Sunday, January 29, 2017

Predrag Lucić: Vladimir Trifunović i Varaždin u snijegu

Na vijest da je 17.1.2017. u Beogradu na VMA u 79. godini preminuo general bivse JNA Vladimir Trifunovic. 

*****************

                                                          Varaždin u snijegu, foto: Siniša Sović
Progonili su ga u tri države. Znao je i zašto. Ne zato što je bio ratni zločinac, kao što su ga optužili i osudili. I ne zato što je bio izdajnik, za što su ga osudili i zatvorili. Znao je da preko njegova progona žele prikriti nedjela počinjena u ratu. U ratu koji za njega nije imao nikakvog smisla i koji ga je zatekao netom što je preuzeo dužnost zapovjednika Varaždinskoga korpusa.
Bio je školovani vojnik, dogurao do generalskog čina, ali nije on išao ni u školu ni u vojsku da bi se stavio u službu generalskih zločina. Nije htio sudjelovati u tom ratu u kojemu se, kako je govorio, ubijaju susjedi i zavađa narod. Jer takav rat nije imao nikakve veze s njegovim osjećanjem ljudske časti i vojničke dužnosti.
Nije htio da u tom ratu itko gine, pa tako ni vojnici pod njegovim zapovjedništvom. Htio ih je izvući iz okruženja i sačuvati njihove živote. Za njega važnije od svih kasarni i čitavog arsenala. „Mene majka nije rodila da širim mržnju. Ne dam da se manipulira kostima mojih vojnika u mržnji dvaju naroda. Zato sam spasio svoje vojnike.”
Spasio je obične ročnike koji nisu došli u vojsku da bi ratovali. Djecu sirotinje, koja nisu imala moćne veze da ih izvuku iz opasnih garnizona. Pritom nije htio ugroziti nijednog civila i nijednog hrvatskog vojnika. Nije mu bilo ni nakraj pameti da realizira zločinački generalštapski plan, da minira branu i potopi čitav Varaždin.
Predao je opkoljenu kasarnu pod jednim jedinim uvjetom – da se njegovim vojnicima omogući povlačenje. „Ja nisam ništa u Hrvatskoj pogriješio, nikakav zločin počinio. Bio sam s malobrojnom jedinicom koja je napadnuta. Branio sam gole živote.”
Došao je u Beograd i odmah bio izvrgnut javnom linču kao izdajnik. Zato što se vratio živ. Zato što je učinio sve da i drugi ostanu živi. Najavili su mu suspenziju i ispod glasa preporučivali da pobjegne dok još može. Kad je rekao da neće bježati, jedan ga je general pokušao dozvati pameti: „Ako ne razumiješ što ti govorim, onda ne poznaješ srpsku povijest: Srbiji nisu potrebni živi ljudi, nego mrtvi heroji.”
Protiv njega su pokrenuli tri procesa pred Vojnim sudom, pod optužbom da je „podrivanjem vojne i obrambene moći” Jugoslavije počinio veleizdaju. Iz trećeg pokušaja su ga osudili na 11 godina zatvora. Odgulio je skoro dvije godine, bio maltretiran i ponižavan. Teško je obolio. Rasturili su mu obitelj.
Njegovu suprugu su ratni propagandisti proglašavali bliskom Tuđmanovom rodicom, Albankom, Slovenkom… Izmišljali su i po novinama rastrubljivali da je za predaju Varaždinskoga korpusa nagrađen umjetničkom slikom. I da je proglašen počasnim građaninom Varaždina.
A on je u Varaždinu proglašen ratnim zločincem i osuđen na 15 godina zatvora. Suđeno mu je u odsutnosti. Jer nije mogao u isto vrijeme sjediti na dvije optuženičke klupe, jednoj beogradskoj i jednoj varaždinskoj. Ali je zato i u Varaždinu i u Beogradu bio proglašen krivim. Varaždinska presuda mu je potvrđena i na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. I tamo su smatrali da mu je presuđeno u skladu s načelima pravne države. Bez obzira na to što je sud odbio saslušati četvoricu ključnih svjedoka obrane, redom članove varaždinskoga Kriznog štaba.
„Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin”, govorio je. I ostao uporan u namjeri da se izbori za pravdu. Vrhovni sud Srbije je 2010. ukinuo presudu protiv tog veleizdajnika. Županijski sud u Varaždinu je 2013. donio odluku o obnovi procesa protiv tog ratnog zločinca, ali do obnove nikada nije došlo. Sud u Murskoj Soboti ga je iste godine oslobodio od optužbe za ratni zločin protiv civila, koja je bila na snazi dulje od dvije decenije.
U Beogradu je živio u oskudici, u derutnom sobičku oronulog hotela „Bristol”. Stan u Zagrebu mu je oduzet, a supruga i djeca istjerani na ulicu, uz cinično obrazloženje uglednoga ustavnog suca Republike Hrvatske kako “obitelj mora snositi posljedice postupaka svoga supruga i oca”.
Znao je zašto ga je snašla takva sudbina. Zato što nije bio ni nalik onima koji su se u ratu „razbacivali tuđim životima”. Pa su zato do posljednjega trenutka zagorčavali njegov život.
Ove nedjelje su svijetom kružile čarobne snimke varaždinskog Staroga grada pod snijegom. Taj časni čovjek Vladimir Trifunović ih nije mogao vidjeti. Jer tog je dana preminuo, ne dočekavši da dođe u Varaždin i da sa sebe skine pravosudnu stigmu ratnoga zločinca.
Pa sada pravna država Hrvatska može spavati još mirnije nego što je spavala.
Novi list, 18.01.2017.
Peščanik.net, 19.01.2017.

