ZELJKO SARIC: "DECA SU UKRAS SVETA"

Deca su ukras sveta

SOPEN I MLADENKA

CESTIT BOZIC I SRETA NOVA GODINA

MLADENKA I DJOKO KALUDJEROVIC

BRUJA: CESTITKA UZ ZIVOTINJSKO CARSTVO

Lavovi napadaju-lavovi bjeze

Lav se malo zagrcnuo

Ko je jaci tigar ili lav?

Nikad sam u lov

LJILJA C.: SRETNI BOZIC I NOVA GODINA

Mnogo srece u

Novoj 2011 svima

koliko nas ovdje ima!

Porodica Cota

  



Ljilja i Zlatko Cota

Djeca narasla: Jelena, Ivana, Dado, Masa, Neso, Lana, Bojana



Tara, baki Ljilji

Bakin Filip

Nekada: tata Dusan, mama Rada, Ljilja i Sladja

Nataša: Čestitka iz Zagreba

Dragi blogeri čestit Božić i sretna vam Nova 2011.

Neka vam osmijeh ozari lica, ljubav ispuni srca, a mir preplavi dušu i tijelo.


Maši sretan povratak kući.

Nataša

MARIO: BUMERANG DOPISNICE

(za Parkić)

Kao da smo u nekoj zavadi, poštar nas vrlo rijetko posjećuje. Vremena su se promijenila, dobijamo uglavnom račune i reklame... Donedavno je sve izgledalo drukčije pa i poštanski sandučić.
Volio sam slati (i primati, svakako!) razglednice. Ugodna atmosfera neke kafanice i pažljivo odabrana slika određuju adresu na koju se treba javiti. Između nekoliko prijateljskih riječi i pozdrava osjetim da je potrebno još nešto napisati... pogled, klik i tu je ideja. I zadovoljstvo lijepljenja marke. Pri izboru razglednice podsjetim se da je Moris Utrilo, slikar Pariza, slikao sa razglednica, čak i remek djela.

Jesenas smo primili kartu od starog prijatelja o kome godinama nismo ništa čuli.
Adresa nepostojeća, a pošto je do uručenja proteklo oko dva mjeseca, konstatujem da poštari nisu izumrli. 'Mrtva priroda' klasično aranžirana, lijepe riječi, ne možeš ostati hladan. Zanimljivo je da se prijatelj 'oduševio vatrometom ruža', a to bi mogla biti razglednica koju smo mu poslali prije bar četvrt vijeka...

Iz gusto napisanog sadržaja doznajemo da naš prijatelj dosta putuje, da mijenja domovine, da sanja Banjaluku u kojoj je boravio samo četiri mjeseca...

Prijateljstva se moraju čuvati, pruža se prilika, treba samo naći inspiraciju i adresu... pokušavamo odabrati slike koje se ponesu iz Banjaluke.

Puno pozdrava,

Ljilja i Mario

P.S. Vama, dragi blogeri, želimo povoljnu ružu vjetrova. Neka vjetrovi odnesu snijeg i kišu iz vaših gradova... tamo gdje im je mjesto. Neka na vaša vrata donesu poštara sa zaostalom razglednicom koja budi draga sjećanja...

"SRETNI VAM NASTUPAJUCI PRAZNICI"

Ovako je godinama moj otac Veljko cestitao Bozic i Novu Godinu porodicama Abramovic i Beric, koje su zivjele u Prijedoru, i porodicama Rebic i Zatezalo, iz Vinkovaca. Dugo nisam razumio zasto su cestitke koje su se slale ovim porodicama malo drugacije od ostalih kojima se zelilo sve najbolje u Novoj godini. Kad sam malo porastao, shvatio sam da su 'nastupajuci praznici' sifra koju su svi koristili da u Novu godinu ukljuce i Bozice. Divno smisljeno. Niko nista ne kuzi. Ali OZNA sve dozna. I pred toga cestitke stignu i obraduju...
Sada, kada sifre vise nisu potrebne, ja ih se sjecam sa sjetom...
Jer, i pored OZNE, i pored sifri,  uvijek su se cestitke pisale, slale i stizale. Uvijek su se jelke kitile sredinom decembra i ostajale okicene do kraja januara.
Tako se nekada zivjelo u Banjaluci. I zato, dragi moji, uz sjecanje kako je nekada bilo

ZELIM VAM SRETNE NASTUPAJUCE PRAZNIKE

SASTANAK U MOSTARU!

