IVO GOLDSTEIN: Thompson je politička činjenica

Ivo Goldstein se bavi aktuelnim dogadjajima u Hrvatskoj. Nije mnogo drugacije ni u jednoj zemlji nastaloj nakon rasturanja Jugoslavije. Ne treba biti mnogo pametan pa zakljuciti da je ekstremni nacionalizam pobijedio i vec cetvrt stoljeca vlada Balkanom. Jedan je korak izmedju ekstremnog nacionalozma i fazizma. Fasizam se samo nevjesto i nerado prikriva  zbog pritiska i uticaja Evrope i Amerike. Da nema tog pritiska on bi davno pokazao svoje pravo lice... Ovako, malo se koketira sa fasistima, malo sa antifasistima... Ustvari, i ustase i cetnici i svi njihovi pandani drugih nacionalnosti se prikrivaju onoliko koliko moraju. Ali oni su uvijek to sto jesu - fasisti na vlasti na Balkanu koje stranci drze na uzici da ne podivljaju kao sto bi htjeli i mogli!

************************

Ako se netko od vas, dragi čitatelji, kad pročita naslov ove kolumne, zapita zašto se opet bavim temom poput ove o Thompsonu i prigovori: «Pa to smo već sto puta čitali!», evo što mu mogu unaprijed reći: samo se na prvi pogled radi o Thompsonu, a zapravo je riječ o nama, o Hrvatskoj – ovdje i danas.

Marko Perković Thompson politička je činjenica. Vama se samo čini da on pjeva, jer on svakom svojom pjesmom, svakim javnim nastupom ili pojavljivanjem šalje političku poruku. Još jedan hrvatski pjevač, Oliver Dragojević, svojim nastupima ne šalje političke poruke. Oliver pjeva, već dugo, gotovo 40 godina, „vjeruj u ljubav“. Je li Oliver manji Hrvat od Thompsona?

Prije više od četvrt stoljeća Thompson se pojavio s pjesmom «Bojna Čavoglave». Jest da smo se smrzavali zbog početka pjesme, ali to je bilo drugo vrijeme. Thompsonova autentičnost, činjenica da brani Čavoglave i izvor Čikole u dijelu Dalmatinske zagore koji su samo bolji poznavatelji znali smjestiti „blizu Otavica, gdje je Meštrovićev mauzolej“, priskrbljivala mu je simpatije.

Potom dosta dugo Thompsona nije bilo nigdje, barem se tako činilo onima koji ne prate previše pozorno glazbenu scenu. Došla je 2000. godina, promjena vlasti.

HDZ je doživio totalni potop, još više snage desnije od njega. Na tom političkom prostoru nije se uspjela afirmirati nijedna ličnost, ni kao ideolog koji bi osmislio cjelovitu političku ideju i njezinu praktičnu prezentaciju ni kao pragmatični političar koji bi prikupio znatniji broj glasova. Osobe koje su se nastojale nametnuti kao lideri mijenjale su se brzinom svjetlosti. Stranke koje su trebale zauzeti taj prostor svađale su se i dijelile, tako da više nikome nije bilo jasno što se događa, a nitko više nije ni mario. Činilo se da je izborna baza te ekstremne, folklorne desnice relativno velika, brojna, ali se na izborima to nije potvrđivalo.

Bilo je to doba ubrzane europeizacije Hrvatske koju su započeli Mesić i Račan, a potom nastavili Mesić i Sanader.

Glas dijela hrvatske javnosti zgroženog i frustriranog takvim razvojem događaja počeo je najbolje artikulirati Marko Perković. Nadimak Thompson stekao je po pušci koju je nosio, što mu je, možda zvuči banalno i apsurdno, vjerojatno pridonijelo popularnosti. Taj „sustav političkih vrijednosti”, ako se uopće u Thompsonovu slučaju i slučaju hrvatske ekstremne desnice to smije tako zvati, zapravo je vrlo jednostavan – domovina, obrana domovine, obitelj, tradicija, vjera, s izrazitim pozicioniranjem „nas“ u odnosu na „njih“. Uglavnom, taj je „sustav vrijednosti“ suprotan onome što bi trebala biti mainstream, etablirana politička kultura jedne zemlje članice Europske unije.

Osim toga, Thompsonov pastirski rock, na tragu Bijelog dugmeta, naslanjao se na folklornu baštinu, tako dragu slušateljima. I rokerski imidž članova njegova benda, nešto poput Deep Purplea, privukao je mlađu publiku. Sve je bilo izvrsno posloženo, tako da je Thompsonu popularnost, logično, rasla.

Još je 2006. Jurica Pavičić napisao da je Thompson „možda seoski fašist“, ali istovremeno i nositelj „vruće, uvredljive kontrakulture koja može zapeći“ promotore liberalnodemokratskih vrijednosti. Dvije godine poslije ja sam dodao da je Thompson „propagator ustaštva“, i ostajem pri tome. No Thompson je danas nadrastao poziciju nositelja „vruće, uvredljive kontrakulture“. On je u Hrvatskoj postao „mainstream“. I to je, zapravo, sva strahota, i – ako hoćete – sva bijeda ove zemlje.

Vjerojatno se gužva oko Thompsona ne bi stvarala da je on, kako su godine prolazile, prestao izvikivati „Za dom spremni“ na početku „Čavoglava“. I da nije idućih godina objavio niz pjesama s vrlo sličnim porukama. Navodno se slavilo hrvatstvo, a zapravo se otvoreno koketiralo s ustaštvom ili se ono podmetalo. „Ustašijada“ kod Thompsona nije bila slučajna provokacija, to je bila i to jest strategija.

Sve se to dade iščitati iz riječi pjesama. Jedna pjesma nosi naslov “Na ljutu ranu ljutu travu”, a to je bila Pavelićeva dosjetka kojom je 1941. najavio genocid nad Srbima. U njoj se kaže: „Onu istu našu košulju pripremi / na tavan je stavi, za mene je spremi. / Bit će ona opet i sinu po mjeri / kao što je bila mom djedu i meni.” U pjesmi “Moj Ivane” govori se o “kupreškom junaku/kupreškim junacima”, a to ne mogu biti drugi nego pripadnici Crne legije, koji su, doduše, 1942. obranili Kupres od partizanske ofenzive, ali su istodobno počinili niz zločina nad srpskim civilima.

