J. Tasić: Kit Ričards - Buntovnik i džentlmen

Legendarni Rolingstounsi su posle 11 godina pauze objavili novi studijski album "Blue and Lonesome" u kojem se vraćaju svojim bluz korenima.

Oni su na početku karijere svirali obrade hitova Džimija Rida, Vilija Diksona, Litl Voltera i drugih američkih crnih muzičara, da bi sa autorskim pesmama Mika Džegera i Kita Ričardsa razvili sopstveni rok stil zasnovan na bluzu. Iako je čini da je Džeger prvi, najistureniji čovek Stounsa, priča o ovoj, za mnoge "najvećoj rokenrol grupi na svetu" nezamisliva je bez Ričardsa - jednog od njenih osnivača, gitariste, pevača, tekstopisca i autora najprodavanijih memoara među rokerima. Prema muzičkim anketama, četvrti na listi 100 najboljih gitarista svih vremena - čuven po inovativnom ritmičnom sviranju, autor četrdesetak pesama koje se u izvođenju Mika Džegera i Rolingstounsa svrstavaju među 500 najvećih "for ever", Kit Ričards u muzičkom svetu uživa ugled "najoriginalnijeg od najoriginalnijih buntovnika". Muzički talenat poneo je iz majčinog dela porodice. U detinjstvu koje je proveo u Kentu, kako sam priča, "opsesivno je slušao ploče Čaka Berija i Madija Votersa". Naučio je da svira gitaru i osnovao bend s Mikom Džegerom, kog je upoznao u vozu, i Brajanom Džounsom. Ostalo je legenda. Muzika, muzika, turneje, tri solistička albuma - poslednji "Crosseyed heart" snimio je 2015, uloga oca kapetana Džeka Sparoua, kog tumači Džoni Dep u filmu "Pirati sa Kariba: Na kraju sveta", junak dokumentarca reditelja i oskarovca Morgana Nevila, kao i slava, čija se visina merila dubinom zavisnosti od teških droga, sukobi s vlastima, ispadi na sceni i van nje, požari, strujni udari.... Sklon čak i najbizarnijim nesrećama, tvrdi da je to sve počelo čim se rodio 1943, kad je "Hitler bacio jednu od svojih bombi na njegov krevetac, jer je hteo njegovu kožu". U Velikoj Britaniji šaljivo veruju da samo "bubašvabe i Kit Ričards mogu da prežive nuklearni napad". Ričards 18. decembra slavi 73. rođendan. Tvrdi da sa godinama ne menja životne navike i da i dalje svakog jutra uredno puši isključivo kalifornijsku marihuanu, na koju se "skinuo" sa heroina i kokaina. Da nikad ništa o sebi nije naročito krio svedoči i njegova autobiografija "Život" u kojoj je detaljno opisao sve o "seksu, drogi i rokenrolu". Knjiga je prevedena i na srpski jezik u izdanju Lagune. Njegov višedecenijski prijatelj i kolega muzičar Tom Vejts posvetio mu je pesmu, u kojoj kaže da je Kita Ričardsa "ošamarila kraljica", da on može da trči "brže od faks mašine", da mu je "urin plave boje", da je peške obišao Zemlju tri puta, ali da je "vazda džentlmen". Što bi u filmu rekao otac kapetana Džeka Sparoua: "Ne radi se samo o večnom životu, trik je živeti sa samim sobom zauvek".

J. Tasić

Most Radija Slobodna Evropa: Zloupotreba Andrića

Sa novinarom Omerom Karabegom 'O krivim tumačenjima Ive Andrića u Srbiji i Bosni i Hercegovini' razgovaraju dva književnika - Saša Ilić iz Beograda i Nedžad Ibrahimović iz Tuzle.

Saša Ilić: Poslednjih decenija Andrić je u Srbiji evoluirao od književnika do političkog simbola kojim se danas operiše. Taj simbol je isto toliko bitan u formiranju nacionalnog identiteta kao što je Kosovo ili, možda, Novak Đoković.

Nedžad Ibrahimović: Skoro bih bio slobodan da kažem da u BiH tog tretmana više i nema, pošto se Andrić, kao i svi drugi pisci, gotovo više i ne čita. BiH je postala nečitalačko društvo. A oni koji čitaju Andrića najčešće ga čitaju pogrešno kao i u Srbiji - u ideološkim, nacionalističkim i ksenofobičnim ključevima.

Ilić: Onaj odlomak iz "Na Drini ćuprije", koji se u slobodnoj interpretaciji zove "Danak u krvi" možda je jedan od najprisutnijih tekstova u lektiri za učenike osnovnih škola. Andrić, zapravo, služi kao važan faktor u konstrukciji nacionalnog identiteta. U Srbiji dominira uski rakurs čitanja Andrića u kome se on vezuje za srpski nacionalni mit. Takvu interpretaciju Andrića možemo videti i u enciklopedijama i leksikonima.

Ibrahimović: Andrićevo književno djelo interpretira se na način koji je duboko suprotan elementarnim principima književne nauke. Ta interpretacija je hermetično zatvorena u prostore vlastitog nacionalnog, religijskog i etničkog ključa. U školama u Federaciji Bosne i Hercegovine Andrić se čita na način za koji su se zalagali mnogi iz bošnjačkog kulturnog i akademskog korpusa, čast izuzecima. To ide dotle da se za čitanje Andrića daju upute nastavnicima i učiteljima kako treba interpretirati Andrića.

