Wednesday, November 03, 2021

Vladislav Bodnaruk - Toba: 49. dio Stizu Micunovi Svatovi

 

Zamirisase i prvi cevapi u obliku pleskavica! Micun je bio fasciniran Majkinom idejom da to sve turne u pljeske.

"Bolje ovako, sto puta, nista mi ne propada na zeravicu a i lakse se okrece."

Ujak Jovan je bio prava zvijezda veceri. Pun viceva, onako malo prostijih, pa to svima bilo bas nekako milo. Takav je nas Narod, cim neko nekom nesto opsuje, oca, mater i slicno ... njima se odmah razgali srce.

Mene i Mirjam nos'o po dvoristu malo krkace a malo onako!

Pitao nas volimo li Skolu i kakav nam je Ucitelj? Mi rekli da nemamo ucitelja vec samo uciteljicu a ja jos dod'o da zna biti ljuta k'o pas al' otkad se udala za Panteliju ... postala ljuca sto puta. Kaze da pascad nece da je postave za direktoricu banjalucke Gimnazije samo zato sto nema neke visoke Skole.

"A ja sam joj rek'o da mi nismo krivi sto je nasa skola prizemnica! Ona meni rekla da ja jedem govna!"

"Tako ti rekla? Sutra me vodite u vasu Skolu da ja upoznam vase drugare ... i tu ljutu! Vazi li, i da ja vidim sta ti to treba da jedes!?" 

Hadzihafizbegovicka nije skidala pogleda sa Ujaka Jovana. Sve mu se priblizavala i cesala o njega, kad god bi mu mogla prici sto je bilo vrlo tesko od Ingrid jer je vukla sa sobom Arona.

A i Aron bleho u Ujaka Jovana! I on bi se pribio uz njega! Kad bi nekako moglo.

"Zajeba tebe Zora Ingrid! Obeca ti das' se udati za Jovana a dovela ti tog tvog malca iz Amerike! Stas sad' jadna? E da si bolje gledala sad bi bila dama! Prepusti ti to meni ... eto tebi mog Micuna i malca Arona i mirna Bosna!" smije se zlurado Hadzihafizbegovicka.

"Meni se cini da si ti zaboravila nas dogovor u vezi mog vjencanja, draga

Hadzihafizbegovicka?" rece kroz smijeh Ingrid.

"Nisam, jaranice moja, nisam ... samo se malo zezam s tobom! Al' dobar Jovan ... pravo ... ono dobar!" 

Vise se nije znalo broja komsijama! Nema ko nije sletio do Micunovog rostilja. Hrane na pretek! Svako nesto prinjeo! 

"Stala malo vatra ljudi, ne nabacujte tol'ko mesa dok ja ne razgorim! Ima li kakvih novina da novo drvo nalozim?" 

"Ima, dje da nema, evo!" povika Majka  i baci debeli englesko-srpski rijecnik pravac u vatru! Vatra buknu, rasplamsa se velikim plamenom i uhvati drvo. 

"Sta to uradi Sestro, Rijecnik je sa Titovom posvetom?" zapanjeno rece Ujak Jovan.

"Sa posvetom, najbolje gori Brate moj! Jebes knjigu bez posvete, ne brigaj, svaka je knjiga nekome posvecena, ova moja ... vatri!" rece Majka. 

Harambasa se stiso uz Saru pa ga sve lomi da mu proda njegovog Sabana. 

"Ja boljeg ovna nisam vidjo jos od Surdulicu!" veli Harambasa.

"Nije ti on Ovan, ovan si ti Harambasa ... to je moj drug Saban!" sapnu mu Sare.

"Dobro, ondak, kako ti kazes ... al' kako mi bi leg'o za Kurbam Bajram u Surdulicu kad se vrnem."

"Budes li i dalje srao ... nes se ni vrnut' u Surdulicu!" rece mu Sare. 

A kako rece "Surdulicu" bljesnuse nova svjetla iz pravca prodavnice Tresnja. Samo ova svjetla znatno veca ... a iza njih jos jedna isto tako velika!

"Ljudi sta je ono na vidiku? Ide li to Titanik na nas!?" neko zavika.

Kad ono ne bi taj Titanik, nego autobus ... i to dva. 

"Nocni iz Surdulice." prokomentarisa Sare, te zgrabi Sabana za onu crvenu masnu oko vrata, da ne izleti na cestu. Jer, jebajiga i ovan je ipak, na neki nacin ... ovca!

"Promasili aftobusi stanicu pa dosli u nase dvoriste!" neko rece.

Kad nije ni to!

Dosli Micunovi na svadbu!

Istovarali su se cijeli sat. Vukli prvo trube, pa prasice na raznju, pa onda nagrnula djeca, a djece k'o govana, za djecom zene, i njih isto tako, k'o ono maloprije,  a potom Cige, brke, sesirdzije, mindjusari ... svi sareni do zla boga. Svi na ocima natakarili crne naocale, pa po mraku udaraju dje inace ne bi udarali da nije te nove mode! Buka, ubi boze! Mrtvog bi probudilo! Mrtvog da, ali ne i zmijanjce zaspale na bracnom krvetu mojih Roditelja! 

Izljubise Micuna sa svih strana, k'o rodjenog brata! Micunu pomalo neugodno al' brk mu se smije! "Sad cu ja vama pljeskavice u lepinji!" sav izgubljen od srece vriska Micun.

"Ne ijemo ti mi ta govna, Micune!" veli mu neki rodjak. "Donjeli mi pravo jelo ... prasici na razanj!" 

Pa safatali Harambasu i nosaju ga na ramenima kroz cijelo dvoriste u krug, k'o kakvog Vojvodu! Klanjaju mu se do zemlje, iako je najmanji medju njima. A Harambasa odmahuje rukom i pozdravlja, k'o drug Tiiito kad mase iz auta!

Pred Micuna stadose i tri Majke! Sve tri okruzene djecurlijom! Neka vec izdjikala za Fakultet, ali jebajiga ... svi nepismeni pa se niko nije ni angazov'o oko toga! Tog Fakulteta, mislim! 

Micun bi da zaplace ... ni jednoj Materi ne bi da se prikloni! Sve su mu dobre, sve su Majke iste a dobro je i jos bolje, imati tri! Jedino ne valja za osmi Mart!

Zbog onih ... poklona!

Pirili su u trube, sta je koga ponijelo! Licilo je na uzbunu kad se svira a za propast Svijeta.

"Harambasa, ti zapovidi ... koju cemo!" predlozi jedan od njih. Onaj debeli! 

"De te onu, al' tiho, kasno je ... Nizamski Rastanak." sapnu Harambasa.

Okupila se gomila sviraca u hrpu, ko kakvi kosarkasi kad se savjetuju, oko vatre a ono nista! Samo nesto suskaju. 

"Ne mere ta Harambasa, taj solo, to samo Micun more!"

Na te rijeci, Hadzihafizbegovicki skoro srce prepuce od radosti! Sve sto se do skora kolebala, sada pade u vodu! Radosno uzviknu, "ode ja po nasu trubu!"

Iz potiha, Micun odape prve tonove. Svirao je svoj solo, a onda mu se polagano a potiho priblizise druge trube. Zasvira cijela Surdulica.

Culo se i ono, kad neko izusti: "O, joj!" 

Majka je sjetno gledala u vatru u zadnje plamenove koji lizu njen Rijecnik. Skoro da joj srce pukne!

"Kumo, sta se stisla k'o ona stvar ... koju bi za tebe?" tiho je upita Micun.

"Znas onu iz Filma "Odavde do vjecnosti",  Povecerje, Micune ... onu Tisinu?" sapnu i ona nekako.

"Znam, a znam i da te nesto opasno stislo, Kumo ... al' zar bas toliko?" pa zasvira Povecerje, tu Tisinu a tisina srce para gore nego kad te ziva deru! 

"Ulazeci u Banjaluku, rekoh onom malcu, ja nikad nisam osjetio ljepsi i topliji Miholjdan nego veceras, provlaceci se kroz vase aleje kestenova, kao da sam u sam raj ulazio! Kao da sam ponovo u ljetu! Miholjsko ljeto je cudo jedno!" k'o za sebe sapce Ujak Jovan. 

Micunovi gosti, umorni od dugog puta smjestili se u satore! 

Ingrid smjestila Arona i Mirjam na spavanje u svoju garsonjeru. 

Majka je otisla u nas stan, usla tiho na prstima da ne probudi zmijanjce, legla sama na kauc u trpezariji i dugo, dugo u noc nikako nije mogla skontati sta tu ona sama na ovom svijetu radi!

A onda joj s kredenca iz knjige Kremansko Prorocanstvo doleti lelujava poruka Tarabica ... u svom miru, covjek je uvijek sam! Treba samo u to uprijeti da se to vidi! Sve okolo su samo ... lazi! 

Tu noc Stari, Sare, Micun, Ingrid, Hadzihafizbegovicka, Harambasa, Ujak Jovan, Boro Granap, Merso i jos par komsija proveli su sjedeci uz vatru. Pred samo plavicasto jutro, kada se tama sklanja jutru banu i Mitar iz svojih nocnih setnji!

Saban beknu kratko, a Mitar ga pomilova po rogovima! Saban krenu za Mitrom i sjedose kraj Sare.

Sad bas ovan ne moze da sjedi ... ali nekako tako! 

Pijuckali pomalo i sjecali se necega lijepog iz mladosti, necega sto im se nikad nije ni desilo, pa mora biti da im se neciji tudji lijepi sam uvalio u sjecanje pa sad sa njim tapaju zivotom, dok je plavicasti dim lebdio Banjalukom i nestajao u plavicastoj zori novog dana! 

Ingrid uhvati trenutak i isprica Ujaku Jovanu pricu koju je moja Majka smislila i plasirala Ingrid, o njihovom, za dva dana, vjencanju. Ujak Jovan se do ludila valjao od smijeha!

"Sunce moje, moja Sorela ... htjela te je sacuvati za Arona! Vjeruj mi, Ingrid,  meni nikad o tome nije ni rijeci rekla!"

