Friday, August 15, 2014

Ratko Brkic-Malic Nale: 80-godisnjica KABa

OVIM PUTEM POZIVAM SVE NAŠE SUGRAĐANA , KOJI SU U MOGUĆNOSTI I KOJIMA JE OVA INSTITUCIJA NAŠEG GRADA NEKAD NEŠTO ZNAČILA, DA 16.08.2014.GODINE PRISUSTVUJU OBILJEŽAVANJU JUBILARNE 80-sete GODIŠNJICE OD OSNIVANJA NAŠEG KAB-a

Pozivam sve sugrađana koji se sjećaju ove INSTITUCIJE našeg grada da u subotu u 11 časova prisustvuju obilježavanju ove jubilarne godišnjice . Sasartanak je u kafiću na uglu Pozorišta gdje je nakad bila KAB-ova bašta


(DAN KAB-a 16.08.2009.godine .
Polaganje vjenca za 75-tu godišnjicu osnivanja KAB-a na spomen ploču na fasadi Narodnog pozprišta 
(kasnije premjestena na fasadu Doma Kulture ili Banskog dvora , kako se danas zove) .

Thursday, August 14, 2014

Sretan ti rodjendan Sopen!!!

Odavno nisam procitao ljepsu cestitku za rodjendan. 
A cestitka je mom drugu Sopenu.
Pridruzujem se Sajinim cestitkama i  prenosim je sa facebook-a:

Radio sam u Cajavecu kao transportni radnik sa zavrsenom trgovackom skolom-srednjoskolac radio najteze fizicke poslove,upravnik mi bio covjek koji nije nikad cuo za Ludolfov broj  Mene kao ciganina sikanirali su polupismeni seljaci a i pojedini iz kluba "gradska raja" ,ja sam bio previse mudar i nikad se nisam htjeo buniti vec sam im kulturno znao "spustati" cim mi se ukaze prilika a ukazivala se cesto.
Jedan iz male grupe rijetkih koji su me gledali kao covjeka a ne po mojoj naciji bio je Sopen, o njemu sam cesto pricao mojoj djeci a valjda cu doziviti da o njemu pricam naravno u superlativu i mojim unucadima kad stasaju i pocnu da shvataju zivot.
Djoko, ljudino moja, hvala ti za tvoju iskazanu i dokazanu ljudskost i sve najbolje u zivotu tebi i tvom jatu.
Zivio ! 