Saturday, January 28, 2017

Angel T. : 12 pictures for you

Boise,24.januar 2017.



Dragi moji,


desetak dana provedenih na najudaljenijem predivnom havajskom ostrvu Kauai su prosto proletjeli...Tesko je opisati svu
ljepotu,ugodjaje,prosto je nestvarno sta nam je priroda podarila,a
posebno biti sa ovim "timom" Barbara,Dan na celu s neumornim unukom Jack-om,mojim cimerom...
Rano ujutro,baci jastuk na mene i vice:"Deda,ustaj,idemo na plazu da
gledamo izlazak sunca!" i vec smo prije 7:00 na pjeskovitoj plazi.
Jack malo sjedi,pa onda pocinje njegov juris prema ne malim
valovima...Bljestavilo okeana prilikom pojavljivanja sunca je prosto
nestvarno lijepo. Voda uvijek odlicna za kupanje, a oscilacije
temperature vode i zraka u toku i noci su neznatne,tako da se
temperatura  krece od oko 22,23 do 26,27 stepeni...
Bili smo na kruzu koji je trajao 6-7 sati,nagledali se svih vrsta riba
i morskih nemani...bezbroj delfina,desetak kitova...Da, prilikom kruza
Jack nije gubio mnogo vremena, vrlo brzo se spajtasio sa kapetanom
broda i odjednom na nase i iznadjenje sezdesetak turista preko
brodskog ozvucenja cuje se glas kapetana broda:"Obavjestavam sve
putnike da je komandu na brodu preuzeo Jack Hendeson!"
Letjeli smo preko Sijetla i pred sletanje u nas Boise pogled nas je
vratio u nasu stvarnost...zima,snijeg...


Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama.   Angel














Friday, January 27, 2017

In memoriam: Srdjan Aleksic

27.01.1993 - 27.01. 2017.


***********************
"Ime Srdjana Aleksica nose ulice u Sarajevu, Beogradu, Pančevu, Podgorici te prolaz u Novom Sadu, dok Republika Srpska studentski dom naziva po Karadzicu, postavlja table Koljevicu i nagradjuje Krajisnika i Plavsicku!!!"
Toliko o njegovanju svijetlih tradicija!





Thursday, January 26, 2017

Most Radija Slobodna: Evropa Srpsko – hrvatski savez

Tema Mosta Radija Slobodna Evropa je savez između Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske i Dragana Čovića, lidera bosnaskohercegovačkih Hrvata. Novinar Omer Karabeg je razgovarao sa sociologom Slavom Kukićem, profesorom Sveučilišta u Mostaru i Draganom Bursaćem, političkim analitičarem iz Banjaluke.

OMER KARABEG: Jedan od najtrajnijih političkih saveza u BiH je savez između Milorada Dodika i Dragana Čovića. Šta povezuje tu dvojicu političara?


