Split - prvi utisci

Split mi je nekada, nakon Banjaluke, bio drugi grad u kome sam zelio zivjeti. Mnoga ljetovanja sa roditeljima su u mom ranom djetinjstvu zavrsavala u Splitu kod sjora Jere Burtine u neposrednoj blizini plaze Firulae.  Na toj splitskoj plazi  naucio sam i plivati i igrati picigin, onaj pravi - splitski. 
Kasnije sam odsluzio staz u vojsci u Splitu. Sakodnevne setnje splitskom rivom od kasarne Visoka do Komande mornarice, gdje sam radio, ostale su mi u trajnom lijepom sjecanju. 
Zadnji put sam u Splitu bio neke 1988. ili 89. Bio je to sluzbeni posjet splitskoj bolnici kojoj smo nudili HP EKG monitore koje je narednih godina trebala proizvoditi Cajevceva Medicinska elektronika. 
Dvadeset pet godina je prohujalo od poslednjeg posjeta ovom gradu. Mnogo toga se promijenilo i kod mene i u Splitu, ali je u meni ostala zelja da ga bar jos  jednom posjetim i vidim koliko je onoga sto sam volio u ovom gradu jos uvijek ostalo. Citao sam razne vijesti , posebno poslednih mjeseci, i one su unijele u mene bojazan da cu mozda dozivjeti razocarenje.

Cim smo se smjestili u prijatan aparman u samoj Dioklecijanovoj palati , na preporuku smo  otisli u konobu  Matejuska u neposrednoj blizini. Dan vreo -  37 stepeni u hladu. Gori spitski kamen. Ni daska vjetra. Udjemo u konobu da potrazimo spas iza debelih zidina. Samo nekoliko stolova. Svi zauzeti. Vidim veliku grupu Japanaca. Ponude nam da sjednomo za sto sa vlasnikom konobe. U razgvoru s njim doznamo da mu je ime Radovan Piplovic, da je rodjeni splicanin, da je nekada bio atleticar, kasnije igrao ragbi. Trcao 800m nekoliko godina i za beogrdasku Zvezdu. Tada, na Tasmajdanu  sobu dijelio sa skakacem u dalj Miljenkom Rakom, koga sam ja tih godina upoznao i igrao s njim stoni tenis, bas na Tasmajdanu. Prisjecamo se sporta iz tog perioda, Vere Nikolic, Susnja, Pokrajca, Arslanagica, brace Tvrdica, Jerkova...
Pijuckamo grasevinu uz ukusan brodet od sipe. Radovanovi preci su posjedovali dio grada podno Marijana sto im je nakon drugog rata oduzeto. Ponosi se svojim partizanskim porijeklom. Pokazuje sliku svoje rodjake - partizanke na zidu iznad nas. Prica da je ona  u centru Splita bacila bombu na italijanske vojnike, uhvacena i objesena pred sam kraj rata...
Boravak u ovoj spitskoj konobi  i razgovor sa vlasnikom Radovanom, kasnija setnja Dioklecianovom palatom, splitskom spicom, vecera na samoj rivi u restoranu punom turista sa svih strana svijeta odagnali su i moje potajne strepnje. 
"Nima Splita do Splita!"

Nekaj poletnih vicov s Balkana !

Negdje u Bosni NATO vojnik radi sklekove, a oko njega se uzvrtio Mujo i gleda i gleda... pa kaže: "Jebo' mater, ako ona tebi nije pobjegla."  ********************************** Udati se sa 20 godina, to je isto kao otici sa žurke u 11 uveče.  ***************************** Nisu svi muškarci isti - nekima je samo ona stvar na pameti, a nekima je sva pamet ona stvar.  **************************** Šta kaže Kinez kad otvori frižider? Ni kučeta ni mačeta! ******************************* Jedan blizanac kaže drugom: Pa gde si ti čitav dan? Mama me je dva puta okupala!  ************************* Kako ide razgovor kćerke sa majkom? Alo, mama. Dobro, dobro, dobro, dobro, dobro, dobro.Ćao.  **************************** Poruka mužu: Uzmi danas sina iz vrtića. P.S. Ne brini, on će tebe da prepozna! ***********************************  Adrenalinski šok - to je kad čačkaš nešto oko struje, a u džepu ti zazvoni telefon uključen na vibraciju.  ************************* Kada ti neko kaže "Prekidamo, ali ostaćemo prijatelji", to je isto kao da je rekao "Uginuo mi je pas, ali ću ga zadržati"!  ************************** Pitanje: "Gdje je ove godine bio najskuplji doček Nove godine?" Odgovor: ... "U Remetincu. Nisi mogao ući bez 6-7 milijuna eura na računu."

