Čedomir Jovanović: Građanska Srbija ne sme ponoviti grešku

Razumem šta Vučić traži na ovim izborima, ali ne shvatam šta traže svi ostali, kojima i ja pripadam, s tim što se od njih razlikujem po tome što znam da to što oni traže neće dobiti jer mi je jasno da se na izbore ne ide motivisan frustracijama ili naknadnom pameti. Srbija nije ovakva kakva je zbog toga što je Vučić u poslednjih pet godina bio surov prema građanskom delu društva ili uspeo da koncentriše svoju vlast u meri u kojoj niko pre njega to nije uradio. Naše društvo je u slobodnom padu 30 godina i taj pad se neće zaustaviti tako što ćemo tražiti ovoga puta u Vučiću ono što se ranije tražilo u Tadiću, Koštunici ili pre toga u Zoranu i meni. Osnovni problem jeste nesposobnost građanskih demokratskih opcija da urade one poslove koje Vučić niti može niti treba da radi, kaže u razgovoru za Danas predsednik Liberalno-demokratske partije Čedomir Jovanović, govoreći o predstojećim predsedničkim izborima.

Za šta se Vi zalažete kada je reč o predsedničkim izborima?

- Ja sam poslednji koji bi halucinirao i želeo da budem predsednik Srbije, ali naše društvo je talac neodgovornih pojedinaca... Postoje samo dve dileme. Prva je - da li će na izborima pobediti Vučić ili neka njegova senka, a druga - da li će i ovoga puta građanske demokratske snage ponoviti istu grešku kao na svim prethodnim izborima u kojoj su ušli sa ajfonom u ruci, a sa glavom u 1990-im. Ja nisam frustriran Vučićem, niti sam opsednut njime. Želim razumnu zemlju, koja racionalizuje svoje ponašanje, zna šta hoće, Srbiju koja kaže "Evropa a ne Rusija", Srbiju koja uprkos gorčini ima snage da kaže "idemo u NATO zbog naše dece koja žele da žive u miru". Želim Srbiju koja neće praviti od sebe novo Kosovo zato što je nesposobna da živi sa kosovskim Albancima onako kako treba da živi, i naravno, Srbiju koja će se obračunati sa nacionalizmom koji generiše Moskva. Lične kandidature, međusobno optuživanje, naknadno kajanje ne mogu da sa horizonta sklone činjenicu da građanske snage nisu sposobne da budu partner Vučiću da obavi poslove koje treba završiti, a nisam siguran ni da će Vučić biti spreman da žrtvuje svoju vlast tako što će odbaciti ono što danas simbolizuju Nikolić, crkva, devedesete, Rusija kao pokrovitelj svega toga... Dvadeset godina posle Crne Gore Srbija nije sposobna da učini ono što je ta država uradila kada je omogućila Đukanoviću da se distancira od Bulatovića pokrivajući njegove slabosti i gubitke koji su tu hrabru odluku pratili. Dakle, na ovim izborima se ne odlučuje o Vučiću ili meni, o Saši Jankoviću ili Vuku Jeremiću, već da li će Srbija preživeti 21. vek ili ne... Mislim da je svima jasno dokle ćemo stići ako nastavimo ovako kako smo krenuli. U ovoj zemlji neće živeti naša deca. Sva ta pitanja treba da dobiju odgovor na ovim izborima. Nije dovoljno ono što govorim ja, što Janković ćuti, što se Jeremić glumata. Potrebno je nešto što jedan deo društva treba da da, a to je jedna vrsta pameti s kojom smo u deficitu.

Šta je rešenje za "deficit pameti" koji pominjete?

- Ako neko izlazi na izbore da bi lečio svoje frustracije Vučićem, izaći će iz tih izbora još više frustriran... Na primer, beli listići su tako 2012. podržavali Tomu Nikolića, kao da nisu znali šta se može očekivati od Nikolića, a sada izvlače keca iz rukava i kažu: "Glasam za Jankovića". Treba imati deblji obraz od tenkovske gusenice, pa danas se skrivati iza nekoga od onih koje si doveo 2012. na vlast. Ako se prepustimo dosadašnjem odnosu prema životu, mi ćemo nestati jer su teški problemi pred nama. Vučić se promenio i videćemo da li će teret tih promena biti veći od tereta koji nam je ostavio stari Vučić. Mi nismo sposobni da iskoračimo iz 1990-ih... Stoga, ovo su izbori ne za Vučića ili za mene, već za evropsku Srbiju ili ne. Ta evropska Srbija u kojoj ćemo biti i Vučić i ja i Janković i Peščanik i Informer podrazumeva da se mi nećemo međusobno slagati ali će osnovne evropske vrednosti u svakom trenutku dobiti kritičnu podršku, a bojim se da danas toga nema. DS je podržala Sašu Jankovića da bi se branila od Jeremića, a Jeremić se kandiduje za šefa opozicije a ne za predsednika države, dok Vučić više neće moći da sedi na dve stolice, već bi trebalo da učvrsti politiku koja bi značila: Evropa, a ne Rusija, rešavanje kosovskog pitanja, demontiranje Dodika...

A kako komentarišete "ćutnju" Jankovića o političkom programu?

