Friday, July 08, 2011

ACO RAVLIC: NE MOŽE POBJEĆI OD KONJA


Banjalučki velemajstor Milan Vukić-Vule, višestruki prvak "druge" Jugoslavije, bio je dugo vremena ako ne najbolji a ono sigurno, jedan od najboljih brzo­poteznih šahista na području bivše Jugoslavije. To je potvrdio i osvajanjem naslova prvaka na prvom prvenstvu "cugerasa"... No vrijedno je posebna spominjanja da je Vule čovjek vrckastog duha, duhovit i prijatan sugo­vornik, koji se nije, poput drugih kolega mu, držao samo šaha, kao pijan plota. S ovim prirodno inteligentnim čovjekom, koji se nikad i ničim nije dao ni na trenutak zaludjeti, proveo sam sate u razgovoru i jedan sam od vrlo rijetkih koji čak nije izrazio niti želju da zaigra partiju s njim, ne bi li na kakav štos, izvukao remi s kojim bi se dičio pred drugim.
"Ja sam za njih gospodin" - često je znao kroz razgovor reći Vule, koji nije nikad krio svoje seljačko porijeklo. Dapače. Znao se našaliti i na svoj račun.
Pitali su ga jednom zašto poči­nje gotovo sve svoje partije s ko­njem (skakačem).
- Znate, ja sam od Budimlić Japre, a u tom kraju je san svih ljudi bio dobar konj. Svaki dječačić je uvijek želio konja, pa i ja. To nosim iz djetinjstva, pa ne mogu ni sada pobjeći od konja - odgovorio je iskreno ali i dvosmisleno, velemajstor Vukić.

Thursday, July 07, 2011

Miroslav Krleza (7. JULI 1893. - 29. DECEMBAR 1981.)

Povodom godisnjice rodjenja velikog pisca, pjesnika, autoritativnog mislioca Miroslava Krleze prisjetimo ga se po nekim njegovim, nasumice izabranim, mislima:

"Čovjek je tako izmislio boga, a sad kleči pred njim stoljećima.
Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sad ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno."

***********

"Bog je čudestvena i strašna riječ, nastala od strave pred smrću."

***********

"Borba za slobodu čovjeka i nije drugo nego borba za oslobodjenje od predrasuda."

***********

"Svaka laž, koja se može dokazati kao juridička istina, pretvara se u juridicku istinu."

***********

"Riječi... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmedju čovjeka i čovjeka nepromostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora."

***********

"I mjesečina može biti pogled na svijet."

***********

"Ljudi se medjusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često posteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu."

***********

"Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi."

***********

"Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno..."

***********

"Sumrak i najružniju ženu pretvara u zagonetnu lutku."

***********

"Boriti se perom spada među najveća junaštva."

***********
Postavljajući izložbu "Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas", prvo u Parizu kasnije je obišla svijet, Krleža je kao centralnu figu postavio bosanski bogumilski stećak. Na pitanje srpskog lobija zašto ne Bijeli anđeo iz manastira Mileševo odgovorio je da je freska do nas došla iz drugih krajeva i da se njom ti treba da hvale a ne mi. Slično je odgovorio i hrvatskim lobistima da na to mjesto postavi tragove katolicke kulture na tlu Hrvatske. "Bosanki stećak niko nema osim nas" odgovorio je. Kasnije je napisao i ovo upravo o bosnaskom stećku:

"Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospodja Evropa samo Bosna ima spomenike. Stećke.

Šta je stećak?

Oličenje gorštaka Bosnaca!

Šta radi Bosanac na stećku?

Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj."

O srpsko-hrvatskom sukobu Krleža će napisati i ovo: "Sačuvaj me bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture".

******************
Uz Natasin komentar:


Gugle obiljezio godisnjicu rodjenja Krleze

Tomaž Šalamun: jona

Kaze Mario: Jedna lijepa pjesma iz nekih davnih vinskih vremena...
Meni se cini kao da se rijeci prelijevaju iz case sa bijelim vinom...
Hajde da ovim originalnim stihovima obiljesimo godisnjicu rodjenja velikog Miroslava Krleze.

*******************************


jona

kako zalazi sunce?

kao snijeg

kakve je boje more?