Ključna pjesma, nema sumnje, jest „Jasenovac i Gradiška Stara“. Da ne biste ostali u bilo kakvoj dvojbi o tome tko je Marko Perković Thompson, evo njezinih riječi:

«Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara. / Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. / U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. / Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu! / Ko je moga zamisliti lani da će Božić slavit partizani. / Ko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća. / Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju. / Oj, Račane, jeba ti pas mater i onome tko je glasa za te! / Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića.”

O tome da je Thompson tu pjesmu pjevao postoje videozapisi. Kad su oni 2004. nađeni, Thompson je isprva negirao njihovu autentičnost, a potom je priznao da je pjesmu „pjevao svagdje po hrvatskim trgovima i dvoranama”. No, ni tada ni poslije, sve do danas, zbog svega toga nije mu palo na pamet da se ispriča.

„Jasenovac i Gradiška Stara“ ustaška je pjesma još iz vremena Drugoga svjetskog rata. Anonimni autor teksta vrlo je dobro upućen u događaje – oni „Maksovi mesari“ su ustaše koji su pod vodstvom Vjekoslava Maksa Luburića masovno ubijali u Jasenovcu. A i stihovi “U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. / Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu” opisuju masovne ustaške zločine oko Čapljine i šire, u dolini Neretve, i u Hercegovini, u lipnju 1941.

O tim bi se zločinima moglo puno pisati, ali je dovoljno navesti onodobno svjedočanstvo mostarskog biskupa Alojzija Mišića: „Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame… U Ljubinju samo u jednu jamu je bačeno 700 šizmatika. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica 6 punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod 10 godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali su u duboke propunte. U selima župe Klepci ubijeno je 3700 šizmatika. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. U samom Mostaru na stotine ih se vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijalo.”

Je li i biskup Mišić „mrzitelj Hrvatske“ kad govori o ustaškim zločinima? To ne znam, ali znam da Marko Perković Thompson nije ni revizionist ni negacionist, dakle osoba koja negira ustaške zločine, nego on čini nešto mnogo, mnogo gore – on ih slavi (glorificira), veliča!

A sad se vraćam na bit političkog konteksta: preskočit ću političke postupke i izjave Zlatka Dalića i Luke Modrića (jer se isključivo o politici radi - zanemarimo, barem za trenutak nesumnjivo izvrsne domete dotične gospode u drugim domenama). Preskočit ću i izjavu Janice Kostelić, državne tajnice za sport, da o Thompsonu na dočeku nogometaša u Zagrebu “ne misli ništa”.

Naime, mnogo je veći skandal ponašanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarovićkoja se prošli tjedan opet bavila Thompsonom, pjevačem „kojeg voli slušati“. Prethodno je u Jasenovcu nedvosmisleno osudila ustaški režim i ustvrdila kako su „mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstali našu domovinu na ispravnu stranu povijesti“. Neki su se ponadali da je to znak da predsjednica mijenja politiku – da se odmiče od revizionizma i približava antifašizmu, kako joj, uostalom, i Ustav nalaže. No, KGK je trebalo samo dva dana da odustane od „novog kursa“.

Naime, u intervjuu za Deutsche Welle predsjednica je rekla da ne zna da je prije Thompson pjevao nekakve pjesme. Pa ona bi, kao prva osoba u državi, morala znati da je Thompson slavio konkretne ustaške zločine u Jasenovcu i Hercegovini! Zašto postoji predsjedničin Ured i svi njezini savjetnici? No, predsjednica se osvrnula na Thompsonovu pjesmu «Lijepa li si» te zaključila: „Apsolutno odbijam da nju netko karakterizira kao nacionalističku pjesmu i da je uperena protiv nekoga.” Volio bih da nas KGK poduči malo o zemljopisu – koja je to Herceg-Bosna u pjesmi spomenuta uz Dalmaciju, Liku, Zagorje itd.? Je li to negdje u Istri, ili je možda u Slavoniji, kod Našica ili u Požeškoj kotlini? Ili se ipak u toj pjesmi dovodi u pitanje integritet i suverenitet BiH?

Tko tu koga pravi majmunom? Imao je pravo Žarko Puhovski kad je nedavno zaključio da KGK ne zna tko joj glavu nosi.

Thompson ne treba više ništa ni pjevati ni govoriti. On je svoje rekao. Svoje je rekla i hrvatska politika, s najvišega mjesta, kad je branila tog slavitelja ustaških zločina. Ali, najgore od svega – sve su rekli i hrvatski građani, jer je jučer objavljeno da je nakon svih mogućih izjava i ponašanja na nogometnim utakmicama u Rusiji popularnost KGK u proteklih mjesec dana porasla 11 posto.

Kolinda raste u očima svojih glasača, ali pridonosi uneređivanju i primitiviziranju hrvatskog društva, od nas radi samozadovoljnu, samodovoljnu državicu na rubu EU, koju zapadni svijet marginalizira i smatra dijelom balkanskog polusvijeta.

Do boli je banalna, ali i istinita konstatacija da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Ivo Goldstein za Globus

Gojko Berić: Specijalne veze ili rašivanje Bosne

Majstori koji rade na “rašivanju” BiH privode posao kraju, pa je Dodik polovinu Bosne pretvorio u autonomnu oblast Srbije. U tome ga niko ne ometa, jer postoje majstori rašivači i na hrvatskoj i bošnjačkoj strani.

Čovjek bez identiteta nije ličnost, a država bez identiteta nije država. Kad je o tom aksiomu riječ, svjedoci smo bizarne analogije između hiljada migranata koji se mjesecima potucaju po ovoj zemlji i države pod tim imenom - identitet je izgubljen na obje strane. Migranti su ga izgubili onog trenutka kad su krenuvši na dalek, opasan i neizvjestan put, pobacali svoja identifikaciona dokumenta, kako bi granice prelazili pod izmišljenim imenima i sa izmišljenim pričama. Možda će ga jednoga dana ponovo pronaći, ali u njihovim životima više ništa neće biti isto.

