Mario M.: SPOMENICI ZA SPOMINJANJE

Podizanju spomenika Petru Kočiću u Banjaluci prethodila je velika dobrotvorna aktivnost zavičajnog društva Zmijanje. Organizacioni odbori su animirali veliki broj donatora širom zemlje (ali i inostranstvu), precizno je definisana koncepcija spomen obilježja književniku, raspisan je savezni konkurs i imenovana stučna komisija za izbor najboljeg rješenja… Radilo se odgovorno, bez improvizacije. Tih tridesetih godina prošlog stoljeća uz sugestije akademskih slikara i uglednih arhitekata odabran je rad kipara Augusta Augustinčića i Vanje Radauša (uz konsultacije slikara Špire Bocarića koji je poznavao Kočića), umjetničko djelo visokog dometa. Spomeniku je dodijeljeno odgovarajuće mjesto u gradskom parku. I danas jedno od najfrekventnijih u gradu… Tako se radilo prije više od osamdeset godina. Gledamo ga i danas, stoji dostojanstveno narodni tribun, u zamahu uvjerljiv, kao da će sad progovoriti…

Godinama poslije onog svjetskog rata u gradu su nicale spomeničke biste narodnih heroja, ništa neobično, u velikoj pobjedi grad i cijela Bosanska Krajina su dali ogroman doprinos. Iznad, na Šehitlucima se zablistao spomenik, a u gradu su nicale bronzane biste boraca… Poprsja ujednačene veličine govorila su onako horski tadašnjim političkim rječnikom o jednakosti (‘svojih na svome’) nacija.  

Ako pričamo o današnjoj Banjaluci, a priča se počesto, ponekad s ljubavlju, ponekad sa stidom, često s nostalgijom… ne mogu se zanemariti promjene u gradu. Brže se gradi, izgrađene su nove palate i vile, nove bogomolje, fontane… grad je i širi i viši. Sadi se cvijeće, oslikavaju fasade, ukrašava se… ali je teško potvrditi da je grad ljepši? Svakodnevnica nas uvjerava da nova demokratsko praksa zaobilazi javne rasprave. Reklo bi se i konkurse. Jer improvizacija u usklađivanju prostora i objekta daje porazne rezultate. Novi spomenici, kad sam već kod kulture gradskog prostora, naprosto osvanu u nekom dijelu grada. Imam osjećaj da se izbor autora I lokacije odrađuje onako birokratski bez uključenja struke.

Gospodin Tisa Milosavljević bio je prvi ban Vrbaske banovine, ostavio je značajan trag u gradu koji mu se pokušao odužitii odlivanjem spomenika natprirodne veličine. Postavljanjem na pažljivo odabrano mjesto, u centru parka uređenog nakon uklanjanja Zenita, nije učinjena velika usluga uspomeni na Bana. Ogoljen prostor omogućava uspravnoj figure da dođe do izražaja, ali je time omogućeno sa svih strana osmotriti  izuzetno loš, neinventivan rad skulptora. Struka nema priliku da progovori, a srećom, ni bronzani Tisa ne priča…

Jedan od najvećih književnika sa jugoslovenskih prostora, miljenik čitalaca svih uzrasta, Branko Ćopić se pomalo slučajno vratio u grad svoje školske mladosti. Sada sjedi u istom položaju pred gradskom bibliotekom kao što se nekad davno namjestio pred školom u rodnom selu. Nažalost, prognan je iz Hašana u ovom ratu. I sada kada je ‘naš’ Branko ovdje, kao da se još uvijek nije opustio, na lice mu se ne vraća njegov vragolasti smiješak, kao da još nije zaboravio neprilike školarca u banjalučkoj učiteljskoj školi.

Javnost ne zna ni kada bi se mogla vratiti ‘privremeno’ uklonjena bista Vase Pelagića pa ne može znati ni kada bi grad mogao dobiti biste, recimo, Bože Nikolića, Nikole Šopa, Adema Ćejvana i drugih koji su u njemu stvarali. A kao demonstracija žalosnog neplanskog djelovanja je lutanje s postavljanjem Puškinove biste (poklon grada Moskva). Prvotno pred Poštom je mjesecima stajao pripremljen prazan postament da bi kasnije Pjesnik dobio odgovarajuće mjesto uz Pozorište. Urbanisti su očigledno bili zatečeni  i poklonom skulpture cara Nikolaja Drugog. Nemam osjećaj da mu je ugodno između zgrada na Bulevaru: dva vremena, dvije ideje, dva stila... Kao poklon (‘poklonu se ne gleda…’) političke stranke iz Srbije u grad je nedavno stigao ogroman monument Stefana Nemanje. Smješten je na prigodan prostor ispred Muzeja ali ostaje utisak da je posao obavljen ‘na brzinu’, kao sušta suprotnost akcije zavičajnog društva Zmijanje iz prošlog stoljeća.

