podrze, potkrijepe i iskoriste.

U ljudskoj je prirodi da se boji i da vjeruje u cuda. Realnost je ponekada, zapravo cesto, veoma okrutna, i lakse je od nje pobjeci, sakriti se iza neobjasnjivog cuda nego se suociti sa stvarnoscu.

Da neko ne pomisli da ja ne vjerujem ni u sta. Gluvo bilo! Vjerujem u nauku i u Darwina. Da, vjerujem i u travare, postene sakupljace bilja, u njihove cajeve, kreme... Znam, isto tako da nauka jos uvijek nije uspjela objasniti sve pojave u prirodi. Jer, objasniti sve, a uz to i dokazati svoje teorije, nije lako. Zato i postoje neobjasnjene pojave. Tu se sada ubacuju oni koje te pojave proglase cudom i koristeci ljudski strah i neznanje  izvlace korist za sebe. Na tom principu rade razni iscjelitelji kojih je, gle cuda, i pored tehnoloskog razvoja, sve vise.
I ne kazem ja da, ne daj boze, ako zatreba necu ici nekome od koga mogu ocekivati pomoc, ili bar nadu, kao sto je to radio i moj pokojni prijatelj Zlaja. Kad ga je bolest vec savladala, isao je u Bramton kraj Toronta kod nekog iscjelitelja Indijca. Nakon posjete Indijcu mi je ispricao kako ga je Indijac pola sata mirisao po cijelom tijelu. Nakon toga dao dijagnozu i ponudio lijek. Cijena: mirisanje $50, lijek $50. Rezultat: vec sedam godina nosim cvijece mom Zlaji na grob. Indijac i dalje zivi od svoje privatne prakse mirisanja.

 Evo, danas dobih tekst o Babi Vangi uz kratki komentar: "Pa ti sad vidi..." .

 Znam ja da moj dobri Zeljo, koji ga je poslao, ne vjeruje u to, ali nudi da procitamo, zabavimo se a mozda i zamislimo...

Jer Baba je Vanga, iako umrla prije 16 godina, predvidjela nesto sto ce se desiti ovih dana. Ma sta ovih dana, danas, ovih sati! Najbolje je da procitate:

"Baba Vanga prorekla: Sjeverna i Južna Koreja počinju Treći svjetski rat

Razmjena vatre između Sjeverne i Južne Koreje aktuelizirala je priču o najavi Trećeg svjetskog rata kojeg je za ovaj mjesec predvidjela Vangelia Gušterova - Baba Vanga.
Bugarska proročica najavila je kako će 2010. godine novi svjetski rat početi u novembru i da će trajati do oktobra 2014. godine. U svom proročanstvu kaže kako će to početi kao običan rat, ali da će biti upotrebljeno prvo nuklearno, a zatim i hemijsko oružje, navode bh. mediji.
Poznato je da Sjeverna Koreja posjeduje i nuklearno i hemijsko naoružanje, ali i velike sile koje podržavaju obje Koreje imaju sve što je potrebno da našu planetu sravne sa zemljom."

Koliko puta smo vec bili bombardovani skorim pocetkom Treceg svjetskog rata, svetskim kataklizmama raznih vrsta, predvidjenih precizno u dan ili sat. I svi ti dani i sati prodjose, a kataklizme se ne desise. Zemlja i dalje postoji a na njoj ljudi,  zivotinje, biljke...
Prije neki dan mi moja dobra prijateljica, zena realna i normalna, prica kako je otisla kod jednog iscjelitelja zbog zdravstvenih problema koji je muce vec godinama. Do sada, nikakvi doktori joj nisu pomogli. Iscjelitelj jeste! I ona se cudi, ne zna kako da to objasni. Nakon dvije posjete kod iscjelitelja,  dobro se osjeca. Dok je slusam razmisljam kako da reagujem. Da kazem kako ja u to ne vjerujem, i da ce se problemi kasnije sigurno vratiti, bilo bi glupo. Slusam i cutim. Pogledom cak i odobravam. Najvaznije je da se ona dobro osjeca. Zasto bih joj ja kvario taj osjecaj. Uz to, iscjelitelj je, kako ona spomenu, zgodan...

Vjerovatno ce biti i onih koji se nece sloziti sa mnom, ali ja ne mogu drugacije. Evo, ne vjerujem da treci svjetski, nuklearni, unistavajuci rat upravo pocinje. Ne vjerujem u katakliznu predvidjenu za 2013.! Ne vjerujem ni Indijcu, ni zgodnom iscjelitelju! Ne vjerujem...
Vi koji vjerujete, pocnite kopati atomsko skloniste, sto prije, jer ce vam uskoro sigurno trebati!

P.S. Ako vas jednog dana, u panici zamolim da me primite i spasite, budite milosrdni i nemojte me odbiti. Obecavam da cu, dok budemo sjedili u tom sklonistu, slusati sve vase price.  Slusacu i cutacu. Cak cu i pogledom odobravati. Zasto bih ja vama kvario vas osjecaj!