Bosna i Hercegovina se svog identiteta nepovratno odrekla ima skoro tri decenije. Danas je to valjda jedina država u svijetu ispred čijeg imena ne stoji nikakva odrednica, jer po svom ustroju nije ni republika ni federacija, a nije ni kraljevina, ni konfederacija, već dejtonska tvorevina koju njeni kritičari od prvog dana nazivaju skalamerijom. Njen jedini prepoznatljivi identitet je kakofonija etnonacionalističkog troglasja, buka bez svrhe i smisla. Problem migranata u Unsko-sanskom kantonu, gdje ih trenutno ima više od četiri hiljade, najbolje govori koliko je država nejaka kad joj se suprotstave lokalne vlasti. Humani odnos građana prema tim nesretnicima takođe je bio kratkog daha i danas ih niko ne želi u svojoj blizini. U Bihaću je nastala apsurdna situacija - građani se od migranata štite čuvajući noćne straže!
Tu skoro, u obimnom razgovoru za TV N1, Miljenko Jergović je rekao da je tzv. nadidentitet bio sama supstanca Bosne i Hercegovine. Taj njen prepoznatljivi nadidentitet izrastao je iz njenih različitosti i bio je i njihova sinteza i njihov čuvar. Ratujući za ekskluzivno nacionalni identitet, a on je zbog svoje isključivosti nacionalistički, tog nadidentiteta su se odrekli svi, kako Srbi, tako i Bošnjaci i Hrvati. Zanimljivo je Jergovićevo opažanje prema kojem se rat protiv BiH, koji se zvao agresija, u proteklih dvadeset i kusur godina transformirao u mnogo kompliciraniju i složeniju pojavu - u psihološku i mentalnu agresiju u kojoj ima mnogo više učesnika nego u oružanom sukobu devedesetih godina. Ona je uperena protiv ove zemlje i njene pomenute supstace, kako bi bila potpuno uništena. Na pitanje ko su nosioci te mentalne agresije, Jergović kaže: “Kleronacionalistička i fašistička gamad. Ili, da budem precizniji, produženi rat protiv BiH vode tri nacionalističke elite, koje imaju podršku iz tri različita centra.”

Opisima takvog razaranja Bosne i Hercegovine nedavno je dodana i jedna kazališna metafora. To se dogodilo u predstavi poznatog hrvatskog reditelja Bobe Jelčića “Govori glasnije”, koja je premijerno izvedena u Zagrebu i u kojoj glumica kaže: “Dok mi sjedimo uvjereni u svoju bezgrešnost, jedna časna i poštena zemlja se neumitno raspada, kao lijepa haljina koja se rašiva.” U intervjuu objavljenom u Oslobođenju i Danima, Jelčić kaže: “Da li mi se čini da se Bosna rašiva? Da. Da li mi se čini da će je netko sašiti? Ne znam. Tko?!”
Bobo Jelčić je Mostarac. Pun je ironije i gorčine, “velike kao planina”, i smatra da će sve ovo što se desilo u posljednjih tridesetak godina trajati i dalje, neće skoro završiti. Ljude koji danas vladaju, arbitriraju i odlučuju o svemu naziva “ljudima bez prošlosti”, koji u svom životu nisu učinili ništa po čemu bismo ih upamtili. “Prevaren sam, ne znam od koga”, kaže.
Prevarene su čitave generacije, koje su tu prevaru skupo platile. Reći da su ih prevarili Milošević i Tuđman, uz još ponekog postkomunističkog narodnog vođu, bilo bi suviše pojednostavljeno. U tom udruženom zločinačkom poduhvatu širokih razmjera učestvovalo je na hiljade opskurnih tipova - od političara i generala, do akademika, popova, pisaca, psihijatara, novinara... U ime zahvalnosti, najistaknutijim među njima narod podiže spomenike, otkriva spomen-biste, ulice, trgove, aerodrome i škole naziva njihovim imenima. Prednost imaju ratni zločinci!
Nama su ostavili grobove, zastave, siromaštvo, mržnju i beznađe. Nema nikakvih znakova da političko ludilo na ovim prostorima jenjava, u Bosni i Hercegovini pogotovo. Evropu možemo nazvati kakvim god hoćemo imenom, ali ona nas sve više doživljava kao zemlju od koje se ne može očekivati ništa dobro.

Bosna i Hercegovina ne samo što ne posjeduje jedinstven politički identitet već za njim i ne traga. Majstori koji rade na njenom “rašivanju” privode posao kraju. Koristeći pravo na “specijalne veze”, ovjereno Dejtonskim sporazumom, Dodik pretvara polovinu Bosne u autonomnu oblast Srbije. Uvodeći u osnovne škole nastavne planove i programe kakvi su na snazi u Srbiji, on rašiva BiH na jednom od najvažnijih šavova. U tome ga niko ne ometa, jer postoje majstori rašivači i na hrvatskoj i bošnjačkoj strani.
Trebalo bi na dan početka izgradnje pelješkog mosta napraviti njihov grupni portret, kao dokument političke hipokrizije. Vlasti ne podnose građanske proteste na kojima ima više od sto ljudi. Sve što je više od tog broja, proglašavaju politički motiviranim činom “izdajnika” i “plaćenika”. Dodik se uplašio protestnog skupa od 15 hiljada ljudi u Banjoj Luci, održanog pod parolom “Pravda za Davida”. “Trebali smo ga zabraniti”, izjavio je nekoliko dana kasnije. Nakon sarajevskih medija, “muslimanskih sudova”, NATO-saveza i veće grupe tobože ubačenih britanskih špijuna, nove neprijatelje Republike Srpske i sebe lično otkrio je u nevladinim organizacijama koje djeluju u tom entitetu, pa je pokrenuo inicijativu da se njihovo finansiranje podvrgne kontroli, “kako bi se vidjelo ko ih plaća i za koga rade”.

