Dragan Bursać:Milorad Dodik vježba jogu u kafani Srpska
MIlorad Dodik, jogi: Ovako su mi rekli da radim vježbe
Nije teško shvatiti političku situaciju u BIH. Zato je posve lako i glasati u oktobru. Jel’ da? E, nije!
Prije ljetnje sezone spavanja krupnih zvijerki i ljubimaca im, hajde da utvrdimo lekciju o “jednostavnosti” političke stvarnosti.
Jogom ću te, jogom ćeš me
Milorad Dodik mrzi otpravnika poslova američke Ambasade u Sarajevu Nikolasa Hila zato što je patološki lažov. I to je posve normalno jer laže gdje stigne i kako stigne u cilju blaćenja lika & djela Mile u nas. Laže da je Dodik endemska vrsta korupcionaškog lokalnog bossa, koji sa svojom klikom trijebi zemlju k'o onomad skakavci Egipat. A to uopšte nije tačno. Pa, pogledajte Sanadera, Janšu, Miškovića, Beka, Đurića,Vidoševića ...Ono što je najgore kod tog beštijastog Hila jeste to da ponekad samo ćuti i ne daje izjave. To Milorada Dodika baš, ali baš naljuti, jer onda ne može da začepi gubicu Amerikancu.
Onda Mile naš traži kakvo drugo mjesto da kaže kako je red da se Republika Srpska otcijepi i poput slobodarskog Krima krene put Rusije. Pardon, nezavisnosti. Moraju se naći alternativne bine i povodi da se podrži nesrećni i teško naoružani narod Izraela u nadasve pravednoj borbi protiv zlih Palestinaca, koji su muslimani i mrze Srbe u Republici Srpskoj. Šta rade, po čitav dan čuče u skloništima, krijući se od izraelskih demokratskih fosfornih bombi i smišljaju kako da napakoste Republici Srpskoj. I taman kada se spremao slet podrške hrabroj i ugnjetenoj izraelskoj državi, onaj zli Hil je opet pustio glas.
Nikolas Hil, Dodikov učitelj joge
Veli Kristofer kako zbog visokog pritiska Mile mora ići na jogu!? Drznika li jednog!
Sad se čeka da Baji objasne kako joga nije naziv sajgonskog zatvora, pa da se nastavi šou. Uvreda je to velika. Našeg Milu na jogu slati! Em je tako pederski, em je na neki način kletva tipa - Dabogda kosti polomio, oo Milorade! Nije u redu da nam Predsjednik u helankama isteže prepone i pozdravlja Sunce. Nije u redu, Kristofere, nikako. Osveta se čeka, a najbolja je hladna servirana na nedjeljnoj pressici u štabu SNSD-a. Ukoliko se izdrži do nedjelje svete.
Kneževina srpska, princ od Monaka i kotur sira
Dalje. Da, dalje, jer nema stajanja. Stanovnik Republike Srpske svaki dan se uvjerava svojim, a i RTRS-ovim očima ako treba, da je RS na korak od nezavisne kneževine. Kneževine, a ne Kneževa, vi zlobnici. Kneževo (Skender Vakuf) je, za neupućene, tamo gdje je SDS i gdje je bankrot, a kneževina je svugdje oko nas. Preciznije, od VIP ulaza u zgradu Vlade Republike Srpske do Kastela, još preciznije, kneževina je trasa po kojoj je Nešo Radmanović, otkako je iscijeđen iz bitnijih pora SNSD-a, vodao princa Alberta od Monaka. I da vam kažem, golema je kneževina Serpska. Ima u njoj cca kilometar i po dužinski, a šira je no duža. Sve hotel do hotela, muzej do muzeja, restoran do... shvatili ste. Kneževina moj do moga oduševila je princa, koji se tako oduševljen u naakoj lenti slikavao sa premijerkom Željkom Cvijanović, Nešom Radmanovićem i meni nepoznatim svijetom, za kojeg vele da su ministri. Ili su slučajni prolaznici? Ili i jedno i drugo, što je najvjerovatnije. Ja se od ministara samo sjećam Ranka Škrbića, koji je sugrađanin princa od Monaka. Valjda je Ranko, sa svog novo radnog ambasadorskog mjesta, sredio da nas princ posjeti. A, što je to dobar ministar bio... Elem, nećemo o njemu.