Aleksandra Petrić: Učiti istoriju u Bosni i Hercegovini

Na zasluženom sam raspustu. Škola se završila prije gotovo dvije sedmice i uspješno sam zaronila u roditeljsku bezbrižnost, ne pratim više zadaće i ne pomažem u ponavljanju lekcija.

Pred kraj školske godine bilo je gusto, danima sam bila asistentica u pripremama. Jer, trebala je sve ponoviti, biti spremna za završne provjere znanja i ocjene koje idu uz to.

Učila je zaista marljivo cijele godine, nije što je moja, pa sam, logično pristrasna. Učiteljica je kazala da ima dobre temelje, i da neće biti nikakvih iznenađenja u đačkoj knjižici. Bez obzira na sve, ona drži knjigu poznavanja društva ispred mene i kaže: "Mama, pitaj me, pomozi". Ja je uzimam u ruke i čitam naslov Drugi svjetski rat. Ne volim ratovanja, silu, nasilje i osvajanja, a i ko to voli zaista. Ali ono što je iza nas se znati mora, tako je od kad je škole i učenja.

Čitam i pitam. Očekujem dio u kojem se pominje antifašistički pokret i narodnooslobodilačka borba, partizani, zasjedanja AVNOJ-a, stvaranje jugoslovenskih republika, i ostale istorijske činjenice. Gledam u knjigu u kojoj se smjenjuju šture informacije, nabacane bez reda i neke naročite logike. Kažem sebi biće da je to tamo iza, na kraju, označeno u posebno uokvirenoj kocki, naglašeno boldiranim slovima. Jer tako se označavaju važne stvari. Ništa od toga. Na samom kraju lekcije dvije, tri rečenice o tome kako su Bosnu i Hercegovinu i sve susjedne nam zemlje oslobodili saveznici. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, kasnije Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je postojala. Kako je nastala ne zna se. Ajde, mislim, peti je razred, možda se svi ovi istorijski detalji i ne uče sada, već nekad kasnije.

Ispod toga u narandžastoj pozadini dočeka me naslov Za one koji žele znati više... i ispod toga, pod rednim brojem jedan stoji jasna uputa: „Pitajte starije ko su bili partizani, četnici i ustaše...“ Okrenem se prema njoj i upitam: „Kaži mi, kad ste učili ovu lekciju u školi, učiteljica vam je objasnila ko je učestvovao u Drugom svjetskom ratu i oslobodio BiH i ostale zemlje oko nas?“ Ona me gleda zbunjeno i kaže: "Pa naravno! To su bili saveznici", i nabraja ih tačno onako kako piše u knjizi, "Sovjetski Savez, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države". Kažem; „Krasno, a nije spominjala partizane?“ Ona kaže „Nije, ništa od toga nije bilo na času i nemoj molim te da mi kažeš da moram sad da učim i ono dodatno ispod teksta, to nikada ne pita, nemoj da me mučiš...!“ Nastavlja da ispaljuje argumente kako je ta lekcija bila na dnevnom redu još na početku drugog polugodišta i da je ovaj završni test samo ponavljanje ključnih stvari, a da te dodatne, baš i nebitne stvari rijetko kada budu u njemu.

Dok njene žalbe udaraju kao čekić, uporno i u pravilnim razmacima, razmišljam o istorijskoj eskivaži autora udžbenika. Ne znam kako je ova lekcija prošla kod vas, ali mislim da je poprilična vještina izbjeći jasno imenovati sve strane i njihovu ulogu u ratu koji je odavno iza nas. Neka svako objašnjava svome djetetu kako hoće, nije svima isto bilo. Ne d’o ti dragi Bogo da se neko nađe pogrešno predstavljen i da slučajno pomisli da smo ga predstavili kao zločinca. A on heroj i junačina. Kakva bi to gungula bila, pa izbacuj, prepravljaj, dumaj šta reći a ništa ne reći. Bolje je ovako. Nikog nema prvog i svi su ravnopravni u dijelu za one koji žele znati više. Diskretno ćemo provući ono što je nama bitno, a oni tamo nek' pišu svoje kako hoće, pa će svima biti po volji.