Jürgen Todenhöfer: Idelogiju ne možete ubiti



Dragi prijatelji, Bliski istok, kojeg je Zapad vekovima osvajao i izrabljivao, ponovo tone u haos. Bushovi ratovi protiv terora pokazali su se kao „programi za stvaranje terorista“. U ovom regionu je pre rata u Avganistanu bilo nekoliko hiljada terorista. Sada ih ima stotine hiljada. Zahvaljujući politici Zapada.
Francuski filozof Sartre nazivao je to efektom bumeranga: „Plemena su se borila međusobno jer nisu mogla da napadnu zajedničkog neprijatelja. Plima nasilja srušila je sve prepreke. Nasilje je sada nas pogodilo, ali još uvek ne shvatamo da je to naše nasilje.“
George W. Bush je svojim bombama razorio krhku stratešku ravnotežu na Bliskom istoku. A sada Obama namerava da istim sredstvima uvede red. Ludilo!
Građani Iraka, gde sam bio bezbroj puta, još uvek osećaju posledice brutalnog ubistva stotine hiljada civila tokom Bushovog rata zasnovanog na lažima. Pre toga je prema podacima UNICEF-a za vreme vladavine Saddama Husseina zbog zapadnih sankcija umrlo 1,5 miliona ljudi. Među njima i 500.000 dece.
Irak pati zbog fatalne odluke SAD da sunite isključi iz političkog života i time ih izloži bespoštednoj represiji. Iraku je ta odluka podarila beskonačni krvavi rat, nedaće i jad. Kofi Anan je rekao da je Iračanima bilo bolje pod brutalnim Saddamom Husseinom nego danas. Vrlo zanimljivo. Anarhija je još gora od diktature.
Sekularni umereni islamistički „Irački otpor“, za koga mnogi na Zapadu uopšte nisu ni čuli, zbog svega ovoga postajao je sve jači. Za samo nekoliko dana dospeo je na 20 kilometara od Bagdada. Posetio sam „Irački otpor“ 2007, usred sukoba u opkoljenom gradu Ramadi i napisao knjigu o tome. Sjedinjene Države su naposletku uspele da uguše ovaj sunitski, ali istovremno i multikonfesionalni, multietnički umereni otpor, koji je posle cunamija laži nestao iz svesti Zapada. Ono što je čudno je da SAD još uvek tvrdi da je dobio rat.
Sa druge strane, svi su čuli za radikalni islamistički pokret „Islamska država Iraka i Sirije“. Taj pokret je, krenuvši iz Sirije, vešto iskoristio haos, porazne nejednakosti u Iraku i uspehe umerenog „Iračkog otpora“. Nemilosrdnom brutalnošću i bezuslovnom spremnošču da žrtvuju i sopstveni život ISIS je u mnogim regonima potisnuo umereni Irački otpor. A pre svega u Mosulu.
ISIS trenutno u Iraku raspolaže sa 3.500 do 5.000 boraca, dok umereni „Irački otpor“ može da računa na 40.000 vojnika. Međutim, radikalna „Islamska država“ se bori efikasnije i ima znatno više novca. Uz to, njihovi odnosi sa javnošću su daleko ispred protivnika. ISIS je na vojnom, ali pre svega na medijskom polju iza sebe ostavio al-Kaidu, al-Nusru i slične grupe.
U ovoj izuzetno komplikovanoj i zapaljivoj situaciji SAD se nije ničega pametnijeg setio osim bombardovanja. Ali njihove bombe neće uništiti „Islamsku državu“, već će je dodatno ojačati. SAD je protivnik po želji „Islamske države“.
Američki bombarderi poleću sa nosača aviona koji nosi prezime Bush. Omraženo u Iraku, jer je sa njim počela ova nesreća. Teško je shvatiti toliku glupost i nesmotrenost.
Ideologije ne možete da ubijete. Morate se sa njima raspravljati i suočiti se sa njihovim uzrocima. Neki američki političari nikada to neće razumeti. Ratoborni John McCain uvek će insistirati na ratu. Za njega mir znači kad se druge zemlje bombarduju.
„Islamska država“ primenjuje gerilski način borbe, a to samo znači da će nevini ponovo stradati. Američko nasilje će da proizvede novo nasilje. I još više terorista. Sjedinjene Države nisu ništa naučile.
Ali alternative su sasvim jasne. Obama ih je itekako svestan. Kao prvo, morao bi da se energično založi za nacionalno pomirenje u Iraku i za snažnu vladu nacionalnog jedinstva. Da uključi sve Iračane kako bi izgradili novi Irak. Jedini izuzetak treba da budu političari koji su okrvavili ruke.
Tako je u Nemačkoj došlo do nacionalnog pomirenja posle Drugog svetskog rata. Ako želite pomirenje, morate da progutate mnogo žaba.
Drugo, mora da se organizuje mirovna konferencija za Bliski istok uz saradanju saveta bezbednosti UN, po uzoru na „Konferenciju za bezbednosti i saradnju u Evropi“ koja je smanjila napetosti u odnosima sa Sovjetskim Savezom.
Retko kada smo imali toliko kriznih žarišta. Avganistan, Pakistan, Irak, Sirija, Liban, Palestina, Libija, Jemen. O ukrajinskoj krizi i dramatičnom zveckanju oružjem Kine, Japana i Vijetnama oko ostrva bogatih sirovinama u Južnom kineskom moru ne treba trošiti reči.
Ove krize i ratove ne mogu zaustaviti bombe. Ako se odreknemo pregovora, čekaju nas opasna vremena.
Ono što zabrinjava je totalni američki diletantizam na Bliskom istoku. Ako se dobro sećam, Barack Obama je pre godinu dana nameravao da bombarduje glavnog protivnika „Islamske države“ – sirijsku vladu, što bi dovelo do dodatnog jačanja ISIS-a. Asteriks bi rekao: „Baš su ćaknuti ovi Amerikanci.“
Vreme je da se zabrinemo. Veoma zabrinemo.

Autor je bivši nemački političar i do 2008. direktor medijske kuće Hubert Burda Media. Bio je poslanik CDU u Bundestagu od 1972. do 1990. i jedan od najoštrijih kritičara američkih invazija na Irak i Avganistan.
Jürgen Todenhöfer, 10.08.2014.
Izbor i prevod Miroslav Marković
Peščanik.net, 12.08.2014.

Wednesday, August 13, 2014

In memoriam: Robin Williams

Robin McLaurin Williams (21. juli 1951 – 11. avgust 2014)








Stefan Aleksic: Reč dve o dosadi

... Premijer nam je jedna strahovito dosadna osoba. Samo kuka, pravi se nevešt, besan i teatralan. Smatram da će građanima on jednostavno dosaditi sa svojim kičastim teatralnim nastupom (kao što im je dosadio i njegov prethodnik Tadić)....

