Vladislav Bodnaruk - Toba: 32. dio Spoznavanje

 Nekako smo se natisli u klupe! 

Neko se oklizn'o na pod natopljen crnom kolomascu, katranom, naftom ili sta li, pa bogami i pao!

Ostala velika crna fleka na guzici. Na novoj suknjici ili novim hlacicama!

Nema boljeg nacina da se upamti prvi dan skole!

Ma ne po crnim flekama!

Naravno po prvim batinama zbog unistene odjece.

K'o da smo mi to farbali i proljevali crnu naftu ili katran po podu igraonice!

A nema ni tog Plavog Radiona ili Vima da spere tu masnocu. Materama ostaje jedini izbor, da sve djecije rucno ofarbaju u crno. Pa dodaju sirce, da se boja ne spere s prvim otkuhavanjem! 

"Uglavnom, da skratimo ove prve nespretne korake idemo se djeco sada malo upoznati, Ja cu prozivati vasa imena a vi kad vas prozovem ustanite i pozdravite svoje drugare. Slusajte i vi njihova imena, pa ih i zapamtite a pozdravite i vi njih.

Za pocetak da se ja vama prva predstavim, ja sam vasa Drugarica Uciteljica i moje ime je Stamena. Mi se svi kada se negdje vidimo ili nadjemo pozdravljamo sa ...zdravo! I nista vise ne treba!

Vi ste moja zadnja generacija ucenika i vuci cu vas do treceg razreda a onda odeh ja bogme u penziju! 

Vi cete me zvati samo Drugarice. 

Nadam se da je ovo jasno? Nije tesko! Ajde ti mala frckava lijepo ustani i pitaj mene nesto, ali onako kako sam vam rekla!" i Stamena ispruzi svoj prst prema Mirjam.

"O jest se zajebala!" rekoh to jednom debelom okruglom djecaku sto je sjedio da mene. Ovaj samo zakolut'o ocima. Jos nije dos'o sebi od straha kojeg se nagut'o kad smo imali onaj stampedo po skolskom dvoristu! 

"Mir, mir djeco, ovo je skola i ovdje nema psovanja, da cujemo djevojcice kako se nesto pita Uciteljicu? Ajde, ustani i pitaj me nesto!" 

"Sto da ustajem nismo preko svijeta, a tek sam i sjela? Pitaj nekog drugog! Mene nista od tebe ne interesuje!" obrecnu se Mirjam. 

"U, uuuu, to nece valjati nikako! Kad Uciteljica prozove djaka, djak treba prvo da ustane, sta ustane, da skoci i kaze Drugarice to i to. Probaj ponovo, sigurno znas kako treba?"

"Opet ti mene pitas? Bas si navalila! Imas tu i druge djece pitaj i njih nesto, i sto da stalno djaba ustajem kad' cu ponovo sjesti? I sto da skacem, dje cu skociti? Os da se okliznem na ovu kolomast pa padnem?" ljuta je Mirjam, skupila vjedje pa strelja Stamenu. 

Stameni nesto ne bi pravo ... ponovo samo rece: "U, auuu!" ... pa odustade od prve lekcije. 

"E, djeco, djeco, sta sam docekala?" 

"Ja bi te samo nesto pit'o?  Jel' ovo cijelo tvoja kuca i kad ce doci Igronauciteljica da pocnemo a igranjem. Vidimo i mi da si ti stara i za onu penziju,  mislim  da ne mozes ni potrcati!" rekoh glasno sav sretan sto sam sve ovo sam smislio.

Na ove rijeci, Stamena se ni ne okrenu, nego nastavi put ka svom stolu. Vidljivo je bilo samo da je u grcu ispruzila ruke uz tijelo, stisnute u sake i jezivo se stresla u ramenima! 

Neko vrijeme je tako stajala okrenuta ledjima svima nama. Mi smo kontali da je dosla nespremna na cas!

Rukom povuce stolicu da sjedne a stolica otkliza vise nego je ocekivala.

Jebajiga, ko balerina!

Stamena izusti nesto kratko kao: "Jeb!" ... i nista vise. Il' joj nije bilo da lajanja ili nije znala lajati k'o mi?

Cudna neka zena! Pretvara se da je dobra! Laze ... a djecu se ne moze lagati ... osim mozda ono kad ti uvale riblje ulje na prevaru, ali to samo onoj boljoj djeci! Ja ta govna ne bih prob'o ni da mi obecaju veliku porciju cevapa! 

Da su mene pitali ja ne bi dao da se tolika nafte proljeva po podu! Svejedno sto je prvi dan skole! Mogli su malo ostaviti, da polijevaju ... tokom godine, za kakav praznik ili sta  a ne sve odjednom ruknuti na pod da svi popizdimo!

Svejedno ce to pod odma' upiti, poslije poda upit ce zemlja! Znaci sve ode nazad! Djaba naftu pumpali jadni radnici i vadili iz zemlje ... kad ovi prosipaju po podu ona ode nazad. 

"E, djeco, djeco sta sam docekala ... dje mi ode stolica?" 

Kao u nekom bunilu otvara Dnevnik. Dugo pilji u njega, ne trepce. Nesto bi i procitala ali joj se ucini da je Dnevnik okrenut naopako. Onda ga rotira na drugu stranu. 

 Osmjehnu nam se! Kisalo! He! 

K'o zajebala se, a mislila sad ce biti lakse ... kad ono nista, isto kao i prvi put! Zato Dnevnik ponovo okrenu kako je stajao prvi puta.

Pocinje da lista stranice Dnevnika, samo povremeno bacajuci pogled na nas. Kako ona lista listove Dnevnika tako i mi mrdamo glavom k'o da gledamo lopticu na tenis mecu kako preskace s kraja na kraj terena.

"Mir, mir ... djeco!" govori k'o za sebe a ne gleda nas. "Molim vas!" 

"Mir, mir , mi smo mirni ... da ti mozda malo slabije cujes?" kocoperi se Mirjam. 

Drugarica Stamena opet nista ne odgovori! Osta bez komentara ali poce da lista sve brze i brze stranice Dnevnika. Onda ga zaklopi uz onaj cuveni tresak, pa ga iste sekunde ponovo otvori! 

Nije sanjala! Nije bilo logike citati imena po abecedi jer i nisu bila poredana po abecedi. Onaj ko ih je upisivao, gadno se namucio ... ali po abecedi definitivno nisu bila upisana! Zato poce citati napreskok, pa kako koje ime usica! 

"Ja glupe igre!" rekoh naglas!

"I dosadne!" dodade Mirjam te nastavi: "Bil' mogli igrati piruz-pale, ako se tu ne snalazis, to sigurno znasi ti!?" 

"Tisina!" prostenja Drugarica Stamena, vise k'o za sebe."Kakve pale ... dijete?" 

"Ajlec", procita lako, pa zatim usporeno sricuci slovo po slovo izusti ..."Axman ... vidi sto pomjesase latinicu i cirilicu u jednom imenu?" Nastavlja i srice sa mukom bas kako je napisano "Scholtz" pa "Keller ... vidi budale, govori Drugarica Stamena k'o za sebe, dva L u jednom imenu" ... cita dalje, "Winterhalter ... ali ono W preskocila jer nije znala jadna kako bi to procitala na nasem jeziku, pa je ispalo Interhalter, Heller, Vulin, Rejec, Beherani, Kunstek, Homa, Gajret, Klaser, Bruno ... tu malo zastala, "da nije graska mozda je Brvno?" ... Bzik, Psutka, Rojc, Gelineo, Bodnaruk, Martak, Bruvo, Rossini, "opet greska , dva S" pa opet cita slovo po slovo ... Giovannetti ..."aaa vidi ovo, dva N i dva T ...ja luda naroda, Roluh, pa Rolih, te tu podize glavu prema nama ... "bas velika razlika, Roluh i Rolih, majko moja!" Nastavi citanje ... Jese, te Oxa, "vidi opet H Cirilicom u sred Latinice te procita prezime kao Oha! Naravno Oha je mnogo logicnije, iako nikad nije cula za tako nesto!

Eto, tako da ne listamo cijeli Dnevnik dodje Stamena i do Mirjam! 

"Vidi ovo usplahireno uzvikuje Stamena  jedva sricuci sve nagomilano, istovremeno lupajuci kaziprstom po svakom slovu ... Mirjam Camilleri Vella Farrugia Azzoppardi! Sto toliko poduplanih slova? K'o da smo mi Hajvani pa ne znamo citati!?"

 Ipak, prezadovoljna sto je uspjela sve procitati, poskoci sa stolice a stolica odleti k'o piruz u cosak jer je pod bio , onakav kakav je bio! 

"Djeco, pa ko ste vi? Da nije doslo do neke nove seobe Naroda a ja prespavala? Otkud nekom djetetu tolika imena, to ne ide tako! 

Ma djeco jedna je Majka a racuna se, iako ne mora da bude, i da jedan je pravi Otac! Ne mogu dva Oca odjednom ... fizioloski ... ne staju dva odjednom tamo dje treba! Nikako!

Majci, djeco  recite, ne racunaju se svi oni koji su joj pripomagali! Dobra Majka, mora da se na vrijeme odluci ... ne ovako ... sve skupila, sta ju je snaslo te neke godine! Ko sad treba da odluci dijete moje drago cija si ti? Od Kamile ili od Vele ili od Farge ili mozda od ovod Azoparde?

Pa onda meni svi pravac u Dnevnik! Meni je rad onemogucen! Ja dok prozovem Mirjam Camilleri Vella Farruga Azzoppardi ... prodje mi cas!" 

"Ti si to mene procitala pogresno! Sigurno ti se zavrtilo u glavi? A ne znas ni citati!?" vice Mirjam. 

"Ja sam Mirjam, Mirjam Farrugia Azzopardi i nemam nikakvih drugih imena, to si ti sama dodala i izmislila, jer je mene moja Majka sama od sebe rodila ... bezgresno, kao naseg dragog Isusa boga, to sto si ti dodala, to ti se zavrtilo u glavi, il' si pomahnitala?!" i lupnu sakicom o klupu.

To sakicom o klupu ... bilo bi kao ... tacka na receno! 

"A, ah ... a , sta me snadje? Ko je sad taj Isus" ne mislis na onog s krsta, dragi moj Boze?" htjede se prekrstiti Drugarica Stamena ali nije ... samo prekrstila prste iza ledja a na obe ruke, tek onako ... kako se cini a protiv uroka! 

Cita dalje : "Ajdar" ... pa cuti , bas dugo, te procita polako slijedece, Ajder, boze jeste li kakav rodili sta? Zatim hladnim glasom kao spricer procita ..."Hilter"!

Pomisli: "Da neko nije greskom napisao ovo ime, promijenio poziciju slova T i L iz bezbjednosnih razloga?" ... najezila se ... kosa joj se digla na glavi a niz kicmu proletise ... trnci! 

Cita dalje tiho:"Blaha, pa potpuno otkaceno izgovori i ...Pavelic ...!" 

Bleha po Dnevniku, boreci se za zrno vazduha, onda udahnu i pobjedonosno uzviknu, uskliknu, obradovana do ludila ... cita ponovo slovo po slovo, nesto njoj krajnje poznato ... to "Pavelic ... Pavelic, ha , ha ima i nas jos, ima i nasih imena!"

Stade uspravo i mirno pred svoj stol, rukom snazno privuce odbjeglu stolicu i samo se jednim koljenom nasloni na nju. Valjda da ova ne pobjegne ili ne otkliza nazad u cosak!? Nastava je mocna stvar, odvija se uzivo pa i stolice znaju pomahnitati!

Osjecala se ponovno mocnom , svoja na svome, osjecala je da joj se vraca snaga ... sva ona izgubljena kontrola, bio je to los san ... potrazi cigaretu u tasni! 

Prezadovoljna otpuhojuci svijetloplave kolutove dima sebi iznad glave prozva djaka Pavelica. 

"Pavelic, kazez sine? Neka te , neka te dijete ... nas si, bogu dragom hvala! Ja to onako Boga spominjem, posto u Boga ne vjerujem, sad mozda bi' i vjerovala, ali ne smije se, kazem to kad sam sretna! Ostala mi uzrecica od  Kraljevine Jugoslavije! A onda se bas u sve moglo vjerovati!

I u bolje ... sutra! A, mog'o si i reci sta hoces! Nikog nije bilo briga! 

A kako ti je ime decko?" treperi Stamena ne gledajuci sta je zapisano u Dnevniku, a sva ispunjena srecom. 

"Sta, kako mi je ime ... pa ... Ante, svak' zna!" 

"Ha, ha ... Ante, Antisaaa! Da nisi Dalmos? Kako da ne! Mislis Ante Pavelic!?" ispade joj cigareta iz ruke a Drugarica Stamena se stroposta na pod! Sta joj bi, il' je lose vitaminozna il' slabo jela pa pojela secer u krvi, ko zna?

Cigareta se otkotrlja negdje izmedju njenih nogu. Mi gledamo u cigaretu na nauljenom podu ocekujuci da plane, kad ono nista! Bilo puno nafte pa ugasilo cigaretu.

Steta,  bilo bi super ... da je planulo, koja bi to jeba bila! 

Kako je pala u nezgodnom polozaju na pod, ne samo za padanje, nezgodnom, nego i za opisivanje ... vrlo nezgodnom, mi nista ... nismo se podvirivali, jer bila je u pomalo i stara, u godinama pred Penziju! Pa  i ko bi? 

Dok je padala, zazvoni skolsko zvono!  Drugarica Stamena se opruzila kao onaj ogromni skolski drveni sestar tako da smo je svi preskakali  k'o ludi, da se vrijeme ne gubi jer mali je odmor ... ipak samo mali odmor! Letimo, letimo svi trka frka ... igrat cemo ... ganje! 

