Za nas mjere zabrane ne važe!!! Korona je izmišljena!!

 

"Jedini izlaz" premijerno prikazan u "Cineplexxu Palas (17.2.2021.)

Alen Šeranić, ministar zdravlja i socijalne zaštite RS, rekao je da je sve postojeće mjere u cilju zaštite od širenja virusa korona u RS ostaju na snazi do 21. februara 2021.

U Republici Srpskoj zabranjena su sva javna okupljanja u grupama većim od 50 lica, zabranjena je muzika uživo u ugostiteljskim objektima za smještaj, ishranu i piće i sva privatna okupljanja u grupama većim od 10 lica (svadbe, krštenja, rođendani, proslave i drugi porodični skupovi slične prirode).

Obavezno je nošenje zaštitnih  maski u otvorenom i u zatvorenom prostoru i pridržavanje zaštitne mjere fizičkog rastojanja od dva metra.

Most Radija Slobodna Evropa: 'Topli zec' za umjetnike koji kritikuju vlast

Sa novinarom Omerom Karabegom razgovarala su dvojica istaknutih pozorišnih reditelja - Kokan Mladenović iz Beograda i Dino Mustafić iz Sarajeva - čije su predstave dobro poznate pozorišnoj publici od Skoplja do Ljubljane. Tema razgovora bila je odnos vlasti u Srbiji i Bosni i Hercegovini prema umjetnicima i umjetnosti.

Razgovaralo se o ponižavajućem tretmanu kulture u budžetima, zašto u Bosni i Hercegovini lokalni funkcioner prima četiri puta veću platu od zarade istaknutog glumca, kako su poslanici vladajuće stanke u Srbiji sa skupštinke govornice na najprimitivniji način vrijeđali ugledne glumice i glumce, kako se režimski tabloidi u Srbiji i anonimusi na portalima u Bosni i Hercegovini obračunavaju sa umjetnicima koji nisu po volji vlasti, o tome zašto su partijski ljudi u upravnim organima pozorišta u BiH, kako vlast nagrađuje poslušnike, kako su se na proslavi izborne pobede Srpske napredne stranke naši poznati umjetnici, zašto veliki broj umjetnika ćuti i ne reaguje na bahatost vlasti, da li u Srbiji postoji ijedno slobodno pozorište, kako se na indirektan način cenzurišu umetnička djela, kao i o tome zašto su u prvim poratnim godinama pozorišta u regionu bila mnogo hrabrija nego danas.

OMER KARABEG: Gospodine Mladenoviću, vi ste nedavno izjavili da političarima kultura služi za ponižavanje umetnosti. Na koji način oni ponižavaju umetnost?

KOKAN MLADENOVIĆ: Najvidljivije nas ponižavaju preko budžeta za kulturu. S tim novcem ne možete apsolutno ništa do li da preživljavate. Tako vlast kupuje poslušnost ljudi koji rade u teatrima. To je poruka da će im biti ukinuto i ono malo sredstava ukoliko repertoari naših pozorišta prestanu da budu kukavički i uhvate se u koštac sa onim što se dešava oko nas, a dešava se mnogo strašnih stvari. S druge strane, svaki umetnik, koji ispolji građansku hrabrost, prolazi kroz toplog zeca gotovo jednopartijske Skupštine Srbije.

DINO MUSTAFIĆ: U Bosni i Hercegovini je slično kao u Srbiji. Ovih dana sam pročitao da jedan lokalni funkcioner iz opštine Centar u Sarajevu odlazi na bijeli hljeb - tako se u narodu naziva privilegija političara da godinu dana primaju platu nakon što im istekne mandat - sa plaćom većom od 4.500 KM. Ako imamo u vodu da je prosječna plaća u BiH oko 800 KM, onda to dovoljno govori kakav je nesrazmjer između plaća i beneficija političara i ostalih građana. Tokom ove pandemije ljudi koji žive od umjetnosti, za razliku od ostalih djelatnosti, nisu dobili nikakvu pomoć od vlade. Ako vam kažem da glumci, koji su honorarno angažirani, za dva i po mjeseca rada na predstavi dobiju oko 1.000 KM i kasnije maksimalno 200 KM po predstavi, onda vam je jasno kakav je u BiH odnos prema umjetnicima. Riječ je o antiintelektualnoj klimi u kojoj se umjetnici nazivaju budžetskim parazitima i lezihljebovićima i gdje se svako ko svojim djelima može uznemiriti ili kritički pogledati na vlastodršce pokušava marginalizirati ili eutanazirati.

KARABEG: Gospodine Mladenoviću, vi ste žestok kritičar vlasti u Srbiji, da li zbog toga imate posledice?

MLADENOVIĆ: U Srbiji svi koji misle drugačije, a u poslednje vreme i svi koji uopšte misle, bivaju sankcionisani. Nekako sam se navikao da moj pozorišni život bude tamo gde ima dobre atmosfere i gde to što hoću da kažem ne biva cenzurisano ni na koji način. Pozorišno jednoumlje u Srbiji napravilo je klimu u kojoj su nepoželjne predstave koje se obračunavaju s onim što čini naš nesrećni društveni i politički život. U Beogradu je trenutno ponovo ista vlast kao 1990-ih godina - i ne samo to nego i isto eskapističko pozorište koje lažno priziva čistu umetnost. A Andre Bretón u Manifestu nadrealizma kaže da gde god postoji poziv na čistu umetnost ispod toga stoje u stvari najprljavije lične pobude.

KARABEG: I vi ste, gospodine Mustafiću, veoma kritični prema vlasti u BiH. Da li zbog toga imate problema?

MUSTAFIĆ: Moji problemi su uglavnom anonimni tekstovi na portalima u kojima se nacionalisti raznih boja takmiče ko će vas više više uvrijediti ili uniziti. To je jezik vulgarnosti i primitivizma koji naprosto hara javnim prostorom. Taj jezik odgovara našim etničkim liderima tako da se u tome počinju takmičiti političari i njihovi plaćenici koji se javljaju na poprilično opskurnim medijskim servisima. Ovdje nema zvanične cenzure, ali postoji mehanizam koji je suptilniji, a to je redukcija budžeta. Iz godine u godinu smanjuje se budžet za pozorište, posebno onim teatrima u kojima postoji želja za angažiranim, socijalnim, političkim, kritičkim pozorištem. Za mene je mnogo opasnija autocenzura kod nekih mojih kolega - da se stvari ne talasaju, da se duhovi ne uznemiruju umjesto da se govori jasno i vrlo direktno. Mi smo 2000. imali vrlo zanimljiv val, rekao bih skoro katarzičan, suočavanja sa prošlošću u kojem se mnogo zanimljivog dogodilo na polju scenske umjetnosti, ali i u književnosti i na filmu. Sada se, čini mi se, stvari opet kontroliraju, države zatvaraju, sve je manje razmjena i festivalskih gostovanja.

KARABEG: Vlast u Srbiji ne podnosi da je umetnici kritikuju. Recimo, nedavno su poslanici vladajuće partije u Skupštini Srbije najgrublje napali istaknute glumice i glumce koji su kritički progovorili o vlasti?

MLADENOVIĆ: Aleksandar Vučić je mega estradna ličnost sa njegovom opsesijom da bude najvoljeniji, najpopularniji, da svi elektronski i štampani mediji budu prepuni isključivo njegovih intervjua i slika. On jako teško podnosi da bilo ko bude važniji od njega. S druge strane, ljudi kao što je Jelisaveta Seka Sablić, koji imaju fantastične umetničke karijere i koji su doprineli ugledu naše zemIje, bivaju provlačeni kroz živo blato naše skupštine zbog nekog intervjua koji se nije svideo našem predsedniku. Jer ja nemam nikakvih iluzija da su ljudi nišči duhom, koji trenutno pune Skupštinu Srbije, sposobni za samoinicijatvu.To su ljudi koji reaguju na mig svog vođe. Oni su jurišne brigade.

MUSTAFIĆ: U BiH ne postoje crne liste, ne postoji ni ideološka cenzura. Ali najbolji rijetko režiraju, nisu u prilici da rade. Zlo je krenulo onog trenutka kad je kultura ušla u institucije sistema koji je obolio od partokratizacije. Organi upravljanja u pozorištima, koji bi trebali da pomažu umjetnicima u nabavci sredstava i opremanju predstava, postali su neka vrsta političke kontrole. U tim upravama su uglavnom anonimni ljudi koji se nagrađuju za lijepljenje plakata i dijelenje afiša za vrijeme izbornih kampanja. Oni sjede u upravama institucija koje slave 50, 60, 80,100 godina postojanja i određuju standarde tih umjetničkih kuća. To je degradaciji znanja i struke.

KARABEG: Rekli ste da vlast voli da ponižava-umetnost i umetnike, a da li ih se vlast ipak boji?

MUSTAFIĆ: Mislim da se oni ne boje, ali osjećaju nelagodnost. Za njih je intelektualni i duhovni prostor uznemiravajući zato što se osjećaju inferiornim, zato što mu nisu dorasli, zato što nemaju intelektualni kapacitet koji može da apsorbira bilo kakav ozbiljniji umjetnički i kulturni sadržaj. To su ljudi koji nemaju nikakvih kulturnih potreba i navika. Njima je važniji jedan masni estradni refren od bilo kakvog poetskog stiha.

MLADENOVIĆ : Mislim da se vlast ne boji, ali ima opsesivnu potrebu da uspostavi totalni monopol nad javnom reči. A pozorište ima moć javne reči koja se sa scene direktno obraća građanima. Statistike kažu da - ne samo kod nas nego i u mnogo razvijenijim zemljama - broj onih koji imaju kulturne potrebe ne prelazi dva posto. Znači, kad bi svi ljudi u Srbiji, koji imaju kulturne potrebe, izašli na izbore ne bi mogli ništa da promene. Ali radi se o opasnoj moći javno kazane reči. Zato se vlast - bez obzira što mi suštinski ništa ne možemo da uradimo protiv njih - oseća nelagodno.

(Radio Slobodna Evropa)

Rade Šerbedžija: Arsen Dedić naše mladosti, bez njega ništa više nije isto

Prvi put sam ga gledao na televiziji, negdje početkom šezdesetih. Bio je mlad i neobično mršav. Pjevao je neku pjesmu o kiši i jeseni. I danas se sjećam tih riječi: ”Noć, noć, lampioni, ulicom pustom pust vjetar jeca. Jeca i plače nad katedralom, dažd pust u nama…”

U to vrijeme bili su nebeski popularni pjevači poput Ive Robića, Đorđa Marjanovića, Lole Novaković, Dušana Jakšića, kvarteta 4M…

Ali taj posebni mladić, s najbjeljim licem koje sam ikada vidio, sav krhak i loman u ramenima, koji je pjevao sa zatvorenim očima, potpuno me zanio svojim stihovima i svojom muzikom. I ostao sam nekako otrovan tim njegovim arsenizmom od mladosti do dana današnjega.

A sreli smo se prvi put u Gospiću, gdje je Arsen služio vojsku.

Ja sam došao posjetiti svoju tetku Sofiju i jedne večeri otišao u Dom JNA, gdje se prikazivao film velikoga francuskog režisera Françoisa Truffauta ”Jules i Jim” sa Jeanne Moreau u glavnoj ulozi.