Ilić: Zadužbina Ive Andrića je, kao i mnoge druge kulturne institucije u Srbiji, zloupotrebljena. Od institucije, koja je na osnovu zaveštanja Ive Andrića osnovana da promoviše njegovo delo i služi u humane svrhe, Zadužbina se pretvorila u pogon nacionalne politike. Ona restriktivno deluje kada neko iz drugih postjugoslovenskih država hoće da objavi Andrićeva dela ili populariše velikog pisca. Zadužbina se, recimo, usprotivila pokušaju Matice Hrvatske da ustanovi nagradu Ivo Andrić, ali nije imala ništa protiv kada je Kusturica odlučio da u Andrićgradu ustanovi nagradu koja će nositi Andrićevo ime. Ta nagrada je prvi put dodeljena ove godine. Ona je imala megalomanske pretenzije da bude panslavenska, a na kraju je ispalo da su je dobili Matija Bećković za životno delo i Vladimir Kecmanović za roman. Novčani iznos je bio nenormalno visok. Bećković je dobio 25.000, a Kecmanović 15.000 evra.

Ibrahimović: To što je napravljeno u Višegradu nema nikakve veze sa Ivom Andrićem, osim što je u izravnoj vezi sa recentnim čitanjem Ive Andrića od strane srpskih nacionalista. Mislim da se Ivo Andrić, onakav kakvog smo ga poznavali iz biografija i tekstova o njemu, iz priča ljudi koji su ga poznavali, vjerovatno okreće u grobu kada vidi šta se sa njegovim imenom i djelom radi.

Ilić: Ta utvrda ili kako sam je ja nazvao kamena vojarna zapravo predstavlja političko-militarističko utvrđenje za odbranu nekih političkih "istina". Ona služi za odbranu srpskog nacionalističkog koncepta. Tu se Andrić zloupotrebljava do kraja, to je, rekao bih, poslednja instanca.

Ibrahimović: Problem Ive Andrića je problem pisca koji ni svojim književnim djelom, ni svojom privatnom biografijom nije mogao biti smješten unutar jednog nacionalnog i kulturnog konteksta i onda se oko toga dešavaju veliki lomovi. Naši pseudoistraživači koji tragaju za ksenofobijom, nacionalizmom i mržnjom kod Andrića, prije će to naći kod pisaca koji su slavljeni unutar etničkog literarnog kanona, ali se oni njima ne bave, jer su ti pisci nedodirljivi. Naši literarni etnički kanoni su devetnaestovjekovni, oni pripadaju vremenu kada su se formirale nacije. U savremenom svijetu to više nikome nije interesantno.

Ilić: Mi imamo tumače Andrića poput profesora Jovana Delića koji je bio bitna figura u nacionalističkoj aproprijaciji Andrićevog dela. On je pisao leksikonske odrednice o Andriću za Srpski biografski rečnik i za Srpsku enciklopediju i tu možete pratiti proces nacionalizacije i estradizacije Andrića. Nije bitno šta je on pisao, bitno je da li je nekada rekao da je Srbin, kojim pismom je pisao, šta je radio kao diplomata. Te su stvari odjednom postale jako važne. Državotvorna komponenta se nasilno učitava u Andrića i on postaje politički simbol koji vladajuća elita tretira kao nacionalni kapital
.
Ibrahimović: Akademik Krešimir Nemec, koji je svojevremeno održao predavanje u Hrvatskoj akademiji nauka i umjetnosti o tome da je sramota da se Ivo Andrić izbacuje iz hrvatskog literalnog kanona. Nakon toga su stvari počele da se mijenjaju, pa je i na Sveučilištu u Mostaru održan znanstveni skup o Ivi Andriću, ali avaj, tu su se naši vajni akademici bavili pitanjima koju krštenicu ima Ivo Andrić, da li je on doista bio Hrvat, da li je pisao na ijekavici, pa je to onda prevođeno na ekavski, to jeste sa hrvatskog na srpski. Bavili su se, dakle, efemernim pitanjima, a ja bih rekao nacionalističko-ideološkim čitanjem Andrića.

Ilić: Danas imamo u Srbiji jedan pamflet-roman "Kainov ožiljak" koji su napisali Vladimir Kecmanović i Dejan Stojiljković u kome se govori o Andrićevom diplomatskom službovanju u Berlinu od 1939. do 1941. godine. Nije bitno šta je Andrić pisao, kakva su ta dela, kakav je spektar značenja učitan u njih, nego su bitne periferne, ideološke i političke stvari. Sve su to besmislene rasprave, ali za ove naše tabloidne zajednice to su naučne činjenice prvog reda.

Ibrahimović: Mi nemamo istraživanja Ive Andrića koja bi bila utemeljena na kulturalnim studijima. Naša istraživanja - kada kažem naša, mislim na južnoslavenska, balkanska - uglavnom su ideološka i pripadaju devetnaestom vijeku. A Ivo Andrić kvalitetom svog književnog djela prelazi nacionalne granice - jednako kao i jedan Umberto Eko.

(Radio Slobodna Evropa)

Ljilja M.: Samo malo mjere, molim!