Masa: Bolivija i granica Chilea

Dragi moj ujko,

Evo mene u Argentini i naravno cekam autobus. Sta cu, to mi je zivot...nije bas lako. Izvini sto ti nisam poslala one slike sto si trazio, ali izgleda da sam ih slatko izbrisala zuvjek... kako i zasto !?....To samo mama moze objasnit, takvu me je rodila...Ali neka, imam i onako previse slika, pa evo saljem ti ove druge iz Bolivije...Ovo su Salt Flats, ja mislim najveci na svjetu, ali nije nista 100% istina u Boliviji, ali koliko se sjecam jesu...I to su pink flamingos iz Chilea, posto u na granici sa Chile! Eto to je to ujko moj, slacu ti jos posto imam preko nekoliko sati da cekam autobus. Pozdravimi sve puno, poljubi svoju unucicu.

A da, ....zahvali se svima na finim komentarima na blogu, ono´heroe´ me dobro nasmijalo, i uvijek su mi dragi Natasini komentari.

Ok, cmok svima.
Voli te tvoja
Masa

MARIO: DRUGI UGAO (10)

ACO RAVLIC: ''BEZISTAN'' ZBOG BEZISTANA

Aco Ravlic je u svojim knjigama - monografijama Banjaluke okom foto aparata i svojom rijecju, sacuvao od zaborava mnoge dogadjaje, ljude, gradjevine, istoriju...
S vremena na vrijeme objavljivacemo njegova sjecanja, hronike, pisana blagim, nenametljivim stilom, s mjerom ali sa autoritetom, onako kakav je i Aco bio.
******************************

Svi Banjalučani koji su imali sreću da žive u vrijeme postojanja Bezistana-pokrivene čaršije, koja je spajala glavnu gradsku ulicu i pijacu podno starog grada Kaštela, s mnogo nostalgije se prisjećaju te zanimljive građevine, koja nestade, kažu voljom, nekih rukovodilaca kako se ne bi prisjećali u kakvim su prostorima radili oni ili njihovi roditelji.

I onda banjalučki humoristi sasvim neočekivano "podigoše" svoj "Humoristički Bezistan", čija je najava u "Glasu", sa simpatijama primljena među Banjalučanima. Zašto i otkud to ime Bezistan, tjednom humorističkom prilogu? Na to pitanje je u svojem uvodnom slovu odgovorio urednik - "Babo iz Bezistana" (za generacije koje dolaze valja reći da je to humorist i pjesnik, profesor književnosti - Anto Ćosić):

Zašto BEZISTAN - upitaće neki. Mogli smo, doduše, ovu stranicu nazvati i PAPRIKA i KOMARAC i ČEŠAGIJA - ali BEZISTAN je bio i ostao u sjećanju starih Banjalučana kao bučna POKRIVENA ČARŠIJA u koju su se sklanjali od kiše, grada, snijega i ostalih klimatskih belaja i u međuvremenu slušali uz mangalu vesele anegdote i šale bozadžija, opančara, slastičara, burekčija, nanuldžija, brica i dokonjaka. Pošto je stari Bezistan porušen iz neshvatljivih razloga, mi evo podlžemo drugi koji će biti nešto manji i koji će, umjesto opanaka i boze, krčmiti espap koji se u ovim novinama još nije prodavao na jednoj čitavoj stranici...

Toliko od "Babe iz Bezistana". A iz tog prvog broja po jedan prilog trojice najrevnosnijih.

U Satirikonu su objavili:

Alija Kapidžić "Nitko se nije naučen rodio - reče jedan direktor i upisa se u prvi razred večernje škole".

Ljubo Brkić: "Ugostitelji su se oduvijek žalili da se turisti u Banjaluci ne zaustavljaju. Otkako su postavljeni semafori, i ovaj problem je riješen".

Između nekoliko epigrama najaktualniji su bili:
KONTRASTI Banjaluku volim više Kada lipom zamiriše, AV Crkvena kad zasmrdi, Koda je ne grdi?
A. Ćosić

NA POČETKU ŠKOLE Od kolijevke pa do groba Najljepše je dačko doba, Blago mami, blago tati Ako mogu izdržati...
Lj. Brkić

Izdvojih ova dva epigrama pošto su i danas aktu¬alni, što su dobro uočili i Anto Ćosić i Ljubo Brkić.

Aleksandar Aco Ravlic

LJILJA M.: JEDNA MALA INVERZIJA

Sasvim je jasno da se turbulentne promjene u društvu kao na izložbi prezentuju u školi. Prave vrijednosti ostaju oštro prepoznatljive, kao i nekada, svaka generacija ima svoje vanserijske talente. Međutim u zlatnoj sredini najviše brine neambiciozna, samozadovoljna, blokirana i pomodnoj površnosti prepuštena osrednjost. Može se samo zamisliti u tome svemu položaj i uloga prosvjetnog radnika, tegljača prevelikog tereta...