- Saša Janković je pošteno obavljao posao zaštitnika građana i ja sam uvek spreman da sa njime pričam, ali njegovi ciljevi su uokvireni politikom onih koji su ga podržali. Iako postoji ogromna razlika između SNS i DS, ali ako neko ko sa strane danas pogleda u Srbiju, vidi da su i jedni i drugi protiv NATO-a, za Rusiju, predsednika u Banjaluci i kilav odnos prema Kosovu, a ja nisam za to. Ne mogu da idem na izbore da bih birao ko ima lepšu kravatu i ko mi je simpatičniji jer su i jedna i druga politika pogrešne. Ja razumem što Vučić vodi takvu politiku jer mu to obezbeđuje 60 odsto podrške, ali ne razumem zašto je vode ostali. Ja takvu politiku nikad nisam vodio i zato sam njima svima trouble-maker. Srbiji je potrebna sposobna opozicija, što je prvi korak u promeni odnosa u zemlji i, naravno, u pobedi u izborima nad Vučićem. Želim da ga pobedim, ali ne da u borbi sa njim izgubim celu zemlju. I to je razlika između mene i njega. On se bori za svoje ciljeve, a pritom zanemaruje cenu koja takvo nešto prati. On je u pet godina svoje vlasti izgubio pola zemlje. Ne želim pobedu nad Vučićem koju ne bi preživela zemlja. Ne želim da pobedim Vučića, a izgubim zemlju u toj borbi. Ne može jedna Srbija da preživi, a druga da nestane, kao što sam odavno rekao da ne može jedna Srbija u Evropu, a druga da ostane u devedesetim godinama.

LDP je potpisao dokument o zajedničkom delovanju sa SDA Sandžaka. Šta je svrha toga?

- Za mene smisao ovih izbora nije u tome da hipnotišete ljude da poveruju kako će Janković ili Jeremić postati predsednik Srbije nego u afirmisanju nove politike i odnosa koji će biti u stanju da taj posao iznesu, a u okviru svega toga predsednički izbori su samo jedna etapa. Mi ni na jedne izbore nismo izašli na normalan način i želeo sam da ovim izborima poštedim zemlju ludila kojem smo po ko zna put izloženi. Hteo sam da u okviru opcije kojoj pripadam nađemo podršku za ideju koju zastupam, da nađemo predsednika koji neće biti ni Vučićev ni moj, ali će biti tačka oslonca i za jednu i za drugu stranu za teško vreme koje je pred nama. Svet je u haosu, mi nismo mogli da se snađemo ni u vremenu koje je bilo "belle epoque" planete, a kamoli sada... Mi izjavljujemo ljubav Trampu i Putinu na bilbordima, radujemo se uspesima ultradesnice u Evropi, a ne pitamo se šta će biti posledica toga. Zajedničko delovanje LDP-a i SDA je ozbiljna poruka i manjina o kojima maltene niko ne misli... Da li neko razmišlja kako se osećaju Bošnjaci koji su uvek bili lojalni Srbiji dok gledaju ono ludilo u Banjaluci kad Nikolić kaže "bratu Miletu" da sanja o ujedinjenju? Ako Nikolić dobije drugi mandat, možemo da zaboravimo i na briselski proces i na evropske vrednosti... Ako se Vučić kandiduje, onda se pitam čime je platio tu kandidaturu i gde je neko da uradi svoj deo posla. "Savamala" je paradigma svega što nam se događaja, jer sve što prati taj događaj nema samo veze sa borbom za pravnu državu, već je to najjeftiniji rat protiv Vučića, jer vam se u tom ratu neće desiti ono što bi se desilo ako protestuješ protiv na primer genocida u Srebrenici, kakvu poruku šaljemo svetu ako demonstriramo protiv rušenja tri barake, a ćutimo kad našu decu maltretiraju kada se usprotive učešću ratnog zločinca na tribini u Beški i kada ćutimo na činjenicu da je 9.000 ljudi ubijeno u Srebrenici...

Velimir Ilić nije Eliot Nes

Pozvali ste ministra zdravlja Zlatibora Lončara da podnese ostavku nakon objavljivanja fotografija sa pripadnicima Zemunskog klana. Kako komentarišete to što je on i dalje na funkciji?

- Nije Velimir Ilić Eliot Nes, već je to došlo iz najmračnije jazbine da se Vučiću pošalje jasna poruka. Vodili smo istragu protiv Lončara vrlo ozbiljno 2003, tada nije bilo dokaza protiv njega, ali ministar Lončar mora da podnese ostavku ili da bude smenjen. Zato što nije utvrđena politička pozadina ubistva premijera Zorana Đinđića, a mi smo od početka do danas insistirali i insistiramo i nismo imali podršku u tome, desilo nam se da na ministarsko mesto dođe neko sa takvom hipotekom.

(Danas) 

Most Radija Slobodna Evropa: Šansa ljevice?

 O šansama ljevice u Hrvatskoj i BiH novinar Omer Karabeg je razgovarao sa čelnicima dvije partije lijeve orijentacije: Draganom Markovinom, predsjednikom novoosnovane stranke u Hrvatskoj i Reufom Bajrovićem, predsjednikom Građanskog saveza BiH.

REUF BAJROVIĆ: Mislim da je vrijeme da se konačno pogleda istini u oči i kaže da su nakon 25 godina vladavine lideri nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini svoj projekt vrlo uspješno priveli kraju. Podijelili su zemlju i još više žele da je dijele - u tome sada učestvuje i SDA - otjerali su sve one koji su im smetali i zaposlili članove svojih porodica i stranačke aktiviste u državnim institucijama koje finansiraju novcem iz dijaspore i kreditima koje uzimaju od međunarodnih institucija. Njima je divno. Ostvarili su tačno ono što su htjeli.

