Boris Buden: Gastarbajeteri, glasnici budućnosti

Javio mi se moj drug Eso Salkanovic iz susjedne Australije i kaze:

"Postovani moj druze Predraze, 

Ko’ velim, ako bi ti se ovo gore zakaceno dopalo a ti onda objavi na PARKIC_u."

Dopalo mi se a vi vidite hoce li i vama...

*****************************

  
Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize.

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.

Uzrok takvih proturječja leži u ideološkom prisvajanju gastarbajterskog fenomena. Misli se, naravno, na danas vladajuću ideologiju neoliberalnog kapitalizma, koja je čvrsto povezana s cijelom transition-to-democracy budalaštinom te k tome služi određenim aktualnim svrhama.

Ako je slučaj jugoslavenskih gastarbajtera u potpunosti objašnjiv iz povijesti (jugoslavenskog) komunizma, tada on nema nikakve veze sa slučajem tadašnjih turskih, grčkih, talijanskih, španjolskih gastarbajtera na sjeveru Zapadne Europe, odnosno sa slučajem današnjih migrantskih masa koje konstantno mijenjaju socijalnu, kulturnu i političku situaciju ne samo starog kontinenta, nego cijelog svijeta; tada on nema veze niti s kapitalizmom tadašnjeg industrijskog modernizma niti s današnjim neoliberalnim, globalnim modernizmom; tada on nema veze s kroničnim bolestima kapitalizma, primjerice s nepremostivim jazom između Juga i Sjevera koji iznova rastače današnju Europu bacajući je u najdublju krizu; tada on naposljetku nema veze ni s unutar jugoslavenskim migracijama, raskolom Jug-Sjever, eksploatacijskim odnosima, klasnim borbama i kulturnim konfliktima.

Da rezimiramo dosad rečeno: Ako želimo reći nešto smisleno o fenomenu jugoslavenskih gastarbajtera, moramo izaći iz ideološkog okvira postkomunizma u kojemu danas politički potpuno bespredmetna kritika komunizma služi samo kako bi se njome ušutkala prijeko potrebna kritika kapitalizma.

Kako je dakle uopće moguće da su gastarbajteri iz jedne socijalističke zemlje došli na Zapad? Pitanje je to koje se ne postavlja na Zapadu, odnosno u raspravama o komunističkoj prošlosti kojima dominira zapadna ideologija. Odgovor na njega je ipak sasvim jednostavan: tu mogućnost možemo zahvaliti kapitalizmu.

Kao što je poznato, nekadašnja Jugoslavija je nakon raskida sa Staljinom 1948. pošla vlastitim putem daljnjeg razvoja socijalizma na kojemu je ubrzo učinila presudni korak – uvela je tržište. Ne samo da poduzeća više nisu dobivala nikakve direktive od države o količinama i cijenama svojih proizvoda, nego su se počela međusobno natjecati. Posljedica je bio ekstremno ubrzan rast (do trinaest posto godišnje), opće poboljšanje životnog standarda, među ostalim i stvaranje moćne kulturne industrije, otvaranje prema svjetskom tržištu, itd. Također je nastalo i tržište rada, a s njime i sve veća mobilnost radne snage. No, jaz između razvijenog Sjevera i jedva industrijaliziranog, siromašnog Juga postajao je sve dublji, što je dovelo do migracije jeftine, loše obrazovane radne snage u sjeverne dijelove zemlje. Tako su i gastarbajter, odnosno gastarbajterica, rođeni iz logike tržišnog socijalizma i to unutar sâme zemlje, što je, pojačano ekstremnom kulturnom raznolikošću nekadašnje Jugoslavije, sa sobom nužno donijelo socijalne, kulturne, egzistencijalne i najzad političke posljedice. Mijenjalo se ne samo mjesto, nego u isti mah i jezik, kulturu, odnosno takozvani way of life. Socijalna, kulturna kao i politička diskriminacija unutar jugoslavenskih gastarbajtera još je jedno prešućeno poglavlje povijesti u međuvremenu propale zemlje, koja se onomad, nošena utopijom industrijskog modernizma, odvažila na nezamislivo – mirenje tržišta sa socijalizmom.