široko

jona jesi li slan?

slan sam

jona jesi li zastava?

zastava sam

sve krijesnice počivaju

kakvo je kamenje?

zeleno

kako se igraju psići?

kao mak

jona jesi li riba?

riba sam

jona jesi li ježić?

morski ježić sam

čuj kako šumi

jona je ako srna trči kroz lugove

jona je ako gledam goru kako diše

jona su sve kuće

čuj kakva duga?

kakva rosa?

spavaš?

Tomaž Šalamun


Wednesday, July 06, 2011

NATAŠA: SUSRET MIKROELEKTRONIČARA ČAJAVECA

Umorna, fizički i psihički, puna utisaka, pitam se od kuda krenuti s utiscima? Možda da prenoće još koji dan? Ne mogu, taj osjećaj ne da moram, već da trebam bar ukratko nešto napisati ne napušta me, ni neće, poznajem sebe. Da, to je ono «jarčevo», osjećaj odgovornosti prema svemu i svakome.

Krenuli smo iz Segeta, Karmen, Ostoja i ja uobičajenim putem za Banjaluku. Preko Trilja, Livna, Kupresa, Jajca, putem koji sam prije rata prolazila nekoliko puta u godini. Uvjeravam sebe da sam mirna, da to neće ostaviti nikakav trag u meni, ali kako put odmiče osjećam da se nešto u meni događa. Sve mi je poznato, a opet nije, uočavam promjene, više je kuća, svakojakih, bilo bi bolje da ih nema, jer i one ljepše, ne uklapaju se u predivnu prirodu Bosne. A Bosna, siromašna, neukrotiva, divlja, ovladali njome šuma i grmlje. Čak ni onaj «mjesečev krajolik», kako smo ga sin i ja nazivali, neposredno poslije Livna, ne sliči više na mjesečev pejsaž, zelen je. Mora da je bilo kišovito ovog proljeća.

Šuicu jedva prepoznajem, rimski most na njoj u zadnji čas sam zapazila, sve je obraslo, mnogo toga je sakriveno kućama.

Predlažem da odmorimo i navratimo u Adria ski hotel na Kupresu, očekujem puru s kupreškim sirom i kiselim mlijekom u drvenim činijama. Imaju. Obradovala sam se kao malo dijete kojem daju dobro poznatu igračku. A pura ukusna, dobro poznat okus kupreške pure, nije zaboravljen, Karmen i Ostoja također uživaju.

Pitam simpatičnog konobara, kojem kantonu pripada Kupres? Kaže desetom, ali to nama ništa ne znači. Pitam jeli to Federacija ili ono drugo? Kaže Federacija. Platili u kunama, mogli smo i u eurima, konvertibilne marke nemamo. Nastavili razgovarati, ne o ratu i prošlim vremenima, već natjecanju u kosidbi, koje se treba održati u nedjelju, svake prve nedjelje u julu, i gostima hotela, folklornim grupama iz Slovenije, Makedonije, Litve i Hrvatske. Sjećam se tih natjecanja.


I ovaj put ovce nam zapriječile put, tornjaci tjeraju stado s puta, samo jednog pastira ugledasmo pri dnu povelikog stada.
Nastavili put, Jajce nestrpljivo iščekujemo, pogotovo stari srednjovjekovni grad, ali malo se od njega može vidjeti kroz bujnu, neuređivanu vegetaciju, nigdje proširenja da bi se mogli zaustaviti i napraviti koji snimak. Grad najmanje tri puta veći nego što ga se sjećam, ali novo izgrađeno nije za slikanje.

Bojala sam se puta uz Vrbas, svaki put kad smo kroz Tijesno prolazili strah je ulazio u mene, ali od tolike drače i drveća, izraslog u ovih dvadest godina koliko tuda nisam prolazila, Vrbas se jedva vidi, promet nije bio velik, pa se strah izgubio. Ipak oko akumulacijskih jezera i na brani kod Crne rijeke zapažam ogromne nakupine plastičnih boca. Teško to mogu prihvatiti bez ljutnje u sebi i neke gorčine prema ljudima.
Stigosmo, Banja Luka zelena, Starčevica zelena, Vrbas modrozelen. Ne gledam kuće, ne želim si kvariti ugođaj tog beskrajnog zelenila, kad zažmirim, samo zeleno vidim, još uvijek. Nikad takvo što nisam doživjela.