Tuesday, August 12, 2014

Banjalučki Geto - Dokumentarni film


Jedno vas molim, sunarodnici moji: nemojte, poslije odgledanog filma, reagovati: "A sta se desavalo u Sarajevu, Mostaru?! Sta su nama radili ..?! Koliko je nasih ubijeno, muceno,  protjerano...?! Zasto to nije postavio?!" 
Jeste, desavalo se i drugdje, svima... 
Ali nemojte sada, poslije filma koji govori o groznim zlocinima i zlocincima u nasoj sredini, nasem gradu, o onome sto se nama desilo; nemojte to sada pravdati zlocinima i  zlocincima iz drugih naroda, ucinjenih u ime tih naroda. 
Ako vi, koji ste proveli rat u Banjaluci, a i ja sam bio u Banjaluci do sredine 1993, i dalje smatrate da Banjaluka nije bila geto za sve  nas, a posebno za one koji nisu bili nasi sunarodnici, ako i dalje, kao i Kasagic i Stevandic, niste culi za crveni kombi i ubice u njemu, ako i dalje ne znate da su u Banjaluci, u ime nacije kojoj pripadamo, nasim zivotima vladali kokosari, kompleksasi, grebatori, kriminalci, alkosi, pritajene i nepritajene ubice  koje do rata ni po cemu dobrom nismo primjecivali. Ako i dalje, bar sebi samima, to ne priznajete - onda, kao sto Komarica rece:"Neka vam je Bog u pomoci".
I nemojte, molim vas opet,  bjezeci od istine i onoga sto znate, reci kao sto neki rekose ranije, kako ja ovo pisem i  radim da bih se nekima ulizao ili da bi me neki tapsali po ramenu. 
Meni to apsolutno nista ne znaci kao sto mi nista ne znace ni ruzni komentari koji povremeno dodju do mene. Sta mozemo, razliciti smo. Vjerovatno ni onda kada smo mislili da smo isti - nismo to bili.
Mislim ovako i imam potrebu da to zapisem, ni zbog koga drugoga do zbog sebe samoga.  
Ovako sam mislio i govorio i tih devedesetih u Banjaluci. Zbog toga sam sada daleko od svog grada gdje "moji" i dalje vladaju; gdje ubice i kriminalci koji su pocetkom devedesetih isplivali na povrsinu i vladali svima nama i dalje mirno setaju, grickajuci dobre penzije i ustede, a poneki i dalje vladaju, uzivajuci plodove svojih zlodjela. 
Ovaj me film samo podsjetio na nasu zajednicku nesrecu koju i dalje, svako na svoj nacin, nosimo sa sobom. 
Hocete li se sloziti sa mnom ili ne - vise mi zapravo uopste nije vazno. 
Bilo mi je vazno, veoma vazno, tih devedesetih. 
Danas, nakon dvadeset i vise godina, je prekasno. 