Prvi nedvosmisleni simptom buduće propasti tog eksperimenta bila je nezaustavljiva nezaposlenost, za koju partijsko vodstvo zemlje – unutar same zemlje – nije nalazilo rješenja. Zato su otvorene granice. Dakle, ne kako bi se socijalizmu dalo ljudsko lice, nego kako bi se suzbilo masovnu nezaposlenost, i to tako što se višak radne snage prebacilo na međunarodno tržište rada. Otvaranje zemlje i pojava jugoslavenskih gastarbajtera na Zapadu bile su tako logične posljedice svjesnog uvođenja kapitalističkih odnosa u ekonomski život socijalističke zemlje. Time je započela i nezaustavljiva integracija Jugoslavije u svjetsko tržište, odnosno u svijet jednog već onomad globalizirajućeg kapitalizma, čija su tipična proturječja od tog trena presudno utjecala kako na socijalni i politički život u samoj zemlji, tako i na njezin međunarodni položaj. Ne samo da su središta financijske moći koncentrirana u bankama, osiguravajućim društvima i velikim trgovačkim poduzećima postajala sve neovisnija u političkom životu zemlje, nego je cijela zemlja postajala sve ovisnija o središtima moći međunarodnog financijskog kapitala. Dok se financijski kapital početkom sedamdesetih godina sve više izmicao ideološkoj kontroli partije te je, s ciljem konačnog prisvajanja vlasti, tražio suučesnike prije svega u konzervativnim, nacionalističkim političkim snagama (jugoslavenska verzija kasnijeg konzervativnog obrata u svjetskom kapitalizmu 1979/80), Jugoslavija je već krajem te dekade bila u potpunosti prepuštena moći međunarodnog financijskog kapitala. Već do 1979. vanjski dug zemlje je unutar samo tri godine porastao s 4-5 na 17-19 milijardi američkih dolara.

Kultna slika neuspjeha socijalističke loše ekonomije – ljudi koji su zdvojno stajali u redovima za najosnovnije namirnice – u slučaju nekadašnje Jugoslavije upućuje tako na drugi politički i povijesni problem. U ovom se slučaju ta slika odnosi na situaciju na početku osamdesetih godina, nakon što su u zemlji uvedene mjere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond. Uostalom, riječ je o situaciji koja nije imala nikakve veze s prošlošću propalog komunizma, nego, štoviše, s našom aktualnom kapitalističkom stvarnošću – sjetimo se samo današnje Grčke, odnosno zemalja Južne Europe koje su na koljenima zbog dužničke krize.

Jugoslavenski se eksperiment tako nije kretao, kao što je to proricala liberalno kapitalistička ideologija, od tržišta koje je regulirala partijska država u slobodno tržište, nego od tržišta koje je regulirala partijska država do reguliranog tržišta koje se otelo svakoj demokratskoj kontroli i kojim su upravljala središta međunarodnog financijskog kapitala. Naime, MMF je taj koji je nametnuo zamrzavanje nadnica početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji, a ne Savez komunista Jugoslavije i njegov državni aparat. Već je tada zapečaćena sudbina socijalizma u Jugoslaviji. Još je nedostajao samo jedan bankar iz New Yorka imenom Slobodan Milošević kako bi se zemlju koja je već bila u šaci međunarodnog financijskog kapitala konačno dokrajčilo i prepustilo hijenama globalnog kapitalizma.

I fenomen jugoslavenskih gastarbajtera je priznanje te tragične priče, i to s onu stranu kičaste domovina-amo-domovina-tamo patetike. Njihova sudbina ne govori nam samo mnogo toga o svijetu u kojemu danas živimo; kao preteče masivnih migracijskih pokreta koji su presudno sudjelovali u oblikovanju svijeta globalnog kapitalizma, jučerašnji gastarbajteri su istovremeno i glasnici svega onoga što će nam se tek dogoditi u budućnosti.
S njemačkoga prevela Marija Ćaćić

Na njemačkom objavljeno u Angelika Welebil i Jörg Nuber (ur.), 2012, Gast:arbeit; Gehen – Bleiben – Zurückkehren; Positionen zur Arbeitsmigration im Raum Ex-Jugoslawien
St. Wolfgang: Edition Art & Science.