SLAVO KUKIĆ: Vrlo često se govori da njih povezuju stvari ideološke naravi. Ja, međutim, mislim da je ideologija samo paravan, da njih povezuje druga vrsta interesa i da je njihov savez vezan za činjenicu da su i jedan i drugi duboko ogrezli u kriminalu. Za njih je "borba za interese naroda" najbolji paravan da se ono za šta se svugdje u svijetu završava u zatvoru - ako ne u potpunosti anulira, onda barem koliko je to moguće relativizira.

DRAGAN BURSAĆ: Ja mislim da je riječ o dvojici pragmatika. Nema tu govora o bilo kakvoj ideologiji. Njihov cilj je ostati na vlasti pošto-poto. Uzmimo primjer gospodina Dodika. On je bio mladi socijalista, pa reformista, pa samostalni kandidat, pa socijaldemokrata, a sada je ultranacionalista pod plaštom socijaldemokrate. Očigledno je da je cilj i jednom i drugom da zadrže stečeno bogatstvo, da ostanu sa ove strane tamničkih vrata, a da bi to ostvarili ne prezaju ni od čega. Koliko god bio nezdrav, njihov savez je normalan.

KARABEG: Najnoviji zajednički potez Dodika i Čovića je zahtev da u Ustavnom sudu BiH ne bude stranaca. Da bi se to ostvarilo mora da se promeni Ustav Bosne i Hercegovine, a on se ne može menjati bez saglasnosti predstavnika Bošnjaka, koji su već odavno stavili do znanja da se neće s tim saglasiti. Ako Dodik i Čović znaju da njihov zahtev ne može proći, zašto ga onda pokreću?

KUKIĆ: U pitanju je talasanje, jer i jedan i drugi imaju svoje medije. Gospodin Dodik kontroliše najjači elektronski medij u Republici Srpskoj, a Dragana Čovića podržava najčitanija novina na prostoru BiH gdje su Hrvati u većini. I jednom i drugom je jasno da promjena ustava ne može proći. Jer to što oni predlažu da Ustavni sud BiH bude sastavljen od šest sudaca - po dvojica iz svakog od tri konstitutivna naroda - i da nijedna odluka ne može biti donijeta ako za nju ne glasa najmanje po jedan sudac iz svakog naroda, potpuno je suprotno praksi ustavnih sudova u svijetu i u državama koje su slične BiH. Oni žele Ustavni sud pretvoriti u Dom naroda i na taj način odgoditi uspostavljanje pravne države u BiH. To im garantuje da neće odgovarati za ono što su do sada činili, a zbog čega se završava u zatvoru. Zbog toga Dodik ne mora brinuti ni zbog Bobar banke, ni zbog Pavlović banke, niti zbog Boske, niti zbog autoputa, a Čović se ne mora bojati da će ponovo biti otvoreni slučajevi koji se tiču Eroneta i Sokola. Njihova priča o tome kako izmjenama u sastavu Ustavnog suda žele Srbe i Hrvate dovesti u ravnopravnu poziciju i spriječiti majorizacija je priča za malu djecu. Radi se o dvojici izuzetnih pragmatika s tim što je Milorad Dodik siroviji, a Dragan Čović suptilniji. Sve ostalo je potpuno isto.

BURSAĆ: Riječ je o medijskom bildovanju nacionalnih mišića, jer s vremena na vrijeme treba podizati tenzije. Kako se radi o prvoklasnim političkim šarlatanima koji su ovisni o medijima, oni su u politički život morali ubrizgati injekciju koja se zove promjena ustava, mada to nema nikakve veze sa realnošću. Drugi njihov cilj je obezvređivanje pravosuđa BiH, što je Dodik započeo sprovođenjem referenduma kojim je na neki način demontirao kompletno Tužilaštvo BiH. Gospodin Čović radi to isto, samo daleko suptilnije i te kako mu odgovara uraganska inicijativa gospodina Dodika. Po mom sudu ova predstava oko Ustavnog suda trajaće jos najviše deset-petnaest dana. Naravno da se ništa neće desiti, ali oni su svojom pričom o Ustavnom sudu uspjeli da zatalasaju javnost. Da nije tako ne bismo ni mi sada pričali o tome.