Na ulazu u kino salu pružio sam kartu vojniku i prepoznao Arsena Dedića u sivomaslinastoj uniformi. Gledao sam ga zabezeknuto, a on me, cijepajući mi kartu, učinilo mi se nekako posebno pogledao, zastao na trenutak, osmjehnuo se i upitao me:

Koji si ti?

Došao sam posjetiti tetku Sofiju – promrmljao sam.

A otkud si?

Iz Vinkovaca…

Nasmiješio se ponovo i rekao mi:

Ako hoćeš, dođi poslije na terasu za moj stol. Pjevat ću par pjesama…

Dok sam gledao film, koji mi se uistinu jako svidio i postao jedan od mojih najomiljenijih filmova, a kasnije u životu gledao sam ga više od deset puta, mislio sam o Arsenu i o tom našem slučajnom susretu.

Na terasi, koja je bila gotovo identična vinkovačkoj terasi Doma JNA, Arsen je svake subote i nedjelje pjevao s vojnim orkestrom. Za stolom pored pozornice, sjedile su tri gimnazijalke iz Gospića i članovi njegovog vojnog benda. Gimnazijalke su pile Chery Brandy, vojni orkestar je ljuštio pivo, a ja sam naručio Aer-konjak.

Pa nećeš valjda piti taj bućkuriš od pokvarenih jaja i vermuta što zaudara na sumpor!? – glasno se smijao. – Daj meni i mome Slavoncu po dupli Vlahov.

U pauzama između pjesama, ispitivao me tko sam, što radim, bavim li se muzikom…

Rekao sam mu da imam 16 godina, da sam završio drugi razred gimnazije i da se pomalo bavim glumom u vinkovačkom kazalištu…

Poslije svirke, dok smo se rastajali, rekao mi je da dođem i sutra na terasu za njegov stol. I ako hoću da se sutra oko podne pridružim njemu i ovim njegovim mladim prijateljicama u šetnji obalama Novčice.

I tako sam se družio s njim tih dana u Gospiću, pio gorki Vlahov i slušao njegove priče i njegove nove pjesme. Potpuno me opčinio svojim dalmoškim akcentom i svojom divljom, ali i otmjenom prirodom.

Nakon dvije godine, upisao sam Kazališnu akademiju u Zagrebu. Bio sam dosta uspješan student pa me moj profesor Kosta Spaić, za vrijeme zimskog semestra poslao sa studentima četvrte godine u Ameriku, na tri mjeseca, u sklopu neke razmjene studenata preko američkog State Departmenta. Moj prvi let avionom je bio Zagreb – New York s JAT-ovim Boeingom DC 10.

Vratio sam se iz Amerike sredinom srpnja i profesor Spaić je organizirao da me odmah sa zagrebačkog aerodroma prebace u Dubrovnik, gdje je on završavao režiju Molierovog ”Don Juana” na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Stigao sam u Dubrovnik popodnevnim avionom. Dočekao me neki mladi čovjek iz direkcije Ljetnih igara i poveo me autobusom za gradsku luku Gruž, a odatle smo starim dubrovačkim tramvajem krenuli za Stari grad.

Nikada neću zaboraviti taj starinski dubrovački tramvaj, koji je bio jedinstven u svijetu. Bilo je to zapravo nekoliko drvenih vagona bez vrata i prozora, s drvenim klupicama.

Kada smo se s vrha Boninova spuštali prema Pilama, jednome od dva ulaska unutar zidina Staroga grada, rascvjetane bugenvilije udarale su me po ramenima i licu, dok su me zraci toploga sunca u zalasku, milovali i upisivali u moje sjećanje najljepši prizor moga mladoga života koji će zauvijek ostati urezan u moje pamćenje.

Bio sam potpuno očaran tom nenadanom ljepotom i duboko sam udahnuo topli zrak koji se odbijao od starih zidina i zauvijek uselio u moje grudi.

Zabavljao sam se dubrovačkim akcentom moga domaćina, mladoga dubrovačkoga gospara, koji mi je objašnjavao što se kako zove i ponosno pokazivao te pokazivao ulice i znamenite kuće. Onda smo kroz Vrata od Pila ušli u Stari grad, gdje me dočekala široka popločana ulica Stradun.

Sav blještav i pust izgledao je kao neka starinska pista za avione koji su odavde negdje zauvijek odletjeli.

Proveo me moj mladi vodič kroz nekoliko starinskih ulica i odveo me u sobu koja je bila iznajmljena za mene. Stigli smo tek ostaviti moje stvari i odmah požuriti nazad preko Pila na Lovrijenac, čudesnu tvrđavu, izgrađenu na velikoj kamenoj stijeni koja se izdizala iz mora i na kojoj je Kosta Spaić imao generalnu probu Molierovog ”Don Juana”.

Profesor je želio da se ja pojavim u sasvim malenoj ulozi nekoga glasnika. Dobio sam tekst i naučio ga napamet.

Generalna proba je bila već u tijeku, kada sam se popeo uz stepenice te čudesne tvrđave što je kao stara kornjača tamo u moru čvrsto stajala i branila grad Dubrovnik od svih uroka i olujnih valova.

Na ulazu u tvrđavu dočekao me legendarni inspicijent Ljetnih igara Mato Baković.

Jesi li ti mali Šerbedžija? – upitao me.

Jesam – izgovorio sam gotovo bez daha jer je moje lakonoge noge izmorilo ovih 178 stepenica uzbrdo.

Ajde, ajde, dolazi ovamo – povukao me u unutrašnjost tvrđave i zastali smo na čas iza velikog kamenog stuba. – Pazi sad, mali! Iznenadit ćemo profesora Spaića. Sad ćeš uletjeti tamo na sredinu scene i glasno izgovoriti svoje tri rečenice. Znaš li tekst?

Gospodine, gospodine, bježite! Potjera za vama stiže. Dvanaest naoružanih razbojnika… – počeo sam tih nekoliko rečenica, dok me on vodio dublje u mrak i tamnu utrobu kazališne tvrđave. Tu smo stali i čekali na moju repliku.

Sad! – viknuo je Baković i gurnuo me na scenu.

Gospodine, gospodine! – povikao sam glasno i zaletio se prema osvijetljenoj pozornici.

Ne vidjevši ništa od velikih reflektora koji su me zaslijepili svom snagom sam udario glavom o rub velikoga stuba i stropoštao se u nesvijest.

Neki ženski glas je uplašeno vrisnuo. Svi su se sjatili oko mene i polijevali me vodom. Polagano su me pridigli i ja sam tako stojeći nasred te čuvene scene tvrđave Lovrijenac, na kojoj ću devet godina kasnije odigrati svoga Hamleta, ošamućen i raskrvavljene glave, vidio u trećem redu, moga idola Arsena Dedića, koji je nehajno prebacio noge preko stolica i gledao me sa smiješkom dobrodošlice.

Gdje si Slavonac!? – rekao je. – Ne možeš ti bez krvi u teatar!

I tada je počelo naše druženje. Viđali smo se u Zagrebu. On je pisao svoje pjesme i volio mi ih je još neobjavljene čitati.

Njegova karijera je vrtoglavo rasla, ali bogami nisam ni ja zaostajao. Vrlo brzo sam počeo snimati glavne uloge na filmu i televiziji. Za mnoge projekte on je pisao muziku. I tako smo se družili u našemu Zagrebu.

Sjećam se Gabičinog potkrovlja u Gundulićevoj ulici, kojeg je Arsen okupirao početkom sedamdesetih i na čijim smo stepenicama uvježbavali njegove nove pjesme.

Naša slika s tih stepenica bila je i naslovnica čuvene singlice ”Ne daj se, Ines”, za koju je Arsen napisao i muziku i tekst i koja nas je na neki način obojicu proslavila i učvrstila naše prijateljstvo.

Romantična veza Arsena i Gabi dobila je te 1973. godine i svoj sretni epilog. Rodio se njihov Matija. Te godine su se i vjenčali ”jer ne može moj sin biti vanbračno dijete”, znao je Arsen u šali govoriti.

Svadba je bila u Arsenovom omiljenom restoranu ”Kod Barice” podno Sljemena, samo za 12-ero uzvanika. Bio je tu čuveni i u to vrijeme veoma popularni talijanski kantautor Gino Paoli, pjesnik Zvonimir Golob, Arsenova sestrična Ksenija i njezin muž a moj profesor Izet Hajdarhodžić i moja žena Ivanka i ja.

Gino je bio Arsenov kum. Svadba je trajala do ranih jutarnjih sati i mnogo se pilo i čaša razbilo, tako da je čuvena Barica rekla Arsenu: ”Je, gospon Arsen, hranu ne bute platili, ali ove zidove što su ih uništili onaj Talijan i taj naš mladi glumac, čudnoga prezimena, razbijajući čaše i flaše o njih, budete, bog i bogme ofarbali!”

I tako su prolazile godine moga sazrijevanja i bavljenja umjetnošću, a Arsen je uz Shakespearea, Krležu i moga profesora Kostu Spaića bio najvažnija osoba u mome umjetničkom odrastanju. Učio sam od njega mnogo toga. Bio je svestrani umjetnik, briljantan pjesnik i veliki mudrac.

Ali bilo je još nešto među nama. Neka tajna veza koja nas je zbližavala. Neko prijateljstvo starijeg i mlađeg brata. I kada su bila vremena mojih velikih kazališnih i filmskih uspjeha, uvijek sam znao da je on stariji brat.

Jednom mi je poslije nekog koncerta, presvlačeći oznojenu košulju doviknuo: ”Skidaj košulju da se zamijenimo!” I dobacio mi je svoju oznojenu plavu jeans košulju Levi Strauss, a ja njemu dao moju običnu bijelu košulju s etiketom Varteks tvornice iz Varaždina i sa ugraviranim, malim dimnjačarem sa lijeve strane, negdje u blizini srca. Za sreću.

Arsen je bio zapravo i neizmjerno nježan prijatelj. Kad god je bilo ”stani-pani” u životu, kako je znao govoriti, bio je uvijek tu. Jednostavan. Hrabar. Spreman pomoći u svemu.

Od njega se učilo kako pisati poeziju, kako bivati poseban u umjetnosti. I svi su nekako ispadali iz njegova rukava. Od Gorana Bregovića do Darka Rundeka.

Moja opijenost Arsenom tih sedamdesetih i osamdesetih godina je bila neopisiva. Važnije mi je bilo biti gost na njegovim koncertima i pjevati zajedno s njim ”O, mladosti” i recitirati ”Ne daj se, Ines”, od svih mojih uloga koje sam igrao tih godina u teatru.

A onda su došle devedesete, koje su nas razdvojile. Ja sam živio u Londonu i Americi, ali kad god bih se pojavljivao tih devedesetih u Zagrebu, njegova i Gabičina adresa je bila jedna od stanica na koju bih dolazio.

Bio je i hrabar. Kao pisac i pjesnik neumoljivo oštar prema stvarnosti i društvenim događanjima u kojima smo tih godina živjeli.

Njegove pjesme, poput ”Ministarstva straha” i ostalih žestokih, bile su perjanice suvremenog hrvatskog pjesništva, koje je u njemu imalo jednog od najsjajnijih autora, ali i najaktualnijih kritičara, pojava i prilika u kojima smo živjeli.

Arsen je rođen u Šibeniku. Otac mu je bio Jovan Dedić, Srbin iz okolice Drniša, a majka je bila Hrvatica, Veronika Mišković, iz Rupa, nedaleko Skradina, koju je Arsen od milja zvao Jela.