Igraonica je najbolji izbor moje Majke! Ikad! 

Jest' , halva ... sto me je upisala! I jos da je ono planulo na podu, bilo bi super! 

Jedino ono prozivanje bilo malo dosadno! 

Jebajiga! 

Po povratku u Igraonicu zatekli smo kod stola Drugarice Uciteljice, prevrnutu stolicu, Drugaricu Priju i Druga Gvozdenog sto ima isto i ono ime Drug Spanac ali mi nismo dohakali sta mu to sve znaci! Bas sam se pot'o, prima li i dvije plate, za svako ime po jednu! Drugarice Uciteljice Stamene nije vise bilo na podu! Po vidljivim, kao uskotracna pruga, tragovima na podu, dalo se zakljuciti da su je odvukli na neko bezbjednije mjesto!

Drugarica Prija stajala je u raskoracnom stavu, nagnuta i oslonjena rukama na stol. Valjda zbog sigurnosti ... da ne otkliza i ona kao ona stolica.  Drug Gvozdeni, on nista! Stajao je uspravno i jos s rukama na guzici. Stomak mu ispao kao da je u devetom mjesecu trudnoce! Sad, da li je bio to mi nismo znali!?

Stopala su mu bila toliko velika da bi se na njih mogao postaviti spomenik nekom narodnom Heroju ako neki novi umre ovih dana ...toliko  bio stabilan! Taj se nikad ne bi mogao okliznuti! 

Suti ... cigareta mu gori u jednom kraju usta, pusi ... uvlaci dim tuda a onda ga ispuhne na drugi karaj usta a dio kroz nos ... jebote!

Ovaj nikad nece uhvatiti ni jedan respiratorni virus. Podavi sve vec na ulazu u tijelo! 

"Djeco ... 'vako cemo," progovori Drugarica Prija ..."Drugar'ca Stamena ce vrlo brzo doci, dok malo dodje sebi i ode kuci da se presvuce u druge aljine,  posto se sva nekako umastila, a ja moram ici nazad u svoj razred jer me tamo moja djeca cekaju ... zato ce evo recimo ovaj decko sjesti na mjesto Drugar'ce Stamene i paziti na red i mir u razredu! Evo ti ovaj moj drveni "lenjir", al' da mi ga vratis poslije,  pa ko pisne, ti ga spucaj u glavu! Dalje, ko bude zin'o ili hod'o, on ce da ga prijavi Drugu Gvozdenu a onda ... onda se cuvajte! Drug Gvozden je i Spanac!" 

Ja prvo mislio da ne izlazim, jer mi se je taj dio igre ucinio glupim, na neki nacin cinkaroskim ali kad mi dade drveni lenjir da klepam po glavusama nemirne, eh tome se nije moglo odoliti.

Posto nisam mogao sve sam raditi, pozovem onog debelog i okruglog djecaka da mi pomogne. Naime, ja sam vise volio da sjedim na stolici a na glavnom mjestu. K'o Car! Takva mi je inace Karma! Car!

Zato njemu dadoh drveni lenjir, pa samim tim i ovlastenja da seta po razredu i klepa onoga k'o pisne, sta pisne ... zine!

Neko vrijeme smo drzali nas mali Narod pod konrtolom ali se polako poceleo osjecati nezadovoljstvo medju njima, narocito u zadnjim klupama. Moj debeli okrugli pomocnik, imenom Oliver, poceo klepati nemirne sve vise i vise! 

Il' mu se svidjelo il' nije mogao kontrolisati situaciju!? 

U jednom trenutku spuca i neku raspricalu djevojcicu drvenim lenjirom po glavi, kad ova raspali u vrisku i plac. K'o po komandi, vecina djece poce da slinavi i urlice: "Mammmammmaa!"

Skocih na stol : "Stanite, stanite ... ajmo novu Igru, ona je glupa, vidite ovo, sta ja mogu!"

Ucionica je imala na prednjoj fasadi dva dupla prozora a na bocnoj fazadi uz stazu prema Kino Kozari tri dupla prozora.

Primakeo sam klupu do zida pa se sa stolice popeo na klupu a sa klupe otvorio jedno krilo duplog prozora i uvukao se izmedju tog sendvica od prozora. Navlise i sva druga djeca uz ciku i odusevljenje, primicati klupe do prozora penjati se na stolice a sa stolica na klupe a sa klupa ulaziti u duple prozore. Onako maleni, moglo se nafilovati lakocom i po pet komada djece u svaki prozor. Nije se gledalo na spol, nego samo da stanu.

Rezultat ove igre je bio fantastican! Vise od polovine djece je bilo pomalo smireno. Onih dvadesetak komada  sto su ostali u ucionici slusali su vrlo pazljivo. Oliver vise nije morao nikoga bubati drvenim lenjirom po glavusi!

Super fora, na primjeru se najlakse ... uci!

Kako je vrijeme sve vise prolazilo, a Drugarica Stamena jos ne dolazi sa oporavka i presvlacenja u nove haljine tako je i nama postajalo sve dosadnije! Mislim na onu djecu sto su u Igraonici. Oni u prozoru se totalno smirili. Prozor se orosio sa svih strana pa se jadva i vide! 

Neobican prizor za ljude koji idu u Kino! 

Iz vana, sa te staze prema Kinu Kozara cuo se po neki povik od onih sto su pobjegli s posla pa sad giljaju na djacku predstavu. Do duse to je na neki nacin i opravdano, ti odlasci starijih u Kino,  jer je karta u pola cijene a ti kad prolazis pored onog cika Jese sto trga karte samo se malo skupis u koljenima da izgledas manji, a posto on ima pepeljare na ocima, misli da si ti malo dijete. Nije obracao paznju na bradu i brkove!

Uostalom ima i takve cupave djece! Narocito one sto se nikad ne briju! 

Mi nismo nesto najbolje culi te krikove filmskih zaljubljenika jer su prozori bili dupli, pa bila dobra izolacija a i jos nafilovani!

U svoj toj frci uleti u Igraonicu, k'o bez glave Drugarica Prija, leti od prozora do prozora skace da dohvati bravu na kojem prozoru, al' jebajiga ...malena pa nista ne moze. Ne zna ni psovati k'o svi normalni ljudi, one cuvene ...pas, mater, oca, valjda neuka k'o uciteljica,  nego samo vice: "Jebe, jebe, jebe!" a pjena joj udarila na usta pa sprica unaokolo! 

A od nas niko ne zna sta to ona ...ili ...koga! Totalno joj recenica bez smisla. "Jebe, jebe, jebe!"

Ma sta, Drugarice prija, koga? Ona ne odbovara! Skace!

Nije se jadna sjetila stolice, pa sa stolice na klupu pa sa klupe dohvati ... bravu! A vidi, blenta ... sve joj pred ocima! Samo ne konta ...nego laje, laje, psuje ... bez ikakvog smisla! Ako se ova jedna rijec moze nazvati psovkom!?

Uleti i Drug Gvozdeni u Igraonicu. Vidi i on napetu situaciju, vidi Drugaricu Priju kako skace k'o koza po razredu, cuje Drugaricu Priju, kako u pokusajno i psuje, ali ni njemu sve cujno ne lici na psovku u cijelosti,  vidi i On stolicu pa sa stolice na klupu pa sa klupe na prozor, ali ni On nista!

Nije se sjetio da moze onoliki koliki je da normalno stojeci na podu pootvara prozore, kako je JUS-om i predvidjeno, nego se jadan zaleti poduhvati Drugaricu Priju za butine, neznatno ispod guzova, te je tako snazno odize u vazduh. Kako ona poleti u vazduh, nastavi psovati i dalje psovke u pokusaju, tako se zestoko koprcala a kako se koprcala tako joj je i ona njena suknja prekrila njegovu glavusu! Suknja se srozala Drugu Gvozdenu preko glave i preko ramena!

Nestade mu njegove ogromne glavetine! Reklo bi se ... podvuk'o se zeni pod aljine! Jebeno, jebeno ... sexual harassmant al' to samo na zapadu u Amerikama! Kod nas se to ne racuna kao taj harasment! Kod nas se to racuna kao ... svejedno ili zajeb'o se, a jos ako su gace ciste ...niko ni ne razmatra problematiku! 

O, joj jesmo se smijali ... pljestali rukama ... suze nam tekle! Zbog ovoga vrijedi djecu upisati u Igraonicu u Skolu, ili ma bilo gdje, samo da ima ovakve jebe! To mora sigurno dobro da utice na djeciji duh i buduci zdrav razvoj!? 

Jest' to bilo smijesno narocito gledano s ledja! 

Ogromno ljudsko bice do pola muskarcina od pola zena! Odnosno, zenica! A jos uskih ramena! 

Drugarica Prija je dozivjela klasican napad panike! Spustena na zemlju, dizala je i spustala suknju bez kontrole! Cinilo se da ne zna koja je prava pozicija suknje! Sjebala si gravitacionu tacku! Mahala, k'o suluda, k'o da se dole zapalila pa masuci dore-dole gasi taj pozar! Ali je sad vec razgovjetno psovala, pravo uznapredovala, pa bas ono na nasem, kome Mater, kome Oca, pa kako koga zahvati, i to bas u sred one stvari ( da se naslutiti ...koje!). 

Kako brzo nauci, Drugarica Prija!? Vidi se uciteljska pamet. 

"I jos si me podig'o u visine, Druze Gvozdeni a i sam znas da ne podnosim visinu ... izgubim razum i ne snalazim se!" 

Drug Gvozden htjede nesto reci ali iz nekog razloga opet nista ne bi. Samo rukom gladi kosu, pa onda njusi ruku. Nije mu jasno!

Takvog mirisa tu jos nikad nije bilo! 

 "Popisa li mi se to neko na glavu? Il je mozda to tako prirodno kad kosa nije mokra, pa samo povuce nekakvu vlagu?! Pa da , kosa je hidroskopna ... voli upiti, povuce svakakva govna!" 

A i jebajiga i sta bi na to jos rek'o ... kad je vec sve  ionako receno!? 

Kada su i ona prozorska djeca malo dosla sebi ispucali su nam neku loptu i pustili da je ganjamo sami po dvoristu. Djevojcice uredno posjedase na neku vrstu trotoara a mi djecaci k'o muhe bez glave leti lijevo, leti desno ne bi li se sastali sa loptom i napucali ... negdje bez smisla. 

 Nije bilo golova! Nisu ih nikad ni postavili! 

Drugarica Stamena se vratila presvucena u druge haljine. Prolazila je kraj nas i ona bez rijeci. Sve spijala ispod oka! Gotovo se suljala! Samo je drzala ruku stisnutu u saku taman ispod vrata! U nekom ... grcu! K'o da je neka prestravljena neemancipovana seljancica  a ne vrhunski prdagog. 

A lice joj jos uvijek crveno k'o cvekla! 

Nije se mogla sjetiti ni jednog od svih prozvanih imena i prezimena pa da ga prozove, djeci koju uputi u prolazu. Da savjet sta da radimo! Bila je ocajna! Toliki radni staz a sve dzaba! 

Pa je iznenada sunce ogrija, povrati joj se autoritet i komad sjecanja pa vrisnu iz sve snage:"Pavelic, Pavelic, Ante Pavelicu tebe zovem, dolazi ovamo! Odmah!" 

Oni jadni ljudi sto su bjezali s posla na djacku predstavu novog filma "Pop Cira i Pop Spira" krecuci se uskom stazom prema Kinu Kozara, premrli od straha. Ne smiju ni naprijed ni nazad! Ukopali se k'o stecci po Bosni! Isto tako i razbacani k'o ti stecci, pa niko ne zna sta ce oni tu!? I ko to postavi?

Bit ce uhvaceni u obje varijante! 

"Majko, bozija otkud Ante ponovo u Banja Luci, zar nije nagulio u Argentinu!?" sapce neko. A odgovora niodkud!

Drugarica Stamena poklopi rukom usta, bas ono kao da je nesto lanula, pa brze bolje uleti u Skolu.

Tako se i Narod se malo smirio pa lijeno podje na djacku predstavu. Film Pop Cira i Pop Spira je komedija ali tesko da ce nekoga od njih danas vise moci nasmijati! 

U Zbornici napeta situacija! Drugarica Prija pije rakijicu iz cokanja od Druga Gvozdena i povlaci guste dimove iz svoje Drave bez filtera. Cigareta se skoro spljoskala od te zestine povlacenja dimova! 

Druge dvije Uciteljice Suarda i Usorka upola mladje od Drugarice Prije i Drugarice Stamene, pribile se jadna uz drugu k'o sijamske bliznakinje pa kako koja napravi kakav korak po Zbornici, druga je slijedi k'o zaljepljena za nju! One nista ne piju i ne puse!

A skoro i da ne disu!

Drug Gvozden nasuo sebi rakijicu u fildjan jer je cokanj bio zauzet pa nesto konta ... a sta ...nije se znalo, nije ni on? 

"Dela, Druze Gvozdene, naspi i meni jedan fildjan rakijice pa da pocnemo sa radom! da vidimo sta ti mislis o svemu!? A!?" upita Drugarica Stamena.

"Pravo da ti kazem, mislim ide li secer u fildjan kad se iz njega pije rakijica? To mislim, ili moze bez secera!?" rece Drug Gvozden i ostade otvrenih usta.

To u slucaju ako opet bude trebao nesto da progovori pa da djaba ne zatvara usta jer ih u tom slucaju mora opet otvoriti! 

Drugarica Stamena, srknu rakijicu iz fildjana i trehnu Dnevnik po sred stola. Otvori ga!

"Gledajte, sta je ovo ... sta fali ovdje ... ko je ovo napravio i slozio?" 