Susret s Nadom, Baisom, Sekom, Jasminkom i njenim kćerkama. Sjeli ispod jabuke u bašti, svi radosni, živ veseo razgovor vodimo. Koliko sam samo puta bila pod tom jabukom i jednako tako uživala u razgovoru i ljepoti cvijeća u bašti. Lijepo mi je, ali i blaga tuga je u meni. Dvadeset godina mog života prolazi mi brzinom munje kroz glavu, prisutna sam dok razgovaramo o sadašnjosti, ali u meni bljeskaju slike proteklih godina, kako u obitelji, tako i na poslu. Nije mi žao što ne živim u Banjaluci, dapače, sretna sam tamo gdje sam sada, uvijek sam se željela vratiti u Zagreb, i vjerovatno da smo izašli iz Banjaluke na drugačiji način, te tuge nebi bilo.

Sutradan se okuplja uže društvo iz Mikroelektronike, žao nam je što nisu mogli doći naši kolege «amerikanci».
Iako se s većinom vidim i čujem na Skypu, ipak susret u živo je nešto drugo. Prisjećamo se nekih trenutaka iz Mikroelektronike, našeg iskrenog radovanja svemu što smo samostalno razvijali, prisjećamo se jedinstvenog načina rada, organiziranog, timskog, samostalnosti u radu i odgovornosti koje se pridržavao svaki zaposlenik, nenametnutog prisilom, već istinskim osjećajem lojalnosti prema kolektivu. To mi je tada bilo normalno, ali kasnije dolazeći u druge radne sredine shvatila sam koliko je Čajavec bio specifična radna sredina. Kakav ISO 9000, ISO 14000, sve smo mi to imali poštujući MIL std. i tehnološke procese.

Ono kroz što smo svi prisutni prolazili od dana nasilnog napuštanja Grada, nismo spominjali, nije bilo potrebno, zašto kvariti ugođaj da smo se s radošću i međusobnim uvažavanjem, nakon dosta vremena okupili. Nije ni bilo potrebno, jer one na drugoj strani, nismo ni pozvali.

Sutradan, susret s Marijem i Bocom, prijateljima iz Parkića i još jedno lijepo druženje, a Boco, kojeg sam upoznala u Parkiću, obradovao me je novom zbirkom pjesama. Nije me iznenadio buketom cvijeća, jer čovjeka možeš dovoljno dobro upoznati i kroz njegovo pisanje.

Sjetila sam se često i Mladenovog zadnjeg priloga, nisam bila u prilici komentirati ga, slažem se da se treba prisjećati prošlosti, zabilježiti sjećanja, jer to je naš život, to je jedini, pravi način da upoznamo sebe, a drugi nas. Zato i pišem dnevnik i svoja zapažanja. Ono što sam govorila da nije dobro, je da ostavimo vremenu da se utisci slegnu, da ne pišemo ispunjeni negativnim emocijama, pogotovo ne mržnjom, jer to uništava samo nas. Dok god nismo racionalni u tom poniranju u sebe, bolje je okrenuti se sadašnjosti, ne propustiti ni jedan trenutak radosti, što god nam tu radost donosilo.

Bio mi je posebno drag posjet Predragovoj majci, znam koliko takve posjete obraduju naše roditelje. A kad obraduješ nekoga, obraduješ i sebe. Koliko god se trudili oko njih, usamljeni su, i to je uz bolest i nemoć, velik problem starosti.

Bilo je još puno iznenadnih susreta s dragim ljudima i druženja uz nezaboravan Vrbas.

Bilo mi je i posebno drago što one koje nisam željela sresti, nisam srela.
I vrijeme nam je išlo na ruku. Iako je počelo s kišom i s hladnih 14C, razvedrilo se, svježina je ostala. Mali predah od ljetnih vrućina.

Prođoše ta tri dana prebrzo, evo me u Zagrebu, bez laptopa, na isto tako nekoliko dana, pa natrag u Seget.