Mnogi veliki ljudi u Hrvatskoj bili su iz mješovitih brakova.

I sam Otac domovine dr. Ante Starčević, bio je mješanac, odnosno imao je i srpskoo porijeklo. Majka mu je bila Milica Čorak, Srpkinja iz Široke Kule. Iz moga rodnoga kraja u Lici.

A i legendarni partizanski heroj Marko Orešković Krntija imao je sličan raspored krvnih zrnaca. Narodna pjesma je pjevala: ”Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda…”

Sudeći po stavovima dijelova hrvatskoga urbanoga društva, među koje ubrajam intelektualce i naročito djelatnike iz područja hrvatske kulture, Arsen nikada nije bio upitan u odnosu na svoje mješovito porijeklo i uglavnom nije imao problema oko svoga identiteta u tim olovnim vremenima kada su mnogi obični ljudi, upravo zbog tih činjenica, imali velikih problema, a mnogi od njih bježali glavom bez obzira ili bili protjerivani iz Hrvatske.

Naravno da je svemu kumovala i velikosrpska politika Miloševića i Ćosića, koja je imala među hrvatskim Srbima svoje vojskovođe u likovima lokalnog policajca Mile Martića i sličnih ”lidera”.

Dok je ta sumanuta politika bombardirala i razarala Dubrovnik, Vukovar, Šibenik i druge hrvatske gradove i sela, zbog čega je hrvatski narod s pravom bio ogorčen i ranjen, vješto vođenom medijskom hajkom, raspirivalo se i usmjeravalo ogorčenje i bijes gotovo prema svim Srbima iz Hrvatske.

U tome haosu stradali su mnogi nedužni ljudi.

Bilo je i apsurdnih situacija. Poznati hrvatski kazališni i filmski režiser Tomislav Radić, javno je napisao pismo najvećem hrvatskom kazališnom glumcu Peri Kvrgiću i zamolio ga, da zato što je Srbin, izađe iz podjele ”Stilskih vježbi”, predstave koju je on režirao i koja je odigrana preko 2.000 puta. Čitava hrvatska javnost se skandalizirala zbog tog Radićevog nacionalističkog ispada.

Vjeran Zuppa mi je ispričao da je negdje početkom novog stoljeća, prilikom nekog jubileja u Teatru ITD, taj isti režiser Radić, prišao Peri Kvrgiću, pružio mu ruku i rekao: ”Molim vas, gospodine Kvrgiću, pružite mi ruku i oprostite mi.” A Kvrgić mu je odgovorio: ”Gospodine Radiću, ruku ću vam pružiti, ali oprostiti vam neću”.

Arsen zbog svoga polovičnoga srpskog porijekla nije imao tih problema. Barem ne javno i koliko ja znam. A pjevao je:

”Tko stoji iza mene

U ovom strašnom vremenu

Vremenu za šovene

Iza jednih je nacija

A iza drugih žene

Jer snaga je u plemenu.

Iza njih njihovi, iza naših naši

To u istom času raduje i plaši.

Drže se jarani, drže se zemljaci

Opet su u igri osobeni znaci.

A tko stoji iza mene

I tko će takvom pomoći

Kad se okrenem nikog

Osim duge sjene

Na cesti poslije ponoći.”

Ta priča o identitetima je, zapravo, u svojoj biti zastrašujuća i opasna. Tragajući za potpunom rasnom čistoćom u okvirima vlastite nacije, ”inženjeri duša” pokušavaju svojim zastrašujućim eksperimentima očistiti svoju naciju od bilo kakvih drugih demografskih utjecaja.

U tome smislu, čisti se i jezik i izmišljaju čak nove riječi i jezični pojmovi, kako bi se hrvatski jezik što više razlikovao od tako sličnih, da ne kažem istih jezika, koji Srbi zovu srpskim, a Bosanci bosanskim jezikom. A Crnogorci će, pretpostavljam, pokušati dokazati kako se crnogorski jezik, najprvi stvorio na ovim južnoslavenskim prostorima.

Takvom politikom izgradnje čistih identiteta, mali narodi ubrzavaju svoju vlastitu propast.

Već sam pisao o tome, pa se ne želim ponavljati, ali s radošću čitam u novome Globusu intervju sjajnoga hrvatskog (ili austrijskog) filozofa Borisa Budena, koji ove moje strahove i strepnje objašnjava na jedan filozofski način. Sasvim točno i zastrašujuće.

Neću više o tome da me ne napadnu opet neki dežurni čuvari i dušebrižnici Hrvatske. A i Srbije. Jer slične stvari se mogu i o onome uzanome dvorištu ispripovjediti.

”O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!”

(A. G. Matoš)

I za kraj, jedna lijepa i duhovita priča o Arsenu.

U proljeće 2015. godine nazvao sam ga i pitao ga, bi li želio biti gost na mojemu koncertu u Lisinskom, krajem lipnja.

Naravno! A što da pjevam? – odgovorio je.

Pjevaj što hoćeš – rekao sam.

A koliko da pjevam?

Pjevaj koliko hoćeš – kazao sam.

A zajedno ćemo ”O, mladosti” i samo te ja na klaviru pratim za ”Ines”…

Tjedan dana prije koncerta došao je u Podsused gdje sam sa svojim muzičarima iz Zapadnog kolodvora imao probe kod našega kontrabasista Pere Ištvančića. Obično za takve prilike njegova žena Dragana priredi pravu gozbu slavonskih i zagorskih specijaliteta. I mnogo različitoga pića.

Pojavio se Arsen sa svojom torbicom na ramenu i rekao: Bok… Pjevat ću dvanaest pjesama na tvome koncertu – i bacio hrpu notnih papira na stol. Svi su se grohotom nasmijali.

Što je, što je smiješno? Mogu ja i više ako treba!

Opet smijeh čitavoga orkestra.

Arsene, pjevat ćeš dvanaest pjesama – kazao sam.

Stvarno? – upitao je, smiješeći se.

Stvarno – odgovorio sam.

Ja sam odlučio na tome svome koncertu u Lisinskom otpjevati samo deset pjesama jer sam već imao dogovorene goste, moga dragoga prijatelja Sašu Lošića i moju kćer Mimi, tako da, kad se zbroji i Arsenovih dvanaest, ispadne preko dva sata koncerta. A ne volim dugačke koncerte, a niti preduge kazališne predstave.

Zamislio sam da prvo otvorim koncert sa svojim programom i gostima, a onda da u drugom dijelu koncerta nastupi Arsen.

Nije pjevao dvanaest pjesama kako je bio najavio. Pjevao je šesnaest pjesama. Ali bio je nezamislivo sjajan.

A ja sam bio ono što sam bio i čitavoga života u odnosu na muziku, njegov najvjerniji obožavatelj. I niti jednoga trenutka nisam pomislio kako mi je preoteo koncert i kako sam ja zapravo njegov gost i njegova predgrupa na svome vlastitom koncertu. Bio je to za mene prirodni tok stvari.

Nismo ni slutili da će to biti naš posljednji susret koji je završio sa sjetnim akordima i stihovima ”Ne daj se, Ines” s kojima se nismo davali godinama drukčijim pokretima i navikama.

Nakon dva mjeseca preminuo je u jednoj zagrebačkoj bolnici. Operacija kuka je bila uspješna, ali je dobio infekciju bolničkom bakterijom. Clostridia! Tako banalna i nemilosrdna smrt.

Umro je kao Mozart. A i bio je naš Mozart i naš Leonard Cohen. Da je pjevao na engleskom ili francuskom, znao bi za njega čitav svijet.

Arsen je legenda koja je obogatila naše mladosti i naša odrastanja. Čovjek koji je bio i ostao inspiracija u umjetnosti i životu. I sada kada ga nema ništa ovdje više nije isto.

”Othodu gospari” u sutonima ovih naših života i našega vremena koje nam je dato na posudbu, a koje, često, ljudi tako sebično i neumno troše. Najbolji odlaze uzdignuta čela.

I Mira Furlan je otišla. Nijemo i gotovo nečujno. Zbog svoje iskrenosti i čestitosti bila je kao Antigona kamenovana. Nepravedno izložena medijskome linču i brutalnim uvredama ostrašćenih nacionalista i neukusnih poruka i komentara nekih kolega i kolegica.

Ostaju za njom njezine briljantne kazališne i filmske uloge i njezino bijelo lice. Ali i njezine rane od kamenja bačenoga na nju. Bolne i krvave.

Danas se u čitavoj Hrvatskoj čuju posramljeni jecaji koji žale za njom i oplakuju njezinu sudbinu. Građanke i građani Zagreba opraštaju se od nje cvijećem i svijećama ostavljenim na adresi na kojoj je nekada živjela.

Čuje se ponegdje i neka mukla šutnja i poneki sasvim neukusni komentar onih koji u svojim bjesovima i mržnji ostaju dosljedni i nepokolebljivi.

Dnevne novine i vodeći hrvatski tjednici pišu panegirike o velikoj hrvatskoj glumici, ne sjećajući se da su tih devedesetih ispisivali najodurnije laži i izmišljotine o toj istoj glumici.

A to je bilo vrijeme rata i nesreća kada su mnogi ljudi vjerovali tim novinama i njihovim senzacionalističkim vijestima koje su često, neistinite i zlonamjerne, služile samo jednome cilju: Da ukaljaju i diskreditiraju sve one koji nisu bili po volji tadašnje politike i ”nacionalnoga ushićenja”.

Poneki se novinari ispričavaju zbog svega onoga što su te iste novine tada činile i pokušavaju tražiti u ime njih oprost i zaborav. I dobro je da se ipričavaju.

Poznavajući Miru, a donekle i njezinu dušu, gotovo sam siguran da bi rekla: Dobro, dobro… oprostit ću vam… Ali ruku vam, nažalost, pružiti ne mogu… A i neću!

Rade Šerbedžija (autograf.hr)

KOLUMNA ANDREJA NIKOLAIDISA: "Banja Luka će stopama Tirane"

Banja Luka je u poslednje tri decenije presla dug put od drugog po velicini grada u Bosni i Hercegovini o kome se nije mnogo pisalo do grada o kome se svakodnevno pise. Nekada se o Banjaluci pisalo samo ponekad, kad se pisalo o uspjehu rukometasa Borca, Marjana Benesa, kajakasa Zlatanu Ibrahimbegovicu... o uspjesima fabrika Rudi Cajavec, Incel , Jelsingrad, o prirodnim ljepotama, o ljepotama banjaluckih djevojaka... Bio je to nekada bosanski grad, na jednakoj udaljenosti ili jednakoj blizini i Sarajevu i Zagrebu i Beogradu. U Banjaluku su voljeli doci i Sarajlije i Beogradjani i Zagrepcani, i umjetnici i privrednici, i politicari i turisti... Ni prevelik - ni premalen - taman, sto bismo nekada rekli mi banjalucki Bosanci. Taman u mnogo cemu. Neki od nas bi cak rekli, taman u svemu!

A danas, jos od vremena naseg "oslobodilackog" i "bratoubilackog" rata, jos od doba kad su u ime "moje" nacije protjerivani svi oni koji su "tudjih" nacija, kada je "nase" protjerivanje "njih"  pravdavano i legalizovano  "njihovim" projerivanjem "nasih", Banja Luka postaje mnogo popularnija. O njoj se "u regionu", a bogami i sire, pise mnogo vise i cesce nego sto se nekada u Jugoslaviji pisalo.