****************************

Monday, August 11, 2014

Charles Simic : Portabl pakao




Svet brzim korakom odlazi dođavola. U mojim godinama trebalo bi da sam već navikao, ali nisam.
Možda neznanje jeste blagoslov, kažem ja sebi, i mislim na ljude koji ne mare previše šta se dešava u svetu. Razumem ih. Nije zabavno otpočeti dan ili otići na spavanje sa prizorima mrtve dece.
Pod starost, moj otac je govorio da može da zamisli dva načina da se reši svoje zavisnosti od novina: da ode u manastir ili u ludnicu.
Današnje vesti su uvek stare vesti. Nedužne ubijaju a neko smišlja izgovore.
Isti ludaci koji su od sveta napravili ono što je bio u mom detinjstvu, još uvek su tu. Imena su se promenila, i njihova nacionalnost i ciljevi, ali poremećeni su i krvožedni kakvi su oduvek bili.
Kad slušate naše konzervativce, naši problemi su samo moralni: na vrhu spiska su lenjost naše sirotinje i nezasiti seksualni apetit naših žena. Da, nema sumnje, ali ima tu još nešto. Prosto ne mogu da skupe noge.
Trebalo bi da zahtevamo da sluge bogatih i moćnih u svim oblastima nose livreje u skladu sa njihovim činom, kao proteklih vekova.
Uhvatio sam sebe kako češem glavu šibicom, kao da pokušavam da je zapalim.
Ustali su i počeli da aplaudiraju bogatašu što je uništio preduzeća i otpustio radnike, a kasnije se gurali oko njega tražeći autogram.
Osamdeset hiljada ljudi drže se u samicama u našim zatvorima. Razmislite o tome kad nekad noću nameštate jastuk i ušuškavate se u krevetu.
Da li je neka zemlja nekad priznala da je ubijala iz želje za osvetom? Kao i svi ostali u okupiranoj Evropi, mrzeo sam Nemce i želeo im svima da pocrkaju. Međutim, kasnije, kada sam video razmere savezničkog razaranja njihovih gradova, prestravila me je ta očito gola zloba.
Kolektivna kazna, gde je na meti čitavo stanovništvo neprijateljske države, tako da su i starac u invalidskim kolicima i dete sa knjigom u krevetu ugroženi koliko i tenk, podlački je impuls, i iako se danas smatra kršenjem običaja ratovanja i Ženevskih konvencija, još uvek se praktikuje, dugo nakon Drezdena i Hirošime.
Razmatranje neplaniranih posledica ne smatra se neophodnim delom strateškog razmišljanja u Vašingtonu. Nije ni čudo što se naš veliki projekat prekrajanja sveta po našem liku, zacrtavanja budućnost i određivanja ishoda istorije pokazao isto toliko promašenim kao svetska revolucija starih komunista.
„Kolateralna šteta“ se danas zove ono kad se nekoj babi i dedi raznese glava.
Naravno, obično ne razgovaramo o takvim stvarima na taj način. Praktikujemo, kako ju je Ted Snajder nedavno nazvao na svom blogu, „doktrinu istorijskog kreacionizma“, tumačenjem aktuelnih događajima manipuliše se kroz izbor pogodne polazne tačke – koja izostavlja ranije događaje i širi kontekst u kojima se odvijaju.
Postoji jedna autoritarna crta u ovoj potrebi da se stisne istorijski okvir i ozbiljni problemi pretvore u priču iz stripa. Vidimo je u političkim komentarima o Rusiji, Ukrajini, Gaz i Iranu, i u tome kako se razgovara o unutrašnjim pitanjima. Ljude sa dužim pamćenjem ovo neće samo razbesneti, nego i uplašiti.
Ovo je pravedan rat, trebalo bi da podsetimo stanovništvo sledeće zemlje koju napadnemo. Ljudi ubijeni našim bombama trebalo bi da se smatraju velikim srećnicima.
Portabl pakao, koji lako može da stane glavu, i pored ogromne mase prokletih i silnog dima i vatre, to dobijate u današnje vreme posle čtanja vesti iz sveta.

Čudno je kako novinari još uvek traže da čuju mišljenje naših izabranih predstavnika, kao da bi im bogataši koji su uložili milione u njihove kampanje dozvolili da uopšte nešto misle.
Društvo poput našeg – gde bogati troše milione da spreče podizanje minimalne zarade za one koji tonu sve dublje u siromaštvo, i sabotiraju zdravstveno osiguranje za one koji ga nemaju – i nije nikakvo društvo, nego ratno stanje, kako bi rekao Mark Tven.
Ko bi se nadao da će ljudi koji dobro poznaju istoriju i nauku biti prokaženi među svojim sunarodnicima?
Odavno nisam pročitao da neko, osim očitih prevaranata, tvrdi kako će svet postati bolji, ili da ćemo u ovoj zemlji okrenuti novi list.
„Privatizacija“ se zove ono kad se društveni novac prebacuje u džepove nekolicine.
Ne sećam se ko je rekao, „Najveselije živi onaj koji ume da prevari sebe“?
Gurmanski recept u kulinarskoj rubrici Timesa zvao se „ribarev goveđi paprikaš“ – ili nešto nisam dobro razumeo?
Čovek je pomoću operacije ponovo postao majmun i vratio se na drvo da živi u sreći i veselju, pročitao sam u nekom tabloidu čekajući u redu u samoposluzi. Nešto razmišljam da to nije tako loše.
Neka ovi prelepi letnji dani koliko ih je ostalo prođu u istom otezanju sa kojim trudna časna sestra odlazi da se ispovedi.

NYRBlog, 05.08.2014.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net, 06.08.2014.

Sunday, August 10, 2014

Mozel' jedan predizborni?!

Dragan Bursać:Milorad Dodik vježba jogu u kafani Srpska
  
MIlorad Dodik, jogi: Ovako su mi rekli da radim vježbe

Nije teško shvatiti političku situaciju u BIH. Zato je posve lako i glasati u oktobru. Jel’ da? E, nije!
Prije ljetnje sezone spavanja krupnih zvijerki i ljubimaca im, hajde da utvrdimo lekciju o “jednostavnosti” političke stvarnosti.