Zadnjih godina zaredale sve neke novine, uglavnom tehničke, sve nauštrb onih najtežih zadataka... kako NJIH (đake) zainteresovati i kako ih naučiti pameti (da misle svojom glavom)... uz svu silu nadirućih hormona svojstvenu njihovim nježnim godinama. Već godinama kad dođe na red tema o hormonima pri obradi biohemijskih procesa čas bude kreativniji, njihova zainteresovanost iskoči iz ustaljenog okvira, što profesora po ko zna koji put obraduje.

Neki dan još jedna novina, obilježavajući Dan srednjoškolaca (međunarodni), profesori i učenici su zamijenili mjesta. Zazvučalo mi je to zanimljivo, a podudarilo se baš sa vremenom kad obrađujem steroidne hormone. U prigodno promijenjenom konceptu časa dala sam temu i sjela među učenike. Ja ljepote, reklo bi se. Cijeli dan predavanja su proticala u zanimljivim razgovorima i otvaranju novih tema… Homoseksualnost, je li to prirodno pomjerena ravnoteža između muških i ženskih polnih hormona koji se luče u svakom organizmu… dakle to je jedan prirodni fenomen, s kojim se rodiš (?)… onako iz klupe odškrineš neka nova vrata pomalo sa zebnjom, oslušneš tu energiju i budeš zadovoljan ako spoznaš da to nisu oni koji bi kamenovali, koji bi linčovali nošeni iracionalnom mržnjom… bar ne ovi kojima sam u prošlu srijedu ustupila katedru.

Ljilja M.

ANONIMUSI

Da li ce neka tema izazvati komentare ili nece, zavisi od mnogih faktora. Rekao bih cak da zavisi vise od polozaja zvijezda nego o kvaliteti teme. Sta je to sto pasivnog citaoca pokrece da se transformise u aktivnog ucesnika tesko je reci.  U posljednje vrijeme bilo je prilicno javljanja na razne teme. I to naravno raduje. Ono sto ne raduje je sve vise nepotpisanih, anonimnih komentara. Istina fer komentara, ali ipak anonimnih.
Pretposavljam da svako ko se ne potpise ima razlog za to. A razloga moze biti raznih.
I vecinu mogu da shvatim.
Ali covjek se gubi u tolikom broju anonimnih komentara  i vjerujem da se oni koji se potpisuju svojim imenom ne osjecaju najprijatnije diskutujuci nesto sa anonimnim, nekada se pitajuci da li razgovaraju samo sa  jednom osobom ili mozda sa vise razlicitih osoba. Posmatrajuci tako ne izgleda da je bas fer prema onima koji se potpisuju svojim imenom sto se omogucava anonimnima da ucestvuju u razgovoru. Medjutim, sve dok su komentari anonimusa korektni, ja ne vidim veliki problem, ali bih ipak volio ikada bismo to nesto malko promijenili.
Na primjer, da se anonimni identifikuju nekim nadimkom, koji sami odabereu, i uvijek koriste taj nadimak npr. Neron ili Napoleon ili Luna ili sta ti ja znam... Bilo bi odlicno kad bi mi ti nadimci (iliti nickovi) poslali, na moj email, svoje puno ime i prezima, pa bih bar ja znao o kome se radi. Naravno ja bih se obavezao da pravo ime i przime nikada nigdje ne bi bilo objavljeno.  Ali ni to nije obavezno. Ako se neko i tada osjeca neprijatno, moze sam izmisliti svoj nadimak i uvije slati komentare pod tim istim nadimkom.
Svakako bih htio izbjeci situaciju da komentarisu tri razlicite osobe i sve tri su anonimusi. Jer to zbunjuje i nije dobro za dijalog.
Mislim da ovim necu obeshrabriti one koji komentarisu jer to mi nije cio cilj. Cilj mi je samo malo vise reda u nasoj prici.
Mislim da smo vec dovoljno savladali tehniku blogova i da ne bi trebao biti problem oko slanja komentara.
Za one kojima slanje komentara ne uspijeva, uvijek postoji opcija da komentar posalje na moj email: canakp@hotmail.com, naglasi da je to komentar i na koju je temu. Ja cu odraditi tehnicki dio.

Jos jednom i ovo:

KAKO POSTAVITI KOMENTAR:
1. Izberi Comments na dnu teme (ne figuricu pisma, jer zakomplikuje)
2. U otvoreni prozor ukucaj svoj komentar
3. Od cetiri opcije na dnu desno (Choose an identity) izaberi 'NAME/URL'
4. U otvoreni prozorcic ukucaj svoje ime
5. Pritisni 'Publish you comment'

STADION SPORTSKIH IGARA

Mario ima jednu dobru osobinu (mozda i jos jednu, ali sam tu zaboravio): zna animirati, izvuci iz svakodnevnice temu, podstaci da se o njoj pise... Nije on bez razloga bio "animator kulture" u Domu kulture, nekad davno, u studentsko doba.
Evo, posalje mi sliku Stadiona sportskih igara, i kaze mozda se sjetis nekih dogadjaja, anegdote sa ovog stadiona.
Cini mi se da bih roman mogao napisati od sjecanja na ovaj stadion, treninge, utakmice, ljude oko njega, sjedenja na tribinama, kosarke, rukometa, malog nogometa.
Evo jedne crtice, prve koju je ova slika pobudila.
*********************************

