Gojko BERIĆ: Ničiji ljudi

Na dvogodisnjicu bloga 2012-03-04 napisao sam slijedece: 

"Mozda nije lose jos jednom ponoviti da ovaj blog nije pravljen za nacionaliste, bilo koje boje i vrste, i siguran sam, a to me i raduje, da se on njima  ne svidja. Za njih postoje hiljade drugih blogova, stranica gdje mogu naci sagovornike i istomisljenike.

Ovaj blog je za one koji zapravo nisu niciji. Za one koji postuju i cijene svoju tradiciju, naciju, ono sto jesu, ali se ne bude i ne lijezu u krevet sa svojom nacijom na pameti. Za one koji, dok pricaju s nekim, slusaju sta sagovornik kaze, a ne razmislju u isto vrijeme kako se sagovornik zove.

On je za one koji su u poslednjem balkanskom ratu porazeni.

Porazeni, ali ostali svoji jer se nikome nisu ni pokorili niti priklonili; i svakome mogu pogledati ravno u oci.

Istina je koju moramo priznati, da je takvih, svakim danom sve manje. Izumiru prirodnim zakonom ili im se broj smanjuje tako sto neke nacionalna struja savlada i povuce za sobom. Izuzetke, naravno, ni najjaca nacionalna struja ne uspijeva povuci. Neke blogove, u koje spada i ovaj, vidim kao ostrva na koja se porazeni a nepokoreni sklanjaju da udahnu svjezeg zraka.

Ako je to sa blogom zaista tako, ako ne pretjerujem, onda mi se trud isplatio. Onda smo uspjeli."

Slicnu ideju, ali sa dijelom zemlje Bosne i Hercegovine, za "nicije ljude", razradjuje Gojko Beric i priznaje da je ona, na zalost, samo utopija.
A zasto je utopija? Zbog mnogih razloga. Jedan od njih dao je i sam Beric svojom pretjerano pojednostavljenom i u samo jednoj recenici slozenom, pa stoga i netacnom definicijom uzroka rata.  Jer, "normalni i niciji ljudi" znaju da  uzrok  naseg bosanskog  rata nije bio samo jedan. O znacaju, redosljedu  i poretku uzroka vjerovatno  u "Entitetu za nicije ljude"  ne bi ni raspravljali, jer niciji ljudi su dovoljno iskusni i pametni da znaju do cega takva rasprava dovodi. 
I pored toga, preporucujem vam  tekst Gojka Berica. On izlaz za "normalne i nicije" vidi u "Entitetu" u drzavi Bosni i Hercegovini,  a ja, u realnijoj varijanti "Ostrvu Nicijih Ljudi " na Internetu.
Ko su zapravo normalni i niciji ljudi? 

************************** 

Monodrama Josipa Pejakovića "On meni nema Bosne", koja je prvi put izvedena u Narodnom pozorištu u Sarajevu prije skoro četrdeset godina, bila je jedna od kultnih u tom žanru u socijalističkoj Jugoslaviji.

Odigrana je više od hiljadu i po puta diljem bivše države, kao i u evropskim gradovima u kojima je živio naš nostalgični gastarbajterski svijet. Bio je to zanosni kazališni pledoaje u slavu jedne male, prkosne zemlje u srcu Balkana. Pejaković se proslavio i monodramom "Oj, živote", pa je, uz zapažene uloge u televizijskim serijama i filmovima, godinama bio jedan od najpopularnijih jugoslovenskih glumaca. Stvari su se u međuvremenu bitno promijenile i u Bosni i oko nje. Nema više one Bosne iz Pejakovićeve monodrame, pa već sam njen naslov zvuči neuvjerljivo, ako ne i nestvarno. Emocije koje je ovaj vrsni glumac nekada provocirao majstorskom interpretacijom svog teksta danas mogu ponijeti samo neizlječive nostalgičare.

Historija ne mijenja geografiju, pa u tom smislu Bosne, a pride i Hercegovine, naravno, ima. Ima je i u invalidnom državotvornom i političkom smislu. Ali, sa socijalne, ekonomske i moralne tačke gledišta njeno društvo je jad i bijeda. Krvavi rat je učinio svoje. Ali u šta ode ovih dvadeset poratnih godina? Nadali smo se sveobuhvatnoj obnovi zemlje, reparaciji države i društva, a dobili političku obezglavljenost, ulično nasilje, zapuštenost i vladavinu korupcije, kriminala i nepotizma. Umjesto jednopartijskog totalitarizma, dobili smo višestranački, fragmentirani totalitarizam, a umjesto ravnopravnosti svih naroda i građana, dobili smo njihovu neravnopravnost i diskriminaciju. Nestalo je nade, humanosti i elementarne ljudske solidarnosti.

Uprkos tome, tu i tamo se i dalje čuju patriotski uzvici: "Biće Bosne". Pjesnicima se ta samouvjerenost može još i oprostiti, ali ozbiljni ljudi bi morali biti oprezniji. Neće nestati bosanske rijeke, brda i planine, bosanska sela i gradovi, neće prestati da teku Neretva, Drina i Una; neće nestati šumovita Krajina, ravna Posavina, uzbudljivi hercegovački kamenjar sa vinogradima, šipcima i dračom… Biće Bosne i pride Hercegovine. Ali, kakvi će biti njeni ljudi, milionsko mnoštvo različitih vjera i nacija, koje je historija spajala i razdvajala? Trebali bi biti bolji od generacija koje su 90-ih godina prošlog stoljeća krenule u međusobni pokolj. Kako će ova zemlja izgledati za trideset ili pedeset godina, hoće li biti zatrovana nacionalističkom mržnjom ili izliječena od nje? Na ova i slična pitanja niko nema odgovor u rukavu. Po prirodi stvari, današnje generacije bi trebale da rade tako da potomcima ostave Bosnu i Hercegovinu kao čistu i uređenu kuću, ali događaji, kao što vidimo, teku u suprotnom pravcu.