KUKIĆ: Ja mislim da se to neće tako brzo završiti. Pričom o Ustavnom sudu Milorad Dodik pravi uvod u slijedeće parlamentarne izbore 2018. On je već najavio još jedan referendum u 2017. On želi stalno održavati tenzije među građanima Republike Srpske i marginalizirati opoziciju na isti način kako je to učinio na lokalnim izborima oktobra prošle godine. Što se tiče Čovića, on bi se mogao suočiti sa problemima - ne zbog organa pravosuđa, nego zbog onoga što mu je u predbožićno vrijeme servirala Katolička crkva. To je zapravo bilo najsnažnije distanciranje Katoličke crkve od politike bosanskohercegovaćkog HDZ i njegovog lidera od 1996. Naime, uoči Božića IvoTomašević, tajnik Biskupske konferencije BiH, u autorskom tekstu u Slobodnoj Dalmaciji vrlo snažno je kritizirao HDZ BiH i Dragana Čovića osobno zbog njihova zalaganja za treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet… Biskup Komarica je još više upro prstom u savez Čović - Dodik tvrdnjom da je iz Republike Srpske nestalo više od 90 posto Hrvata i da bi Čoviću bolje bilo da vodi računa o vlastitim sunarodnicima, nego da kuje planove sa Dodikom.

KARABEG: Gospodin Kukić je uporedio odnos Dodika i Čovića sa odnosom koji su tokom rata imali Radovan Karadžić, lider bosanskohercegovačkih Srba, i Mate Boban, koji je u to vreme bio lider bosanskohercegovačkih Hrvata. Gospodine Bursać, kakvo je vaše mišljenje, podseća li savez Dodik-Čović na savez Karadžić-Boban?

BURSAĆ: Ta dva saveza se i te kako mogu porediti. Dodik i Čović izigravaju malog Karadžića i malog Bobana. Međutim, zvanični Zagreb i Beograd trenutno ne trebaju ni takvog Dodika ni takvog Čovića. Ta njihova igra uspijeva samo dok se igra na nivou BiH. Dodik nema ništa protiv toga da bude novi Radovan Karadžić u Republici Srpskoj. Međutim, to nikako ne odgovara Vučiću zbog evropskog puta kojim ide Srbija. Sa druge strane, nemojmo zaboraviti da je Dodik ptica zloslutnica, da je on mnoge srbijanske vladare ispratio u debelu penziju, a on je od 2006. stalno na vlasti. On je političar koji koristi minimum manevarskog prostora da bi izvukao maksimum. To mu zasad ide dobro.

KARABEG: Može li se reći da je zajednički cilj Dodika i Čovića slabljenje BiH?

BURSAĆ: Nije to zajednički cilj Dodika i Čovića. Njihov zajednički cilj je ostanak na vlasti.

KUKIĆ: Poznajem Dodika iz drugih vremena kada sam mu govorio: "Mile, smiri se", jer je bio vrlo žestok kritičar Miloševića, Karadžića i Mladića.To je bilo između 1996. i 2005. Ako on danas slavi Karadžića i Mladića i velikosrpsku politiku, onda on nema nikakav sistem vrijednosti. Jedino što ima - to je pragmatizam. Isto je i sa Draganom Čovićem, samo je njegova karijera išla drugačije. On je devedesetih godina bio jedan od jačih mostarskih ujdijevaca (UJDI - Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu) da bi danas došao dotle da priča o trećem entitetu. Niti on istinski želi treći entitet, niti Dodik istinski želi secesiju Republike Srpske.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Wednesday, January 25, 2017

Čarls Simić: Ko je mogao da zamisli


Sa Čarlsom Simićem, američkim pjesnikom srpskog porijekla razgovarala je Tamara Lakić. Povod je bio nova Simićeva knjiga eseja i sjećanja ‘Tamo gde počinje zabava’ (prevod Vesna Roganović, izdavač Arhipelag, Beograd) ali je bilo riječi i o Americi:

U knjizi pleni izvrstan esej i putopis „Tamo dole, na Jugu". Da li taj esej o stanju američkog Juga, iz prve ruke, može biti objašnjenje nekih aktuelnih događaja u američkoj politici. Recimo, pobede Trampa?