DRAGAN MARKOVINA: Sve do pojave ove naše Nove ljevice i Radničke fronte koja je intenzivirala aktivnosti u zadnje vrijeme, nismo imali nikakav lijevi odgovor. Socijaldemokratska partija, koju je podržavao značajan broj ljudi kojima su bliske lijeve ideje, nije na pravi način predstavljala lijevu politiku. Što više, u mnogim aspektima paktirala je sa desnicom, a desnici su se suprotstavljali isključivo građanski pokreti, nevladin sektor i pojedinci. A kada neko istupi sa lijevim programom suočava se sa etiketama i optužbama za nacionalnu izdaju, jugoslovenstvo i tako dalje.

BAJROVIĆ: Bosnom i Hercegovinom vladaju tri izuzetno dobro organizirane manjinske grupe koje su uspjele da preuzmu apsolutnu kontrolu nad društvenim i ekonomskim tokovima. To je hobotnica sa tri glave koja se svojim pipcima infiltrirala u najsitnije pore društva. Kada ti ljudi jednom dođu na vlast jako ih je teško skinuti. Oni imaju snažnu podršku domaćih vjerskih institucija - Katoličke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice koje su integralni dio tog sistema i daju legitimitet politikama koje vode zemlju u ekstremno siromaštvo. Ovo je jedini region u svijetu, a Bosna i Hercegovina posebno, gdje se znatno lošije živi nego prije tridesetak godina. Gori je možda jedino Afganistan.

MARKOVINA: Građanima u Hrvatskoj podvaljuje se pričom da nam je dosta ideologije, pa se kaže - dosta nam je ustaša i partizana, hajde da se bavimo ekonomskim stvarima. Ta priča je
zapravo paravan da bi se sačuvala nacionalistička država nastala devedesetih godina. To je jeftina krinka kojom se spriječava svaka kritika te nacionalističke države. Antifašizam bi apsolutno trebao biti svjetonazorski osnov svake lijeve politike. Međutim, pitanje je koji i kakav antifašizam. Da li je to antifašizam kojeg ćemo nacionalizirati, pa samim tim i falsificirati i obilježavati ga jednom ili dva puta godišnje kada se sjetimo nekih datuma ili je to antifašizam u današnjem vremenu koji će kritizirati savremene oblike fašizma, dakle, odgovoriti na današnje probleme svijeta. Treba iskreno govoriti o tome što je bio sadržaj našeg antifašizma. On je bio općejugoslavenski pokret, bio je i nacionalno emancipatorski - što je jedina stvar koja mu se danas u Hrvatskoj priznaje - a bio je i pokret koji je proveo socijalnu revoluciju. Ako od ove tri stavke odbacite dvije - a to su jugoslovenstvo i socijalna revolucija, što se danas često radi - onda antifašizam falsificirate gotovo jednako, ako ne i gore, od onih koji ga potpuno negiraju. Antifašizam podrazumijeva da je potrebno radikalno mijenjati današnje društvo ili barem imati viziju da je ovakvo društvo neodrživo.

BAJROVIĆ: Mislim da je budućnost ljevice na prostoru bivše Jugoslavije u priznavanju činjenice da je najveći uspjeh jugoslovenske ideje bio to što je ostvarila socijalnu revoluciju. Uzmimo samo šta je sve postignuto u Bosni i Hercegovini u kojoj je 1945. godine preko 90 posto ženskog stanovništva bilo nepismeno. Taj ogromni socijalni napredak je tekovima ljevice kao i ZAVNOBIH-a koji je Bosni i Hercegovini vratio državnost.

MARKOVINA: Devedesetih godina bila je ogromna stigma na Savezu komunista i uopće na ideji Jugoslavije i jugoslavenstva. HDZ i nacionalistička desnica su govorili da su pobornici Jugoslavije bili izdajnici i neprijatelji koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku, a da je Savez komunista bio totalitarna partija koja je 45 godina terorizirala hrvatsko narod. I što ste dogodilo? Socijaldemokratska partija, koja je izrasla iz Saveza komunista Hrvatske, umjesto da bude brana svemu tome, stalno je reterirala u strahu od tih optužbi i pravila sve više kompromisa sa nacionalističkim režimom. Govorilo se da je to taktika da bi partija preživjela i ostala u parlamentu. Međutim, na kraju se pokazalo da se očito ne radi o taktičkom uzmaku nego da je takvo ponašanje postalo stvar uvjerenja. Danas smo došli u situaciju da SDP izvornije tumači Tuđmana od HDZ-a. HDZ ga želi dovesti do krajnjih desnih konzekvenci, a SDP se od toga brani pozivajući se na naTuđmanovu ideju pomirbe. Dakle, Socijaldemokratska partija se u početku iz straha i oportunizma nije suprotstavljala HDZ-ovom narativu, a onda joj je to postao način ponašanja i razmišljanja, što je osobito karakteristično za članstvo koje je pristupilo partiji u proteklih 25 godina. Tako da to više nije stvar taktike, ni oportunizma, nego dubokog uvjerenja dobrog dijela članova SDP.