Kad je velikosrpskom politikom obezvrijeđena i pogažena zavnobihovska ideja Bosne i Hercegovine, izbio je rat. Nove ideje moguće Bosne i Hercegovine, sa kojom bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati bili saglasni, nema ni na pomolu. Nacionalna i stranačka pripadnost stavljene su u epicentar životne svakodnevnice. Oni koji ne prihvataju tu opciju, već žele samo biti građani, postali su gubitnici, takoreći ničiji ljudi, unutrašnji emigranti bez zemlje. Razočaran ljudima i stanjem u društvu, Ivica Osim je, prije nepune dvije godine, rekao novinarima Slobodne Bosne: "Neka nam naprave četvrti entitet u kojem ćemo mi normalni ljudi živjeti bez stresova, ponižavanja i svađa". Osim je u teškim prilikama učinio nešto dobro za ovu zemlju, konkretno – spasio je njen nogomet od raspada. Vapaj sličan njegovom čuo sam od mnogih ljudi, nostalgičara koji bi istog časa zamijenili sadašnjost za prošlost, kad su "Sarajlije imale samo jednu naciju – Sarajlija", a svi Mostarci bili veležovci. Ovu dosjetku o predratnim Sarajlijama izrekao je Vitomir Žepinić, zamjenik ministra unutrašnjih poslova BiH uoči rata, koji je nedavno, kao svjedok odbrane Radovana Karadžića, rekao u sudnici da mu je žao što početkom 1992. nije uhapsio i optuženog i sve lidere nacionalnih stranaka.

Ko su ti "normalni ljudi" koji vape za entitetom u kojem bi bili svoji na svome? To su oni kojima je u ovakvoj zemlji tijesno, koji ne ignorišu ničiji kolektivni identitet i ravnopravnost, ali kojima etnička pripadnost nije zanimanje, kojima je svačija religioznost privatna stvar, koji ljudskost drže za najviši ideal i koji imaju unutrašnju slobodu da sve to javno kažu. Kao što je imao Ivica Osim kad kaže: "Ja sam stari partizan". Međutim, novi inženjeri ljudskih duša – etnonacionalisti, tvrdolinijaši iz vjerskih krugova i njihovi akademski sljedbenici – uzeli su stvar u svoje ruke. Novouspostavljeni sistem vrijednosti pretvorio je mnoge ljude u obične gnjide. Ekonomski ucijenjeni, oni će pristati da za parče kruha do besvijesti glasaju za one koji su ih učinili obespravljenim i neslobodnim ljudima.

Zamišljeni "četvrti entitet" nije bauk koji kruži Bosnom i Hercegovinom, pa politički profiteri etnički podijeljene zemlje nemaju čega da se plaše. On je čista utopija, izraz puke želje za punijim životom. To što se prošlost, ili barem njen najbolji dio, uzima kao model takvog života, samo je potvrda loše sadašnjosti. Uostalom, čak i kad bi nekim čudom bilo uspostavljeno, društvo "normalnih ljudi", ubrzo bi zakonomjerno postalo konfliktno, baš kao što je i predratno kosmopolitsko Sarajevo bilo konfliktno, kao što je i kosmopolitski Mostar bio konfliktan. Nesuđeni stanovnici "četvrtog entiteta" nisu nikakvi nadljudi, već obični građani koji u nacionalitičkom okruženju imaju problem sa disanjem. Teško je reći koliko takvih ima. Čini se da ih je mnogo manje nego prije deset ili petnaest godina. Jedno je sigurno: što je manje "ničijih ljudi", manje je i jedinstvene Bosne i Hercegovine.
(Oslobodjenje)

Ljubav ne priznaje granice

Kada  li ce granice prepoznati ljubav ? 

Uroš Ranđelović (17) i Antonija Kolobarić (16) se vole i ljube u Mostaru i pokazuju da ljubav, koju zli ljudi preko dvadeset godina pokusavaju ubiti, i dalje postoji i zivi i u BiH  i na Balkanu 

Šešelj i Hag

U ovoj prici Seselj za mene uopste nije bitan. I u ovoj, kao i u svim drugim pricama, on je klovn koji bi bio smijesan da svojim "dosjetkama" nije unesrecio hiljade ljudi na Balkanu . Mora se ipak priznati da je taj klovn  zadao i jos uvijek zadaje grdne muke Haskom sudu i sudijama. Ocito je da se on ne uklapa u standarde suda i sudija koji, nastojeci da provode pravne procedure, upadaju u stupice koje im ovaj doktor prava svakodnevno podmece. Deset godinina sudjenja i cirkusa, koji je Seselju bio i ostao cilj, govore sami za sebe.

**********************

Muljanje u karakazanu

momir turudić

SKUPOM U BEOGRADSKOM DOMU SINDIKATA POD NAZIVOM "STOP HAŠKOJ TIRANIJI" I PROTESTNOM ŠETNJOM CENTRALNIM BEOGRADSKIM ULICAMA, ČLANOVI SRPSKE RADIKALNE STRANKE SU 24. FEBRUARA OBELEŽILI DESET GODINA OD KAKO SE VOJISLAV ŠEŠELJ NALAZI U PRITVORU U ŠEVENINGENU. IAKO JE PROŠLA DECENIJA OD ŠEŠELJEVOG ODLASKA U HAG, PRESUDA JOŠ NIJE DONETA

"Haški slučaj" Vojislava Šešelja po mnogo čemu je jedinstven. Skup na godišnjicu njegovog odlaska u Holandiju je tradicionalan, ali su izveštači zapazili da je ove godine bilo znatno manje gostiju i govornika. Izostali su, kao i svaki put od kada su postali naprednjaci, nekadašnji domaćini skupa poput Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića, Olivera Antića... Šešeljeva desetogodišnjica ipak nije prošla neprimećeno, o njemu su ovih dana govorili i mnogi koji su prethodnih godina bili meta radikala, konstatujući da je sramota što je Šešelj već deset godina u Hagu bez presude.

Na primer, gostujući u emisiji "Oko" na RTS-u, portparol Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić je izjavio da suđenje Vojislavu Šešelju traje dugo i da je to izvan svih međunarodnih standarda. "Nadam da se da će presuda biti izrečena u junu, ali ne mogu da prognoziram kakva će biti", rekao je Vekarić i ukazao da dužina suđenja Šešelju nanosi štetu samom Haškom tribunalu, ali i svima drugima koji se u regionu bave sprovođenjem pravde kada su u pitanju ratni zločini. Ukazujući da je Šešelj svetski rekorder-pritvorenik, on je istakao i da bi za lidera radikala bilo bolje da sarađuje sa sudom.

Šešeljevo suđenje je najduže u istoriji Haškog tribunala, i za to nema nikakvog logičnog objašnjenja. Reklo bi se da su mnogo teži slučajevi brže rešeni, mnogi Šešeljevi haški saborci su u ovih deset godina suđeni, presuđeni, kaznu odležali i izašli iz zatvora. Samo tužilaštvo nema komentar na ovako dugo trajanje postupka, osim lakonske izjave da "čeka presudu".