Sve u svemu, Albert monegaški u avionu je saznao da je dobio kolut Trapista i par Nektar piva. A da, došao je da uruči medalje juniorima u kajaku na divljim vodama. Ako je to nekom bitno. To što ne vidite vezu između sporta i pive, vaš je problem. SNSD je tu vezu odavno apsolvirao.
Tabuti i trubači
Dan prije istorijskog hoda Grimaldija po crvenim itisonima srpskim, pedesetak kilometara zapadnije, u gradu apsurda, Prijedoru, susrele su se dvije kolone. Jedna vesela sa prangijama, trubačima i pljoskom rakije, koja ispraća u brak dvoje mladih ljudi, i druga sa preko 284 tabuta, koja ispraća u grob kosti nekad mladih ljudi.
Marko Pavić: Nemamo osnova za proglašenje Dana žalosti
Prvim ljudima Prijedora, koji su naoko živi ljudi, nije palo u oko, gangliju, grlo ili kičmenu moždinu da je malo neprikladno gledati narodno veselje krajputaško, dok se posmrtni ostaci iz najveće postratne evropske grobnice, Tomašice, ukopavaju. Proglasiti Dan žalosti? Ma, šta vam je?! Jer i to je Republika Srpska.
Pa nije lud prvi knezić Prijedora, Marko Pavić, da labilizuje svoje glasačko tijelo u izbornim mjesecima. Samo desno i srpski. Kakve crne dženaze, ukopi, majka Hava, Tomašica...
Muškost Bosićeva i Pera Kojot
Ako vam nisu potaman Dodik, Krim, premijerka, vodanje sina Grejs Keli, kafana Srpska nudi i alternativne zanimacije.
A kud ćete alternativnije od opozicije koja ne zna tačno koliko je duga i široka, niti gdje udara. Takva opozicija u Republici Srpskoj, poput Pere Kojota, hoda po nebu iznad Nevade i čeka da se kakvim dijaboličnim potezom samouništi. Hoće li Mladen Ivanić biti kandidat za člana Predsjedništva, hoće li Mladen Bosić biti "muško na crti" kako ga neprekidno zajebava premijerka Željka Cvijanović? Hoće li Jovan Mitrović, koji negdje između imena i prezimena ima titulu hadžije, kao svaki pravi opozicionar bakunjinovskog tipa uništiti samu opoziciju? Hoće li Dragan Čavić jednom u 10 godina "raspakovati" neku aferu, hoće li se saznati ko u Trebinju kosi, a ko Vučureviću vodu nosi, pratite po blogovima, forumima, statusima i ostalim virtuelnim mjestima na kojima se sakupljaju opsenari, vjerujući kako je to do zla boga bitno i kako će vesela družina konačno uhvatiti Pticu Trkačicu.
Bernar Anri Levi: Dino Mustafić mi je dao atest da sam najhumaniji intelektualac
Bernar Anri Dodik
A kome ni ovo silovanje mozga ispraznošću nije dovoljno, e tu je Federacija. Tamo se sad muka muči, šta i kud bi sa počasnim građaninom Sarajeva Bernard Anri Levijem, koji je objasnio svijetu da je cionista. Što i ne bi bio neki problem da početkom devedesetih nije drugovao sa familijom Izetbegović i ukazao planeti na agresiju i opsadu Sarajeva. Istinabog, ljudi se mijenjaju, samo će malo teže prihvatiti sarajevska intelektualna čaršija da to kod inih ide sa dobra na gore. Zbunjena su dječica koja su prije petnaest dana ugostila svog počasnog građanina na Gavrilijadi, a sad čitaju Levijeve izjave o Izraelu, zemlji sa "najdemokratskijom vojskom". Dabome da su zbunjeni, kad neka zemlja ima demokratsku vojsku, kad cionista usred protesta protiv masakra nad nejači u Gazi pruža podršku Izraelu, a nije Milorad Dodik, nego "ugledni filozof", kako su ga do prije dvije hefte krstili. Objektivno, ni prije toga nije bio pretjerano ugledan, a pogotovo ne filozof. No, fino je bilo imati takvog izmaštanog prijatelja.