Svi se naguzili jedno preko drugoga pa k'o biva gledaju ali izosta svaka reakcija!

"I nista vi? Sta je neobicno, to pitam?" i lista listove Dnevnika. "Sta fali ovde!?" 

"Aj, Majka draga!" vrisnu mladjahna Uciteljica Suarda: "Pa fali svakom imenu "IC"!" 

"Dje fali IC svakom imenu, jel' na pocetku?" zapanjio se Drug Gvozdeni. 

Drugarica Stamena se zgrozi na te rijeci: "Druze Gvozdeni tebi su Rat i Ofanzive svu pamet popili, gdje ide "ic" na pocetku ..."ic" fali na kraju svakog prezimena!" rece ljuto i nategnu onaj fildjan! 

"Dospi!" rece. 

"Ti mene i moju ratnu proslost stalno nipodastavas, spominjes Ofanzive a dje tu Albanija. I Albaniju sam ja pregazio ne bi li se docepali slobode. To ti stalno zaboravljas a hoces da pricas o provokacijama Drugarice Stamena!" 

"Izvini, Druze Gvozdeni al' zar nije Albanija pregazena u Prvom Svjetskom Ratu?" cudi se Drugarica Stamena.

"Jest i u Prvom, a pregazili smo je i u Drugom mi ponovo, ali nisu svi isli! Isli samo mi pravi!" odresit je Drug Gvozdeni. 

"Auuu, zajeba se ja ... izvini Druze Gvozdeni! Toliko se ratovalo da se pomjesalo i nama obrazovnom kadru. Mogu misliti kako se samo obicni Narod u nasim Revolucijama tesko snalazi!?" 

Zatim im poce citati prezimena svojih buducih ucenika! I ona sa X i ona sa W i ona sa SCH.

Drug Gvozdeni zasuko rukav i na cupavoj ruci pokazuje mladim Uciteljicama kako se sav najezio!

"Aiij, digle mu se dlake!" cici mlada, zblanuta Usorka.

"Jel' samo dlake?" pita Drugarica Suarda!

"Samo dlake!" govori Drugarica Usorka. 

"Sta je ovo? Pa jesu li to Njemci ponovo dosli!?" sapce Drug Gvozden, k'o za sebe. 

"Ma ja bi ti sad opet skocio fataj  pusku i ... leti! Poletio bi' sam, ne trabaju mi svjedoci! Ne bi cek'o ni jednog!" vristi on i eksira fildjan. 

Svi dosipaju rakijicu! 

"Jel, dobra?" pita Drugarica Suarda. 

"Uh, jos pitas Mala ...domaca ...dela i vi naspite, eno vam fildjana ...opasne su ovo stvari!" veli Drug Gvozden. 

Svi se po malo oraspolozili jedino Drugarica Prija nikako da dodje sebi! samo pusi i cuga. "Uh s kakvih sam ja visina sisla danas!" 

Gleda kroz zatvoren prozor u djecu kako sutaju napolju loptu bez nekog reda te odjednom vrisnu iz sve snage: "Gooool, goool!" te zapoce neki navijacki ples. Skace k'o Indijanac! "Dali su gol, Nasi!" 

"Dje goool, ko je dao gol?" pita Drug Gvozdeni. 

"Onaj Malac sto je djecu zatvorio u prozore, on je dao gol ... imao dupli pas sa onim debelim, lopta se odbila od debelog, a Malac prihvatio pa degazir'o! Super prodor, akcija za naj gol! 

Drugarice Stamena, Suarda i Usora se gledaju u nevjerici! "Ova nacisto prolupala, cuj djeca u prozorima! 

"A, dje ti Drugar'ce Prijo, vidis gol?" upita nesto sredjenija Drugarica Stamena. Drugarica Prija, brzinski preleti pogledom po svima, "Jel' to nema gola, aiii, djaba onakav dobar prodor!" i onda utihnu, samo ruku ispruzila da mazne sto je ostalo u fildjanu. 

"Druze Gvozdene treba da znas da se jedan od njih zove po nasem!"

"Koji je to?" upita Drug Gvozdeni.

"Eno, onaj zuti a zove se Pavelic. Jel' ti to nesto poznato?" skilji Drugarica Stamena u Druga Gvozdenog. 

"Da me jebes, nesto ne znam ni jednog Pavelica, ne pada mi na pamet!" rece.

"Mozda neki iz Rata!? A" unjela mu se u lice. 

"Ma ne znam, draga zeno ... sta me mucis tim stvarima! Gora si, vjeruj mi od portira Pantelije iz Komiteta!

U mojoj jedinici nije bilo ni jednog Rvata!" sad je vec ljut Drug Gvozdeni.

"A, s druge strane, jel' bilo s druge strane Rvata?" zagonetna je Drugarica Stamena.

"S, druge strane, jest bilo ... bili Njemci i Ustase! Sta me zajebavas Drugar'ce Stamena!" govori glasom punim pretnje! 

"E, pa mali se zove Ante!" 

Grdosija od covjeka, stroposta se na stolicu! 

"Provokacija, provokacija, provokacija!" bilo je njegovo. 

"Ovaj Dnevnik nam je neki iz Uprave podmetn'o! Moramo hitno obavijestiti Komitet. Sekunde su u pitanju. Provokator vjerovatno vec salje svoje Agente u Komitet da nas prijave, da mi ispadnemo Konspirativci! Fataj se Druze Gvozdeni Dnevnika i leti u Komitet ...inace smo najebali! Ovo je vrhunska Provokacija, ispitivanje nase Socijalisticke svijesti, Druze Gvozdeni ... a meni ostale samo tri godine do Penzije! Zar da sad jadna ja, samohrana Majka, sve izgubim a dogurala na trece mjesto na rang listi za stan i da sad robijam kad je cijeli Goli Otok pusten u suzivot sa nama?" nategnu fildjan te briznu u plac! 

Zakukase i one dvije mladje Uciteljice ali ne od straha, one onako iz solidarnosti ili ...jebe! 

"Dobro velis Drugar'ce Stamena, mora se u Komitet iz ovih stopa! Ides ti i nosis Dnevnik. Slobodno reci da sam te ja posl'o! A kako si ti to samohrana Majka kad ti se cerka udala prije pet godina? Da to nije samo zbog bodova za stan?" mudro, vrlo stalozeno zakljuci stari prekaljeni komunisticki kadar Drug Gvozden. 

"Uostalom, ja sam se dokaz'o, zelim da ti dobijes sva priznanja!" 

"Pusti priznanja Druze Gvozdene, ja se bojim Komiteta! Ne znam ti se ja ponasati tako kao ti! I sam si nam pric'o kako je jeben onaj Pantelija, k'o biva radnik na portirnici Komiteta, Portir,  a on ustvari najjaci igrac Komiteta! Ko prodje Panteliju bez problema pred njim je sjajna karijera. Takozvani prvi filter do Generalnog Sekretara ... spona sa Narodom a vamo sam Vlast veca od svake Vlasti! S vrata te sve ispita, ko si, sta si iz kog si Sela, pa ko su ti dva svjedoka da si bio u Ratu, pa iz kog su ti Sela ti svjedoci, imas li jos Staljinovu sliku u kuci ili si je bacio ... i sve tako.

Bacio si sliku Druga Staljina, znaci imao si je ... a ko ti je dao tu sliku? A ti tones, tones li tones!" necu da idem u Komitet, odlucno odbrusi Drugarica Stamena. 

"Dobro, ne moras, e onda odeh ja prijaviti telefonom slucaj al' moram spomeniti da je to u tvom razredu, samo da telefon nije iskljucen, pa sad ti vidi! Znam ja svoj pos'o! Zato i jesam na ovoj poziciji! Znaju Drugovi kol'ko im vrijedim i kol'ko vrijedi svaka moja rijec!" 

"Al' vidjet ce Druze Gvozdeni da sam pila, nanjusit  ce rakiju! Najebat cu jos i vise!" nemocno siri oci! 

"Nece, nece ... ne brigaj ... pravom Komunisti rakija je melem, s tim smo mi u Ratu rane vidali, ruke i noge a bogami i prste, kao ono jednom na Igmanu ...sjekli i rezali! Nazzivooo!" 

"Dobro, ondak ...idem! Drugovi moji ako se ne vratim ... zbogom mi ostajte!" ruku stavila na usta da prigusi plac, savila se, i skupila u struku pa je izgledala jos manja nego sto je bila. Samo joj glava ostala ...velika!

Sve mozes sakriti, kad se skupis ali glavu ...to ne! 

Kod kafane Mostar naleti na moju Majku i Ingrid! Ostalo jos malo vremena da se djeca pokupe iz Skole pa one da djaba ne dangube tamo na travi pred Skolom, taman raspalile po kriglu ladne pive! A ona pjena sva uzmirisala! Obadvije vesele, nasmijane! Lijepe zene! 

"Stani, dje si navrla Stamena? Jel' vec gotova skola? Ajd' i ti klepi jednu pivu!" rece joj Majka i povuce za ruku. Ova posto je vec od one rakijice bila nestabilna samo se skljoka na stolicu do njih. Dodje i krigla pive. 

"Nije Skola zavrsena sa'ce, samo sto nije, jos sat , dva!" rece Drugarica Stamena.

Pita nju Ingrid onako doktorski jel' sad dole sve u redu, jesu li je prosle one bolene zenske mjesecne ...jebajga sta ja znam, kakve stvari!? E, te! Stamena rece da je vise nista ne boli ali i da je sve izostalo, pa se sad plasi da naglo ne krene, tamo gdje ne treba. A i boji se zbog toga kakvog duzeg puta!

"Uuu, a jesi li gdje duze putovala?" gleda u nju Ingrid sa simpatijom.

"Nisam, nikada ... al' kad bih krenula!?

Ko, zna?

Zato uvijek nosam duple gace! Da ne probije! Ako dodje!?" 

"E, to moramo nazdraviti ... gotovo ti je s tim ... slobodna si k'o pticic .. ovaj , mislim mali pticac, jebajiga k'o ovaj ...ptica!" smije se Ingrid i u to ime narucuje jos jednu kriglu. 

"E, blago vama, moje drage zene! Sto se sretne, milina vas je gledati a ja se borim i po stare dane da zadrzim ovo malo sirotinje sto sam stekla! Mogu samo jedno da vam kazem ...ne petljajte se u Politiku ...nikad! Politika je kurva! Tu nema izlaza i puta nazad, nema ni bijega!" 

Mirjam i ja smo bili dvoje najsretnije djece u cijeloj Skoli, Igraonici ... svejedno kako je zovu. Bas je bilo super! Jedino je bilo nezgodno sto smo se izletali po cijeli dan pa sad gladni k'o vukovi! 

Ingrid nam kod Rahmana naruci po ogromnu sampitu i po jednu baklavu. Uzese i one! K'o one im pive otvorile apetit. Do duse onda zene nisu bile toliko debela da su morale da brinu o dijetama. Baklava, dvije, sampita, dvije pa pivo ... ma sve to proleti u zdrava covjeka! Ostane samo zadovoljstvo! Zato sve to i radimo! 

Meni bilo zao naceti kolace. Onakva forma! Nisam ni znao od cega da krenem? To mi je prvi puta u zivotu, zato sam i zapamtio! 

Na putu kuci, moja Majka upita Ingrid: "Imas li ti burmu na ruci?" 

"Jebogati, Zovo, znas da nemam "tu" burmu ali imam u tasni burmu moje Majke! Dala mi s ruke kad sam posla u Svijet!" rece sjetno. 

"Da vidim, matereti!" 

Otvori Ingrid kasnu i iz jednog malog tajnog pretinca osiguranog rajfeslusom izvadi predivnu burmu. Poljubi je, pa onda opet! 

"Da mi je znati, ziva li mi je Majka, eh!?" 

"Ziva je ziva i zdrava ... da nije, samo bi ti se reklo a i burma nebi sijala kao nova? Sigurno sada misli na tebe a i taj tvoj poljubac je osjetila! Garant!" 

"Ziva je ziva, Zova ... ti mene uvijek usrecavas!" presretna, na sred Kastelovog coska, povi se lagano u tijelu i poce Majku sorati sakicama u pleksuz k'o kakav bokser a sve od srece i neke tajne zenske ljubavi, istina blago! 

Da nista ne boli! 

"Stani, jebogati ... tebe pravo ponjelo, pa me razbi k'o dijete zvecku!" 

Majka joj isprica za burme i jebu sa Skenderom te rece da je odlucila da kupi najbolje burme za Kumove Micuna i Hadzihafizbegovicku u Na-Mi preko puta Hotela Palas. Tako i dodjosmo do Na-Me, spustismo se pet-sest stepenika u prostranu trgovinu. Na samom pocetku je stajao dugacki drveni ostakljen pult a u njemu djidjamidje. Parfemi, Crna macka, Pokoseno sijeno i jos svasta, u velikim heksagonim flasama sa staklenim cepom. Na svakom cepu visio je i mali mesingani lijevak namjenjen iskljucivo za presipanje odredjenog mirisa u flasice koje musterija donese. 

Malo podalje, bio je nakit! 

Prodavacica im ljubazno izvadi burme nanizane kao na nekakvu kratku oklagiju od skoro cetrdeset cantimetara. Okladija je pri vrhu bila uza a pri dnu se sve vise i vise sirila. Valjda kao i razlicita debljina ljudskih prstiju. 

"Ovo vam je cetrnaest karatno zlato, ima i garanciju!" rece ljubazna zena. 

"Imaju li neke burme sa vise tih karata zlata?" pita Mjaka sa radoznaloscu.

"Uglavnom, nema jer su burme i prstenje onda vrlo meki, deformisu se, lako se pokidaju i ...tako." rece prodavacica. 