Međunarodni faktori kao da čekaju da se ovdje dovrši ono što je započeto devedesetih godina. Vjeruju da su kao “prinudni upravitelji” učinili sve što su mogli, ali nije išlo. Sada nam predlažu da, kad prestanemo biti opsjednuti onim što je nekad bilo, krenemo iznova. Da, recimo, pokušamo sa belgijskim modelom. Dobra, kažu, stvar! Flamanci i Valonci ne mrze se ništa manje nego Srbi i Hrvati, ali kao politički narod i jedni i drugi su Belgijanci. Vidjeli ste kako su fantastično igrali na nedavnom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Međutim, ta teorija ovdje nikoga ne interesuje. Realnost je ono što gledamo svakodnevno - mladi se u sve većem broju ukrcavaju u čamce za spašavanje. I odlaze, ne obećavajući da će se vratiti!

(Oslobodjenje)

DR.SLAVEN KOVAČEVIĆ: Da li građanski koncept, princip ili model pretpostavlja unitarno uređenje?

Znam da je clanak predugacak za vecinu koja od interneta ocekuje kratku informaciju bez ulaska u sustinu i obrazlaganja, bez nudjenja i objasnjavanja dokumenata, ali preporucujem vam ga jer se odnosi na sustinski problem BiH i govori o gradjanskom konceptu koji, na zalost, gubi bitku od nacionalnog. Hiljade je razloga zasto je to bas tako i Dr. Slaven Kovacevic u ovom tekstu pokusava dati svoje vidjenje.

*************************

Odmah na početku kažimo kako pozivanje na građanski koncept, model ili ideju ne znači automatski stvaranje unitarne države niti je tako nešto uzročno povezano. Takvo automatizirano povezivanje građanskog sa unitarnim, izvjesno je, ističu oni koji nemaju dovoljno znanja o tim pojmovima ili pak znaju o čemu se radi, pa posežu za političkom manipulacijom kako bi ojačali svoje stavove. Da stvar bude još interesantnija, takvi prave poveznice da građanski koncept automatski znači unitarnu državu, a onda to sve zajedno znači izborni metod jedan čovjek - jedan glas, a onda još k tome dodaju kako bi to značilo stvaranje neke islamske države u Bosni i Hercegovini. Dakle, što bi raja iz mahale rekla ukratko - niđe veze. Ali, baš.

Šta je to građanski model, princip ili koncept?

Odgovor na to pitanje relativno je jednostavan - to ne znači ono što govore protivnici takve ideje - da je to oblik državnog uređenja pojedine zemlje. Očito da zagovornici građanske ideje, koncepta ili modela svoju inspiraciju crpe iz toga da bi Bosna i Hercegovina, kao i svaka druga normalna država, trebala obezbijediti zaštitu osnovnih ljudskih prava svakom svom građaninu, državljaninu ove zemlje, i to na individualnom nivou. Odnosno, onda bi ovdje trebala postojati vladavina prava, kao jedan pojam koji kaže da bi se svi pripadnici jednog društva, na individualnom nivou i bez obzira na status u tome društvu, morali tretirati jednako pred zakonom. Još preciznije, to znači da se svi zakoni trebaju primjenjivati jednako prema svakom građaninu jedne zemlje, bez izuzetaka. Kako pojam vodi porijeklo iz Velike Britanije, početkom XVI stoljeća, onda možemo zaključiti da se radi o izvornom pojmu anglosaksonskog prava, koje je jednim dijelom temeljeno na običajnom pravu. Drugi koncept pravnog poimanja je ovo što se primjenjuje u kontinentalnom dijelu Europe i zbog toga ima svoj naziv kontinentalno pravo, sa svoje dvije varijacije - francuskom i njemačkom. Kako se u našoj zemlji pravna terminologija crpi u najvećem dijelu iz oblasti kontinentalnog prava, onda je najbliži pojam "vladavini prava" ono što kolokvijalno nazivamo "pravnom državom". Sličnost je u tolikoj mjeri velika, jer se u oba pojma pojavljuje država kao vrhovni autoritet i jedini izvor prava i pravde. U oba slučaja, posebno kod "pravne države" (ger. Rechtsstaat) koju u ovim krajevima najčešće pominjemo, država je takav autoritet koji mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Kako to kaže izreka - svi smo jednaki pred zakonom (na individualnom nivou), jer kao pojedinci imamo svoja prava, obaveze i odgovornosti. Ako neko želi kolektivna prava, mora biti spreman preuzeti i kolektivnu odgovornost, što u atmosferi presuđenih "udruženih zločinačkih poduhvata" nije nimalo mudro. Zaključimo kako oni koji se zalažu za građanski model, koncept ili ideju, zapravo svoj temelj imaju u terminu "pravna država" koja mora biti garant svih prava, sloboda i jednakosti, svojim građanima (državljanima) na individualnom nivou. Tačnije, građanski koncept, model ili ideja je temeljena na principima pravne države.

Šta o tome kaže Ustav Bosne i Hercegovine?
 
Ovo je jako interesantno pitanje, koje ćemo započeti sa citatom iz odluke Ustavnog suda BiH broj U5/98-III koji kaže:

"Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav BiH u Aneksu IV Daytonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu – koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3(b) Ustava BiH ‘sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta’ - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav BiH.”

To znači, kako je Ustav BiH sastavnim dijelom Općeg okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koji se u cijelosti primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ovdje imamo prvi zanimljiv element. Daytonski sporazum ima svoj osnovni tekst od 4 stranice, koje su potpisane na Bosanskom, Hrvatskom, Srpskom i Engleskom jeziku, dok ostalih 11 aneksa sporazuma, kako je to OHR potvrdio u novembru 2017. godine, nikada nisu službeno prevedeni, tako da su svih jedanaest aneksa Daytonskog sporazuma ostali u službenoj verziji samo na engleskom jeziku. To je 1996. godine rekao i tadašnji Visoki predstavnik Carl Bildt, koji je rekao da komisija za prevođenje Daytonskog sporazuma, nije mogla da se usuglasi oko prijevoda, tako da je sve ostalo na službenoj engleskoj verziji.

U toj službenoj verziji Ustava BiH, na engleskom jeziku, pogledom na član I/2 vidjećemo slejdeći tekst:

"2. Democratic Principles Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which shall operate under the rule of law and with free and democratic elections."

Moj prijevod: "Bosna i Hercegovina će biti demokratska država koja će djelovati na temelju vladavine prava i sa slobodnim i demokratskim izborima."