RANI RADOVI: Optužnica za Šešelja sa potpisom Karle del Ponte je obelodanjena 14. februara 2003. Tužilaštvo ga je optužilo da je podsticao zločine protiv čovečnosti i za kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine između avgusta 1991. i septembra 1993. godine, za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, jer je govorima i izjavama doprineo da se kod izvršilaca stvori odluka da počine navedene zločine... Šešelj je dobrovoljno otišao u Hag već posle deset dana. Dok su drugi optuženi gledali kako da do Ševeningena nikada ne stignu, on kao da je jedva čekao da tamo ode. Govorio je da bi bio duboko nesrećan kada bi "taj svetski cirkus" prošao bez njegovog direktnog učešća: "Ja jedva čekam da odem u Hag... Moj životni cilj nije da mirno umrem u krevetu, već da ostavim neko delo po kome će me se sećati pokolenja. Hag je za tako nešto idealna prilika."

REČENO-UČINJENO: Šešelj je odmah započeo svoju borbu sa "haškim demonima", na mnogo načina. Kao u nekoj jeftinoj tragi-komediji, svega je bilo u prethodnim godinama, psovki, vređanja, pravničkog nadmudrivanja, traženja miliona dolara za troškove odbrane, štrajka glađu, bolesti. Izjasnio se još na početku da nije kriv ni po jednoj tački optužnice (mada se sličnim delima godinama punih usta hvalio), najavio da će se braniti sam "jer boljeg pravnika od sebe ne zna". U pritvoru je četiri i po godine čekao početak suđenja, uz mnoga objašnjenja od kojih je najgluplje bilo ono o manjku slobodnih sudnica. U više navrata advokat mu je nametan, ali je on to uporno odbijao. Suđenje je zvanično počelo 27. novembra 2006. godine, ali bez Šešelja u sudnici, jer je tada štrajkovao glađu tražeći, između ostalog, da se sam brani. Zbog pogoršanja zdravlja lider radikala je završio u bolnici, suđenje je prekinuto, gotovo svi njegovi zahtevi su uslišeni, a Šešelj je nastavio da ratuje sa tužiocima, sudijama, svedocima.

Kolega Dejan Anastasijević je u tekstu objavljenom u oktobru 2007, povodom šest meseci od eksplozije bombe na njegovom prozoru, napisao da je još 2006. iz Haškog suda bio upozoren da je Šešelj sastavio i poslao u Beograd nekakav spisak potencijalnih svedoka koje bi trebalo eliminisati ili zastrašiti, i da je i on na tom spisku zbog svedočenja protiv Slobodana Miloševića 2002. godine, iz koga je deo koji se odnosi na Šešelja tužilaštvo uvrstilo u dokaze protiv vojvode.

Suđenje je ponovo počelo 7. novembra 2007, a Šešelj je na kraju svoje višesatne uvodne reči pozvao sudije da ga osude na najstrožu kaznu, tvrdeći da će njegova ideologija biti snažnija što kazna bude veća. Šešelj nijednom nije zatražio da mu se odobri privremeno puštanje na slobodu niti garancije bilo koje vlade Srbije, čak ni kada mu je umrla majka. Aprila 2008. je tražio od Tribunala, pozivajući se na knjigu LovKarle del Ponte, da odbaci sve optužbe protiv njega. U toj knjizi je bivša glavna tužiteljka napisala da joj je tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić navodno poručio: "Vodite Šešelja i ne vraćajte ga." Sudsko veće je, glasovima dvojice sudija, uz delimično izdvojeno mišljenje predsedavajućeg, odbilo zahtev, a suđenje je ponovo prekinuto februara 2009. zbog navodnog zastrašivanja nekoliko svedoka tužilaštva.

ZAVRŠNE REČI: U julu 2011, Šešelj je podneo zahtev za obustavu postupka zbog "flagrantnog kršenja prava na suđenje u razumnom roku", ocenjujući da dužinom boravka u pritvoru "obara sve svetske rekorde", ali i taj zahtev je odbačen. U januaru 2012. Šešelj je smešten u bolnicu i ugrađen mu je pejsmejker.

Glavni pretres protiv Šešelja završen je u martu 2012, a tužilaštvo je u završnoj reči zatražilo da bude kažnjen sa 28 godina zatvora. Iznoseći svoju završnu reč, Šešelj je sažeo uglavnom sve ono što je neprekidno ponavljao prethodnih godina, da je Haški tribunal nelegalan i da ne radi u interesu pravde već ostvaruje "prljavi zadatak" zapadnih obaveštajnih službi koje mu "komanduju", da je taj sud politički instrument koji zamenjuje američku konjicu ili Šestu flotu, poručio da je završna reč tužilaca "gomila gluposti".

Da sebe doživljava kao neku vrstu proroka i da veruje da je Hag velika pozornica po kojoj će ga čitav svet pamtiti, videlo se i iz reči da je "vrlo zadovoljan onim što je postigao" tokom suđenja, označivši kao najvažnije to što će "transkript ostati" i da je "zbog toga vredelo živeti", dodajući da ga "presuda ne zanima" i da protiv njega nema nikakvih dokaza. Setio se i bivših partijskih kolega, optužujući Aleksandra Vučića i Tomislava Nikolića da su učestvovali u rasturanju SRS-a uz pomoć francuskog obaveštajca i poslanika Andra Dažana, dodajući da će njih dvojica prihvatiti nezavisnost Kosova.

Šta god mislili o Vojislavu Šešelju i njegovim delima i nedelima, sam Haški tribunal mu je debelo pripomogao u održavanju slike žrtve među njegovim pristalicama, podižući pojedinačne glasove protesta i među ogorčenim protivnicima. Pitanje krivice ili nevinosti gotovo da gubi smisao kod nekoga ko deset godina čeka presudu, čak i uz ocene da je sam delimično doprinosio odugovlačenju. Sramotu zbog takvog stanja Tribunal teško može da spere čak i ako presudu donese odmah, a ako se to ubrzo ne desi, moglo bi se po ko zna koji put pomisliti da je Tribunal varjača kojom se muljaju političke čorbe po balkanskom karakazanu.

Iako u Hagu, Šešelj je godinama u Srbiji bio prisutan poput nekog nadnaravnog bića koje se ne vidi, ali o svemu odlučuje, jer je odobravao spiskove SRS-a pre izbora, davao mišljenje o svim događajima, a objave je prenosio ovlašćeni glasnik – zamenik Tomislav Nikolić. Značaj radikala je opao kada su čudesnim istorijskim preokretom njihov brod napustili Vučić i Nikolić, vodeći sa sobom mnoge verolomnike, što se videlo i na izborima 2012, kada su ostali ispod cenzusa. Danas, Šešelj u Hagu bije svoju bitku za besmrtnost koja nikoga osim njega i uskog kruga sledbenika više ne zanima, dok Nikolić i Vučić žive ostvarenje svojih snova, jedan kao predsednik, drugi kao gubernator Srbije.