Izvor: www.slobodnifilozofski.com

I moja ilustracija:

Som Sabadell flashmob - BANCO SABADELL

Dosao nam Daniel!

Danas, 7. decembra 2013. g. u kanadskom Londonu, sa svoja 4.4 kg,  na svijet je dosao Daniel Zaric, trece dijete sretnih roditelja Ivane i Sase Zaric.

Roditeljima, sestri Tari, bratu Filipu, baki (i mojoj sestricni) Ljilji, dedi Zlatku Coti, ujaku Dadi  i svima koji se raduju prinovi u nasoj porodici cestitam, a malom Danielu zelim da ga zdravlje i sreca prate u zivotu.

Fascinirajuce fotografije

 7,000 trees planted to form guitar on a farm in Argentina

 India - As if one head wasn't bad enough!

 Big tree tunnel

 Buttress tree roots - Costa Rica

 Camouflaged mobile phone tower - U.S.A.

 Carpet of flowers - Brussels, Belgium

 Ship & tugboat - Corinth Canal, Greece

 El Penon de Guatape - 650 Ft stone - Colombia

 Ferrari World - Abu Dhabi

 The slums of India

 Living on the edge

 Magdeburg Water Bridge - Germany - 500 Million Euros, 6 Years to build, 918 Metres in length

 Most beautiful horse in the world

 Aerial view of Central Park, New York

 Supercell storm cloud - U.S.A.

 Tibetan Mastiff Dog - Sold for 1.5 Million Dollars

Tosua Pool, Samoa

Al Di Meola - Misterio (+playlist)

Vitamin

Pretpostavljam da ste slicne emailove vec dobujali ili ih i sada dobijate. Pretpostavljam da ste i na Parkicu ranije vec procitali nesto slicno ili isto. Pretpostavljam, isto tako, da na ovu temu slicno razmisljate i stoga mislim da nije na odmet jos jednom procitati.... Ovog puta poslao Angel T.

*****************************
Često razmišljam o svojim prijateljima. 

Imam ih dosta, različitih smo karaktera, a ipak se međusobno uspijemo složiti i što je najvažnije dogovoriti oko različitih stvari...
Zaključujem da je tajna u tome što svaki od njih "izvuče" za sebe odgovarajući dio.
S nekima sam uljudan. S nekima se šalim. S drugima pričam o ozbiljnim stvarima.
S nekim drugima se puno smijem. S nekima popijem piće i slušam o problemima.
Neki mi prenose svoja iskustva i savjetuju me.
Moji prijatelji su djelići velikog mozaika koji ću kad ga završim nazvati "Blago prijateljstva". Oni su ti koji me u nekim momentima poznaju bolje čak i od mene samog; koji su uz mene i u dobrim i u lošim danima.
Liječnici kažu da su prijatelji va žni za zdravlje.  Dr Oz ih zove Vitaminprijateljstva - P- i smatra da je korist od prijatelja bitna za zdravlje, a statistički je utvrđeno da ljudi koji imaju čvrste društvene veze imaju manji rizik od depresije i moždanog udara.
Ako stalno uživate u vitaminu P, možete djelovati i do 30 g . mla đe od svojih vršnjaka.
Dokazano je da toplina prijateljstva smanjuje stres i mogućnost infarkta čak do 50%.
Tako mi je drago da imam zalihu vitamina P.
Pazimo i brinimo o prijateljima i pokušavajmo što češće sagledati sve što se događa oko nas s komične strane. Smijmo se i u teškim trenucima, molimo se jedni za druge.