Stadion sportskih igara ili "Mali Borcev", kako smo ga zvali, bio je dugo godina centar gdje se okupljala banjalucka mladost: rukometasi, kosarkasi, bokseri, igraci malog fudbala, ljubitelji sporta, lijepe banjalucanke, muzicari, na njegovim tribinama cugarosi, jer tu ih ne vide, narkomani, jer tu ih ne ganjaju. Ukratko, svi.
Imao sam srecu da stanujem u ulici gdje je bio smjesten "Mali Borcev", samo na suprotnom kraju Strosmajerove ulice. Pet minute pjesice, ili dvije minute trceci. Ovo dobro pamtim jer sam trenirao kosarku na tom stadionu. Posto je on veci dio dana bio zauzet, mi , tada juniori, imali smo treninge u 5 ujutro. Zamislite sada jednog srednjoskolca koji ustaje u pola pet, u polusnu se umiva, pere zube. U polusnu uzima torbu i trci do stadiona. Ja sam to trcanje smatrao dobrim zagrijavanje pred trening. Iako tek srednjoskolci, vecina nas je redovno dolazila na te rane treninge. Ljubav prema kosarci, strast, sta li ? Rijetko kad je neko odsustvovao. Jos rjedje kasnio. Meni se desilo da jedno jutro zakasnim; i to 5 minuta. Stigao zadihan, s torbom na ramenu, u 5:05 ujutro. Stao kao ukopan pred trenera Acu Jurica. Rekao, ja zakasnio. On rekao, vidim. Obuci se.
Obucem se. Aco jos uvijek drzi obavezni sastanak pred trening. Obicno su svi njegovi treninzi u to doba pocinjali sastankom u kome je on pricao a mi se budili. Ovog puta sastanak je produzio za dodatnih deset minuta koliko je on, tu ispred sviju, drzao predavanje meni o tom mom zakasnjenju. Nikad vise nisam zakasnio na trening. Niti sam ikada vise volio Acin trening i njegove sastanke. Ali o sjecanju na banjalucke kosarkaske trenere, o Prletu, Aci, Emiru, Milenku, Davoru... neki drugi put.

Kasnije, za vrijeme studija, osnovao sam KK „Rade Licina“, mali i siromasni kosarkaski klub, koji je , iako siromasan, tri godine nakon osnivanja dogurao do Prve republicke lige. Samo smo utakmice igrali na stadionu. Za treninge, za nas, nije bilo slobodnih termina. A i da jeste, mi nismo imali sredstava da ih platimo. Jedva smo nekako uspijevali placati i utakmice. Cesto smo bili duzni Stadionu i zbog toga stalno na meti Hare, cuvara – domara stadiona. Znao je ponekad, zbog naseg duga, otezati sa otvaranjem kapije pred neku utakmicu. Svi dosli: gostujuci tim, sudije, delegat, nasa malobrojana ali vjerna publika, a Hare sjedi u svojoj sobi i na sve moje molbe ponavlja: „ Sta je Canak!? Ne moze to tako! Sta ako ste studenti!? Plati pa udjite!“ Uvijek sam nekako uspijevao da ga odobrovoljim. Ponekad smo morali da mu pijanom ili mamurnom pomazemo da izidje iz svog malog sobicka gdje je provodio sve svoje dane, a cesto i noci. Otkljucavajuci katanac na lancu kojim su velika vrata bila zakljucana, ponavljao bi da svi prisutni cuju: „Hocu vodu, hocu struju, a necu da platu!“ Nesto kasnije, upoznali smo i Harino meko srce, pa smo uz flasu brlje dobijali stadion i toplu vodu u svlacionicama na vrijeme i bez ovih njegovih komentara. Ali potrajalo je malo duze dok nismo naucili i ovu zivotnu lekciju.


Sa jedne od utakmica KK Rade Licine na Stadionu Sp. igara. Komso Kacar nakon suta. Desetka, u pozadini sam ja - tada




Rukometna utakmica na Stadionu sportskih igara odigrana 24.4.1966. B. Golic, Karalic, Karadza. Sutira Sarenkapa , tada igrac Visocke Bosne



GARAZNA VRATA

Garazna vrata  - uvijek ista! Dosadno jednobojna!
Ako vam je dodijalo da svaki dan gledate ista, dosadan garazna vrata, kupite lijek.
Njemacka firma, XXXXX je dizajnirala ukusne tapete za garazna vrata.
Cijena pristupacna, od $199 to $399, zavisno od velicine.
Ali vrijedi! Zamislite samo lica komsija i prolaznika!
Ako ste zainteresovani, javite se.
Cijena informacije o njemackoj firmi, XXXXX moze je povoljna!
Prva tri zainteresovana  - dobice je besplatno!