“Kemija od sada više neće biti ista. Suštinski se mijenja periodni sustav elemenata…”
Nešto prije ponoći otvorim neke novinske portale, tek da vidim najnovije vijesti koje kao da se utrkuju koja će prije stići do konačne propasti svijeta. Sve same senzacije. Ono što je doskora bilo nezamislivo, postaje sasvim moguće… Više se ne snalazim u svemu tome... sve te izjave naših (ovih u Regionu) i tamošnjih faca; prosto se takmiče u destruktivnosti i ljudskoj gluposti, čini mi se, kao nikad dosad. Ali moraš se informisati makar pola tih vijesti uzmeš sa rezervom. Zna se već ko i u kom smijeru piše... i sve se manje čudiš i iznenađuješ. U sebi imaš neke svoje konstante kao mjerila i vraćaš se što prije u svoj penzionerski svijet.
Međutim, prije neku noć pročitam kao prvu vijest, ovaj gore istaknut naslov! I normalno, zastanem, malo reći šokirana! Čuj, SUŠTINSKI se mijenja Periodni sistem elemenata (PSE)! Ništa od toga! Znam da je to nemoguće. Znam, a čitajući dalje taj otužni tekst, potvrđujem da se radi o senzacionalističkom naslovu, potpuno nepotrebnom i budalastom. Šta je, naime, u pitanju? Međunarodna unija za čistu i primjenjenu hemiju (IUPAC) službeno je samo uvrstila nove nazive za hemijske elemente: 113-nihonij (Nh), 115-moskovij (Mc), 117-tenesin (Ts) i 118-oganeson (Og). Time je završena i sedma perioda, sedmi horizontalni niz PSE-a, popunjavana više od pola stoljeća zahvaljujući kontrolisanim nuklearnim reakcijama. Vještačkim putem su dobijani elementi kojih nema u prirodi, tzv. transurani, koji se svojom atomskom strukturom uklapaju u Tablicu periodnog sistema. Dobiti i detektovati jedan takav elemenat rezultat je istrajnog istraživanja savremene nauke. A sve je to još sam D. I. Mendeljejev u pretprošlom stoljeću predvidio i slutio otkrivši Zakon periodičnosti (on i L. Majer skoro istovremeno), uvjeren da se radi o prirodnom zakonu. I u svojoj Tablici, formiranoj na bazi tog zakona ostavljao je prazna mjesta za elemente koji će se tek otkriti (u njegovo vrijeme bilo je poznato tek 60-tak elemenata), čak im je i imena predlagao... Kasnijim otkrićima novih hemijskih elemenata samo se upotpunjavala Tablica PSE-a čija je suština ostala nepromijenjena još od 1869. godine... Kako je zasnovan na jednom prirodnom zakonu Periodni sistem nazivaju i Prirodnim sistemom... Odsada profesori na svojim predavanjima neće više ponavljati rečenicu: “sedma perioda u Tablici je nepotpuna, ali će svakako jednog dana i ona biti kompletirana.“
Kvantna fizika i kvantna hemija se razvijaju, idu dalje, možda započnemo i osmu perodu, ali suština o elementima ostaje nepromijenjena... Zato je ovakav senzacionalistički naslov stvarno smiješan. Sreća, pa ga na istom portalu već ujutro više nije bilo. Neko je valjda na vrijeme shvatio da se ne treba igrati sa bombastičnim naslovima kada je nauka u pitanju. Ovdje je trebalo ipak imati malo više mjere... a i elementarnog znanja.
Nauka i medijsko žutilo jednostavno ne idu.
Ali eto, uspjeli su profesoricu hemije u penziji, ipak malo uzrujati.

Ljilja M.

Jablan u Vrbasu

(Kazivao: Iso Gudžević, decembra 1983.
Zabilježio: Sinan Gudžević)