"Sve mi je sad jasno, Jovane ... kad vidim Arona!" rece sa sjetom u glasu i ocima Ingrid. "Jos uvijek svojim ocima ne mogu da vjerujem da covjeku nesto tako plemenito moze pasti na pamet i jos k tome ... da se to realizuje!"

"Nemoj ni ti biti na kraj srca Ingrid ... jer zivot je carolija ... kad se najmanje nadas ... desi se cudo! Oni koji vjeruju, mogu preskociti i najvece prepreke, preplivati mora!"

Ingrid uhvati Ujaka Jovana za ruku ... htjede jos nesto ... ali ne prilici!

Zato ga samo stisnu za ruku ... jace! 

Tako i narandzasto Sunce granu!

Miholjsko! 

Sa fildzanom crne kafe, Majka izasla na jos uvijek oroseni balkon.

Nekom cudnom mirnocom gleda u scenu u dvoristu. Ucini joj se da sve odise sivilom i siromastvom!

Satori se od rose pomalo uvili, deformisali, ugasene vatre k'o crne rak rane! Iznad izgazene trave, podize se izmaglica!

I gomila nocnih spodoba, meraklija ... k'o tifusari iz partizanskih filmova, naslonjeni jedni na druge, niti budni ... niti spavaju! Reklo bi se ... mrtvi! Al' to ne znaju! 

"Ajd, sto se muskarci nikad nece dozvati pameti, to im je u krvi,  al' sto i one dvije kurvetine!?" pomisli Majka. 

Ingrid, kao da osjeti Majcin pogled sa balkona ... poskoci ozareno, popravi falde na novom muskom odjelcetu i uskliknu: "Jel' koji fildzan ima za mene? O jesi se zajebala, sto nisi ostala sa nama sinoc!" jos dodade. 

Majka nista ne rece! I glupo bi bilo!

Zna se da kafe uvijek ima! Bahnuce vec neko! To se ne pita! 

Stari i Merso, otresose pepeo sa sebe i odjurise na posao u Cajavec.

Hadzihafizbegovicka, Micun i Harambasa krenuse u upoznavanje sa rodbinom.

Pola je spavalo u nocnim autobusima iz Surdulice, pola povaljano po satorima na goloj zemlji.

Sare, Mitar i Saban se uputise na fijaker stanicu. I njima je pocinjao novi radni dan. Dobro, Mitru mozda i ne, ali ipak ... novi dan, to jest' sigurno! 

Ujak Jovan uze pod ruku Ingrid i popese se u nas stan. 

"De se ti malo odljepi od njega!" rece Majka, Ingrid. 

Kafa je bila, da mrtve podigne! Podigne u zive, naravno!

 "Dje su ti oni sakriveni?" upita Ingrid. 

"Zmijanci!?" Majka pokaza rukom na spavacu sobu. 

Zmijanci nisu davali znake zivota! Ingrid tiho otvori vrata spavace sobe da proviri a oni sve troje sjede na krevetu i blehaju u vrata! Jovana u sredini!

"Ljudi, sto ste se stisli ... kafa je gotova!" rece Ingrid i jos rece: "Moram na pos'o, al' eto me oko trice!" i izleti k'o furija iz kuce.

Ne bi se reklo kao inace, da je za njom ostao neki poseban miris ... ako ne racunamo onaj sinocnji dim i vlagu! 

"Ja cu sa Malcem i onom malom od Ingrid, danas u Skolu da upoznam uciteljicu!" rece Ujak Jovan.

Dok nas je Djuka redala u stroj za Skolu i pistala u svoju zvizdu, Ujak Jovan izleti izbezumljen iz kuce! "Sta si se tu razzvizdala i puses u tu pistu k'o Gestapo!? Ovo su, bre deca, zeno!" ovo zadnje iz njega provali na ekavskom a to je ono beogradsko, valjda ... kad si ljut nesto!? "Begaj, bre ... odavde!" 

"Jel' daleko Skola? Ima li kakav taksi da nas prebaci do Skole?" upita me.

"Nije Skola daleko ... u Banjaluci nije nista daleko ... Nema, taksi ... ima fijaker i Sare." rece Mirjam.

"A ima li kakva radnja sa slatkisima uz put, da nesto kupimo i pocastimo drugare!? Da se ne ide praznih ruku u Skolu!" raspolozen je Ujak Jovan.

"Nema to ... ima Rahman u Gospodskoj ... i sampite!" 

Sare se jako obradovao kad nas je vidio. "Jovane druze, ljudi stisnite se malo na zadnju seciju ... morete svi stati, Mitar i Saban taman zaspali na prvoj seciji, pa da ih ne diramo!"

I krenusmo, pravac Gospodska! 

Ujak Jovan naruci pleh sampita, pa pleh krempita i one baklave ... ruzice! A ruzice, natopljene ... sve plivaju u seceru!

Drugo nista vise nije moglo stati u fijaker! Obec'o je Rahmanima da ce Sare vratiti plehove kad se kolaci pojedu.

I mi krenusmo ka Skoli, ali Putkas, konj k'o konj stalno vuce ka Aleksincu. Jedva smo se iskobeljali do Skole!

Pred Skolom, otvorena hauba motora raspadnutog Moskvica i Gojko, tj Drug Gvozdeni, zvani Spanac sa Pantelijom, kontaju sto bibikalo vise ne radi.

"Ajte momcine, vas dvojica, unesite ove tepsije, plehove ili sta li kolaca u Skolu, a ja cu pogledati sto vam auto ne bibice!"

Goja i Pantelija poletise a brkovi im se smijese!

"Dje cemo?"

"U Zbornicu, naravno!"

Tu se Ujak Jovan predstavi skolskom osoblju. Narocito naglasi da je bio praski djak i da predaje studentima na Masinskom Fakultetu u, jebote ... onom samom ... Beogradu. Na rijec ... studenti, svi se usrali, k'o da su studenti ... Ministri ili Bogovi!

Jebajiga, neznanje radja strah!

Kad je ugledao mlade uciteljice Usorku i Suardu, k'o da i u njemu nesto muski puce pa i on osjeti kako mu srce zatreperi. 

"Ja, bre kad vidim nesto lepo ... sav se tome predam!"

Tako i one same, sve se nekako presamitile pa se rukama fataju, ko sve zene a k'o od nekakvog stida, kad nalete na Momcinu, a za dole (ono medju nogama)!

Jebajiga, i danas da me neko pita zasto je to tako ... ja odgovora ne bih znao! Izgleda da je to jednostavno ... samo tako!

"Koja je od vas dvije, uciteljica mome Malcu i ovoj jos manjoj Mirjam?" upita prilicno veselo Ujak Jovan.

"Nismo mi ... steta!" u glas odgovorise Usorka i Suarda! "Stamena je! Sa'ce ona doc' u Zbornicu! Samo sto nije ... malo kasni ... inace."

"Stamena!? Uh, imena!" rece zaprepasteno Ujak Jovan

"Nego ja malo doneo kolaca da se drugari od mog Malca pocaste, ne zamerate mi? Da sam znao da je skolica ovako mala, ne bih donosio tri pleha, ma nece se baci!"   

Uz tresak vrata u Zbornicu uleti Stamena!"Kakvo je ovo sranje po hodniku, sto se djeca uljepljena kolacima!?"

 A kad je ugledala Ujaka Jovana, zatresla se i ona ... malo! Usta joj se rasirila od uha do uha! Jebote ... ovaj, isti onaj jedan iz onog jednog filma!

Dah joj stao!

Dooobar!

"Aj, koliki je!"

Ujak Jovan je s pika skont'o da Stamena ima vise muskih crta lica nego sto treba pristojna zena da ima ... pa se odluci na cisto dzentlimensko ponasanje i ophodjenje. Dakle, bez dodatnog lupetanja i udvaranja!

Ali rijec po rijec, Ujak Jovan joj rece da ne moze djeci govoriti da jedu govna, nije ni pedagoski ... bez obzira na nestasicu, svega! 

"Zar mislite Druze Jovane da bih ja takve gadosti ikad prevalila preko svojih usana ... laze Malac, k'o pas!"

Ujak Jovan je spontano pogleda u pomenute usne, tj. usta ali ga to ne uvjeri da govori istinu!

"Laze, Ujko Jovane, k'o kuja ... stalno nam to govori!" pobuni se Mirjam.

Pa kad je rasprava otisla tamo dje ne treba, Ujak Jovan, onako iznerviran  joj rece: "E, sad nevezano za te tvoje brkove iznad tih tvojih usana, da si muskarac, sad bih te spuc'o sakom pravo u glavusu!" 

Stamena, uzasnuta poskoci k'o horoz u stranu! Za svaki slucaj! Ali nista ne rece. Nekako joj ne bi pravo! 

"Spucaj je, spucaj! Sta ima veze sto nije muskarac!?" navija Mirjam.

"Spucaj je u glavusu!"

"Ipak necu, dete drago, mozda ce se ona sada malo popraviti?" 

Po izlasku iz Skole strcase za Ujakom Jovanom Pantelija i Drug Gvozdeni, sve usecerene ruke brisuci o tur! Preskacuci po dva stepenika vicu: "Stani, stani Ujake Jovane, de nam pogledaj auto sto ne bibice!?"

Otvorise haubu, pa Ujak Jovan odvrnu cep na hladnjaku ... kad ono sve nesto bijelo curi.

"Ne bibice sto ste ispraznili akomulator a ne pali zato sto je otisao dihtung glave motora pa auto mijesa ulje i vodu. Mora generalka ... ili na otpad! Ko vam sada moze nabaviti delove za Moskvica? Niko! Jos bolja ideja, uporegnite nekog konja i odvucite ga negdje na selo i organizujte kokosinjac u njemu."

"Dje da nadjemo konja?" pitaju uglas Pantelija i Drug Gvozdeni.

"Evo Sarinog!" rece Ujak Jovan.

"Ne more moj Putkas sam to da vuce, nije ni on tol'ki konj!  ... Treba jos dva konja!" mrzovoljno dodade Sare.

"Dje da nadjemo tri konja?" opet se cude Pantelija i Drug Gvozdeni.