S lijeva na desno:
Nepoznati covjek stoji i posmatra,
Bosic:" Sto mi je lijepo ovdje. Vazan sam."
zastave,
Dodik: "Pogledaj Drago, sijede mi nicu od onog bosnjackog SDP-a",
Covic:" Mile moj, vidi mene! Moje sijede pocele opadati zbog njih.", 
Ljubic: "Ova dvojica sam sto se ne pocnu cmakati. Fuj! Mozda bi mi bilo bolje sa onim SDP-om"

Vojin Dimitrijevic: Jetre i bubrezi samo dodatak drvetu i drogi

Poznato je da je Dik Marin izvjestio Parlamentarnu Skupstinu Savjeta Evrope, da ima ozbiljnih indicija o zlocinima Albanske vojske i prodaji organa zrtava. Ono o cemu se i ranije pricalo, sada, nakon ovog izvjestaja, dobija ozbiljnije tonove. Naravno, ponovo ce kao i kod svega drugoga, reakcije biti dijametralno suprotne, od odbacivanja svega recenog u izvjestaju, do euforicnih izjava i nade da ce taj izvjestaj pokrenuti politicku akciju vracanja Kosova Srbiji.

Izabrao sam ovaj intervju, jer glas Vojina Dimitrijevica je i u ovoj situaciji glas razuma, koji izvjestaj i njegove eventualne posljedice pokusava posmatrati realno i razumno.

*****************************************

Vojin Dimitrijević, profesor međunarodnog prava, direktor Beogradskog centra za ljudska prava, kaže u razgovoru za e-novine povodom izveštaja Dika Martija, izvestioca Odbora za pravna pitanja Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, da je od otkrivanja nekih detalja u vezi sa trgovinom ljudskim organima na Kosovu i u Albaniji bilo jasno „da nešto mora da se zataška“.
„Otkad je Karla del Ponte pomenula 'žutu kuću' i otkad su novinarke B92 obišle to mesto, videla se takva namera. Za mene ove stvari nisu nove, naravno, s tim što ovakav izveštaj kakav je napravio Dik Marti, nije nikakav sudski dokaz, nego je skup jakih pretpostavki i jakih indicija da se nešto tako događalo i da su neke od tih stvari koje su se tamo događale daju u tom repertoaru sukoba u bivšoj Jugoslaviji, novu notu. Moja i reakcija Beogradskog centra za ljudska prava je to da je ovaj sukob bio povezan sa korišćenjem varvarskih metoda koje su u istoriji zaboravljene. I, drugo, da su svi ti pokreti koji su se nazivali patriotskim i koji su bili naoružani, imali neku vrlo jaku vezu sa gangsterima, sa običnim kriminalom koji je u svemu tome hteo da profitira“, kaže naš sagovornik.

On ističe da je „prirodna sklonost običnih kriminalaca da svoja dela 'oplemene', da svoju pljačku predstave kao borbu za oslobođenje svog naroda i ostvarenje nekakvih 'viših ciljeva'“.
„Drugim rečima, kao što, verovatno, Robin Hud nije bio zadovoljan samo pljačkom, već je hteo da se predstavi kao čovek koji otima od bogatih i daje siromašnima. Mada su, uglavnom svi oni (u bivšoj Jugoslaviji, prim, nov.) otimali od siromašnih i davali bogatima. U svim tim pokretima, počevši od Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, imate taj kriminalni momenat pljačke. Garda je delovala najpre u Slavoniji, bogatom delu Hrvatske, Semberiji, a nigde ih nije bilo kada se otišlo u siromašne krajeve. Sve se to odvijalo uz priču o nacionalnom interesu. Zašto bi kosovski Albanci bili izuzetak?! Moj je zaključak da svi treba da budu tužni. Zašto bi neko bio radostan zbog toga što se pokazalo da i na albanskoj strani, koja se dosta dugo uspešno pokazivala kao žrtva, bio radostan zbog toga što se to dešavalo u nekoj odvratnoj formi?

