Crnogorski

Ulazi turista sa ženom u kafanu u Crnoj Gori, i zove konobara:
- Molim vas, dve kafe - jednu gorču, i jednu slađu.
- E, jado, nemam ti ja džezvu na pregrade.

Koja je najveća kletva u Crnoj Gori?
- Dabogda te zvali iz biroa rada!

Dobio Crnogorac sina posle pet kćeri, i slavi dve nedelje.
Petnaestog dana ga prijatelj pita:
- A na koga liči?
- A, nijesam ti ga ja još gleda’ u glavu!

Pita majka kćerku, koja nije spavala kod kuće:
- Šćeri, s kim si provela noć?
- Bogumi, majko, s neznanim junakom!

Upita sin Crnogorca:
- Tata, mogu li uzeti auto večeras?
- A, za što ti služe noge?
- Lijeva za kvačilo, a desna za kočnicu i gas!

Pita Crnogorac ženu:
- Koliko je sati?
- Za pet minuta biće deset.
- Nijesam te pit’o koliko će bit' za pet minuta, nego koliko je sada.

Antonio Grgić: KRUG

Prvo je 1683. turska vojska na konjima došla pred vrata Beča. I donijela kavu u Europu.

Onda je 1878. austrijska vojska došla u Bosnu. Pred kršćanskom vojskom roditelji djevojčice Derviše bježe na jug. Bitola. Prvi balkanski rat. Bježe još južnije, Edirne. Drugi balkanski rat, drugi kontinent, bijeg još južnije, Izmir. Tu, u Aziji, rađa se Devišin mlađi brat, Derviš.

Prvi svjetski rat. Iz Izmira turska vojska istjeruje lokalne Grke i tjera ih nazad odakle su prije dvije tisuće godina i došli, u Grčku. Vojska ne bira. Protjeruje u Grčku sve sumnjive. I obitelj Derviša i Derviše.

Vraćaju se u Europu. Grčka. Makedonija. Pa Bosna.

Opet rat.

I opet rat.

Danas je Dervišina unuka izbjeglica. U Beču. Starica koja preko ilegalne agencije drugim staricama čisti stanove. Jedanput je čistila stan jednoj Židovki koja je preživjela Drugi svjetski rat.

Židovka joj je rekla da skuha kavu, da ju skupa popiju.

Skuhala je tursku. Židovka ju je pitala: Polonisch? Ungarisch?

- Bosnien.

- Christian?

- Nein, Muslim.

Židovka je tražila od agencije da ju više ne šalju u njen stan.

Dervišina unuka ima dvije unuke. One žive također u Austriji. Ali osam sati vožnje vlakom od Beča. U Alpama, u gradiću na granici Austrije i Italije.

Lokalni turistički prospekti tvrde da je taj gradić baš na putu kojim je Hanibal prolazio sa svojim slonovima iz Afrike a da bi došao pred vrata Rima. Navodno su u blizini našli smrznute dijelove slona iz 218.g. prije naše ere.

Ali to je priča o druga dva carstva.

A što je bilo sa Dervišem?

To sam ju na kraju zaboravio pitati.

**********

* derviš – perzijski; putujući monah, prosjak. U Bosni se koristi i kao osobno ime.

Antonio Grgić

Elvis J Kurtovich: TV

Mnogi ljudi ne gledaju televiziju i smatraju "da sve što ih zanima nađu na internetu". A ja im onda kažem da oni nikada neće spoznati šta ih stvarno zanima dok "ne uđu u ludilo drndanja po kanalima koje se završi ostajanjem na najmanje dosadnom kanalu". Ja nikada ne bih znao ništa o vulkanima da nije televizijskih emisija. Ima ljudi koje vole emisije o orkanima, uraganima, onim ledenim kišama, itd. itd.... a ja kad vidim emisiju o vulkanima ostanem - "vulkaniziran" pred ekranom!

Pa onda emisije o majmunima! Isti su ko ljudi!

Ljudi koji su radili s majmunima pričali su mi o zavjerama i urotama kod majmuna. Tu je uvijek ista priča. Nižerangirani mužjaci kuju zavjeru protiv onog glavnog "alfa mužjaka" koji je predvodnik zajednice, bije sve ostale, ima pravo na sve ženke... Drugi, treći i četvrti majmun po rangu se uvijek dogovaraju da ga zajedničkim snagama prebiju pred ostalim majmunima, ponize ga i pokvare mu autoritet, a oni će se kasnije lako dogovoriti oko vlasti! Uviđate li sličnost s ljudima i njihovim političkim partijama?

I znate li kako ovi "majmunski prevrati i revolucije" završavaju? U devedeset posto slučajeva - nikako!