"Uzmite Sarinog Putkasa i vas dvojica! Eto vas tri!" 

Nakon Ujakovog odlaska, sve stolske kvake su bile uljepljene secernom vodicom pa se sve klizalo i ljepilo! Fuj! 

Laganom, elegantnom voznjom Sarinim fijakerom krenuse nazad ka nasoj kuci ali onaj njegov konj ... Putkas odveze ih pravo pred Aleksinac! 

"Eh, kad smo vec tu, dje smo ... Jovane, ja placam turu!" rece Sare.

"Spricer." rece Ujak Jovan. "Rano je za nesto ozbiljnije, slazes se ... a neozbiljno bi bilo i odbiti!"

"Ne more to, taj spricer ... more samo na flase! Kasim ti ne voli na dugo racunati!" 

"Dobro, onda flasu beloga i flasu radenske. Ne marim!" rece Ujak Jovan.

"O, joj Jovane nije ti ovo Bar Hotela Palasa, ima belo ... ali radensku ... to nema u Aleksi! Cuj, Radensku!? To moras sam ponjeti od kuce!"

Glasan smijeh i nadmudrivanje probudi usnule u fijakeru!

Iz sna se prenuse i Mitar i Saban!

"Nista za to, ode ja do Drine odletit' po Radensku!" rece Mitar.

I odleti!

Negdje u podne kroz muljavi izlog Aleksinca Ujak Jovan ugleda poznatu osobu.

"Sare, nije li ono ona Uciteljica od Malca?"

"Jel' ona s brkovima? Jest, ona! ... Garant nagulila iz skole!" 

Sramena se dugo opirala i borila da nista ne popije! Ujak Jovan joj se izvinjavao iz dubine duse. Nasao je hiljadu izgovora za svoju, nazovi bahatost i dodavao ... ovo se samo moze iskupiti jednim elegantnim picem! "I sta pije Gospodja, ovaj Drugarica Uciteljica? Po volji vam!"

"Uf, kad je tako i kad se bas mora, onda jedan aer konjak." a ruke podigla u zrak u znak predaje ... vragolanima!

"E, jebiga ... nema to u Aleksi!" mrzovoljno rece Sare.

"Ima li u Drini?" pita Ujak.

"Ode ja odletit da vidim! A more li cokoladni liker ako nema taj aer?" pita Mitar u trku.

"Ne marim ... moze!" rece stidno Stamena i sagnu skruseno glavu-su. 

"Znate, Stamena ... nije ljepota u vidjenju ljepote na prvi pogled ... ljepota u covjeku je nesto sto se spontano otkriva ... korak po korak! Steta sto ste udati!" rece k'o razocarano Ujak Jovan.

"Ko, udat ... jel' ja ...ma to bila jeba!" 

Ujak se ugrize za jezik! A i neka je ... sta sere dje ne treba! 

Posto su banuli u kucu tek negdje pred rucak, nije se moglo saznati da li je Mitar morao letiti ponovo u Drinu po jos Radenske, il' su onu jednu razvukli pa kol'ko koga dopa'ne!

Uglavnom, sva trojica vuku pune kese speceraja sto su uz put pokupili u Drini.

"Zaboga, Jovane ... ti nikad nes' doc' pameti! Sta ste mi ovo navukli? Meni je kuca puna svega ... samo sad bas nesto ... nema! Niste trebali! Ajde udjite, sta ste stali po sred hodnika, zatvorite vrata, da jos neko ne bahne!"

"Ajde Mlada i ti u kucu ... da im jos neko ne bahne!" a svi se zavaljali od smijeha.

Energicnim korakom u kucu ulazi Ingrid! Gura sve ispred sebe! Jebe mater medicini i pozivu koji je izabrala ... "nije to pos'o za ljude! Ljudi su stoka, doktore treba zakonom ukiniti a samo dati veterinarima da rade! I sto ti Zovo ona Stamena stoji sama pred vratima?" 

"Sta vam je danas ljudi ... jeste li svi poludili!? Kakva Stamena, Ingrid!?" 

"Stamena!" prodera se Ingrid.

Velika glava proviri na nasim ulaznim vratima.

"Ne znam, mozda nije zgodno" ... pa podize flasu cokoladnog likera u vidno polje ... ostala jos dva tri prsta pa ja pon'jela da se ne baci!" 

"Ajte, svi, ajte!" rece Majka a ruke stavila na bokove, bas kao ono uvijek, kad ne zna sta bi s njima. Bar da joj se nasla ona kuhinjska krpa u rukama, pa da mahne s njom po zraku ... ovako nista! Samo stala na sred trpezarije! Svakakvih je cuda vec vidjela ... pa svemu ovome vise nije pridavala posebnu paznju!

Predstavi gostima, onima sto ne znaju ljude, skupljene na kaucu: "Ovo su moji rodjaci ... bas ono, daljnji!" 

Mitar, zatrepta ocima ... "ovaj cilager je meni odnekud poznat!?" pa se onda i zamisli, od kud mu je poznat, al' to bi moglo trajati!

Rodjaci, razrogacenih ociju a ne trepcu!

"Ajde, bolan ... mozda si ga vidio negdje u Parku!" pokusava Majka da mu skrene misao.

"U Parku ... dobro kazes ... vidio sam te u Parku, samo ne znam gdje i kada.

"Sjetit ces se za dva dana, kad dodje vrijeme!" tjesi ga Majka. 

Neko zazvoni na vratima i zalupa! 

"Ljudi da nije Hadzihafizbegovicka ... najebali smo ... sakrivajte zmijanjce!" strese se u strahu Majka.

Ingrid se prisulja do vrata i tiho upita: "Tko je?"

"Ma ja Ingrid, otvaraj, sta se desava?" Ingrid prepozna glas Staroga.

"A jesil' ti to sam, Franci?"

"Sam, s kim bi bio, otvaraj, zurim!"

Kako Stari jadan udje u kucu, tako osta zakucan na vratima trpezarije: "Sta vam je ljudi, sta se desilo ... kol'ko vas je, skupili ste se k'o penzioneri u Socijalnom, jel' umro neko!?" a tresu mu se i glas i ruke.

I prije nego dobi odgovor, opet neko zalupa na vratima! Ovaj nije zvonio ...samo lup'o! Izgleda se slabo snalazi sa elektrikom, ovaj zvonom!? 

"Sad je sigurno ona kuja Hadzihafizbegovicka!" vrisnu Majka.

Ingrid, opet ode do vrata i tiho upita: "Tko je?"

A niko ne odgovori!

"Tko je!?" ponovi Ingrid jos umilnije.

"Ma ja sam!" rece glas.

"A ko je rek'o ja sam!?" ne snalazi se ni Ingrid vise.

"Ja sam rek'o, ja sam!" sapuce glas.

"Otvori, Harambasa je!" doviknu Majka.

"Sto ti ne otvaras, zenska glavo, kad sam ti lijepo rek'o da sam ja!?" buni se Harambasa.

"Dje Micun i Hadzihafizbegovicka?" ne predaje se Ingrid. 

"Sinoc mi pricali o njenom zivotu a Micun i ja rekli da mora zvati na vjencanje one njene sto je masirala po Aginom selu, Hadziju Hasana i onu njegovu Hanumicu. Ona se rasplakala, i eto jutros Micun kresn'o Merdzu 770K a skoro nov, i pravac ka Aginom! Veli da ce doci sutra i da se bez njih ne vraca!"

Tako svi odahnuse! Majka ponajvise! 

"Nego ja vidio da vas se puno uvuklo u kucu pa donj'o dve tri plecke ... ako bude malo, odletit cu po jos!" rece Harambasa.

"Ljubim te Harambasa sto nista nisi izdao!" rece mi Majka, sva sretna.

"Zamezite, ljudi ... ima se ... moze se! A sto si mi ti Franci tako usplahiren uletio u kucu!?" pogleda u Staroga, blago. 

"Stigla depesa iz Beograda, evo citaj! Moramo hitno u Ameriku, izgleda da nam se raspada diplomatski kor! Nagulile neke Diplomate ... izdajnici, rade za americke sluzbe, pa nam fali kadra,  Tiiito je energican, Ja moram hitno u Vasingtauns!"

"Pa sta cemo sad ... a Holivods, Franci!?"

"Ne pitaj me nista vise, izgleda mi to otpada, nece definitivno da sele Ambasadu ... neka prenoci, ujutro zovem Rankovica licno, pa da vidimo!?"

"Os da ga ja zovem ujutro, znam ja sa sirovinama!? Ili da probam sa Pepicom Kardelj?" 

"Bolje nemoj! Pomislit ce da sam papak!"

"Pa sto da pomisle ... znaju to!" pa se Majka zavalja od smijeha. 

Nase egzistencjalno pitanje nije zanimalo nase goste! Sve se okrenulo na salu i jebu!

Harambasa se prisulj'o do Stamene! "Da ti uspem to cokoladno u casicu!?" a gleda je zavodnicki. 

"More u casicu, al' samo dva prsta!" rakolji se moja Drugarica Uciteljica!

"Bojim se da me ne povuce alkohol pa onda ne znam sta jadna radim i mislim!"

"Ne brigaj se ti Uciteljko ... ja uv'jek znam sta radim! A nije tvoje ni da mislis, kad si sa pravim muskom!" a sav zazvalio ... Harambasa. 

Ingrid sjela Ujaku Jovanu u krilo ... jebajiga, to ti je kad se nema dovoljno stolica ili da je barem tu ona jedna sto ne treba, pa da se prinese! 

"Stara, imamo li koju pivu da je ostala, da ti i ja kresnemo na nasem balkonu!?" upita Stari Majku. 

"Ima, puna spajiza!" rece Majka nekako radosno. 

"Sjedi ti tu na nas balkon, ode ja po pivu!" rece Stari. 

"Aiii, ne znam, jadna, oces li naci spajiz ... sam?" pa se jos radosnije, nekako treska, k'o onda kad je upisivala ono nesto njeno ... u onaj njen jebeni, engleko-sprski rijecnik, da onda kad je bila djevojcica ... a to znaci kad' je bila mala ... a mali ljudi, oni znaju sta je zaljubljenost i sta je ona veca rijec ... ljubav! Ta ljubav, tu i tada probudjena, u covjeku ostaje za vjecnost! Kad se ta rijec spozna ... pocnu i prva treskanja, potom klecanja konjena i tako!

