POEZIJA

Riječ slavuja
Slavujevi jezici
Na trpezi
Ili slavujeve pjesme
Na grani!

Ne! Ne može gospodo!
Ne može obadvoje!
Večera
Ili koncert!

Ilija Ladin

********************
KUĆICE U SVEMIRU

III
Svemirsko smještanje.

Kako je sve još uznemireno, sve udara jedno
o drugo.

Brid o brid.

O što sad objesiti drage slike sa zemlje.
Uspomene.

Ne postoji zid.

Al polako, oprezno otvaraj te čvrste kapke
kovčega,
Odletjet će sve.
Ovdje se traže stvari druge građe,
ne one zemaljske, male, zastarjele.

Traže se stvari s drugom točkom ravnoteže.

Stvari bestežinske, nesvojinske.
I skladne, koje ne bježe.


SVEMIRSKI POHODI

IV
I tamo je nešto, o što nam se odbijaju sjene.
Što ih produljuje i svija.
Tamo je nešto, što nam prelama sjene
i vraća ih k nama savijene u svod.

Pozor, pozor.

Zaustavite hod.

Što vam se čini. Što? O nešto se odbijaju
naše sjene.

Što vam se čini.

To svemira je rub, ne kraj.
To svemira je rub, to se beskrajnost
svija u oblini.


BALADA O ŠKOLSKOJ KLUPI

Gdje li je ona stara školska klupa.
U mastilu crnom i rezbarijama.
I drug moj s kojim sam sjedio skupa.
I drugi u drugom redu pred nama.

Da mi je, ko u ona vremena,
da sjednem u raskliman joj sklop.
A profesor nagnut nad mnoga imena
u tišini i moje da šapne: Šop.

I ne znajuć, da svi gledaju na me,
zanesen bih bio u svoje snove.
Moj drug bi me tada tako u rame:
— Zar ne čuješ? Ustani, tebe zove.

O kako bih opet izišao rado.
I uzeo spužvu i kredu na stolu.
Pa makar mi isti onaj račun zado
i reko pred svima, ti nisi za školu.

O da je to sada, spustio bih kredu.
Sav sretan što ću u klupu opet sjesti.
Ali već sutra ne bi me bilo u redu.
Otišao bih za kovača na cesti.






NEVINOST

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svijetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo platno ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti,
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika,
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su griješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.


KROV

Od tame i od čađi, sa pognutom strehom,
ljuljajuć se i cvileći škripi.
Nada mnom je spušten i nad mojim grijehom.
Svu noć nešto tamno s njega sipi, sipi.

Pod njim se svršava moj svagdanji put.
Pod sobom on jedan mali život skriva.
O i svakog dana sve sam više pognut.
Kao da mi krov sve niži, niži biva.

Al svaki put, u neko doba gluho
probudi me kroza nj plavi dah svježine.
To krov tamni nada mnom zaškripi suho.
I pospe me zvijezdama kroz raspukline.


SMRT SLAPA

U mutnom izlogu puklo je srce sata.
U sluhu je još samo zaostao šum.
Tišinom prenuti svi stanovnici nijemo,
svi stanovnici brižno otvorili vrata.

Po sokacima sve sam svjetiljke potrno.
Krojaču u prozor kucnuo ledeno:
Ustani, nađi to uho igleno.
Odijelo mi skroj, odijelo sašij crno.


NAOČARI MOJE BAKE

S teškim konjima sad će večernja kola
odvući iz doma mog sve stvari.
Pusto je, još samo tinjaju nasred stola
mrtve mi bake mutne naočari.

Koliko puta su bistro gledale u mene,
na plemenitom joj nosu radosno dršćući.
Koliko puta tajnim suzama zamagljene
što je već svanuće, a još se ne vraćam kući.

I nema me i nema, a Velika Kola
već gasnu i baka je sva u mraku i brizi...
Niz hladne, ugasle očari nasred stola
jedna suza još klizi.


Nikola Šop


*******************

NAGLAVAČKE

Kuga za druga.
Giljotinja za istinu.
Udav za ljubav.
Medalja za laž.
Pobijmo gladne.
Porobimo jadne.
Slavimo slavne.
Sve je naopako,
Hodajmo naglavačke.

DVOLIČJE

Nisi mogla naći riječ
da mi kaže
da čas si zemlja, čas si voda;
nisi mogla naći suzu
da se ispriča u tvoje ime
zato što čas si lice
a čas si naličje.
Oba lica sam volio
ne vidjevši njihovu različitost
i oba sam lica mrzio
shvativši da nisu jedno.

Berislav Blagojević


*************
IVAN Lovrenović

PROHODIMO SVIJETOM

SAN O PLODU

Pronosiš kroz godine
sklopljene dlanove
Podnosiš
i svijet
i godine
i šamare i čemere
zbog onog
što u dlanovima misliš
da raste od tvoje topline

Sanjaš kako će ti
razvaliti dlanove
kad stasa
kad ozeleni
kad progovori
Kako će ih silno razdvojiti

Onda te
nakon
toliko svijeta tolikih godina toliko muke
udari po sklopljenim rukama
zbilja:
iz spečenih dlanova
prospe se
pepeo

ČAK I TRAVA

Mravi znaju
Znaju i pčele
Svi znaju
čak i trava
Samo dvonožna pamet
u se zagledana
sobom zaluđena
ne zna
kad će nevrijeme
Odakle
smrt za vrat

KAKO ŽIVIMO

Ranjeni
prohodimo svijetom
i odgovaramo
na pozdrave

 

ROMARI

Svijetom hodimo
svijetu
u
pohode
Nikad on nama

 

DIJETE

Na hladnoj kori
planete —
iscvao osmijeh  

*************

OČI

Ubijen sam,
raskomadan,
bijesnim psima bačen.

Pojeden sam,
jedino oči moje stoje
same u polju rose,
zagledane u stranu od koje se
ni u snu obrtale nisu.