Jogom ću te, jogom ćeš me

Milorad Dodik mrzi otpravnika poslova američke Ambasade u Sarajevu Nikolasa Hila zato što je patološki lažov. I to je posve normalno jer laže gdje stigne i kako stigne u cilju blaćenja lika & djela Mile u nas. Laže da je Dodik endemska vrsta korupcionaškog lokalnog bossa, koji sa svojom klikom trijebi zemlju k'o onomad skakavci Egipat. A to uopšte nije tačno. Pa, pogledajte Sanadera, Janšu, Miškovića, Beka, Đurića,Vidoševića ...Ono što je najgore kod tog beštijastog Hila jeste to da ponekad samo ćuti i ne daje izjave. To Milorada Dodika baš, ali baš naljuti, jer onda ne može da začepi gubicu Amerikancu.
Onda Mile naš traži kakvo drugo mjesto da kaže kako je red da se Republika Srpska otcijepi i poput slobodarskog Krima krene put Rusije. Pardon, nezavisnosti. Moraju se naći alternativne bine i povodi da se podrži nesrećni i teško naoružani narod Izraela u nadasve pravednoj borbi protiv zlih Palestinaca, koji su muslimani i mrze Srbe u Republici Srpskoj. Šta rade, po čitav dan čuče u skloništima, krijući se od izraelskih demokratskih fosfornih bombi i smišljaju kako da napakoste Republici Srpskoj. I taman kada se spremao slet podrške hrabroj i ugnjetenoj izraelskoj državi, onaj zli Hil je opet pustio glas.

Nikolas Hil, Dodikov učitelj joge

Veli Kristofer kako zbog visokog pritiska Mile mora ići na jogu!? Drznika li jednog!
Sad se čeka da Baji objasne kako joga nije naziv sajgonskog zatvora, pa da se nastavi šou. Uvreda je to velika. Našeg Milu na jogu slati!  Em je tako pederski, em je na neki način kletva tipa - Dabogda kosti polomio, oo Milorade! Nije u redu da nam Predsjednik u helankama isteže prepone i pozdravlja Sunce. Nije u redu, Kristofere, nikako. Osveta se čeka, a najbolja je hladna servirana na nedjeljnoj pressici u štabu SNSD-a. Ukoliko se izdrži do nedjelje svete.

Kneževina srpska, princ od Monaka i kotur sira

Dalje. Da, dalje, jer nema stajanja. Stanovnik Republike Srpske svaki dan se uvjerava svojim, a i RTRS-ovim očima ako treba, da je RS na korak od nezavisne kneževine. Kneževine, a ne Kneževa, vi zlobnici. Kneževo (Skender Vakuf) je, za neupućene, tamo gdje je SDS i gdje je bankrot, a kneževina je svugdje oko nas. Preciznije, od VIP ulaza u zgradu Vlade Republike Srpske do Kastela, još preciznije, kneževina je trasa po kojoj je Nešo Radmanović, otkako je iscijeđen iz bitnijih pora SNSD-a, vodao princa Alberta od Monaka. I da vam kažem, golema je kneževina Serpska. Ima u njoj cca kilometar i po dužinski, a šira je no duža. Sve hotel do hotela, muzej do muzeja, restoran do... shvatili ste. Kneževina moj do moga oduševila je princa, koji se tako oduševljen u naakoj lenti slikavao sa premijerkom Željkom Cvijanović, Nešom Radmanovićem i meni nepoznatim svijetom, za kojeg vele da su ministri. Ili su slučajni prolaznici? Ili i jedno i drugo, što je najvjerovatnije. Ja se od ministara samo sjećam Ranka Škrbića, koji je sugrađanin princa od Monaka. Valjda je Ranko, sa svog novo radnog ambasadorskog mjesta, sredio da nas princ posjeti. A, što je to dobar ministar bio... Elem, nećemo o njemu. 
Sve u svemu, Albert monegaški u avionu je saznao da je dobio kolut Trapista i par Nektar piva. A da, došao je da uruči medalje juniorima u kajaku na divljim vodama. Ako je to nekom bitno. To što ne vidite vezu između sporta i pive, vaš je problem. SNSD je tu vezu odavno apsolvirao.

Tabuti i trubači

Dan prije istorijskog hoda Grimaldija po crvenim itisonima srpskim, pedesetak kilometara zapadnije, u gradu apsurda, Prijedoru, susrele su se dvije kolone. Jedna vesela sa prangijama, trubačima i pljoskom rakije, koja ispraća u brak dvoje mladih ljudi, i druga sa preko 284 tabuta, koja ispraća u grob kosti nekad mladih ljudi.

Marko Pavić: Nemamo osnova za proglašenje Dana žalosti

Prvim ljudima Prijedora, koji su naoko živi ljudi, nije palo u oko, gangliju, grlo ili kičmenu moždinu da je malo neprikladno gledati narodno veselje krajputaško, dok se posmrtni ostaci iz najveće postratne evropske grobnice, Tomašice, ukopavaju. Proglasiti Dan žalosti? Ma, šta vam je?! Jer i to je Republika Srpska.
Pa nije lud prvi knezić Prijedora, Marko Pavić, da labilizuje svoje glasačko tijelo u izbornim mjesecima. Samo desno i srpski.  Kakve crne dženaze, ukopi, majka Hava, Tomašica...