Vidimo kako je Ustavom BiH propisano da se u njoj primjenjuju načela vladavine prava, a kako smo rekli gore, najpribližniji prijevod tog termina je "pravna država" što onda znači da Bosna i Hercegovina već sada mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti, svim svojim građanima i to na individualnom nivou. Meni je poznato, kako ima onih koji koriste drugačije prijevode ovog člana Ustava BiH, ali ne treba biti previše pametan niti suviše dobro poznavati engleski jezik, da se ova jedna prosto proširena rečenica shvati na pravilan način. Znate šta je zanimljivo. Odete na internet stranicu Ustavnog suda BiH, otvorite Ustav BiH, nađete ovaj član I/2 Demokratski principi i u gornjem desnom uglu mijenjate jezike i znate šta dobijete - četiri različite verzije istog člana Ustava BiH. E sad, kako onda građani Bosne i Hercegovine mogu osjećati pravnu sigurnost kad ni Ustavni sud BiH ne zna šta je službena verzija Ustava BiH, a to je samo ona na engleskom jeziku. Ako meni ne vjeruju, neka pitaju OHR, a to što imaju 4 (četiri) različite verzije istog člana Ustava BiH na svojoj internet stranici, to ide njima na obraz.

Da zaključimo ovaj prvi dio. Ako je Bosna i Hercegovina temeljena na vladavini prava, a vidimo da Ustav BiH kaže da jeste, onda to znači da ovdje mora postojati pravna država koja mora garantirati sva prava, slobode i jednakosti svojim građanima i to na individualnom nivou. Odnosno, to znači kako ovdje građanski model, koncept, princip i ideja već postoji. Pridodajmo tome i cjelokupan Aneks VI Daytonskog sporazuma, koji govori o zaštiti ljudskih prava, što je ravnopravan aneks onome aneksu pod brojem IV (Ustav BiH), pa onda imajući u vidu da je i Ustavni sud BiH rekao da se Daytonski sporazum u cijelosti primjenjuje u BiH, ostaje otvoreno pitanje - zašto niko od aktivne ili pasivne političke scene nikad nije spomenuo Aneks VI Daytonskog sporazuma koji se bavi ljudskim pravima.

E da, vjerovatno sada neki već izgoriše od želje da iskažu svoje protivljenje, tačnije oni koje se sakrivaju iza termina "konstitutivni narodi" pa se pitaju gdje su te odredbe Ustava BiH koje o tome govore. Ima ta, sada već čuvena alineja 10. Preambule Ustava BiH, koja na engleskom jeziku glasi:

"Recalling the Basic Principles agreed in Geneva on September 8, 1995, and in New York on September 26, 1995, Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows"

Moj prijevod: "Pozivajući se na Osnovna načela dogovorena u Ženevi 8. rujna 1995., au New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstituentni narodi (zajedno s ostalima) i građani Bosne i Hercegovine ovime utvrđuju da Ustav Bosne i Hercegovine je kako slijedi"

To jednostavno znači da Ustav BiH ima tih pet ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane. Tako piše  Ustavu BiH. Da, piše termin "konstituentni" što bi značilo "dijelom cjeline" a nikako da se radi o nekom većem stepenu prava.

Da, jeste, Ustavni sud BiH donio svoju odluku U5/98-III u kojem se kaže da Bošnjaci i Hrvati moraju biti konstituentni u bh. entitetu Republika Srpska, kao i Srbi da moraju biti konstituentni u bh. entitetu Federacija BiH, ali znate kako - kao građani iz etničkih skupina sa svojim ljudskim pravima na individualnom nivou. Još preciznije. To znači kako građani iz različitih etničkih skupina, trebaju imati isti stepen prava, onako kako to kaže član I/2 Ustava BiH, a ne da se etničkim (kolektivnim) pravima daje veća važnost. Kad se, na primjer, radi o zapošljavanju, onda se zapošljavaju građani kojima pripada pravo na rad, a ne zapošljavaju se cijele etničke skupine. Povremeno čujemo kako se govori da je daytonski Ustav BiH, ovu zemlju uredio kao balans između etničkog i građanskog, što želim reći da je samo djelomično tačno. Političke elite dale su takav oreol tim ustavnim odredbama, na način da etničko ima apsolutnu prednost u odnosu na univerzalna prava građana na individualnom nivou, što je veoma pogrešno i nije u skladu sa europskim vrijednostima, posebno sa regulativama iz europske pravne stečevine. To je potvrdilo Vijeće Europske unije (ono iz Brusellsa koje se još zove i Consillium) koje neko hrabro zove Vijećem za vanjske poslove, što je netačno i čime pokazuje elementarno nepoznavanje institucija Europske unije. To svakako nije Vijeće Europe iz Strassbourga. Dakle, Vijeće Europske unije je u oktobru 2017. godine i maju 2018 godine reklo u svome zaključku broj 4. (a ne u neobavezujućoj rezoluciji) sljedeće:

"Whilst acknowledging that the Constitution of Bosnia and Herzegovina lists Bosniacs, Croats and Serbs as constituent peoples (along with Others), the Council reiterates that the principles of equality of all citizens and non-discrimination shall be fully warranted. The Council underlines that no legislative or political steps should be taken which would make the implementation of the Sejdić-Finci ruling and related rulings more challenging."

Moj prijevod: "Iako priznaje da Ustav Bosne i Hercegovine navodi Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstituentne narode (zajedno s Ostalima), Vijeće ponavlja da načela jednakopravnosti svih građana i nediskriminacije moraju biti potpuno garantirana. Vijeće naglašava da ne treba poduzimati nikakve zakonodavne ili političke korake, što bi otežalo provođenje odluka Sejdić-Finci i povezanih odluka."

Time je sve rečeno, iako se neki dan pojavi Dragan Čović, prilikom susreta sa premijerom Hrvatske Andrejom Plenkovićem, sa rečenicom da vladavina prava može biti garantirana samo kroz jednakopravnost konstitutivnih naroda, što je teorijski netačno. To je još jedan njegov konstrukt koji apsolutno nema nikakav temelj ni u teoriji niti praksi. Gore sam vam naveo zašto, a dodajem i ovo. Nositelji suvereniteta jedne države su njeni građani, a nisku nikako etničke skupine, zato bi građani kao nositelji suvereniteta, koji je nedjeljiv i neprenosiv, morali imati adekvatnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine, a ne biti majorizirani od strane etno-politika.