E da te nešto zamolim, blagoš mene, sad ću da ti kažem šta. Vidim da si išo u Sarajevo i da si bio kod Zaima Imamovića. E neka si, puno mi je srce bilo kad sam vido i čuo da si kod njega bio. E kad drugi put stigneš u Sarajevo, da odeš i nađeš pevača Safeta Isovića, pa kad ga nađeš, blagoš mene, da ga onda nešto pitaš, sad ću da ti kažem šta. Da ga pitaš najprije, e zna li on o čemu ona pesma peva, ona koju on stalno preko radija peva ‘Vrbas voda nosila jablana’. I da mu rekneš, sad ću da ti kažem šta da mu rekneš. Da mu rekneš da mi, a nas ima desetak, sve stariji ljudi, evo ima i dvaes i više godina, ne možemo da pogodimo e šta je šta u tu pesmu. Pa da nam on preko tebe poruči, a ti da ne zaboraviš to što ti on rekne, no da nam to doneseš ovamo, sve kako ti je on reko. Ponesi i jednu svesku i olovku, pa i zapiši, da ti je lašnje. Da rekneš Safetu, a on ne mora znati koji je od nas šta rekao, on nas i ne poznaje, pa zato mu ne moraš kazivati naša imena, da mu rekneš da je jedan od nas, a ti neka znaš da je to Rustem, da je jedan od nas rekao da onaj jablan što ga ta voda Vrbas nosi ne može biti ništa drugo, već da je taj jablan vo. Ili bik. Kod nas se volovi i bikovi često zovu Jablan. Nema kuće koja je ikad držala volove, a da barem jednome nije bilo ime Jablan. A Raco je, davno je bilo, još je bio ovde, reko da jablan iz pesme može biti samo drvo. I reko je još da mi to drvo zovemo topola, ali da se neke od topola zovu i jablani. U Bosni, kaže, rastu ti jablanovi više no kod nas. Mi smo povisoko pod planinom, nas hoće bukva i hrast i smrča i bor, oko potoka hoće vrba i hoće joha, a topole imamo svega dvije-tri i to od nedavno, poneko zasadio poneku. A taj pevač Safet Isović ima još jednu pesmu, ‘Jablani se povijaju’, e tu su jablani drveta, tu nam ne treba ni tolmač ni pomoć. Ali taj jablan što ga nosi voda Vrbas dosta nas zamajava, pa nas, blagoš mene, pomalo i muči, te nam treba pomoć, cijela moba nam treba da se o tome jablanu ne zamajavamo zimi, kad su danovi pokratki, a noći podugačke. Zimi, blagoš mene, malo-malo pa se neko seti Safetova jablana. Evo sad ću da ti kažem cijelu pesmu, a sigurno je i ti znaš, pa vidi sam šta je tu jablan.
Vrbas voda nosila jablana,
Na jablanu kuje kujundžija.
‘Kujundžijo, tako ti zanata,
Skuj ti meni od zlata junaka!
Nemoj plava, tako ti zanata,
Već garava, ko što sam i sama!’
Eto, mi ne možemo ni da pogodimo ni da se pogodimo šta je i ko je taj jablan. Bio je u ovaj moj lokal jedanput naišo i učitelj Akim, on je bio i tvoj učitelj, naišo baš, a mi se nadgornjavamo o tome jablanu. I Akim sluša, sluša nas ka ono kad sluša svoje đake, pa okrene oči na Rustema, pa na Ahmeta, pa na Velisava, pa na mene, na svakoga koji nešto kaže on okrene oči. I kaže naposljetku Akim da bi, blagoš mene, gramatički, jablan mogao biti prije životinja nego drvo. Kaže Akim da, kad bi jablan bio drvo, onda bi pesma počinjala ‘Vrbas voda nosila jablan’! I još nam je reko učo naš da ni mi ni niko naš ne kaže ‘povodanj odnio hrasta ili bora’, nego ‘povodanj odnio hrast ili bor’. Te mi se čini da Akim nije s puta: jablan tu ne može biti drvo! A ti Safetu ne spominji ni Akima ni nikoga od nas, što da nas imenuješ, da ga ne odosadiš. A od Borka pokojnoga, našega šumara dobroga, čuo sam da jablan može biti i konj. Neki čoek iz Devića, ime mu Golub, imao je konja i tome konju ime bilo Jablan.
Pa kad već, blagoš mene, dođeš do Safeta Isovića, a ti ga onda pitaj još nešto, sad ću da ti kažem šta. Da ga pitaš kako to na tome jablanu – pa taman da je jablan trupac ili goveče ili kljuse – kako to da na njemu ima kujundžija, i još da, dok voda nosi toga njegova jablana, on i dalje kuje! Ada kako to i otkud to, to da ga pitaš, to te molim. Mi ovamo, e to možeš slobodno da kažeš Safetu, ne verujemo da iđe ima, i da je iđe ikad imalo i da će ikad iđe imati takoga kujundžije da mu voda nosi konja na kojem je i on, ili možebiti vola, pa ne znam kako da se našao na njemu, ili trupac od topole, a on, usred te vode koja mahnita i ljulja ga i zanosi da ga prevrne, udara onim svojim koraćom u sitnu i vitku žicu zlatnu, dok umrli čas ide pravo ka njemu, da ga sretne. E to da ga pitaš i da dobro utuviš ili da zapišeš šta ti je reko, pa da nama to sve utanko kažeš. Zato što ovako ne znamo ništa, a ne znamo ni koga da pitamo.
Imam, blagoš mene, da te zamolim da pitaš Safeta još nešto, sad ću da ti kažem šta. Da ga pitaš, šta on misli ja kakva je to žena koja gleda kako ta Vrbas voda huči i nosi toga nedatnjika na tome jablanu, a ona ga, usred njegove muke i ljute nevolje, moli da joj načini nešto što mi ne umijemo biti pametni šta je. Ona pet para ne da za to kuda će voda odnijeti zlatara na jablanu, ona svoju pređu prede, hoće da joj kujundžija iskuje šta joj je srcu prahnulo. Ima pesama čudnih, ima njih da ponešto razumiješ, ponešto jok, ali ovu pesmu Safetovu mi ne razumijemo nimalo. Nikako je ne anlaišemo, cipcijelu je ne razumijemo. I da ti kažem pravo, ja ne znam rašta on peva sve to. A opet vidim, svi vidimo, i to nije bez velika čuda, da i ženskinje i muškinje voli i da sluša i da peva tu pesmu, i ne sekira se niko što ništa ne razabire, ni oko jablana ni oko kujundžije ni oko garave žene. Evo ja sam, prije koju godinu, uzeo ove gusle što vidiš, pa sam je odgudeo cijelu. Gusle ka gusle, jedna žica i gudalo jedno, malo sam zakrenuo glas na krajišnicu, jedanput, pa potekar, pa opet potekar, ali mi nije sinulo ni sunce ni mesečina. Ljepše je pevati uz harmonike, a ja sam je gudeo što sam se nado da će mi se uz gusle barem malo otkriti onde đe je pokrivena.
Imam još da te zamolim nešto da pitaš Safeta Isovića, evo šta. Da ga pitaš šta on misli šta ta žena misli kad od kujundžije zlatara traži da joj iskuje od zlata junaka. Ni ja ni drugi koji smo se o tome zabavili, jedan Zeković, jedan Kicara, poneki Mušić, pa Milovan Ašanin, pa Dragoslav Točilovac, pa, blagoš mene, i poneki Gudžević, nijesu znali. Kakav je to junak od zlata, a da ima crnu kosu? Je li to kip, je li kumir taj junak od zlata? I kakav joj je to junak koji je iskovan na čakanac zlatarski. I kako će kujundžija njemu da iskuje crnu kosu i crne oči? Ako je junak od zlata, onda mu je i kosa zlatna, a kako će zlatna kosa bit zlatna, ako je crna? Jedno dijete od Pavićevića slušalo nas jedne godine kako to pričamo, pa reče da je ugalj crno zlato, da bi kosa u junaka bila od uglja. A mi onda pitamo to dijete zna li ono šta je to kujundžija. Jok vala, ne zna. Mi mu onda reknemo da je to zlatar, i reknemo mu da zlatar ne kuje ugalj. Ono šuti, jezik progunulo. E, blagoš mene, a Dragoslav Točilovac je reko kako on misli da devojka moli zlatara-kovača da joj od njojzinoga dragoga učini junaka, jok onako kovački, već da ga malo poduči, da ga u junaštvo uvede. I da ono ‘od zlata’ znači ‘od dragoga’. Nije to bez neke, znamo svi da se u pesmama i van pesama dragome i dragoj kaže ‘zlato’. Dobro, ako je tako, onda kujundžija nije zlatar, no je neki hećim ili neki vidar, blagoš mene.
Imam još i ovo da te zamolim, blagoš mene, da učiniš kad odeš u Sarajevo i kad sretneš Safeta Isovića. Da mu rekneš da sve ovo što ćeš ga pitati nije iz neke hile ili zle namere, već što ima poneko pa kaže da Bosanci lijepo pevaju, ama ponekad ne znaju šta pevaju. A ako neko zna da zapeva, onda zna Safet. Pa mislim, blagoš mene, da on zna i ono što mi ne znamo. Eto, i da mi mahsuz poselamiš Safeta Isovića!