Psi se u strahu povukoše,
ogledavši se u jamama zjenica mojih -
još u njima tinja
oganj neba preduboki.

Oči moje na straži,
oči moje na livadi cvjetnoj -
u livadu kaplju tek rođene zvijezde.

Stevan Tontić 1993.


*****************


POSLJEDNJA LJUBAVNA PJESMA

Na početku građanskog rata
ja i moja apsolutna ljubav
sporazumno smo se razišli.

U nekom drugom životu
ja ću biti drvo
a ti ćeš biti ptica!
Obećavam da ću čekati da doletiš
do mene, a ujedno se obavezujem
da neću zavoljeti neko drugo drvo
rekao sam ja i emigrirao u Njemačku.

Prošle su godine i životi,
sa njima i ljubavi...

Iznad gradskog parka
u Bijelom Polju, nakon rata,
više ne lete ptice!

Na Wilhelmsplacu u Offenbachu
raste jedno drvo ali i dalje se ne može
tvrditi da sam to ja.


Saladin Dino Burdžović



Duško Radović


PRVI DAN

Danas je prvi dan, početak.
Želim Vam da Vas ne boli ono što Vas je bolelo
a da Vas voli ono što Vas nije volelo.
Želim da Vam deca budu bolja od Vas,
da se više Vi hvalite njima nego oni Vama.

Želim da Vas dobro služe noge,

da na njima provedete veći deo nove godine,
da imate više posla nego vremena.
Želim Vam da budete potrebniji drugima,
nego oni Vama.
Da želite i možete više nego što Vam treba,
a da sve što vam pretekne
podelite sa onima koji ne mogu kao Vi.
Nemojte uzimati mnogo više nego što dajete.
Mislite malo na one kojima će morati da uzmu
ono što Vama budu dali.
Želimo Vam da dobijete stan ako ga nemate
ili da umete da se radujete ako ga već imate.
Da vam ono što imate ne bude manje
od onoga što nemate.

Želimo Vam, na kraju, da ova godina
ima više sreće sa Vama nego prethodna!

**************

ŽELJEZNICOM

Telegrafski stup i smrznuto polje
I pogled zasićen i tup
I život bez volje
Mijenjaju se krajevi i postaje
Al' tuga, tuga ostaje
Nosim je od stanice do stanice
I nosim je od granice do granice
Osjećam se ko kotač vagona
Koji sila vazda u daljinu nosi
Ali on se vječno oko svoje osi okreće

Dragutin Tadijanović

***************

Razgovor
Mak Dizdar


Za R. Konstantinović


Htio sam da slušam da čujem da razumijem
razgovor jednog talasa i jedne školjke
A oni mi rekoše
Lijepo,
a jesi li slušao čuo razumio razgovor
onih koji hodaju uspravno kao i ti
onih koji se dižu nebu pod oblake kao i ti
a ptice nisu kao ni ti
spuštaju se na dno mora kao i ti
a ribe nisu kao ni ti

Sada šutim

Jedno uho okrećem prema talasima i školjkama
a drugo prema onima
koji hodaju
uspravno

Slušam

Kažite mi već jednom
Kad ću čuti kada razumjeti kada progovoriti

*************

Bez Izlaza


Mario Suško

od samoga početka trebao si znati
stvari nisu kakvima se čine,
premda i tad one jesu to što jesu -

pukom srećom prošao si brisanim prostorom
vođen iluzijom kako je ono što se ne vidi
paralelno onomu što je pred očima:

no pravi put, bio tamo ili ne,
tek je pokazatelj, i moguće ga je spoznati
samo ako se spozna opseg njegov:

ti ne vidiš tako daleko, i nikakav kompas
ne pomaže ti, poradi opraštanja, opisati
četiri strane svijeta sa zaboravljena raskrižja -

k tomu, jedna stvar uvijek ostaje
bez odgovora, koliko je netko voljan pamtiti
kako bi preživio ono što je izgubio -

poći ćeš dalje: to oporukom ti ostavljaju
oni kojih više nema, no moraš biti svjestan
pamćenje je samo beskrajna slijepa ulica



***************

Dubinu vode
izmjeri Jocin dajak,
čim mine zima.

Splet sočnih trava
im na suncu požuti
uzri u leprš.
Žena je vidra.
Torzom peca rijeku
Preskače sedre.

Što voli ribar
svaka rijeka zbori
u obalama.

Vilin konjic u
kolu žednih leptira…
Vodvilj nad vodom.

Tuče krupan grad.
vinova loza grli
Nedozreli grozd.

Stevka Kozić Preradović

(haiku iz Muzika vode, BL 2011.)
 
***************
VRBASKA USPAVANKA

Ni izmišljena,
ni napisana,
ni naučena,
ni pročitana,
već prije nas
i sveg što tu
oko nas zri
i što na dnu
u nama vri,
iz žile tla
našla svoj put,
svoj bijel glas.

Već prije nas,
sa svoga dna,
iz svoga hrama
našla svoj put
u noć i dan
i kao život
potekla sama.

Čas šapat je,
čas huk,
čas zvon je blag
i sjene hod
niz zovin sag,
i korak sna uz vrbov brod
pospan i mek,
čas lista dah
i jeke jek.
U isti mah
mlinski je buk
i vira zov,
brzaka šum i slapa zvuk,
pa jedvačujan let bijelog cvata,
pa odjek nekog potmulog bata
što tutnji dolje kroz vječni mrak
kao života drevnog znak.

Kao sjene hod
niz vrbov brod,
iz žile tla,
sa svoga dna
našla svoj put
još prije nas
i iznijela svoj bijel glas,
svoj bistar zvuk,
šapat i huk
i utkala se u sve što tu
oko nas zri
i što na dnu
u nama vri,
u korak spor i dubok san,
u krvi put,
u noć i dan,
pa toplom lukom,
pa dušom grada
nevidljiva a moćna vlada.