Njihova logika svako o svome, niko o ničemu je nesumnjivo nastavila da živi i u ratu u kojem smo se pržili prije dvadeset godina, i nastavila se evo i kroz udžbenike uz koje su djeca ostavljena da u varljivom miru uče da je sve relativno, ništa nije kako jeste, i sve je nevažno. Osim saveznika. Oni su tamo negdje daleko, i danas kroz svoje diplomatske predstavnike govore o evropskom putu Bosne i Hercegovine, pomirenju, suživotu, demokratskim vrijednostima i građanskom društvu koje u nas zvanično ne postoji. Oni malobrojni antifašisti partizani koji su preživjeli sve ovo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata odavno ćute i izbačeni su iz stvarnosti, kao što je svojevremeno Branko Ćopić prekrižen, skupa sa Nikoletinom Bursaćem i Pepom Bandićem, junakom Osme ofanzive.

"Važno je", kažem joj. "Važno je da znaš da su postojali muškarci i žene na ovim prostorima koji su se zajedno kao partizani i partizanke borili da njihova domovina bude slobodna. I bili su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, Albanci, Makedonci, Crnogorci, Slovenci, i svi ostali narodi i narodnosti koji su živjeli na prostorima Jugoslavije. Danas njihovi potomci i potomkinje žive zahvaljujući tome što su se oni zajedno borili protiv fašizma. I ti si jedna od njih. Tvoj je pradjed pod Kozarom u partizanima vječno ostao i nikada se kući nije vratio. Sjećaš li se suncokreta koji si zabola kraj njegovog imena na spomen-ploči kod spomenika na Mrakovici?"

Gleda me zainteresovano i postavlja pitanja o svemu. Ja odgovaram sve što znam i zajedno čuvamo od nezaborava.

Smrt fašizmu, sloboda narodu! Pesnica na sljepočnicu. Smijemo se.

Kaže, neću zaboraviti.

Aleksandra Petrić

Jahorina, 2. juli 2015.

(radiosarajevo)

Bajram mubarek olsun!

  Svim vjernicima islamske vjeroispovjesti zelim sretan Bajram!