(Radio Slobodna Evropa)

Financial savjetnik Martin Armstrong

Vjerujem da se mnogi od vas, kao i ja, pitaju kako to ustvari radi svjetska ekonomija, sta rade novcanice, zlato, zeljezo, kakva je veza izmedju njih, kako zemlja postaje bogata, kako uciti o marketu i zaraditi na njemu, zasto su skoro sve vlade svijeta zaduzene, zasto im zaduzenja rastu a ne smanjuju se, kome su zaduzene, kako su ti, koji posudjuju sredstva, dosli do njih, kolike su kamate, ko stoji iza tog svjetskog monetarnog sistema, ko upravlja tim sistemom, vlade drzava ili taj sistem upravlja njima...?
Hiljade pitanja bih mogao poredati jer me to interesuje. Znam da su ekonomisti skolovani i da imaju teoretske odgovore na sva ova pitanja, ali za nas - amatere, ma koliko se trudili i citali - ipak je tu veci broj nepoznatih od broja jednacina.

Martin Armstrong, rodjen 1949., poznat po svojim predvidjanjima svjetsih ekonomskih kretanja baziranih na njegovom modelu i izracunatim poslovnim  (market) ciklusima koji se ponavljaju svakih 8,6 godina (ili Pi 3,14x1000 = 3,141dan).
Predvidio je pad ekonomskog sistema 1987. - u dan, Nikkie pad 1989., financijski pad Rusije 1998...

Sa 13 godina poceo je raditi u prodavnici kolekcionarskog kovanog novca i postanskih marki. Sa 15 godina postao je milioner nakon sto je kupio vrecu srijetkih strarih kanadskih penija. Sa 21 godinom imao je svoju prodavnicu kolkcionarskog novca. i postanskih marki. Sa 23 godine poceo se, kao hobijem, baviti predvidjanjem komoditi marketa.  Razvio se u uspjesnog financijskog savjetnika i investitora. 1999. su ga Japanci optruzili da njihovim ulozenim novcem pokriva prethodne gubitke na marketu. Optuzili su ga za mesetarenje i u USA. Optuzen je i lezao je u istraznom zatvoru preko sedam godina. Veoma dug sudski proces u kome mu pratkicno nista nije dokazano. Trazili su od njega da im preda kod softvera koji je sam izradio i samo on znao. Nikada nije pristao na to. I tako sedam godina. U pat poziciji i nakon odlaska suca koji nista nije dokazao, ponudili su mu dogovor. Obzirom da je zatvor veoma tesko podnosio, pristao je na nagodbu sa istraziteljima, potpisao da se bavio mesetarenjem na stok marketu i osudjen je na dodatnih 5 godina. Bez dokazane krivnje. Potpisao je sto su ponudili, jer su mu prijetili sa 135 godina zatvora.
Da li je Martin Armstrong zaista financijski mesetar ili samo genijalac koji je prozreo monetarni sistem, odgovorio na mnoga pitanja na koja obicni smrtnici nemaju odgovor, pretvorio sistem u formule, izradio inteligentan softver koji je radio za njega i koji niko drugi nije mogao izraditi niti kopirati...
Ako vas je sve ovo do sada zainteresovalo za ovog covjeka odgledajte ovaj dokumentarac o njemu. Traje oko sat i po, ali vrijedi...

In memoriam: Predrag Matvejević

Predrag Matvejević (1932. Mostar – 2.2.2017. Zagreb)

Istaknuti intelektualac, Predrag Matvejević preminuo je 2.2. ove godine. Školovao se u Mostaru, Sarajevu, Zagrebu, a doktorirao na Sorboni. Preminuo je svestrani pisac, humanista, borac za ljudska prava koji i kao profesor u Parizu i Rimu nije zanemarivao problem svoje zemlje (činio je nemjerljivu afirmaciju razumnih ideja na bivšim jugoslovenskim prostorima).
‘’Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom.’’
‘’Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj. ”Jugonostalgija” je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat, a majka Srpkinja? Ili obrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica?’’
‘’Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planeta – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti.’’
Matvejevićev ‘’Mediteranski brevijar’’ doživio je tridesetak izdanja na više od dvadeset jezika. Značajni talijanski umjetnici su inicirali prijedlog da mu se dodijeli Nobelova nagrada najviše zbog tog djela.
‘’…
Bosansko je kraljevstvo također dopiralo do mora. Zahvaćalo je u stanovitom razdoblju dio obale između Splita i Dubrovnika. Herceg Stjepan je dao ime novom gradu u Boki Kotorskoj: Hercegnovom. U tom neobičnom zaljevu - koji je, kao i mnogi drugi zaljevi, ponekad želio biti morem - ponikli su vrsni pomorci, učitelji kapetanima ruske flote. Bokelji bijahu vični moru. Žitelji iz unutrašnjosti Crne Gore navikli su na planine. Gledali su na more s visina prilazeći mu ili odstupajući od njega. Njihov najveći pjesnik, vladar i vladika Njegoš, spjevao je ‘Gorski vijenac’ - u kojemu gorštačko viđenje prevladava nad primorskim. Okruženi dušmanima gotovo sa svih strana, Crnogorci su živjeli u zaleđu - njihovi su običaji nalikovali na otočke. Na kraju su prišli obalama Mediterana i čvrsto ih se drže.
I dio muslimanskih Slavena, Bosanaca i Hercegovaca koji su primili islam u vrijeme Otomanskog carstva, ostao je poput otoka na Balkanu. Tu je metaforu prvi rabio Meša Selimovic, u romanu ‘Derviš I smrt’, čija poglavlja započinju navodima iz kuranskih sura. Mnoge riječi arapskog i turskog porijekla sačuvane su u jezicima Južnih Slavena, napose Bosanaca ili Bošnjaka koji su često bili izloženi nesnošljivosti svoje slavenske braće. Pojave koje neke od tih riječi označavaju
prisutne su na raznim stranama - smatrao sam stoga da ih je potrebno navoditi ne samo na simpozijima, nego i u knjizi o Mediteranu.
…’’
(Iz Mediteranskog brevijara Predraga Matvejevića)

Mira Furlan: Welcome to America

                                     Malibu Pier, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Za desetak dana sletjet ću na LAX, Los Angeles International Airport. Kad prođem pasošku kontrolu i pokupim svoju prtljagu, ugledat ću na zidu ogromnu sliku predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, zemlje koju sam izabrala za svoj privremeni dom u času kad sam, kako mi se tada činilo, ostala bez svoga.