Neko od "zavjerenika" ovom glavnom majmunu cinkari da mu "rade o glavi", on uhvati ovog "vođu pobune", prebije ga i ponizi pred ostalim majmunima... I ništa se ne promijeni, osim što možda cinkaroš dobije "značajne političke poene".

Interesantna su događanja u grupi majmuna kada "alfa mužjak" sazna da se neka njemu omiljena majmunica prasnula s nekim "niže rangiranim mužjakom". Ljubomora i ljubavna bol natjeraju ga da odmah sazove "sastanak svih majmuna". Onda taj glavni počne svoj govor na majmunskom jeziku koji i mi ljudi uz pomoć stručnog komentatora možemo razumjeti. Pokazuje prema njoj, busa se u prsa i pravi tužne grimase i pokazuje kako je to nevjerstvo pogodilo i kako on pati...

"Majmunica uhvaćena u inkrimisanim radnjama" samo šuti i oborenog pogleda trpi bijesne poglede ostalih majmuna koji slušaju "tužno izlaganje svoga poglavice".

I znate li kako ovaj "majmunski plenum" završava? Završava tako što svi majmuni uzimaju kamenice i - svom snagom po njoj! Kamenovanje preljubnice? Zvuči vam poznato, a?

No pravi ljubitelji televizije ipak će kad-tad priznati da su ljudi još interesantniji od majmuna... jao kako ljudi znaju biti interesantni! Jedna od prvih emisija koja je sablažnjavala sve ljude s rafiniranim ukusom, a mene dovodila do "pišanja od smijeha" je bio Jerry Springer Show.

Za one koji nisu gledali, da opišemo jednu tipičnu epizodu: Uglađeni voditelj (koga sam negdje u rubrici "Slike poznatih iz policije" vidio ne baš uglađenog i uslikanog u mladosti kada je uhapšen zbog prevare) najavljuje goste:

"Naš sljedeći gost je... Cyntia!" (aplauz, ulazi mlada dotjerana crnkinja koja se "picnula za televiziju")

I nije još ni sjela na stolicu, kad već najavljeni prvi gost emisije, jedna krupnija crnkinja koja sjedi sa svojim dečkom, ustaje, hvata Cyntiu za kosu, udara je štosom u glavu, pa još jednom laktom, obara je na zemlju, sprema se da je "iscipelari", ali tada utrčava čuveni šef izbacivača Steve, i sa svojom ekipom uz skandiranje "Steve, Steve" uspijeva nekako smiriti situaciju i svi sjedaju na stolice. Tada se gošći, koja još nije uspjela da progovori ni jednu riječ - a već je "popila maru", obraća domaćin emisije Jerry Springer:

"So Cyntia... Welcome to our show!" (Pa Cyntia... Dobrodošla u našu emisiju!)

Svi u studiju urlaju od smijeha, viču "Jerry, Jerry", a raščupana i uplakana Cyntia... I ONA SE SMIJE!

No, da u doba interneta ne bismo prepričavali emisiju, evo kako to izgleda:

Kako su svi koji su radili ovaj show profesionalci, teško da će ikad priznati da je sve ovo namješteno i izrežirano. Nekada Jerry ima takvu "brzinu provale" da je za posumnjati da je tekst unaprijed zadat. Jednom je neka lezbijka kojoj ljubavnica stalno bježi kod muškarca počela da je nagovara da joj se vrati: "On je propalica, nema posao, kod mene sve imaš, ja ću ti sve omogućiti, ja ću ti dati sve ono što on nema..." , na šta je Jerry u sekundi reagirao: "A razmisli, možda on može dati nešto što ti nemaš..." (Jerry! Jerry!)

Elvis J Kurtovich

Buddy Guy u Torontu

Massey Hall u Torontu je kultni  muzicki i istorijski kutak. Nekada je bio dom sinfonijskog orkestra i hora. U zadnjih tidesetak godina je dvorana u kojoj gostuju svjetske muzicke zvijezde. Ova dvorana prima samo 2500 gledalaca i smatra se intimnom dvoranom stvorenom za muzicke sladokusce koji ce uzivati u izvanrednoj akustici i direktnom kontaktu sa muzicarem. Gradjena krajem 19. stoljeca,  modernizovana i adaptirana nekoliko puta, ali nikada tako i toliko da joj se unisti patina, pa i plijesanj proslosti.

Prije dvije veceri u ovoj dvorani je gostovao 77- godisnji Buddy Guy, soul legenda, gitarista i pjevac iz generacije, u Evropi poznatijeg BB Kinga, koga mnogi smatraju originalnijim i boljim od BB Kinga. Dobitnik sest Grammy nagrada, gitarista koji je inspirisao i uticao na karijere takvih rock and soul velicina kakvi su Eric Clapton, Jimmy Page,  Stevie Ray Vaughan...