"Brine me samo sto su Skenderove burme bile zuce i sjajnije!" rece Majka. 

"Mislite kod nekog zlatara!? A ima i toga gospodjo, kad se pravi nakit od turskog zlata ali vam je to uglavnom bezvrijedno, naime u njima je svega a zlata ...najmanje! Racuna se da je i to neki nakit, bizuterija se zove, ali ne da se nosi svaki dan! I nije za nekoga koga ...hm ...volite!"

"Dobro, ondak! Bas ste me ubijedili! A sta ako su Kumovima malene ili velike burme!?"

"Imate racun, gospodjo, donesite, vratite i dobit cete broj vece ili broj manje" 

"Halva onda, zamotajte mi u novine evo ove dvije! Te smo Ingrid i ja izmjerile! Ali sad bas nisam ponjela svoju tasnu, a u tasni mi sva lova, moram prvo prebrojat', mislim da cu imati dovoljno, zaboravila kuci tasnu jer danas mi je Malome prvi dan skole pa se sva zblanula, donjet cu pare sutra ili po Malom sad odmah ako treba, poslati!" izdeklamova moja Majka zakljucujuci najveci posao svog zivota. 

"Nismo preko svijeta, eno Vam naseg balkona, kad se malo sagnete ...e, jos malo, sad se vidi  kroz ovaj vas prozor, eno tamo preko Titove ulice ...onaj balkon sa muskatlama! Vidi jos cvjetaju, Majko moja a  Septembar!" 

Gleda je smirena prodavacica. Bladi osmjeh razocarenja joj se navukao na lice. Osmjehuje se kiselo!

Osmjeh je sto mora, za to je placena a kiselo je do nje! 

"Sve sam shvatila gospodjo, osim ono za halvu! Kakva gospodjo Halva? I nemojte dijete slati sa parama! Puno je to novca a ja i ne bih smjela uzeti od djeteta nesto tako! Neka, neka ...drugi put? Drugi put kad naidjete sa parama, ako ikad naidjete!" 

Izlaze iz Na-Me. 

Preko puta ulice iz Hotela Palas izlazi ustirkani gospodin  gromada od covjeka! Vukao je veliku crnu koznu tasnu sa sobom!

Vidjevsi Majku, skide svoj sesir, oslovi Majku ... pa u dva skoka preleti malu ulicu i  poljubi joj ruku! 

"Moj najljepsi ples u zivotu s vama draga Gospodjo!  Bio je to divan Bal u Domu Kulture! Steta sto su ih ukinili! Ma nasa je greska sto ih nismo naucili da plesu! Ha, ha , ha! Bas sam mislio na vas ovih dana,  evo i vucem i neke Senekine stihove, mislim bas Vama posvecene! Otvori carobnu tasnu sa stotinu pretinaca da nadje sto je naumio, a takve tasne se znaju nezgodno razlistati i tamo gdje ne treba da se razlistavaju, tako da im pred noge ispade muska ... pidzama! Onako, tamnoplave i svjetlije pruge a ...sva zguzvana!"

On pokupi, sto je zasr'o!

Majka ga sjetno poljubi u obraz!

On se ozari! Ali starom Psu nikad dosta, upita: "A ko je ova  draga Zoro sa Vama, iranska Princeza? Ja ljepse, Banja Lukom nisam vidio!" 

"E, moj Profesore Ive, nisi pogodija Gospe ti , ovo ti je moja jaranica sa Malte, ma ne sa ove nase  malte, nego one Malte kod Afrike! Specijalista za sunecenje ostarjelih mkuskaraca kad se ima kakva upala pa niko nece da operise, vadjenje uvecanih prostata, presovanje muskih testisa uspaljenih muzeva ... ma sta da ti pricam, vjezbala na Crncima, Doktorica nove generacije!"

"Ljubim ruke, ljubim ruke, Zoro bas je lijepa ali ja moram na popodnevnu nastavu!" I poleti! Pravac Gimnazija! 

"Kol'ki je ovaj cova! Ne do Bog da je sav i svugdje tako vel'k ...ma je se usrala od straha!" puhni Ingrid. 

"Puno je to para Zova za ona dva Hajvan Micun prvi i Hadzihafizbegovicka drugi Hajvan. Necedu ti oni biti dugo u Brak! To burme kosta k'o Himo i Labud ... zajedno! 

"Kosta, kosta ... a posto kosta svjeza kvrgusa sabajle jutrom kad prvi vozovi dolaze u Banja Luku, kada se ni po guzici ne pocesu oni za koje mislis te vole ... da barem vlastitoj umornoj djeci ponude kakav bajat sendvic od neceg sto je ostalo od sinoc? Pokupe mrve po stolu! 

Bez poljupca u obraz ... kad bahnes na vrata! 

I posto kosta mirisna kafa koju ti na vrata donese malteska sokolica a ti vise ni cigare nijedne ... svoje? 

Neka meni Vas mojih Jaranica i moje djece, mojih ... muskatli! 

Vidjela si sta sve moze da se vidi iz daljine i kroz zamagljen prozor Na-Me! 

Zato i kad kosta, to nista ne kosta! 

Treba samo znati sta treba da platis, kad na tebe dodje red!"

Za nas mjere zabrane ne važe!!! Korona je izmišljena!!

 

"Jedini izlaz" premijerno prikazan u "Cineplexxu Palas (17.2.2021.)

Alen Šeranić, ministar zdravlja i socijalne zaštite RS, rekao je da je sve postojeće mjere u cilju zaštite od širenja virusa korona u RS ostaju na snazi do 21. februara 2021.

U Republici Srpskoj zabranjena su sva javna okupljanja u grupama većim od 50 lica, zabranjena je muzika uživo u ugostiteljskim objektima za smještaj, ishranu i piće i sva privatna okupljanja u grupama većim od 10 lica (svadbe, krštenja, rođendani, proslave i drugi porodični skupovi slične prirode).

Obavezno je nošenje zaštitnih  maski u otvorenom i u zatvorenom prostoru i pridržavanje zaštitne mjere fizičkog rastojanja od dva metra.

Most Radija Slobodna Evropa: 'Topli zec' za umjetnike koji kritikuju vlast

Sa novinarom Omerom Karabegom razgovarala su dvojica istaknutih pozorišnih reditelja - Kokan Mladenović iz Beograda i Dino Mustafić iz Sarajeva - čije su predstave dobro poznate pozorišnoj publici od Skoplja do Ljubljane. Tema razgovora bila je odnos vlasti u Srbiji i Bosni i Hercegovini prema umjetnicima i umjetnosti.

Razgovaralo se o ponižavajućem tretmanu kulture u budžetima, zašto u Bosni i Hercegovini lokalni funkcioner prima četiri puta veću platu od zarade istaknutog glumca, kako su poslanici vladajuće stanke u Srbiji sa skupštinke govornice na najprimitivniji način vrijeđali ugledne glumice i glumce, kako se režimski tabloidi u Srbiji i anonimusi na portalima u Bosni i Hercegovini obračunavaju sa umjetnicima koji nisu po volji vlasti, o tome zašto su partijski ljudi u upravnim organima pozorišta u BiH, kako vlast nagrađuje poslušnike, kako su se na proslavi izborne pobede Srpske napredne stranke naši poznati umjetnici, zašto veliki broj umjetnika ćuti i ne reaguje na bahatost vlasti, da li u Srbiji postoji ijedno slobodno pozorište, kako se na indirektan način cenzurišu umetnička djela, kao i o tome zašto su u prvim poratnim godinama pozorišta u regionu bila mnogo hrabrija nego danas.

OMER KARABEG: Gospodine Mladenoviću, vi ste nedavno izjavili da političarima kultura služi za ponižavanje umetnosti. Na koji način oni ponižavaju umetnost?

KOKAN MLADENOVIĆ: Najvidljivije nas ponižavaju preko budžeta za kulturu. S tim novcem ne možete apsolutno ništa do li da preživljavate. Tako vlast kupuje poslušnost ljudi koji rade u teatrima. To je poruka da će im biti ukinuto i ono malo sredstava ukoliko repertoari naših pozorišta prestanu da budu kukavički i uhvate se u koštac sa onim što se dešava oko nas, a dešava se mnogo strašnih stvari. S druge strane, svaki umetnik, koji ispolji građansku hrabrost, prolazi kroz toplog zeca gotovo jednopartijske Skupštine Srbije.

DINO MUSTAFIĆ: U Bosni i Hercegovini je slično kao u Srbiji. Ovih dana sam pročitao da jedan lokalni funkcioner iz opštine Centar u Sarajevu odlazi na bijeli hljeb - tako se u narodu naziva privilegija političara da godinu dana primaju platu nakon što im istekne mandat - sa plaćom većom od 4.500 KM. Ako imamo u vodu da je prosječna plaća u BiH oko 800 KM, onda to dovoljno govori kakav je nesrazmjer između plaća i beneficija političara i ostalih građana. Tokom ove pandemije ljudi koji žive od umjetnosti, za razliku od ostalih djelatnosti, nisu dobili nikakvu pomoć od vlade. Ako vam kažem da glumci, koji su honorarno angažirani, za dva i po mjeseca rada na predstavi dobiju oko 1.000 KM i kasnije maksimalno 200 KM po predstavi, onda vam je jasno kakav je u BiH odnos prema umjetnicima. Riječ je o antiintelektualnoj klimi u kojoj se umjetnici nazivaju budžetskim parazitima i lezihljebovićima i gdje se svako ko svojim djelima može uznemiriti ili kritički pogledati na vlastodršce pokušava marginalizirati ili eutanazirati.

KARABEG: Gospodine Mladenoviću, vi ste žestok kritičar vlasti u Srbiji, da li zbog toga imate posledice?

MLADENOVIĆ: U Srbiji svi koji misle drugačije, a u poslednje vreme i svi koji uopšte misle, bivaju sankcionisani. Nekako sam se navikao da moj pozorišni život bude tamo gde ima dobre atmosfere i gde to što hoću da kažem ne biva cenzurisano ni na koji način. Pozorišno jednoumlje u Srbiji napravilo je klimu u kojoj su nepoželjne predstave koje se obračunavaju s onim što čini naš nesrećni društveni i politički život. U Beogradu je trenutno ponovo ista vlast kao 1990-ih godina - i ne samo to nego i isto eskapističko pozorište koje lažno priziva čistu umetnost. A Andre Bretón u Manifestu nadrealizma kaže da gde god postoji poziv na čistu umetnost ispod toga stoje u stvari najprljavije lične pobude.

KARABEG: I vi ste, gospodine Mustafiću, veoma kritični prema vlasti u BiH. Da li zbog toga imate problema?

MUSTAFIĆ: Moji problemi su uglavnom anonimni tekstovi na portalima u kojima se nacionalisti raznih boja takmiče ko će vas više više uvrijediti ili uniziti. To je jezik vulgarnosti i primitivizma koji naprosto hara javnim prostorom. Taj jezik odgovara našim etničkim liderima tako da se u tome počinju takmičiti političari i njihovi plaćenici koji se javljaju na poprilično opskurnim medijskim servisima. Ovdje nema zvanične cenzure, ali postoji mehanizam koji je suptilniji, a to je redukcija budžeta. Iz godine u godinu smanjuje se budžet za pozorište, posebno onim teatrima u kojima postoji želja za angažiranim, socijalnim, političkim, kritičkim pozorištem. Za mene je mnogo opasnija autocenzura kod nekih mojih kolega - da se stvari ne talasaju, da se duhovi ne uznemiruju umjesto da se govori jasno i vrlo direktno. Mi smo 2000. imali vrlo zanimljiv val, rekao bih skoro katarzičan, suočavanja sa prošlošću u kojem se mnogo zanimljivog dogodilo na polju scenske umjetnosti, ali i u književnosti i na filmu. Sada se, čini mi se, stvari opet kontroliraju, države zatvaraju, sve je manje razmjena i festivalskih gostovanja.

KARABEG: Vlast u Srbiji ne podnosi da je umetnici kritikuju. Recimo, nedavno su poslanici vladajuće partije u Skupštini Srbije najgrublje napali istaknute glumice i glumce koji su kritički progovorili o vlasti?

MLADENOVIĆ: Aleksandar Vučić je mega estradna ličnost sa njegovom opsesijom da bude najvoljeniji, najpopularniji, da svi elektronski i štampani mediji budu prepuni isključivo njegovih intervjua i slika. On jako teško podnosi da bilo ko bude važniji od njega. S druge strane, ljudi kao što je Jelisaveta Seka Sablić, koji imaju fantastične umetničke karijere i koji su doprineli ugledu naše zemIje, bivaju provlačeni kroz živo blato naše skupštine zbog nekog intervjua koji se nije svideo našem predsedniku. Jer ja nemam nikakvih iluzija da su ljudi nišči duhom, koji trenutno pune Skupštinu Srbije, sposobni za samoinicijatvu.To su ljudi koji reaguju na mig svog vođe. Oni su jurišne brigade.

MUSTAFIĆ: U BiH ne postoje crne liste, ne postoji ni ideološka cenzura. Ali najbolji rijetko režiraju, nisu u prilici da rade. Zlo je krenulo onog trenutka kad je kultura ušla u institucije sistema koji je obolio od partokratizacije. Organi upravljanja u pozorištima, koji bi trebali da pomažu umjetnicima u nabavci sredstava i opremanju predstava, postali su neka vrsta političke kontrole. U tim upravama su uglavnom anonimni ljudi koji se nagrađuju za lijepljenje plakata i dijelenje afiša za vrijeme izbornih kampanja. Oni sjede u upravama institucija koje slave 50, 60, 80,100 godina postojanja i određuju standarde tih umjetničkih kuća. To je degradaciji znanja i struke.