Čini se da ima onih iz sadašnje opozicije koji se nadaju, zaboravljajući sa kakvim su olakšanjem onomad dočekali cepanje radikala, da bi Šešeljev eventualni povratak iz Haga mogao da zaustavi Vučića i Nikolića u nezaustavljivom pohodu. Od perioda za koji se Šešelju sudi koliko do juče su Vučić i Nikolić bili Šešeljevi slepi sledbenici i saborci a, kao i u svakoj porodici, i kod radikala ima gomila kostura u ormanu. Neki politički oponenti naprednjaka verovatno se nadaju da bi Šešelj te kosture izručio na najbliže saradnike koji su ga izdali, a Nemanja Šarović, potpredsednik SRS-a, tvrdi da Šešelj neće biti pušten ove godine ako bude izbora.

Sve to su, naravno, spekulacije koje imaju veze sa politikom u pomenutom karakazanu. I protivnici i sledbenici slažu se da ne mogu ni da pretpostave kakva će presuda biti. Tribunal bi konačno trebalo da završi mučnu priču oko suđenja Šešelju, ako ne zbog prava, pravde ili pomenutih spekulacija, onda bar zbog elementarne pristojnosti.

(Vreme)

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (2)

VRBAS

Počesto nisu znali, gdje su,

okrećući se prema obalama,

gledajući dno, suviše strano,

potom nebo svedeno na krilo ptice.

Otiskivali su se smjelo,

misleći da im je sve poznato,

da već i dlanovi im pamte

svaki zaveslaj, ili tvrdi dajak.

Vodila ih je ptica, ili opklada,

da se neće vratiti istim stopama,

noseći u njedrima reski zvuk;

cijepa se voda od stijene, od trave.

Iz kanjona, nahrupi osvetnički,

a ne čini ništa, osim poigravanja,

dječačke obijesti, uz pragove kuća,

začikujući dječake, u san utonule.

Privlačeći im se na drhtaj,

pod krevet dovlačeći strasni mulj,

miris hladne vode u avgustu,

ispisivala je svoju skasku.

Otisnuće se smjelo, očevim tragom,

noseći u kljunu osvit i nadu,

zanjihani u azur sav od kliktaja,

otisnuće se, kao preko svijeta.

Ranko Risojević

Zoran Đinđić, političar ispred svog vremena

Predsednik vlade Srbije, doktor Zoran Đinđić, ubijen je na danasnji dan, 12. marta 2003. Više od četiri godine kasnije, tužilac Specijalnog suda, Jovan Prijić, održao je završnu riječ koja je odmotala klupko zavjere koja je dovela do ubistva.

Zavrsna rec, autora Ivana Andrica, u reziji Vuka Vijisica

„Zoran Đinđić želeo je da promeni Srbiju, želeo je demokratsku Srbiju i žurio je u tom poslu. Bio je uveren da treba izgraditi društvo koje počiva na pojedincu, a ne na kolektivitetu, kao što je verovao da se države u regionu ako se ustroje kao demokratska društva bolje razumeti“, kazao je za agenciju Anadolija profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Žarko Korać.

Prema njegovim riječima, sigurno je da bi sa Đinđićem u Srbiji i region izgledao bolje, a i odnosi između Srbije i BiH bili bi drugačiji.

„Đinđićevo ubistvo za Srbiju bio je strahovit udarac, a njegovi naslednici, pre svega Boris Tadić, napravili su mnoge ustupke konzervativnoj Srbiji“, podvukao je Korać.

Advokat Srđa Popović:"... šta ljudi pišu, te epitete koje daju Đinđiću, pa se kaže, ne znam, energičan, pa brz, pa efikasan. I neverovatno mi je da niko od tih političara neće reći ono što je suština – on je bio deset puta pametniji od svakoga od njih i to je cela priča o Đinđiću. Naravno, svako je zadovoljan svojom pameću, tako da nikom ne pada na pamet da kaže ‘on je bio jako inteligentan’. Ne, ne, nego tako, što kažu, trudio se..."

Miljenko Jergović: Abdulah Šahmanović, zagovornik Njegošev (2)

Petica za sadržaj, jedinica za rukopis

Na polugodištu mi je zaključio dvojku.

Teško je i zamisliti moj užas. Ali i potmulo slavodobitno uživanje onih razrednih drugarica i drugova, koji su prethodnih mjeseci patili zbog mojih petica. Eto, konačno sam bio sveden na svoju stvarnu razinu, bio sam jedan od njih, jer su i svi oni, većinom, imali zaključene dvojke, uz more jedinica i, možda, tri ili četiri trojke. Ono njihovo podmuklo smijuljenje tada me je strašno vrijeđalo, ali mi je poslije pomoglo u životu. Ustvari, pomogao mi je Šahman, kad mi je na polugodištu zaključio tu dvojku. Puno godina kasnije, kada se na mene ostrvila zagrebačka bagra, na čelu s Andrijom Hebrangom, Velimirom Viskovićem i nekom sitnom i bijednom hrvatskom piščadi, pa kad im je bratski, vezujući svoje pogane barjaka u jedan čvor,  ruku dao i poneki sarajevski jadnik, doživio sam od nekih bivših drugova i prijatelja, književnih ispisnika, istu vrstu podmukloga smijuljenja. Da nije bilo one dvojke, možda i ne bih znao o čemu se tu radi. Ovako znam. Naša književna, a ponekad i ljudska veličina najpouzdanije se mjeri tom podmuklošću. Kada se pogan nada u hajku, a drugovi i drugarice okolo se izmiču, čovjek bolje nego ikad može da shvati kako samo književni tekst ima smisla, ali i kakvu mržnju može izazvati književni tekst koji ima smisla. Bogu hvala na mom ružnom rukopisu...

U drugom polugodišnju nastavilo se isto: petica za sadržaj, jedinica za rukopis. Pred kraj godine bio sam pomiren s dvojkom, ali nisam bio nimalo ljut. Čak bi se moglo reći da sam se opustio na Šahmanovim satovima. Nisam drhtao od straha poput drugih, niti me je plašila njegova povremena vika, a još manje implicitne uvrede na učenički račun. Osim što su me, možda, i zabavljale, rano sam shvatio  kako u svemu što Šahman govori zapravo ima istine. Ili: sve što on govori je istina sama. Istina o književnosti i o koječemu drugom.