On ne svira gitaru - on druguje snjom. Prica i nadpjevava se snjom. Dozvoljava 
joj slobodu da sama proizvodi zvukove. I sve to u takvom magicnom skladu 
ritma i tonova da jednostavno imate osjecaj da gledate i slusatee madjionicara.


Buddy Guy ne prica samo sa svojom gitarom. On prekida pjesmu da bi 

pricao sa svojom publikom, duhovito komentarisao, pa onda nastavio u istom
tonu i ritmu.
Ozvucenje dvorane je posebna prica. Cujes svaki instrument, svaki ton, svaku otpjevanu rijec. Slusas uhom, ali i stomakom i cijelim tijelom - onako kako se soul, blues i rock slusaju.
A publika. O njoj mozda neki drugi put.
Predivno vece koje ce ostati urezano u sjecanje za cijeli zivot.

U zdravom tijelu - zdrav duh!

125 godina Ajfelovog tornja

Ovih dana  navršava se 125 godina od kada je 1889. u Parizu završen Ajfelov toranj, tada najviša građevina na svetu. Metalni toranj visine 300 metara (sada oko 320 metara zbog TV i antene za mobilnu telefoniju), planiran je u prvo vreme samo kao eksponat i glavna kapija za ulaz na Svetsku izložbu kojom je obeležena 100-godišnjica Francuske revolucije.

Koliko god da je taj toranj simblol Pariza, koliko god mliona turista ga godisnje posjecuje, koliko god razglednica je napravljeno sa slikom ovog tornja, koliko god umjetnickih slika, kic privjesaka je napravljeno, koliko god mu se neki dive - on je nista drugo nego ruglo Pariza. Bio bi ruglo bilo kog grada da je nasadjen u njegov centar. 
Svijet je cudo, zivot je cudo - zato se nacuditi ne mogu Francuzima, ljudima od ljepote, umjetnosti i mode, zasto vec jednom ne sruse taj antenski stub i postave ga na neko brdo da radi nesto korisno i  prenosi signale radija, televizije i mobilne telefonije po cijeloj Evropi.

Nove tehnologije

Strosmajerova 13

Uz clanak o "Sumama i sumnjacima RS" koji me apsolutno ne interesuje ugledah umanjenu sliku zgrade i prepoznah je. Zgrada na adresi  Strosmajerova 13 ( kasnije 25) u kojoj sam odrastao. Kako se ulica sada zove - nemam pojma! Vidim, gornji sprat je dogradjen.
Na terasi ispod tog sparta naucio sam voziti bicikl. Terasa je bila veoma dugacka i zavrtala i iza ugla. Tu se sirila i ta sirina omogucavala je ostro  kocenja uz naglo okretanje bicikla za 180 stepeni.  Pa onda nazad. Na uskom dijelu, na drugom kraju koji je bio veoma uzak, bicikl se morao podici da bi se okrenuo. I tako sto puta na dan ili  dok nas neko ne ugleda i javi roditeljima...
Pusta sjecanja!

Zene su tajna!

Charles Simic: Iznevereni

Kad god vidim gomilu naroda na televiziji ili u novinama kako demonstriraju protiv neke autokratske vlade, osećanja su mi pomešana: divim se njihovoj spremnosti i hrabrosti da podignu glas, i ujedno se bojim da od toga ništa neće ispasti. Do ovog tužnog zaključka došao sam godinama gledajući silne plemenite ciljeve i masovne pokrete kako se gase. Ali čak i pored ove mračne realnosti, poraz demokratskih pokreta širom Bliskog istoka i Severne Afrike, nakon protesta koji su izmamili milione ljudi na ulice, upravo je zaprepašćujući. Nisu to bile jedine zemlje gde je narod zahtevao promenu. Bilo je masovnih demonstracija u Grčkoj, Bugarskoj, Meksiku, Brazilu, Peruu, Španiji, Portugalu i mnogim drugim državama, izazvanih svetskom ekonomskom krizom i nametanjem mera štednje, ali ono što se dogodilo u zemljama poput Sirije i Egipta, sada i u Ukrajini, mnogo je ozbiljnije, jer su demonstranti doveli u pitanje legitimitet države i postavili zahteve za korenitu reformu ili obaranje ljudi i institucija koji stoje na putu narodnoj volji.

Iako većina nas ne zna mnogo o istoriji i kulturi ovih zemalja, videli smo lica demonstranata, starih i mladih iz svih krugova društva, i iako ti ljudi možda izgledaju drugačije od naših sugrađana, možemo razumeti njihov gnev i gađenje spram političkog sistema pod kojim žive i njihovu odlučnost i ranjivost dok se sukobljavaju sa naoružanim predstavnicima korumpirane države. Koliko je bilo uzbudljivo 2011. gledati stotine hiljada ljudi kako izlaze na ulice i na smrt prepadaju vlastodršce. To me je podsetilo na one hrabre dane protesta protiv ratova u Vijetnamu i Iraku, na naivno ubeđenje nas učesnika kako će se naš glas čuti i nadjačati ono što smo tada videli kao, a kasnije se pokazalo da zaista jeste, čin moralnog i strateškog idiotizma, koji je doveo do pokolja bezbroj ljudi i uništenja njihovih zemalja.