Žarko Radaković: Pas

Jedne noći, u nekoj pustoj ulici u četvrti Beograda poznatoj kao Senjak, napao me je manji čopor pasa čuvara tamošnjih kuća - ne sećam se šta sam tamo tražio, ali sećam se, kao da je to bilo danas: svi psi behu nemački ovčari - i kada je, tada, jedan od njih, lajući iskidanim promuklim urlicima, ,,besan“, skočivši s ograde jednog dvorišta „levo od mene“, propevši se na zadnje noge, položio prednje šape na moja ramena - „najedanput je bio visok koliko i ja“ - te mu se glava našla u visini moje, pa smo se našli „licem u lice“, „oči u oči“ - a sve to se odigralo tako munjevito da nisam stigao ni da se uplašim, ni da trepnem, ni da zadrhtim - a, opet, u jednom delu moje svesti se, ipak, sve odvijalo sporo, razvučeno, gotovo rasplinuto - te sam, kao u usporenom filmu, ugledao širom otvorene čeljusti „razjarene zveri“, pa i onaj zamagljeni sjaj u raspomamljenim očima - i osetio onaj poslovični zadah i jaru koja je dopirala iz samog grotla podivljalosti možda čak pitome domaće životinje - i baš kada su zubi, i očnjaci „kao ekseri“, u vilicama zategnutim i razvučenim do one krajnje tačke kada se ,,klatno“ ,,vraća“ „na početnu poziciju" - dakle, pred ono ubitačno škljocanje, pred kobni ujed - osetio sam, najedanput, u sebi neku krajnje nerastumačljivu razgaljenost iz koje je odmah, nikome jasno zašto, a najmanje meni samom, provalio zaista iskren, gotovo nežan, dakle, sasvim prijateljski smeh, a odmah zatim i reći ,,gde si, prijatelju". I odmah sam krajičkom pogleda i ivicom svesti ,,registrovao“ reakcije na ,,licu“ životinje: Ono zloslutno rezanje pred napad preobratilo se najedanput u sanjiv, dobroćudan urlik, a čeljust se još jedanput široko razvukla kao pri zevanju. Jezik, prethodno neuočljiv i povučen iza zuba, sada se naglo razvukao i raširio, rastegnuvši se sve do moga čela i najmekše se prilepio uz moju kožu, liznuvši me još nežnije niz nos i obraze. Onaj bezlični sjaj zla u plamenu razjarenih očiju najedanput se preobratio u najosobitiju živost i žar raznežene ličnosti i najdobroćudnijeg karaktera. Najljuće neprijateljstvo se „iz taka“ preobratilo u otada nezabeleženu ljubav. I izustio sam, sada baš umireno, ,,a gde si mi ti, čuvaru moj“. I razjarena zver od maločas preobratila se u najpitomiju domaću životinju i najpomirljivije je zacvilela kao da je htela da kaže „gospodaru moj“. Gotovo da mi je ta novonastala prisnost i zasmetala, te sam, brže-bolje, spustio šaku na šapu životinje na mojim grudima, pokušavajući da je odgurnem. Rekao sam „dragi psu, vidiš da ja nisam neprijatelj". Pas je počeo tako snažno da maše repom da je pokrenuo jaka vazdušna strujanja. I krenuo je da me liže po šaci. Osetio sam vlažnost na koži. Baš mi je bilo neprijatno. I odgurnuo sam životinju. Okrenuo sam joj leđa. Zakoračio sam u noć. Žurno sam koračao niz ulicu. Svom svojom odlučnošću sam se trudio da se izgubim u magli te, inače, tako mrkle noći. U jednom trenutku sam i potrčao. Pas se, međutim, nikako više nije odvajao od mene. Pratio me je. Kretao se za mnom na svim mogućim razdaljinama. Čas je išao neposredno uz moju nogu, čas je zaostajao i po nekoliko metara, čas se gubio iz mog vidokruga i tada sam odlično čuo njegov lavež. U jednom trenutku je istrčao pred mene, legao na trotoar i krenuo da se valja, i zarežao je kao da je rekao „češi me“. U sledećem trenutku se u jednom skoku popeo na plot oko jednog dvorišta i krenuo da laje na mene kao da je hteo da mi ispriča šta mu se sinoć dogodilo. Nešto kasnije je mahnito pojurio za mačkom, ali je, pošto sam ja skrenuo u jednu od poprečnih ulica, odustao od toga i opet pojurio za mnom. Drugim rečima, i kada sam stigao do svoga stana, taj pas se nije odvajao od mene. Legao je na otirač za noge ispred ulaza i tu ostao do ujutru. Dok sam bio na poslu, čekao me je ležeći ispod klupe u parku nedaleko od firme. Jeo mi je iz ruke. Zalajao je na svakoga ko me je iole neprijateljski pogledao. Jedanput su me u predgrađu napali psi uličari. Razjurio ih je jednim jedinim lavežom. Sedeći u svojoj radnoj sobi i prevodeći s nemačkog jezika knjigu ‘Ogled o zamoru’ Petera Handkea, izgovarao sam neke nemačke reči na koje je on, nemački ovčar, reagovao s najvećim razumevanjem. Dakle, ostali smo nerazdvojni. „Do kraja.“ ,,Zauvek.“ „Na život i smrt.“ I kada sam otišao u inostranstvo, u emigraciju, kao da smo se sve vreme dopisivali... U najmanju ruku smo mislili jedan na drugog.

Žarko Radaković

(Priče iz rasejanja)