Zadnjih osam godina mi je pogled na Obamino lice (ispod kojeg piše “Welcome to America”) uvijek i bez iznimke uspio razvući lice u osmijeh. Da, bez obzira na sve, ovo je dobra (ili, barem, podnošljiva) zemlja kad ima ovakvog predsjednika, uvijek bih pomislila. To je predsjednik koji je, mnogo prije nego što je postao predsjednik, napisao divnu knjigu koju sam naglas čitala svom malom sinu. (Tko mi je kriv kad padam na dobro složenu rečenicu više nego na bilo koji drugi oblik šarma?) To je predsjednik koji pripada manjini a kojeg je izabrala većina (kad će se to dogoditi u našim krajevima?) To je čovjek blag i mudar i obrazovan. I još pri tom muzikalan!

O da, kao i mnogi drugi, i ja sam bila neprestano nezadovoljna: zašto se nije odlučnije borio protiv zlih bankara? Zasto nije kaznio ratne zločince Busha i Cheneya? Zašto je, skupa s Hillary, a nastavljajući zločinačku politiku svog prethodnika, intervenirao po svijetu izazivajući time katastrofu za katastrofom? Zašto je slao dronove ubijajući slučajne prolaznike? Itakodalje, itakodalje. Kao i mnogi, postavljala sam sebi pitanje: koju uopće moć ima predsjednik Amerike? Nije li on ipak samo talac svemogućeg Sistema? Sistema koji je opet talac najvećeg božanstva našeg vremena – Novca?

A onda se desila kataklizma.

Ovoga puta će me na aerodromu dočekati jedno drugo lice. Umjesto lijepog, blagog, inteligentnog i plemenitog Obaminog lica tamo će stajati jedna odbojna narančasta karikatura, gruba, neslana šala na svačiji račun, zastrašujući podsjetnik da je svijet izgubio razum. Sa slike će mi dobrodošlicu u moju posvojenu zemlju zaželjeti čovjek koji želi protjerati naše prijatelje, znance i neznance druge vjere, čovjek koji hoće sagraditi visoki zid oko Amerike i tako je sačuvati od svih drugih i drugačijih, čitaj: tamnijih. Sa slike će mi se svojim neugodnim, odvratnim smiješkom ceriti čovjek koji se hvali time što žene, čim ih vidi, hvata za međunožje, čovjek koji je oko sebe okupio najbogatiju i najkonzervativniju administraciju u povijesti Amerike, čovjek koji u svom životu nije čitao knjige, čovjek koji je jasno pokazao da je narcisoidni sociopat, čovjek koji nastupa isključivo iz svog dječjeg, nezasitnog “ida” (kojega mu glupi svijet neprestano hrani sve većim nagradama), čovjek koji je ponosan na to da je glavni siledžija, onaj od kojeg svi drugi strepe jer je grub, neosjetljiv i potpuno neuračunljiv.

Kako ću to podnijeti? Hoću li pljunuti u smjeru slike? Hoću li pljunuti tako da svi vide? Ili ću pljunuti u sebi, tajno? Hoću li misliti o ironiji sudbine koja je svima nama pokazala srednji prst i ošamarila nas posred lica? “Hahaha”, smije se sudbina ili neki zastrašujuće cinični bog. “Vjerovali ste da je Amerika drugačija? Vjerovali ste da se ono što se dogodilo kod vas ne može dogoditi ovdje? Vjerovali ste da ste se spasili, da ste pobjegli od rata i nepravde i mržnje i zatucanosti i primitivizma i nasilja? Vjerovali ste (jer ste to valjda negdje pročitali) da Amerika ne bira fašiste? E, grdno ste se zajebali. Nema utočišta, nema spasa. Sve je svuda isto: glupost i zlo uvijek na kraju pobjeđuju”, kaže taj cinični bog i dodaje: “Ipak, razočaran sam vama. Niste baš ništa shvatili na vlastitom bolnom primjeru, na primjeru svog jadnog peripatetičkog života koji vas je nosio od nemila do nedraga.” Upire prstićem tankim i dugim taj bog u naša lica i opominje nas: “Zar niste upravo vi uvijek govorili da smo svi jednaki, da je svijet jedan, da se sve što se događa bilo kome u svijetu događa vama? Ili NAMA, kako ste voljeli istaknuti? Jer da, naime, ne postoje kategorije kao “vi” i “mi”, nego da svi pripadamo istoj kategoriji – “mi”? Tako ste nešto laprdali s vaše uzvišene, liberalne, nadmene pozicije, niste li? Kako ste onda mogli pomisliti da bi na nekom drugom kontinentu moglo biti više razuma, više pameti, više osjetljivosti za onoga tko se moli drugom bogu, ili – ne daj bože – ima nešto tamniju put ili – to nikako ne daj bože – ljubi sebi istoga ili istu? Vaša je greška što ste bili slijepi, što ste bili gluhi za sve što niste vi i vama slični. Vaša je greška i sada i u prošlosti, u onom vašem malom prljavom ratu, što niste ništa vidjeli, ništa primijećivali, ništa razumjeli. Što niste pojma imali gdje i s kime živite. I tada ste, sjećam se”, nastavlja bog, “isto tako bili zgroženi i preneraženi i stalno ste ponavljali: Kako je moguće? Prisjetite se toga, why don’t you?”, prelazi bog na engleski.