Hvala ti što si moj Vitamin

Danas počinje internet tjedan prijateljstva. Tjedan prijateljstva ! Dan radosti kad nas se sjeća pravi prijatelj !  Pošalji ovo svim svojim dobrim prijateljima.  I meni također ako sam ja jedan od njih?  Vidi koliko ćeš karti dobiti nazad. Ako dobiješ više od 3, ti si osoba puna ljubavi! ............. Ja čekam !!!

B. DEŽULOVIĆ Ostavite Hajduk na miru!

Poslije duzeg vremena, malo sporta...

*****************************

Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.

Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.

Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.

Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.

Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima - pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije - prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.

Societa Calcio Spalato

U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.

Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.

Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije - Hajduk NOVJ - s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.

Epska utakmica 1944.

Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.

Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.

Nacističke kite

Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.

Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad - kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha - nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.

Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.

Belmondo kao Matošić

Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.

Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.

Uklanjanje zvijezde

Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”

Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se - baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske - te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se - baš kao i ostatak Hrvatske - odriče svoje jedine europske titule.

Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana - sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige - školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara - “Spremni!”.

Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali - kako danas znamo - ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.

HNK Ustaša

Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub - sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži - izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.

Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.

Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili - zašto ne - kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću - klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni. Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.

Obratite se Benitu

Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali - shvatili ste već - ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.

Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.

Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.

Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži - ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” . Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća - dok se Hajduk okupljao pred put na Vis - poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.

Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.

(Jutarnji list) 

Dan Republike proslavljen u Torontu

Da se tradicija proslave Dana Republike ne zaboravi u Torontu se brinu Vesna i Toni Anusic.
Vec skoro tradicionalno, samoinicijativno i bez pomoci ostalih, oni  organizuju ovu proslavu.
Najbolje je da slike pokazu kako je to u subotu bilo u njihovom stanu.

 Tanja i Edo

 Armin i Toni

Toniju jedna majica nije dovoljna da bi izrazio svoj odnos prema bivsoj nam

 Drustvo za sankom: Biljana, Jaro i Edo

 Dobar, dobar...

Cele, Boro i Miljenko

Bice jos...

Opet dobar...

Jugoslavija Jugoslaviji u krilu

Predrag Matvejević: Hrvatska se mora oduprijeti fašističkom pravcu

Predrag Matvejević (81), ugledni evropski intelektualac s ovih prostora, univerzitetski profesor, književnik i filozof, počasni građanin Sarajeva, upozorio je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) kako desnica u Hrvatskoj još nije poražena, te da desničari predvođeni Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) ponovo žele da se ''dočepaju vlasti''

Komentirajući posljednje događaje u Hrvatskoj, uključujući i fašistički ispad nogometnog reprezentativca Josipa Šimunića, koji je publiku pozdravio ustaškim pokličem ''Za dom'', Matvejević je rekao da se ''Hrvatska mora oduprijeti tom jednom HDZ-ovskom valu'', tom ''ultranacionalističkom, desnom, fašističkom pravcu''.

''Da ga na neki način isključi iz hrvatske povijesti, da Hrvatska može da živi na jedan način na koji ju njezina kultura je poziva da živi... Cijeli život se, kao sin Hrvatice, suprotstavljam onima koji kad kažeš Hrvat govore: 'Vi ste ustaše'. Ustaše su jedna manjina koja je obrukala Hrvatsku. No, današnja Hrvatska nije dovoljno učinila da bi ustaše koji se javljaju u našim sredinama stavila na njihovo pravo mjesto'', kazao je za AA Matvejević, vjerujući da i iza posljednjih događaja stoje desni HDZ-ovi krugovi, oni koji hoće da zarade više.

Prema njegovim riječima, Hrvatska nije uspjela da ''zauzme središnje polazište'', jer više ne mašta da bi se u toj zemlji mogla ustanoviti neka lijeva, socijalistička verzija.

''Moglo bi se doista širiti jedan demokratičan stav, jedan demokratski duh. S druge strane, onemogućiti ovo što smo vidjeli. Ovo je bolno za svakoga ko voli Hrvatsku na jedan moderan način i koji ju stavlja u jedan moderan kontekst koji ona ne uspijeva i ne zna da se situira. Druga stvar su neki detalji koji postaju opći. Recimo, jednospolni brakovi, jesu li mogući? To su stvari koji su doista sekundarne i na kojima se igra'', rekao je za AA profesor na univerzitetima Sorbona i La Sapienza u Rimu.