Nezaobilazni Ale

Tuesday, July 05, 2011

"Zamalo da sam se zabavljao sa banjalucankom"

"Lijepe zene prolaze kroz grad" (Azra) i danas...
Dosao mi neki dan majstor za klimu da obavi redovni pregled. Uredno mi se najavio pola sata ranije, dosao svojim kombijem, izisao i poceo pricu o vremenu, kanadjanima, hokeju, vrstama klima uredjaja... Sve to, ali nikako da pocne svoj pregled, da bar donese alat... Jednu pricu ne zavrsava, zapocinje drugu. Ima prilican naglasak, veoma slican poljskom engleskom.
U pauzi koja nastade prilikom jednog od rijetkih udisaja, uspijem ga upitati da li je iz Poljske. On, ocigledno razocaran, rece da ga to svi pitaju a on to bas ne voli, jer je iz Srbije, iz Beograda. Tad ja napravim novu gresku i nastavim na nasem jeziku. To mu je samo olaksalo pricu. Vidim ja djavo odnio salu, pa kazem da moram nekud brzo ici. On samouvjerno kaze, ne brini stici ces ti! (Otkud on zna hocu li ja stici ili necu!) Trpim i dalje. Konacno on ode po alat. Ali pricu ne prekida. U jednom momentu, valjda da me odobrovolji i da i meni da malo prostora, upita me odakle sam ja. Ja sretan sto sam dosao do rijeci rekoh, iz Banjaluke.

Ovaj zadnji samoglasnik nije ni stigao zazvucati a on je vec imao novu pricu: " Znas, bre, da sam se ja jednom zamalo zabavljao s jednom banjalucaknom?"
"Kako to "zamalo zabavljao"?! Valjda si se zabavljao ili se nisi zabavljao. Nema tu "zamalo"..." uspijem ga prekinuti.
On se ne zbunjuje: "U Trstu, ugledam preko ulice lepu devojku. Pravo lepu. Mahnem joj, mahne i ona meni. Ja pretrcim ulicu, pitam je kako je, odakle je.
Ona kaze iz Banjaluke.
Ja se okrenim, mahnem joj i vratim se nazad na drugu stranu ulice!"
Sad ja vise ne zurim. Hocu cijelu pricu. Pitam:" A sto to? Jel' neki problem sto je iz Banjaluke?"
Kaze:" Ma da! Ko ce bre da se zaje..va. Znas ti kol'ko je bre Banjaluka daleko?!"
Ja razrogacio oci. Ne vjerujem ni svojim usima ni ocima.
Da sam rekao da sam iz Sarajeva, on bi se sigurno ZAMALO zabaljao i sa sarajkom. Ja suplje price! Supljeg li razovora!
Nisam imao sat na ruci pa ga uhvatim za ruku, pogledam na njegov sat i kazem: "Znas sta, ja sad zaista moram ici. ZAMALO cu zakasniti!"
On pokupi alat, zavrsi svoj zapisnik, dade mi, "svom zemljaku" (uh, sto volim kad mi neko kaze "zemljak"!), da ga potpisem i rastasmo se.
ZAMALO da prokuvam! Za nas Bosance kazu da smo glupi. Mozda i jesmo glupi, ali nikada ovako suplji i dosadni. Kad nemamo sta reci, mi radije cutimo a ne popunjavamo praznine jos praznijim pricama.
Uh....
(Opros'te sto generalisem! Znam da grijesim al' doslo mi tako - zamalo! Beogradjanin - s Moravu!)

Monday, July 04, 2011

BOCO: PROMOCIJA


Dragi prijatelji !


Lijep ljetni dan, dragi ljudi, kafa pred "Manjom" sa Natašom i Marijom i grad suncem okupan . Svježina lišća banjalučkih drvoreda, kao da su predskazivali nastavk događaja. Novak Đoković je osvojio Vimbldon, postao br.1 na svijetu. Riba je danas radila, a ja poželio da napišem nešto za "parkić".

Nije slučajno, pogodi se to ponekad u životu.

Nisam se javljao jedno vrijeme, a evo danas vas obavještavam da sam održao zaista lijepu promociju moje nove zbirke poezije, pod nazivom "Lijepo je biti Ti". Preko četrdeset novih pjesama nalazi se u "brošuri" kako je lijepo nazva moj prijatelj. Brošura dolazi od broša, a broš je ukras, pa se nadam da će i ova moja druga zbirka poezije biti ukras u nekoj od biblioteka mojih prijatelja.