Banja Luka danas, je mnogo poznatija i popularnija od one Banja Luke prije devedesetih. 

Nekada se rijetko pisalo o banjaluckim Predsjednicima opstine, Gradonacelnicima kako se danas zovu, a danas citava regija prica i pise o banjaluckom Gradonacelniku. Evo kako o Banjaluci i njenom Gradonacelniku pise bivsi Sarajlija, danasnji Crnogorac Andrej Nikoladis.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/188200/kolumna_andreja_nikolaidisa_banja_luka_ce_stopama_tirane.htmlhttps://www.slobodna-bosna.ba/vijest/188200/kolumna_andreja_nikolaidisa_banja_luka_ce_stopama_tirane.html

*****************************

Piše: Andrej Nikolaidis

Ko ima stomak za to - ja nemam - može pogledati snimak na kojem se, navodno, vidi kako grupa građana Bihaća brutalno prebija migranta.

Godinama me već ne zanima horor kinematografija: nisu mi potrebni filmovi da bih bio uplašen. Digitalizovano filmsko nasilje, nalik na ono u first person shooter video-igricama: to još mogu otrpjeti. To je način na koji neljudsko vizuelizuje nasilje, način na koji dotovi i bajtovi dočaravaju krv i meso. Riječ je o filmovima u kojima je nasilje ljudi nad ljudima prikazano na način na koji su nasilje zečeva i ptica-trkačica nad patkama i kojotima prikazivali crtani filmovi našeg djetinjstva: posthumana zabava za tehniku.

Ono čega mi je dosta je takozvano „umjetnički prikazano nasilje“, dakle ljudsko, odveć ljudsko nasilje sa svojom zombi-idejom umjetničkog koje transcendira. To je, valjda, za ljude koji drže kako država, društvo, priroda i - iznad svega - tehnosfera nisu dovoljno nasilni, za one koji drže kako je svijet u kojem te neko stalno gazi, udara i probada, pa se od tebe očekuje da i ti to radiš drugima jer to je načelo, manjkav zato što je nedovoljno nasilan, pa gnusobu treba često i znalački kadrirati.

Snimak iz Bihaća je, čitam, za takve. Ako sam dobro razumio članak čiji autor ulaže nemali trud da na pristojan i nenametljiv način opiše video-zapis monstruoznosti o kojoj ga je zapalo da izvijesti, u pitanju je akt osvete. Migranti su, valjda, pretukli nekog mladića. Onda je njegov brat okupio raju i uzeo stvar u svoje ruke. Neko je imao potrebu da proliva krv a neko da snima. Rezultat je bosanska verzija snuff filma.

Nekako u isto vrijeme do nas stiže i priča o bosanskoj verziji Petrograda. Petar Veliki je svojim „Parizom istoka“ iliti „Venecijom sjevera“ želio označiti politiku otvorenosti ka Evropi i njenim uticajima: kako kulturnim, tako i, kako to već ide, ekonomskim. Kada grad želiš pripodobiti novoj vladajućoj ideologiji, najlakše mu je promijeniti ime - tako će, napokon, i Petrograd postati Lenjingrad. Nešto je kompleksnije, no ni izbliza tako zahtjevno i ambiciozno kao gradnja posve novog grada, intervenisati u, da tako kažem, fizičkom urbanom prostoru: probiti bulevare, graditi trijumfalne kapije i spomenike, koji će istovremeno biti obilježja slavne prošlosti i putokazi u svijetlu budućnost.

Na margini povijesti velikih ideoloških zahvata i graditeljskih pothvata koji su ih pratili Draško je Stanivuković odlučio da uljepša Banju Luku: da gradu da svoj pečat, da estetski artikuliše svoju mladu vladavinu.

Objavio je da je osnovao „komisiju za lijepo“. Zadatak komisije je da zaustavi „ružne građevine, ružne mostove, ružne ulice, ružne sokake”. Stanje na terenu je dramatično, a Stanivuković ga opisuje ovako: “Kod nas imate jednu zgradu žutu, treću narandžastu, petu zelenu, jedna deset spratova, druga 14 spratova”. Posao komisije, ako sam dobro shvatio, biće ne samo da zaustavi ružnoću  budućih građevina, mostova, ulica i sokaka, nego i da proljepša već postojeću ružnoću.

Ne znam da li Draško to zna, ali njegova ideja nije nova: čak ni na Balkanu. Banja Luka će, naime, stopama Tirane. Dok je vodio taj grad  Edi je Rama, u pokušaju da ga uresi i izbori se sa sivilom enverhodžinskog graditeljstva, socijalističke zgradurine ofarbao u jarke boje - onako, kao na Karibima. Rami nije trebala komisija: čovjek je, naime, likovni umjetnik. Rezultat je, međutim, bio jeziv. Diler koji bi radio sa drogom koja pred oči donosi slike Tirane nakon Ramine intervencije bio bi jedini diler u istoriji koji je umro od gladi.

Draško, jasno je, smjera ne na rasplamsavanje, nego na smirivanje kolorita i oblika. Ramu je zanimala ekspresija – slobodnom upotrebom boja želio je dočarati slobodu koju je Albanija nakon pada komunizma dočekala. Draško, shodno svojoj urbanočetničkoj ideologiji upakovanoj u celofan vladavine prava, želi regulaciju, želi uvođenje u, takoreći, legalne estetske tokove.

Da, ružno je. Gdje god da si u ovim našim zemljama, svugdje ista priča. Kako sam pisao u “Odlasku”:

“Gledaš u put ispred sebe: sve, dokle pogled seže, beskrajno je ružno. Divlja naselja bez kanalizacije. Kuće bez fasade, ili sa rozim fasadama, kuće bez krova iz čijih zidova viri željezo, jer će vlasnik, čim dođe do novca, podići još jedan sprat. Svaki put kada prođete tim putem, bilo kojim putem, sve je samo još ružnije. Jer siromaštvo je ružno. Pohlepa je ružna. Bezakonje je ružno”.

Kao što je ružan rat, kao što su ružni zločini, kao što je ružno i poraće, sa svojom ružnom tranzicijom, ružnim “biznismenima” i “investitorima”,  ružnim političkim sistemom i ružnim nacionalizmom - kao što je ružno sve ono iz čega je niklo ovo naše doba. Kako bi onda građevine, kao spomenici tog vremena, mogle biti lijepe? Čak i da po standardima neke komisije koju je oformio desni populista lijepe jesu, ta bi navodna ljepota u oku mediokriteta, posađena sred gnusobe, bila groteskna.

Estetska hirurgija ne pomaže, to prosto ne radi: ni na ljudima, ni na gradovima.

Koja komisija može uljepšati građevine-spomenike vremena u kojem ljudi bez posla, oni što do sljedećeg rata zapravo nikome ne trebaju, po poljima jure ljude koji takođe nikome ne trebaju, ni tamo odakle su ni tamo kamo su pošli, a onda snimaju kako ih nasmrt tuku, jer vjeruju da je krvoproliće lijepo i vrijedno da bude sačuvano od zaborava?

(Žurnal)     

BORIS BUDEN: Intervju

 

                                                                          Boris Buden, foto: Paun Paunovic/Cropix

Razgovor vodio Srđan Sandić

Povodom knjige „Transition to nowhere / Tranzicija nigdje“ razgovarali smo s istaknutim filozofom i sveučilišnim profesorom Borisom Budenom, koji živi i radi u Berlinu.

Kada se gugla vaše ime, piše da ste austrijski filozof. Kakvo je zapravo vaše identitetsko određenje u tom smislu? Biti nečijim filozofom.

Čini mi se da nemam nikakav identitet i da vam priznam, uopće mi ne fali. Sjećam se vremena kad nitko nikoga nije pitao za taj identitet. Danas je drugačije. Ne možeš ne imati ga. I nitko te ne pita želiš li ga ili ne. Tako je nastao i moj austrijski identitet. Iz puke činjenice mojeg posjedovanja austrijskog državljanstva. Sve ostalo što se učitava u frazu „austrijski filozof“ nije pod mojom kontrolom. A učitava se svašta, cijeli niz proizvoljnih svojstava pa tako i to da sam, kako kažete, nečiji filozof, kao da pripadam kanonu „austrijskih filozofa“ zajedno s, recimo, Husserlom, Wittgensteinom ili Popperom. Naravno da je to besmislica, ali nije najgora s kojom moramo živjeti protiv svoje volje.

Pa što je onda identitet ako nije stvar slobodne volje?

Nužnost! Nešto što nam je nametnuto i što negira naše pravo na slobodni izbor. Identitet je ideologija koja bez konkurencije vlada suvremenim svijetom. Ako se danas još uvijek može govoriti o iskustvu totalitarizma, onda mu je ime „identitet“. Ali nije bilo uvijek tako. Nekada su karakterizacije kao „austrijski filozof“, „američka glumica“, „češki pivopija“ itd., služile jednostavnoj geopolitičkoj, odnosno kulturnoj orijentaciji u svijetu. Garantirale su kakvu-takvu usporedivost razlika i njihovu relativnu ravnopravnost. Tko je spominjao nacionalnu pripadnost, uvijek je pod njom podrazumijevao i nekakvo društvo. Sa stupanjem identiteta na svjetsku političku scenu taj dubinski, društveni karakter nacije se izgubio. Ona je danas ime za identitetsku zajednicu. I što je sadržajno praznija, to je politički efektnija. Raspad Jugoslavije i nije bio ništa drugo nego rat identiteta koji je nepovratno uništio društvenu supstancu naših nacija. One su iz njega izašle kao prazne identitetske ljuske bez ikakvog društvenog sadržaja.

Kažete u jednom razgovoru da smo „na novom početku za koji ne znamo čega je to početak“. Važi li to i za današnju situaciju? Je li ona, u tom smislu, također „radikalna“?

Ljudi danas shvaćaju da kriza u koju smo ušli nije nikakav ciklički poremećaj koji samo nakratko prekida inače postojanu normalnost. Ona je radikalna utoliko ukoliko može biti fatalna. Decenija u koju smo upravo ušli bit će odlučujuća. Ako se do 2030. emisije stakleničkih plinova ne prepolove, odnosno ako se do polovice stoljeća ne svedu na nulu, izgubljeni smo. Klimatska će katastrofa biti neizbježna. Dakle, nema više „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“.

Nema više opravdanja za oportunističko kalkuliranje. Ili ćemo sprovesti radikalne promjene, ili nas neće biti. Radikalno se odnosi na promjenu u samom načinu reprodukcije života. Nema više tabua koji se ne smiju dovoditi u pitanje. Nije to ni koncept ekonomskog rasta, ni privatno vlasništvo, ni sam kapitalizam. Ne možemo svi živjeti kao Amerikanci i trošiti onoliko energije koliko troši prosječna američka obitelj. Zemlja to ne može podnijeti. Dakle, ne samo da taj način života odnosno kapitalistički način proizvodnje koji ga omogućuje ne mogu više biti ideal svima ostalima; oni se moraju radikalno promijeniti.

Odnosi li se to i na nacije, na primjer na ove naše iz takozvane regije?