KARABEG: Rekli ste da vlast voli da ponižava-umetnost i umetnike, a da li ih se vlast ipak boji?

MUSTAFIĆ: Mislim da se oni ne boje, ali osjećaju nelagodnost. Za njih je intelektualni i duhovni prostor uznemiravajući zato što se osjećaju inferiornim, zato što mu nisu dorasli, zato što nemaju intelektualni kapacitet koji može da apsorbira bilo kakav ozbiljniji umjetnički i kulturni sadržaj. To su ljudi koji nemaju nikakvih kulturnih potreba i navika. Njima je važniji jedan masni estradni refren od bilo kakvog poetskog stiha.

MLADENOVIĆ : Mislim da se vlast ne boji, ali ima opsesivnu potrebu da uspostavi totalni monopol nad javnom reči. A pozorište ima moć javne reči koja se sa scene direktno obraća građanima. Statistike kažu da - ne samo kod nas nego i u mnogo razvijenijim zemljama - broj onih koji imaju kulturne potrebe ne prelazi dva posto. Znači, kad bi svi ljudi u Srbiji, koji imaju kulturne potrebe, izašli na izbore ne bi mogli ništa da promene. Ali radi se o opasnoj moći javno kazane reči. Zato se vlast - bez obzira što mi suštinski ništa ne možemo da uradimo protiv njih - oseća nelagodno.

(Radio Slobodna Evropa)

Rade Šerbedžija: Arsen Dedić naše mladosti, bez njega ništa više nije isto

Prvi put sam ga gledao na televiziji, negdje početkom šezdesetih. Bio je mlad i neobično mršav. Pjevao je neku pjesmu o kiši i jeseni. I danas se sjećam tih riječi: ”Noć, noć, lampioni, ulicom pustom pust vjetar jeca. Jeca i plače nad katedralom, dažd pust u nama…”

U to vrijeme bili su nebeski popularni pjevači poput Ive Robića, Đorđa Marjanovića, Lole Novaković, Dušana Jakšića, kvarteta 4M…

Ali taj posebni mladić, s najbjeljim licem koje sam ikada vidio, sav krhak i loman u ramenima, koji je pjevao sa zatvorenim očima, potpuno me zanio svojim stihovima i svojom muzikom. I ostao sam nekako otrovan tim njegovim arsenizmom od mladosti do dana današnjega.

A sreli smo se prvi put u Gospiću, gdje je Arsen služio vojsku.

Ja sam došao posjetiti svoju tetku Sofiju i jedne večeri otišao u Dom JNA, gdje se prikazivao film velikoga francuskog režisera Françoisa Truffauta ”Jules i Jim” sa Jeanne Moreau u glavnoj ulozi.

Na ulazu u kino salu pružio sam kartu vojniku i prepoznao Arsena Dedića u sivomaslinastoj uniformi. Gledao sam ga zabezeknuto, a on me, cijepajući mi kartu, učinilo mi se nekako posebno pogledao, zastao na trenutak, osmjehnuo se i upitao me:

Koji si ti?

Došao sam posjetiti tetku Sofiju – promrmljao sam.

A otkud si?

Iz Vinkovaca…

Nasmiješio se ponovo i rekao mi:

Ako hoćeš, dođi poslije na terasu za moj stol. Pjevat ću par pjesama…

Dok sam gledao film, koji mi se uistinu jako svidio i postao jedan od mojih najomiljenijih filmova, a kasnije u životu gledao sam ga više od deset puta, mislio sam o Arsenu i o tom našem slučajnom susretu.

Na terasi, koja je bila gotovo identična vinkovačkoj terasi Doma JNA, Arsen je svake subote i nedjelje pjevao s vojnim orkestrom. Za stolom pored pozornice, sjedile su tri gimnazijalke iz Gospića i članovi njegovog vojnog benda. Gimnazijalke su pile Chery Brandy, vojni orkestar je ljuštio pivo, a ja sam naručio Aer-konjak.

Pa nećeš valjda piti taj bućkuriš od pokvarenih jaja i vermuta što zaudara na sumpor!? – glasno se smijao. – Daj meni i mome Slavoncu po dupli Vlahov.

U pauzama između pjesama, ispitivao me tko sam, što radim, bavim li se muzikom…

Rekao sam mu da imam 16 godina, da sam završio drugi razred gimnazije i da se pomalo bavim glumom u vinkovačkom kazalištu…

Poslije svirke, dok smo se rastajali, rekao mi je da dođem i sutra na terasu za njegov stol. I ako hoću da se sutra oko podne pridružim njemu i ovim njegovim mladim prijateljicama u šetnji obalama Novčice.

I tako sam se družio s njim tih dana u Gospiću, pio gorki Vlahov i slušao njegove priče i njegove nove pjesme. Potpuno me opčinio svojim dalmoškim akcentom i svojom divljom, ali i otmjenom prirodom.

Nakon dvije godine, upisao sam Kazališnu akademiju u Zagrebu. Bio sam dosta uspješan student pa me moj profesor Kosta Spaić, za vrijeme zimskog semestra poslao sa studentima četvrte godine u Ameriku, na tri mjeseca, u sklopu neke razmjene studenata preko američkog State Departmenta. Moj prvi let avionom je bio Zagreb – New York s JAT-ovim Boeingom DC 10.

Vratio sam se iz Amerike sredinom srpnja i profesor Spaić je organizirao da me odmah sa zagrebačkog aerodroma prebace u Dubrovnik, gdje je on završavao režiju Molierovog ”Don Juana” na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Stigao sam u Dubrovnik popodnevnim avionom. Dočekao me neki mladi čovjek iz direkcije Ljetnih igara i poveo me autobusom za gradsku luku Gruž, a odatle smo starim dubrovačkim tramvajem krenuli za Stari grad.

Nikada neću zaboraviti taj starinski dubrovački tramvaj, koji je bio jedinstven u svijetu. Bilo je to zapravo nekoliko drvenih vagona bez vrata i prozora, s drvenim klupicama.

Kada smo se s vrha Boninova spuštali prema Pilama, jednome od dva ulaska unutar zidina Staroga grada, rascvjetane bugenvilije udarale su me po ramenima i licu, dok su me zraci toploga sunca u zalasku, milovali i upisivali u moje sjećanje najljepši prizor moga mladoga života koji će zauvijek ostati urezan u moje pamćenje.

Bio sam potpuno očaran tom nenadanom ljepotom i duboko sam udahnuo topli zrak koji se odbijao od starih zidina i zauvijek uselio u moje grudi.

Zabavljao sam se dubrovačkim akcentom moga domaćina, mladoga dubrovačkoga gospara, koji mi je objašnjavao što se kako zove i ponosno pokazivao te pokazivao ulice i znamenite kuće. Onda smo kroz Vrata od Pila ušli u Stari grad, gdje me dočekala široka popločana ulica Stradun.

Sav blještav i pust izgledao je kao neka starinska pista za avione koji su odavde negdje zauvijek odletjeli.

Proveo me moj mladi vodič kroz nekoliko starinskih ulica i odveo me u sobu koja je bila iznajmljena za mene. Stigli smo tek ostaviti moje stvari i odmah požuriti nazad preko Pila na Lovrijenac, čudesnu tvrđavu, izgrađenu na velikoj kamenoj stijeni koja se izdizala iz mora i na kojoj je Kosta Spaić imao generalnu probu Molierovog ”Don Juana”.

Profesor je želio da se ja pojavim u sasvim malenoj ulozi nekoga glasnika. Dobio sam tekst i naučio ga napamet.

Generalna proba je bila već u tijeku, kada sam se popeo uz stepenice te čudesne tvrđave što je kao stara kornjača tamo u moru čvrsto stajala i branila grad Dubrovnik od svih uroka i olujnih valova.

Na ulazu u tvrđavu dočekao me legendarni inspicijent Ljetnih igara Mato Baković.

Jesi li ti mali Šerbedžija? – upitao me.

Jesam – izgovorio sam gotovo bez daha jer je moje lakonoge noge izmorilo ovih 178 stepenica uzbrdo.

Ajde, ajde, dolazi ovamo – povukao me u unutrašnjost tvrđave i zastali smo na čas iza velikog kamenog stuba. – Pazi sad, mali! Iznenadit ćemo profesora Spaića. Sad ćeš uletjeti tamo na sredinu scene i glasno izgovoriti svoje tri rečenice. Znaš li tekst?

Gospodine, gospodine, bježite! Potjera za vama stiže. Dvanaest naoružanih razbojnika… – počeo sam tih nekoliko rečenica, dok me on vodio dublje u mrak i tamnu utrobu kazališne tvrđave. Tu smo stali i čekali na moju repliku.

Sad! – viknuo je Baković i gurnuo me na scenu.

Gospodine, gospodine! – povikao sam glasno i zaletio se prema osvijetljenoj pozornici.

Ne vidjevši ništa od velikih reflektora koji su me zaslijepili svom snagom sam udario glavom o rub velikoga stuba i stropoštao se u nesvijest.

Neki ženski glas je uplašeno vrisnuo. Svi su se sjatili oko mene i polijevali me vodom. Polagano su me pridigli i ja sam tako stojeći nasred te čuvene scene tvrđave Lovrijenac, na kojoj ću devet godina kasnije odigrati svoga Hamleta, ošamućen i raskrvavljene glave, vidio u trećem redu, moga idola Arsena Dedića, koji je nehajno prebacio noge preko stolica i gledao me sa smiješkom dobrodošlice.

Gdje si Slavonac!? – rekao je. – Ne možeš ti bez krvi u teatar!

I tada je počelo naše druženje. Viđali smo se u Zagrebu. On je pisao svoje pjesme i volio mi ih je još neobjavljene čitati.

Njegova karijera je vrtoglavo rasla, ali bogami nisam ni ja zaostajao. Vrlo brzo sam počeo snimati glavne uloge na filmu i televiziji. Za mnoge projekte on je pisao muziku. I tako smo se družili u našemu Zagrebu.

Sjećam se Gabičinog potkrovlja u Gundulićevoj ulici, kojeg je Arsen okupirao početkom sedamdesetih i na čijim smo stepenicama uvježbavali njegove nove pjesme.

Naša slika s tih stepenica bila je i naslovnica čuvene singlice ”Ne daj se, Ines”, za koju je Arsen napisao i muziku i tekst i koja nas je na neki način obojicu proslavila i učvrstila naše prijateljstvo.

Romantična veza Arsena i Gabi dobila je te 1973. godine i svoj sretni epilog. Rodio se njihov Matija. Te godine su se i vjenčali ”jer ne može moj sin biti vanbračno dijete”, znao je Arsen u šali govoriti.

Svadba je bila u Arsenovom omiljenom restoranu ”Kod Barice” podno Sljemena, samo za 12-ero uzvanika. Bio je tu čuveni i u to vrijeme veoma popularni talijanski kantautor Gino Paoli, pjesnik Zvonimir Golob, Arsenova sestrična Ksenija i njezin muž a moj profesor Izet Hajdarhodžić i moja žena Ivanka i ja.

Gino je bio Arsenov kum. Svadba je trajala do ranih jutarnjih sati i mnogo se pilo i čaša razbilo, tako da je čuvena Barica rekla Arsenu: ”Je, gospon Arsen, hranu ne bute platili, ali ove zidove što su ih uništili onaj Talijan i taj naš mladi glumac, čudnoga prezimena, razbijajući čaše i flaše o njih, budete, bog i bogme ofarbali!”

I tako su prolazile godine moga sazrijevanja i bavljenja umjetnošću, a Arsen je uz Shakespearea, Krležu i moga profesora Kostu Spaića bio najvažnija osoba u mome umjetničkom odrastanju. Učio sam od njega mnogo toga. Bio je svestrani umjetnik, briljantan pjesnik i veliki mudrac.

Ali bilo je još nešto među nama. Neka tajna veza koja nas je zbližavala. Neko prijateljstvo starijeg i mlađeg brata. I kada su bila vremena mojih velikih kazališnih i filmskih uspjeha, uvijek sam znao da je on stariji brat.

Jednom mi je poslije nekog koncerta, presvlačeći oznojenu košulju doviknuo: ”Skidaj košulju da se zamijenimo!” I dobacio mi je svoju oznojenu plavu jeans košulju Levi Strauss, a ja njemu dao moju običnu bijelu košulju s etiketom Varteks tvornice iz Varaždina i sa ugraviranim, malim dimnjačarem sa lijeve strane, negdje u blizini srca. Za sreću.

Arsen je bio zapravo i neizmjerno nježan prijatelj. Kad god je bilo ”stani-pani” u životu, kako je znao govoriti, bio je uvijek tu. Jednostavan. Hrabar. Spreman pomoći u svemu.

Od njega se učilo kako pisati poeziju, kako bivati poseban u umjetnosti. I svi su nekako ispadali iz njegova rukava. Od Gorana Bregovića do Darka Rundeka.

Moja opijenost Arsenom tih sedamdesetih i osamdesetih godina je bila neopisiva. Važnije mi je bilo biti gost na njegovim koncertima i pjevati zajedno s njim ”O, mladosti” i recitirati ”Ne daj se, Ines”, od svih mojih uloga koje sam igrao tih godina u teatru.

A onda su došle devedesete, koje su nas razdvojile. Ja sam živio u Londonu i Americi, ali kad god bih se pojavljivao tih devedesetih u Zagrebu, njegova i Gabičina adresa je bila jedna od stanica na koju bih dolazio.

Bio je i hrabar. Kao pisac i pjesnik neumoljivo oštar prema stvarnosti i društvenim događanjima u kojima smo tih godina živjeli.