Vrhunac neodgovorne improvizacije je lokacija banjalučkog Nikole Tesle. Odabrano mjesto predstavlja poniženje velikog naučnika. (Da li je smisleno pričati o Teslinoj ulozi u razvoju naše civilizacije?). Nije presudno što Njujork ima jednu bronzanu glavu ‘našeg zemljaka’ (na Menhetnu), a Banjaluka dvije (pored replike ove njujorške nedavno je otkrivena i jedna pred studentskim domom), nego zato što je (ona prva) postavljena na neprilično mjesto. Teško je prepoznatljiva, a izložena je u neuglednom uskom prostoru… Kao da je namijenjena samo pogledima uposlenika Direkcije elektrodistribucije… širi je postament čini još manjom… Srećom, ispod piše: Nikola Tesla.

Kažu – donacija. I gdje ćemo s njom? U ćošak?! Bez obzira na našu tradicionalnu neukost i površnost, propust je nedopustiv. Postavlja se pitanje snage javnog mijenja u univerzitetskom gradu gdje Elektrotehnički fakultet ima najdužu tradiciju.

Mladića koji je otišao iz Like u svijet vole citirati ovdašnji populisti. Najviše se pominje njegov ‘ponos srpskim porijeklom i hrvatskom domovinom’, mada se često koristi samo jedan dio te navodne Tesline izjave. Niko ne citira uvodni tekst u jedan njegov patent…’Neka je znano da sam ja, Nikola Tesla, podanik austrijskog imperatora, iz Smiljana u Lici, pokrajini Austro-Ugarskoj, sada nastanjen u gradu Nju Jorku, pronašao…’ A logično, u američkim enciklopedijama piše da je Tesla američki naučnik rođen u Austro-Ugarskoj.

Inače, Teslino ime u javnosti najviše pominju ovdašnji novinari i političari. Bilo bi ih dobro upoznati s njegovom reakcijom na pokušaj uvlačenja u nacionalne svađe: ‘’Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove.’’

Mario M.

Banjalucani u karikaturama Rajka Pušića

Jagoda Matavulj i Goran Trkulja:

"SVI PUTEVI I PUTOVI VODE I VODU U RIM"

ONAJ MEKSIKANAC U POZADINI ZAPUCAO U BANJALUKU ČAK IZ MEXICA DA PJEVA MEKSIKANSKE PJESME I DA ZARADI KOJU PARU ZA RAKIJU/TEKILU/ I PAJŠL. MEĐUTIM, LOKALNI MOMCI BANJALUČKI SE NACALILI ISPRED NJEGA KAKO BI I ONI SKUCKALI KOJU PARU DA U "ZIMZOGRADU" POPIJU KUVANO VINO I ZAMEZE KOBASICE SA ROŠTILJA.

S LEVA: LOS MUJOS DŽELIĆOS- DON ILIJOS TUFNICAS PLETIKOS- LAS MARIOS MARČIĆOS I DON DŽEVADOS ZAPATOS

Goran Trkulja: "Zato sto ste vI vjerovali u nas..."

Ovu lijepu crticu iz zivota "kradem" sa Goranovog facebook-a. Nadam se da se Goran nece ljutiti jer je on meni jednom, bilo je to prosle godine u Moneu, obecao da ce nekad nesto poslati i u Parkic. 