Imunitet ne treba da postoji ni za koga, ni za koju vlast koja hoće da bude ozbiljna. One moraju da istražuju i da kazne krivce.a ne da tvrde da su njihovi zlikovci bili bolji od drugih“, naglašava Vojin Dimitrijević.
Novi detalj u sprezi ratnih zločina i organizovanog kriminala, trgovinu organa žrtava, Vojin Dimitrijević komentariše podsećajući na neke ličnosti i događaje iz rata u bivšoj Jugoslaviji.

„Izgleda da nema nikoga ko nije bio u sprezi sa organizovanim kriminalom. Jer, rat je primena metoda sile i nasilja i sve je to pomešano sa genocidnom propagandom. Zašto toga nije bilo prilikom osvajanja Čehoslovačke? Nije se išlo na to rešenje. A rat je idealna prilika za psihopate da se istaknu. Setimo se, na primer, Kapetana Dragana. Ovde je heroj nad nad herojima. Ono što je ključno u ovom ratu je da se trgovalo i drvetom i ovim i onim, pod izgovorom da je to za dobro naroda - onda je ovo samo jedan odvratan dodatak i da svako to treba da odvoji u nameri da stvori demokratsku, novu zajednicu“, kaže naš sagovornik.
On ocenjuje da će u međunacionalnim odnosima otkrivanje novih zločina biti tumačeno po receptu „nismo očekivali ništa bolje od Albanaca, dokazali su da su primitivniji od nas“.

„Međutim, oni koji to kažu mogu da blagoizvole da konstatuju odakle su stizali leševi Albanaca i koji su putevima stizali, na periferiju Beograda. Oni su sad upotrebljeni i od jednih i od drugih, oni koji su se bogatili na jedan ogavan način prodajući organe su iskoristili to što su žrtve pripadale ovoj ili onoj strani. Svako mora da zastupa stav da niko nije nedužan, ne u kolektivnom smislu, nego u smislu da je u svačijim redovima onih koji su rat koristili za iživljavanje svojih najnižih nagona, ili za najobičniju pljačku. Ovaj primer je potpuno ogavan. Jedna je petina Albanaca među žrtvama, što ukazuje na to da u ratu stradaju umereni ljudi možda oni koji su proglašavani za izdajnike i sa kojima se postupalo gore nego sa drugima, što, naravno, nije usamljeni slučaj. Treba baciti trezven pogled na ove sukobe i niko ne treba da smatra da je gangster na njegovoj strani presto da bude gangster, da je zločinac prestao da bude zločinac, da je ludak na njihovoj strani postao normalan. I to svako mora da istraži, pre nego što dočeka neki negativni primer da bi sebe oprao.
(e-Novine)

IZMEĐU PALASA I BOSNE, Dušan Mutić

Kažu, a tako i sam osjećam da ne smijemo zaboraviti naše sugrađane koji su od grada pravili Grad. Ne smatram se najbolje odabranim da uspješno portretiram jednog od njih, Dušana Mutića, ali zamoljen sam od urednika...
Dušan Mutić, manje poznat kao profesor, više kao boem, bio je pjesnik i mislilac. Pjesnik Banjaluke je bio, rekao bih: bio je pjesnik grada između Palasa i Bosne. Pisao je šarmantno, bio je idol i bio je neshvaćen. Na kraju upisan u legende.
Čuo sam za pjesnika koji prodaje svoje stihove, a u prvim kafanskim danima sam ga i upoznao: ''Mladiću, imaš čast da mi pozoveš konjačić.'' Zbunjen, nenaviknut na kafanski direktnu komunikaciju, pomalo zbunjen, poručim za susjedni stol ... ''Mladiću, za nagradu dobijaš Vembli!'' I tako u bašti hotela Bosna dobijem odštampanu pjesmu:
''....
Narandžastom kao vatra loptom, kao iskra genija
- Šut kao đule, grom i pakao – stativa
Pa opet zadnji tren – egal
Sunašce, to je divno – to nema kraja – znači produžetak
Strašan meč, spiker na ekranu nađe pravu riječ
....''

Mutić je objavljivao u vlastitom izdanju pjesme i plakete. U jednoj se predstavio:
''Ja sam sin Erihtera
Iz Banje Luke
Autor pjesmice
Od četiri reda''

Ipak najpoznatiji je često citiran haiku:
CIPELICE
Kupio sam cipelice
Boje prepelice
U džepu ih nosim

I pomenom odgađamo zaborav.

Mario