Sve ostalo je kopija toga! Pojednostavljena!

Ali, nikad ponovljena!

Kazu ljudi to je greska! Kazu nije to ljubav! "To je sranje!" 

Kako sam mogao uhvatiti tu tugu u ocima moje Majke ako se ljubav nije propela iznad svega!? 

"Ja jedino nikad necu shvatiti ... zasto se onda svi vracamo samo tamo!? Zar smo sve i uvijek u zivotu ... promasili!?" 

"Jednom, probudjena ljubav ... ostaje za vjecnost! Ostalo je ... imitacija!

Jedini razlog i opravdanje, sto se ne moze nazad! Cuo si za rijec ... Prva ljubav!? Zato zapisi to negdje u nesto svoje! Nikad nemoj u neki Rijecnik! Ako se ikad izgubis ... nikad ne leti nazad ... tamo nema nicega, jer, su svi tvoji otisli! Samo u zapisanom stojis!  ... Onda je to, to tvoje za vjecnost! Toliko vjecno, koliko ti trajes ... dok ne podilajises! A kad podilajises ... tu je kraj vjecnosti! Vjecnost je zabluda i vjecnost je kratka!  Glupo bilo da ti ja kazem, vjecnost je samo koliko mi trajemo ... dalje nema, to su tudje price i tudje vjecnosti! Al' nas tu nema! Vjecnost vucemo u sebi ... a to je malo!" 

Stari, razdragan iznese na nas balkon dvije pivske flase!

"Nema iste boje, ti biraj ... zelena ili smedja!"

Majka sjedi u svojoj stolici, gleda u onu satorsku skalameriju u dvoristu, Micunovu familiju koja ne haje ni za sto na ovom Svijetu, sto nas brine ... veseli, pjevaju, sviraju svoje trube ... a pola nema pojma o svirci! Svejedno, Ciganima je dato da moze i tako! 

"Jebe se mene ... za boju!" rece Starom i odmahnu nehajno rukom. 

"Eh, Stara moja ... sta si nam napravila ... kucu raskucila, rasprodala sve sto smo imali da udovoljis tudjoj sreci! Vrijedi li ovo ... toga!?" pita Stari tiho.

"Vrijedi ... vrijedi i vise nego sto vrijedi ... nema se sto zivota, a ni svaki od tih ... zivota nije nas!" 

"Ne kontam to, bas!" rece Stari. 

"Nije nas, a zivimo ga! Ponekad zivlje zivimo tudje zivote od nasih samih zivota! To sam mislila!" 

"Ne kontam ni to! Ali, pridji, pridji ... molim te  ... i skini te naocale ... zelim da te poljubim!" 

"Meneee!?" skoro da se prepade, jadna! 

"Tebe, samo tebe ... tebe na ovom nasem balkonu i da me pohvalis sto nisam dao ovu nasu stolicu da se podmetne pod nas spijunski telefon, jer to nikad nije bila stolica koja nam ne treba! Na njoj si mi k'o Kraljica!" 

"Jesi li vidio kako je jutros svanulo, plavicasto hladno nebo a na istoku ofarbano narandzastim!? Znas to je taj dan ... prekosutra je Miholjdan ... arhangel Mihail ... Franci, jedinstven praznik svih Religija, jos jedno divno Miholjsko ljeto u nasoj Banjaluci i jos ljepsa Miholjska noc! Nesto bi' ti rekla al' me bas nekako blam da kazem, ne prilici mi!" pa zasuti Majka. 

"Sta moze tebi da ne prilici, reci?" 

"Ma to, o ljubavi, jebajiga, nekako mi ne ide ... nekako me stid, puno mi znacis, ti stari jebivjetru!" 

A Stari, se stis'o, naslonjen na ogradu naseg balkona, rek'o bi i on koju al' se mozda ne bi uklopila! 

Krajickom kosulje, instiktivo protrlja stakla svojih naocala, pa onda to jos ponovi dva tri puta, onako bez veze, i u neznanju iskreno ispali ... i ja tebe volim! 

"Volim te najvise na svijetu!" 

Sad jel' se zajeb'o ili nije ...? 

Muskarci su inace najveci lazovi na tom Svijetu ... ali ponekad im ipak izleti i po koja ... istina iz usta!

Uvijek se u zivotu mora naci neko koga se najvise voli! Pa ma koliko to najvise bilo! Ne bih u to da ulazim, dublje! 

Majka zafrljaci pivsku flasu! A ona skoro puna! Uspjenusala se!

Stari se nasmija, onako od srca ... zafrljaci i on! A njegova, do pola popijena, pa se nije uspjenusalo! 

Pa dje pukne! Nasmijase se jedno na drugo! 

"Necemo u Vasintauns Ambasadu! Jelde!? Ako ne daju Holisvuds, necemo ni u nekakvu vukojebinu! Trebas samo biti energican sa Tiiitom a kad te pita koji je stvarni razlog, ti reci da ne znas americki, eto!" 

"Kako sad da mu kazem da ne znam americki, kad sam mu vec prije rek'o da znam taj americki!?"

"Pa, zaboravio ... jebogati! Tako reci! Ljudi svasta zaboravljaju, pa mogu i taj americki! Jel' tako?" 

"Zar ne idemo u Ameriku?" upitah tuzno. 

"Ne sreco moja, ne idemo u Ameriku! Amerika nije Drzava za nas, Amerika nije ni Drzava, Amerika je veliki eksperiment, savremena robovlasnicka zemlja i tamo nema nista. Multikulturalizam koji je pao na ispitu davnih dana!" rece Stari. 

"Kako pao na ispitu, jadan!? Zar nisi rek'o da su svi ljudi na Svijetu jednaki!?" sad se cudi i gleda ga Majka otvorenih usta. 

"Jesam, al' to samo u komunizmu! Na zapadu ljudi nece to da budu!"

"Sta nece da budu?" jos vise se cudi. 

"Pa to ... jednaki!" 

"A zasto, pitam te!?" 

"Zato sto ne moraju!" kobelja se Stari. 

"Ako je tako, onda smo mi dobro i odlucili! Javi ti Starome da mi idemo na Maltu i gotova prica! Ima ona njegova Jovanka svojih Licana na pretek, pa nek' ona posalje u Amerike, nekog svoga! Ko ih jebe, nek' se oni muce!" 

"Da znas, bogami i da hocu!" rece Stari energicno. 

"A sta mislis 'oce li nam ostaviti zlatnog Dzagija?" 

"Dzagija, mora, nema li nama Dzagija, nema ni njemu Mercedesa 770K, a skoro nov!" 

"Dobro kazes, jest' Merdzo skoro nov ... al' Dzagi je ... zlatan! A ima i vise strujnih prekidaca!" nasmija se Majka. 

"Nego, donese li ti drugu pivu, iz spajiza ... sto obeca!? One se same razletile!" 

Ujak Jovan je trazio gitaru! Mi nismo imali, ali imao Merso! Tako se trpezarija jos vise ispuni ljudima! 

"Zasto me varas draga kad si idol moj?"... zapjeva! 

Pred vece Ingrid dovede Arona! A ovaj bio sam u njenom stanu cijeli dan ... pa nekako zagladnio. Kako se bacio na klopu, nije prestajao sa jelom cijeli sat!

"Jebote, da si tako jeo i u onoj tvojoj Malti, sigurno bi naras'o koji cantimetar vise!" rece mu Majka. 

Onda se okrenu i rece Starom: "Ajd povedi dole u dvoriste ovu Raju iz kuce, imamo Ingrid i ja da sa nasim zmijancima jos po koju rijec razmijenimo."

"Idemo ljudi dole kod vatre da sjednemo sa Micunovim gostima! Harambasa, ti si domacin!" rece Stari. 

"I nemojte se opet nacugati ... k'o sinoc!" dovikuje zabrinuto Majka."A ti Stamena, narocito pazi da ne otreses na glavu, nedje, zbog onolikog likera sto si pocugala!"

"Ne brini, Zoro ... znam ja svoju mjeru!" frflja Stamena.

"Ona je moja briga veceras, Zoro!" dobacuje Harambasa a sav ustrept'o!

"Eto, vidis i sama ... nema sta da brines!" cereka se i leluja Stamena.

"Ajd i ti Arone!" kaze Majka Aronu a on samo bleha ... i nista. 

"Nemoj njega, vidis da te ne razumije! Neka ostane sa nama, dole je po malo izgubljen!" rece Ingrid. Te jos dodade na onom svom jeziku da Aron sjedne do nje a ovaj se nesto k'o ljutnu.

 "Sta mu bi, draga Ingrid!?" 

"Kaze da hoce dole kod Jovana!" rece Ingrid i odmahnu rukom. "Ma pusti, sinoc smo nesto razgovarali i prisjetili se nase mladosti. Kaze mi da sam mu jos uvijek draga ali da je on malo promijenio orijentaciju tamo u Americi. Sta god si naumila sa nama ... propadose ti planovi! A i sa Jovanom sam sinoc raspravila! Covjek nema pojma o tvojim ludim planovima!"

"Ne kontam Ingrid!? Nisam ja imala nikakvih planova sa vama osim da vas spojim zajedno i da budete ponovo porodica Ti i Aron, a za ovo tvoje vjencanje ste me navukli ti i ona kurvaja Hadzihafizbegovicka! Jovana sam ti predlozila, samo da te sacuvam za Arona jer je sve vec bilo u postupku pa sam se bojala da te ona albanska mafija sa Hanista ne odvuce dje ne treba! Znas ti dobro, sta ja mislim! A kako je Aron promijenio orijentaciju? Mislis nije vise ginekolog k'o i ti?" cudi se Majka. 

"Ma jest' ginekolog nego seksualno promijenio orijentaciju a jos kaze i da je uvijek naginj'o ka tome!" objasnjava Ingrid. 

"Ehh, sad da me jebes ... ako te ista razumijem!?"