Upravo na njih se to i odnosi. Ako se one radikalno ne promijene, dani su im odbrojeni. Nedavni izvještaj demografa okupljenih oko Eurostata tvrdi da će za dvadesetak godina u Hrvatskoj polovica stanovništva biti starija od 65 godina. Do kraja stoljeća preko 60 posto populacije bit će „starci“. Po tom scenariju za tridesetak godina Hrvatska će izgubiti milijun stanovnika. A na kraju ovog stoljeća u zemlji će živjeti tek nešto više od milijun i pol stanovnika, ne više u nacionalnoj državi nego u nekoj vrsti masovnog staračkog doma. Isto važi i za ostale zemlje regije. Srbija bi trebala imati čak manje stanovnika od Hrvatske.

Ti statistički trendovi se projiciraju na temelju parametara koji važe danas. Ali oni se sutra mogu u potpunosti promijeniti.

Ali što ako se ne promijene, ako u svijesti ljudi odnosno u politici koju oni podržavaju ne dođe do nekog radikalnog obrata? Onda ovaj scenarij odumiranja nacije postaje sasvim realističan. Za mene osobno, a ja se niti osjećam Hrvatom niti volim Hrvatsku, taj scenarij uopće ne zvuči pesimistično. Ljudi ima dovoljno na svijetu, čak će ih u dogledno vrijeme biti još i više. U Nigeriji je polovica populacije mlađa od 19 godina. Ta zemlja će krajem stoljeća imati 800 milijuna stanovnika. Razloga za paniku dakle nema. Potrebno je samo dovesti u pitanje hrvatsku nacionalnu ideologiju, dakle ideološke pretpostavke na kojima je ustrojena danas dominantna ideja hrvatske nacije. To je na prvom mjestu rasistička dogma da su Hrvati samo oni koji su rođeni od oca Hrvata katolika i od majke Hrvatice katolkinje, dakle logika krvi i tla na kojoj je uspostavljena suvremena hrvatska država. Kako tu ideologiju izričito ili prešutno podržavaju gotovo svi u čijoj se odgovornosti nalazi budućnost Hrvatske, uključujući i vodeće hrvatske demografe, izlaza, kako se čini, nema.

Oni će i dalje bulazniti o Hrvaticama koje će najednom početi rađati po petero djece, zahtijevati zabranu abortusa, obećavati rapidni rast standarda koji će zaustaviti odlazak mladih ljudi u svijet i čak osigurati njihov povratak. Ali neće primijetiti da su im ljudi tu iza ugla, kod Bihaća, ljudi koje, kad pređu granicu, njihova država batina, pljačka i protuzakonito izbacuje natrag u Bosnu. Ali u tome i jest problem hrvatske nacionalne ideologije i, općenito, hrvatskog domoljublja, da reže granu na kojoj nacija sjedi. Hrvatskim ideolozima i političarima nedostaje najjednostavniji instinkt za preživljavanje. Tako, umjesto da stvore nekakav plan imigracije, privlačenja i prihvaćanja migranata koji su nasušna potreba proste reprodukcije društva, uvjet za bilo kakav ekonomski prosperitet, oni su svoju naciju uvalili u ulogu frontex batinaša. Sasvim u skladu sa svojom tisućljetnom kulturom. Nacija koja ima takve ideologe i političare ni ne zaslužuje da preživi.

Kako u tom kontekstu vidite ovu pandemiju i njezine implikacije?

Ljudi su manje-više svjesni toga da je ona samo simptom jedne daleko teže bolesti koja nam prijeti iz budućnosti. Mi još ne znamo što će nas sve snaći, koje još nepoznate boleštine će izroditi globalno zatopljenje, kakve će nesagledive posljedice prouzročiti za sada još nezaustavljivo uništavanje prirode. Ipak, nešto smo već naučili iz ove krize. Društvena solidarnost, briga za slabije i nemoćne, svjesno ljudsko udruživanje s ciljem zajedničkog djelovanja, i ono najvažnije, nužnost racionalnog planiranja u skladu s društvenim svrhama, to je ono što nam stoji na raspolaganju pred nadolazećom katastrofom. A tu katastrofu, i to danas postaje sve jasnije, nećemo spriječiti ako ćemo i dalje slijediti logiku beskonačnog ekonomskog rasta i ako ćemo dati da nas poput slijepaca i dalje vodi takozvana nevidljiva ruka tržišta. Ona nas je i dovela na rub katastrofe. Došlo je vrijeme da ponovo izmislimo socijalizam u kojem će čovjek biti drug ne samo drugom čovjeku nego i prirodi, onoj izvan sebe kao i onoj u sebi.

I u vašoj novoj knjizi „Transition to nowhere“ bavite se problemom postkomunizma. O kakvom je to povijesnom procesu riječ? O povijesnom napretku ili možda regresiji?

Kao i u prethodnim knjigama inzistirao sam na tezi da je takozvana postkomunistička tranzicija ideološka zamka u koju je kapitalistički Zapad, pobjednik Hladnoga rata, uhvatio bivša socijalistička društva osiguravajući sebi apsolutnu dominaciju i neograničenu kontrolu nad njima. Uspio im je nametnuti jedan cilj bez alternative, cilj slijepog dostizanja Zapada. Sva njihova budućnost time se svela na ponavljanje nečije tuđe prošlosti. Štoviše, postsocijalistička društva stavljena su pod neku vrstu zapadnog tutorstva, poput nekakvih maloljetnika povijesti nezrelih za upravljanje vlastitom sudbinom. To je bila cijena integracije u globalni kapitalizam u kojem je mnogima od tih društava suđeno da nikada ne dostignu prosperitet i moć svojih gazda i profitera.

Kako je Hrvatska, ako je, okončala tu tranziciju? Submisivno? Je li mogla drugačije?

Okončala ju je kao vazal bilo najmoćnijih zemalja Europske unije, kao Njemačke na primjer, bilo Sjedinjenih Država odnosno NATO pakta. Taj vazalni odnos ima jasan neofeudalni karakter. Tranzicija je u tom smislu proces upravo suprotan prosvjetiteljstvu. Dakle, ne izlazak iz samoskrivljene nezrelosti, u čemu je Kant vidio smisao prosvjetiteljstva, nego upravo suprotno, dragovoljno prihvaćanje tog stanja vlastite nezrelosti i potrebe za tutorstvom.

Korak, dva unatrag: kada i kako je kod nas zapravo započela ta tranzicija?

Ako mene pitate, proces tranzicije u Hrvatskoj započeo je onda kada je na Trg Republike vraćen spomenik banu Jelačiću. Još danas mi nije jasno što je tadašnja hrvatska malograđanska inteligencija, koja je to izvela, vidjela loše u ideji republike. Kakvu to antidemokratsku, komunističku ideologiju, kakav to totalitarizam ili, božemesačuvaj, jugoslavenstvo? A još manje mi je jasno što im je ondje trebao Jelačić, onaj koji je kao habsburški vazal u ime feudalnog apsolutizma u krvi zatro građansku, demokratsku revoluciju. Ali, kako se ono kaže: Čega se pametan stidi, time se budala ponosi.

Danas, nakon što je tranzicija završena, čini se da je Jelačić s pravom na svome placu. Da svjedoči o kontinuitetu hrvatskog vazalstva, od Jelačića, preko Pavelića do Plenkovića. Tuđman, ipak, ne spada u taj kontinuitet. On je bio suverenist, barem u pokušaju. Odveć se ugledao na svog vođu i učitelja Josipa Broza, jedinog pravog suverena kojeg su narodi na ovim prostorima ikada imali. Ali nije imao njegove kapacitete, ni intelektualne, ni političke. Ipak, umro je sretan, u zabludi da je ostvario samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Je li sad napokon završilo to vrijeme tranzicije, i ako jest, kako znamo da jest?

Podnaslov moje njemačke knjige o tranziciji objavljene prije desetak godina je „O kraju postkomunizma“. Ne dakle o kraju komunizma, nego o kraju procesa izlaženja iz njega. Taj proces nije dovršen kada je postignut nekakav njegov povijesni cilj, na primjer kad je napokon ostvarena društveno stabilna, ekonomski prosperitetna i kulturno oplemenjena demokracija – na ovom se mjestu obično dodaje: „zapadnog tipa“.

Naprotiv, tranzicija je dovršena onda kada je taj cilj potrošio svoju privlačnu energiju, kada se cijela teleologija postkomunističke tranzicije rasplinula u realizmu privatizacijske pljačke, korumpiranih elita, postindustrijske pustoši, emigracije, primitivnog klerikalizma, intelektualne dekadencije i kulturne provincijalizacije, ukratko u tuzi i bijedi perifernog kapitalizma. Danas samo neoliberalni talibani još zahtijevaju konačno ostvarenja tranzicijskog cilja koji oni vide u fantaziji nekakve „normalne, uređene države“ koja će se odreći svih svojih funkcija osim one da bude servis za akumulaciju njihovih profita.

Većina eseja u ovoj knjizi traži odgovore na politička i povijesna pitanja u praksama i djelima suvremene umjetnosti. Zašto baš u umjetnosti? Zar povijesno odnosno političko znanje nije u stanju samo odgovoriti na ta pitanja?

Nemoguće je tu knjigu disciplinarno definirati. Ja nisam nikakav kritičar ili povjesničar umjetnosti. Također nisam napisao ni nekakav traktat iz estetičke teorije. Štoviše, nisam odabrao ni teme tih eseja. Naprotiv, svi ti tekstovi su naručeni i svi su napisani za novac. Načelno ne želim prikrivati činjenicu svog najamnog rada u sferi kulture i umjetnosti, dakle realnost materijalnih, proizvodnih pretpostavki svog navodno autonomnog autorstava. Nisam ja kao autor s originalnim idejama prišao umjetnosti i ponudio joj svoje usluge. Upravo obrnuto, umjetnost je došla k meni i ponudila mi novac za tekstove na teme koje je sama odabrala.

Ja dakle nisam ni pisac, ni umjetnik, ni teoretičar ovoga ili onoga, ni novinar, nego neka vrsta kondotijera u današnjoj Republici slova, suvremenoj reprodukciji onoga što se u renesansi i prosvjetiteljstvu nazivalo Respublica Literraria. Kondotijer dolazi od talijanskog condottiero što znači naprosto kontraktor, onaj koji radi po ugovoru, ili ako baš hoćete, plaćenik.

To odudara od predodžbe slobodnog umjetnika, intelektualca koji ima svoju jasnu poziciju i ulogu u javnosti nacionalne kulture.

Suvremena umjetnost je globalni sistem koji je već odavno progutao i probavio koncept nacionalne umjetnosti. Ona nema više nikakve veze s onom starom predodžbom o umjetnosti kao podrubrici kulture u smislu listanja starih novina: najprije vanjska, pa unutarnja politika, pa ekonomija, pa kultura i u njoj umjetnost, a na kraju sport, razonoda i vrijeme. U tu transformaciju spada i otvaranje umjetnosti prema svim temama suvremenog života, kulture, politike, povijesti, kao i prema znanstvenim disciplinama. Nema više te discipline znanja koja nije dobrodošla u suvremenoj umjetnosti, kao što je, s druge strane, suvremena umjetnost dobrodošla u svim sferama modernog znanja. U tom smislu se može reći da sam i ja umjetnik, naravno, ne u smislu u kojem stara nacionalna kultura razumije tu profesiju.

Gotovo svi eseji u knjizi izvorno su napisani na engleskom. Spada li ta činjenica također u transformaciju o kojoj govorite?