Dragan Čović i bosanski lonac
U federalnom kišnom, a političkom krajobrazu, jedina je konstanta najveći domestikus mrzac tog entiteta, Dragan Čović. Obrni-okreni, svi ga vide u troglavom Predsjedništvu nakon listopada. A, nakon oktobra? Paaa, tu je istureni Lagumdžijin gitarista i nekadašnji novinar Bakir Hadžiomerović, koji je poslužio više kao Zlajin štit od poraza, nego što njegova tragikomična uloga ima neku ozbiljniju svrhu. Onaj Bakir, drugi, Alijin mali, više se bavi Fahrom Radončićem, nego svojom političkom kampanjom. Zapravo, gospodar tornja i Avaza i jeste Izetbegovićeva politička kampanja. Radončić se, pak, uzda u bijes naroda koji će sa februarske revolucije biti usmjeren u glasačke kutije. Tu je i sada već gospodin i deflorisani reis Mustafa Cerić, koji valjda svijetu pokazuje obrnutu dijalektiku. Kakva smo zemlja, ne bi me iznenadilo da svjetovni reis postane trećina glave vjerujućeg Predsjednika predsjedništva.
Ostatak ekipe forsira elitizam, intelektualizam, građanske i džender senzitivne opcije i ostale “izme”... Dakle, ponešto vrijedno za par opština Sarajevskog kantona i poneku mjesnu zajednicu. Samo... Samo, nisu lokalni, nego opšti izbori, draga Stranko Naša!!!
U ovoj čorbuljini u kojoj nikom ne pada na pamet da se pored 'ladne lubenice i mrzle pive bavi vrelom političkom smješom koja bazdi po trulom mesu i ustajalom napoju, nahvata se, eto, par mazohista koji nađu za shodno da pojasne šta valja činiti puku, kad se dobro najede lubenice i napije narečene pive, a da nije odlazak u ćenifu.
Bakir Hadžiomerović, Lagumdžijin Sančo Pansa
Jamazaki iz vedra neba
Tako nas je svojom nepatvorenom dobrotom ove hefte zatrpao japanski ambasador Jamazaki, koji je napao lokalne političare da su bahati, da nemaju skrupula, da se vozikaju u službenim kolima sa obezbjeđenjem do besvijesti, da nemaju plan za poplavljene opštine i sanaciju istih...I dok je narod virtuelno čestitao japanskom diplomati, narod koji je, ne zaboravite, davno doveo bahatu bratiju na vlast i drži je tamo decenijama, ta ista bratija je od Banjaluke do Sarajeva, od Mostara do Bijeljine urlala od smijeha na Jamazakijeve izjave. Prosto je bila zaglušujuća buka u BiH od pucanja one stvari lokalnih političara za Japancem i njegovim opservacijama.
Uozbiljimo se. Scenario je sljedeći: Ili će Jamazaki biti zamijenjen kakvim balkanoidnim Japancem ili će mu mentalno zdravlje otići u klinac u narednom periodu.
Izbori ili lješkarenje, pitanje je sad?
Jedni predlažu izlazak na izbore po cijenu gubitka vlastitog integriteta (kao da ga je ikad i bilo), dok se drugi zalažu za “duboku analizu, gdje će se kontemplativnom metodom zaključiti da su svi isti” i da je izborna nedjelja dan za spavanje, otpadanje i eventualno tuširanje.
I ko kaže da je u ovoj našoj pustopoljini dosadno? Dok je nama monegaških prinčeva, francuskih filozofa, japanskih diplomata, domaćih političara, gitarista, ražalovanih reisa, sireva i pive, dosade nema.
P.S.
Neki dan me pita jedno dijete, hoće li se poslije izbora živjeti bar isto? Velim - Neće, biće gore. Ovo je Balkan, a na Balkanu se bagra samo ulicom i govnjivom motkom mijenja i tjera sa državne sise. Sve ostalo je stvar trpljenja narodnog i stepena iživljavanja gore pomenutih heroja.
A, potrajaće ta pornjava još dugo, čini se.