Za razliku od nekih drugih nastavnika, koji su ocjene zaključivali javno, na  nekom od posljednjih satova u polugodištu, Šahman bi zaključne ocjene upisivao u  zbornici. Sjećam se tog posljednjeg šestog sata, u četvrtak, pred kraj školske godine, kada su na satu razredne nastave vječno znatiželjne djevojčice navalile na razrednika Hrvoja da nam pročita šta je nastavnik Šahmanović kome zaključio. Ja sam se pokušavao buniti, nije mi trebalo ni to suočenje, kao što ću u životu i inače izbjegavati suočenja s lošim vijestima, ali sam, na žalost, bio usamljen.

Razrednik je krenuo čitati zaključne ocjene, uglavnom očekivane dvojke, trojke, poneku četvrticu. Češći su bili uzdasi očajanja, nego krici veselja (premda je bilo i toga). Bio sam broj sedamnaesti u dnevniku (da, stvarno se toga sjećam, kao što se sjećam, skoro po redu, imena i prezimena baš svih s kojima sam tokom školovanja išao u isti razred...), i nije trebalo dugo da do mene dođe. Iskreno govoreći, nadao sam se, potiho, trojki...

Svojim mirnim, ravničarskim glasom Hrvoje je izgovorio:
- Jergović, pet.
- Ne, ne, pogledajte još jednom! - viknuo sam, sada već siguran da je trojka u  pitanju, jer je broj 3, kada se napiše sličan broju 5.

Razrednik je slegnuo ramenima i okrenuo dnevnik prema curama iz prvoga reda. One su potvrdile.

Nisam se toj ocjeni obradovao, kao što bih se obradovao nekoj drugoj. Doživio sam je kao kompliment, najveći do tada, koji će se kasnije moći usporediti s nekim drugim komplimentima. Jesenas, u Wroclawu, dok je ruska pjesnikinja i disidentica Natalija Gorbanjevska govorila o mojim romanima, ja sam samo mislio o Šahmanu.  Dogodi se tako često da pomislim na njega: ili kada mi je da povraćam od književnoga života, ili kada mi je sve veliko od književnosti.

Ali prave stvari tek su se trebale dogoditi.

Šahmanov Njegoš

U sedmome razredu Šahman je, i mimo plana i programa, počeo da nam govori o Njegošu. Njime je bio opčinjen, ali to nikada nije bila priča samo o književnosti i o pjesništvu, nego, i više od toga, o etici, pogledu na svijet, doživljaju drugih ljudi. U tome je, kao i u svemu drugom, nastavnik djelovao vrlo isključivo. Bude mi čudno dok slušam o modernoj pedagogiji i obrazovanju – takve teme me samo slučajno mogu potrefiti, jer me zbog nečega iritiraju, pa ih izbjegavam – i dok slušam kako s  učenicima treba razgovarati i otvarati im lepezu različitih mogućih mišljenja i stavova. Toga kod Šahmana nije bilo. Njegova pedagogija je, kao i njegov razgovor o Njegošu, bila zasnovana na mukotrpnoj i muškoj potrazi za onom mogućnošću, tezom ili idejom koja je jedina, među svim idejama, etički i književno ispravna. Ne može biti dva ili tri, kod Šahmana je uvijek bilo samo – jedno.

Sjećam se, u osmom razredu, dok je predavao o Gorskome vijencu, pred mejtašku je dječurliju postavio ovakvu zagonetku. Što je Vuk Mićunović mislio kada je ovako vladiki Danilu govorio:

"Junaštvo je car zla svakojega -
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja."

Ovi stihovi prethode onom, mnogo poznatijem, jednom od najcitiranijih stihova iz Gorskoga vijenca, preko kojega su toliki nastavnici i profesori u južnih slavena jezikom mlatili, tupeći tako zube i blebećući svašta, sve dok od stiha nisu načinili opće mjesto:

"Blago onom ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!"

Ali Šahmana je zanimalo što učenici misle o onom prethodnom: što bi to moglo značiti, u jednome junačkom spijevu, i u životu, da je junaštvo car zla svakojega?

Prozivao nas je, jednog po jednog, rekao je tko je što imao, nekima smo se potiho smijali, jer nam se činilo da pričaju gluposti, ali je, uglavnom, kao i uvijek na Šahmanovim satovima, vladala grobna tišina. On je samo odsutno klimao glavom, nije komentirao ono što bi čuo – što je, inače, činio – i samo bi insistirao da svatko kaže nešto svoje, a ne da ponavlja nešto što je netko već rekao.

Ne sjećam se je li do mene došao, niti mogu zamisliti što bih sa svojih trinaest godina kazao na tvrdnju kako je junaštvo car zla svakojega.

Ali pamtim dobro i danas ono što je Šahman rekao kao zaključak svoje analize jednoga Njegoševog stiha. Iako nije citat, nego moje sjećanje, stavit ću te riječi u navodnike,nadajući se da je u njima preživjelo nešto od Šahmanovog duha:

Krivo junaštvo

"Nisu ovaj svijet ojadile i unesrećile kukavice. Jad i nesreću kukavice održavaju i ne popravljaju. Ali jad i nesreća nastali su iz nečijega krivog junaštva.

Junaštvo može biti krivo, i na to Vuk Mićunović upozorava, jer bez toga ne bi valjalo ono što slijedi, i ne bi se znalo koji to junak dovijeka živi, jer ima i takvih junaka čije se junaštvo pamti po jadu i nesreći koje ostaviše za sobom. Samo iz jednoga junaštva ne nastaje jad i nesreća, nego vječni život u sjećanju svih budućih pokoljenja: iz junaštva kada se zbog slobode i pravde udara na jačega od sebe! Na slabijega, nikad! Ko god je ikad udario na slabijega, izazvao je jad i nesreću. Kao što je jad i nesreću izazvao svaki onaj koji je udarao previše i predugo, i nije osjetio trenutak kada je jači i veći postao manji i slabiji. Da je na vrijeme stao, svijet bi bio sretniji. Tada ne bi važilo ono što veli Vuk Mićunović: 'Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojim se pjane pokoljenja.' Tada bi se pokoljenja pjanila pravdom i poštenjem!"

Tako je nekako govorio moj nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović.