Promocija, bolje reći zabava za našu generaciju, kojih u ovo vrijeme nema baš mnogo, održana je u Omladinskom centru (dio zgrade doma radničke solidarnosti, kako su je nekad zvali, a tu su biblioteka, dječije pozorište i muzej).

Pred oko 15o prisutnih , pored moje poezije ( izvedeno je desetak pjesama), učestvovali su: Ranko Preradović i Miladin Berić- kao recenzenti, Ansambl Zdravka Ćosića -Ćosa, plesački par kluba "Gemma", kompozitor Emir Mejremić- koji je na moje stihove komponovao lijepu baladu, moderator Dragan Kisin, članovi filmske ekipe sa snimanja filma "Susret"- edukativno.informativnog filma, ljubavne priče koja nam daje smjernice koako da se ponašamo prema slijepim ljudima.

Veče koje će meni dugo ostati u pamčenju.

Ova promocija je samo dio proekta , koji su sačinjavali i veče poezije u "Monnet-u" i promocije audio izdanja (CD-a) koji je promovisan u prostorijama Biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske.

O ostali manifestacijama nekom drugom prilikom, a u prilogu vam šaljem i nekoliko fotografija koje će, vjerujem, dočarati dio atmosfere sa promocije.







Boco

Sunday, July 03, 2011

NOVAK DJOKOVIC TRIJUMFOVAO U VIMBLDONU


Novak Djokovic se danasnjom pobjedom nad Rafaelom Nadalom upisao u istoriju.
Postao je prvi teniser koji je prekinuo  Federera i Nadala koji su se osam i po godina smjenjivali u pobjedama na najvecim turnirima svijeta. Jos prije pobjede u finalu popeo se na vrh ljestvice trenutno najboljih tenisera svijeta.
Finalni mec protiv jednog od najboljih igraca svijeta ( po mnogima najboljeg igraca svijeta) u istoriji teniskog sporta, dobio je ubjedljivo. Samo u trecem setu Nadal je pokazao da ima sanse sa Novakom koji ga je pobijedio u svih pet susreta ove godine.
Sta vise moze postici momak sa svoje dvadeset cetiri godine!
Svojim igrama on zasluzuje sve cestitke. Cak i svojim sportskim ponasanjem u finalnom mecu.
Naravno, ako covjek trazi dlaku u jajetu, zasmetace mu sto se mora  bas dva puta prekrstiti nakon pobjede, i to onako sa tri prsta. Trebao je i treci put, kako to obicaji nalazu.
Raduje i to sto ovu pobjedu nije proslavljao sa tradicionalna tri prsta.
Cudno je to koliko neke beznacajne, izvan-sportske stvari, nepotrebni efekti  umanjuju radost prilikom uspjeha ovog istinski velikog, ogromnog sportiste. Kao da svi oko njega nastoje da otkinu dio njegove slave i prisvoje je sebi. Od roditelja, oca posebno, koji grabi sve sto se zgrabiti moze, drzave Srbije, koja na njegovom uspjehu pokusava popraviti veoma los rejting u svijetu, crkve, koja se namece kao njegov zastitnik i dodjeljuje mu najveca moguca, izmisljena priznanja, raznih pokreta, kakav je i cetnicko udruzenje Sjeverne Amerike, koje mu dodjeljuje svoje najvise priznanje...
Nije se lako svemu tome oduprijeti!
Koliko ce i u tome ovaj mladi sportista uspjeti, ostaje nam da vidimo u buducnosti.


Saturday, July 02, 2011

POLU-PUNA CASA


Dok citam  Mladenova Vrazija posla, zamisljam nas kao sjedimo i pricamo.
Nadovezacu se malo na Mladenove misli i reci da su izgovorene rijeci ipak jace od napisanih, bar onog trenutka kad se izgovaraju. Imam rpivilegiju da vas vecinu pa i Mladena poznajem i da uz vase napisano imam i sliku i ton. Zamisljam nas u nekom tihom kutku. Pricamo.
Istina je da izgovoreno ode s vjetrom a zapisano ostaje. .