Ali nedeljama, pa čak i mesecima, dok smo posmatrali narod na Tahriru i drugim mestima, bili smo puni nade. Njihovi zahtevi zvučali su ne samo razumno nego i neumoljivo, iako je bilo dosta nagoveštaja da vlastodršci nameravaju da uzvrate udarac. Sećam se, na primer, kako sam na televiziji gledao snimak demonstracija u Bahreinu, ili nekoj drugoj zalivskoj državi, gde se odigrala sledeća scena. Stariji čovek dostojanstvenog držanja, u belom odelu, iskoračio je iz gomile i prišao vodu naoružanih vojnika sa podignutim puškama. Govorio im je smireno kada je, bez ikakvog upozorenja, jedan vojnik podigao pušku i upucao ga u glavu. Bilo je još takvih nasilnih prizora tokom meseci takozvanog Arapskog proleća, ali posebno mi je privukla pažnju brutalnost koju su policajci i vojnici čuvali za žene i studente u narodu. Isto nasilje će se ponoviti nekoliko meseci kasnije u slikama policajaca koji prskaju suzavcem devojke na demonstracijama Occupy Wall Street u našim gradovima. Moglo se prosto osetiti zadovoljstvo sa kojim ti ljudi kažnjavju neposlušnu decu svojih sugrađana, dok ih je čovek gledao kako se prezojavaju dok ih mlate i šutiraju.

Zato ne verujem političarima i kolumnistima koji se redovno sablažnjavaju i zgražavaju nad brutalnim tretiranjem demonstranata u drugim delovima sveta. Oni nekim čudom ne primećuju kako se demonstranti tretiraju kod nas ili kako naši vojnici postupaju sa njima u zemljama koje poslednjih godina okupiramo. Što je nepravda udaljenija, reklo bi se, utoliko su oni glasniji, iako su i tada selektivni i zagovaraju humanitarnu pomoć samo kada je ona u skladu sa našim interesima. Ako je premlaćivački režim naš saveznik, niko u Vašingtonu neće ni pisnuti. Ako nije, onda je uobičajeni recept ovih dušebrižnika vojna intervencija. Ako verujemo ljudima poput senatora Džona Mekejna, dovoljno je na te zemlje pobacati određenu količinu bombi i sloboda i demokratija će niknuti iz ruševina, kao što se, pretpostavljam, dogodilo u Iraku, Avganistanu i Libiji. On i drugi entuzijasti vojnih intervencija nemaju strpljenja za ljude koji kažu kako nije naš posao da ispravljamo svaku nepravdu u svetu, niti za one koji ističu da, kada se umešamo, obično pobijemo mnogo nevinih ljudi i izazovemo etničke i verske strasti, što dovodi do lokalnog i regionalnog haosa koji ne umemo da obuzdamo.

Upravo me taj selektivni moral naših intervencionista vređa. Oni ne sude o izlivima nasilja po posledicama, nego po tome da li smo počinioci mi ili neko drugi – ako nasilje vršimo mi, ono obično ima njihovu punu podršku. Licemeri, slepi ili ravnodušni prema strahotama u svojoj zemlji, nisu dobri kandidati za ulogu moralne savesti sveta, naročito kada njihovi zahtevi za demokratiju u ovim namučenim zemljama imaju dugu i zloglasno sumnjivu istoriju. Kao što redovno možemo da vidimo, otkad smo zbacili izabranu vladu u Iranu pre šezdeset godina, Sjedinjene Države više vole da imaju posla sa državama pod autokratskom ili vojnom vladavinom, jer demokratske države koji iskreno reaguju na želje birača umeju da budu nepredvidive i nezavisne, pa da se nađu u raskoraku sa našim strateškim i poslovnim interesima.

Kakav je uzdah olakšanja ispustio Vašington kada je egipatska vojska oborila demokratski izabranu vladu! Preko noći je zaboravljen narod okupljen na Tahriru, a političari i kolumnisti koji su ga idealizovali ućutali su, čak i kad su vojska i bezbednosna služba počele da pucaju u ovaj narod na ulicama i da hiljade ljudi trpaju u zatvor. Što bi se reklo, taj film smo gledali bezbroj puta. Malo je stvari na ovom svetu koje se nikad ne menjaju, ali jedna od njih je gotovo sigurnost da će oni koji podignu glas protiv nepravde na kraju biti iznevereni.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 25.03.2014.