Njegove pjesme, poput ”Ministarstva straha” i ostalih žestokih, bile su perjanice suvremenog hrvatskog pjesništva, koje je u njemu imalo jednog od najsjajnijih autora, ali i najaktualnijih kritičara, pojava i prilika u kojima smo živjeli.

Arsen je rođen u Šibeniku. Otac mu je bio Jovan Dedić, Srbin iz okolice Drniša, a majka je bila Hrvatica, Veronika Mišković, iz Rupa, nedaleko Skradina, koju je Arsen od milja zvao Jela.

Mnogi veliki ljudi u Hrvatskoj bili su iz mješovitih brakova.

I sam Otac domovine dr. Ante Starčević, bio je mješanac, odnosno imao je i srpskoo porijeklo. Majka mu je bila Milica Čorak, Srpkinja iz Široke Kule. Iz moga rodnoga kraja u Lici.

A i legendarni partizanski heroj Marko Orešković Krntija imao je sličan raspored krvnih zrnaca. Narodna pjesma je pjevala: ”Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda…”

Sudeći po stavovima dijelova hrvatskoga urbanoga društva, među koje ubrajam intelektualce i naročito djelatnike iz područja hrvatske kulture, Arsen nikada nije bio upitan u odnosu na svoje mješovito porijeklo i uglavnom nije imao problema oko svoga identiteta u tim olovnim vremenima kada su mnogi obični ljudi, upravo zbog tih činjenica, imali velikih problema, a mnogi od njih bježali glavom bez obzira ili bili protjerivani iz Hrvatske.

Naravno da je svemu kumovala i velikosrpska politika Miloševića i Ćosića, koja je imala među hrvatskim Srbima svoje vojskovođe u likovima lokalnog policajca Mile Martića i sličnih ”lidera”.

Dok je ta sumanuta politika bombardirala i razarala Dubrovnik, Vukovar, Šibenik i druge hrvatske gradove i sela, zbog čega je hrvatski narod s pravom bio ogorčen i ranjen, vješto vođenom medijskom hajkom, raspirivalo se i usmjeravalo ogorčenje i bijes gotovo prema svim Srbima iz Hrvatske.

U tome haosu stradali su mnogi nedužni ljudi.

Bilo je i apsurdnih situacija. Poznati hrvatski kazališni i filmski režiser Tomislav Radić, javno je napisao pismo najvećem hrvatskom kazališnom glumcu Peri Kvrgiću i zamolio ga, da zato što je Srbin, izađe iz podjele ”Stilskih vježbi”, predstave koju je on režirao i koja je odigrana preko 2.000 puta. Čitava hrvatska javnost se skandalizirala zbog tog Radićevog nacionalističkog ispada.

Vjeran Zuppa mi je ispričao da je negdje početkom novog stoljeća, prilikom nekog jubileja u Teatru ITD, taj isti režiser Radić, prišao Peri Kvrgiću, pružio mu ruku i rekao: ”Molim vas, gospodine Kvrgiću, pružite mi ruku i oprostite mi.” A Kvrgić mu je odgovorio: ”Gospodine Radiću, ruku ću vam pružiti, ali oprostiti vam neću”.

Arsen zbog svoga polovičnoga srpskog porijekla nije imao tih problema. Barem ne javno i koliko ja znam. A pjevao je:

”Tko stoji iza mene

U ovom strašnom vremenu

Vremenu za šovene

Iza jednih je nacija

A iza drugih žene

Jer snaga je u plemenu.

Iza njih njihovi, iza naših naši

To u istom času raduje i plaši.

Drže se jarani, drže se zemljaci

Opet su u igri osobeni znaci.

A tko stoji iza mene

I tko će takvom pomoći

Kad se okrenem nikog

Osim duge sjene

Na cesti poslije ponoći.”

Ta priča o identitetima je, zapravo, u svojoj biti zastrašujuća i opasna. Tragajući za potpunom rasnom čistoćom u okvirima vlastite nacije, ”inženjeri duša” pokušavaju svojim zastrašujućim eksperimentima očistiti svoju naciju od bilo kakvih drugih demografskih utjecaja.

U tome smislu, čisti se i jezik i izmišljaju čak nove riječi i jezični pojmovi, kako bi se hrvatski jezik što više razlikovao od tako sličnih, da ne kažem istih jezika, koji Srbi zovu srpskim, a Bosanci bosanskim jezikom. A Crnogorci će, pretpostavljam, pokušati dokazati kako se crnogorski jezik, najprvi stvorio na ovim južnoslavenskim prostorima.

Takvom politikom izgradnje čistih identiteta, mali narodi ubrzavaju svoju vlastitu propast.

Već sam pisao o tome, pa se ne želim ponavljati, ali s radošću čitam u novome Globusu intervju sjajnoga hrvatskog (ili austrijskog) filozofa Borisa Budena, koji ove moje strahove i strepnje objašnjava na jedan filozofski način. Sasvim točno i zastrašujuće.

Neću više o tome da me ne napadnu opet neki dežurni čuvari i dušebrižnici Hrvatske. A i Srbije. Jer slične stvari se mogu i o onome uzanome dvorištu ispripovjediti.

”O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!”

(A. G. Matoš)

I za kraj, jedna lijepa i duhovita priča o Arsenu.

U proljeće 2015. godine nazvao sam ga i pitao ga, bi li želio biti gost na mojemu koncertu u Lisinskom, krajem lipnja.

Naravno! A što da pjevam? – odgovorio je.

Pjevaj što hoćeš – rekao sam.

A koliko da pjevam?

Pjevaj koliko hoćeš – kazao sam.

A zajedno ćemo ”O, mladosti” i samo te ja na klaviru pratim za ”Ines”…

Tjedan dana prije koncerta došao je u Podsused gdje sam sa svojim muzičarima iz Zapadnog kolodvora imao probe kod našega kontrabasista Pere Ištvančića. Obično za takve prilike njegova žena Dragana priredi pravu gozbu slavonskih i zagorskih specijaliteta. I mnogo različitoga pića.

Pojavio se Arsen sa svojom torbicom na ramenu i rekao: Bok… Pjevat ću dvanaest pjesama na tvome koncertu – i bacio hrpu notnih papira na stol. Svi su se grohotom nasmijali.

Što je, što je smiješno? Mogu ja i više ako treba!

Opet smijeh čitavoga orkestra.

Arsene, pjevat ćeš dvanaest pjesama – kazao sam.

Stvarno? – upitao je, smiješeći se.

Stvarno – odgovorio sam.

Ja sam odlučio na tome svome koncertu u Lisinskom otpjevati samo deset pjesama jer sam već imao dogovorene goste, moga dragoga prijatelja Sašu Lošića i moju kćer Mimi, tako da, kad se zbroji i Arsenovih dvanaest, ispadne preko dva sata koncerta. A ne volim dugačke koncerte, a niti preduge kazališne predstave.

Zamislio sam da prvo otvorim koncert sa svojim programom i gostima, a onda da u drugom dijelu koncerta nastupi Arsen.

Nije pjevao dvanaest pjesama kako je bio najavio. Pjevao je šesnaest pjesama. Ali bio je nezamislivo sjajan.

A ja sam bio ono što sam bio i čitavoga života u odnosu na muziku, njegov najvjerniji obožavatelj. I niti jednoga trenutka nisam pomislio kako mi je preoteo koncert i kako sam ja zapravo njegov gost i njegova predgrupa na svome vlastitom koncertu. Bio je to za mene prirodni tok stvari.

Nismo ni slutili da će to biti naš posljednji susret koji je završio sa sjetnim akordima i stihovima ”Ne daj se, Ines” s kojima se nismo davali godinama drukčijim pokretima i navikama.

Nakon dva mjeseca preminuo je u jednoj zagrebačkoj bolnici. Operacija kuka je bila uspješna, ali je dobio infekciju bolničkom bakterijom. Clostridia! Tako banalna i nemilosrdna smrt.

Umro je kao Mozart. A i bio je naš Mozart i naš Leonard Cohen. Da je pjevao na engleskom ili francuskom, znao bi za njega čitav svijet.

Arsen je legenda koja je obogatila naše mladosti i naša odrastanja. Čovjek koji je bio i ostao inspiracija u umjetnosti i životu. I sada kada ga nema ništa ovdje više nije isto.

”Othodu gospari” u sutonima ovih naših života i našega vremena koje nam je dato na posudbu, a koje, često, ljudi tako sebično i neumno troše. Najbolji odlaze uzdignuta čela.

I Mira Furlan je otišla. Nijemo i gotovo nečujno. Zbog svoje iskrenosti i čestitosti bila je kao Antigona kamenovana. Nepravedno izložena medijskome linču i brutalnim uvredama ostrašćenih nacionalista i neukusnih poruka i komentara nekih kolega i kolegica.

Ostaju za njom njezine briljantne kazališne i filmske uloge i njezino bijelo lice. Ali i njezine rane od kamenja bačenoga na nju. Bolne i krvave.

Danas se u čitavoj Hrvatskoj čuju posramljeni jecaji koji žale za njom i oplakuju njezinu sudbinu. Građanke i građani Zagreba opraštaju se od nje cvijećem i svijećama ostavljenim na adresi na kojoj je nekada živjela.

Čuje se ponegdje i neka mukla šutnja i poneki sasvim neukusni komentar onih koji u svojim bjesovima i mržnji ostaju dosljedni i nepokolebljivi.

Dnevne novine i vodeći hrvatski tjednici pišu panegirike o velikoj hrvatskoj glumici, ne sjećajući se da su tih devedesetih ispisivali najodurnije laži i izmišljotine o toj istoj glumici.

A to je bilo vrijeme rata i nesreća kada su mnogi ljudi vjerovali tim novinama i njihovim senzacionalističkim vijestima koje su često, neistinite i zlonamjerne, služile samo jednome cilju: Da ukaljaju i diskreditiraju sve one koji nisu bili po volji tadašnje politike i ”nacionalnoga ushićenja”.

Poneki se novinari ispričavaju zbog svega onoga što su te iste novine tada činile i pokušavaju tražiti u ime njih oprost i zaborav. I dobro je da se ipričavaju.

Poznavajući Miru, a donekle i njezinu dušu, gotovo sam siguran da bi rekla: Dobro, dobro… oprostit ću vam… Ali ruku vam, nažalost, pružiti ne mogu… A i neću!

Rade Šerbedžija (autograf.hr)

KOLUMNA ANDREJA NIKOLAIDISA: "Banja Luka će stopama Tirane"

Banja Luka je u poslednje tri decenije presla dug put od drugog po velicini grada u Bosni i Hercegovini o kome se nije mnogo pisalo do grada o kome se svakodnevno pise. Nekada se o Banjaluci pisalo samo ponekad, kad se pisalo o uspjehu rukometasa Borca, Marjana Benesa, kajakasa Zlatanu Ibrahimbegovicu... o uspjesima fabrika Rudi Cajavec, Incel , Jelsingrad, o prirodnim ljepotama, o ljepotama banjaluckih djevojaka... Bio je to nekada bosanski grad, na jednakoj udaljenosti ili jednakoj blizini i Sarajevu i Zagrebu i Beogradu. U Banjaluku su voljeli doci i Sarajlije i Beogradjani i Zagrepcani, i umjetnici i privrednici, i politicari i turisti... Ni prevelik - ni premalen - taman, sto bismo nekada rekli mi banjalucki Bosanci. Taman u mnogo cemu. Neki od nas bi cak rekli, taman u svemu!

A danas, jos od vremena naseg "oslobodilackog" i "bratoubilackog" rata, jos od doba kad su u ime "moje" nacije protjerivani svi oni koji su "tudjih" nacija, kada je "nase" protjerivanje "njih"  pravdavano i legalizovano  "njihovim" projerivanjem "nasih", Banja Luka postaje mnogo popularnija. O njoj se "u regionu", a bogami i sire, pise mnogo vise i cesce nego sto se nekada u Jugoslaviji pisalo.

Banja Luka danas, je mnogo poznatija i popularnija od one Banja Luke prije devedesetih. 

Nekada se rijetko pisalo o banjaluckim Predsjednicima opstine, Gradonacelnicima kako se danas zovu, a danas citava regija prica i pise o banjaluckom Gradonacelniku. Evo kako o Banjaluci i njenom Gradonacelniku pise bivsi Sarajlija, danasnji Crnogorac Andrej Nikoladis.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/188200/kolumna_andreja_nikolaidisa_banja_luka_ce_stopama_tirane.htmlhttps://www.slobodna-bosna.ba/vijest/188200/kolumna_andreja_nikolaidisa_banja_luka_ce_stopama_tirane.html

*****************************

Piše: Andrej Nikolaidis

Ko ima stomak za to - ja nemam - može pogledati snimak na kojem se, navodno, vidi kako grupa građana Bihaća brutalno prebija migranta.

Godinama me već ne zanima horor kinematografija: nisu mi potrebni filmovi da bih bio uplašen. Digitalizovano filmsko nasilje, nalik na ono u first person shooter video-igricama: to još mogu otrpjeti. To je način na koji neljudsko vizuelizuje nasilje, način na koji dotovi i bajtovi dočaravaju krv i meso. Riječ je o filmovima u kojima je nasilje ljudi nad ljudima prikazano na način na koji su nasilje zečeva i ptica-trkačica nad patkama i kojotima prikazivali crtani filmovi našeg djetinjstva: posthumana zabava za tehniku.

Ono čega mi je dosta je takozvano „umjetnički prikazano nasilje“, dakle ljudsko, odveć ljudsko nasilje sa svojom zombi-idejom umjetničkog koje transcendira. To je, valjda, za ljude koji drže kako država, društvo, priroda i - iznad svega - tehnosfera nisu dovoljno nasilni, za one koji drže kako je svijet u kojem te neko stalno gazi, udara i probada, pa se od tebe očekuje da i ti to radiš drugima jer to je načelo, manjkav zato što je nedovoljno nasilan, pa gnusobu treba često i znalački kadrirati.