Vladika crnogorski Petar Petrović Njegoš, najveći južnoslavenski pjesnik svih doba, za njega je bio obogotvoreni gospodar jezika i stiha, ali i morala, načina na koji čovjek treba provesti svoje vrijeme na zemlji. Kao da je sve njegovo došlo iz Njegoša, a on ga je sebi pripustio bez imalo zazora i straha, onako kako pravi čitatelj pripušta književnoga genija. Do kraja, potpuno i ponizmo, uz spremnost da do kraja brani sve što njegova književnost jest, ali i da jasno pokaže što njegova književnost nije.

Kada je, godinama kasnije, u vojnim manevrima pred buduće ratove, koji su se vodili na književnome polju, uglavnom među diletantima i neznalicama, Njegoš u Sarajevu oglašen kao antimuslimanski pjesnik, negator bratstva i jedinstva, i kasnije, kada je u ratu Gorski vijenac korišten kao pogonsko gorivo mržnje, klanja i progona, i kad su se koljači na Njegoša pozivali, a preživjeli su Njegoša krivili, držao sam se onoga što nam je o njemu govorio Šahman. Čak i kada bih pristao da zatajim ono što sam nalazim u čitanju Njegoševih stihova – a vrijedi to zatajiti da vas kakav ustaški ili balijski ološ nanovo ne proglasi za četnika – ne bih mogao to učiniti, jer bih time zatajio Šahmana, i sve ono što je Šahman u životu bio.

Ne bih to mogao učiniti, upravo zato što je život jednoga djeteta veći i važniji od sve umjetnosti ovoga svijeta – kako to često umiju ustvrditi oni koji bi ponekog nedoličnog pjesnika ukinuli i zabranili, jer je, na ne znam kakav sve način, pridonio nekom ratu. Istina, Šahman nije bio dijete, i više nije živ, ali meni je ostao veći i važniji od svega što bi itko mogao reći protiv Gorskog vijenca. Pritom, znam i da bi sve što bi se iz takve perspektive reklo protiv Gorskog vijenca bilo savršeno krivo, pogrešno, promašeno.

Evo, kako odgovara vladika Danilo Vuku Mićunoviću, uz napomenu pjesnikovu i didaskaliju da govori "među svima kao da je sam":

"Đe je zrno klicu zametnulo,
onđe neka i plodom počine;
je li instinkt al' duhovni vođa,
ovde ljudsko zapinje poznanje!
Vuk na ovcu svoje pravo ima,
ka tirjanin na slaba čovjeka;
al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava
to je ljudska dužnost najsvetija!"

Da bi se na kraju, nakon dugoga poziva na boj, rat i na krvaviju neviđenu, monolog vladike Danila završio, opet, vrlo poznatim stihovima, koji će završiti kao opće mjesto, po nadgrobnicima i spomenarima naše spaljene, upljuvane i iščezle zajedničke domovine:

"Neka bude borba neprestana!
Neka bude što biti ne može;
nek' ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!"

Ka slabo živinče

Nastavniku Abdulahu Šahmanoviću se, kao ni meni, njegovome učeniku, kao ni većini njegovih učenika, nije ispunilo ono zbog čega vladika poziva u rat: "Đe je klicu zrno zametnulo, onde neka i plodom počine". On je počinuo u Sarajevu, od Plava daleko, među svijetom koji je slabo govorio njegovim jezikom, ostavljajući svoj plod uplašenim svojim đacima. Ako ima Boga, i prema njemu će Šahman biti jednako strog, kada su književnost i etika u pitanju. Gramatika i pravopis dođu sami po sebi. Ako ga ima, Bog ima lijep rukopis, kao i svi besmrtni. U našim je ružnim rukopisima, u svakom tom malom, ružnom slovu, zrcalo je jedne smrti.

Abdulah Šahmanović morao je umrijeti iznenada, jer je, sljedeći Njegoša, svaka njegova riječ bivala kao da mu je posljednja. Njemu je smrt stvarno bila bliža od ovratnika na košulji. A imao je lijep rukopis, nije joj se dao.

Stanovao je u Ulici Fadila Jahića Španca. Još dugo je tamo, na istome mjestu, bio parkiran njegov volkswagen buba. Po prozorima auta već je bila popadala prašina, a onda ga je nestalo. Imao je ženu i jednu malenu djevojčicu. I on je bio mlađi nego što sam ja danas.

Nijednu pohvalu ne shvaćam previše ozbiljno, o knjigama koje sam napisao ne možete napisati ili izreći ništa što bi me povrijedilo, a još manje zaljuljalo. Mjera i jednom i drugom, i pohvali i teškome šamaru, meni je Šahman. Mjera visoko postavljena, pa ju je teško dohvatiti.

"Šta je čovjek? Ka slabo živinče!" Kaza vladika Danilo.

Radiosarajevo.ba

Miljenko Jergović: Abdulah Šahmanović, zagovornik Njegošev (1)

U lipnju smo završili osmi razred, upisali se, kako tko, u srednju školu, i otišli na more. Bilo je to 1980, jedne od onih godina kada su još uvijek svi išli na more. Kada smo se vratili, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja stigla nas je vijest da je iznenada umro naš nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović. U Zaostrogu, dok je plivao prema pučini, ubilo ga je srce. Poslije će se godinama po Mejtašu i po mejtaškim mahalama krivo pričati da se Šahman utopio. Ispravljao sam  ljude, kad god bih to čuo, čak sam, dvadesetak godina kasnije, u jednome nestalom sarajevskom tjedniku u kojem sam objavljivao kolumnu pod naslovom Historijska čitanka, napisao da je Abdulah Šahmanović, nastavnik srpskohrvatskoga, u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, umro od infarkta, u moru, dok je plivao. Za čovjeka, nije sramota utopiti se, ali za njega bi bila sramota. Šahmana je imala zadesiti neka tvrđa, muškija smrt. I morala je doći iznenada, kako je i došla.

Ali zašto Šahman…

U petome razredu materinji jezik predavala nam je nastavnica Ljiljana Lazić. Krupna, plavokosa žena, koju su svi zvali Lazićka. Bila je blaga i nezainteresirana, insistirala je na gramatici i pravopisu, to joj je bilo jednostavnije od lektire, a i mejtaška balavurdija uvijek je lakše shvaćala sve što je egzaktno, podređeno nekim jasnim propisima, i što se može nabubati napamet. Kao i dobar dio razreda, imao sam kod Lazićke peticu, ali jedva da je se uopće sjećam, nastavnice i njezinih satova.

Ali ono što je uslijedilo, dobro ću zapamtiti.

Kada smo prvoga ponedjeljka u rujnu od razrednika Hrvoja čuli da će nam srpskohrvatski predavati Šahman, bili smo očajni.

- Ali zašto? - netko je pitao.