Wolfgang Klotz: Popustljivost

Tema homoseksualnosti. Godinama tabu tema na brdovitom Balkanu, rasplamsava se sve vise. Gay parade, koje se pokusavaju, uspijesno ili ne, odrzati u gradovima na Balkanu, su redovno povod da se tresu svi, vlade, bogomolje, skole, sredstva infomisanja... Svi pokusavaju da odbrane svoj stav, bio on negativan, kako je u velikoj vecini, neutralan, poneko, ili pozitivan, pritajeno...
Najcesce misljenje onih koji nastoje da se predstave kao napredni je da se nema nista protiv homoseksualaca, ako su oni tako izabrali svoj zivotni put, ali da se ne treba dozvoljavati reklamiranje homoseksualizma. Tu se moje misljenje sa naprednim balkanskim prilicno slaze. Dodatak kod balkanskog misljena je da u slucaju ako bi necije dijete bilo otvoreni homoseksualac, takvog bi se i napredni balkanac odrekao. Koliko god bi mi bilo tesko sto je moje dijete odabralo ili bilo predodredjeno za  taj zivotni put, ja se svog djeteta ni u ovom slucaju ne bih odrekao, niti bih ga volio manje.
Clanak iz Pescanika predlazem da procitate iz vise razloga. Jedan je tema homoseksualnosti, drugi je lijepa prica i ucenje Bilbije, sto je meni prilicno nepoznato, a ova prica me podstice da je pocnem citati. Treci je, spoznaja da su stranci veoma obavijesteni o desavanjima na Balkanu i zele da aktivno ucestvuju. Cetvrti je, pitanje da li je autor gay ili ne. Ne znam odgovor, ali naslucujem...