Šapat i zov
i zvon je sva,
odvodi u san,
budi iz sna,
srebrni čamac pod vrbom njiše,
u listu trepti, struji i diše
i plávi zelen zovin sag,
ovija strehu i kućni prag
i ognjištu se uz prozor uspinje,
pa ljulja tople zipke djetinje,
a onda, kao sjen tišine,
tiša od svake uspavanke,
u cvjetnu baštu haremsku mine,
u baštu gdje su otišle majke,
pa svaki život umrli
nemuštim glasom zagrli.

Sad jedvačujan let bijelog cvata,
sad taman odjek potmulog bata,
sad korak sna,
još prije nas,
sa svoga dna,
iz svoga hrama
našla svoj glas
i kao život
potekla sama.

Nasiha Kapidžić Hadžić

*****************

ZIMOVANJE SA SABINOM

VII

Silazim s oblaka
    i pev i gnev
kroz usta opaka
   čiji je zev
prag večne utrobe
   u čiji rov
nek San mi ugrobe
   i scrne zov
konačnog svetla
   da tonem sav
pod težom sve-tla
   niz zaborav ...

Kolja Mićević



OTOCI

Grgošćak     Kozjak
Olib             Lutrošnjak
Rt Ovčjak   Obljak
Pohlib          Lukovnjak
Mrtovnjak   Škarda
Vrtlac          Morovnik
Hrbošnjak   Jadra
Mrtvac        Borovnik
Vodenjak    Gustac
Mežanj        Prmetnjak
Tomešćak    Dužac
Knežak        Mrtenjak

Kolja Mićević

**************

TA MUNJA SVIJETA

Silazim.
Opustošen vidik moj.
Sada me ljepljivi krikovi
tvari ljepljive progone.

Uzlazim krajolikom pustim
na mjesta sveta nekad
prepun mrskoga sebe.

Otkriti tajnu i tupo snatriti
izvan sebe samoga.
Ostati prazni zgrčeni kalež.
Govore moj suhi.

Još jednom udahnuti
memljivu zaparu svijeta
i u pustu zemlju opustošen
leći.

Kao ružan san sve moje minu.
Sve drage usne
vapajno
na vapajnoj usni svijeta mriju.
I sve što se dotače mene
u gromoglasnu prazninu ode.

I nikad više
ni stvari kužne
neće vratiti odsjaje vatre
ogledalo sunca,

Silazim.
Taj jedini bol znani
što ustoličen u meni
traje.

Ta munja svijeta
kojoj tako ljudski odolijevam.

Stanislav Bašić

*********

Pred našu kuću dohodi noću
Nekakav nevidljiv čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
i vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Naš pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome ...

Ćamil Sijarić

********************

VESELA ŽENICA

Bože me prosti, moje bi i prođe,
a bila sam ženska, ćusta i na glasu,
bilo me, bogme, i gore i dolje,
da prihvate momci, oči da napasu.
Moj pokojni Gligo odvaraćo je lice
od moje puste ženske besposlice.

Bilo me je svuda, u jarku, kraj vode,
gdje god je s pogleda, pravila sam logu,
za mlada, zrela, putnika, komšiju,
gazdi i trgovcu, čobanu ubogu.
Mila sam bila i uči i đaku
prečasnom popu. Peri crkvenjaku,

Takav se rodiš, ne znaš reći neću,
prosipaš ljepotu, štedro, s obje ruke,
čemu da je štediš, šta da radiš s njome,
raspi je na ove seoske hajduke.
Digla sam barjak, neću da se predam,
nikada reći: neću, ili ne dam!

Šta je, bogomoljci, šta to šapućete,
mislite, valjda, da je bogu krivo?
Ako je kail da se na me ljuti,
zašto me je onda ovako darivo?
Nikada se nisam sestrimila s tugom,
i kad je pljusak, ja svijetlim dugom.

Nije mi žao ni ovdje, pod travom
jer dok sam bila, valjano sam bila,
kroz ovaj život, bosi, strnokosni,
ponesoše me nevidljiva krila.
Prošla sam žurno kao kiša majska,
dok dlanom o dlan, već pred vrata rajska.

Ne strepim, baćo, šta me dalje čeka,
pred svetim Petrom neću da se zbunim,
sama ću iz ruku da mu uzmem ključe,
ako se čiča nešto uzjoguni.
I šta ćeš dalje? — hajde, baćo, reci,
ta valjda gore nisu, listom, sveci!

Branko Ćopić

**************
GROBLJE ’’LAV’’

maglica prozirna kao listovi
za odvajanje slika u albumima
a njenu
raku
grobar kopa
svojski kao da
kopa
temelj kumovske kuće

Marko Vešović


***********************

ODLAZAK

Sve što smo vidjeli
odnijeli smo
u daleki zaborav

Činilo se da to
Veliki Vašar
nije ni primijetio

Kad smo ponovno došli
nakon dugih godina
njegove su slike
blistale u novim bojama

Radovao se što smo tu
i što smo mu vratili
dio onog što smo nekad uzeli

Irfan Horozović


PREPOZNAVANJE BOLESTI

Vidim ulicu kroz koju sam prošao
nekog davnog dana

Izgubio sam taj dan davno
poput bezvrijednog novčića

Slutim u trenu
da sam se vratio negdje

I shvaćam
dok se taj tren ruši
da je povratak
neizlječiva bolest izgnanika

Irfan Horozović

*************

VRBAS

Počesto nisu znali, gdje su,
okrećući se prema obalama,
gledajući dno, suviše strano,
potom nebo svedeno na krilo ptice.

Otiskivali su se smjelo,
misleći da im je sve poznato,
da već i dlanovi im pamte
svaki zaveslaj, ili tvrdi dajak.

Vodila ih je ptica, ili opklada,
da se neće vratiti istim stopama,
noseći u njedrima reski zvuk;
cijepa se voda od stijene, od trave.

Iz kanjona, nahrupi osvetnički,
a ne čini ništa, osim poigravanja,
dječačke obijesti, uz pragove kuća,
začikujući dječake, u san utonule.