Zato treba zapisivati i misli i sjecanja, sve ono sto putuje uz nas, s nama i u nama.
Kad sam to shvatio otpoceo sam razmisljati o Parkicu. 
Cak i nije najvaznije a to sto zapisemo neko i cita, ali za one koji pisu napisano ce ostati  vjecno.
Pored toga, neprocjenjivo je olaksanje koje se osjeti nakon zapisanog. 
Kao da si se oslobodio nekog pritiska.
Ranije, imao sam hiljadu razloga da ne pisem. Sada vidim hiljadu razloga da zapisem.
A jednog dana, kad se oslobodimo dnevne trke, kad dani postanu dugi, mozda ovo sto sada zapisemo i sami ponovo pocnemo citati.
I siguran sam da ce nam biti drago porediti to napisano prije pet, deset, dvadeset.... godina sa onim sto cemo tada misliti o zivotu, o nekim pojavama i dogadjajima o kojima sada pisemo. 
Siguran sam da cemo tada naci da smo se  promijenili; neke stvari saznali, naucili... da o nekim pojavama mislimo drugacije.
Mene interesuje ta razlika u shvatanju samog sebe nakon nekih godina.

I dobro Mladen kaze, raduje kad cujemo da i nasa djeca ponekada procitaju ponesto; i da nas tako bolje upoznaju. To je onda neplanirani bonus.
Kao sto je bonus saznanje da ima zainteresovanih koji citaju ono sto napisemo.

Kad sve ovo kazem, moram reci i da sam se, evo nakon skoro godinu i po dana veoma intenzivnog pisanja, svakodnevnog citanja, istrazivanja, uredjivanja  malo umorio.
Umorio pomalo od svega... 

Zato, ne zamjerite ako u ovim ljetnim danima nakon sto kliknete na Parkic nadjete istu temu dan za danom. 
Shvatite to kao odmor i punjenje akumulatora.
Kad prodje ljeto i fjaka , bice lakse i pisati i pripremati.

A ako je neko od vas imun i na ljeto i na fjaku, ako ima neku vijest, novost, pricu, sliku, posaljite je...
Bice objavljena i ovjekovjecena i sigurno ce obradovati one uporne koji i u ljetne dane klikaju i citaju.

Friday, July 01, 2011

DANAS JE DAN KANADE

Prvi juli je Dan Kanade. Ove godine nasa nova domovina slavi 144. godisnjicu.
144 godine drzave! Malo prije tog datuma na ovim ogromnim i divnim prostorima zivjeli su Indijanci, malo sjevernije Eskimi, razne zivotinje... U slozi i ljubavi.
A onda su na ove prostore dosli civilizovani Evropljani, uglavnom iz Engleske i Francuske,  sireci svoju religiju, svoja shvatanja, potiskujuci starosjedioce, unistavajuci ih, pljackajuci sve sto im se nadje pri ruci... I tako je ....
Necu dalje ovako! Nije lijepo!
Idemo ovako:
Dan Kanade je drzavni praznik koje obiljezava godisnjicu Britanskog Sjevernoamerickog akta ( ili kako to danas zovemo Ustava) donijetog na dan Prvog jula 1867. Tim aktom su ujedinjene tri britanske kolonije, Nova Scotia, New Brunswik, i kolonija Provincija Kanada, koja se kasnije podijelila na Ontario i Kvebek, u jednu drzavu nazvanu Kanada, koja je svedo 1982 ostala u okviru Britanskog carstva. Kasnije se ovim provincijama pridruzile i ostale, pa danas Kanadu cine 10 provincija i tri teritorije.
Dan Kanade se do 1982 godine nazivao Dan Konfederacije ili Dominiona.
Te godine Kanada je ostvarila potpunu nezavisnost od Velike Britanije. Medjutim, veze sa Velikom Britanijom jos uvijek nisu prekinute. Preko organizacije Comonwelt, kojoj se u danasnje vrijeme ne vidi ni svrha ni namjena, Kanada i dalje priznaje Britansku kraljicu kao svoju. Koliko je to britansko kraljevstvo priznato i uticajno u Kanadi danas moglo bi se dobrano diskutovati. Ali kad neko iz kraljevske porodice dolazi u Kanadu onda je to posebno slavlje za ovu zemlju.