**************

Snježana i ja se biciklima vraćamo s večere kod prijatelja u Den Boschu. Cestom pored biciklističke staze, uporedo s nama, klizi novi, crni audi. Prednje staklo suvozača polako se spušta i iz auta proviruje 
glava mladića. Marokanac? Alžirac? Malo obojeni mladić nešto govori ali vjetar u mojim već ionako otvrdlim ušima priječi mi da ga razumijem. Zaustavljam se i silazim s bicikla. Staje i automobil.
-Gospodine, jeste li ikada radili u O, pita me mladić čije mi lice polako postaje poznato ali ja još ne znam ko je taj mladi čovjek koji se smiješi izlazeći iz automobila.
Dok prihvatam pruženu ruku, kockice sjećanja se polako slažu i ja znam de se predamnom nalazi Mohammed, najmladji sin iz porodice tunežanskog doseljenika iz Z. Nije još bio napunio 18 godina kada je bio moj djak. Medju štićenicima u zatvoru za maloljetnike u mjestu O, Mali Mo, kako su ga zvali i drugovi i nastavnici u školi koja je pripadala zatvoru, izdvajao se visinom i inteligencijom. Prije isteka dvogodišnjeg probnog kaznenog perioda Mohammed je dobio slobodan vikend poslije kojeg se nije vratio u zavod. Njegovo ime potom je stavljeno na teleks što je značilo da je u bjekstvu. Od tada ga, više, nisam vidio.
Sada predmnom stoji deset godina stariji Mohammed sa istim svojim širokim osmjehom koji otkriva pravilne, bijele zube. Kaže da je sretan što me vidi jer je uvijek želio da baš meni kaže da je na pravom putu i da radi kao menadžer prodaje u Peugeotovom predstavništvu. Pitam ga zašto je baš meni želio to da kaže, a on odgovara: "Zato što se vi vjerovali u nas."
Gledam Mohammeda i prisjećam se naših razgovora u razredu i za vrijeme pauza izmedju nastavnih časova, pred školskom zgradom. Znam da sam mu govorio da svoje porijeklo ne treba da osjeća kao nedostatak ili opravdanje za skretanje s pravog puta već treba da ga vidi i iskoristi kao uporednu prednost nekoga ko poznaje dvije kulture. Istovremeno se pitam da li sam tada stvarno vjerovao da će se izvući iz getta u koje društvo suptilno i nemilosrdno gura Mohammeda i ostale malo obojene dječake? Iz getta u koje se, potom, sami, dobrovoljno, zatvaraju jer se u tom prostoru osjećaju sigurni i zaštićeni, jer se tamo ne stide zbog dugačkih mantila svojih u marame umotanih majki i tetaka? U getta u kojima se i ne govori drugačiji holandski do onaj grleni, njihovih očeva, iz kojeg pršte arapski vokali kao uplašene ševe pred koscima?
Crni audi se polako udaljavao i ubrzo nestao iz vidokruga, a ja pomislih kako se Mali Mo, nakon deset godina, vratio s onog dopusta za vikend da mi vrati vjeru u malo obojenu djecu.

VRBAS U LJETO

Banja Luka Vrbas spustanje jul 2013

Istraživanje: PERETE li redovno ruke nakon toaleta?

PERETE li redovno ruke nakon toaleta? Istraživanje je provela agencija Gallop International među Europljanima, te se pokazalo kako su Balkanci na samom vrhu u Europi kada se radi o održavanju higijene pranja ruku.

Titula najčišćih pripala je građanima Bosne i Hercegovine gdje se prema rezultatima ankete pokazalo kako čak 96 posto ljudi redovno pere ruke sapunom i toplom vodom nakon obavljanja nužde. Ove pak godine u istraživanje nije uvrštena Hrvatska, baš kao ni Slovenija. No zato je na listi Srbija gdje prema anketi 83% ljudi pere ruke nakon toaleta. 

Iza naših susjeda su Portugalci i Turci od kojih je 95% izjavilo kako pere ruke, a na listi "najčišćih" našla su se Moldavija (94%). Anketa je najviše posramila Nizozemsku gdje je čak polovica ispitanih izjavila da ne pere ruke nakon korištenja WC-a. Nisu se proslavili ni Talijani gdje tek 57 posto ispitanih drži do ove higijenske navike, baš kao i Španjolci, Francuzi, Rusi i Latvijci.

"Pranje ruku doprinosi zdravlju jer ubija bakterije koje se skupljaju na dlanovima. Osim toga, dokazano je da ljudi s tom navikom donose pametnije odluke i manje se opterećuju s prošlošću", navodi doktor Spike Lee s američkog sveučilišta u Michiganu.

Anketom se pokazalo i kako su navike drugačije unutar svake države pojedinačno, ovisno o regijama. Slično istraživanje provedeno prije četiri godine tada je pokazalo kako su najčišći Britanci s 95 posto higijenski osviještenih. 

(grafika Independent/Gallup Int.)

(index.hr)

Alo...alo...

Neum jedini grad na Mediteranskoj obali koji nije u NATO-u

Crna Gora je i zvanično pozvana da se pridruži NATO-u što znači da će Bosna i Hercegovina ostati jedina zemlja u Evropi koji ima izlaz na Mediteransko more, a koja nije članica Sjevernoatlantskog pakta.

Ulaskom Crne Gore u NATO, ova organizacija će nadzirati skoro 4.000 kilometara Mediteranske obale u Evropi od zapadne tačke Gibraltara do zaljeva Iskenderun na jugozapadnoj obali Turske.

Pošto Bosna i Hercegovina nije članica NATO-a, Neum i Neumski zaljev dug dvadesetak kilometara ostat će jedini dio na Mediteranskoj obali u kojem NATO neće imati punu nadležnost.