Privlačeći im se na drhtaj,
pod krevet dovlačeći strasni mulj,
miris hladne vode u avgustu,
ispisivala je svoju skasku.

Otisnuće se smjelo, očevim tragom,
noseći u kljunu osvit i nadu,
zanjihani u azur sav od kliktaja,
otisnuće se, kao preko svijeta.

Ranko Risojević


**************************

SAN

 
Dođi lezi.
Spusti kosu.
Odmah do uha mog.
Okreni leđa.
Suncu.
Sklopi oči.
Držat ću te za ruku.
Brojati.
Sunčeve zrake.
Na leđima tvojim.
Da ne zaspim.
Dok se oči ne umore,
srce bude kucalo.

Džana Muminović

ZA KRAJ ILI POČETAK

Još, kao slabost.
Daj, kao mana.
Meni, kao sebičnost.
Ja, kao cjelina.
Tražiti ljudske slabost i mane.
Ne.
A i sama se bojim visine!

Džana Muminović

*******************
Kičeri su među nama

Pepeljara u obliku muhe
upaljač u obliku cigarete
i tanjur u obliku lista vinove loze
kišobran u obliku štapa

Čašica u obliku bačvice
Revolver u obliku naliv-pera
i bodež također u obliku
Guma za žvakanje
u obliku cigarete sa filterom
boca u obliku knjige
tabakera u obliku boce
otvarač za boce u obliku gitare

Stvari na rasklapanje
stvari na rastavljanje
stvari na sastavljanje

Pepeljara u obliku školjke
telefon u obliku klavira
Smrt u obliku života
Život u obliku smrti
Ljubav u obliku nečega

Arsen Dedić


Brzim preko Bosne

Spremam sreću za te i budućnost drugu,
Krenut ćemo, draga, vlakom prema jugu,
Pobjeći iz svega u začaranom cugu,
Zlatnim kolosijekom, vlakom prema jugu.

Ostaviti dane i godine posne,
Kao davno nekad, brzim preko Bosne,
Samo vjetar s mora ljubit će ti lice
Kad krenemo jednom s ove raskrsnice.

U tom kraju više nećeš sresti tugu,
Stići ćemo sunce, vlakom prema jugu,
Ostaviti dane i godine posne,
Kao davno nekad, brzim preko Bosne.

Arsen Dedić


*******************

RITUAL PROLAZNOSTI


Oni su sve znali (Crnjanski, Piter Bruk,

Bitlsi, Aca Popović, Cesarić…)

Oni iz moje generacije

Nisu znali samo jedno.

Nisu znali najvažnije

Nisu znali: ritual prolaznosti

A snivali sun a mjesečini

Dok je rokenrol postajao prolaznost…

Gradimir Gojer



OČI OD MORA

Noćas se ljubavnici kunu

U našu ljubav

Preklinjem te da ne vjeruješ

Noćas se u maloj luci

Barka potapa

Zabludjela u more naše

Noćas samo smo mi svjedoci

Apokalipse

Drugi su statisti ove propasti

Oči od mora ti vraćam

Poljupcem

Na mjestu naših bojeva

Gradimir Gojer




*********************

OGLAS


Mijenjam sjećanje
za dan topao ljetni,
riječi za dlanove srca
misli za tapšaj trave meki
brige za sunovrat kiše.

Mijenjam sjećanje
za nenajavljen susret.

Uglješa Kisić

DRAMSKI ELEMENTI

Muškarac – monolog
Žena – monolog
Dva muškarca – dva monologa
Dvije žene – dva monologa
Muškarac i žena – dijalog
Dva muškarca, jedna žena – drama
Dvije žene, jedan muškarac – tragedija.
Monolog iz sebe ispušta
svijetle, tamne krugove
vodencvijetu slične.
Sjenke noći let im prate.

Uglješa Kisić



**************

Dva mora

Ni u planini,
ni u marini,
ona nema svog veza.

Obnoć isplovi,
zorom se vrati –
ta kuća od pruća breza.

Dva mora s tisuće ruku
do dna se pjene i grle
usred modre bonace.

- O kapetane,
nek zvijezde noćas
sidra u Jadran bace.

Enes Kišević

More između nas

More mi u san dođe,
zapjeni mirne snove.
Ti spavaš od svega daleka,
a mene more zove.

Kradom me k sebi mami
u modre vedre vale
dok u san tonu ti ruke
od rada otežale.

-Ostavi bijele dvore-
kroz san mi more mrmori.
-Razapni svilena jedra,
ljepotom mojom zaplovi.-

Ti spavaš od svega daleka,
a mene vatre more.
Između tebe i mene
tiho se zavlači more.

Enes Kišević
***********************************

NIMFA, IZVOR

Tiho, kao device, raspu se mirisi, oteku vina,
preplave topla jezera, njina dna alge,
oči samotne sklope se u smaragdu dubina,
gde vode su meke nepomičnosti, i blage.

U lagune oteku suze snega, čisti vali,
pod bokorjem trava, utva utvu snuje,
talasi izdišu, oh, bučno na peščanoj obali,
mlakošću krvi sumrak sve zaobljuje.

Kosa zaleluja šumom svela jorgovana,
strujanjem toplim ruke, dodirom dlana,
preobraženo u vejavicu lice utone u maglu –

nebo se odslika s plavila slana
nemošću u kojoj su sva snaga i slava
bele, beskrvne ruže u zrcalu.

Dragan Jovanović Danilov

********************

BLIZU MORU


Pjana zrnca usnih uzrela nara,
zasužnjene perle, rujno blistavilo Grala,
grimiz-kuglice u jari ćilibara,
čaraju oči, oh, mistična zrcala.