(Novosti)

Dragan Bursać: Znam šta sam radio tog ljeta u Srebrenici!

Čovjek koji je uspio odjedared obrukati bezmalo 7-8 miliona ljudi, staviti ih pod kišobran kolektivne odgvornosti, unazaditi bilo kakav progres, svesti pojedinca na opštost kolektiviteta, na vulgarni nacionalizam i prebrojavanje krvnih zrnaca. Čovjek koji je mogao, a nije spriječio genocid u Srebrenici, zaista je najveća sramota za srpski narod.

"Ko god je to uradio, bio je to izdajnik srpskog naroda i najviše je oštetio srpske interese. To se nikad nije desilo u našoj istoriji, i nije se smelo dogoditi ni sada. To je bilo potpuno idiotski i glupo, počiniti zločin koji se mogao izbeći, i to na kraju rata koji smo dobijali. Za nas je to bilo potpuno neočekivano i neverovatno. Kao da je to učinila neka poremećena pamet", odgovorio je Radovan Karadžić  za “Nedeljnik“, upitan ko je odgovoran za genocid ili “zločine” počinjene u Srebrenici.

Ovo je na toliko nivoa bitan, važan, a opet opskuran odgovor, da mu treba prići višeznačno.

Naprvo, Radovan Karadžić je priznao da su na teritoriji Srebrenice počinjeni zločini, za koje je dokazano da se radi o genocidu. Drugo, vojni komandant bosanskih Srba, eksplicite navodi kako je riječ o “srpskom izdajniku”, dakle, pripadnicima Vojske Republike Srpske, čime se brišu i nište sve teorije zavjere o nekakvim para-ko zna kakvim-ko zna čijim jedinicama-koje su pale sa Marsa i ubijale narod. Treće, najvažnije, Karadžić otoreno priznaje da se zločin mogao izbjeći. I četvrto, posljednji vruć krompir, zvani genocid, prebacuje u avliju svog prvog komandanta Ratka Mladića, izjavom kako je to bilo potpuno glupo i idiotski. A, to je još od sredine rata Karadžićevo poimanje i doživljaj Mladića. Glupi idiot.

I gotovo pokajničkim priznanjem, doduše zločina, a ne genocida, normalan čovjek bi pomislio kako se Karadžić istinski kaje, a srpski nacionalista na aparatima bi ga već etiketirao kao najvećeg izdajnika svoga roda, da nije nekoliko velikih OSIM u svoj ovoj storiji.

Osim što je bio vrhovni komandant armije čiji su vojnici počinili genocid u Srebrenici, osim što je ubijanje trajalo danima, sedmicama, a on je sve to znao, osim što je jednom naredbom, jednim telefonskim pozivom, mogao spriječiti genocid, osim što se "nevin" krio godinama kao opskurni lik Dragan Dabić, osim što je direktno odgovoran za opsadu, granatiranje i uništavanje bh. gradova, ubijanje civila, žena i djece, osim što je mogao prekinuti ili izbjeći rat, osim što je i "svoje" studente slao u smrt, osim što je devastirao, ponizio, obrukao i unazadio Srbe u BiH i na Balkanu, osim što je rečenicama "Narod? Ko jebe narod" iznio svoj stav o narodu, osim što je zatrovao taj isti narod sjemenom naci zla, naguzio u mozak generacije i generacije sada već mladih degenerika, osim što je, uz mrtve, živima uništio živote, razorio brakove, posadio PTSP, alkoholizam, narkomaniju, osim što je u ratu iselio i raselio sve što se raseliti da, osim što je glavni krivac za 100 hiljada pobijenih i preko 2 miliona raseljenih, osim što se bavio švercom i ratnim profiterstvom... Radovan Karadžić je nevin čovjek, koji smatra da je tamo "nepoznat netko, idiotski i glupo, napravio genocid u Srebrenici."

Vidite, Radovan Karadžić, sarajevski neuropsihijatar, zarobljenik svoje bolesne nacionalističke ambicije, koja je obitavala u njegovoj glavi u vidu nekakve srpsko-crnogorske lirike i prije rata je sa skupštinske govornice u Sarajevu najavio pokolj, prije svega bošnjačkog stanovništva.

“Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer se muslimanski narod ne može odbraniti ako rat bude ovdje”, mnogocitirana je rečenica, koju je Karadžić izgovorio 14. oktobra 1991. u Sarajevu.

Znači li upravo ta rečenica, kao i namjere i događaji koji su uslijedili  “nešto što se do tada nije desilo u srpskoj istoriji”, kako navodi isti čovjek četvrt vijeka kasnije u intervjuu u Nedjeljniku?  Upravo to i znači, a što je bez svake sumnje i potvrđeno.

I zapitao bi se sad neki pitac vrli kakav je to čovjek koji izjavljuje sad jedno, sad drugo, u međuvremenu čineći masovne zločine, igrajući igrokaz Dragana Dabića i haškog pokajnika u pokušaju? Kakav je, zaista, to čovjek?

Bezosjećajni lažov, najjednostavnije. Čovjek koji jednakom hladnoćom naređuje granatiranje Sarajeva, dok istovremeno švercuje naftu, čovjek koji svom narodu kaže “Ko ga jebe?!”, dok istovremeno pokušava izigravati Njegoša pod maskirnom uniformom, eto takav je to čovjek!  A, upravo sa tog, etičkog podijuma, treba posmatrati i njegovu posljednju izjavu.