Muškost Bosićeva i Pera Kojot

Ako vam nisu potaman Dodik, Krim, premijerka, vodanje sina Grejs Keli, kafana Srpska nudi i alternativne zanimacije.
A kud ćete alternativnije od opozicije koja ne zna tačno koliko je duga i široka, niti gdje udara. Takva opozicija u Republici Srpskoj, poput Pere Kojota, hoda po nebu iznad Nevade i čeka da se kakvim dijaboličnim potezom samouništi. Hoće li Mladen Ivanić biti kandidat za člana Predsjedništva, hoće li Mladen Bosić biti "muško na crti" kako ga neprekidno zajebava premijerka Željka Cvijanović? Hoće li Jovan Mitrović, koji negdje između imena i prezimena ima titulu hadžije, kao svaki pravi opozicionar bakunjinovskog tipa uništiti samu opoziciju? Hoće li Dragan Čavić jednom u 10 godina "raspakovati" neku aferu, hoće li se saznati ko u Trebinju kosi, a ko Vučureviću vodu nosi, pratite po blogovima, forumima, statusima i ostalim virtuelnim mjestima na kojima se sakupljaju opsenari, vjerujući kako je to do zla boga bitno i kako će vesela družina konačno uhvatiti Pticu Trkačicu.

Bernar Anri Levi: Dino Mustafić mi je dao atest da sam najhumaniji intelektualac

Bernar Anri Dodik

A kome ni ovo silovanje mozga ispraznošću nije dovoljno, e tu je Federacija. Tamo se sad muka muči, šta i kud bi sa počasnim građaninom Sarajeva Bernard Anri Levijem, koji je objasnio svijetu da je cionista. Što i ne bi bio neki problem da početkom devedesetih nije drugovao sa familijom Izetbegović i ukazao planeti na agresiju i opsadu Sarajeva. Istinabog, ljudi se mijenjaju, samo će malo teže prihvatiti sarajevska intelektualna čaršija da to kod inih ide sa dobra na gore. Zbunjena su dječica koja su prije petnaest dana ugostila svog počasnog građanina na Gavrilijadi, a sad čitaju Levijeve izjave o Izraelu, zemlji sa "najdemokratskijom vojskom". Dabome da su zbunjeni, kad neka zemlja ima demokratsku vojsku, kad cionista usred protesta protiv masakra nad nejači u Gazi pruža podršku Izraelu, a nije Milorad Dodik, nego "ugledni filozof", kako su ga do prije dvije hefte krstili. Objektivno, ni prije toga nije bio pretjerano ugledan, a pogotovo ne filozof. No, fino je bilo imati takvog izmaštanog prijatelja.

Dragan Čović i bosanski lonac

U federalnom kišnom, a političkom krajobrazu, jedina je konstanta najveći domestikus mrzac tog entiteta, Dragan Čović. Obrni-okreni, svi ga vide u troglavom Predsjedništvu nakon listopada. A, nakon oktobra? Paaa, tu je istureni Lagumdžijin gitarista i nekadašnji novinar Bakir Hadžiomerović, koji je poslužio više kao Zlajin štit od poraza, nego što njegova tragikomična uloga ima neku ozbiljniju svrhu. Onaj Bakir, drugi, Alijin mali, više se bavi Fahrom Radončićem, nego svojom političkom kampanjom. Zapravo, gospodar tornja i Avaza i jeste Izetbegovićeva politička kampanja. Radončić se, pak, uzda u bijes naroda koji će sa februarske revolucije biti usmjeren u glasačke kutije. Tu je i sada već gospodin i deflorisani reis Mustafa Cerić, koji valjda svijetu pokazuje obrnutu dijalektiku. Kakva smo zemlja, ne bi me iznenadilo da svjetovni reis postane trećina glave vjerujućeg Predsjednika predsjedništva.
Ostatak ekipe forsira elitizam, intelektualizam, građanske i džender senzitivne opcije i ostale “izme”... Dakle, ponešto vrijedno za par opština Sarajevskog kantona i poneku mjesnu zajednicu. Samo... Samo, nisu lokalni, nego opšti izbori, draga Stranko Naša!!!
U ovoj čorbuljini u kojoj nikom ne pada na pamet da se pored 'ladne lubenice i mrzle pive bavi vrelom političkom smješom koja bazdi po trulom mesu i ustajalom napoju, nahvata se, eto, par mazohista koji nađu za shodno da pojasne šta  valja činiti puku, kad se dobro najede lubenice i napije narečene pive, a da nije odlazak u ćenifu.