Iz raspolućene kugle šrapneli se obruše
kad seljanka britvom zaseče koru,
o, kako sviće iz dubine duše,
tu među pinijama, blizu moru.
I svetluca klupko srebrnih srdela
ljupko svijenih u ribarskoj mreži,
duša moja – opatica u heruvimskom ruhu,

glas plašni pristigne iz neobitanja bela,
u žeđi poljupca zamrznut svet leži,
peludna strujanja cveća zamešana su u kruhu.


Dragan Jovanović Danilov

********************

NARODNA S POTPITANJIMA


Zapjevala bulbul ptica, misli zora je

Što ću s takvom pticom?

Ustaj fato, ustaj zlato, spremaj darove

Gdje ću s takvim darovima?

Ja sam mlada i sirota, nemam darova

Kud ću s takvom mladošću?

Dragi mi se oženio, nisam ni znala

Kako ću s takvim dragim?

Mile Stojić


MATEJ


Pšenica koju baciš na kamen neće nići

neće je kosac kositi niti žrvanj mljet

Vjetar će je vitlati, nositi i ona će stići

I bez ičije ruke, u svijet

Preko dalekih mora ona će klasati

crpeći novu snagu iz nevidljivoga stijenja

Iz njenog zrnevlja ponovo će stasati

nesreća i pustoš jednog pokoljenja

Mile Stojić

*********************

STAN


Kuća geometrije puna.
Kvadrati. Kružja. Pravougaonici.
Crn zastor i žuta sobna luna.
Ti i ja, licem u lice.

Sijaju kugle, paralelopipedi –
Božji na prijestolju Um sjedi.

Kristalnoplavi prsti
zarinuti u meso mračno.
Ovdje smo konačni, jedina. I čvrsti.
Sve je savršeno i tačno.

Zlatna u podrumu mumija.
Euklid u kovčegu leži.
Prazno srce, koliko teži
prostor što u tebi log svija?

Staklenih vrata sad će cik.
Večernji sada urlik.
Žestoki anđeli srojiće se
na tihi standardni lik.
A blješte kugle, paralelopipedi –
cakli se Oko. I mozak ledi.

Stevan Tontić
 
 
GRANICA


Ne mičući s kućnog praga,
ne odmičući se ni za lakat od ženina skuta,
probudih se u novoj državi,
kaže mi znanac.

Granica je povučena
posred srca.

Razum je počeo da shvata i pravda,
ludo srce lupa i poriče.

Ja se teturam:
ni uspravljen, nov korak da bacim,
ni oboren, u zemlju da legnem.

Stevan Tontić

*****************************************



VRBA 


Skuplja rosu
u zelenu kosu
Mrse joj se misli
duša kroz njih visi

I pokraj vode korača
u vjenčanici plača

Irfan Horozović


 
 
 
***********************

ROĐENI DVADESET TREĆE,
STRIJELJANI ČETRDESET DRUGE

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.

Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,

mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,

mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,

crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.


Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.

Nije bilo tajni o polegnutoj travi.

Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.

Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.

Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se

gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju

prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,

s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim

smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.


A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,

na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,

na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,

divne i kad ne ljube,

čekale su Ane, Zoje, Žanet.

Čekale su da se vrate vojnici.

Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.


Nisu se vratili.

Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.

Preko njihovih strijeljanih očiju.

Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.

Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.


IZET SARAJLIC
1953

**************

Govori hauzmajstor Šulc


Svaki put kad se za novčanik mašiš, upamti jedno

Nema tog plaćanja na ovom svijetu, niti jedne pare što ju dadneš

A da nije provedena u završnom računu, pa kad nešto negdje plaćaš

Sjeti se, nepoznat netko, netko sličan tvojoj majci

Zbira svaki dinar, dolar, marku, liru, svodeći tvoje račune

U jedan završni, a ovaj svijet u kojem svaka stvar ima svoju cijenu

I ljubav, čim se pošteno ne plati, u paru je moguće izmjeriti

Samo tuga i buđenje osamljenih žena nemaju cijene

Zato se, sine, rađaju djeca i zato ovaj svijet svake godine

Čim dođe mart i ogrije zemlja, za prošlu godinu svodi račun

Prebroji svaki novčić, ubilježi svaki trošak, sakrije sitni gubitak

Za tugu, buđenje osamljenih žena, netko sličan tvojoj majci

Odlaže kraj

Miljenko Jergović

**************
Kad je klavir nijem


Kad je klavir nijem
televizija postaje epicentar filozofije.
Ne mogu se smiriti, niti mogu disati,
jer je jutro donijelo svjetlost,
a ja se ne sjećam ničeg pametnog –
da započnem i dostojanstveno dovršim.

Mehmed Begić



*********************

LAŽI

Laž je što sam pisao u onom pismu koje sam spalio,
da na tebe mislim čitavo vrijeme.
Ali mislim na tebe većinu vremena.

Laž je i to da ne mogu spavati:
Spavam izvrsno i osim toga sanjam
o drugim ženama.

Lijepe žene, koje vidim na ulici
skidam očima dok pokušavam
ne misliti na tebe.

I udišem njihov miris dok mi se ne zavrti.
Ali sve usporedbe ispadaju u tvoju korist
i moju usamljenost.

Henrik Nordbrandt


KONTROVERZA

Na stolu cvijet
u metalnoj vazi
od granate.

U KOLIJEVCI

Ženo, odakle ovom djetetu
maslinova grančica
u ruci?!

Goran Sarić

************

TVOJE CIPELE

još uvijek tu
preostale
patkaste
na drugoj stepenici
klanjam se
ceremonijalno
i japanski
da bih poljubio
prostor
i vrijeme
tvoga prisustva


JOŠ UVIJEK U ŠOKU
zurim
kroz prozor
brijačnice
balansirajući
na rubu
između izvora
boli
i mirne površine
življenja

Chris Agee

**********************************


PRIJATELJI U SVEMIRU

Oni koje znam ostarjeli su, raseljeni prijatelji.
Rđa snijeg u Švedskoj, sa druge strane globusa
sitne elektronske poruke: ili jest požar il` nije
požar. Nijedna vijest nije vijest, sve su već čuli
moji umorni prijatelji.
Jedino je uspomena novost za koju još imamo
radoznalosti. Uspomenama prilazimo bez sumnje,
ali pažljivo. Kao kad smo u našoj ulici učili
zalutalu mačku, crnu sa bijelim šapama, da jede
iz ruke. Mada gladna, prvo bi omirisala prstenje.