"Pa derpe, brate Zoro ... kako ne kontas?" nervira se Ingrid. 

"Mislis, bio na "tom" usavrsavanju u Americi? Kako ti to odma' nisi prim'jetila?" zinula Majka. 

"Ma bio mi je malo cudan ... stalno htio s guza!" 

"Sacekaj samo trenutak  da dole ljudima nesto kazem!" i izjuri na nas balkon pa onda iz sveg glasa povika: "Jovane, idi sjedi kraj Stamene ... bjezi od tog malog Arona! Odma'!" i vrati se znatno mirnija u trpezariju. 

"I sta jos ima da mi saopstis u vezi tvog laznog vjencanja!? Prvo si me raskucila, kupila ko biva mog Hima i Labud masinu za ves samo da bi ja imala da platim za tvoje burme! A onda i ona kuja odlucila da se i ona udaje te ti meni otkupi i Naftaru sa staklenim prozorom i moj elekricni Sparhet, za njeme burme! A njena i Micunova burma, k'o dva holahopa!" ljuto pogleda u Ingrid.

"Zezale smo se malo s tobom ... da vidimo dokle ces ici sa svojim ludim idejama! Eto! Sto se tice tvoje bijele tehnike sve ti vracamo!" 

"Ali ja nemam lovu da vam to platim!" rece zapanjeno Majka. 

"Pa stas' nama placati, mi smo ti dale nasu lovu za nase burme s tim da ja ocito ovu drugu ne trebam ... pa bih evo tebi da je poklonim!" smije se Ingrid ustima punim bijelih zuba! 

"Jelde pa da ja ... postena zena postanem vjerenica pederka, to si mislila!?"

"Nisam, nisam to pomislila! Pomislila sam da ti nesto dam za vjecnu uspomenu, da me se ponekad sjetis! Ma ne samo mene, nego i Mirjam!" 

"Neka, bolje nemoj! Sacuvaj ti tu burmu ako naleti neki dzuvegija!"

"Ne treba mi ... zelim da je ti imas! Vidis kako se tvoja istanjila, isprala od rifljanja vesa ili sta li?! Sjecam se kako ti je bilo neugodno u Na-Mi kad smo birale nase burme i kako si sakrivala svoje ruke! Hadzihafizbegovicka se ljutila na mene da smo mozda malo pretjerale! Al' kako si se onda izgalamila na nas u Parku i otela nam nase burme ... pomislile smo, neka ... mozda joj to i treba! Ma, Zoro draga, ali ko bi ikad pomislio da ces naci moga Arona igdje na Svijetu i jos ga dovesti u Banjaluku?" jos sretnije rece Ingrid. 

"Ali, ako je derpe ... onda sam sve zajebala!?" mrsti se Majka.

"Nisi, gledaj to sa ljepse strane ... Mirjam je dobila Oca, Otac kcerku ... ja shvatila da mi nista ne znaci, i dobila ponovo slobodu a bogami bit ce tu i neka ... alimentacija! Ha, ha ha! Nego, ode ja dole, do tvog Brata Jovana, bas mi se svidja kako svira i pjeva ... i da sutnem onu Stamenu pravo u guzicu!" te tako, izleti Ingrid iz kuce. 

Taman kad se Majka ponovo osjeti sama, susnu nesto iz spavace sobe i Majku vrati u stvarnost. 

"Treba li sta, draga Jovana?" 

"Oce oni da idu poradi sebe, al' kazu da nece kucu da ti unerede!" 

"Uuu, dobro, dobro, ne bi ni ja volila da mi se unerede po sred trpezarije! Vidi mi linoleuma, skoro nov!"

Zatim im objasni sta se sve radi u klozetu i kako,  ko onomad Jovani, s tim da nije pominjala onaj dio o citanju novina sa eksera, jer je nekako izgledalo da im je za pocetak to puno slova! 

E, i kad se to zavrsilo, Majka im ponovo isprica cijelu pricu o Hadzihafizbegovicki. Trazila je i opravdanje za njenu nesrecu, navodeci da bi samo "postena" zena tako postupila. I jos dodala: "Ja u svom zivotu nikad nisam ni cula ni vidila da neko toliko postuje svoje Roditelje kao Ona, da i svoj mladi zivot upropast kako te iste Roditelje ne bi razocarala! Zar je bilo za vjerovati da se jedna slabasna petnaestogodisnja djevojcica izbori sa svim onim ... vukovima sto su je okruzivali!?" 

Poslije duze sutnje progovori stari Kocic: "Kakvim vukovima!? Mi to njesmo znali, mislim, za te vukove ... i da su oni pojeli ovce!" 

"Bogami ... vukovi! Pa ti sad vidi!" vrti Majka zabrinuto glavom a dokopala se one svoje kuhinjske krpe pa mlati po stolu, k'o biva nesto brise! K'o inace, kad nesto ... laze! 

"I kakva je to djevojka zamislite, ovaj, sada vec zena ... cuvala se cijeli zivot za jednog covjeka, a prekosutra se udaje za oficira Jugoslavenske Armije, Junaka, nagradjivanog i odlikovanog za hrabrost, zarobio sam albansku Mafiju na banjaluckom polju! Sam prebacio Tamic svercovane robe u Kasarnu! Odgur'o ga tenkom u Grnizon Kozara i prije nego je Murija dosla na beciklima ... obezbijedio dio robe, i u vlastitom aranzmanu ... a sve zato da nista ne ...propa'ne, ili dodje neprijatelju u ruke!" zavrsi svoju pricu Majka, a sve skilji na jedno oko ... provjerava koliko joj se vjeruje!? 

Starci Kocici, obadvoje, polegli i pokisli ko zito kad ga grad ... odvali! Raspali se na sve strane, pa ni jedni sigurnu naci da se malo presaberu! 

"Ja sam je vidjala, Majo i Tajo! Ista je k'o Maja al' mladja, jedno dvaestpet godina i samo malo deblja nego ti Majo!" 

"Dje deblja od mene, jadna ne bila Jovana!?"

"Deblja, Majo oko guzica ... ostalo sve isto!" 

"Me ne govorim o tome Jovana, pitam se onako ... dje deblja, kao dje to ...ima!" kroz zube procijedi stara Kocicka.

 "I izgleda isto k'o i ja! Samo dvadesetak godina starija i malo deblja ...tamo dje i od tebe deblja, Majo!"

"Dje, ista k'o ja i ista k'o i ti, drago dijete i dje to deblja!?" krsti se stara Kocicka! 

"Pa isto ko i kod tebe ... deblja oko guzica!" 

"Licite, sve tri licite , k'o jaje jajetu! K'o da vas je jedna Mater rodila! Nego ljudi, donesoste li vi papire i rodni list sa Manjace?" prekinu pricu Majka.

"Iz njedara, stara Kocicka izvadi tri papira! Ovo je sve sto mi imademo! Jedan je papar njegov, jedan papar moj a jedan papar, njen ... ali nejmamo rodni list ... samo krstenicu!" 

Majka zgrabi krstenicu! "Ovo je malo zguzvano!" Preleti je pogledom! Procita ime Jovana Kocic!

"Ne valja nam ova, to je Jovanina krstenica! Dje Hadzihafizbegovickina krstenica!?" trese se Majka , k'o u nekom trensu! "Ne valja ova!" ponovi! 

"Nejmamo mi za tu, kako ti rece Fizbladzegovicku ... ima samo Jovanina!"

Majka ponovo baci pogled na krstenicu, pogleda datum i pecat Velike Carevine,  pa se u to ime i prekrsti! Za svaki slucaj se osvrnu, da je neki supak ne vidi pa odleti u Komitet! 

Onda se mirnije ... propisno prekrsti! Onako s tri prsta i ponovo poluglasno , slovo po slovo ... procita ime na Krstenici ... Jovana Kocic! 

"Kako opet i ona, Jovana Kocic!"  Izgovori naglas!. 

"Ja molim! Jesam!", rece Jovana. 

"Ne govorim tebi drago dijete! Vise Mami i Tati!" rece dekoncentrisano Majka piljeci u Krstenicu. 

A oni sageli glave i cute, ne romore! 

"Pa da, kontam sad ... bilo vam jeftinije zadrzati ime prve izgubljene kcerke, nego drugu voditi na krstenje i ostalo! Uf, ideja vam je super ... jedino ne valja sto na krstenicama uvijek pise i datum! Malo bi ko ovoj Jovani dao cetrdeset godina! Jelde!?

Eh sto ti je seljak covjek ... sve bi dao da prodje jeftinije!

Krstenica je vjerodostojna, odgovarat ce Hadzihafizbegovicki, ovaj vasoj starijoj Jovani, ljudi bit ce to upis zivi, kad je zovnem po imenu, jos veci upis kad se obavijestimo da smo svi "braca Srbi" i da nam je Petar Kocic najbliza familija! Steta sto od Pere niste barem nesto povukli ... ne da pisete knjige, "Jauci sa Zmijanja" i tako, ali da ste neka slova savladali ... bas bi bilo, ono ... super! 

Ljudi, dodje mi da vas poljubim, ispunili ste mi dan, al' ne bih da budem pogresno shvacena! Razumjela sam vas, znaci, medju ljudima ... uglavnom ... nema ljubljena! Kontam, kontam! Odma' sam razumjela! Jebo, ljubljenje!" 

"Jeste li gladi ili zedni? Jovana ima u kuci svasta, plecka na stolu, u spajizu svega, a i piva sa betona! Samo morate prvo o'cepiti flasu, ima gore ... onaj cep! A tebi cemo mala, smisliti neko drugo ime kasnije! Moze, kao naprimjer ... Ivana!?"

"Ne more, ja sam za vjeke vjekova Jovana a nek' se ona druga zove Dzurbegovicka, ili kako je zovete, ako hoce!" rece bijesno Jovana. 

"Dobro, dobro, ne sekiraj se! Raspalite ljudi moji! Prijatno! 

Ali se ne pokazujte, Narodu! 

Vi ste moj vjencani poklon, mojoj Jaranici! Jovani Prvoj, Kocic! Zena preko nici postade ko neka Kraljica, Jovana Prva! Ha, ha ha ha! 