BL nostalgija

Irfan HOROZOVIĆ Pametovanje: Nije svaki Tale Budalina

Pamet. Lijepa riječ. Svi znamo šta znači. Neke su riječi izvedene iz nje nešto drugo. Naprimjer: pametovanje ili pametnjaković. Čini nam se da je jasno šta one znače, ali, je li baš tako?!
U svakom slučaju udaljavaju se od osnovnog značenja i vode ga nekim drugim stazama. Svakodnevne sintagme, izreke, uzrečice i situacije samo im u tome pomažu.
Jedan dio onoga što govorimo nastavlja se, nadovezuje na stare priče. „Crkni, magarče, do zelene trave“ koliko smo samo puta sebi rekli. Ili se našli u situaciji: „Je l’, Tale“ – „Jest, kapetane“, odnosno „Veži konja gdje ti aga kaže“. Ljudi su zaboravili priče, ali smisao poante nisu (iliti naravoučenija).
I uglavnom se tako i ponašaju.
Sve je ostalo pametovanje.
Ipak, ljudi nisu roboti (kako je lucidno ovu riječ izmislio Karel Čapek, sjajni češki pisac, i riječ je oživjela, prati nas kao fascinacija već decenijama) ili nisu tako dobro programirani kao roboti i svaki čas upadaju u nevolje razmišljanja tj. pametovanja.
Pametovanje je u suštini povreda subordinacije. Ona je u nekim stvarima neophodna: u vojsci, bolnici, školi, teatru itd. S obzirom na to da se danas svugdje, čak i na najneočekivanijim mjestima, susrećemo s bolnicom, vojskom ili teatrom, tj. instaliranom subordinacijom koja se brani s „nemoj pametovati“, uzrečicom koja nasljeđuje navedene prethodne (o oku i skoku da ne govorimo, tu nema vremena ni za pitanje) možemo se zapitati gdje je sada onaj aga iz poslovice. Bezimeni. Ni u izreci nema imena. On je samo znak za jačeg – onog koji ima pravo razmišljati. Samo znak i samo naziv iz vremena u kojem je pokornička poslovica nastala.
U drugoj ima ime. Vrlo poznato.
Ko bijaše Tale?
Možda neko zaboravljen i poznat samo po bespogovornom slušanju svog kapetana, a s imenom koje se ne slaže s tim.
Ili onaj na kojem bi nam pozavidjeli svi slični književni junaci svijeta. Književni junak koji održava sjećanje na stvarnog junaka.
Nije ni Sušićev, napisani i snimljeni, jer je to isti, stari, reinkarniran u drugom vremenu i drugim događajima.
I ko je u svemu tome kapetan?
Bilo koji da je, za starog Taleta kao zapovjednik neprilična i smiješna osoba.
Budalina Tale uvijek je mislio svoje i autoritativni mu se kapetan može činiti samo kao lutka-čovjek iz predstava od umješnosti, što i jeste, bar ovaj njegov kapetan. Hrabriji od svih, pošteniji od svih. Identificiran kao Hvalisavi vojnik, tj. Miles Gloriosus, iliti Capitano, iliti kako voliš.
Dohvatio bi se on i one izreke o vezivanju konja i vrlo brzo se više ne bi znalo ko je za što vezan: aga za konja, konj za aginog slugu, agin sluga za kapetana, kapetan za ogradu…
– Je li, kapetane?
– Jeste, Tale.
Jednom sam, davno (a zaista dugo pamtim), izišao iz auta na putu prema Kulen-Vakufu. Rekao sam da želim ovdje malo prohodati. Bio je to Orašac, mjesto poznato po najpoznatijem Taletu u ovom dijelu svijeta, a možda i u čitavom svijetu. Taletov zavičaj. Na brdu su se vidjele zidine starog grada, puste, a na putu je bila samo jedna zgrada, zgrada u kojoj su se mogle kupiti osnovne potrepštine.
Bio je lijep dan i ispred zgrade je sjedio neki čovjek obrijane glave koji je od odjeće imao samo čakšire i zeleni kožni prsluk. U ruci je držao bocu piva i svaki je čas brisao svoje epske brčine.
Ko je to bio?
Neko zatravljen pričama o Taletu te pokušava tako živjeti? Ili Tale sam koji mi se ukazuje jer zna da sam zbog njega ovdje izišao?
Čovjek je bio jak. Vidjelo se to sve jasnije dok sam se približavao. I prijek?! O tome sam mogao suditi tek kad ga pogledam u oči.
Je li on radio u toj prodavnici? Ili je samo zastao da popije pivo?
Stajao sam ispred njega i sad se dobro vidio moćni torzo s mnoštvom neobičnih tetovaža. Možda s robije, ko zna zašto pomislih.
Pogledao me jasno, oštro, bez straha, možda s nekim dalekim zazorom.
– Tale? – upitah ga.
– Jest, kapetane! – odgovori on veselo i prsnu u smijeh, a zatim se zakašlja i gotovo zaguši od tog svog grohota.
Na Pobrđu, u Banjoj Luci, postoji jedinstvena džamija. Narod je zove Talina. Nakon pogibije u jednom neobičnom vojnom sukobu u banjalučkom kraju, Tale je tu i pokopan, u haremu male džamije. Mnogo godina kasnije, govori legenda, džamija je proširena i jedan njen zid udario je baš preko Taletovog mezara. Neko je kasnije na tom zidu naslikao mezar. Tako se Taletov nišan preobrazio u dvodimenzionalni – naslikani. Iz generacije u generaciju, na okrečenom je zidu neko slikao mezar koji je zamišljao kao onaj koji pripada tom šeretu i junaku.
Dugo ga nisam vidio.
Zadnji naslikani nišan dočekao me je tamo u tjeskobnim danima i sam se doimao izuzetno tjeskobno.
Kad bih ga sad pogledao ovovremenim pogledom, vjerujem da bi i Tale provirio, onakav kakvog ga vidim u svojoj svijesti, i rekao na sebi svojstven način: „I ti ga previše pametuješ, pametnjakoviću“.
I namignuo.