Šta je onda unitarna država?

Više teorijskih izbora kaže istu stvar, da postoje dva osnovna oblika državnog uređenja: unitarno i složeno uređenje, s tim da ovo složeno ima svoja dva tipa: federalno (savezna država) i konfederalno (savez više država). Time je sasvim jasno rečeno da građanski koncept, model, princip ili ideja nema nikakve poveznice sa osnovnim oblicima državnih uređenja.

Unitarno uređena država je ona u kojoj postoji centralna vlast sa najvećim stepenom ovlaštenja, u odnosu na niže ili druge nivoe vlasti koji imaju manji stepen ovlaštenja. Jel vi u tome, negdje, bilo gdje, vidite ono što ponavljaju "Čovičevci" - metod jedan čovjek-jedan glas, neku islamsku državu, neko preglasavanje, neke "legitimne političke predstavnike naroda" i sliče bedastoće onih koji se brane manipulacijom. Naravno da ne vidite, jer toga nema. Unitarno uređena država ima svoj dodatni tip, o kojem ćemo nešto reći na kraju. Stojim na stajalištu da za Bosnu i Hercegovinu svaka federalizacija na etničkom principu znači podjelu ove zemlje po etničkim i teritorijalnim linijama. Javljaju se tada pojedini koji mi, s pravom postavljaju pitanja - pa jesu li onda savezne (federalne) države kao što su Amerika, Njemačka, Austrija, ili recimo Belgija unutra podijeljene države. Onda ja tim istim, s pravom, odgovaram kako se radi o različitim historijskim kontekstima nastanka tih zemalja, gdje su različite teritorijalne cjeline, bile one u to vrijeme pokrajine ili države, putem sporazuma ili potpisivanja (ratificiranja) ustava tih zemalja pristale da organiziraju jedinstvenu državu na federalnim principima. S druge strane imamo Bosnu i Hercegovinu, koja danas funkcionira na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma i koju nisu potpisale njene teritorijalne cjeline, koje su se dogovorile o uređenju, nego Bosna i Hercegovina, Hrvatska i nekadašnja SR Jugoslavija, kao suverene i međunarodno priznate države, potpisale su 1995. godine mirovni sporazum uz prisustvo šest svjedoka - garanata Daytona - SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i Europska unija. Zato se, opet s pravom kaže kako Bosna i Hercegovina nije nastala spajanjem nekih teritorijalnih cjelina, koje su kao potpisale neki sporazum na federalnim temeljima, nego je Republika Bosna i Hercegovina transformirana u ovo što imamo danas. Da stvar bude još interesantnija, sve daytonske papire za Republiku Srpsku je potpisivala tadašna SR Jugoslavija, iz samo jednog razloga, zato što Republika Sprska nije imala i nema ni danas međunarodnopravni subjektivitet. Evo vam isječak iz Daytona:

Neki će reći kako Bosna i Hercegovina ima konture federalnog uređenja, jer njeni sastavni dijelovi, entiteti, Federacija BiH i Republika Srpska imaju ugrađene nazive državnih uređenja, pa je to kao asocijacija na federalno uređenje. Netačno, jer niti je Federacija BiH bila međunarodno priznat subjekt, niti Republika Srpska, a to što oni imaju nazive "federacija" i "republika" ne prejudicira državno uređenje Bosne i Hercegovine. Ne znam zašto se često zaboravlja postojanje Distrikta Brčko, koji je shodno članovima 9. i 10. Konačne odluke za Brčko iz 1999. godine ustanovljen kao: jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom države BiH. Dakle, Bosna i Hercegovina se sastoji od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Očito da i ovaj element ne odgovara određenim sadašnji  odredbama Ustava BiH, ali je to naprosto tako.

Da ovaj dio teksta završimo ovako. Oni koji kažu da građanski model, koncept ili ideja automatski znači unitarnu državu, tvrdim da su u krivu, navodeći kao argument primjere Njemačke i Italije. Obje države su temeljene na principima pravne države i kao takve garantiraju sva prava, slobode i jednakostima svim građanima na individualnom nivou, što bi značilo da su one građanski koncipirane. I jesu. Ali, jedno veliko ali, Italija je unitarna država, iako se sastoji od 20 regija od kojih sa povećanim stepenom ovlaštenja, dok je Njemačka savezna (država) koja se isto tako sastoji od regija (pokrajina). Obje su građanske, a jedna od njih je unitarna, a druga federalna država. Dakle, automatika pretpostavljanja da je građansko isto što i unitarno, ovime pada u vodu.

Šta bi bilo najbolje za Bosnu i Hercegovinu?

Moje je mišljenje, da bi Bosna i Hercegovina, uzimajući u obzir njenu veličinu, brojnost populacije i ekonomsku moć najbolje bile uređena, kao složena unitarna država. To je taj tip unitarne države, koji kaže da je složena unitarna država ona koja ima centralnu vlast, koja putem ustava ili zakona vrši transfer dijela ovlaštenja na niše ili druge nivoe vlast (regije) i koja je temeljena na principu decentralizacije. Evo ovih par redova oslikava moje viđenje najboljeg rješenja za državno uređenje Bosne i Hercegovine, vodeći računa da se time smanjuje prekomjeran broj državne administracije, te se pokušava uklopiti u ekonomsku moć države da ona to može lakše finansijski i materijalno podnositi. Za takvo nešto bio bi potreban politički dogovor, ali vas uvjeravam da bi se na ovaj način mogli značajno približiti principima iz europske pravne stečevine, a samim tim biti kredibilniji kandidat za Europsku uniju od ovoga što imamo danas.

Za sve one koji negiraju Bosnu i Hercegovinu ili je kroz neargumentiranu saradnju sa susjednim zemljama uvlače u teškoće, želim ponuditi dokument sa slike, pe neka malo razmisle!

Angel Trajkovski: Susreti u BL (4)

Dragi moji,

ne mogu odoljeti da Vam ne posaljem par fotki sa naseg Tradicionalnog sastanka kosarkaskih veteran "Borca" (25.maj 2018.) u B.Luci...