Živo zaboli Radovana Karadžića i za bošnjački narod i za nastradale civile i za Srebrenicu i za nekakvu ličnu odgovornost. On savršeno svjesno i racionalno zna za čitavu situaciju, samo je, eto, dobio prostora, da upre prstom u Ratka Mladića i optuži isključivo njega za genocid. Da, Mladić jeste kriv za srebrenički genocid, ali je kriv i Karadžić, samo nije optužen, pa poput seoskog dječačića likuje i (kvazi)morališe.

A, kako i ne bi, kad mu sadašnji režim, nastao na sjemenu koje je uštrcao baš on, uspješno obitava. Zašto da se ne ponaša patronski nekadašnji vođa Srba prekodrinskih, kad se jedan studentski dom po njemu zove?

Studentski dom, malo li je? Valjda za zasluge što je, objasnivši da “ne ubija svaka granata”, otjerao na desetine studenata u smrt, oktobra ’94????

Na to sve, porodica mu aktivno učestvuje u društvenom životu Republike Srpske, kćerka mu je skupštinska poslanica, a on sam je odavno upisan u herojiku nacionalista srpskih.

Ta, više je prodato majica sa njegovim likom, nego na pamuk preslikanih Tesla, Pupina, Milankovića…jedno stotinu puta više.

I upravo zato je Radovan Karadžić najveći izdajnik srpskog naroda. Čovjek koji je uspio odjedared obrukati bezmalo 10 miliona ljudi, staviti ih pod kišobran kolektivne odgovornosti, unazaditi bilo kakav progres, svesti pojedinca na opštost kolektiviteta, na vulgarni nacionalizam i prebrojavanje krvnih zrnaca. Čovjek koji je mogao, a nije spriječio genocid u Srebrenici, zaista je najveća sramota za srpski narod.

Još kad bi narod počeo da shvata razmjere sramote Radovanove, kad bi ga počeo iz epike seliti u sramotu, u izgnanstvo, u prezrivi zaborav, tek onda bi se mogli nazirati obrisi smisla, oprosta, suočavanja sa prošlošću.

Do tada, “Rašo, heroj, a ne zločinac” iz svoje zatvorske ćelije, narednih 40 godina, može da umuje i unovčava svoje egzibicionističke intervjue.

Karadžić jeste sramota naroda srpskog, samo narod nikako da dokuči razlog, pa da se zacrveni.

(Buka)

Mozel' ovaj

Mujo (kaže Hodži):
"Meni je, evo, 75 godina - i neki dan mi se rodio
sin, jel’de da je to čudo al’ da je moguċe."

Hodža:
"Jašta, i meni se nešto slično desilo. Ja u šumu, kad preda me
međed. Šta ċu, kontam, ni puške ni kamena. Ma, reko, šta zna međed
šta je puška, ja uperim u njega prst i kažem: bum, bum, a medo padne. Ja se primaknem, a on na izdisaju, i krv mu curi iz rane na prsima."

Mujo: "Pa mora bit da je još neko puco."

Hodža: "Pa to ti kažem!"

Aleksandar Hemon: Metamorfoza

Postoji izvjesna vrsta boli u stomaku koja se ukaže samo kad se u svojoj punoj spremi na vratima svijeta kojeg znaš ukaže katastrofa.
Nekad se taj osjećaj može usporediti s teškom metalnom kuglom koja melje utrobu, a nekad usporedbe uopšte nema. Taj osjećaj je istovremeno poznat i potpuno nepoznat: poznat je kao strah, ali je i nepoznat kao strah bez presedana, strah od onoga što je do tad bilo nezamislivo. Takav mi se strah probudio, protegao i počeo da se lakta u utrobi 8. novembra navečer kad je počelo da postaje jasno da će Trump pobijediti na američkim predsjedničkim izborima. A onda potpuno razgaćio negdje u dva ujutro kad sam u, drogiran vlastitim adrenalinom i nevjericom zurio u televizor na kojem su neki priglupi analitičari tabirili gluposti u namjeri da zataškaju svoje prethodne gluposti.

Gospođa se probudila kad sam ja legao i onda smo se pitali šta ćemo sad. Moj prvi instinkt je bio da se izljubimo s Amerikom i ispalimo se gdje nas put odnese, možda u Kanadu, možda u šeher, možda u vražju mater. Iako mi je utrobni strah uveliko razmještao organe, ispaljivanje mi nije palo na pamet zato što sam se bojao za sigurnost svoje porodice ili čak za vlasititu. Nisam se plašio ni rata ni fašizma ni zbjega ni policije ni društvenog rasula ni haosa na ulicama. Te noći jedina nepodnošljiva posljedica izbornog ishoda je bila to da se stvarnost—svijet—u kojoj obitavam radikalno promijenila utoliko što je postala nezamisliva i da je tako čitav spoznajni sistem na osnovu kojeg radi moj skromni um otišao u trumpovski kurac. Drugim riječima, bilo mi je ne samo jasno da ništa neće biti kao što je bilo, nego ni da vjerovatno ništa nikad nije ni bilo kao što je bilo. Kriza je, takorekuć, bila ontološka.

Ovo može da izgleda zakukuljeno i zamumuljeno, ali ja se kladim da je osjećaj poznat svim onima koji su doživjeli početak nekog rata, kad se desi ono što biti ne može. Prepoznat će tako mnogi ono vrijeme kad počne demontiranje, dio po dio, poznate i udobne stvarnosti: kad se ideološki predznaci naglo promijene (JNA, recimo, ispadne srpska operacija), kad se fizički prostor preobrati pa se u brdima iznad grada ukažu neprijateljske pozicije, kad prijatelji postanu neprijatelji a da nikoga osim svojih o tome nisu obavijestili, kad je kontinuitet između sadašnjosti i budućnosti razjeban jer niko ne zna šta će biti, niko, to jest, osim onih koji organizuju čitavu tu transformaciju i koji imaju nalog za likvidaciju svega onog što je do sad bilo.