Irfan HOROZOVIĆ
(STAV br. 15)

Asaf BEČIROVIĆ: Ko ne skvasi gu...., ne uhvati ribicu

Jajce je ugostilo ribare na svjetskom prvenstvu u mušičarenju, disciplini za koju kažu da je kraljevska

DOZVOLA: U Donjem smo Vakufu. Raspitujemo se na kojem dijelu Vrbasa možemo naći takmičare 35. svjetskog prvenstva u mušičarenju. U lovu riba na mušicu. Sagovornica kaže da pojma ne zna, da morala bi pitati supruga koji je ribar.

"On kad god kupi dozvolu za ribolov, nikad ništa ne ufati! A kad ne kupi, onda njega ufate!", raportira.

Zove supruga na mobilni, zauzet. Nejse. Drugi su nam objasnili što nas je zanimalo pa smo se obreli nekih desetak kilometara van Vakufa. Vidimo na obali Vrbasa ribolovca. Ali nije učesnik prvenstva!

"Dugo ste ribar?", pitamo.

"Godinama!", odgovara.

"Je l' malo dosadno satima sjediti i čekati da riba zagrize?", zanima nas.

"Nije! Vazda naiđe neka budala koja me zabavlja glupim pitanjima!", veli on.

Ters neki ribar. Napokon, kilometar uzvodno, na desnoj obali mutnog Vrbasa, sretnemo Senada Zahidića. Sudiju na prvenstvu. Senad na obali, Lorands Liprans, takmičar iz Latvije, u Vrbasu do koljena.

PROLETER I GOSPODIN: "Ništa nije upecao!", veli sudija Senad.

Puštamo ga da objasni šta je mušičarenje. Veli, ne zna kako bi objasnio!

"To ti je uživanje u ribolovu! I nije svrha uhvatiti ribu, nego ćejf! Merak!", znalački će Senad.

Potom pričamo o tome kako se Patrick Weiss, član američke ekipe, sve hvaleći nam prirodne ljepote, požalio na "pametne ribe, jer teško ih je uhvatiti". "Bogme je Patrick u pravu! Pastrmka je, recimo, proždrljiva. K'o proleter je. Jede sve živo. Lipljen je gospodin. Taj bira šta jede! Moraš biti maher da ga uhvatiš. Ne može njega svako uhvatiti!", objašnjava Senad.

Istovremeno, takmičaru iz Litvanije nikako da se posreći. Neće ga ni proždrljiva pastrmka, ni gospon lipljen! "Što mu malo ne pomogneš?", pitamo sudiju. "Hem ne smijem, hem se ne možemo sporazumjet! A išaret ne pomaže!", smije se Senad.

Pa objašnjava da jučer su ribari lipljena uzimali na paunicu. Ona se pravi od paunovog pera, plus staviš crvenu trakicu. Nekoliko se lipljena jučer zaletjelo na taj mamac.

"Sad je idealno vrijeme za hvatanje lipljena. Samo što to Litvanac ne zna. Nema odgovarajuću muhu za njega!", siguran je sudija.

MUŠIČARENJE: Okreni-obrni, mušičarenje se smatra, boga mi i jeste, za vrhunsku vještinu, finoću i znanje. Ništa sila, ništa snaga! Reklo bi se, zabava je to što ljudi na sebi svojstven način vole prirodu i rijeku. Mamac je, zaključili ste već, insekt. Stoga mušičar mora poznavati insekte sa vode na kojoj peca. Jer svaka se riba hrani insektima koji se mogu naći na rijeci na kojoj ribarite. Ima načina i da napravite vještačke mušice. Ako, pak, mušičarite na vještačku mušicu, važno je obratiti pažnju na njenu veličinu. Što bliža prirodnoj mušici, to bolja. Važna je bogme i boja mušice. Valja je mušičaru što uspješnije imitirati.

"Ma, mušičarenje je kraljevski sport. Mušičariš li na jezeru, može u čamcu do tebe biti i princ Charls. Ali to tebe ne zanima. To ti je, haveru, normalno! Jer kod ribara nema te vrste razlika. Svi su isti. Ili znaš pecati ili ne znaš!", objasnit će Armin Plivčić, također sudija na takmičenju.