Snimak iz Bihaća je, čitam, za takve. Ako sam dobro razumio članak čiji autor ulaže nemali trud da na pristojan i nenametljiv način opiše video-zapis monstruoznosti o kojoj ga je zapalo da izvijesti, u pitanju je akt osvete. Migranti su, valjda, pretukli nekog mladića. Onda je njegov brat okupio raju i uzeo stvar u svoje ruke. Neko je imao potrebu da proliva krv a neko da snima. Rezultat je bosanska verzija snuff filma.

Nekako u isto vrijeme do nas stiže i priča o bosanskoj verziji Petrograda. Petar Veliki je svojim „Parizom istoka“ iliti „Venecijom sjevera“ želio označiti politiku otvorenosti ka Evropi i njenim uticajima: kako kulturnim, tako i, kako to već ide, ekonomskim. Kada grad želiš pripodobiti novoj vladajućoj ideologiji, najlakše mu je promijeniti ime - tako će, napokon, i Petrograd postati Lenjingrad. Nešto je kompleksnije, no ni izbliza tako zahtjevno i ambiciozno kao gradnja posve novog grada, intervenisati u, da tako kažem, fizičkom urbanom prostoru: probiti bulevare, graditi trijumfalne kapije i spomenike, koji će istovremeno biti obilježja slavne prošlosti i putokazi u svijetlu budućnost.

Na margini povijesti velikih ideoloških zahvata i graditeljskih pothvata koji su ih pratili Draško je Stanivuković odlučio da uljepša Banju Luku: da gradu da svoj pečat, da estetski artikuliše svoju mladu vladavinu.

Objavio je da je osnovao „komisiju za lijepo“. Zadatak komisije je da zaustavi „ružne građevine, ružne mostove, ružne ulice, ružne sokake”. Stanje na terenu je dramatično, a Stanivuković ga opisuje ovako: “Kod nas imate jednu zgradu žutu, treću narandžastu, petu zelenu, jedna deset spratova, druga 14 spratova”. Posao komisije, ako sam dobro shvatio, biće ne samo da zaustavi ružnoću  budućih građevina, mostova, ulica i sokaka, nego i da proljepša već postojeću ružnoću.

Ne znam da li Draško to zna, ali njegova ideja nije nova: čak ni na Balkanu. Banja Luka će, naime, stopama Tirane. Dok je vodio taj grad  Edi je Rama, u pokušaju da ga uresi i izbori se sa sivilom enverhodžinskog graditeljstva, socijalističke zgradurine ofarbao u jarke boje - onako, kao na Karibima. Rami nije trebala komisija: čovjek je, naime, likovni umjetnik. Rezultat je, međutim, bio jeziv. Diler koji bi radio sa drogom koja pred oči donosi slike Tirane nakon Ramine intervencije bio bi jedini diler u istoriji koji je umro od gladi.

Draško, jasno je, smjera ne na rasplamsavanje, nego na smirivanje kolorita i oblika. Ramu je zanimala ekspresija – slobodnom upotrebom boja želio je dočarati slobodu koju je Albanija nakon pada komunizma dočekala. Draško, shodno svojoj urbanočetničkoj ideologiji upakovanoj u celofan vladavine prava, želi regulaciju, želi uvođenje u, takoreći, legalne estetske tokove.

Da, ružno je. Gdje god da si u ovim našim zemljama, svugdje ista priča. Kako sam pisao u “Odlasku”:

“Gledaš u put ispred sebe: sve, dokle pogled seže, beskrajno je ružno. Divlja naselja bez kanalizacije. Kuće bez fasade, ili sa rozim fasadama, kuće bez krova iz čijih zidova viri željezo, jer će vlasnik, čim dođe do novca, podići još jedan sprat. Svaki put kada prođete tim putem, bilo kojim putem, sve je samo još ružnije. Jer siromaštvo je ružno. Pohlepa je ružna. Bezakonje je ružno”.

Kao što je ružan rat, kao što su ružni zločini, kao što je ružno i poraće, sa svojom ružnom tranzicijom, ružnim “biznismenima” i “investitorima”,  ružnim političkim sistemom i ružnim nacionalizmom - kao što je ružno sve ono iz čega je niklo ovo naše doba. Kako bi onda građevine, kao spomenici tog vremena, mogle biti lijepe? Čak i da po standardima neke komisije koju je oformio desni populista lijepe jesu, ta bi navodna ljepota u oku mediokriteta, posađena sred gnusobe, bila groteskna.

Estetska hirurgija ne pomaže, to prosto ne radi: ni na ljudima, ni na gradovima.

Koja komisija može uljepšati građevine-spomenike vremena u kojem ljudi bez posla, oni što do sljedećeg rata zapravo nikome ne trebaju, po poljima jure ljude koji takođe nikome ne trebaju, ni tamo odakle su ni tamo kamo su pošli, a onda snimaju kako ih nasmrt tuku, jer vjeruju da je krvoproliće lijepo i vrijedno da bude sačuvano od zaborava?

(Žurnal)     

BORIS BUDEN: Intervju

 

                                                                          Boris Buden, foto: Paun Paunovic/Cropix

Razgovor vodio Srđan Sandić

Povodom knjige „Transition to nowhere / Tranzicija nigdje“ razgovarali smo s istaknutim filozofom i sveučilišnim profesorom Borisom Budenom, koji živi i radi u Berlinu.

Kada se gugla vaše ime, piše da ste austrijski filozof. Kakvo je zapravo vaše identitetsko određenje u tom smislu? Biti nečijim filozofom.

Čini mi se da nemam nikakav identitet i da vam priznam, uopće mi ne fali. Sjećam se vremena kad nitko nikoga nije pitao za taj identitet. Danas je drugačije. Ne možeš ne imati ga. I nitko te ne pita želiš li ga ili ne. Tako je nastao i moj austrijski identitet. Iz puke činjenice mojeg posjedovanja austrijskog državljanstva. Sve ostalo što se učitava u frazu „austrijski filozof“ nije pod mojom kontrolom. A učitava se svašta, cijeli niz proizvoljnih svojstava pa tako i to da sam, kako kažete, nečiji filozof, kao da pripadam kanonu „austrijskih filozofa“ zajedno s, recimo, Husserlom, Wittgensteinom ili Popperom. Naravno da je to besmislica, ali nije najgora s kojom moramo živjeti protiv svoje volje.

Pa što je onda identitet ako nije stvar slobodne volje?

Nužnost! Nešto što nam je nametnuto i što negira naše pravo na slobodni izbor. Identitet je ideologija koja bez konkurencije vlada suvremenim svijetom. Ako se danas još uvijek može govoriti o iskustvu totalitarizma, onda mu je ime „identitet“. Ali nije bilo uvijek tako. Nekada su karakterizacije kao „austrijski filozof“, „američka glumica“, „češki pivopija“ itd., služile jednostavnoj geopolitičkoj, odnosno kulturnoj orijentaciji u svijetu. Garantirale su kakvu-takvu usporedivost razlika i njihovu relativnu ravnopravnost. Tko je spominjao nacionalnu pripadnost, uvijek je pod njom podrazumijevao i nekakvo društvo. Sa stupanjem identiteta na svjetsku političku scenu taj dubinski, društveni karakter nacije se izgubio. Ona je danas ime za identitetsku zajednicu. I što je sadržajno praznija, to je politički efektnija. Raspad Jugoslavije i nije bio ništa drugo nego rat identiteta koji je nepovratno uništio društvenu supstancu naših nacija. One su iz njega izašle kao prazne identitetske ljuske bez ikakvog društvenog sadržaja.

Kažete u jednom razgovoru da smo „na novom početku za koji ne znamo čega je to početak“. Važi li to i za današnju situaciju? Je li ona, u tom smislu, također „radikalna“?

Ljudi danas shvaćaju da kriza u koju smo ušli nije nikakav ciklički poremećaj koji samo nakratko prekida inače postojanu normalnost. Ona je radikalna utoliko ukoliko može biti fatalna. Decenija u koju smo upravo ušli bit će odlučujuća. Ako se do 2030. emisije stakleničkih plinova ne prepolove, odnosno ako se do polovice stoljeća ne svedu na nulu, izgubljeni smo. Klimatska će katastrofa biti neizbježna. Dakle, nema više „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“.

Nema više opravdanja za oportunističko kalkuliranje. Ili ćemo sprovesti radikalne promjene, ili nas neće biti. Radikalno se odnosi na promjenu u samom načinu reprodukcije života. Nema više tabua koji se ne smiju dovoditi u pitanje. Nije to ni koncept ekonomskog rasta, ni privatno vlasništvo, ni sam kapitalizam. Ne možemo svi živjeti kao Amerikanci i trošiti onoliko energije koliko troši prosječna američka obitelj. Zemlja to ne može podnijeti. Dakle, ne samo da taj način života odnosno kapitalistički način proizvodnje koji ga omogućuje ne mogu više biti ideal svima ostalima; oni se moraju radikalno promijeniti.

Odnosi li se to i na nacije, na primjer na ove naše iz takozvane regije?

Upravo na njih se to i odnosi. Ako se one radikalno ne promijene, dani su im odbrojeni. Nedavni izvještaj demografa okupljenih oko Eurostata tvrdi da će za dvadesetak godina u Hrvatskoj polovica stanovništva biti starija od 65 godina. Do kraja stoljeća preko 60 posto populacije bit će „starci“. Po tom scenariju za tridesetak godina Hrvatska će izgubiti milijun stanovnika. A na kraju ovog stoljeća u zemlji će živjeti tek nešto više od milijun i pol stanovnika, ne više u nacionalnoj državi nego u nekoj vrsti masovnog staračkog doma. Isto važi i za ostale zemlje regije. Srbija bi trebala imati čak manje stanovnika od Hrvatske.

Ti statistički trendovi se projiciraju na temelju parametara koji važe danas. Ali oni se sutra mogu u potpunosti promijeniti.

Ali što ako se ne promijene, ako u svijesti ljudi odnosno u politici koju oni podržavaju ne dođe do nekog radikalnog obrata? Onda ovaj scenarij odumiranja nacije postaje sasvim realističan. Za mene osobno, a ja se niti osjećam Hrvatom niti volim Hrvatsku, taj scenarij uopće ne zvuči pesimistično. Ljudi ima dovoljno na svijetu, čak će ih u dogledno vrijeme biti još i više. U Nigeriji je polovica populacije mlađa od 19 godina. Ta zemlja će krajem stoljeća imati 800 milijuna stanovnika. Razloga za paniku dakle nema. Potrebno je samo dovesti u pitanje hrvatsku nacionalnu ideologiju, dakle ideološke pretpostavke na kojima je ustrojena danas dominantna ideja hrvatske nacije. To je na prvom mjestu rasistička dogma da su Hrvati samo oni koji su rođeni od oca Hrvata katolika i od majke Hrvatice katolkinje, dakle logika krvi i tla na kojoj je uspostavljena suvremena hrvatska država. Kako tu ideologiju izričito ili prešutno podržavaju gotovo svi u čijoj se odgovornosti nalazi budućnost Hrvatske, uključujući i vodeće hrvatske demografe, izlaza, kako se čini, nema.

Oni će i dalje bulazniti o Hrvaticama koje će najednom početi rađati po petero djece, zahtijevati zabranu abortusa, obećavati rapidni rast standarda koji će zaustaviti odlazak mladih ljudi u svijet i čak osigurati njihov povratak. Ali neće primijetiti da su im ljudi tu iza ugla, kod Bihaća, ljudi koje, kad pređu granicu, njihova država batina, pljačka i protuzakonito izbacuje natrag u Bosnu. Ali u tome i jest problem hrvatske nacionalne ideologije i, općenito, hrvatskog domoljublja, da reže granu na kojoj nacija sjedi. Hrvatskim ideolozima i političarima nedostaje najjednostavniji instinkt za preživljavanje. Tako, umjesto da stvore nekakav plan imigracije, privlačenja i prihvaćanja migranata koji su nasušna potreba proste reprodukcije društva, uvjet za bilo kakav ekonomski prosperitet, oni su svoju naciju uvalili u ulogu frontex batinaša. Sasvim u skladu sa svojom tisućljetnom kulturom. Nacija koja ima takve ideologe i političare ni ne zaslužuje da preživi.

Kako u tom kontekstu vidite ovu pandemiju i njezine implikacije?

Ljudi su manje-više svjesni toga da je ona samo simptom jedne daleko teže bolesti koja nam prijeti iz budućnosti. Mi još ne znamo što će nas sve snaći, koje još nepoznate boleštine će izroditi globalno zatopljenje, kakve će nesagledive posljedice prouzročiti za sada još nezaustavljivo uništavanje prirode. Ipak, nešto smo već naučili iz ove krize. Društvena solidarnost, briga za slabije i nemoćne, svjesno ljudsko udruživanje s ciljem zajedničkog djelovanja, i ono najvažnije, nužnost racionalnog planiranja u skladu s društvenim svrhama, to je ono što nam stoji na raspolaganju pred nadolazećom katastrofom. A tu katastrofu, i to danas postaje sve jasnije, nećemo spriječiti ako ćemo i dalje slijediti logiku beskonačnog ekonomskog rasta i ako ćemo dati da nas poput slijepaca i dalje vodi takozvana nevidljiva ruka tržišta. Ona nas je i dovela na rub katastrofe. Došlo je vrijeme da ponovo izmislimo socijalizam u kojem će čovjek biti drug ne samo drugom čovjeku nego i prirodi, onoj izvan sebe kao i onoj u sebi.