- Jug je najreligiozniji i najkonzervativniji deo Sjedinjenih Američkih Država koji nikada nije preboleo poraz u Građanskom ratu niti se pomirio sa svojom dugom istorijom rasizma. Kada je stigla vest da je predsednik Kenedi ubijen u Dalasu 1963. godine, tamošnja školska deca su to pozdravljala. I mnogi odrasli su mrzeli predsednika zbog slanja trupa koje su trebalo da pomognu integraciju na škole i univerzitete. Naravno, većina belaca glasala je za Trampa, a crnaca za Hilari, u očekivanju da će on biti njihov šampion i da će vratiti crnce, hispanoamerikance i druge manjine tamo odakle su došli. Bez obzira na sve, kao što se može videti u mom eseju, postoje mnoge stvari koje volim na američkom Jugu.

Poslednjih godina redovno pišete blog za New York Review of Books. Vaše kritike savremenog društva i, pre svega, politike su vrlo oštre i nedvosmislene. Pronicljiv ste i aktivan posmatrač. Da li je, ipak, aktuelni tok događaja za Vas iznenađenje?

- Naravno da sam iznenađen. Uvek potcenjujemo podlost i glupost nekih od naših sugrađana. Ko je mogao da zamisli da će milioni američkih radnika videti kao spasioca neznalicu, patološkog narcisa koji prezire istinu, bogataša koji je pohlepan za još više bogatstva i lopova koji je prevario ili pokušao da prevari nebrojeno mnogo ljudi koji su radili za njega, ali to je ono što imamo u ovoj polarizovanoj zemlji s političkim sistemom je u poslednje vreme postao previše korumpiran da bi rešio bilo koji problem ove nacije.

Tamara Lakić
(Danas)

Tuesday, January 24, 2017

Zak Prever: Djeca kad se vole

Sjedim prije par dana u autu u centru Toronta i cekam. Cekam... I tako cekajuci ugledan na krovu ispred sebe golubove u ljubavnoj igri. Podsjetise me na Djecu kad se vole, Zaka Prevera.
*********************

Djeca kad se vole ljube stojeći 
Po kapijama noći 
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih 
Ali djecu kad se vole 
Baš je briga dal ih ko vidi 
Jer tu su samo njihove sjenke 
Treperave u noći 
I koje izazivaju kod prolaznika 
Bijes prezir smijeh i zavist 
Djeca kad se vole nisu ovdje ni za koga 
Tada su dalje odavde nego što je noć 
I puno dalje nego što je dan 
Ona su 
U zasljepljujućoj svjetlosti prve ljubavi.