Uto, protrča pored nas takmičar. Južnoamerikanac, reći će Armin! Za njim i sudija trči. Oba u goloj vodi. Južnoamerikanac će završiti u Vrbasu do pasa, a mi zaključiti da ko ne skvasi guzicu, ne uhvati ribicu.

"Za mušičarenje, koje je zadnji stadij ribolova, moraš biti prirodno nadaren! Moraš imati finese. Ne znam zašto je tako, al' je tako!", vajka se Armin.

PENZIJA: Nama se učinilo da zgodnije je loviti na plovak. Sjedeš na hoklicu, zabaciš udicu, grickaš i pijuckaš! Ako se šta zakači na udicu, dobro je, ako ne - nikom ništa.

"Pričate o plovkarenju?! Za nas mušičare to je penzionerski sport. Ja sam mušičar jer mi je to fino! Sam pravim mamce. Dakle, na svoju kreaciju uhvatiš ribu, pa je poljubiš i pustiš. To je vrhunac. Kako biram muhe? Moraš vidjet šta od insekata ide vodom. Dovoljno je malo prošetati i vidjeti šta treba uzeti za mamac!", siguran je Armin.

Pa priča kako riba fakat može biti pametna. Da nije tačno da riblja memorija traje samo tri sekunde. Jer kad više puta uloviš ribu i pustiš je, kaže sudija Armin, ona skonta i biva pametnija. Riba, veli on, bira mamce.

"Vrbas je specifičan, ima puno hrane u Vrbasu. U ovom se periodu roji, recimo, petnaestak insekata i ona samo jednog uzima. Pogodiš insekta, puna torba riba. Sinoć je Amerikanac sve pretres'o i ništa. I kad je naš'o pravu muhu, uhvatio je tri ribe!", zna Armin.

Sad, naučno je dokazano da riba je pametna. Neki profesor ekologije u Kaliforniji je snimio ribu kako iz pijeska kopa školjku. I onda nađe odgovarajuću stijenu pomoću koje otvara školjku. A taj postupak, je li, zahtijeva razmišljanje, male i velike radnje kojih se treba sjetiti i izvršiti kako Bog zapovijeda. Što za ribu nije mala zajebancija, nego ozbiljan posao.

FOSIL: Ima u Bosni i Hercegovini, osim lipljena i šarana i tako dalje, riba koja se zove paklara. Riba fosil. Ta riba je već 500 miliona godina nepromijenjena. Kakva je nastala, takva i ostala. Upecana je u Klepcima, kod Čapljine, u rijeci Bregavi. Ribar je, prije nego što će je vratiti u rijeku, fotografisao kako mu, kad bude pričao o svemu, ne bi rekli da priča ribarske priče. Onda se šokirao. Nakon pola sata primijetio je kako je rana od uboda na paklari skroz zacijelila. Kasnije će ribar saznati da ulovio je ribu sa crvene liste. A na toj su listi najrjeđe ribe svijeta.

Sad, šućur dragom Allahu, pa u našim rijekama ne živi somić candiru: sedam centimetara dug, šest milimetara debeo. Ima običaj uvući se u ljudsku uretru, mokraćnu cijev. To, naravno, može, kad su ribari u pitanju, samo kroz ribarevu ćunu. Vjerovalo se da mokrenje u vodi privlači tu parazitsku ribicu, no nedavno istraživanje pokazalo je kako ribica ne pokazuje baš osobito zanimanje za urin. No, hajmo mi s rijeke Vrbas na Plivsko jezero. Jer i tamo se mušičari takmiče.

BRATSTVO: To lijepo jezero dugo je 3,5 kilometara. U njemu žive potočna, jezerska i kalifornijska pastrmka. Plus štuka i šaran. Sve te ribe od lovokradica čuva Hamdija Dedić.

"Kradu l' ribe?", pitamo ga. "Jaštaradi nego kradu! Sirotinja, eto ko krade! Uhvatim ih, a oni kažu da bolje im je krasti ribu, nego jaja. Jer riba je zdravija!", veli Hamdija.

Opet, Sadiju Bašimamovića, predsjednika Upravnog odbora Sportsko-ribolovnog društva Zlatovčica Jajce, pitamo a koja je riba u Plivskom jezeru najukusnija? "Najukusnija je riba ona koja je na stolu!", šali se on.