Posvećenost  NATO-a na stabilnu i sigurnu Bosnu i Hercegovinu utkana u Dejtonskom mirovnom sporazumu prije 20 godina i danas je na snazi, kao i naša puna podrška aspiracijama te zemlje ka članstvu u alijansi. Cijenimo doprinose BiH u operacijama NATO-a i njeno obavezivanje na regionalni dijalog, saradnju i sigurnost. Pozivamo čelnike zemlje da konstruktivno rade za dobrobit svih građana BiH i da poduzmu političke, ekonomske i vojne reforme neophodne da bi zemlja realizirala svoje evroatlantske aspiracije - navodi se u zajedničkom saopćenju ministara vanjskih poslova država članica NATO-a povodom usvajanja dokumenta "Politika otvorenih vrata". 

"U tom kontekstu, mi ohrabrujemo čelništvo Bosne i Hercegovine da nastavi pokazivati političku volju, posebno u provođenju reformi povezanih s tim aspiracijama, i pozdravljamo napredak, uključujući i prijavljivanje nepokretne vojne imovine na državu", navodi se u ministarskom saopćenju sa sastanka u Bruxellesu.

"Kako je dogovoreno u Velsu, mi ćemo pomno nadzirati te aktivnosti. Tražimo od čelništva BiH da iskoristi period koji je pred njim da bi ubrzalo napore ka ispunjenju zahtjeva koje su postavili ministri vanjskih poslova na sastanku u Talinnu u aprilu 2010. godine tako da bi se prvi ciklus Akcionog plana o članstvu mogao aktivirati što je ranije moguće, i što ostaje naš cilj", saopćili su ministri vanjskih poslova NATO-a. 

(izvor: N1)

Rajko PUŠIĆ: Tvoja raja u rupi

Prije par dana Rajko poslao ove tri slike i kaze: 
"Juce bili u rupi od 19.00 do 01.35. Bilo super."
Bili Djoko Mikes, Cober, Kikan i Borko. I naravno, Rajko.

Sve sami bekovi. Nigdje ni krilceta, ni centra...

Sule: No.1 - KLUB 27 I OSTALA BOŽIJA DJECA

Šta li svi oni rade na nebu? 

Oni koji su tako mnogo držali  do života, pomalo pjevali, najviše u njemu uživali. 

Oni koji su uvijek tako zanimljivo igrali na spoljašnjim granama drveta života, tamo gdje sunce najljepše sija, gdje je voće života najsočnije i gdje sjaj zvjezda kao slatka prašina osvjetljava noć.

Potražimo ih na nebu.

*****

Ovo će biti priča o nesretnim sudbinama mojih rokenrol junaka, Brajanu Džonsu, Džimiju Hendriksu, Dženis Džoplin, Džimu Morisonu, nesretnom Džonu  Lenonu kao i o ostaloj „božijoj djeci“ čija je muzika obilježila najljepše razdoblje u istoriji rokenrola.

U vrijeme kada se sve to dešavalo ja sam njihove smrti doživlavao kao lični gubitak. Naravno, sada razmišljam na drugi način pa ću se iz tog razloga zadržati samo na njima i neću proširivati „rokenrol nebo“ jer bi se ove priče mogle pretvoriti u veliku čitulju. 

****

Kad je Džim Morison čuo za smrt svoje prijateljice Dženis Džoplin, nasuo je piće ljudima oko sebe i rekao : "Prvo Hendriks, pa Dženis. Pijete sa slijedećim sa spiska".

I 3. jula 1971. godine, njegova žena Pamela našla ga je mrtvog u kadi.

Kažu da je imao osmjeh na licu.

Podsjećanja radi, 18. septembra 1970. godine u Londonu, umro je Džimi Hendriks, 04. oktobra iste godine u Los Andđelesu umrla je Dženis Džoplin a, 03. jula godinu dana kasnije, u Parizu umro je Džim Morison i 8. decembra 1980. godine u Njujorku ubijen je Džon Lenon.

Svi osim Lenona imali su samo 27 godina, a zvanični uzroci smrti su, ugušio se prilikom povraćanja, prekomjerna doza alkohola i heroina, srčani udar i ubijen od strane mentalno poremećenog lica.

A, da li je bilo baš tako ?

To nećemo saznati za bar još 50 godina, a kad vremenska distanca prospe prašinu po ovim pričama i kad se otvore arhive, možda ćemo tu pročitati da je "neko" koristio ekstremne metode u eliminaciji opasnih protivnika.

Sjetimo se, to je bilo vrijeme rata u Vijetnamu , čemu je hipi-generacija pružila snažan i odlučan otpor.

Da su "portparoli" "Djece cvijeća" bili upravo Morison, Dženis i Hendriks i da su umrli pod tajanstvenim okolnostima, da bi u noći 8. decembra 1980. godine u Njujorku, preko mentalno poremećenog lica zlikovci eliminisali i Džona Lenona"...

Za početak toliko.

Vidimo se za mjesec dana, a do tada slušajte Stonse i album „After Math“

S poštovanjem, Little Sule.