I mi se prisjećamo. Radi li se ipak na kraju o našoj gluposti? O tome da ne možemo ili da ne želimo vidjeti ono što je očito? Da ne želimo vidjeti da je svijet nepovratno podijeljen na “mi” i “vi”? I da ta podjela nije ni etnička, ni rasna, ni rodna, a rekla bih čak ni politička. Što, dakle, dijeli ta dva nespojiva svijeta? Knjige koje smo mi čitali a oni nisu? Pa ima i vrlo obrazovanih fašista, zar ne? O čemu se onda radi?

Ne znam.

Ali znam da sam bila slijepa i gluha na takozvani puls svijeta, kako u našem (sigurno ne mojem!) ratu, tako i sada, u Americi. Nije mi bilo na kraj pameti da će se najgore crne slutnje obistiniti. Kao što je tako precizno negdje napisao Aleksandar Hemon: “Mi nismo mogli ni zamisliti ono što se već događalo.”

I upravo zbog toga smo kažnjeni. Narančasto čudovište je došlo opomenuti nas. Ono je došlo upozoriti nas na naše sljepilo. Došlo je da nam kaže da smo se uzalud trudili svih ovih godina. Došlo je da nam uruči konačnu presudu: sve vrijednosti u koje ste vjerovali pogažene su. Ovo je neki drugačiji “brave new world” (što bi na sve ovo rekao Huxley? Ili Orwell?), ovo je svijet u kojem važe drugačija pravila. Siledžijska pravila.

Ne, nisam toliko glupa (iako glupa jesam) i toliko naivna (iako i naivna jesam) da ne bih znala da su te vrijednosti i ti ideali za koje smo se, svatko na svoj način, borili i u koje smo vjerovali kao u glavne odrednice naših života, da su te, dakle, vrijednosti često, prečesto izostajale u politici onog lijepog čovjeka koji je upravo sišao sa scene. Cinici će reći: pa sve je ionako uvijek isto; ovako je stvar samo ogoljena do kraja i vidi joj se šuplja nutrina; rastvorili smo zavjesu koja je skrivala Oza i shvatili, baš kao i Dorothy, da tamo nema ničega. I to je dobro. To je zdravo. Raspad sistema je ujedno i mogućnost da se stvori nešto novo.

Ali ja se ne slažem s cinicima. Ja, eto, mislim da su simboli važni. A ako je lice predsjednika Amerike neki simbol ideje o Americi, onda zaista nema više ničega što bi nam pomoglo da preživimo, da ne posustanemo, da se održimo u ovoj borbi na život i smrt, u ovoj glupoj, bučnoj, uvredljivoj utakmici u kojoj su sva pravila već davno pogažena i u kojoj smo osuđeni da stalno i uvijek iznova gubimo.

Smrt ideje je kao smrt čovjeka. Pretužna. Neprežaljiva.

A ovdje je, pred našim očima, upravo umrla ideja o Americi kao zemlji slobode i ravnopravnosti. Umrla je ideja o zemlji koja obećava “liberty and equality”. Umrla je ideja o zemlji koja sebe voli vidjeti kao “land of the free, home of the brave”. Umrla je ideja o zemlji koja u svom ustavu kaže: “All men are created equal”. (Cinici, smijete li se grohotom? Znam što ćete mi reći: da su ljudi koji su pisali Deklaraciju nezavisnosti i sami bili robovlasnici. Da, odgovaram ja, bili su, ali su na papir stavili ideju koja je na kraju – potpomognuta, ne treba zaboraviti, krvavim građanskim ratom – uspjela ukinuti ropstvo u Americi.) Umrla je ideja o svijetu koji se možda može nekako drugačije urediti, tako da ne srljamo u novo robovlasništvo. I tako da možda ipak ne uništimo našu prekrasnu planetu kojoj kao da se zbog nečega neprestano i grubo osvećujemo – valjda za njenu beskrajnu strpljivost s nama, zločincima.

I, eto je, preda mnom je jasna slika: najveći gorila (ispričavam se gorilama, divnim bićima koje poštujem), s najviše love, u najvećem zlatnom dvorcu lupa sebe šakama u prsa i viče: “Ovo je moj svijet! Umrite svi vi tankoćutni I svi vi slabog želuca! Nastupa novo doba. Tko nema love, neka umre. S njim neka umru i svi drugačiji, svi drugi, svi treći i četvrti i deseti. Nije me briga ni za koga osim za samoga sebe. Ne tiče me se ničija patnja. Sve, ali baš sve ću uzeti za sebe. Samo za sebe.”