Naime,Mirjana Jelic-Mikica i Vladimir Miholjic-Vladek su nas odusevili svojim lijepim elegantnim plesom i potsjetili su nas na nase plesove u Gimnaziji,na subotnje plesove u "Domu Kulture"...

Divno,divno,prelijepo!

Pozdrav Vasim pozdrav Vama! Vas Angel

Most Radija Slobodna Evropa: Nedodirljivi Šešelj

Zašto je Šešelj nedodirljiv? – pitao je svoje sagovornike novinar Omer Karabeg. 

Razgovarali su Čedomir Ćupić, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka i Srećko Mihailović, sociolog iz Beograda.

ČEDOMIR ČUPIĆ: U Srbiji su na vlasti oni koji su nekada bili u Šešeljevoj stranci. On je bio njihov veliki majstor i politički vođa. Šešelj o njima ima mnogo podataka. To je čovek koji sve njih drži u rukama. Na kraju krajeva, on je ih i podigao.

SREĆKO MIHAILOVIĆ: Šešelj je tata desničarske, konzervativne Srbije. Ono što danas imamo u Srbiji - njegovo je delo. Ljudi koji su danas na vlasti u Srbiji su Šešeljevi ljudi i sasvim je normalno što ga oni ne diraju, bez obzira šta on činio i govorio.





ČUPIĆ: Šešelj je pragmatičan. Ako mu je potrebno, on će održavati veze sa svojim dojučerašnjim saradnicima, koji sada imaju moć. On će im se prikloniti. Vrlo često se pojavljuje i u svojoj cirkuskoj varijanti. On je veliki cirkusant koji oko sebe stvara haos.

MIHAILOVIĆ: Ne mislim ni da je Šešelj cirkusant. Šešeljeva pojava se mora dublje razmotriti i sagledati. Šešelja, Radikalnu i Naprednu stranku stvorio je određeni tip političke kulture. Šešelj je izraz ideologije i političke kultura nacionalističke i autoritarne Srbije. Šešelj nije samosvojna pojava. Šešelj je izraz Srbije koja je već postojala i kojoj je on samo pomogao da se artikuliše.

ČUPIĆ: Malo bih bio oprezan prema tvrdnji da su oni izraz naše političke kulture. Elite su te koje trasiraju puteve jedne zemlje. Ne možete od običnih ljudi očekivati da se bave politikom i da razvijaju političku kulturu. Ja mislim da je problem u elitama. Elite nisu dorasle svom istorijskom zadatku. One mešetare i manipulišu običnim čovekom.

MIHAILOVIĆ: Ne bih toliko potcenjivao ulogu građana i precenjivao elitu. Da su građani, nakon pada Miloševića 2000. godine, uspeli da drže vlast pod kontrolom, ne bismo došli u situaciju u kojoj se danas nalazimo. Zašto su građani devedesetih godina glasali za Miloševića i Šešelja? Zašto danas glasaju za ljude poput Nikolića i Vučića? Zato što oni u njima vide neko rešenje.

ČUPIĆ: Šešeljeva retorika je usmerena prema ljudima koji su ugroženi, koji se nalaze u bedi i siromaštvu, koji jedva preživljavaju. Šešelj im poručuju da za njihovu bedu nije kriva ova vlast već neko drugi. On im poručuje da bismo rešili sve probleme da nije spoljnog neprijatelja i naših lopova. Domaći neprijatelji nisu više izdajnici već lopovi. To je vrlo vešt način da ljude prevarite i da njihovo nezadovoljstvo zbog siromaštva usmerite na drugu stranu.

MIHAILOVIĆ: Narodu, koji je u krizi i na ivici egzistencije, jedino preostaje nada da će biti bolje i on se vezuje za one koji mu nude tu nadu. Broj takvih ljudi danas u Srbiji je prilično veliki. Oni veruju obećanjima vladajuće partije koje mediji uspešno šire. To predstavljanje malog boljitka kao velikog dobitka - sve je to izmislio Šešelj. On je veliki majstor domaće političke scene i ko to zaboravi - ne razume se u politiku. Mi možemo kritikovati Šešelja koliko god hoćemo, ali ta naša kritika nema efekta. Više efekta među običnim svetom ima njegova pogrdna reč o opoziciji, nego sve naše analize njegovog pogubnog delovanja.

KARABEG: U zaključku, zašto je Šešelj nedodirljiv?

MIHAILOVIĆ: Šešelj je nedodirljiv zato što su politika i ideologija, čiji on kreator, danas na vlasti u Srbiji i sasvim je razumljivo da vlast neće svog učitelja ocrnjivati, niti mu se suprotstavljati na bilo koji način.

ČUPIĆ: Nedodirljiv je zato što je kreator današnje vlasti. Svi njegovi najbliži saradnici, koji su bili njegovi šegrti i učenici, sada su na vlasti. Kao njihov majstor i učitelj on zna kako da ih drži u šaci. Postoje i neke druge stvari koje su vezane za njegovu nedodirljivost, ali za to nemam dokaza. Činjenica je, na primer, da je on često prvi iznosio u javnost informacije koje su mogle da imaju samo određene službe. Možda i u tome treba tražiti odgovor na vaše pitanje.

(Radio Slobodna Evropa) 

Eric Clapton, Stevie Ray Vaughan, Buddy Guy, Jimmie Vaughan, Robert Cray...

In memoriam: Rajko Popovic

Veoma me rastuzila vijest da je otisao Rajko Popovic. Dobio sam je sa zakasnjenjem i cijeli dan sam ostao paralisan da bilo sta napisem, a Rajko mi je cijeli taj dan bio u mislima.

U Banjaluci se, na zalost,  nije dovoljno znalo o vrhunskim strucnjacima koji su radili u industriji grada. Pa tako ni o onima koji su svoj radni vijek proveli u Cajavecu. Valjda je to zato sto je, na primjer Cajavec bio orijentisan prema trzistu izvan Banjaluke i mnogi inzinjeri iz Cajaveca su bili poznati i priznati u strucnim krugovima ex- Jgoslavije, pa i svijeta, a u Banjalci su bili potpuno nepoznati. Jedan od njih je bio i Rajko Popovic.