Ja bi sad odletila dole medju Raju! Moram, povratili ste me u zivot!

Eno mi mog Brata Jovana, onaj sa gitarom, a jos se sa njim nisam posteno ni sastala! A ni da ga zagrlim kako treba, kamo li ... poljubim!  

Sala, sala ... mala! Sta serem i ja ... kakvo ljubljenje, nema to medju odraslim ljudima! 

 Fuj!"


Tuesday, November 02, 2021

Dinko Gruhonjić: Slepi Dositej i sveti Nikolaj

Nedavno su – naravno, nepoznati – počinioci oslepeli Dositeja Obradovića prikazanog na muralu na zidu studentske “male menze” u kampusu Univerziteta u Novom Sadu, nedaleko od Trga Dositeja Obradovića i spomenika podignutog u njegovu čast. Otkuda to da je nekome palo na pamet da pošalje poruku da je prosvetitelj nepoželjan u univerzitetskom kampusu?


Ispod Dositejevog lika na muralu se nalazi i njegova čuvena poruka: “Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci”. Nepoznati počinioci oslepeli su Dositeja crnom bojom. Zvona i crna boja su karakteristični za Crkvu Srbije. Poruka je jasna: društvo u kojem crkva i političko-intelektualni promoteri mržnje vode glavnu reč, jeste društvo koje prezire i Dositeja i prosvetiteljstvo.

Jer Dimitrije Obradović – kaluđerskog imena Dositej – pobegao je iz manastira i tako načinio pun krug: od srednjovekovnog bega Svetog Save u manastir, došao je trenutak da Dositej, prosvetitelj u doba prosvetiteljstva, odbaci monaštvo, posveti se putovanjima i učenju, i tako (pokuša da) označi dolazak novog doba. Obišao je ceo Balkan, Malu Aziju, Nemačku, Italiju, Francusku, Englesku, Austriju i Rusiju. Njegovi biografi navode da je poznavao mnoge jezike: grčki, latinski, nemački, ruski, engleski, francuski, italijanski, rumunski, albanski. Usvojio je kredo “Prosvetom ka slobodi”. Zagovarao je princip zdravog razuma. Insistirao je na važnosti škole i nauke. Bio je prvi srpski ministar prosvete i osnivač Velike škole, preteče Beogradskog univerziteta. Bio je veliki zagovornik verske tolerancije i ravnopravnosti. Bio je svestan da su svaki verski fanatizam i isključivost, upravo sa stanovišta hrišćanstva, jeres i greh. Svome je narodu poručivao da iz drugih kultura slobodno prihvate bolje i naprednije stvari. Smatrao je da ženska deca treba da uče isto kao i muška. Dositej je umro dok je radio na osnivanju štamparije u Beogradu.

Drugim rečima, Dositej Obradović je bio zagovornik evropskog kulturnog obrasca i trudio se da ga promoviše u tadašnjoj Srbiji. U takvoj Srbiji dominantno veoma neobrazovanih ljudi bio je obeležen kao “tuđin sa zapada”. Najupornija u tome bila je crkva koja suštinski nikada i nije prestala da vodi kampanju protiv Dositeja. U vreme kvislinške vlade Milana Nedića Dositej je bio izbačen iz školskog programa. U novije vreme, recimo na Saboru srpske omladine koji je održan u manastiru Studenica 2003. godine, za Dositeja je rečeno da je “guba koju treba istrebiti”, jer ga slave jedino “evroslinavci”. Za crkvu, on je stranac, špijun i uljez. Uostalom, kada crkva danas govori i o Svetom Savi, ona ne govori o njemu kao konkretnoj istorijskoj, među ostalim, i prosvetiteljskoj ličnosti, već govori o svetosavlju, koje sa Svetim Savom – sem imena – slabo da ima ikakve veze.

Očevi svetosavlja u 20. veku, poput Justina Popovića, za razliku od Dositeja za Evropu kažu da “živi u tami” i da je “katastrofa neizbežna”. On “upozorava” da se ta katastrofa i ta tama nadnosi i nad Srbe i to – “kroz dositejevštinu”. “Jer dositejevština jeste lakomislena vera u svemoć humanističke nauke, u svemoć humanističke prosvete, u svemoć humanističke kulture, u svemoć humanističke tehnike, u svemoć humanističke civilizacije“. Po Justinu, uticaj humanizma je “tragičan” jer je “stvorio u nas sukob između crkve i škole”. Justin Popović je kanonizovan 2010. godine u Hramu Svetog Save u Beogradu i od tada je Prepodobni Justin Ćelijski.

U istom je hramu pre njega kanonizovan i sledbenik iste misli, Nikolaj Velimirović, i od tada se u crkvenom kalendaru vodi pod imenom Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, crkvenom odlukom iz 2003. godine. Nikolaj je, međutim, “dvostruki svetac”: za datume praznovanja njegovog imena uzeti su dan njegove smrti 18. mart i prenos njegovih zemnih ostataka iz SAD u Srbiju, 3. maj. Važio je za dobrog besednika te su ga zbog toga navodno nazivali i “Novi Zlatousti”.

Za Nikolaja, evropski narodi su “pod prokletstvom božijim jer oni nisu više narodi nego jazavci… dvonogi majmuni… zverovi a ne ljudi…” Naravno, za sve su krivi “Jevreji i njihov otac đavo”. Bio je duhovna inspiracija srpskom fašisti Dimitriju Ljotiću, kojem je spevao i himnu.

A evo šta je, između ostalog, još umeo da besedi:

“Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam (…) I evo u XX veku on je došao na ideju sv. Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji se priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“ (…) Nama je taj posao svršio sv. Sava, prvi među herojima u našoj istoriji (…) “koji je srpskom narodu učitelj u svemu, učitelj no ne jedino srpskome narodu – on može biti i današnjoj Evropi, učitelj o zdravom nacionalizmu svima”.

Kako je pisao Mirko Đorđević povodom ovih Nikolajevih reči: “…civilizacijska misija A. Hitlera se uzima ovde kao potvrda jednog svetosavlja, a svetosavlje se gradi kao totalitarna ideologija po modelu koji Nikolaj ne krije – po fašističkom modelu. Nikolaj ne stvara neko novo delo o sv. Savi – on definiše svetosavlje i u tome ostaje primer drugima.”

Prema Đorđeviću, tako konstruisano svetosavlje je u svakom pogledu retrogradni obrazac i ono predstavlja opiranje modernizacijskim procesima. Ono je “agonija palanke i njeno mentalno trajanje”, ono je i “ideološka podloga ideološke restauracije koja se prepoznaje po istrošenim obrascima”. Ili kako je svojevremeno pisao Miloš Vasić: “Teško Crkvi kojoj su Justin i Nikolaj svetitelji, a Filaret, Pahomije, Artemije i Kačavenda episkopi”. A teško i društvu koje veruje u takvu crkvu koju predvode takve osobe i takvi “mislioci”.

Dositej Obradović, uprkos trgovima, spomenicima, ulicama i studentskim i inim nagradama koje po njemu nose ime, potisnut je iz kulturne tradicije ovog društva. To je više nego logično, jer je ta tradicija svedena na militarističku i klerikalnu. Za takvu – dominantnu – misao svaka ideja o slobodi i demokratiji nije ništa drugo nego sumnjiva roba sa Zapada, koju žele da prošvercuju samo izdajnici i da nam tako “iskvare mladež”.

Zato su slepi Dositej i sveti Nikolaj simboli društva koje je utonulo u militantno-klerikalni mrak. Zato se – uprkos medijskim objavama – niko nije potrudio da obriše crnu boju iz Dositejevih očiju u univerzitetskom kampusu. Jer to – očigledno – nikome ne smeta: ni studentima koji, recimo, primaju Dositejevu stipendiju, ni njihovim nastavnicima. Među kojima ima i onih koji samo što u crkvenim mantijama ne dolaze na posao.

Samo su u društvu čiji su simboli slepi Dositej i sveti Nikolaj moguće tolike teorije zavere o “našoj” superiornosti nad ostatkom planete, o “izabranom narodu”, o svim mogućim glupostima i bedastoćama koje svedoče o poodmakloj bolesti društvenog organizma.

“Ne pravimo se pametniji od sviju, to je znak varvarstva“, govorio je Dositej.

(AUTONOMIJA)

Wednesday, October 27, 2021

Hrkalovići i ostali

Srbiju, a bogami i cijeli Balkan, potresa nova policijska afera koja je, bar do sada, donijela nekoliko hapsenja, od ubica - izvrsitelja dzelata do visoko pozicioniranih policijskih sluzbenika. Onih koji su zaposljavali dzelate, davali im zadatke, oslobadjali ih istraga, sudjenja ... Ocekuje se uskoro da "padne" i poneki ministar. 

Svi sada pricaju o neprirodnoj sprezi vlasti, policije, kriminalnih i navijackih grupa... Svi se sada kao nesto cude i sablaznjuju. "Zar je to moguce?" Kako je to moguce?" Ko je to omogucio?" Gdje je bila policija, sudovi? Ko je sve u tome ucestvovao?" Sve su to, a i mnogo drugih, pitanja koja pljuste nakon prvih hapsenja.

A zapravo, budimo realni i iskreni, nista tu ne treba da nas cudi. Bas nista! Svaka vlast, posebno ove nase na Balkanu se vise ili manje "naslanja" na kriminal, krupniji ili sitniji - zavisi od potrebe.

Pogodite (t)ko je ovo?