Znam što ću napraviti kad sa koferima budem prolazila pored nove narančaste slike. Pokušat ću, samo za sebe i u sebi, obraniti ideju koja me je dovela u Ameriku. Ta je ideja, ako već ne sama Amerika, bila godinama naše utočište, naša nada, naše uporište. Možda naša zadnja iluzija. I zato neću pogledati sliku. Pognut ću glavu i samo proći. Gledat ću svoja posla. S mislima na Voltairea, krenut cu obrađivati svoj vrt. I reći ću samoj sebi: “I to će proći.” Kao što prolazi sve.

To je ono što mi znamo a narančasti pajac ne zna. On, naime, za razliku od nas, nije čitao Voltairea (je li to naša prednost ili naša slabost?). Povući ćemo se u neku daleku kulu u kojoj ćemo, strpljivo i ponizno, prepisivati i iluminirati rukopise, čuvajući ih za neka druga vremena. Kao irski svećenici u srednjem vijeku, trudit ćemo se da sačuvamo nešto od svog svijeta za neku budućnost koja će jednoga dana, možda, možda, možda, ipak doći.

NIN, 26.01.2017.

Peščanik.net, 28.01.2017.

Frizer Aldo (2)

Pisao sam vec o mom frizeru Aldi i njegovim dosjetkama.
U decembru sam Aldi odveo i svoga unuka Luku. Najavio sam Luku telefonom, Aldo pitao za njegovo ime, sto mi je bilo malo cudno. Ali, nakon sto je ugledao Luku kako nevoljno i sa zebnjom ulazi u frizeraj, Aldo, iskusan frizer, podje prema njemu i pruzi ruku pitajuci ga "Jesi li ti Luka?!" Luka iznenadjen, pruzi ruku i strah od nepoznatog, pa jos frizera, nestade.

Aldo i haver mu Luka

Sisanje je proteklo bez suza i njih dvojica su se zadovoljni rastali kao dvojica starih havera.

Prije par dana odem ja kod Alde na sisanje i posto me on,  zbog mojih odsustvovanja, vec poduze nije sisao (ni za sta), podsjetim ga kakvu frizuru zelim.
Aldo, ne mijenjajuci facu, samo kratko rece:"Dobro, Valentino!"
Ja mu kroz smijeh odgovorih: "Mozes me slobodno zvati Rudi!"

Ostali zaposleni i gosti pritajeno se pogledase i nasmijase, praveci se i dalje da dijaloge sa drugih stolica nista ne cuju.

Vlado Dijak: Šazi

BANJALUČANIN VLADO DIJAK SE MALKICE ZALJUBIO U ŠAZU, PA JOJ PJESMU POSLAO:

Draga Šazo, jagnje moje, oko kuće hodam tvoje.
Na stanici stoji voz, Ja te, Šazo, volim skroz.
Željezničko usko grlo, Da znaš da te volim vrlo.
Nemoj, Šazo, reći nikom: Čekaću te pred trafikom. 
Na drvetu čavka gače, vodiću te na kolače.
Čitam Vuka, Stanka Vraza, a sve mislim: gdje je Šaza!
Be na kvadrat, minus A, Samo tebe volim ja.

PROČITALA ŠAZA PJESMU, PA MU PIŠE:

Cvjeta ruža i različak, dosadan si kao čičak.
Tangensova teorema, od ljubavi ništa nema.
Alžir, Tunis i Maroko, moj se momak zove Đoko.

(Posudjeno od Rajka Puzica)

I tako je pocelo....

1919. godine, negdje u Engleskoj:

"Usne koje dotaknu alkohol nece taknuti nase"

I oni koji do tada nisu pili, nakon ovoga su se odali alkoholu!

Jovan JOCO Bojović: ZAPIS O VREMENU

Jovan Joco Bojović (31.01.2015 – 31.01.2017.)

Kupiti vrijeme, je li moguće?

Kupiti sat — znači li kupiti vrijeme?

Šta uopšte znači vrijeme?

Ko uopšte pokušava da shvati nesvatljiv pojam vremena. Najradije bi čovjek kupovinom sata kupio i tajnu vremena. Ali, vrijeme nije pojam trajanja dana kako se misli, niti dozrijevanja.

Svemir je tajna — zna se to — a ono što znamo, svi skupa, vrijeme ne priznaje, jer vrijeme radi po učinku vječnosti, po uri — časovniku svemira.

Taj kosmos savršen je sat koji se navija sam, a konstruktor savršenstva može biti samo genije.

Dakle, postoji samo jedan genije, a to je vrijeme.

Istina, vrijeme je samo riječ, a riječ je moćna u ljudskom rodu. Moć, tajna, trajanje, smisao ... Sve je to u onom pojmu — vrijeme. Izračunao je čovjek sve: do pomračenja Sunca i dalje, ali nikad nije shvatio to gluho vrijeme. Baš u tom gluhom vremenu sve je tako savršeno izračunato i proračunato, da se ništa, ama baš ništa, ne može desiti nepredviđeno.

Čovjekove računice, uglavnom, zataje — vremenske nikad. Možda su crne rupe u kozmogoniji, fabrike računica, a računice rodiše vrijeme.

Čovjek pokušava (inače) da izračuna sve. Ipak se on (čovjek) vraća uvijek na Zemlju.

Zemlja je čovjekova sudbina.

Čovjekovo propinjanje sa Zemlje može se poistovijetiti sa indijskim fakirom koji se penje uz zamišljen štrik.

Do danas ne bi niti jednog zemaljskog genija koji ne blebnu o Zemlju.

Niko ne ode dalje od Mjeseca.

Vrijeme neda da se čovjekova matematika upliće u mehanizam vječnosti.