Kao da smo bili zbog nečega kažnjeni, pa je određeno da nam predaje najstrašniji nastavnik u školi, čija je teška i mračna narav obilježila i nekoliko naraštaja prije nas. Odrasli s Mejtaša, koji su već posvršavali fakultete, poženili se i dobili djecu, govorili su o Šahmanu kao o nečemu najstrašnijem što im se dogodilo tokom cijeloga školovanja. Nakon što Šahmana prođeš, možeš računati i da si doktorirao.

Krv mi se ledila u žilama dok sam ih slušao. Od malih nogu nisam bio naročito hrabar i spreman da se suočim s ozbiljnim životnim preprekama, ali Šahman je bio više od toga.

Na tom satu razredne nastave, na kojem nam je naš dobri razrednim pokušavao što obzirnije saopćiti strašnu vijest, nekoliko djevojčica se rasplakalo. On je slijegao ramenima, širio ruke, i uzaludno tražio način da nas utješi i obodri.

Odmah treba reći: sve što se o Šahmanu govorilo, bilo je apsolutno tačno. Ali bilo je i nečega što se nije govorilo, a bilo je mnogo važnije, barem za nekoga tko je čitao i one knjige koje nisu za lektiru, i tko će nastaviti da čita cijeloga života, ne nalazeći ni jedan bolji i pametniji način na koji bi mogao provoditi vrijeme, a na kraju, ni jedan pametniji način na koji bi mogao živjeti, nego čitajući.

I Šahman je imao kraću nogu.

Ali dok je nastavnik muzičkog Ismet Pilav veselo pocupkivao, i ta mu je kraća noga bila kao nešto što se obavezno dobiva kada se studira muzika, kao što doktor dobije stetoskop, da sa njom pleše niz hodnik, umjesto da dosadno hoda, kao drugi nastavnici, Šahmanova noga bila je noga nekoga hromog antičkog boga. Dok je hodao, kao da se pod njim zemlja tresla, kao da je zemlju opominjao i kažnjavao, udarajući je tom svojom kraćom nogom.

I izvest će nas u život

Već na prvi pogled, izgledao je strašno: muškarac srednjega rasta, u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, u kuti koja je vazda bila umrljana kredom, snažne, dobro nasađene glave i velikih, crnih prodornih očiju. Lice mu je bilo grubo isklasano, kao muška lica Meštrovićevih skulptura, što je, kao i sve drugo, djelovalo prijeteće. Tada bih, da me je pitalo, rekao da je Šahman ružan kao sam vrag, ali s vremenom štošta se u čovjeku izmijeni, odraste i sazre, pa tako i pojam o ljepoti ljudskoga lica, tako da bih danas rekao da je imao jednu od najljepših muških fizionomija koje sam vidio. Njegova ljepota bila je, kao i ljepota Meštrovićevih kamenih muževa, u izražajnosti, upečatljivosti, gruboj pravilnosti i simetriji svih dijelova lica. A oči, kao dva bunara u kojima ćeš se utopiti.

Nastavnik Abudlah Šahmanović predavat će nam pune tri godine, i izvest će nas u život. S njime ćemo završiti obavezno školovanje, ali i veći dio obaveznih stvari u životu. Dalje je sve bilo naš izbor. Osim što se još moralu u vojsku, ali to je vrijeme još bilo daleko.

Njega gramatika i pravopis jedva da su i zanimali. Ispredavao bi nabrzinu velika i mala slova, prostoproširene, složene i zavisne rečenice, i ne bi nas oko toga previše gnjavio, niti su gramatičke greške pretjerano utjecale na ocjenu pismenog rada. To je odlikaše naročito frustriralo: nijedne jednine greške u slobodnom sastavu, a ocjena: 2+ .

U tjednome rasporedu, na srpskohrvatski je otpadalo čak šest sati. Uz matematiku, najviše. I svih tih šest sati Šahman je trošio na pradavanja o Ivanu Cankaru, Branku Ćopiću, Anđelku Vuletiću("Klesar Tadija Tegoba"), Ivi Andriću ("Aska i vuk"), Miroslavu Krleži ("Djetinjstvo u Agramu")... Ako nije predavao, onda nas je usmeno ispitivao, ili smo pisali kontrolni rad. A svaki kontrolni rad u te četiri godine bio je, naravno, analiza književnoga djela. Za razliku od svih drugih nastavnika tog vremena, Šahman nije branio da učenik pišući zaviri u čitanku ili u knjigu. U Americi je, kažu, to oduvijek normalno. U našoj školi bilo je normalno samo kod Šahmana.

"Jest, možeš da gledaš u knjigu, jer ti kod Šahmana ionako ne mogu pomoći ni knjiga, ni čitanka, ni Alah Pejgamber..." - govorilo bi se učenicima drugih razreda, koje nije zadesila ta nesreća da im predaje Šahman. U tim je riječima bilo manje žaljenja, a više nekoga čudnog ponosa zbog vlastitih muka i iskušenja. Valjda su tako ponosni vojnici Legije stranaca, kad dođu u zavičaj, na godišnji odmor.

I stvarno, bilo je uzalud gledati u knjigu, okolo se raspitivati, prepisivati, jer bi Šahman prepoznao svaku prijevaru, i za svaku bi smanjio ocjenu za jedan poen. Na kraju, većina razreda bi imala ocjene ispod nule.

Ništa, osim razumijevanja književnog djela

On, zapravo, nije tražio ništa drugo, osim razumijevanje književnoga djela i sposobnost učenika da to što je razumio pretoči u jasne rečenice, bez naučenih fraza, napisane probranim jezikom. Baš ništa drugo, ali već to je bilo – nemilosrdno.

Za početak, naš mejtaški i sarajevski problem s jezikom! Jednom je, vrlo ljut, posve nepedagoški uzviknuo da svako seljače u okolini njegova rodnog Plava bolje poznaje i govori srpskohrvatski jezik nego cijeli naš razred. Odlikašice su uzdrhtale od užasa, razredni propaliteti i jalijaši su, iako inače posve nezainteresirani, to shvatili  kao tešku uvredu, jer, eto, nastavnik im je rekao da ne znaju govoriti, što, valjda, znači da su gluplji od seljaka, a meni će trebati godine, pa i desetine godina, da shvatim kako je Šahman, zapravo, bio u pravu. Pročitat ću i cijeloga Marka Vešovića, i svu poeziju Radovana Zogovića, i romane Zuvdije Hodžića, a ovih dana sam se ponovo sjetio Šahmana, čitajući roman Karnera, pjesnika Milorada Popovića, i uvijek bih mislio o njemu, i o tome da svaki čoban oko Plava bolje zna srpskohrvatski od našega razreda, od škole Silvije Strahimir Kranjčević, a, bit će, i od cijeloga Sarajeva.