Postoji u ljudskom umu sklonost ka održavanju kontinuiteta između onog što znamo i onog što ne znamo. Ta inercija poznate stvarnosti—vjerovanje da će sve nastaviti da bude kao što jeste pošto je nezamislivo da bi moglo biti drugačije—fino fercera, a možda je čak i neophodna, u stabilnom društvu, u ljudskoj zajednici neobilježenoj traumom. Ali u trenutku kad se usljed neke katastrofe otvori jaz između onoga što znamo i onoga što dolazi, između prethodnog i narednog života, ta inercija onemogućava da se spozna da je nova situacija već prisutna i da je takva bila već neko vrijeme. Um tada užurbano i očajno traga za znakovima da se ništa zapravo suštinski nije promijenilo, da se još uvijek suočava s tek neznatno modifikovanom i znanom stvarnošću koja po prirodi stvari teži da se vrati u svoju stabilnu poziciju. Kad sam krajem aprila 1992. iz Chicaga zvao svoje roditelje u Sarajevu, moja bi mi majka znala reći: "Evo već se danas manje puca".

Um drugim riječima odbija da prihvati radikalnu, traumatičnu promjenu kao zamislivu i logički prihvatljivu, zbog čega s novim poretkom pregovori počnu čak i prije nego što je prihvaćen kao neopoziv: možda se ipak neće desiti; možda ne može drugačije; možda neće biti tako loše; možda neće mene; možda postoji pozicija u kojoj će sve biti skoro isto kao i prije. Ali tijelo zna da je belaj, obično prije nego što umu išta uopšte padne na pamet, i onda počne ne samo da melje utrobu, nego i da oštri čula i šteluje za signale nove stvarnosti, pune novih opasnosti. Ti signali onom prethodnom – predratnom - umu izgledaju kao buka, kao smetnje na vezama s onim što se zna, kao prašina na policama pojmljive prošlosti. Ali novi um, kojeg tijelo - tijelo koje zna, kao zec u šumi punoj lisica, da nešto ne valja - loži adrenalinom, počinje ubrzano da shvata značaj tih novih signala, iako nije u stanju da ih uklopi u bilo koji prethodno dostupni narativ. Jedinstveni se um, koji, kao golf dvojka, pripada davnim i sretnijim vremenima, raspoluti. S jedne strane, predratni um odbija da prihvati mogućnost katastrofe, s druge strane, ratnom umu sve izgleda kao signal da dolazi kijamet, i nikako da se dogovore.

Prije rata sam uvijek volio lunjati po Sarajevu, da bi mi se, mjesecima prije nego što je zapucalo, u glavi stale ukazivati misli koje su se činile kao proročanstva. Prolazeći pored nekog nebodera, u glavi bi mi se spontano ukazala pomisao: "Vrh ove zgrade bi bio dobro snajpersko gnijezdo". Priviđali su mi se, drugim riječima, snajperi u doba kad je moj predratni um bio uvjeren da će se nekako naći načina da se to izbjegne, zbog čega sam ja te misli tada tumačio kao simptome raspamećenja. Poslije su me u Americi pitali jesam li znao da rat dolazi. Moj odgovor je bio da sam znao sve što je trebalo da znam, ali ipak nisam znao, zato što je moj um odbijao da prihvati mogućnost da jedini život koji sam znao može biti razoren.

S ratom je predratni um okačio svoje kaljave kopačke na klin, pa je moj ratni um spazio da bi Trump lako mogao pobijediti, i da je bijela Amerika horna da se nekom osveti za zamišljene nepravde. A onda je, počevši od okolo devet navečer, moj ratni um, dežurni te, kao i svake druge, noći, počeo da zamišlja svaki detalj nadolazećeg kijamet, istovremeno svjestan da će pod Trumpom biti mnogo, mnogo gore nego što iko, pa čak i ja, može da zamisli.

Otud mi je prva pomisao bila da idem iz ove naopake zemlje, čija je glavna svrha da samu sebe a i ostale laže i ubjeđuje kako je sve onako kako treba da bude, a možda i bolje. Ono čega sam se pribojavao te noći je trijumf ratnog uma koji je svoj na svome isključivo u ratu, kao što sam se bojao i totalne kapitulacije onog drugog, predratnog uma, koji, kakav je takav je, jedini u stanju da zamisli neku budućnost u kojoj se može živjeti. Bojao sam se, drugim riječima, pomračenja uma.

A onda smo se, nakon te noći pune nemirnih snova, Gregor Samsa i ja probudili u Trumpovoj Americi.

Aleksandar Hemon
(Radio Sarajevo)

Mario M.: Pokvarene ploče

Vrijeme prolazi, Luka porastao, teško za povjerovati - iduće godine već tinejdžer. ‘’Raste k’o iz vode!’’, što ne povezujem sa njegovim redovitim plivanjem. Luka, naime, već godinama na novom Incelovom bazenu trenira mada ne robuje rezultatima. Više mu je do igre, a omiljeni stil mu je leptir. Djeca rastu uz igru, djeca vole leptire… Luka je tipični predstavnik svoje generacije, godinama se igrao sa lego kockama… ipak, sada mu je draži smartfon. I druge ‘pametne igračke’ draže su mu od škole.

Povremeno Luka navrati do svog djeda. Usamljenom penzioneru unuk je drago osvježenje. Zamišljam kako izgledaju ti susreti: djed uvijek ima još poneki neudijeljeni savjet… i mnogo neispričanih priča. Među njima, pretpostavljam, i onih povezanih s muzikom, jer djed je Ratko u mladosti bio bubnjar. A bio je i DJ iz banjalučkih pionirskih disko vremena.