Bakir Hadžiomerović, Lagumdžijin Sančo Pansa
Jamazaki iz vedra neba

Tako nas je svojom nepatvorenom dobrotom ove hefte zatrpao japanski ambasador Jamazaki, koji je napao lokalne političare da su bahati, da nemaju skrupula, da se vozikaju u službenim kolima sa obezbjeđenjem do besvijesti, da nemaju plan za poplavljene opštine i sanaciju istih...I dok je narod virtuelno čestitao japanskom diplomati, narod koji je, ne zaboravite, davno doveo bahatu bratiju na vlast i drži je tamo decenijama, ta ista bratija je od Banjaluke do Sarajeva, od Mostara do Bijeljine urlala od smijeha na Jamazakijeve izjave. Prosto je bila zaglušujuća buka u BiH od pucanja one stvari lokalnih političara za Japancem i njegovim opservacijama.
Uozbiljimo se. Scenario je sljedeći: Ili će Jamazaki biti zamijenjen kakvim balkanoidnim Japancem ili će mu mentalno zdravlje otići u klinac u narednom periodu.

Izbori ili lješkarenje, pitanje je sad?

Jedni predlažu izlazak na izbore po cijenu gubitka vlastitog integriteta (kao da ga je ikad i bilo), dok se drugi zalažu za “duboku analizu, gdje će se kontemplativnom metodom zaključiti da su svi isti” i da je izborna nedjelja dan za spavanje, otpadanje i eventualno tuširanje.
I ko kaže da je u ovoj našoj pustopoljini dosadno? Dok je nama monegaških prinčeva, francuskih filozofa, japanskih diplomata, domaćih političara, gitarista, ražalovanih reisa, sireva i pive, dosade nema.
P.S.

Neki dan me pita jedno dijete, hoće li se poslije izbora živjeti bar isto? Velim - Neće, biće gore. Ovo je Balkan, a na Balkanu se bagra samo ulicom i govnjivom motkom mijenja i tjera sa državne sise. Sve ostalo je stvar trpljenja narodnog i stepena iživljavanja gore pomenutih heroja.
A, potrajaće ta pornjava još dugo, čini se.

( Buka)

Saturday, August 09, 2014

Milovan Ilić – Minimaks

Ne znam da li će nas Evropa primiti, ali Afrika nas je već stavila na listu  čekanja.

Godišnjica Kosovske bitke biće proslavljena čim se bitka završi.

Rad je stvorio čoveka, a čovek - Praznik rada.

Rekli smo istorijsko NE. Možda bismo rekli još nešto da smo znali strane  jezike.

Vešt komunista od dva crvena kartona napravi partijsku knjiicu.

Mi smo mala i siromašna zemlja: nama su i kraljevi na privremenom radu u  inostranstvu.

Primiće nas na Evropsko tržište čim popravimo kantar.

U odnosu na međuljudske odnose, hrana nam i nije mnogo zatrovana.

Dok su ostali pratili modne trendove, mi smo decenijama nosili jedno te isto - štafetu.

Da je živ, Dostojevski bi se opredelio za malu privredu: otvorio bi fabriku - idiota.

Otkako gladuju, Srbi su siti svega.

Ovoliki neuspesi. Pa, to još nikome nije uspelo!

Ono što nam nisu mogli Hitler i Staljin, postigli smo sami.

Bliski istok nam je, na žalost, sve bliži.

Srbi žele da žive u jednoj državi. Švedskoj, recimo.

Razvili smo jedra. Još samo da nabavimo brod i more.

U početku beše Tito, a na kraju - Titanik.

Naša zemlja sve više liči na zajednicu. Prvobitnu.

Gledam šta se radi oko mene. Ništa se ne radi.

Evropo, ne možeš ti toliko da se ujediniš koliko mi možemo da se razjedinimo.

Bili smo zemlja čuda: sad smo čudo.

U pravu ste, mada bi logičnije bilo da ste u zatvoru.

Nije tragično što smo u blatu do guše, već to smo iskaljali nove opanke.

Slepo smo ga sledili. Kad smo otvorili oči - sledili smo se.

Čoveku su bile potrebne noge sve dok nije izmišljen daljinski upravljač.

Nije istina da mi radimo jedni protiv drugih: mi smo len štine.

Vidimo mi da je to prst sudbine. Videli bismo još bolje da nam ga niste gurnuli u oko.

Dilema: da li da obijem banku ili da osnujem stranku?!

Mi smo otvorena zemlja: nama su i lopovi na slobodi.