Tako je. Suvremena umjetnost, i ne samo ona, nego čitavo područje suvremene proizvodnje znanja, kulture, ekonomije i politike, pa tako i ta današnja Republika slova ima svoj „materinji“ jezik, koji je, jasno, engleski. Mladen Stilinović koji je početkom devedesetih skovao onaj slavni slogan da „umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik“ bio je potpuno u pravu. Ta činjenica ima, naravno, dalekosežne posljedice po nacionalne jezike, naročito ovako male i nemoćne kao što je hrvatski – koji nacionalisti još uvijek pokušavaju nasilno odvojiti od srpskog, bosanskog ili crnogorskog, tako samo ubrzavajući njegovo propadanje i odumiranje. Već danas taj je jezik velikim dijelom revernakulariziran, sve više upotrebljiv samo još u nevažnim domenama života i rada, u svakodnevici, obitelji, u zatvorenom lokalnom svijetu vazalne državice na periferiji globalnog kapitalizma.

Uostalom, studija „Evropski jezici u digitalnom dobu“, koju je nedavno izradila grupa od preko 200 eksperata jezične tehnologije, došla je do zaključka da 21 od 30 europskih jezika koje su istraživali ima slabu ili nikakvu digitalnu podršku. Uvjereni su da većina europskih jezika neće preživjeti digitalno doba. Nije potrebno napomenuti da je hrvatski među njima. Skora budućnost će nam tako dati odgovor na pitanje tko će prvi odumrijeti, nacija ili njezin jezik. Što se prvoga tiče, nije mi žao. Kad je o jeziku riječ, treba sve učiniti da se on spasi, a na prvom mjestu osloboditi ga iz nacionalističkog kaveza u kojem mu nema opstanka.

I za kraj, umrla je Mira Furlan. Poznavali ste je?

Da, jesam. Zato s nelagodom danas promatram kako se u Zagrebu naveliko slini za njom. Kasno. Ali njezin suprug, Goran Gajić, kojeg se danas u tom kontekstu spominje samo još kao, je l’, onog Srbina zbog kojeg je nastao čitav problem – da je voljela Hrvata, valjda bi sve bilo u redu – on je još živ. Gajić je, i to mladi ljudi ne znaju, također dijete sa zagrebačkog novovalnog asfalta, lik iz Zvečke i s duvanskog puta. Ako se sad stide zbog toga što su napravili Miri, neka pozovu Gajića da mu to u oči kažu. I on je, na svoj način, bio dio te novovalne kulture kojom se sad svi toliko ponose. S druge strane, možda je Marx bio u pravu kad je rekao da je stid revolucionarni osjećaj. Možda je hrvatska kultura kojoj je trebalo trideset godina da joj taj stid dođe iz dupeta u glavu nešto naučila. Možda se promijenila. Možda će sad imati hrabrosti da se ispriča ljudima koje je izvrijeđala i otjerala dok su još živi. Istina, Mira je mrtva, ali Dubravka Ugrešić je još živa, Rada Iveković je živa. Što čeka Filozofski fakultet? Da umru, pa da i on počne sliniti.

Jutarnji list, 05.02.2021.

Peščanik.net, 11.02.2021.                                         

Angel Trajkovski - Gele: NASA PUTOVANJA(3)-Partizanske (CSSR),avgust 1968 g.

 Dragi nasi,

u nekoliko navrata smo putovali u pravcu prema nekadasnjoj CSSR(sadasnja Slovacka) u grad Partizanske u godinama oko 1968.,putovali smo autima preko Austrije (Bec-Bratislava-Partizanske,ponekad nasim "Sofronijem" preko Madjarske, svracajuci na jezero Balaton (gdje smo imali jedan nezaboravan susret sa jednom zenskom odbojkaskom ekipom iz Rusije), pa u Budimpestu...

Prije polaska na put smo se svi "obezbijedili" nekim stvarima koje su bile veoma trazene u CSSR, oni toga jednostavno nisu imali.Odlazili smo u Trst,kupovali farmerke "Levi Strauss,patike "Superge",suskavce(to smo kupovali najcesce u Becu)...

U Budimpesti smo uvijek uzivali na obali Dunava:

Turniri u Partizanskom su bili veoma interesantni,igrale su najbolje ekipe okolnih gradova,a istovremeno bili i turniri zenskih kosarkaskih ekipa...Mnoge price se mogu ispricati o dogadjajima sa plesa na Salasu,a i poslije toga.Nek su ostali u vezi i poslije naseg odlaska, a  "neki" u dozivotnoj vezi...

Evo ekipe "Borca" sa Turnira od 4.avgusta 1968g. u Partizanskom:

Stoje s lijeva na desno: Branislav Kljajic_kljaja,Vladimir Miholic-Vladek,Miso Hinic-Hina,Dragan Obradovic-Griska,Lazo Roljic-Zola,Branislav Majkic-Majk

Dole:Borislav Raicevic-Kiki,Zlatko Galijas-Gale,Djoko Kaludjerovic-Sopen,Angel Trajkovski-Gele,Tihomir Divjak-Kikan i Miroslav Danis-Skljoja

U sali, nasi najvatreniji navijaci, medju njima prof.Dragojla Tosic

Igrali smo 1968.Finale sa domacinom, koji je bio uspjesniji u samoj zavrsnici meca. Najbolji strelac Turnira je bio Karol Vlcko, a najboljim igracem je bio proglasen Angel Trajkovski...Koincidencija:Karol je bio suprug starije sestre moje buduce supruge Jolane-Oke (vidi se na slici), mozda je "rodbinska" veza meni pomogla...

Nasi domacini su bili prema nama veoma ljubazni, gostoprimljivi i u njima je bila uvijek prisutna velika zelja da odu u Jugu, oni su prosto obozavali nas Jadran i nisu krili da su nam mnogo, mnogo, zavidjeli.Lako se moze doci do podataka da su napr. Opatiju prije Drugog svjetskog rata proslavili upravo najcesci gosti, gosti Cehoslovacke, ali tada je Cehoslovacka bila jedna od najjacih ekonomskih zemalja Evrope...A CSSR su godinama oko 1968. bili pod tvrdom stegom Istocnog bloka i nisu mogli putovati...

U Partizanskom je radila ogromna fabrika gumene kineske obuce sa oko 15.000 zaposlenih (najvise Kineza i Vijetnamaca),a nas najvise su zanimala jeftine,ali dobre sportske patike "Sangajke",koje smo svi kupovali i nosili nasoj raji u BL...

Svi rastanci,nasi, odlasci su bili sa mnogo emocija,suza...obecanjima da cemo se uskoro vidjeti na nasem Jadranu, a eto ja sam jedan od rijetkih koji svoje obecanje ispunio.

Na slici: Lazo i moja buduca supruga(nazalost preminula 2015.) sa njenom prijateljicom na ispracaju pred nas povratak prema BL

Pozdrav Vasim porodicama, pozdrav Vama.

                                                      Vas Angel

Vladislav Bodnaruk - Toba: 31. dio Prvi dan skole

Prolazimo Gospodskom ulicom, Ljudi nam se smjeskaju, sklanjaju s puta.

Neki muski glas vice : "O, jeste najebali djeco ... kuci begajte!"

Rahmani izviruju iz Slasticarske radnje ali ne mogu izaci obadvojica odjednom, posto su vrata normalne velicine a oni gabaritom, narocito oko stamaka i guzica, debeli za trojicu! Svaki!

Samo nas broje! Svaka nasa glava, kugla sladoleda u povratku iz skole, ona bolje obucena djeca, mozda i dvije kugle ... pa puta ... ojha ... para!

Majka prepustila vodstvo kolone Drugarici Djuki. Ona stupa naprijed, samo joj zastava u ruci fali pa da mase sa njom! Zajebala se pa nije ponjela iz kuce ... ili, mozda samo nije imala svoju zastavu, tako da se onda nije ni zajebala!

Ja vidim, sa strane moja Majka, slucajno ili namjerno, zaboravila svoju tasnu!

Znaci ... Rahmanima, kugla manje! Izgleda mi, to bas moja!

Majka i Ingrid hodaju sa strane. Drze se ruku pod ruku. Ingrid naslonila glavu na Majkino rame, ide skoro korak ispred nje u tom smijesnom polozaju, hoda naprijed, a tijelo okrenuto u ustranu i crce od smijeha!

Prave se da mi nismo njihovi! A bas dobro izgledaju! Kao ona jedna, glavna iz Cassablance a njih jos dvije! Lelujaju obe u hodu! Suknje im plesu ... one lijevo, suknje desno i obrnuto! Boze me prosti ... sranja! Ja jos nikad nisam vidio zene u prostoru kako hodaju!

Bozanstveno! Promatrati nekoga iz daljine, omogucava ti da vidis sve mane i nedostatke te osobe! Ove dvije zene su nesto potpuno bajkovito! Najljepsi mi je dio tog hoda onaj kad mlatnu suknjama suprotno no guzovima!

A nabadaju, nabadaju u onim svojim stikla cipelama! Em, zuljaju, em se krive, em im poiskakale kurije oci, em slomise se! Nabijaju cukljeve! O, jesam se valj'o od smijeha! Eto me i danas kad vidim kakvu napirlitanu damu sa stiklama kako nabada svojim odrvenjenim nogicama koracajuci kao da ima peraja na njima, ja se zavaljam od smijeha!

A ne bi' trebalo da se smijem! Njih to boli a one se jadne prave da jos nisu cule za feministicki pokret!

Taj feminizam, to su one sto nose Borovo tene!

Dobro, to smijanje, to je do mene ... nedostatak elementarne kulture! Ma ima nesto i do tih sto me zasmijavaju! A mozda samo pripadaju tajnom feministickom pokretu pa nece da ih muskarci ... provale!? Zato se pate!?\

Ko zna, zene su cudo!

Znam samo da one sa stiklama nisu lezibejke! Lezibejke su pametnije, one ne vole kad ih nesto zulja! Ne vole ni cukljeve na nogama. A za muskarce ... bas ih briga!

Uh, otkrih ja Ameriku ... opet!

To je samo zato sto sam zadnji u koloni, pa bolje vidim nego oni supci sto kontaju da su zauzeli prednje pozicije.

E, to je to! Vidim ja sve male glavice koracaju naprijed a jedna mala glavica crne kose ... taman kod Rahmanove slasticarnice poce da stupa u mjestu tako da je svi prolaze i prelaze a ona se vrtoglavo, tako stupajuci u mjestu, priblizava meni!

Kako!?

Najezio sam se! Opet neki zenski fazon?!

Nigdje ne ide, stoji ... a priblizva se! Koji zakon fizike ... najbrze se hoda kad stojis u mjestu a drugi ti prilaze.

Udje u paralelu sa mnom ... naravno, Mirjam!

Nista ne rece!

Ja bih mozda nesto i primjetio ali sam se usr'o da me ne spuca nogom u cjevanicu onom svojom lakovanom cipelicom. Tu sam, naravno primijetio da su joj obe cipelice na mjestu, tj. na nogama! Crne, lakovane ... maltezanski teski dzon!

Fuj!

Maltezani dzonove prave od ubijenih bikova u Spanskim arenama, pa ih zato mozda dobivaju i malo jeftinije nego ostali dio Svijeta. Dzonovi, debeli! I traju vjecno!

Mi smo tu humaniji! Prvo, mnogo manje ubijamo bikove, osim mozda ono jednom godisnje na Zmijanju ali vise ubijamo krave. Spanci ne ubijaju svoje krave tako cesto kao mi. Valjda da im djeca imaju dovoljno mlijeka, ko zna!?