Ne treba ici u daleku istoriju. Narodna milicija, vojska i njihove tajne sluzbe su se uvijek "druzili" sa kriminalcima. Neke progonili, neke koristili skupljaju informacije ili progone ove prve, nekada ih koristili da izvrse neki prljavi posao, pa ih onda nagradjivali sklanjanjem pogleda sa njihovog kriminala, ponekad dijelili plijen, ponekad... Sve se to nekako uklapalo u povjerljivu pricu u koju mnogi nisu mogli vjerovati ali nikada nije bilo zvanicne potvrde u istinitost prica koje su kolale. Nakon drugog svijetskog rata mnogi polupismeni "partizani"su nagradjeni pozicijama u raznim tajnim sluzbama, OZNAMA, DB-ima, kontraobavjestajnim, za cuvanje poretka...  Brzo su oni, takvi kakvi jesu snalazljivi i spretni, izgradili mrezu u kojoj su po svojim pravilima kontrolisali, pratili, tuzili a ponekad i sudili raznim domacim i stranim neprijateljima. Sluzili su se i tada sitnim, ali i krupnim kriminalcima, ponekad i ubojicama, u ostvarivanja svojih patriotskih ciljevaocuvanja socijalistickog poretka. Ponekad su, kazu, kriminalce i placali. U svakom slucaju vremenom se gubila granica izmedju "Sluzbe" i kriminala jer kriminalcu u sluzbi "Sluzbe" je mnogo toga bilo unaprijed oprosteno. Svaka sluzba je imala svoje kriminalce, ali su ih ponekad koristili i zajednicki. 

Zivotna prica zlocinca ili heroja, kako ga ko vidi, Arkana je samo jedna od prica koja potvrdjuje spregu politike, policije, drzave i navijaca... Veliki je broj takvih prica. Preveloiki za ovako mali prostor kao sto je Balkan.

Policije i vojske nastale nakon raspada Jugoslavije nastavljaju istu praksu, ponegdje malo vise ili malo manje kontrolisano ali i dalje stravicno. Mnogi koji su nekada u Jugoslaviji bili u tajnim vojnim i policijskim sluzbana nastavili su svoj posao opredjeljujuci se za jednu od novonastalih drzava. Vecina je bila umijesana u ratne i poratne dogadjaje. Mnogi od njih su i dalje aktivni, ponegdje u pozadini. Neki i dalje aktivno savjetuju ili povlace poteze. Za mnoge ratne i poratne zlocine odgovorni su bas ljudi iz tih sluzbi.

I zato, ne treba da cudi to sto se upravo sada desava u Srbiji. To je samo jedna od afera koja se otela  organizatorima i onima koji svoje licne ciljeve izjednacavaju sa nacionalnim i koji smatraju da je sve ono sto oni rade ili organizuju "visi nacionalni cilj". 

A za taj cilj svaka zrtva je opravdana. 

Naravno, osim njegovog licnog zrvovanja. 

Monday, October 25, 2021

Kojim pismom pisemo?


Prije par dana odem nekim poslom u Poresku upravu, ili kako se vec zvanicno zove ta uprava. (Nikako mi nije jasno sta rade svi ti ljudi smjesteni iza hiljada prozora ogromne zgrade Vlade RS?!.) Po preporuci, ispunim obrazac, vratim se na salter, predajem... Sluzbenica gleda, cita, komentarise:"Lijep ruikopis, jos da je cirilica!" 

Odgovorim kratko:"I latinica je pismo srpskog jezika!" 

Sluzbenica:"Ali cirilica je ljepsa!" 

Odgovaram:"Vase pravo da tako mislite a moje da se s tim slazem ili ne slazem."

Ova kratka konverzacija mi ne da mira. Otkud pravo sluzbenici na salteru da ovako nesto komentarise?! Da li ona to samoinicijativno ili joj je neki njen sef, "strucnjak za jezike", to preporucio? 

Pa onda dalje, pitam se nije li je pismo samo alat? Istina, bitan alat. Ali, nije li bitnije sta se pise?! Ciril-histerici, napaljeni nacionalisti kojima je jedini cilj da nas dijele od svijeta, brinu brigu o pismu, a to sto nam se u jezik svakodnevno uvlace engleski izrazi i pojmovi, to kao da nikoga ne brine. To sto nam se u svakodnevnu komunikaciju i jezik uvlace najodvratnije banalnosti, vulgarnosti, vrijedanja, ponizavanja sagovornika, rasizam, fasizam, homofobija... i sta jos ne - to nije toliko bitno za veliku vecinu! 

Vazno je da je sve to napisano cirilicom!

Necu da govorim o smijesnom izmisljanju novih izraza i pojmova u novo-hrvatskom ili bosanskom jeziku. Ne branim nikome da jezik kojim govore i pisu zovu onako kako to zele, pa i po naciji kojoj pripadaju. Mogu i po svom zavicaju, rodu... Mogu i po svom prezimenu ako zele... Njihovo pravo. Kao sto je i moje pravo da mi sve to, uz sve banalnosti kojima se sluze u govoru i pismu, izgleda smijesno i zalosno.

Ja sam skole zavrsio uceci, pisuci i govoreci Srpsko-hrvatski jezik, pa i jezik kojim vam se sada obracam zovem tako i zvacu ga tako i dalje. 

Kome se to ne svidja ili me ne razumije  - jednim klikom moze otici tamo gdje mu je jasnije i pisanje srcu blize. 

Sunday, October 24, 2021

DRAGAN MARKOVINA: Revizionizam u Dubrovniku

 

Dubrovnik, foto: Konstantin Novaković

U Dubrovniku su ovih dana obilježena dva događaja. Prvo je 18.10. obilježeno oslobođenje Dubrovnika od fašizma, a potom je dan kasnije na predjelu Orsula obilježena godišnjica strijeljanja trinaestorice domobrana, koje se dogodilo dan nakon oslobođenja. Pored različitih poruka i generalne atmosfere, ključna stvar koja razlikuje ova dva događaja jeste to da na prvom u organizaciji Udruge antifašista nije bilo dubrovačkog gradonačelnika Mate Frankovića, dok je na drugi došao, održavši potom govor kojeg možemo smjestiti u udžbenički primjer revizionizma. Za daljnje razumijevanje teksta potrebno je reći da Franković nije neki od starih nostalgičarskih kadrova vladajućeg HDZ-a, nego mlada nada te stranke, gradonačelnik simbolički važnog Dubrovnika i, što je za ovu priču zanimljivo, netko tko je porijeklom iz Janjine na Pelješcu, koji je bio posve partizanski kraj. Dakle, taj i takav gradonačelnik, koji npr. odlično retorički razumije pogubnost monokulture turizma i štetnost gomilanja kruzera ili izumiranja grada kao posljedice svega toga, nije niti dobacio do plenkovićevsko-tuđmanovske formule o zemlji utemeljenoj na antifašističkoj borbi, koja je poslijeratnim obračunima i jednopartijskim sistemom otklizala u drugi totalitarizam. Dva su razloga za to. Prvi je da je Franković ispravno shvatio Tuđmanov strukturalni cinizam, po kojem antifašizam jeste u Ustavu, ali ga se konstantno briše iz memorije i negira, dok se Plenković pravi da je ovaj mislio ozbiljno. Drugi se pak odnosi na lokalni dubrovački kontekst, u kojem se nikad nisu istinski provarile stvarnost okupacije i užasni ustaški zločini, čemu svakako nije pomogla šutnja socijalističkih vlasti oko Dakse i poslijeratnih ubojstava. Koliko se Dubrovnik nikad, čak ni u ono vrijeme, nije suočio s ustaškim zločinima, svjedoči i reakcija koja je svojevremeno dočekala Zafranovićev film „Okupacija u 26 slika“, s posebnom reakcijom na scenu klanja u autobusu. Iako je upravo ta scena bila autentična, što je scenarist Mirko Kovač u više navrata potvrdio. Riječ je o zločinu u Lisičkim Rudinama, oko kojeg i danas vlada zavjet šutnje. Štoviše, nezadovoljstvo Zafranovićevim filmom je bilo toliko da je prije par godina, potaknut tim nezadovoljstvom, Pavo Marinković snimio dokumentarni film „Okupacija, 27. slika“ o Zafranoviću i čitavoj toj priči.

Stoga ne bi bio problem da i dubrovački gradonačelnik i šira javnost problematiziraju poslijeratna strijeljanja i da ona budu tema, ali s punim razumijevanjem svega što im je prethodilo i s jasnim stavom da oni ne mogu utjecati na to da se između partizanskog pokreta i socijalističke Jugoslavije stavi znak jednakosti prema ustaškoj državi. No, kao što pretpostavljamo, to nije slučaj. Na stranu sada činjenica da su spomenutu komemoraciju organizirali ljudi iz proustaške organizacije Hrvatski domobran i tamo pričali nesuvislosti o pogubnosti dva totalitarizma, s tim da se uvijek suštinski govori samo o jednom, koji to k tome nije ni bio kod nas, iako i ona govori dovoljno za sebe. Ovdje nas zanima ono što je sam Franković rekao, a to je sljedeća rečenica: „Ovo je samo jedno od stratišta u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a itekako je poznato stratište Daksa, gdje su poznati uglednici, svećenici izgubili živote… Zašto? Zato što su bili Hrvati. Naknadno se napisala neka presuda. Ali, ono što je komunizam donio Hrvatskoj su represija, ugnjetavanje hrvatskog duha i uopće želje za slobodnom i neovisnom Hrvatskom“. I evo nas, stigli smo do klasičnog hadezeovskog narativa o tome kako su ljudi ubijani samo zato što su Hrvati i kako je socijalističko razdoblje bilo pogubno i slično. Nevjerovatno je zapravo kako se tolika količina gluposti i logički neodrživih mitova uspijeva toliko desetljeća održati u javnosti, i to ne među desničarskim polusvijetom, nego kao službena istina. A sve unatoč tome što su i utemeljitelj vladajuće stranke i dobar dio njenog vodstva bili partizani, što je uostalom najveći dio Dalmacije bio u partizanskom pokretu, što su i te egzekucije napravili Hrvati i što je, na kraju krajeva, taj partizanski pokret i stvorio federalnu Hrvatsku, bez koje ne bi bilo ni ove današnje, ma koliko nacionalisti željeli misliti suprotno. U konačnici, sve to u Dubrovniku koji je na svaki mogući način prosperirao i dobro živio u to vrijeme.