Časovnik je obično zamantavanje čovjekovog pojma o vremenu.
Nastaviću…

Jovan Joco Bojović

Harizma i ego

Neki ljudi jednostavno imaju moc da privlace paznju; pozitivnim ili negativnim ponasanjem, nije bitno. Ali privlace... I, sta god uradili, sta god rekli o njima se prica. Kad neko drugi, koji nema tu moc, uradi ili kaze isto, niko to ni ne zapazi. Ali kad oni - e onda se od toga napravi vijest, pa nakon vijesti panel, pa tribina, pa prica, esej, roman... Obicno podijele mase. Jedni ih slijepo ali sa entuzijazmom slijede, drugi im se, sa istim entuzijazmom, suprotstavljaju.
Neki tu moc da  zovu harizmom. Ja sam pojam harizme shvatao drugacije. Za mene je on imao je pozitivnu konotaciju. Vjerovatno sam grijesio. Sve se mijenja sem kamenja, pa eto, ucim i prihvatam da postoji harizma sa pozitivnim i negativnim predznakom.

Mnogo je primjera ljudi sa harizmom.  Padaju mi na pamet Tito, Kenedi, Hitler, Gandi, Van Gog, Al Kapone... Danas su to Putin, nas lokalni Dodik, fudbaler Bekam i mnogi drugi, meni znani i neznani... Ne samo politicari, vec i umjetnici, sportisti...
Svi ti ljudi su uticali na promjene u oblastima u kojima su radili, uticuci tako i na zivote drugih ljudi - onih koji su ih slijedili, ali i onih koji se nisu slagali sa njihovim idejama.

Zajednicka karatetristika harizmaticne osobe je ogroman ego koji granici ili dostize bolesnu narcisoidnost. Narcisoidna licnost ne postuje nikoga i ne preza ni od cega da zadovolji svoje ambicije.
Najsvjeziji primjer je novi americki predsjednik Trump koji je i ranije bio TV zvijezda. Njegov realiti show bio gledan i dobro prodavan u USA i svijetu. Naravno, prije toga on je vec uspio u poslu i stekao ogromno bogatstvo. Cim se kandidovao za predsjednika izazvao dodatnu paznju. U pocetku ausajder koga niko nije ozbilljno shvatao, koristio je svoju vjestinu vladanja medijima i masama i veoma brzo postigao da se o njemu u medijima pricalo vise nego o svim ostalim kandidatima zajedno. Vecina americkih medija, onih koji su podrzavali demokratske kandidate, medju njima i CNN, upala je u njegovu zamku i, iako u negatvnom kontekstu, neprestano su govorili o njemu.  Cak i svjesni pogreske i pokusaja da se izvuku iz nje, i govore o drugim kandidatima, oni su neprestano govorili samo o Trampu, poredili sve ostale kandidate s njim. A on im je svakodnevno davao hranu izazivajuci senzaciju, jednu za drugom. Novinari-k'o novinari. Najvaznija im je vijest, senzacija jer to se slusa, to se objavljuje, mase to zele... Tako su ga, i oni koji su ga nastojali prikazati u njegovom realnom, negativnom svjetlu zapravo reklamirali. Tu se on pokazao nenadmasnim i nadmocnim. Osvojio je izbore manipulisuci medijima a time i masama.
I sada, kada je predsjednik USA, najvece svjetske sile, Tramp ne mijenja ni strategiju ni taktiku. On i dalje, svojim komentarima, ponasanjem, koristenjem posebno elektronskih medija, potpisanim ukazima, odnosom prema protivnicima, ali i prema saradnicima izaziva neogranicenu paznju i polako se otkriva i pokazuje da je , ne samo bolesni narcisoid vec i beskrupulozni lazljivac i klasicni diktator. On je i ranije bio poznat po svojim diktatorskim potezima. Zastitni znak njegovih show programa je bilo omalovazavanje ucesnika i recenica:"Ti si otpusten!"
Kako to da je demokratska Amerika za svog predsjednika izabrala bolesnog narcisa, lazovq i diktatora?
Vjerovatno ce se ovim pitanjem analiticari baviti godinama. Meni se, na prvu, namecu dva odgovora: Izabrali su da - ne izaberu Hilari Klinton jer njene mogucnosti su da, u najboljem slucaju, nastavi politiku koja se pokazala neefikasnom i neuspjesnom, a njena politicka i privatna "dostignuca" su jasno pokazivali da je ona samo bolesno ambiciozna zena bez mnogo istinskih kvaliteta. Amerikanci su izmedju dvije bolesti: bolesne ambicije i bolesne narcisoidnosti izabrali ovo drugo. Ne birajuci Hilari Amerikanci su pokazali i da zele promjenu. Buducnost ce pokazati da li su izabrali promjenu na bolje ili na gore.
Zalosna je cinjenica da Amerikanci  koji su bili za promjenu, jos uvijek nisu spremni na zaokret u lijevo koji je nudio Sanders, zdrav, normalan covjek, iskusan i posten politicar.

P.S. Ono sto se Trampu ne moze zamjeriti je da ne ispunjava predizborna obecanja sto je skoro pravilo za bilo kog politicara u bilo kojoj zemlji. Do sada je neke od obecanja, za koje su vecina mislili da su "samo prazna obecanja",  pretocio u ukaze koje je vec potpisao. Kako ce se ti ukazi realizovati - ostaje da vidimo. Amerika i cijeli svijet iscekuju nove poteze sa strijepnjom!