********************************

Cenjena ekselencijo,
Dragi gospodine vladiko Amfilohije,

Mnogo i dugo se već priča o Sodomi i Gomori. Za mene je velika tajna zašto su ove priče u Srbiji posebno glasne kada se govori o homoseksualnosti. Posebno nas Vi, s božjim gnevom, podsećate na ova dva nesveta grada iz prvog poglavlja Biblije kako bismo „sišli s puta greha“.
Naime, priča o propasti ova dva grada – ako bolje pogledamo – je jedna potpuno drugačija priča koja možda želi da nas poduči nečemu sasvim drugom. U toj priči nije reč o tome šta je greh, a šta nije (šta nije greh, a šta jeste). Reč je o tome kako se može ophoditi s grehom kada već postoji na svetu; jer, proterani smo iz raja svega nekoliko stranica pre toga u Bibliji. Stoga ne želim da se raspravljam s Vama o grehu, već naprotiv – o njegovim posledicama. Možda ne želim čak ni da se raspravljam s Vama, nego želim jednostavno da još jednom pročitam ovu priču, onako kako je napisana.
Priča počinje (1. knjiga Mojsijeva, 13. poglavlje) tako što su se Avram i njegov nećak Lot nastanili na zemlji između Vetilja i Gaja: Tako ode Avram iz Egipta gore na jug, on i žena njegova i sve što imaše, takođe i Lot s njim. A beše Avram vrlo bogat stokom...(1/2). Ali: I zemlja ne mogaše ih nositi zajedno, jer stado njihovo beše veliko da ne mogahu živeti zajedno(6). I dalje: Pa Avram reče Lotu: Nemoj da se svađamo ti i ja, ni moji pastiri i tvoji pastiri(8). Ovde se pripoveda o konfliktu između dva srodna plemena ili porodice, Avramove i Lotove. Konflikt je nastao jer su obojica imala previše životinja, a ono malo zemlje nije bilo dovoljno da ih prehrani. Tekst se stoga može čitati kao sporazum između dva plemena da se jedno od njih mora odseliti u neku drugu zemlju. Ovo je neka vrsta prevencije etničkog čišćenja između plemena Avramovog i plemena Lotovog, da se ne bi svađali. Dakle, Lot se sa svojim ljudima seli s ovog mesta i odlazi u Sodomu; jer: tada Lot podiže oči svoje i sagleda svu ravnicu jordansku, kako celu natapaše reka, beše kao vrt Gospodnji, kao zemlja egipatska, sve do Sigora, pre nego Gospod zatre Sodom i Gomor(10).
Potom se u nekoliko poglavlja priča o tome da Avram vara Saru, svoju ženu bez dece, a sa služavkom Agarom ne bi li konačno dobio sina. Sodoma se opet javlja tek u 18. poglavlju 1. knjige Mojsijeve, u kome GOSPOD vidi da vika je na Sodom i Gomor velika, da je greh njihov težak(20), i stoga želi da ode u Sodomu i da se sam uveri u to. Avram počinje da se svađa s GOSPODOM i kaže mu: Može biti da ima pedeset pravednika u gradu, hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mestu za onih pedeset pravednika u njemu? Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika sa nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku, nemoj, eda li sudija cele zemlje neće suditi pravo?(24/25) Avram započinje dugo cenkanje s bogom oko pitanja koliko pravednika je potrebno da bog ne ni uništio Sodomu, tj. da bi i nepravednike ostavio u životu zbog ovih nekoliko pravednika. I konačno Avram uspeva da spusti broj na deset pravednika: deset pravednika – to je minimalna cena za božju popustljivost. Ovo pitanje popustljivosti jeste u stvari srž ove priče. U središtu priče, dakle, nije božji gnev koji razara gradove, nego popustljivost prema mnogim grešnicima koje je ostavio u životu, ukoliko bi pored njih postojalo još samo deset pravednika.
Nigde u priči ne stoji naznaka da greh Sodome ima veze sa homoseksualnošću. Odakle onda potiče Vaša ubeđenost da bi nepravednike iz starog grada Sodome i homoseksualce iz današnje Srbije valjalo staviti u isti lonac. To ostaje Vaša lična tajna. Sigurno nećete dozvoliti da se dovede u pitanje teološka teza da je homoseksualnost greh. Mi se ne bismo mogli složiti u toj tački. Ako ovo i ostavimo po strani, ostaje pitanje zašto se Vi kao vladika ove zemlje toliko daleko udaljavate od vrline božje popustljivosti. Možete li biti sigurni da u ovoj zemlji ne možete naći dovoljno „pravednika“ (šta god Vi podrazumevali pod tim) kako bi i ostali uživali u božjoj – a time i u Vašoj vladičanskoj – popustljivosti?
Još uvek ne govorim o toleranciji, već samo o popustljivosti. Jer – recimo – tolerancija bi bila još mnogo više od popustljivosti. Ali „popustljivost s grešnicima“ je najmanje što smemo da tražimo od Vas kao vladike – po božjem uzoru iz Sodome i s teološkim opravdanjem. Ne možemo očekivati toleranciju od Vas kao vladike, sve dok verujete da se radi o toleranciji prema „grehu“. Možemo očekivati od Vas kao građanina, što Vi i jeste, da ograničite svoju netoleranciju – i netoleranciju Vaših pristalica – na slobodno izražavanje mišljenja, koje zakon svima garantuje.
Vaše javne izjave uglavnom bude sasvim drugačiji utisak: čini se da je za Vas vrlina popustljivosti pre dosadna pastoralna praksa u poređenju s gromoglasnim javnim mišljenjem o navodnim nepravednicima u srpskom društvu. To bi svakako bilo pre pitanje Vašeg ličnog ukusa, a ukoliko se u vršenju Vaše službe i u Vašim pastoralnim odlukama pozivate na božje upravljanje, onda ostaje neizvesno u kojoj meri su ta božja uprava i Vaš lični ukus zaista u skladu.
Po biblijskoj priči, bog na kraju uništava Sodomu i Gomoru jer je Avram tamo mogao da pronađe samo jednog jedinog pravednika: svog rođaka Lota i njegove dve ćerke. U Poglavlju 19 se kaže: tada pusti Gospod na Sodom i Gomor s neba kišu od sumpora i ognja(24), ali još u noći pre početka katastrofe nepravednici su opseli Lotov dom i zahtevali izručenje dva anđela, koje je bog poslao da spasu Lota i njegove ćerke. Tada Lot staje pred gomilu i kaže: Evo imam dve kćeri, koje još ne poznavaše čoveka. Njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja, samo ne dirajte u one ljude, zato što su pod mojih krovom(8). Lot nudi grešnicima svoje dve devičanske ćerke da rade s njima šta hoće, samo da ne bi povredio najviši zakon gostoprimstva.
Jeste li Vi, dragi gospodine vladiko, dok čitate ovaj tekst, zaista ubeđeni u to da ova priča hoće da nas poduči baš osnovnim pravilima crkvenog morala? Veći deo teksta koji sledi može nam o tome dati jasniju informaciju. Jer tamo se kaže da su pravedni Lot i njegove dve ćerke doduše umakli zlu Sodome, ali da su na kraju i sami živeli u jednoj pećini u brdu. I tako je jedna od ćerki rekla drugoj: Naš otac je star, a nema nikoga na zemlji da dođe nama kao što je običaj na zemlji. Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale porod ocu svom(31/32). I obe ćerke su napile svog oca i legle s njim, sačuvaše porod svom ocu, i rodiše dva sina.

Gospodine vladiko Amfilohije, meni je nepoznat izvor – a Vama očito jeste – po kome je „greh Sodome“ bio „greh homoseksualnosti“ i zbog koga Vi verujete da ovaj tobožnji greh zaslužuje Vaš vladičanski gnev, bez imalo popustljivosti. Sasvim drugačije uči nas prorok Jezekilj u poglavlju 16: evo, ovo beše bezakonje sestre tvoje Sodoma: u ponosu, u izobilju hleba i bezbrižnom miru beše ona i kćeri njene, a ne pomagahu siromahu i ubogome(49).

