Sa novinarom
Omerom Karabegom razgovarali su Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci i Asim Mujkić, profesor Fakulteta politićkih nauka u Sarajevu.
Miodrag ŽIVANOVIĆ: Najveći problem Bosne i Hercegovine, a rekao bih i cijelog ovog regiona je što ovdje nema niti jednog političara. Na čelu tih zemalja su ljudi različitih profila, neki čak pripadaju i polusvijetu. Uzmite, gospodina Dodika. Milorad Dodik nije političar. On je tehnolog vlasti. Vučić u Srbiji takođe nije političar, on je demagog. Kad pogledamo lidere naših partija u Bosni i Hercegovini - tu nema niti jednog političara. Postoje samo ljudi koji su politiku reducirali na kalkulaciju, koji su suzili okvire naših života na tribalizam, na plemenski način života. S druge strane, međunarodna zajednica se već decenijama ponaša izuzetno licemjerno. Oni traže od Bosne i Hercegovine da što prije pristupi evropskim integracijama, a znaju da se nalazimo, da tako kažem, negdje u 950. godini naše ere. Ne nalazimo se u ovom vremenu. Mi smo organizovani na način koji ne dozvoljava da u prvom planu bude čovjek, jer se evropske građanske vrijodnosti ovdje ne mogu instalirati. Sve je blokirano. Međunarodna zajednica svojom politikom indirektno podržava ovaj status quo. A status quo je nešto najgore što nam se može dogoditi na početku trećeg milenija.
Asim MUJKIĆ: Mislim da se manevarski prostor nacionalnih lidera sužava. I kako se on sužava, tako njihov jezik kojim se obraćaju građanima postaje sve radikalniji. Oni, međutim, vrlo dobro znaju da će imati onoliko prostora koliko im dozvole relevantni predstavnici međunarodne zajednice. Oni misle da igraju na sigurno jer pretpostavljaju, možda i s pravom, da je ova zemlja za Zapad nevažna i da u Briselu i Vašingtonu postoji konsenzus da ovdje ne može biti nekog značajnijeg ugrožavanja međunarodne sigurnosti. Ovdašnji nacionalni lideri naprosto iskušavaju međunarodnu zajednicu, jer misle da im njeno ponašanje omogućava da nemaju nikakve odgovornosti. Šta hoću reći? Odsustvo odlučnosti međunarodne zajednice, pri čemu se zna da ona funkcionira kao bazični konsenzus, praktično dopušta da se nazadne politike razvijaju. Dominiraju politika i jezik koji dijele ljude, a etnopolitika izvlači ono najgore iz ljudi. I to se radi već tri decenije. Mislim da je to najpogubnija strana ove priče koja je dovela do toga da gubimo stanovništvo i da ovdje više niko ne vidi perspektivu.
KARABEG: Dodik i Čović kažu za Izetbegovića da ruši ustavni poredak, to isto Izetbegović kaže za njih dvojicu. Ko u stvari ruši ustavni poredak u Bosni i Hercegovini?
ŽIVANOVIĆ: Njih trojica i ljudi poput njih. Pazite, oni se sjajno zabavljaju. Oni međusobno igraju, tako da kažem, pingpong u politici. Jedni druge optužuju za iste stvari kao sada kada se međusobno optužuju za rušenje ustavnog poretka.
MUJKIĆ: Moglo bi se reći da postoji udruženi - hajde da ne kažem - zločinački poduhvat za rušenje ustavnog poretka. Sve tri etnopolitike zajedno ruše ustavni poredak jer od 1995. pa do danas nikom od njih se nije zacrvenio obraz zato što živimo u antisemitskoj državi, gdje Jevrej ne može biti biran, a ni pripadnik romske nacionalnosti. Dakle, ovaj poredak počiva na gaženju, ne samo individualnih nego i kolektivnih sloboda i prava. I on je ne samo protivustavan nego je i anticivilizacijski.
ŽIVANOVIĆ: Htio bih da skrenem pažnju na nešto što se u posljednje vrijeme sve više javlja kod mladih ljudi. Oni se sve više plaše rata. Većina ih se rodila nakon rata. Oni sve više pitaju šta je to rat koji razara gradove, ubija ljude, njihove duše i snove. Ako se taj strah proširi, onda će - uz odsustvo nade, rezignaciju i očajanje - to biti još jedan faktor koji će blokirati svaki naš napor da promijenimo ovo stanje.
MUJKIĆ: Jedan od načina kako se osloboditi tog straha je - egzodus. Dakle, kupiti kartu u jednom pravcu i zauvijek otići odavde. Ali, naravno, postoje i oni mladi ljudi koji razmišljaju drugačije. Moram reći da se divim tim mladim ljudima koji uprkos svemu ostaju ovdje i tragaju za modelima aktivizma. Tu mislim, prije svega, na ljude iz civilnog društva koliko god da je ono slabo i ranjivo.
ŽIVANOVIĆ: U posljednjih tridesetak godina u Bosni i Hercegovini postoje tri vrste emigracija. Prvi talas odlaska bio je u ratnim godinama. Ljudi su bježali od rata ili su ih neki drugi protjerivali. Drugi talas je bio potraga za poslom, jer je desetak godina nakon rata bio opšti nedostatak posla. Sada je u toku treći talas emigracije koji je vezan za bijeg od postojećeg sistema obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Posljednjih sedam - osam godina odlaze mladi ljudi koji imaju djecu predškolskog uzrasta. Odlaze kao porodice, ne pojedinačno. Ti ljudi su uglavnom ekonomski dobro situirani, imaju dobro plaćene poslove. Oni, međutim, neće da dozvole da im djeca ostanu u raljama postojećeg rascjepkanog obrazovanja. Zato odlaze. To je pogubno. Ti ljudi se neće vratiti, jer odlaze s malom djecom.
KARABEG: Bosna i Hercegovina funkcioniše bez vlade i bez budžeta, sa ministrima kojima je istekao mandat?
ŽIVANOVIĆ: Bosna i Hercegovina tako funkcioniše više od četvrt stoljeća. Dešava se nešto nevjerovatno. Društvo i država u Bosni i Hercegovini funkcionišu, mehanizmi se vrte na jednom, drugom, petom, desetom nivou - bez centralne vlasti. Ne treba nama bilo šta što je centralizirano, što treba da poveže pokidane niti naših života, jer je sve napravljeno tako da institucije funkcionišu na etnički čistim teritorijama, na etničkoj matrici. Ali može li se i bez centralnih institucija voditi spoljna politika, diplomatija, politika privlačenja stranih investicija? Naravno da ne može i zato od toga ništa i nemamo.
MUJKIĆ: Bilo je u svijetu takvih slučajeva. Belgija je hiljadu dana bila bez vlade, pa je ipak funkcionirala. Kod nas je problem što sistem ne funkcionira - bez obzira da li imamo vladu ili ne. Postoje strukturni momenti koji otežavaju ili čak onemogućuju svako funkcioniranje.
(Radio Slobodna Evropa)