Monday, January 23, 2017

Nikola Bertolino: Ahimsa

Jednom davno, kao dečak, naišao sam u nekoj Nazorovoj pesmi na reč ahimsa. Zaintrigiran njenom neobičnošću, posegnuo sam za enciklopedijskim rečnikom da joj otkrijem značenje. Bio sam oduševljen što me je ta reč uvela u neke od tajni daleke i zagonetne Indije. Reč je govorila o nenasilju, a naročito, o nastojanju da se čuva i ne ugrožava bilo koji oblik života. Bilo mi je zabavno i smešno zamišljati đainističkog monaha kako pomno čisti ispred sebe put kojim se kreće, da ne bi slučajno zgazio nekog mrava ili drugo sićušno stvorenje. Da li taj čudnovati čovek - pitao sam se - i ne pokušava ubijati buve, ili komarce, koji ga bezdušno grizu? Ja sam tu gamad nemilice tamanio. Ubijao sam ih gde god su me nalazili i ma kako se zvali, uši ili vaške, čimavice ili stenice, pa i neke pauke koji su mi se činili otrovnima. Smatrao sam to samoodbranom. Ali gazio sam i gnječio i ona bića koja me nisu mučila ili bilo čime ugrožavala, već sam ih se gadio videći ih kao stvorenja mraka i truleži — stonoge, gusenice, gliste, žohare ili maštrapane, to jest bubašvabe. Bilo mi je jasno da se u perspektivi indijskih svetonazora ne bih mogao nadati oslobođenju od tereta ovozemaljske egzistencije, jer to nisam zasluživao.
No uprkos tome, smatrao sam sebe miroljubivim. Voleo sam životinje, naročito one bliske čoveku. To me ipak nije sprečavalo da u vreme dok sam s porodicom živeo na selu ponekad uradim ono za šta moja teta, kuvarica, nije imala snage ni volje — da zakoljem kokošku ili ćurku. Posle okrutnog čina, posmatrao sam telo obezglavljene ptice kako se trza i koprca na okrvavljenom tlu. Ćurkin vrat ponekad je bio tako tvrd da sam se morao namučiti pri višestrukim bezuspešnim pokušajima da ga prerežem. To je jednom ili dvaput imalo kao posledicu da neke od sledećih noći sanjam kako koljem pticu, koljem, koljem, i nikako ne mogu da je zakoljem, pa bih se budio gubeći dah, kao da me pritiska teret počinjenog zločina.
Ali umirivao sam sebe mišlju da sam samo obavljao povereni mi posao, potreban da bismo mogli preživeti.
Međutim, mnogo godina kasnije, kod jednog mog rođaka u kući na periferiji grada, ugledao sam predmet koji me je silno zainteresovao — vazdušnu pušku. Uzeo sam je, dugo je razgledao, i nisam mogao odoleti želji daje upotrebim. Izašao sam u baštu iza kuće i počeo tražiti metu po okolnim stablima. Ugledao sam je, nanišanio i opalio. Nisam verovao da ću pogoditi, ali pogodio sam, i zatim ugledao malu živu grudvu od mesa i perja kako pada kroz granje, da bi posle dva-tri trzaja krilima ostala na zemlji, nepomična.
Ubio sam vrapca.
Vrapci su mi uvek bili simpatične ptičice i bilo mi je zadooljstvo da ih posmatram kako skakuću po tlu tražeći nevidljiva zrna hrane, kako u krošnjama preleću s grane na granu, kako se, beskrajno uživajući, kupaju u prašini. Kad sam vidio tu ljupku pticu koju sam ja ubio, kad sam njeno još toplo telašce uzeo gledao ga na svom ispruženom dlanu kao da je na odru, upitao sam
se, zgrožen nad samim sobom — šta sam to učinio? Zašto? Ne zbog nekakve samoodbrane, ni zbog hrane, već jedino da bih ne razmišljajući zadovoljio jedan svoj trenutni besmisleni hir.
Bio je to trenutak kad sam se osetio ubicom.
Bio je to, takođe, trenutak koji sam doživeo kao opomenu — opomenu da nikad više ne uzmem u ruke nešto što može oduzeti život bilo kom živom stvoru. Ne samo životinji. Nego i čoveku.
Tek tada sam shvatio šta znači reč ahimsa.