I u vašoj novoj knjizi „Transition to nowhere“ bavite se problemom postkomunizma. O kakvom je to povijesnom procesu riječ? O povijesnom napretku ili možda regresiji?

Kao i u prethodnim knjigama inzistirao sam na tezi da je takozvana postkomunistička tranzicija ideološka zamka u koju je kapitalistički Zapad, pobjednik Hladnoga rata, uhvatio bivša socijalistička društva osiguravajući sebi apsolutnu dominaciju i neograničenu kontrolu nad njima. Uspio im je nametnuti jedan cilj bez alternative, cilj slijepog dostizanja Zapada. Sva njihova budućnost time se svela na ponavljanje nečije tuđe prošlosti. Štoviše, postsocijalistička društva stavljena su pod neku vrstu zapadnog tutorstva, poput nekakvih maloljetnika povijesti nezrelih za upravljanje vlastitom sudbinom. To je bila cijena integracije u globalni kapitalizam u kojem je mnogima od tih društava suđeno da nikada ne dostignu prosperitet i moć svojih gazda i profitera.

Kako je Hrvatska, ako je, okončala tu tranziciju? Submisivno? Je li mogla drugačije?

Okončala ju je kao vazal bilo najmoćnijih zemalja Europske unije, kao Njemačke na primjer, bilo Sjedinjenih Država odnosno NATO pakta. Taj vazalni odnos ima jasan neofeudalni karakter. Tranzicija je u tom smislu proces upravo suprotan prosvjetiteljstvu. Dakle, ne izlazak iz samoskrivljene nezrelosti, u čemu je Kant vidio smisao prosvjetiteljstva, nego upravo suprotno, dragovoljno prihvaćanje tog stanja vlastite nezrelosti i potrebe za tutorstvom.

Korak, dva unatrag: kada i kako je kod nas zapravo započela ta tranzicija?

Ako mene pitate, proces tranzicije u Hrvatskoj započeo je onda kada je na Trg Republike vraćen spomenik banu Jelačiću. Još danas mi nije jasno što je tadašnja hrvatska malograđanska inteligencija, koja je to izvela, vidjela loše u ideji republike. Kakvu to antidemokratsku, komunističku ideologiju, kakav to totalitarizam ili, božemesačuvaj, jugoslavenstvo? A još manje mi je jasno što im je ondje trebao Jelačić, onaj koji je kao habsburški vazal u ime feudalnog apsolutizma u krvi zatro građansku, demokratsku revoluciju. Ali, kako se ono kaže: Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.

Danas, nakon što je tranzicija završena, čini se da je Jelačić s pravom na svome placu. Da svjedoči o kontinuitetu hrvatskog vazalstva, od Jelačića, preko Pavelića do Plenkovića. Tuđman, ipak, ne spada u taj kontinuitet. On je bio suverenist, barem u pokušaju. Odveć se ugledao na svog vođu i učitelja Josipa Broza, jedinog pravog suverena kojeg su narodi na ovim prostorima ikada imali. Ali nije imao njegove kapacitete, ni intelektualne, ni političke. Ipak, umro je sretan, u zabludi da je ostvario samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Je li sad napokon završilo to vrijeme tranzicije, i ako jest, kako znamo da jest?

Podnaslov moje njemačke knjige o tranziciji objavljene prije desetak godina je „O kraju postkomunizma“. Ne dakle o kraju komunizma, nego o kraju procesa izlaženja iz njega. Taj proces nije dovršen kada je postignut nekakav njegov povijesni cilj, na primjer kad je napokon ostvarena društveno stabilna, ekonomski prosperitetna i kulturno oplemenjena demokracija – na ovom se mjestu obično dodaje: „zapadnog tipa“.

Naprotiv, tranzicija je dovršena onda kada je taj cilj potrošio svoju privlačnu energiju, kada se cijela teleologija postkomunističke tranzicije rasplinula u realizmu privatizacijske pljačke, korumpiranih elita, postindustrijske pustoši, emigracije, primitivnog klerikalizma, intelektualne dekadencije i kulturne provincijalizacije, ukratko u tuzi i bijedi perifernog kapitalizma. Danas samo neoliberalni talibani još zahtijevaju konačno ostvarenja tranzicijskog cilja koji oni vide u fantaziji nekakve „normalne, uređene države“ koja će se odreći svih svojih funkcija osim one da bude servis za akumulaciju njihovih profita.

Većina eseja u ovoj knjizi traži odgovore na politička i povijesna pitanja u praksama i djelima suvremene umjetnosti. Zašto baš u umjetnosti? Zar povijesno odnosno političko znanje nije u stanju samo odgovoriti na ta pitanja?

Nemoguće je tu knjigu disciplinarno definirati. Ja nisam nikakav kritičar ili povjesničar umjetnosti. Također nisam napisao ni nekakav traktat iz estetičke teorije. Štoviše, nisam odabrao ni teme tih eseja. Naprotiv, svi ti tekstovi su naručeni i svi su napisani za novac. Načelno ne želim prikrivati činjenicu svog najamnog rada u sferi kulture i umjetnosti, dakle realnost materijalnih, proizvodnih pretpostavki svog navodno autonomnog autorstava. Nisam ja kao autor s originalnim idejama prišao umjetnosti i ponudio joj svoje usluge. Upravo obrnuto, umjetnost je došla k meni i ponudila mi novac za tekstove na teme koje je sama odabrala.

Ja dakle nisam ni pisac, ni umjetnik, ni teoretičar ovoga ili onoga, ni novinar, nego neka vrsta kondotijera u današnjoj Republici slova, suvremenoj reprodukciji onoga što se u renesansi i prosvjetiteljstvu nazivalo Respublica Literraria. Kondotijer dolazi od talijanskog condottiero što znači naprosto kontraktor, onaj koji radi po ugovoru, ili ako baš hoćete, plaćenik.

To odudara od predodžbe slobodnog umjetnika, intelektualca koji ima svoju jasnu poziciju i ulogu u javnosti nacionalne kulture.

Suvremena umjetnost je globalni sistem koji je već odavno progutao i probavio koncept nacionalne umjetnosti. Ona nema više nikakve veze s onom starom predodžbom o umjetnosti kao podrubrici kulture u smislu listanja starih novina: najprije vanjska, pa unutarnja politika, pa ekonomija, pa kultura i u njoj umjetnost, a na kraju sport, razonoda i vrijeme. U tu transformaciju spada i otvaranje umjetnosti prema svim temama suvremenog života, kulture, politike, povijesti, kao i prema znanstvenim disciplinama. Nema više te discipline znanja koja nije dobrodošla u suvremenoj umjetnosti, kao što je, s druge strane, suvremena umjetnost dobrodošla u svim sferama modernog znanja. U tom smislu se može reći da sam i ja umjetnik, naravno, ne u smislu u kojem stara nacionalna kultura razumije tu profesiju.

Gotovo svi eseji u knjizi izvorno su napisani na engleskom. Spada li ta činjenica također u transformaciju o kojoj govorite?

Tako je. Suvremena umjetnost, i ne samo ona, nego čitavo područje suvremene proizvodnje znanja, kulture, ekonomije i politike, pa tako i ta današnja Republika slova ima svoj „materinji“ jezik, koji je, jasno, engleski. Mladen Stilinović koji je početkom devedesetih skovao onaj slavni slogan da „umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik“ bio je potpuno u pravu. Ta činjenica ima, naravno, dalekosežne posljedice po nacionalne jezike, naročito ovako male i nemoćne kao što je hrvatski – koji nacionalisti još uvijek pokušavaju nasilno odvojiti od srpskog, bosanskog ili crnogorskog, tako samo ubrzavajući njegovo propadanje i odumiranje. Već danas taj je jezik velikim dijelom revernakulariziran, sve više upotrebljiv samo još u nevažnim domenama života i rada, u svakodnevici, obitelji, u zatvorenom lokalnom svijetu vazalne državice na periferiji globalnog kapitalizma.

Uostalom, studija „Evropski jezici u digitalnom dobu“, koju je nedavno izradila grupa od preko 200 eksperata jezične tehnologije, došla je do zaključka da 21 od 30 europskih jezika koje su istraživali ima slabu ili nikakvu digitalnu podršku. Uvjereni su da većina europskih jezika neće preživjeti digitalno doba. Nije potrebno napomenuti da je hrvatski među njima. Skora budućnost će nam tako dati odgovor na pitanje tko će prvi odumrijeti, nacija ili njezin jezik. Što se prvoga tiče, nije mi žao. Kad je o jeziku riječ, treba sve učiniti da se on spasi, a na prvom mjestu osloboditi ga iz nacionalističkog kaveza u kojem mu nema opstanka.

I za kraj, umrla je Mira Furlan. Poznavali ste je?

Da, jesam. Zato s nelagodom danas promatram kako se u Zagrebu naveliko slini za njom. Kasno. Ali njezin suprug, Goran Gajić, kojeg se danas u tom kontekstu spominje samo još kao, je l’, onog Srbina zbog kojeg je nastao čitav problem – da je voljela Hrvata, valjda bi sve bilo u redu – on je još živ. Gajić je, i to mladi ljudi ne znaju, također dijete sa zagrebačkog novovalnog asfalta, lik iz Zvečke i s duvanskog puta. Ako se sad stide zbog toga što su napravili Miri, neka pozovu Gajića da mu to u oči kažu. I on je, na svoj način, bio dio te novovalne kulture kojom se sad svi toliko ponose. S druge strane, možda je Marx bio u pravu kad je rekao da je stid revolucionarni osjećaj. Možda je hrvatska kultura kojoj je trebalo trideset godina da joj taj stid dođe iz dupeta u glavu nešto naučila. Možda se promijenila. Možda će sad imati hrabrosti da se ispriča ljudima koje je izvrijeđala i otjerala dok su još živi. Istina, Mira je mrtva, ali Dubravka Ugrešić je još živa, Rada Iveković je živa. Što čeka Filozofski fakultet? Da umru, pa da i on počne sliniti.

Jutarnji list, 05.02.2021.

Peščanik.net, 11.02.2021.                                         

Angel Trajkovski - Gele: NASA PUTOVANJA(3)-Partizanske (CSSR),avgust 1968 g.

 Dragi nasi,

u nekoliko navrata smo putovali u pravcu prema nekadasnjoj CSSR(sadasnja Slovacka) u grad Partizanske u godinama oko 1968.,putovali smo autima preko Austrije (Bec-Bratislava-Partizanske,ponekad nasim "Sofronijem" preko Madjarske, svracajuci na jezero Balaton (gdje smo imali jedan nezaboravan susret sa jednom zenskom odbojkaskom ekipom iz Rusije), pa u Budimpestu...

Prije polaska na put smo se svi "obezbijedili" nekim stvarima koje su bile veoma trazene u CSSR, oni toga jednostavno nisu imali.Odlazili smo u Trst,kupovali farmerke "Levi Strauss,patike "Superge",suskavce(to smo kupovali najcesce u Becu)...

U Budimpesti smo uvijek uzivali na obali Dunava:

Turniri u Partizanskom su bili veoma interesantni,igrale su najbolje ekipe okolnih gradova,a istovremeno bili i turniri zenskih kosarkaskih ekipa...Mnoge price se mogu ispricati o dogadjajima sa plesa na Salasu,a i poslije toga.Nek su ostali u vezi i poslije naseg odlaska, a  "neki" u dozivotnoj vezi...

Evo ekipe "Borca" sa Turnira od 4.avgusta 1968g. u Partizanskom:

Stoje s lijeva na desno: Branislav Kljajic_kljaja,Vladimir Miholic-Vladek,Miso Hinic-Hina,Dragan Obradovic-Griska,Lazo Roljic-Zola,Branislav Majkic-Majk

Dole:Borislav Raicevic-Kiki,Zlatko Galijas-Gale,Djoko Kaludjerovic-Sopen,Angel Trajkovski-Gele,Tihomir Divjak-Kikan i Miroslav Danis-Skljoja

U sali, nasi najvatreniji navijaci, medju njima prof.Dragojla Tosic

Igrali smo 1968.Finale sa domacinom, koji je bio uspjesniji u samoj zavrsnici meca. Najbolji strelac Turnira je bio Karol Vlcko, a najboljim igracem je bio proglasen Angel Trajkovski...Koincidencija:Karol je bio suprug starije sestre moje buduce supruge Jolane-Oke (vidi se na slici), mozda je "rodbinska" veza meni pomogla...

Nasi domacini su bili prema nama veoma ljubazni, gostoprimljivi i u njima je bila uvijek prisutna velika zelja da odu u Jugu, oni su prosto obozavali nas Jadran i nisu krili da su nam mnogo, mnogo, zavidjeli.Lako se moze doci do podataka da su napr. Opatiju prije Drugog svjetskog rata proslavili upravo najcesci gosti, gosti Cehoslovacke, ali tada je Cehoslovacka bila jedna od najjacih ekonomskih zemalja Evrope...A CSSR su godinama oko 1968. bili pod tvrdom stegom Istocnog bloka i nisu mogli putovati...

U Partizanskom je radila ogromna fabrika gumene kineske obuce sa oko 15.000 zaposlenih (najvise Kineza i Vijetnamaca),a nas najvise su zanimala jeftine,ali dobre sportske patike "Sangajke",koje smo svi kupovali i nosili nasoj raji u BL...

Svi rastanci,nasi, odlasci su bili sa mnogo emocija,suza...obecanjima da cemo se uskoro vidjeti na nasem Jadranu, a eto ja sam jedan od rijetkih koji svoje obecanje ispunio.

Na slici: Lazo i moja buduca supruga(nazalost preminula 2015.) sa njenom prijateljicom na ispracaju pred nas povratak prema BL

Pozdrav Vasim porodicama, pozdrav Vama.

                                                      Vas Angel