Daleke 1975. me prihvatio kao mladog inzinjera-pripravnika i ucio tajanstvenim metodama struke i zanata koji se u knjigama nisu mogli naci. Bio je covjek koji je svoje ogromno znanje i iskustvo nestedimice dijelio drugima. Bio sam svjedok da su mu po savjet dolazili kolege inzinjeri iz drugih oblasti koji su radili na drugim projektima kako bi prodiskutuju tehnicki problem i dobili savjet od Rajka. Bilo je bogatstvo poznavati ga i raditi s njim. Na zalost, prerano sam napustio Cajavec i svoju karijeru usmjerio u drugom pravcu ali sam, bilo gdje da sam radio, nalazio poneki od tehnickih problema i rjesenja koja mi je Rajko nudio godinama ranije.

Dugo ga godina nisam sreo. I onda ove godine, pocetkom juna, uz pomoc Mile Zrnica, Majk i ja se nadjemo u kaficu u kome su se redovno, svakog utorka, sastajali penzioneri koji su nekada radili u Cajevcevoj Profesionali. I medju njima naravno i Rajko. Bilo je zadovoljstvo sresti ga nakon toliko godina i osvjedociti se da je sacuvao svoj vedri i vispreni duh, da ga memorija odlicno sluzi i da je njegov smisao za humor ostao isti kao prije nekoliko decenija. Bilo je lijepo sresti i njegovog skolskog druga Cigoju, s kojim je Rajko drugovao od srednje tehnicke skole i cijelo vrijeme u Cajavecu. Kako su se njih dvojica svojim salama lijepo dopunjavali!

Nadao sam se da cu imati priliku da se bar jos jednom druzim s njima prije povratka kuci. Na zalost, to se nije ostvarilo i sada stize ta tuzna vijest da nas je Rajko iznenada napustio.
Tuzan sam zbog toga. Osjecam se praznim, kao da je otisao neko s kim sam se sve ove godine svakodnevno druzio.

Neka ti je laka zemlja, druze moj. Mileni, Sanji, porodici i prijateljima moje iskreno saucesce.

BB King - You're gonna miss me

La Grange Billy F Gibbons, ZZ Ward, Orianthi, Frankie Ballard, and Mike ...

Vratio se kuci!

Konacno, poslije cetiri prelijepa mjeseca provedena u Banjaluci, Istri, Vojvodini, ponovo Banjaluci, ponovo Istri, Toskani, opet u Banjaluci, Londonu ... vratio sam se kuci u Toronto. Koliko god da osjecam pripadanje Balkanu, jer tu zivim zivot koji sam nekada zelio i sanjao,  sretan sam sto zivim i u Torontu.

Objasnicu i zasto...

Hajde da se malo podsjetimo ili naucimo...

Grad Toronto je sa svojih 2,8 miliona stanovnika najveci grad u Kanadi i cetvrti najveci grad u Sjevernoj Americi. 2013. godine je sa cetvrtog mjesta po broju stanovnika u Sjevernoj Americi pretekao Cikago. Metropoliten Toronto (grad Toronto sa okolinom) ima 5,5 miliona stanovnika. Na slici koju vidite i koju ja gledam sa svog balkon  je zapravo Misisaga, susjedni grad naseljen sa preko 7 stotina hiljada stanovnika. Ja zivim s druge strane granice izmedju Torontu i Misisage, u Torontu, na samoj granici, i uzivam, s jedne strane predivan pogled na Misisagu a sa druge pogled mi dopite do centa Toronta.

Sto se tice rasa, Toronto naseljava 50% bijelih, 12% Indijaca, 11% Kineza, 8,5% Crnaca, 1,4% Koreanaca, 1,1% Indijanaca, 0,5% Japanaca...

Ili 13% Engleza, 12% Kineza, 10% Iraca, 9,5% Skota, 11% Kanadjana, 7,6% Indijaca, 7% Italijana (od njih me zet zapao), 5,5% Filipinaca, 4,6% Njemaca, 4,5% Franuza,, 3,8% Poljaka...Medju ostalima smo (Portugalci, Jevreji, Ukrainci, Rusi...) i mi . Zadnja firma u kojoj sam radio do penzije imala je oko 130 zaposlenih dosli u Kanadu iz 26 zemalja svijeta. Vecina se ovdje osjeca kao kod svoje kuce, jer vecina stanovnika Toronta (kao, uostalom, i Kanade)  je dosla odnekud ili su njihovi predci dosli odnekud. I svi razumiju jedni druge jer znaju sta znaci zivot u novoj zemlji.

U Torontu postoje cetvrti kao sto su: Mala Italija, Grcka cetvrt, Kineska cetvrt, Mala Jamajka...
Skoro polovina stanovnika Toronta je rodjena u inostranstvu! Nakon Majamija, drugi grad u svijetu po broju stanovnika rodjenih u drugoj zemlji.

Sto se tice religije, 54% stanovnika Toronta su Hriscani (28% Katolici, 4,3% hriscanski Ortodoksi,  12% Protestanti...),  8% Islamke religije, 5,6% Hindu, 4% Jerejske vjere, 3% Budista...Medju skoro 25% onih kojima vjera nije bitna smo i ja i moja porodica.... I niko nas ne okrivljuje zbog toga.

52% zena - 48% muskaraca zivi u Torontu.. Ne pitajte me za one izmedju, jer te podatke jos uvijek ne mogu naci.

Zbog svega ovoga, kao i zbog toga sto moj zet Toni, po nacionalnosti Kanadjanin a po etnickoj pripadnosti Italijan, svim srcem navija za Italiju, kada se njena reprezentacija kvalifikuje na svetsko fudbalsko ili kosarkasko prvenstvo. I sto je najljepse, nikome to nije cudno niti ga iko zbog toga osudjuje.

Zbog svega toga, kao i zbog mnogih drugih stvari ovdje se osjecam lijepo i volim Kanadu.

Znam, znam... na ovo "volim Kanadu" se smjeskate jer ste citali ono o kanadskim zimama i ciscenju snijega. Naravno, i to je dio zivota u Kanadi i u tom dijelu nikada nisam uzivao,  pa sam zbog toga, ali i slobode putovanja prodao kucu i preselio u stan sa cijeg balkona vam saljem sliku.