Nikola Bertolino

Saturday, January 21, 2017

Eldar Dizdarević: Kuhar i političar

Prije nekoliko dana zatekao sam se, prilično besposlen, pred TV-om. Najednom od TV kanala pažnju mi je privukla emisija američkog kuhara Anthonyja Bourdaina o Portugalu, odnosno o Lisabonu, te o kulinarskim tradicijama te zemlje. Bourdain je, inače, bivši kuhar, nekadašnji šef kuhinje jednog njujorškog restorana, koji se širom svijeta proslavio napisavši knjigu o kulinarstvu, a potom praveći i TV emisije ‘No Reservations’ i ‘The Layover’. Ukratko, u pomenutim emisijama on putuje svijetom i prenosi gledateljima kulinarske tradicije iz raznih metropola.
Bourdain je sjajno i veoma plastično opisao Lisabon. Baixa, Torre de Belem, fado muzika od koje vam se koža ježi, te na kraju, naravno, lisabonska i općenito portugalska kuhinja. No, ono što mi je privuklo pažnju u emisiji su razgovori koje je Bourdain vodio s lokalnim ljudima o Portugalu i EU.
U jednom trenutku jedan lokalni književnik mu objašnjava kako je EU smišljeno i planski razorila samo privredno tkivo Portugala. Kaže da su cijeli dijelovi zemlje, koji su nekada vrvjeli od poljoprivrednih proizvođača, sada prazni i napušteni zbog politike EU.
"Portugal ima jednu od najboljih klima na svijetu. Sunčano je, temperature umjerene, ima dovoljno padavina, a zemlja je plodna. Uzgajali smo ovdje masovno masline i paradajz, no, iz EU je odjednom počeo pristizati ogroman novac koji je bio uslovljen samo jednom stvari - da prestanemo uzgajati i izvoziti masline i paradajz. Jer drugi to rade, naprimjer Italijani i Španci. Nažalost, naši su političari poslušali EU i sada ogromne površine odlične obradive zemlje zjape prazne, napuštene", priča književnik.
Za vrijeme reklama na ovoj stanici prebacim na naš lokalni TV kanal, kad tamo neka emisija u kojoj jedan od ovdašnjih političkih lidera priča o BiH i EU: "Mi moramo iskoristiti šanse koje nam daje put ka EU, mi trebamo da se izborimo za EU tržište koje je veliko, bla.. bla... bla... mi moramo, bla.. bla... bla... mi trebamo, bla.. bla... bla...”
Vraćam se ponovo na kuharsku emisiju.
U jednom od lisabonskih restorana Bourdain s lokalnim šefom razgovara o ponudi jela. Portugal je pomorska zemlja, a u vodama oko Portugala nalazi se dosta riba, veoma dobrih, kvalitetnih i jestivih. No, u lisabonskim restoranima ovih dana se služi isključivo bakalar, riba koje zapravo u vodama oko Portugala uopšte nema.
Bourdain pita s razlogom. Konstatira: "Opet neki budalasti propis EU", a lokalni mu šef potvrdno klima glavom. Američki kuhar ne može da vjeruje. Objašnjava svojim gledateljima koje se sve ribe mogu naći u portugalskim vodama, a da se pri tome na trpezama nalazi bakalar koji se ko zna otkuda uvozi smrznut!
Potom Bourdain zaključuje. Kaže, kao prvo, nikako mu nije jasno zašto ljudi u zemljama članicama EU uopšte pristaju na takve budalaštine briselske birokratije. I drugo, nikako mu nije jasno kako EU još preživljava i postoji.
"U kojoj sam god zemlji članici EU bio - a bio sam u puno zemalja, od Italije, preko Španije do Njemačke - niko od lokalnih ljudi nema ništa lijepo reći za EU. Svi su protiv EU i svi su ogorčeni njihovim besmislenim propisima koji koče slobodnu trgovinu i razvoj. Zbog toga mi uopšte nije jasno kako se ta zajednica još održava na životu i kako opstaje", kaže Bourdain.
Opet ide set reklama pa prebacujem na bh. kanal. Tamo isto: "Mi moramo, bla.. bla... bla... mi trebamo, bla.. bla... bla... iskoristiti sav taj ogroman potencijal novca iz EU fondova bla.. bla... bla..."
Vraćam se opet na kulinarsku emisiju, tamo neko od lokalnih žitelja objašnjava Bourdainu kako je sav novac iz EU fondova u proteklim godinama došao samo kako bi ugušio lokalnu proizvodnju - poljoprivredu, ribarstvo i slično - pri čemu su, da cijela stvar bude još tragičnija, iznosi novca koji su povučeni iz EU fondova uvijek godinama bili manji od iznosa novca koji je Portugal morao uplatiti u budžete EU po osnovu članarine.
Opet prebacim na naš program: "Mi moramo, bla... bla... bla... zato europske integracije za nas nemaju alternativu, bla... bla... bla... mi trebamo, bla... bla... bla..."
Zbunjeno zaključujem. Bože, koliko je samo života, zdravog razuma, realnosti i shvatanja i primjenjivanja osnovnih ekonomskih pojmova sažeto u samo jednoj kulinarskoj emisiji američkog šefa nasuprot potpuno pogrešne percepcije, nerazumijevanja i totalne neinformiranosti nekog našeg bezličnog bla-bla političara. EU je razvalila daleko bogatije zemlje od BiH i ugušila nacionale ekonomije, doslovno satrla lokalnu proizvodnju nizom veoma smišljenih zlobnih direktiva samo za račun nekoliko povlaštenih nacija i naroda. A naši političari o tome ništa ne znaju. I samouvjereno nas vode na taj put bez alternative. Strašno. Zapravo, prestrašno.

Eldar Dizdarević
(Oslobodjenje)

Friday, January 20, 2017

Mario M.: Sličice iz Banjaluke

Novogodisnji koncert BL filharmonije - plakat
Novogodisnji koncert - prenos za prolaznike



napad na panj

napad na snijeg

Pobrdje

posljednja adresa Vlade Milosevica

prvi snijeg

snijeg i staklo

snijeg i zastave

snijeg u Rosuljama