Ali nismo mi, jadni, bili krivi što smo jezik učili preko televizije i od blagajnica u samoposluzi... Šahman nas je, naime, tretirao kao teške krivce, zlikovce skoro, jer poganimo svojim neznanjem nešto tako sveto i lijepo kao što je ovaj jezik. "Čovjek je stvorio sve. Čovjek je i sebe od majmuna stvorio. I raketu što ide na mjesec, čovjek je stvorio. Ali nikada nije stvorio, i neće, nešto veće i ljepše od jezika." Tako je on, po mom sjećanju, govorio, s inkantacijama i čestim ponavljanjima istih riječi, uvijek u ritmu, kao da riječi slaže u deseterce, tako da bi nekako ušle u naše tvrde i gluhe glave.

Najružniji rukopis u Jugoslaviji

Na moju nesreću, Šahman je imao vrlo lijep rukopis. (I rukopisa mu se nakon tolikih godina sjećam – bio je skoro djevojački.) I dok je, valjda, smatrao da će gramatika i pravopis ući učeniku u glavu, da to ne treba silom utjerivati, na učeničke je švrakopise bio vrlo osjetljiv. Bio bi lično uvrijeđen tom ružnoćom i rugobom. Bez ikakva snebivanja, izbog rukopisa je smanjivao ocjenu za jedan do dva poena.

Ja sam imao najružniji rukopis u razredu. Najružniji u Jugoslaviji. Imam ga i danas. U prvome razredu, još u Drveniku, dolazio je iz Makarske školski psiholog, da me pregleda i presluša zbog mog neshvatljivo ružnog rukopisa.

Bio je to tako ružan rukopis da je nastavniku bilo nemoguće dovoljno smanjiti ocjenu iz svakoga pismenog rada, na račun rukopisa, pa je primijenio novu metodu: iz sadržaja petica, iz rukopisa jedinica. Bio sam jedini kojem je otpočetka, u šestome razredu, davao petice. Poslije su se priključile još dvije djevojčice, ali jedva jedvice. I ne uvijek. Naravno, obje ocjene unosio je u dnevnik, peticu i jedinicu. Jednom ili dvaput se, međutim, dogodilo da mi da čistu jedinicu, uz pismeno obrazloženje u dnu rada kako je rukopis toliko ružan da ga nije mogao pročitati. Sjećam se, povrijedilo me je što sam dobio jedinicu iz pismenog o priči Zije Dizdarevića Majka. Ima li još koga da pamti taj kraj i svu njegovu ljepotu, u ona vremena jugoslavenskoga socijalizma:

"Sjećam se: polazio sam 'na škole'. Mati je grcala ispraćajući me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom đade, satraće te štagod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde 'nako, 'nako..."
Dalje nije znala. Ili nije mogla?..."

Dan dani sav se naježim od te priče, ili od njezinog protoka kroz moj život – unatraške, kao što me je svog obuzimala i tad, a Šahman moj rad nije ni pročitao, nego mi je samo zveknuo jedinicu – zbog rukopisa. Ili ga je, možda, ipak pročitao?  Ne znam, a volio bih znati.

Radiosarajevo.ba     (NASTAVAK SUTRA)

Angel: Kategorija "Super senior"

Kapiten i moj bivsi komsija  Angel se jednostavno ne da. I pored povrede koljena i nedavne operacije, i pored ( e to necemo)...on kao da  sve to ne osjeti. Pokretan i dalje zraci pozitivnom energijom... I dalje mu je sport preokupacija. Igra na Nacionalnom prvenstvu USA! Kategorija: "Super baka" , uh,  pogrijesio sam "Super senior". Ko poznaje Angela znace da se on ni na ovim prvenstvima ne sali. Siguran sam da igra do zadnjeg atoma snage. Igraj i dalje, kapitenu nas! I javljaj nam se...

*************************

I sada,poslije zestokih desetodnevnih priprema u
Californiji(januar-februar),koje je izvanredno organizovao
B.Majkic-Majk na potezu S.Jose-S.Francisco-Sacramento(Davis),moj
prijatelj Kent i ja idemo dalje...Da, imali smo divne domacine:prije
svega Majk,pa Sopen i Mladenka,Vlado i Jasna,Emir i Erika,Zuco i
Vesna...i predivni susreti sa nasom BL rajom.
Dalje? Od 7.marta igramo na Nacionalnom prvenstvu u Las Vegasu u
kategoriji 4,0 SUPER SENIOR (preko 60 banki), a odatle produzavamo na
7-8 dana na Teniski turnir u Indian Welsu(nazalost, mi ne
ucestvujemo,ali cemo biti podrska igracima sa nasih prostora).Vracamo
se 17.marta,a onda nove "pripreme" za Davis CUP od 5.-7.aprila u
Boise-u...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Sretan vam Osmi mart!

Svim citateljkama Parkica, mamama, suprugama, sestrama, 

bakama, tetkama, ujnama, strinama, kolegicama, prijateljicama, 

drugaricama, gospodjama, gospodjicama... 

zelim sretan Osmi mart, medjunarodni dan zena!

Pismo majci  

Sergej Jesenjin 

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
Nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

1924.
(Prijevod: Dobriša Cesarić)

Uz Marievu cestitku.....

Angel: Koledz kosarka u USA

Boise,3.march 2013.
Nesto za "basket raju": Sinoc sam bio na izvanrednoj kosarkaskoj
koledz tekmi u Taco Bell Areni u Boise-u(tu ce se igrati davis CUP),
domaci BSU-Colorado State 78:65,koja je to atmosfera,urnebesno
navijanje,ni nalik NBA utakmice,gdje je navijanje dirigovano i
sporadicno,uz obilatu pomoc tehnickih pomagala...Sa svojim prijateljem
Kentom gledam redovno BSU,ali posednjih nekoliko utakmica je nesto sto
se nezaboravlja, prije svega zbog fantasticne atmosfere...Ne,nije to
za ovdasnje USA uslove prevelika cifra (12.000 gledalaca), ali kada
svi u jednom ritmu krenu ... U jednom momentu sam "uhvatio" sebe kako
mi se glavi "javila" slika- sjecanje na Finale Kupa "R.Koraca" u BL u
"Boriku" "Partizan"-"Bosna"...
Pozdrav vasim porodicama,pozdrav vama. Angel