Milorad Pejić

********************

Umjesto ruza, Mario poslao dvije prigodne pjesme

UNUKA

Po cijeli
Dan
Raspetljavam
Njene osmijehe.

Klupko
Zamršeno.
Zađe
Za brdo,
I dan je potrošen.
Enisa Osmančević Ćurić

VOLIM GODINE

Volim ove zrele godine
Kada se kajmak obira,
Ja berem svoje snove,
Tragove života, dodira.

Ne berem slavu, šta će mi,
Obrste slavoluke
Mračni jahači bez konja.
Ja berem tvoje ruke.
Dodirnuo me pramčiok
Između dva oblutka,
Tek proklijali prsti –
Rodila mi se Unuka.

Dotaknula me tuga
Svijeta, srlja u mraku.
I u snu svjetlost pjesme,
Tvoj korak u mom koraku.

Enisa Osmančević Ćurić




UNA

to je moja rijeka*************
u njoj sam se prepoznao
tamo gdje su gusti šaševi pletenice sedrenih nimfi
što u augustu, kad padne vodostaj, pokazuju svoja bedra
po kojima hodaju užareni kupači dok madžar prska zrakom
to je moja rijeka
brza kao misao na onoga koga voliš
sposobna kao opal da mijenja nijanse
to je meandar u obliku šljaštećih vena
niz koje plove lađe drvenih rebara
a između njih sijevaju ulašteni riblji trbusi
s krljuštima većim od ljudskog nokta
to je moja rijeka
njena boja se rimuje sa atmosferom
pio sam je kao majčino mlijeko
skriven od metaka, gledao je kroz drhtave listove jasena
i divio se njenom živom plavetnilu
to je moja rijeka
u ratu, crta razgraničenja dvije strane svijeta
berlinski zid sa milijardu kapljica
kojeg smo sagradili u babilonskim stražarskim noćima
iz sve snage žudeći da ga razbijemo
to je moja rijeka
moja zemaljska zvijezda
ne tako slavna kao Guadalkivir
ali ipak teče kroz moje srce
savršeno opravdavajući svoje ime.

Faruk Šehić

NIŠTA NOVO NA SVIJETU

Obojio sam jedan zid
U istok i zoru
Jedan zid
U jug i podne
Jedan zid
U zapad i suton
A jedan zid
U sjever i noć
I vi pitate mene zašto
Sažaljevajte mene zašto
Zašto sam među čet'ri zida ostao Nisam

U čet'ri strane svijeta
Gledam s jastuka
Na istoku ništa novo
Na jugu ništa novo
Na zapadu ništa novo
Na sjeveru ništa novo

Ništa novo
O ljubavi i gladi
Nema na svijetu
Prijatelji

Ilija Ladin

**************

DRUGI NAČIN
Ostaćeš neprimjećen
pred milionima braće po kocki
kada izvučeš
obilježenu kartu
Drugi način
da privučeš njihovu pažnju
krajnje je jednostavan
Ti ćeš biti
obilježena karta

Željko Đurđević

**********************

TESLA


Sve ti je ravno do dna u zemlji tulipana
Jer sve si dalje od laži i demona Balkana
Gdje su ti davni ljudi? U kojem vremenu žive?
Prokleta divlja plemena, tu jedni druge još krive

A pjesme pjevaju djeca, nadu čuvaju novi
Nazovi

Kada posisaš sva vesla, tada Nikola si Tesla
S pravom možeš reći da je struja tvoja
Cijeli život za ideju, tvoje riječi su u spreju
Zato nemoj da te puca paranoja

Koliko košta sloboda? Čime se ona mjeri?
Bez zemlje, para i roda, u svojoj privatnoj vjeri
Istina davno rečena, svi ispunjeni snovi
Zaplovi

Svi na ulice, dižimo guzice
Jer svijet je u nama, a ne u kulama
Svi na ulice, nek padnu ubice
Spalimo zastave sve, mašimo čunama

Dino Šaran

*********************************
Proglasavam Maria urednikom stranice Poezija.
Plata po dogovoru.
PC (2010-08-23)
***************
SUD I JA


Pita mene sudac
jesi li znao da je to bio spomenik
ubijenim civilima
velim ja jebi ga
nisam

Pita mene sudac
jesi li znao da su to bili samo
starci žene djeca
velim ja
nisam

Pita mene sudac
jesi li znao da su to civili do
zadnjeg bili Hrvati
velim ja
nisam

Pita mene sudac
a jesi li znao da su sve te Hrvate
1943. ubili četnici
velim ja stvarno
nisam

Kaže meni sudac
na kraju
smije se i on šta će
kaže e pa drugi put pročitaj spomenik
prije nego što ga digneš u zrak

Popili mi po piće poslije
u Paragrafa kažem ja njemu
da je meni Slave bilo do čitanja
upisao bih se ja u knjižaru
a ne u gardu
on se smije kaže
misliš u knjižnicu.

Boris Dezulovic

****************

VLADI DIJAKU


Dobro je, Vlado, da si na Barama!

U Podlugovima i u Sarajevu
svi bifei zatvoreni.

U Bosni
doći do čašice rakije
neuporedivo je teže
nego doći do sopstvene smrti.

Izet Sarajlić

**************

OPOMENA

Ne vjeruj svojoj desnoj ruci.
Može potpisati tvoju smrtnu presudu.
Ne vjeruj svojoj lijevoj ruci
sposobna je biti desna.