Pa objašnjava da na jezeru se lovi na čamcu. A u čamcu su dva takmičara, plus sudija. Jedan od takmičara je komandant čamca. I lovi se gdje on rekne. Nakon sat i po, komandant čamca je drugi takmičar. Lovi se tri sata. Ko više ulovi, bolje stoji na ljestvici. Zanima nas je li Sadijino ribolovno društvo jednonacionalno.

"Naravno da nije!", ponosno će on. "Nego je jedinstveno! Kod nas političari mogu biti članovi društva, ali ne mogu biti u upravljačkim strukturama!", objasnit će.

POLITIČARI: Veli i da političari dolaze u ribolov, al' su se, trenutno, zabavili o sebi, pa su urijedili. Nekada se, objasnit će Bašimamović, znalo da su najbolji ribari među političarima bili Branko Mikulić i Gojko Ubiparip. "Sadašnji političari skloniji su lovu na divljač i drugim brdskim disciplinama!", smije se.

Al' jebeš političare! Radije recimo da mušičar mora, tako Sadija kaže, znati gdje koja vrsta ribe u jezeru živi. Mora znati koja je riba riba dna, koja površine...

"Jezerska pastrmka je na dnu, potočna na sredini, a kalifornijska i na dnu i na površini. Lipljen je riba dna", zna on.

Priča i kako su takmičari oduševljeni ljepotama Bosne i Hercegovine. Kažu, do sada im je ovo najljepše svjetsko prvenstvo. Jer gradovi su blizu rijeka pa se mogu družiti, iskustva razmijeniti. Dočim, na drugim su takmičenjima bili izolovani, usamljeni.

"Imamo i jednog takmičara Čileanca, superbogataša. Taj ima svoja jezera, rijeke, hotele. Ribari su mu klijenti. Ovdje mu se toliko svidjelo da nam je obećao dovesti pedesetak svojih klijenata. Ima brata u Španiji koji je već najavio svoj dolazak. A to nama i jeste cilj!", kaže Sadija.

E, kad ovi klijenti koje će bogati Čileanac inšallah dovesti u Jajce i stignu, mogu obići i Muzej, zgradu u kojoj je 29. novembra 1943. održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Tada je Josip Broz Tito na čelu sa partizanima zabranio izbjegličkoj vladi i kralju Petru II Karađorđeviću povratak u Jugoslaviju. Jesu li na pauzi zasjedanja Tito, delegate dr. Vojislav Kecmanović, dr. Ivan Milutinović, dr. Sreten Žujović, dr. Josip Vidmar, dr. Pavle Gregorić, dr. Zlatan Sremec i dr. Sulejman Filipović išli mušičariti? Vrag bi ga znao!

PUN POGODAK: O političarima ribarima porazgovarali smo i sa Miletom Kerkezom, pomoćnikom Igora Gromilića, selektora naše reprezentacije. Istina, nije htio mnogo o tome. Samo je rekao da političari pecaju narod, a ribari ribe. Pametnom dosta. Izgleda, više je sklon lipljenu, gospodinu među ribama.

"Razlikuje boje, mirise i veličinu. Tako i lovi!", siguran je Mile.

Pričao je i o tome kako su pripreme za ovo svjetsko prvenstvo u mušičarenju počele prije deset godina, kada su se, kandidature radi, budući organizatori razletjeli od kuće do kuće, tražili od ribara da im daju svoje fotografije s ulovljenim primjercima riba. Kako od Vijeća ministara BiH ni banke nisu dobili za organizaciju... "Naše realne mogućnosti na ovom svjetskom prvenstvu su šesto mjesto, ali se nadamo medalji!", prognozirao je Kerkez.

I pogodio. U konkurenciji 30 timova iz cijeloga svijeta, bronzu smo osvojili. Nije mala zajebancija biti treći na svijetu u bilo kojem sportu, u mušičarenju naročito. A na tome imamo zahvaliti mušičarima Aleksandru Đukiću, Željku Prpiću, Jovi Deviću, Saši Jeremiću, Siniši Bovanu, Borislavu Šmanji i Samiru Kalušiću. Bogme i izborniku Gromiliću i njegovim pomoćnicima Kerkezu i Seadu Alijagiću.

Asaf BEČIROVIĆ

Jadranka Stojakovic - SVE SMO MOGLI MI

11. juli 1995. - 11. juli 2015.