Evo ove godine  za Dan Kanade dosli nam Vili i Kata. Koja je to festa bila na doceku! Ostace nam oni ovdje jos bar nedjelju dana. Ne znam tacno. Nisam pitao. Nije red pitati goste kad odlaze, iako je to uvijek dobro znati. Ustvari, posto oni i nisu gosti, je se ovdje osjecaju kao kod svoje kuce, doznao sam ostaju do devet dana (tri puta po tri) i da ce proputovati cijelu Kanadu.

A narod poludio! Ni Andjelina da je dosla ne bi je docekali kao Katu. Cudo jedno!
Uvjerite se sami.







Mladen Zoric: Vrazija posla

Bas tako. Ne da mi vrag mira. Godinama mi je glava bila puna, a pero prazno. Rijeci su ,kazu, ubile vise ljudi nego ratovi. Onda sam se probudio. Uhvatio se uspomena sa blagim bodljama analize pretrpljenog. Kazu: proslost je nesto, buducnost nista, a sadasnjost sve. Tako je nekako mislio i moj prijatelj Vladek Miholic kada mi je usputno, jedne godine u zagrebackom kaficu, objasnjavao kako je stavio kriz na sve sto je bilo i kako ga interesira samo sto je danas. Tako nekako pokusava dobronamjerno objasniti i Natasa ( koju nazalost ne poznajem - osim tekstova na blogu).

Dobro, neka bude tako. Od uspomena se ne zivi. Sve ono sto spontano buja u nama u izgubljenim dugim nocima kada san ne ide na oci, sve cemo to lijepo izbrisati, vise od cetiri decenije najljepseg dijela zivota zabarikadirati sadasnjoscu , zivjeti samo danas ,zadnjeg dana juna 2011. Tako nas savjetuju psihijatri i prijatelji koji nam zele dobro.Jer, rovariti po necemu sto je bilo jednostavno nema smisla.


A opet, da li je bas sve tako?….Tko je spreman na taj jednosmjerni projekat. Ja nisam i necu nikada biti. Odmah cu se sloziti da je sjecanje na proslost fikcija, da je cak obojeno neprirodnim bojama irealnog, da ono sto je bilo cesto krojimo po mjeri koja nas umiruje i uznemiruje-prema potrebi i raspolozenju EGA, i koga je to, na kraju krajeva, briga sta se kome desilo u nekoj godini prije Krista…

Ali kako prihvatiti da po slobodnoj volji iskopas prazninu u svome postojanju i u ime racionalnosti i dugovjecnosti postanes iskljucivo dio sadasnjosti. Vrhunac ideologa smirene sadasnjosti i neracionalne proslosti cesto me prati u jednoj recenici koju ovdje , pod nekim tudjim nebom, postavljaju domacini – …”kada govoris novi jezik da li i mislis na njemu !!!???” Uvijek ostajem zatecen genijalnoscu ponavljanja ove gluposti.

Eto, zato sam odabrao da ponekad zapisem necije zaboravljeno ime, setnju, ulicu, bar ono sto se smije, da ne povrijedim nekoga, zbog necega…

Zapisano traje, receno nestaje. Ucini mi se, ponekad, da imam i obavezu prema djeci da, jednom, kada sve drugacije pocnu razumijevati, zastanu pred lijepim i tuznim dijelom zivota njihovih dosadnih roditelja. Cak i onda kada ta proslost nije mirisala na lipe i cevape.Da to bude i dio gradjevinskog materijala sopstvene personaze… ako tako odluce. Nekada davno, jako davno prije trideset godina, prilikom posljednjeg ispracaja svoga oca, bio sam strasno tuzan, ali i ljut. Tugu ne trebam nikome objasnjavati, ali ljutina, koja ne prilici tom trenutku, je bila ljutina na samog sebe. Prestao je postojati svemir bica o kome sam tako malo znao.Njegovim rijecima nikada nisam pridavao veliku paznju, a sutnju nisam znao citati. Nje je bilo najvise.I kod mene danas.