Eva Lipska

********************
Mario izbrao:

Sretni dani u ludnici

Ali iza ponoći
kada mjesečina nježno u sobe useli
sjenke bodljikave žice
sa visokih zidova ispred ludnice
svi luđaci se okupe i igraju šah
na način da svaka partija mora završiti remijem
i kažnjavaju duplom porcijom pilula
one koji misle da se osjećaju bolje.

Goran Simić


*************

Opet Mario izbrao ( odbor blagodari!)

JAZZ TEMA


Kada se vratila s pijace
slagala je hranu u frižider
a onda šaran u plastičnoj vrećici
poče šamarati lim lavaboa -
bješe to strašan zvuk
da je Sanja istrčala van.
Šta ću? ja sam ostao tu:
je'n dva tri – hop –
da rastjeram svoj strah
je'n dva tri – pocupkujem
na brzi limeni ritam

Semezdin Mehmedinović


********************************
Mariov izbor:

Jedini turist u Havani upravlja svoje misli kući


Dođite, braćo,
zavladajmo Kanadom,
nađimo ozbiljne glave,
natovarimo azbestom Bijelu Kuću,
učinimo da Francuzi govore engleski,
ne samo ovdje nego svugdje,
mučimo Senat pojedinačno
dok ne priznaju,
pročistimo Novu stranku,
podstaknimo crnu rasu
tako će biti blagi
kada preuzmu vlast,
učinimo da CBC govori engleski,
napnimo se u jednom pravcu
i poletimo
do obale Floride,
imajmo turizam
očijukajmo s neprijateljem,
topimo gvožđe u svojim dvorištima,
prodavajmo snijeg
nerazvijenim nacijama,
(je li istina da je jedan od naših nacionalnih lidera
bio rimokatolik?)
terorizirajmo Aljasku,
ujedinimo
Crkvu i Državu,
ne dopustimo da padne,
imajmo dva Generalna Guvernera
u isto vrijeme,
imajmo drugi službeni jezik,
odlučimo kakav će biti,
dajmo Canada Councilu
najoriginalnije sugestije,
podučavajmo kod kuće roditelje
seksu,
prijetimo da ćemo se pripojiti SAD
i odustanimo u zadnji čas,
braćo, dođite,
naše važne glave čekaju nas negdje
kao gladstonske hlače ostavljene
nakon coup d’etat,
navucimo ih vrlo brzo,
sačuvajmo nijemu tišinu
na St. Lawrence Seawayu.

Leonard Cohen
Iz: »Panorama novije kanadske poezije«, izabrao i preveo Luko Paljetak, 1972.



*************

Mariov izbor:

PIJEM


Pijem, pijem... al' u piću
Još se nikad ne osmehnu' -
Kao što je rujnim vinom
Bog polio hladnu stenu!

Posrne l' mi katkad noga,
Družina se luda smije,
Al' se brzo smeha trza,
Ko od jeda ljute zmije.

A ja pijem, jošte pijem -
U tom mi se srce para -
Ćuteći se samo igram
Ljutim vrhom od handžara.

Đura Jakšić

***********************
Mariov izbor:
UZ PEHAR I LIRU

Pruži mi Homerovu liru,
Ali struna da joj krvava nije.
Pruži pehar posvećeni,
Da se vino u njemu zapjeni,
Pa da pijem po običaju i da pijan plešem.
Kad sveti zanos u me uđe,
Uz pjesmu lutnje želim,
Zapjevati Bakhovu pjesmu.

Dodaj mi Homerovu liru,
Al' struna da joj pjeva o miru!

(anakreontika)
******************************

Mario poslao:

SLIJEPI KOD OČIJU

Rodila me moja kćer.
Ja sam pokušala roditi svoga oca
i svoju mater, no bilo je kasno.
Već su oslijepili
Gledajući nebo.
Svijet je krivo udešen
Kao odbačeno glazbalo.
Sunčevo i ljudsko oko još nisu
Zamijenili mjesta.
Od neba očekujemo milost,
Ljudima okrećemo leđa.

Ko će me primiti bez riječi
U svoju kuću, pokraj vatre,
u nekom danu bez sunca.

Enisa Osmančević Ćurić


******************

Mirsad poslao:

OPOMENA
Važno je, možda, i to da znamo
Čovjek je željan tek ako želi.
I ako sebe cijeloga damo
tek tada i možemo biti cijeli.

Saznaćemo-tek ako kažemo
riječi iskrene, istovjetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

Miroslav Antić


Mario poslao:

NA VISOČICI STRIP
"Ni vrtara ne ljublju ki iz
korjena zelje iskida"

Uredno izmjeri svoj komad sunca,
Zvjera, nije li druge zapao veći.
Uši su mu više glave,
Dan podijeli na šahovska polja,
Provjeri nišan i mušicu,
Sigurnost je najvažnija.

Tačnost, uskladi satove,
Provjeri tačku budućnosti,
Kote su njegova specijalnost.
Oprez također –
I djetelina s četiri lista sumnjiva.
Ne ushiti ga behar u decembru
Niti snijeg po rumenim trešnjama;
Za njega je remećenje reda, discipline
Jedino bogohuljenje,
Nije ga briga što je pastir utjerao
Stado ovaca u stoljetni hlad bogomolje.
Ne stigne se začuditi
Ni granati u porciji graha,
Još i na onom svijetu divi se
Preciznosti pogotka.
Istim jezikom govorimo,
Stranac se čudi zašto se ne razumijemo.
Njegovo indiferentno oko
Nikada neće otkriti zgužvanu
Jednu malu Bosnu u travi...
Prevaljen kamen u suhoj travi,
Stoji steći život u kamenu,
Strip iz XIV vijeka, visoravno uklesan:
- Sa mačem čovjek je sam,
Ni ljuba, ni kćer, ni majka,
Ne pruža mu ruku.
Enisa Osmančević Ćurić

****************************

Mario posalao:
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun

*********************
Mario poslao:

SVETE KRAVE

Dok svaka trpi svoje uže
i svaka svoj nož iznad glave
samo su one izvan muže —
nedodirljive, svete krave

Vrijeme je zlo i nesigurno
mnoga će zauvijek iza brave
krava iz opreza krave se kloni
sigurne su jedino svete krave

Nikada ništa nisu dale
a svi se klanjaju, svi ih slave
samo ih kolju gladne oči
dok gradom gaze svete krave

A mi koje smo davale rogove i papke
i koje su vukli za rep i za vime
nas će na panjeve i na kuke
kao obične krave, anonimne.