Nadalje, ističe da bi događaji u Hrvatskoj mogli eskalirati i ozbiljnijim incidentima i nasiljem, ali da neće jer smo ušli pod kapu Evrope.

''Evropa na neki način bdije nad tim, kao što bdije i na svojim greškama i pokušajima da se ponovno nametne kao nekakav imperijalizam. Unatoč tome Evropa ne bi dopustila ono što bi dopustio Franjo Tuđman, što bi dopustio Slobodan Milošević. Evropu zanima na poseban način Balkan, ali bez obzira složili se s takvim načinom ili ne složili, ja se osobno ne slažem, Evropa nad našim krovom je najmanje loše rješenje. Nije dobro, ali je najmanje loše od svih mogućih drugih rješenja'', komentirao je on.

U Zagrebu nikad toliko prosjaka nije bilo

Kritičan je i prema aktuelnoj vlasti u Hrvatskoj koju predvodi Socijaldemokratska partija (SDP).

''Stvari koje su napravili nisu jako uspješne. U ekonomiji ne idu stvari unatoč jednom velikom zalaganju, jer cijenim gospodina Linića. Ali stvari ne idu. U Zagrebu nikad toliko prosjaka nije bilo. Neki novi folklor se budi... Jutros sam čuo neke ljude. Kao, pitaju Ciganina: ''Cigo, kada će nam biti bolje, hoće li nam biti bolje?''. A Cigo odgovara: ''Šta vam je, bilo nam je bolje'', rekao je Predrag Matvejević.

Govoreći o rodnoj Bosni i Hercegovini danas, on ističe da je Dayton bio nužno zlo.

''Nije bio dovoljan po sebi. Dayton je u sebi uključivao neke pojave, pravce, opredjeljenja koja nisu išla u prilog narodu. Dayton je nešto starije pitanje kako ćemo mi naći način života koji nam odgovara na ovom prostoru. Zasad biti pod evropskim krovom je, ipak, bolje rješenje. Ne vidim drugih rješenja'', govori Matvejević koji za sebe voli reći da je uvijek bio jugoslovenski orijentiran.

Krleža i Bosna

Sjećajući se svojih čuvenih razgovora sa Miroslavom Krležom, Matvejević ističe da je slavni književnik i enciklopedista neizmjerno poštovao Bosnu.

''Tražio je da njegov spomenik na mirogojskom groblju ima oblik bosanskoga stećka. On koji je pisao o stećcima, bogumilima. Smatrao je da smo mi bili bliži bogumilstvu nego kršćanstvu Rima ili Bizanta'', sjeća se Matvejević.

Otkrio je i kako je Krleža puno prije raspada Jugoslavije sa kasnijim hrvatskim predsjednik Franjom Tuđmanom prekinuo sve odnose zbog njegovih aspiracija prema Bosni.

''Kad je Tuđman došao iz Beograda da vodi u Zagrebu Institut za povijest radničkog pokreta u Zagrebu, Krleža je tu ideju dočekao objeručke. Smatrao je da je dužan podržati tu stvar. Primio je dobro Tuđmana. Nekoliko puta sam bio i ja na večeri. Do jedne večeri kad se u Franjinoj glavi javila ideja. Kazao je: 'Znate, Krleža, pa da napravimo Hrvatsku do Drine. Hajmo, presijecimo tamo u Bosni...''. Krleža se podigao. Rekao je: 'Šta?! Vi bi ratovali sa Srbima i Bosancima?''. Digao se i nije ga više nikad htio čuti i vidjeti Tuđmana. Nikad se više nisu našli poslije toga. Ne može se ništa presjeći. Mi znamo etničku sliku Bosne. Kako da Neretva u mom Mostaru bude granica? Sve to može loše završiti'', rekao je Matvejević.