Čim nabavimo štake, izaći ćemo na svetsku pozornicu.

Svaki narod ima vođu kakvog je zaslu žio. šta li smo mi Bogu zgrešili?

U zemlji u kojoj nadvlada životinjski nagon bajke postaju basne.

Mnogo je zabrljao: ne gine mu zatvor ili - neka ambasada.

Bili smo pet vekova pod Turcima. Pitajte ih kako su preživeli.

Počeću da štrajkujem čim nađem posao.

Pravi ljudi na prava mesta. Ali, gde naći tolike zatvore?!

Friday, August 08, 2014

Boro Soleša: Na Plaški je pao mrak


Plaški izgleda kao neko iz familije Rokfelera ko nosi štap, na kome je vezan sirotinjski zavežljaj, prebačen preko ramena, u maniru Čaplina. Da. I još izgleda kao težak bolesnik koji se sporo oporavlja od teške ratne bolesti, iz vremena kada su vukovi rata zavijali po Velebitu, Maloj i Velikoj Kapeli, te Plješevici (sa bosanske i ličke strane). Samo pravoslavna crkva završena 1763, nekada centar eparhije sa izuzetnom bibliotekom koja je danas u Karlovcu, deluje kao odsjaj jednog drugačijeg života. Monumentalna građevina Vavedenja Presvete Bogorodice, koja bi zbog impresivne arhitekture mirne duše mogla da poboljša izgled bilo koje evropske metropole, nagrizena je... Sa krovova vise plastifikovani, improvizovani pokrivači koje je vetar davno pocepao. Sručili su se, pa stoje u podnožju zidova delovi lepe kamene fasade. A ispod nekoliko golemih stubova koji drže crkvu kao da je neko kopao rupe i to tako stoji. Već dugo iz crkvene opštine mole da se nešto preduzme, da se pomogne, ali onaj ko bi trebalo to da čuje ili neće ili ne može. Dvojica Dana (a kako bi se zvali Ličani), zapravo Danilo Ljubotina, koji je gradio staru crkvu, i Danilo Jakšić videli su pre dva i po veka to drugačije. I ne samo crkva već i ostatak centra Plaškog kao da se sakrio od urbanista, građevinara. Zaključane, davno napuštene kuće i zakatančeni poslovni prostori svedoče o nekadašnjem životu. Sada sve ima patetičnu koprenu. Sedim u „izlogu" kafića u centru, a Danko, rođeni Plaščanin, me upućuje:
‘’Ne treba to da te čudi, Plaški je sada gotovo deset puta manji nego pred rat. Sa osam-devet hiljada stanovnika došao je na devetsto, iako statistika govori da nas je dvije hiljade. Sve željno života punim plućima razmišlja da negdje ode. Gdje, nije važno, samo da se udalje od ove apatije koja je zahvatila Liku. Mi kao da smo u nekoj vrsti izolacije, bez prave mogućnosti da se nešto brzo promijeni.’’
Idem da vidim centar, između osnovne škole i pošte. Dole, ispod glavne ulice, pusto igralište velikog fudbala. Ulazim u kafanu u kojoj se okupljaju bosanski Hrvati, koji su sa egzodusom iz svojih domova preseljeni u ovaj lički grad. Uz stolove sedi nekoliko gostiju koji prekraćuju pusto nedeljno popodne uz pivo i utakmice sa ekrana. Vide se prazne flaše ,,žuje“, kako se tepa Ožujskom pivu. Dočekuju me prijateljski, a kada su čuli da sam “iz novina”, rado mi Petar, Banjalučanin sa srdačnim i oštrim bosanskim akcentima, objašnjava:
‘’Znaš, jarane, ovdje smo ti ga i mi i starosjedioci u istom, nezavidnom položaju. Grad je takav kakav je i tu brze promjene nema. Meni lično Srbi ništa nisu krivi, naprotiv, u ratu je bilo situacija da su mi u Bosni pomogli, ali ima onih kod kojih to nije slučaj. Znaš, kao i ovdje, i u Bosni su se Hrvati, Hrvatice i Srbi, Srpkinje često međusobno ženili, udavali. Sada sam ja u nečijoj kući, jer je neko u mojoj i nije lako stvoriti život za porodicu... Želimo zaboraviti i stvarati novi život, ali u ovim uslovima ne ide. Puno ljudi odlazi u Istru, Rijeku, Zagreb ili na rad u Evropu, Australiju, Kanadu...’’
Čuje se huk sove iz parka ispred crkve, potomka one iz perioda kada je Lika nazvana po grčkom  likos, što na našem znači vuk. Na Plaški je pao mrak i treba mu dobar san da mu se konačno razdani.