A mi koje smo smjerno vukle kola
i davale putem mlijeka i mesa
nas već polako klanici vode
dok svete krave dižu u nebesa

Arsen Dedić


RJEČNIK MUZIČARA

Za klavir se kaže kljava,
za klarinet klara.
Kada netko umire, onda odapinje.
Bolestan muzičar za sebe kaže da se raspada.
Djevojka je mačka,
ortopedska cipela je pegla,
a dirigent je mahalup.
Sve to da se izbjegnu prava imena,
da se s podsmijehom pogleda život
i potapša kada se ne može ništa bolje,
da se zanemari prolaznost, prošlost i
budućnost,
da se vlastita sudbina
izvrši kao dnevni posao,
koji nas nije dostojan i gnjavi.
Cigareta je šiljak, a piće drink,
zaljubljenik je tetrijeb.
Da se ništa ne imenuje,
da prijatelj uvijek ostane frend,
genij, u najboljem slučaju smislaš.
Perika je perikle,
muzička oznaka žohar,
duga nota krompir.
Da se ne svira nego pali,
da se ne umire nego kapne ili zgasne.
Samo se još na plakatima
ispisuju točni nazivi
i prava imena,
i to je naša poslednja veza
sa ozbiljnošću ovog svijeta,
a plakati se raspadaju, trunu, blijede,
ili ih preko noći prekriju novi.

Arsen Dedić

*********************

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje
objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaza javnih parkova
budim je zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas voda protice ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen.

Branko Miljkovic

**************
Ako
Ako možeš
da sačuvaš prisebnu glavu,
kada svi oko tebe gube svoju, i okrivljuju te za to,
Ako možeš da veruješ sebi,
kada svi u tebe sumnjaju i sam pridodaješ njihovim sumnjama,
Ako možeš da čekaš - a da ti ne dosadi čekanje,
ili ako si prevaren - da sam ne varaš,
ili ako si omrznut - da sam ne mrziš,
a da pritom ne izgledaš predobar ili premudar,

Ako možeš da sanjariš
a da snovi ne ovladaju tobom,
Ako možeš da maštaš, a da ti maštanje ne bude cilj,
Ako možeš da se suočiš sa uspehom i neuspehom
i smatraš te dve varke kao da su potpuno iste,
Ako možeš da podneseš da istinu koju si rekao
izvrnu nitkovi kako bi od nje napravili zamku za budale,
ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio sav život,
i da pogrbljen, sa dotrajalim alatom opet novo stvaraš,
ako možeš da prisiliš svoje srce, nerve i tetive,
da te služe dugo, iako si ih nemilice trošio,
i da izdržiš kada nema nicega više u tebi sem volje koja ti dovikuje- ISTRAJ

Ako možeš da razgovaraš sa nižima od sebe
i ne istakneš svoju superiornost,
ili da u društvu sa višima od sebe sačuvaš svoje dostojanstvo,
Ako ni prijatelj, ni neprijatelj ne mogu da te uvrede,
Ako te svi cene, ali ne previše,
Ako možeš da ispuniš jedan minut sadržajem koji traje šezdeset sekundi,
tvoja je zemlja i sve što je na njoj,
i iznad svega
bićeš ČOVEK, SINE MOJ.

Radjard Kipling

******************

NE BUDI DALEKO OD MENE
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda

***************

Senka

Zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da zalis ako svenes.

Hocu da drzis moju ruku,
da se ne boljis vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Il crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli.
 
Mika Antic
 
*********
Trag

Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.
Da poneseš od mene samo
tugu i svilu belu
i miris blag...
puteva zasutih lišćem svelim
sa jablanova.

Miloš Crnjanski
************

Odlomak

Kada s drugim budes jedne noci,
U ljubavi stojeci na cesti,
Mozda i ja onuda cu proci,
I ponovo mi cemo se sresti.
Okrenuvsi drugom blize pleci
Ti ces glavom klimnuti mi lako,
"Dobro vece" tiho ces mi reci,
"Dobro vece, miss" i ja cu tako.

I nista nam srca nece ganut,
Duse bit ce smirene posvema,
Tko izgori taj ne moze planut
Tko ljubljase taj ljubavi nema.

Sergej Jesenjin

******** 

OVE NOCI

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.

Napisati, na primjer: "Noc je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".

Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene veilke nepomicne oci.

Pablo Neruda

PJESMA


Koji smo danas dan.
Mi smo svi dani
prijateljice moja,
Mi smo citav zivot
ljubavi moja.

Mi se volimo i mi zivimo,
a ne znamo sto je to zivot
i ne znamo sto je to dan
i ne znamo sto je to ljubav.

- Zak Prever -
***********

 

Mozda spava


Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
--
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Mozda zivi i doci ce posle ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.


Vladislav Petkovic Dis
********

Ociju tvojih da nije

Ociju tvojih da nije
ne bi bilo neba
u malom nasem stanu.

Smijeha tvoga da nema
zidovi ne bi nikad
iz ociju nestajali.

Slavuja tvojih da nije
vrbe ne bi nikad
njezno preko praga presle.

Ruku tvojih da nije
sunce ne bi nikad
u snu nasem prenocilo.

Vasko Popa
---

Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.

Bio bih gluplji nego što bejah,
zaista vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.

Horhe Luis Borhes
*********

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.
----
No vrijeme se krece, no vrijeme se krece
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut ce oci, naci ce se ruke,
A srca se dici -
I slijepi za stope bivsega zivota
Njima cemo ici

Dobrisa Cesaric

*******