Ništa neobično ako unuk nekim svojim gestom iznenadi djeda, ali Luki je uspjelo da svoga šokira. Jednostavno mu se obratio: ‘’Dido, šta ti je ovo?’’ Rale se zaledio od iznenađenja. Još nekoliko dana bio je frapiran tim pitanjem. I pomalo posramljen, jer njegov Luka dotada nije ni vidio gramofon. Zato ga nije ni mogla oduševiti ta djedova svetinja: stari gramofon čuvene marke! Za koji trenutak Rale se vjerovatno s nostalgijom vratio skoro pet decenija unazad kada je kao student jedno cijelo ljeto prao suđe tamo negdje preko ‘grane’. Vratio se trijumfalno sa najnovijim modelom gramofona i dva tuceta LP-jeva sa aktuelnim hitovima. Prema ‘sedamdesetim’ Rale i danas gaji naročito poštovanje… A njegov unuk sada…
…..

Držimo se teme:
‘‘Zar se svijet toliko promijenio?’‘
‘‘Sjećam se onog brisanja prašine s gramofonske ploče… ko još danas ima strpljenja?’’
‘‘Možda gramofon sa nekom smart aplikacijom.’’
‘‘Dovoljno je imati smartfon… nikad ovoliko pametnih.’’
‘‘Djeca u obdaništima su sada smart generacija.’’
‘‘Pitam se, ko sam ja bez pametnog telefona?’’
‘‘Šta je nama ostalo? Samo kamara sjećanja?’’
‘‘Bolje da odemo na jedno bistrenje memorije nego da izigrivamo ‘pokvarene ploče’.‘’

Mario M.

Pescanik: Povratak Marksa

Toplo preporucam da procitate:

Pescanik: Povratak Marksa

Vilin Pastuh: Braniteljima, borcima i ostalim junacima

Komšinica mi je još davno stavila do znanja, da su najpametniji ljudi bili oni koji su tokom rata pobjegli, ne želeći da se bore. Jedan od tih pametnih ljudi bio je njen muž, kojeg je ponosno navela kao primjer. Ja sam tada imao pet - šest godina i sjećam se da sam se osjetio kao najveći luzer, jer se moj otac borio u ratu i poginuo. Danas, nakon dvadeset godina, mogu reći samo jedno, ta žena je bila potpuno u pravu. Nemojte misliti da je bila previše gruba. Nije.

Desilo se da sam iz prodavnice, iste te komšinice, ukrao krem-bananice. Sledećeg jutra sam trebao da kupim hljeb, a kako je ta prodavnica bila jedina gdje sam ga mogao kupiti, bio sam primoran poput svakog pravog kriminalca, da se vratim na mjesto zločina. Prišao sam kasi zatražio hljeb, platio. Komšinica me je pogledala u oči i svim prisutnima koji su čekali svoj red, javno saopštila: „Znate šta ima novo? Naš mali komšo krade“. Spustio sam pogled, okrenuo se i prošao između prisutnih ljudi. Njihovi pogledi su me gušili i imao sam osjećaj da će me slomiti ako ne požurim. Zanimljivo je kako vrijeme stane svaki put kad dodirnemo dno i kako čovjek teži da pobjegne sa svjetlosti, skrivajući se na najmračnija mjesta. Ja nisam mogao da pronađem te mračne špilje, pa sam se samo pokrio ćebetom.

To je bilo okruženje u kojem sa rastao. Pošto nisam imao oca, jačima sam često bio meta, na kojoj su liječili svoje post-ratne frustracije, a ja sam to radio slabijima od sebe. Ne bih se složio sa onima koji kažu da su djeca anđeli, jer nisam bio anđeo, niti su djeca iz moga komšiluka to bila. Mi smo, realno gledano, bili daleko od Raja.

Godine su prolazile, neki od nas su postajali bolji, neki gori, svako je išao nekim svojim putem. Rasli smo i evo dogurali sve do dana današnjeg. Međutim mnogo toga nije rješeno, u nama i oko nas. Mnogo toga je ostalo nekazanog i nedorečenog. Zato bih uzeo u pojam neke ljude koji su naše djetinjstvo učinili onakvim kakvo je bilo. Ti ljudi su učestvovali u ratnim zbivanjima, ubijali, bivali ubijani, ranjavani, mučeni. Želio bih da se obračunam sa njima, jer i nakon toliko godina, oni prosto ne shvataju da je njihova borba za Hrvatsku, Srbiju, Bosnu, sve te sirotinjske, prašinarske države, bila jedna obična luzerska, primitivna kasapnica, u kojoj su ubijali sopstvene školske drugare, tukli komšije, rušili bogomolje i pjenili na psiho-fašističke govore svojih vođa. 

Pogledajte vaše države! Branitelji, jel vam lijepa Hrvatska? Nezavisna? Dragi borci, da li je Srbija postala tijesa ili je još uvijek Velika? Gdje vam je ta vaša Bosna, čestiti Bošnjaci? Za šta ste se borili branitelji, borci i svi ostali junaci? Za ovo? Pa ovo je ništa. Samo jedna greška koja se ponavlja milenijumima kroz istoriju, jedno ogromno groblje bezimenih junaka, za čiju žrtvu niko nikada niti će čuti niti će znati.

Pošteno su vas prevarili i vi to dobro znate, bolje od mene, ali nemate petlju da to sebi istinski priznate, pa zato mašete tim vašim odrpanim zastavama pod kojima ste se zalud junačili, jer bježanje od istine i življenje u epskim pjesmama jedino je mjesto gdje možete živjeti. Bez toga vi ste mrtvi. 

Zato vam preporučujem da oživite, da se dignete iz pepela umjesto što se mažete njime. Budite oni koji će se boriti za mir, jer bez mira djeca ne mogu biti anđeli. Bez mira, komšinice i njihovi muževi, gledaće vas kao najveće glupane, a vašu djecu kao izgubljene slučajeve. Nemojte da se borite, bacite oružje. Predajte se svojoj djeci i živite, umjesto da umirete za njih. Mrtav čovjek ne može da grli, mrtav čovjek ne može da se smije.

(Buka)