Ako ste baš toliko sigurni da priča o Sodomi i Gomori opravdava Vaš vladičanski gnev prema homoseksualcima u Srbiji i to s neposrednim autoritetom prikazanja, ne opravdava li onda obljuba ćerki njihovog oca incest, na isti način? Mislite li da bi trebalo u parlamentu da donesemo predlog zakona koji će ukinuti zabranu incesta između očeva i njihovih ćerki kada drugačije ne bi bilo moguće obezbediti opstanak porodice?

S nemačkog prevela Paola Petrić
Peščanik.net, 09.11.2010.

MARIO: PJESNIK BOCO

Pročitaš nekoliko njegovih pjesama i nazoveš ga pjesnikom. On te sačeka i pokloni ti svoju knjigu. Piše posvetu uz karakterističan osmijeh kojim se na svoj način uvlači pod kožu. Tek onako usputno ti traži mišljenje, kad pročitaš. Sve to nekako lagano, prijazno i s uvažavanjem.

Odonda te žulja primljeni zadatak i prati njegova dobroćudna faca. Čitaš poeziju ali nemaš iskustvo književnog kritičara. Naslov knjige 'Uljepšaj mi dan' djeluje nekako imperativno i obavezujuće. Očekuje li to pjesnik da pročitaš i pohvališ? Može li to jedna škorpija? Na naslovnici, u refleksu naočala vidiš sliku bašte hotela Bosna. Hedonista znači, e tu se sigurno podudarate.
Cijelo popodne čitaš tu neveliku knjigu. Čitaš, maštaš, podsjećaš se... Kao i pjesnik Boco: 'Svojeg nekad/ danas da se sjetim/ pola vijeka/ treba da preletim.'

Pjesme nije napisao novinar, nego romantični gradski šetač, naš dobroćudni Boco. Ne piše on zato što je hrabar nego zato što voli naš Grad. Banjalučanin za Banjalučane piše ispod aleja, piše o gradu kojeg nisu krasile velespavaonice... od dana kada je čamdžiji preplanulog lica ukras bila djevojka iz špica do saznanja da 'ta gospođa umornog lica/ biješe mi školska drugarica.'
I tako uvučen u Bocinu fantaziju ploviš ka onim iskrenim vremenima kada se u dugim redovima čekala karta za kino, kada ne biješe daleko ni solo grah kod Željeznog konja i sjetiš se Grada kojim nisu šetale klonirane djevojke, Grada u kome su ukrasi bili njegovi Građani...

'Zažmiri, da vidiš...', dobro kaže pjesnik.

Čemu sad poezija, ovih dana kada je mjesec studeni najtopliji?

Protegneš lijeno uz Vrbas, istinsku banjalučku konstantu... Kad tamo pjesnik Boco, bicikl i 'silk na lijesku zavezan'.
Nadaš se prilici kada će ti pjesnik uz ribu i njeno treće plivanje nastaviti svoju paradu stihova:

'Donosim vijesti, svima po mjeri
U vrtić su stigli penzioneri.
Od viška penzije kolače kupili
Častili djecu i pjevali.'

Mario

Vrbe kraj Vrbasa

****************

Ponio sam u Kanadu pet primjeraka Bocine knjige "Uljepsaj mi dan".

Jednu sam vec obecao Tonki i Bori Gagula.  

Prva cetvorica koja mi se jave sa zeljom da dobiju knjigu, dobice je besplatno!

Troskove slanja placa sretni dobitnik! Ali, ako je dobitnik u Torontu niko nista ne placa.

Bajram Šerif Mubarek Olsun

Kurban-bajram u doslovnom prijevodu znači "Praznik žrtve" i predstavlja podsjećanje na spremnost poslanika Ibrahima da žrtvuje svog sina kao dokaz poslušnosti prema Allahu. Kada je Allah uvidio da je Ibrahim spreman da to zaista i učini, dozvolio mu je da zakolje ovna umjesto sina.
Kurban-bajram se naziva i hadžijski zato što se tih dana obavlja hodočašće Kabe u Meki. Hadž je jedna od pet glavnih vjerskih obaveza za punoljetne muslimane, ukoliko oni mogu finansirati troškove hadža, a da ne dovedu u pitanje opstanak i normalan život svoje porodice. Hadž se ne smatra samo ispunjavanjem Božije zapovijesti nego i dokazom jednakosti svih muslimana pred Allahom, a cilj mu je i potvrda jedinstva i solidarnosti islamskog svijeta.