Bošnjaci su Slaveni, slavensko porijeklo nas povezuje

Matvejević se tokom razgovora osvrnuo i na Bošnjake i njihov položaj u BiH i na prostorima Balkana.

''Bili Bošnjaci ili muslimani, oni su zapravo Slaveni koji su primili islam na isti način na koji su ostali Slaveni primili katoličanstvo ili pravoslavlje. Ali ono što nas veže jeste to da smo mi slavenskog porijekla. Ne treba od toga praviti mit ni slavenski ili jugoslavenski, ali mi govorimo istim jezikom. Krleža je govorio: 'Hrvatski i srpski su jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski... Bosanci bosanskim''. Ali da shvatimo da su te veze stvorene među nama prirodnim, povijesnim, etničkim vezama. E tu nešto fali... Kao da su muslimani Srbima daleki, kao nikad nisu bili zajedno. Treba promisliti stvari u tim novim relacijama. To je stvar koja stoji pred našom inteligencijom koja je prepadnuta, uzdrmana, podijeljena i manijska'', zaključio je Predrag Matvejević.

Agencija Anadolija

Mario M.: FOTOZAPISI FUADA BALIĆA

Pokazati srodstvo fotografije sa slikarstvom može autor koji posjeduje tragalačku strast za lijepim i koji ima oko odgojeno za detalj. Fotografija objekta može predstavljati vrijedan dokument samo ako autor zna da predvidi, da odabere, da sačeka... Fuad Balić nije bio fotograf, ni profesionalno, ni amaterski, ali je ostavio ogroman broj fotografija (što ističe njegova Vesna) koje se mogu svrstati i u umjetičke i u dokumentarne. Iza njegovog fotoaparata (dobro se sjećam 'flekserajta'), da se osjetiti, nalazila se i ideja, i mašta, i akcija... Selekcija od četrdesetak djela može se reći da predstavlja multietnički duh Grada. Dugogodišnji predsjednik Društva prijatelja banjalučkih starina, Fuad Balić, objekte je potražio u kulturnoj tradiciji grada i bliže okoline.

Pri otvaranju izložbe nešto više o Fuadu Baliću je rekao njegov dugogodišnji prijatelj Alija Sarač. Ističući   fotografije sa Zmijanja, govorio je o nekadašnjoj Banjaluci i o  vremenu zajedničkog druženja. Pomenuo je da slike tri vjerska službenika naših osnovnih religija govore dovoljno o karakteru izložbe i njenog autora.

Ovom prilikom pročitan je i kratki tekst Joce Bojovića posvećen izložbi koju je on dobro nazvao 'foto svjedočanstvima', jer, 'izložba podsjeća na vremenski treptaj kojeg više nema'. Kako kaže Bojović ''pamtimo istorijske objekte koji nestadoše, prohujaše s vremenom, ponajviše zahvaljujući ratovima, bunama, topovima, mrziteljima, budalama i drugima... Osta Balićev poetsko grafički fotografski zapis o vremenu, u vremenu zaborava.''

Podsjećajući na autora, novinar Mišo Vidović je pročitao dio iz nekrologa koji je napisao Joco Bojović:

''Fuad Balić neumorni je organizator, kreativac, obnovitelj spomenika kulture, pregalac.

Pokretač je i točak zamajac mnogih kulturnih i društvenih zbivanja.

Čovjek je energije i prodornosti.

Ljudima je govorio svojim britkim jezikom istinu o njima, to ga je ''koštalo'' i dovodilo ga u razne neprijatnosti.

Kiptio je od ideja, naprosto, vrcale su iz njega.

Čovjek je spoznaje i iskustva. Obrazovan i intelektualan. Trošio se nemilice.

Lični ugled i poštovanje stekao je poštenjem (''Poštenje ne stari!'') i entuzijazmom.

Svoj život posvetio je našem prostoru, Banjaluci. Njegovo djelo odagnava tugu rastanka.

(...)''

Lijepo je bilo družiti se i poslije otvorenja izložbe  u Zajednici udruženja građana Banjaluke.

Mario