Mozda bas zato svoju sutnju trebamo prenijeti na papir. Nagrada? Jedne veceri slucajno sam “uhvatio”svog sina u nedjelu citanja jednog takvog teksta kojim sam si kopao po proslosti. Procitao ga je nekoliiko puta i zbunjeno, vrlo emotivno, bez patetike mi saopstio da me tek sada, nakon 23 godine , pocinje otkrivati, razumijevati…

Jer, kada si se vec odlucio da se obracunavas sa rijecima po papiru, sta je alternativa kopanju po proslosti ? Sadasnjost, analize dnevnih dogadjanja, vadjenje besmisla izmedju redova sta je tko htio da kaze…. ?! Sve su to borbe sa “cinjenicama”u kojima ne pobjedjuje istina (sto je istina?) nego elokventnost, napumpanost podacima vezanim za temu, ceprkanje po onom dijelu istorije koji ti tog trenutka odgovara,zadojenost da se obrani naizgled neobranjivo, sve to do samozaljubljenosti u svoj nacin drugacijeg razmisljanja….U redu, da ne pretjeram: ne moze se prestati misliti svojom glavom i nemati stav o temama koje te okruzuju, ali sve to, manje - vise, ima smisla dok se ne docepamo nasih surovih i sirovih dogadjanja.

Ne uvijek, ali cesto je tu vrlo malo iskrenosti, jer nadnacionalno je postalo skoro pa grijeh poslije svega sto se izdogadjalo. Borci sa vjetrenjacama su uvijek postojali, nikada ih nisam dozivljavao negativno, cak sam im se divio, jer trebalo je hrabrosti odskociti od stereotipa. Takvi se , nazalost, mogu na prste nabrojati. Velika vecina su, opet nazalost, diskutanti zbilje u kojima, dobro ili lose prikriven, cuci “mali zeleni” (ili neke druge boje) spreman da bukne i probudi se prema potrebi i naelektriziranosti situacije, onog trenutka kada mu se ucini da njegova “miroljubivost”postaje pretjerana. Tada se i bez potpisa autora vrlo lako otkriva kojoj barikadi pripada, cak i onda kada deklarativno popuje u ime mira .

Nije to skepticizam. To je realnost. Predikanata pomirenja je bilo i bice. To je dobro, ali dodje mi da povjerujem ( ne bas bukvalno) u serijal koji ovih dana pratim na National Geographic Channel, pricu o antikristu koji prema potrebi u najrazlicitijim uniformama rovari ovim svijetom kada god se tom svijetu ucini da dolaze bolji dani. Eto,na tako nesto mi lice mnoge velike polemike na temu : “Tko je u pravu u ovoj i ovakvoj sadasnjosti ?”


I jos jedan prilog temama sadasnjosti. Sjecate li se onog tipa sa imenom Georg Busch Junior. Onog sto je promasio vrata nakon zavrsetka govora pred masama, onog lika sto je slucajno bio predsjednik Amerike, slucajno poveo rat u Iraku, pobio stotine hiljada nevinih. Eto, bas u njegovo vrijeme, najcitanija svjetska stampa je bila prepuna opravdanosti tog zlocina. Napisani se kilometri pozitivnih tekstova nabijeni nacionalnim osjecajima ljubitelja naftnih izvora. Puno pametnih glava je reklo da tom nacinu razmisljanja svjetskih vladara. A onda, gledam prije par mjeseci, kada se ispostavilo da su glavni razlozi takve politike bili greska, mali Busch je pred kamerama kao djacic skupio ramena i skruseno pametno izjavio : “I’m sorry!!!” , okrenuo se ,zalupio vrata (ovaj put prava) svoga ranca velikog k’o Bosna, i, kako god to zvucalo, otisao u povijest. Prevedeno na narodski: pojeo vuk magare.

Ustvari, kada bolje razmislim, mozda je bas ovaj covjeculjak, (kao i drugi antikristi na podugackom spisku) jedan od krojaca zivota na ovoj maloj planeti, krivac sto radije drugujem sa minornim uspomenama, nego sto ucestvujem u raspravama o pravima onoga koji je ili nije u pravu sada i ovdje….Nije bas da se nasekirao kada je to saznao….