LAMENTIRANJE O VRSENJU VLASTI

Prilikom svakog novog odlaska u Banjaluku primijetim da je jezik kojim se tamo govori drugaciji od onog kojim smo mi nekada govorili i kojim se mi i danas sluzimo. I sve vise se razlikuje. Mladi posebno, prihvatili nekakav unjkavi jezik  kakvim se nikada u Banjaluci nije govorilo. Zatezu nekako cudno, rekao bih, kao da nisu iz Banjaluke. A vecina njih je rodjena, nekima i roditelji, nekima generacije ranije...Ali sta mozemo. Desilo se to sto se desilo. Migracije koje su se desile su ogromne i novi jezik je samo jedna od posljedica. Poredeci sa drugim posljedicama, rekao bih, beznacajna. I siguran sam da se to desilo i drugim gradovima, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu...
Ali ipak, pomislim, kako to da nema profesora jezika, banjalucana, lektora, onih kojima to smeta, pa da pokusaju da taj tok malo isprave. Znam da su radio a posebno televizija od posebnog uticajni na jezik.
Sjecam se koliko se nekada u Radio Banjaluci pazilo na jezik, koliko su nekada spikeri Radio Banjaluke bili drilovani i ispravljani ako negdje pogrijese. Banjalucani, spikeri i voditelji se se proslavili , nekada , u Radio televiziji Sarajevo. Sjecam se Duska Oljace, Rinka Golubovica, Zelje Sarica. Zaboravio sam zensku spikericu, mislim da se zvala Zrinka... Neki od njih su jos uvijek u snazi i mogli bi pomoci mladim spikerima i voditeljima da rade na  svom jeziku, da ga unaprijede. Sjecam se profesora Djaje, Sipke... Sjecam se i svojih ucitelja, nastavnika i profesora. Koliko su oni njegovali i pazili jezik! Razvijali ljubav prema lijepom jeziku, lijepoj rijeci...
Pitam se da li to nekoga sada uopste interesuje! Mislim da je svima vazno da pokazu sto vise razlika medju jezicima, da paze da slucajno neka tudjica ne promakne i ne uvrsti se u NAS jezik.
Ja nisam nikakav jezicki strucnjak. To ste vec mogli primijetiti! Volim jezik, ali niti sam ga ikada dovoljno naucio, niti sam uspio da sacuvam i to znanje koje sam nekada imao. Svasta se meni potkrada. Svjestan sam toga, ali ako mi neko ukaze na gresku, ja nastojim da je ispravim. 
Samo nekoliko primjera iz danasnjeg jezika u Banjaluci koji mi paraju usi i bodu oci:
Iz Nezavisnih Novina: "SNSD, DNS i SP biće nosioci u vršenju vlasti..." Tipican primjer na koji je nekada Obren Pejovic, urednik u Radio Banjaluci reagovao ovako: " Vlast se ne vrsi! Vlada se ili se ne vlada! Vrsi se nuzda!"
Vrlo popularna je i rijec "kapacitet". Kapacitet za ovo , kapacitet za ono. Ima kapacitet, nema kapacitet...
Ovo, vjerovatno i nije gramaticki pogresno. Ali sama rijec kapacitet je rogobatna, gruba, tudja, tehnicka... Vjerovatno se u nekim prilikama moze koristiti, ali za svakodnevnu upotrebu je ruzna. Nije li!? Sada se koristi na svakom mjestu. A zna se i ko je uveo u svakodnevnu upotrebu i ko je i dalje koristi u svakoj trecoj recenici. Jedan kapacitet od kapaciteta. Pa onda, po onoj narodnoj:" Vidjela zaba kako se konj potkiva, pa i ona podigla nogu..."
A tek "lamentiranje". Gdje god se okrenes cujes izraz "lamentiranje". Bas lijepo zvuci, nekako pametno, strano... A zasto, kad imamo toliko lijepih nasih rijeci: zaliti se, tuziti se, oplakivati, jadikovati, kukati, cviliti... Ili mozda lijepu englesku whining. Evo, ja lamentiram na lamentiranje, i vec sam izlamentiran, jer mi se dize pritisak ...
I necu dalje...
Imate li vi neki primjer na koji vam se dize pritisak?

IN MEMORIAM: Z l a t k o M i d ž i ć - M i d z a

(uzbluz.com)

Po obicaju, udjem prvo kod Caje da pogledam ko ce mi  se od raje nasmijati sa slije, ko ce poslati kratki,  banjaluckim kodom sifrovani komentar,  kad ono:

Najbolji baser grada u narodnjacima.

Odlično razumijevao harmoniju, imao odličan sluh.

Svirao i gitaru, dobro harmonizirao glasom.

Umro u subotu ujutro u 6.

Midja  (drugi s lijeva)

A samo prije pet nedjelja sreli smo se u Moneu i ovjekovjecili susret. Nije se zalio...

Polako ali sigurno, odlazi nam Banjaluka. Midza je bio i ostace dio Banjaluke koju pamtimo.

Pocivaj u miru, druze moj...

In memoriam: Zlatko Midzic

Ovako se ispraca Banjalucanin:

MARIO: DRUGI UGAO (9)

Ja sam prepoznao ficu! Zgradu? Jos mi svjecica ne pali!

MASA: DZUNGLA U BOLIVIJI

 OK. Ovo je dzungla oko Amazona u Boliviji!
Majmuni, krokodili, ustvari zovu ih caymen, mnoge ptice i svasta jos.
Tri dana smo proveli na brodicu. A da, i vidijeli pink delfine, ali ih nisam uslikala...
Masa

Onima koji su sve ovo odgledali do kraja, poklon sa interneta koji mi je Angel upravo proslijedio. Nema direktnu vezu sa Masom , ali mozda cete naci i da ima....

People are awesome