Nisu se jos sjetili Unre, kao mi i da moze mlijeko da se pravi od americkog mlijecnog praha, krava ne treba! Samo voda i ta prasina!

Samo pazis kad mutis da se ne zgrudva! To je to! A djaba!

Sve krave koje se kod nas roknu mogu odmah zajedno sa bikovima u salamu ili neke druge zdrave produkte , mesni narezak, mesni dorucak ... i tako!

Poslje, kad se to ne proda ide u Ratne rezerve.

Koristit ce se samo u slucaju ako se ikad opet zarati, ali uskoro nece posto mi poslije svakog Rata trebamo neko vrijeme za odmor! A to zna uzeti vremena, nekad dvadeset a nekad bogami i vise godina! Narocito ako je onaj Rat prije bio jeben. Sve se nade polazu u skok zivotnog standarda te da u tom slucaju Narod zaboravi na mesni narezak a samim tim i na Rat.

Ko bi ratov'o ... gladan?

Naravno, mesnom naresku je rok neogranicen pa moze sacekati ako se predomislimo!

Jedino, ne bih opet govno da pojedem ... jar ne znam da li su ti dzonovi i mesni narezak halal i da li muhamedanci mogu da jedu i nose te cipele ili samo gumenu obucu firme Borovo!?

Stigosmo pred Kafanu Mostar! Kolona stala! Gazde razvukle stolove po trotoaru pa Djuka ne zna kuda da nas provede. Mozda bi ona mogla i pogurati stolove u stranu ali za svakim sjedi ili lezi neki k'o ukopan! Negdje i po cetvorica, svi zamrli! Bit ce zaostali od sinoc, a najvise je drugova glumaca banjaluckog narodnog Pozorista. Lako ih je prepoznati, ne po slavi i izgledu ... nego po garderobi! Obuceni nekako druljavo, u neke sarene krpe, a neki k'o nekakvi vitezovi. Jedan imao i mac! Al' je bio neupotrebljiv posto mu je kaciga bila naopako okrenuta pa nista nije vidio a nekako jos nije bilo zabiljezeno da bi koji glumac imao oci na ledjima!

Drugarica Djuka, izvadi iz djepa neku pistu i pirnu u nju iz sve snage!

Jezivo!

Naravoucenije ovog gornjeg: "Nikad seljaku ne daj pistu! Usrat ce stvar! No pista je mozda OK u prvom momentu da probudi i isprepada uspavale te malo skrene paznju na stvarnost, , lose je samo to ... sto Djuka nastavi pistati!"

Polumrtvi zaostali ljudi od jucer poskakase sa stolova i stolica. Prevrnu se vise od 50% svega, ako me racunica ne vara. A ne vara!

Sad dobro, o ovim postotcima se uci u osmom razredu osnovne a ja se jedva primakeo skoli, no imao sam neku priliku da to savladam i prije a sa mojim Ujakom! On je znao ...sve! I o svima! Samo meni bilo, malo dosadno to sve slusati ... posebno kad cugne!

Prica ide otprilike ovako, a gleda me sa dva lijeva oka : "Ne znam da li sam ti vec pric'o ali..."

"Nisi mi pric'o, 'ajde ... ponovo!" i ja imao isti odgovor uvijek.

"Racunica ti je laka stvar ... 50% ti je otprilike kao polovica necega, kad naprimer nesto prekines, otkines ili odlomis, kontas li?"

"Kontam, kontam ... nemoj me vise o tome, matereti!" izustih!

"Dobro, necu, ali koliko je posto polovica vekne jednog hljeba?" upita preplicuci jezikom.

"Jel' bijelog ili crnog?" upitah.

"Bil' to moglo u kiflama, bilo bi mi lakse?" pokusavam se snaci.

On trehnu na pod! Eno ga i sad dole lezi mrtav p'jan, glumi Radu Serbedziju sa onog jednog svog zadnjeg Koncerta.

Jebo vas kamatni racun ... dje dijete s tim opterecivati!?

Uglavnom, Drugarica Djuka nas provuce kroz obruc smradova, alkoholnih isparenja, nekog bogami i spuca nogom u glavu. Naravno, onog nekog sto se od sinoc prekonzumiran isprijecio na nasem putu u obrazovanje kao kakav ... balvan!

Uostalom, od stare Grcke pa na ovamo, znalo se da glumci i nisu isti ljudi kao mi! Mogu se slobodno udarati!

Samo se isprijece dje treba i ne treba pa ih se mora gledati ... a umjetnost, copy and paste! Pricaju tudje misli, kao svoje licne... pa sto bolje uobraze tudje tj. da su oni, oni koji su pricu izmislili ili na daj boze da se njima samima desila ta prica, roman ili sta li, bolji su! A mi jos moramo pljeskati k'o budale, pa ako se zbog neiskustva pljesak samo sekundicu oduzi ... oni ponovo iskacu na scenu pa krene laprdanje sve ponovo!

Zato, cim predstava zavrsi, treba odmah skakati sa stolica, hvatati se izlaza i u hodu, eventualno, malo klepnut rukama!

Ko to ne savlada, bolje mi je neka ne ide u pozoriste. Moze se desiti da tamo ostane ...vjecno! A na programu uvijek sve neke stari stvari jos iz sesnaestog vijeka! Bit ce da se od tada pa do danas jos niko nije rodio da napise koju pametnu.

Jebajiga!

Kako smo malo zamakli od kafane Mostar, pred nama oniska drvena taraba jedva malo visa od nas ... a dole u dnu dvorista omalena jedva dvadesetak metara dugacka kucica. Imala je dva ulaza. Sa svake strane po jedan i jos oba ulaza izbacena nekih tri metara u dvoriste. Ti ulazi su stajali okomito na tu maraijaterezijansko zuckastu kucicu a na njima krovici okomiti na samu zgradu. Izmedju tih ulaza sjestila se glavna zgrada ili bolje, glavna kuca. Visoko prizemlje i mozda pet sest prozora na toj uvucenoj prednjoj fasadi. Na malim ulaznim kucicama siroke stepenice i sa jedne i sa druge strane.

Bas sam se obradovao izgledu kuce i jos gore bio neizmjerno zahvalan Majci sto je i mene uspjela ubaciti u ovu preslatku Igraonicu.

Da sam koji puta tuda ikad prije prosao, garant bi' odma' pogodio sta se krije u ovoj kucici!

Ipak, pored sve ljepote ... utjerivanje djece u omaleno dvoriste poplocano crvenim ciglama nije islo lako! Djecu niko ne moze prevariti! Djeca osjete lose vibracije na vrijeme! Zamku ... takodjer!

Mene su zbunile samo te cigle! Jebote, nigdje zemlje ... gdje cemo se ljeti povaljati, gdje igrati klikera ... ne moze kliker po ciglama! A ne mozes ni rosu napraviti u cigli! Znaci klikeranje ... propada i kao igra i kao kategorija!

Komesanje je bilo sve jace i jace! Poletise i prve djecije suze! Posto nas ugurase u to dvoriste, kao u tor, neko uz skripu i zveku jedva zatvori dupla drvena siroka vrata na dvoristu. Ona ista sto su cijelu godinu stajala otvorena i nakrivljena na ostatak drvene ograde. E, sad u tom trenutku, se tu negdje iz mase djevojcica i djecaka razleze i prvi urnebesan krik! Taj prvi krik, mjeren decibelima, mogao se mjeriti samo sa onom jutarnjom sirenom fabrike Rudi Cajavec koja je budila trudbenike od sinocnjeg derneka.

Uslijedise i ostali krici, vriska, plac ... panika!

Cuo se i po koji krik neka majke!

Bit ce one sto nije isla nikada u skolu!

Ingrid povuce mene i Mirjam u stranu, tamo prema banjaluckom Pozoristu, uz dno taraba a obadvoje za usi! Tako se u grupi brze krece, objasnila nam je. Poletismo u slobodu!

Moja Majka drzi odstupnicu, hoda unatreske, sto je isto kao i unazad, bas dobro, pomislih, da ne ponese tasnu a sa parama za sladoled, a pici licem okrenuta prema masi ... rasirila ruke da nas kakva bujica rulje ne razvali!

Tek sto se naslonismo u cosak ograde, nase zadihane Majke nas prebacise sa druge strane ograde.

"Mirjam, Malac ako sta pukne ... begajte prema Paskulinoj Ciglani!" rece Ingrid!

"Dje Majka, ta Paskulina Ciglana?" vristim.

"Begaj na Bare ... to ti je to!" a eto i nas, ne brinite ... samo trcite! Tek sto to rece, puce nesto zestoko, opet uz skripu! K'o po komandi odjednom se na vrhu oba stepenista odvorise dupla stara drvena vrata, djelimicno zastakljena!

Iznutra se samo vidi ... mracno!

A mracno je inace ... crno, pa sad ti vidi sta se to u crnom vidi!

Nastaje novi talas vriske ... sada znatno svijeziji i jaci jer imalo se malo vremena i za predah!

Iz dubine hodnika i sa lijeve i sa desne strane stepenica, kao na nekim sletskim vjezbama, u isto vrijeme pojavljuju se dvije spodobe! Izranjaju iz mraka, ali nije bilo ni dima ni svjetlosnih efekata da nas dodatno isprepada! Samo te spodobe!

Reklo bi se davno sprdile Klimax "time" pa im ostalo da sise nose tamo gdje je nekad bio stomak, a stomak spustile tamo gdje muskarcima stoji ona stvar, da sad ne lanem!

Pa se presavilo!

Jebajiga!

Nije lako biti covjek u svakoj situaciji!

Samo po sivim suknjama i tankim nogicama sto izviruju ispod dugackih suknji, dalo se naslutiti da su ...dame!

Ili, sta li!?

"Izgleda mi ovo OK!" snadje se prva Ingrid. "Idemo, Zova, ides kids! Ja znam ove covjekolike dame, bile one mene na hormon test ljetos u moj Ambjulanc posto ja jedina zenska picina ljekarkinja u Banja Luci. One su girls, nema problema!"

Majka se ne snalazi s tim njenim komentarom. Da nesto priupita, a svasta bi pitala, odmah je shvatila, mozda u neko drugo doba.

"Stani, malo, matereti Ingridka da prestane ova dreka." veli Majka.

"Dobro, Zova ... taman da zapalimo po jednu." i Ingrid izvadi kutiju cigareta.

Dade Majci jednu , tutnu joj u usta jer je znala kako Majka strastveno ciburi. Uze i ona, pa poce pretrazivati po tasni trazeci sibicu.

"Jeb'ga, nema ja sibici ... izgleda ja popusila sibics! Vidim ti nema tasna, nema ni ti sibic?!" zakljuci Ingrid a gleda u mene.

"Da pitamo nekoga od djece?" rece Majka.

"Ma jok, Malac, evo tebe jedan cigaras ... pripalindjaj negdje, eno onaj cilac u kafana Mostar pusi, ajde ... samo prisloni cigareta na njegova cigareta i pumpaj!"

Ja otis'o i napump'o!

Puse obadvije, odpuhuju podignutih glava a ruke mi identicno podignute pa sa svojim rukama cine magican zenski pokret.

Ja samo odpuhujem, jebe se meni, posto mi taj magicni zenski pokret nije bio svojstven. I dok se mi tako zajebavamo, prolomi se sa procelja skole gromki muski glas ostarjelog muskarca. I on pros'o klimax, al' odavno! Jebe se njega za postklimaksne promjene.