Objašnjenje je stoga moguće naći samo u psihologiji, ali ono što je zanimljivo je sljedeće. Dok su se s jedne strane satrali od nastojanja da komemoriraju ljude koji jesu ubijeni bez suda, neki od njih sigurno i nevini, istovremeno stvaraju atmosferu da se sjećanje na neusporedivo veći broj ljudi, koji su ubijeni bilo kao borci NOB-a ili naprosto kao žrtve fašističkog terora, potpuno nasilno izbriše. Ovog ljeta je tako centralni spomenik posvećen poginulim borcima NOB-a i civilnim žrtvama fašizma, njih preko 400, na Frankovićevom Pelješcu, smješten na Taboru između Trstenika i Pijavičinog, po tko zna koji put oštećen. Vrlo planski očito, a da nikoga za to nije briga, niti itko o spomeniku vodi računa, bilo od peljeških općina, bilo od županije. Ista stvar vrijedi i za razneseni spomenik partizanu u Dubrovniku, autora Frane Kršinića, koji je svojevremeno stajao na Trgu oružja i kojeg gradske vlasti ne namjeravaju obnoviti ili vratiti u javnost.

Stoga je kad stvari dovedemo do kraja, jasno da nije riječ o nikakvoj empatiji ili težnji za razumijevanjem prošlosti, nego o čistom revizionizmu, radikalno desnoj ideologiji i na koncu o antihrvatskom djelovanju u kojem nema mjesta za stvarnu tradiciju, stradale ljude, spomeničku baštinu i velike umjetnike. Sve navedeno bi Franković i slični najradije ukrcali na kruzer i odmaknuli od Dubrovnika pa makar se radilo o njegovim predcima.

Peščanik.net, 20.10.2021.

Saturday, October 23, 2021

Most Radija Slobodna Evropa: Bajtal i Savanović o Dodikovim prijetnjama

 U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome da li iza najnovijih prijetnji Milorada Dodika o secesiji Republike Srpske stoji ozbiljna namjera ili je to samo prazna retorika. Sagovornici voditelja Omera Karabega su bili Aleksandar Savanović, profesor Fakuleta političkih nauka u Banjaluci i sociolog Esad Bajtal.

Bilo je riječi o Dodikovoj prijetnji da će Republika Srpska za šest mjeseci proglasiti nezavisnost ako ne budu ukinuti zajednička vojska i druge zajedničke institucije koje se ne pominju u Dejtonskom sporazumu, ko sve ima pravo na secesiju i pod kojim uslovima, da li iza Dodikove politike stoji Beograd ili Dodik sve to radi na svoju ruku i zašto se Vučić nikada nije eksplicitno ogradio od Dodikovih izjava o secesiji iako stalno izjavljuje da podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.


OMER KARABEG: Milorad Dodik je nedavno izjavio da traži povratak na izvorni Dejton i da će, ako se to ne prihvati, za šest meseci predložiti da Narodna skupština Republike Srpske proglasi nezavisnost. Da li je to izvodljivo? Da li je Dodik ozbiljan u nameri da izdvoji RS iz BiH?


ALEKSANDAR SAVANOVIĆ: Ako bih morao da odgovorim sa da ili ne, onda je jasno da je odgovor ne zato što je ustav neka vrsta društvenog ugovora i on, kao i bilo koji drugi društveni ugovor, ne može biti stavljen ad acta jednostranim izlaskom iz tog aranžmana. Sve te promjene, koje su se desile računajući i vojsku, RS je prihvatila, a neke od od ključnih bile su izglasane upravo zahvaljujući glasovima SNSD i Dodika. Nije moguće takvu vrstu političkog aranžmana jednostrano raskinuti. Mislim, međutim, da Dodikov cilj nije to što on formalno proklamuje - jer je vjerovatno i njemu samom jasno da to ne može biti urađeno - već da potencira krajnje iracionalno i zlonamjerno uzurpiranje institucija Bosne i Hercegovine i države od pojedinih faktora. Dakle, unilateralna secesija je neprihvatljiva u bilo kom smislu. Međutim, to što Dodik akcentira kao problem je zaista opravdano. Njegova sredstva nisu dobra, ali je tema, koju želi da potencira, više nego ispravna.


ESAD BAJTAL: Teško je dokučiti iracionalno Dodikovo ponašanje. Čovjeka koji u srijedu kaže jedno, a u četvrtak nešto sasvim drugo na istu temu. Ovo što kaže Savanović je racionalan odgovor. Međutim, možemo li razumjeti ponašanje Dodika, koji nije govornik nego glasnogovornik. I to više nije tajna ni međunarodnoj zajednici. On govori u ime Beograda i Moskve. On govori ono što mu se kaže i zato se često nađe u poziciji da mora poricati samoga sebe. Naravno, pitanje je intelektualnog kapaciteta nekog ko javno pred bijelim svijetom izjavljuje da će učiniti nešto za šta unaprijed zna, ako zna, da je neizvodljivo. To onda spada u politikanstvo i u populističku priču.

SAVANOVIĆ: Ne mogu da se složim sa ovim što Bajtal kaže. Uticaj Rusije na politiku u RS je više nego očigledan, ali ne mislim da je to po definiciji negativan utcaj. Mislim da se isuviše, pogotovo u Sarajevu, to shvata kao negativan uticaj. Rusija kao svaka velika zemlja, kao i SAD ili EU, ima ovdje svoje interese. Mislim da je do vještine naših političara da interese, koje ovdje imaju Rusija, SAD, Kina, pa i EU, stave u funkciju nas ovdje. Mnogo je zanimljivija veza sa Beogradom. Ako pratite Vučićeve istupe, naročito njegovih medijskih portparola, vidjećete da su oni dijametralno suprotni od ovog što je Bajtal rekao. Uzmite samo odnos prema novom Visokom predstavniku Šmitu. Ponašanje Beograda i ponašanje Banjaluke je potpuno suprotno, imamo iskaze predsjednika Vučića i njegovih ljudi koji su potpuno suprotni od onoga što je zvanični stav RS - i vlasti i opozicije.

BAJTAL: Čovjek sam povijesnih komparacija. Napisao sam dvije knjige o Slobodanu Miloševiću i njegovom režimu. Sjećam se sadržaja u kojima prepoznajem i sadašnje odnose Beograda i Sarajeva, odnosno BiH i Srbije. Postoji snimak telefonskog razgovora u kome Radovan Karadžić kaže Miloševiću - vi samo idalje budite državnik takav kakav jeste i kakav se pokazujete, a mi ćemo izigravati lude bosanske Srbe na koje vi ne možete da utičete. Mi ćemo i dalje činiti ono što činimo, a vi ćete ostati mirotvorac i ‘fair play’ igrač. To je kontekst iz kojega gledam i današnji odnos Vučića i Dodika. Dodik govori suprotno od onoga što kaže Vučić. Pri tome ga nikad, ama baš nikad, Vučić nije opomenuo, čak ni indirektno. Radi se, dakle, o igri, o istoj politici, o istim nastojanjima samo u prikrivenoj formi.

SAVANOVIĆ: Potpuno je prirodno da predsjednik Srbije i Srbija kao država obraćaju pažnju na interese svog naroda - Srba u BiH. Poistovjećivati to sa Dodikovom pozicijom naprosto ne stoji. Poistovjetiti legitimnu podršku Srbije srpskom narodu u RS sa podrškom jednoj političkoj stranci ili nekom pojedincu zaista nije realno, niti se to događa. Mislim da je jasno šta je interes Srbije. Kao zemlji koja je očigledno u ekonomskom usponu, Srbiji je u interesu da se ovdje dogodi neka vrsta integracije. Čak mislim da je Dodik jedna od prepreka toj vrsti interesa Srbije. Srbija je vrlo jasno rekla šta je njen interes. To je ekonomski prosperitet i saradnja na Balkanu. Zaista ne vidim da iko ovdje ima razloga da bude protiv toga. Moramo iskoračiti iz 1990-ih. Političari iz Sarajeva vrlo često po inerciji imaju negativan stav prema Srbiji, pa onda i neke pametne stvari poput inicijative Open Balkan doživljavaju kao neku zavjeru, srpski svijet ili šta već.

BAJTAL: Nisam političar i to što Savanović priča o sarajevskoj politici meni nije bitno. Vratimo se na ono što sam rekao. Samo kažem da Dodika niko ne opominje, da ga Vučić ne opominje ako mu on svojom pričom ometa program podrške. Logično bi bilo da mu kaže - stani, mi imamo važnijih poslova od toga što ti namećeš kao svakodnevnu temu.

SAVANOVIĆ: Izjednačavanje Dodika sa RS je potpuno pogrešan pristup. RS je izraz objektivnog straha srpskog naroda da će, ako ostane izvan Srbije, doživjeti neku vrstu pogroma kao što je bilo u Jasenovcu - neću ulaziti u istorijske fakte i da li je taj strah opravdan ili neopravdan. Postoji objektivni animozitet Bošnjaka koji ne mogu da prihvate RS zbog bolnog povezivanja sa zločinima i tragedijom, genocidom, ili kako god hoćete, koji se dogodio Bošnjacima u periodu građanskog rata. Mi moramo da jedni drugima priznamo strahove, da shvatimo da RS nije stvar Karadžića ili Dodika ili bilo kog drugog. Isto tako je neophodno da se prizna frustracija koju postojanje RS izaziva prije svega u bošnjačkom korpusu. I umjesto da radimo na tome da se to dovede do svijesti, mi pothranjujemo sve te priče.

BAJTAL: Poštujem pravo kolege da je njegovo mišljenje takvo kakvo je. Pitanje je, ko je ovdje radio to što je radio u Drugom svjetskom ratu? Da li su to bili oni koji su platili najveću cijenu od Srebrenice do Sarajeva? Da li su to bili oni čije su se grobnice od primarnih pretvarale u sekundarne, pa onda u tercijarne da bi se sakrio trag nečemu što se uporno poriče već 30 godina? I da se niko od brojnih političara u vrhu Srbije nijednog momenta nije sjetio da se od toga ogradi.

(Radio Slobodna Evropa)

Friday, October 22, 2021

Voda iz tute

 Da li biste vi pili vodu ako bi vam je u bolnici 

ponudili iz ovakve, ranije koristene, nocne posude?


Toliko o medicinskom kiseoniku, direktoru UKC i ostaloj kamarili koji vas ubjedjuju da je to samo stvar papirologije!