Ona Igrauciteljica manja, tj. niza a i kracih nogu, stomak istrbila isto kao i Drugarica Djuka, predstavi uspanicenom dvoristu Druga Spanca, Pomocnika Direktora, mrskom okupatoru poznatog kao Gvozden!

Za obican Narod i k'o vjeruje ... Drug Gvozden!

Jebote, mi se usrali! Mirjan ... nije! Valjda nije skontala?

Drug Gvozden, bi da progovori neku pametnu ali i njemu ponestalo teksta koga nikad nije ni imao, a malo se prep'o i tolikih silnih zenturaca sa malom djecom, i jos sve blehaju u njega, kao u Boga ili jos gore, k'o u Druga Titu! Usr'o se! A onda se sjeti :"Sta god rek'o ... zaboravit ce se!"

To i je inace tako! Sto pricati i srati ... ljudi sve zaborave do prve prilike!

"Mi odje u skolskom dvoristu ne damo djeci da pusu! Malo dvoriste i svasta se moze zapaliti! Zato se izvinjajemo roditeljima." bilo je njegovo kratko i toliko! A i sta bi drugo srao ... kad nista ne zna? Samo se jos na kraju zestoko nakaslj'o, ono pusacki ! Al' ne hraknu, sto jest jest'! Fuj!

Bio polijen covjek! Nije mu se dalo ni u Rat da ide kad je trebalo nego se prijavio ... naknadno kad je sve vec proslo.

Boracki je dobio uz pomoc dva svjedoka! Poslije, kad mu se priznao taj boracki staz, svjedocio i on za nekolicinu. Tako svjedoceci dogur'o do Komandanta necega! A onda i odlikovan za jedan 29 Novembar! Kakav je i bio red!

Ingrid, sa cigaretom u ustima, na njegovu primjedbu samo podize obe ruke u zrak, te gestikulacijom rece , "A jeliii, pa naravno?!" I jos uvuce glavu u ramena, k'o biva sramota je!

Igraonauciteljice s vrha stepenica su probavale usmeno da nas poredaju u nekakve kolone ali nije islo. Trudile se da se uhvatimo za ruke i stanemo u kolonu dva po dva a mi nikako da shvatimo sta zene hoce! Plus to, fuj fatati djecake za ruku ili jos gore ... neku djevojcicu!?

Odvratno!

Kako to nije nikako islo mahale su rukama lijevo pa desno! Gurale nas zestoko kao stoku. Nije bilo bas prijatno, ne da se tako sjecamo na prvi dan skole! To je napravilo jos vecu zbrku!

Jedna vice : "Stanite vi s lijeva dje ste navrli, stojte tu, i ne okrecite se a vi od polovine kolone predjite na desnu stranu! Ma ne idite svi k'o ovce, vracaj se nazad ... nazad, ma ne svi...samo oni zadnji! O, jeb!"

Mi smo prelazili s jednog kraja na drugi, stvarno k'o ovce. Najgore je bilo u sredini kad se posudaramo!

Meni nekako to bas bilo super, jedino nisam volio sto se one zene deru!

Super igra, ja vec tri puta pres'o sa jedne strane na drugu a nisam pao! Ne znam da li sam ostao zapazen?

Najzad odlucise : "Stanite svi gdje stojite i ne micite dok vas ne prozovemo! Onda cete stati gdje vam se kaze!"

Jebote, kako se proziva?

Gledam u Majku, bas onako ljut: "Ti mene ama bas nista nisi naucila! Sam s kafe na kafu s komsinicama a ja sad k'o supak! Nit' znam kako se prelazi iz kolona nit' kako se proziva! Dovela si me totalno nespremnog u Igraonicu!"

"Ma nisam te naucila bas stogod, znam, ali lako je to, prvi ces shvatiti!" i podize dva palca u visinu grudi! Stisla zube i iskezila se u necujan veliki osmijeh! A trese palcima!

K'o meni za srecu!

Krenu to prozivanje. Nista narocito! One zenturace svaka na svojim vratima s vrha stepenica viknu neko ime i jos nesto dodade uz ime, k'o dva imena. Obicno ... podugacko.

Prvo se nista ne desava a onda se cuje krik nekog djeteta koga njegova rodjena majka gura u gomilu gdje im je receno.

I onda, buuuu! To bu, to ono dijete place!

Sto to dijete place? Pa placeee, ne kontam, sigurno je nesto u medjuvremenu izgubilo!?

Da, mozda je bosonogom djetinjstvu kraj!

Ti vise nisi svoj a ni bosonog ... moraju cipele na noge ... zar ne vidis da ih i svi ostali nose! Moraju cipele!

Od danas mi te gradimo ... i bit ces ti fantastican, naravno ... ako negdje ne pogrijesimo!

Svakim novim saznanjem izgubis nesto staro! Eh, onda ti bas pa to fali!

Zato se place!

Meni to dosadilo!

Odjednom me Majka spuca koljenom u ledja. To si ti, na tebe je red!

"Idi naprijed, ja cu za tobom, ali samo smireno ... svaki korak se broji!

Zivot je setnja po minskom polju!" sapce Ona.

"Ko broji, nikoga ne vidim! Onaj debeli ne zna brojati, garant! I sto se suljamo? Ma da ti nisi nagluha malo ... baba je rekla neko tudje dugacko ime i ono iza imena jos duze? A, kontam ... dobra ti je to finta, pravimo se da smo mi oni pa zauzimamo bolje pozicije." Tako i odahnuh!

Usli smo u kucu za Igranje! Redom svi ... majke nas uvukle! A trajalo je vas cijeli dan dopodne! Prvi koraci su najtezi!

Ja sam se opustio, jedino Mirjam me spopandrljala za hozjen tregere ... pa ne pusta!

Vucem se ... otezano! Jer treba i nju vuci a ona se zakucala za beton, priljepljena, pa ne ide ... samo klizi, tj. struze ko vec spomenuta ruska balerina, malo govno.

Smrad stogodisnje vlage ili budji na sve strane ... pipe u betonskim memljivim lavaboima, kao presvuceni zeleni plis navucen na od po dva metra duzine u hodnicima kaplju, cure ...okolo. Ne treba se otvarati cesma da se pije ... samo nabacis usta na pipu, kad ono vec curi a ... budj i ustajalost!

Igraonica je dobro tuknula! Crni drveni pod i svjeze posuta nafta ili kolomast po njemu. Dusu dalo za klizanje.

Ali danas se necemo klizati!

Tu trulez i memlu cemo i mi ponijeti nasim kucama. Zasnjirati je u nasim grudima! Iako sam mislio u ... mozgu!

Toliki antibiotik ce nas cuvati do sudnjeg casa. Prva lekcija je najvaznija!

Ova ce biti upamcena i pored onih vaznijih, jednom u zivotu.

Naravno, ko prezivi!

Ona mala debela ljuta baba sa tankim patrljcima od nogu ispod suknje sivog kostima stoji na ulazu u Igraonicu. Drzi neku teku u lijevoj ruci a u desnoj drveni lenijar i tintoplavku olovku ... skoro novu. Mozda su je siljili jednom ili dva puta, pa bila dugacka? Mislim, tu tintoplavku.

Opet izgovori neko ime, meni nesto nepoznato, gledajuci u moju Majku.

"Jesli li ti to zeno ili nisi i tvoj dripac?" pita glasom Kapo sefa kuhinje tamo dje se hrana tokom Rata pravila od mlake vode. Tako me i trehnu onim drvenim lenijarem po glavusi! Ja mislio, to smijesno, pa se i nasmij'o jadan, lemnula me sto me voli!

Po onoj, ko se tuce, taj se voli!

Pa taman da pojurim u Igraonicu kad me Majka uhvati za kragnu, s ledja naravno. Skoro me zagusi, oci sam iskolacio! U tom momentu joj nisam bio bitan, ni kao sin ni kao familija ... samo kao pravda!

"Stani!" mirno rece.

Rukom me spopandrlja sebi iza ledja te pridje maloj debeloj Kapo kuharici na cantimetar. Uh, sreca ... Majka je bila mnogo visa od nje! To me je bas ohrabrilo!

Sta mnogo visa, k'o neboder ili neka visokoskolaska ustanova prema njoj! Ja sam sve to vidio jer sam virio ... ako zatreba ... mislim, da izletim!

U jeku sukoba kada se ne zna gdje ce se, proviri Indrid iz Majkinih ledja vukuci Mirjam za kosu.

A Majka taman skinula naocale da zatakari i ve izrez a kako se bas zestoko uzbudila, zbog toga sto me je ova krava trehnula lenijarom po glavusi, a ono bas i zveknulo jebeno, suzio joj se i prostor za rasmisljanje a jos vise prostor u ve izrezu ... pa nista tu vise nije moglo stati!

Zato, Majka uhvati Igraonauciteljicu za kosu a za na vrh tjemena, taman da je pljusne pleskom po labrnji, a ona supak Doktorica Ingrig vrisnu!

"Stani, Zova, pusti, ma pusti na mene , Zova da ja rasprdnem sa skolskim osobljem." rece Ingrid.

"Rasprdni s kim hoces ... ovu cu ubiti!" vrti glavom Majka i trazi u ve izrezu naocale , ali ono ... nema!

To za kosu je normalno tamo na Malti. Djevojcice na Malti imaju toliko mnogo kose tj. cupave su da je to najbolje rjesenje! Nije surovo, ma ne nikako!

Djecu inace treba vuci za kosu ... koja nemaju kose, posto ste sve vec izvukli, onda za usi ... brze uce! Ako ih samaras, poslije kad odrastu ... pricaju o traumama i ostalo, oce da se svete, a to je vec zajebato posto si ti star! A celav! Pa sad ti vidi, gdje ce te povuci.

Stalno moras kontati sta ti je najbolje ciniti!

Covjeku je predvidjeno da traje vjecno ... ma ne do vijeka! I ne bas licno ti! A ti ces biti uvijek blizu, samo ne guraj se! Doci ce tvoj red ponovo, zato skupljaj iskustva, znanje ce biti na Internetu!

Iskustva , samo u tebi!

Ehej, to je tvoje bogatstvo kada ponovo dodjes!

Zato se treba paziti, posto je ta buducnost bliska a prekratka pa kad se i dotakne, pomislis ... kud prije! A ti vec tu! Treba da se ... mre!

Daleko od samog sebe ... poodavno!

Zato, Jebajiga!

"O, o gospodjo Doktorice je li to vas andjeo sto ga vucete za kosu?" pokusava se izvuci iz problema Igraonauciteljica.

"Koga, ovo, o Mirjam o jes, jes to je malteska Princess mala moja Miss Mirjam Camilleri Vella. To je ime sa oceve strane a onda dodamo i moje ... Farrugia Azzopardi ... isto tako dva komada. Samo ona ne zna ni za jedno! Molim te vas da se pazi ... Mirjam misla da ona nema Otac.

Otac ne potreban, kao Maria Magdalena ili neka takva!?

Bezgresno zacece!

A Zora ti je, ne smijem reci ... toliko opasno covjek, pa sad ti vidi! Los ti je bio nastup ... mogla bi izgubiti penziju zbog toga!" umilno rece Ingrid.

"Uh, Doktorice bil' mi mogli malo to i zaboraviti, zajebala se ja malo ... vidite vi kol'ko je ovih malih hajvana? Ja imam cetrdeset i pet djaka divljaka i jedan dnevnik a tvoja Mala mi zauze pola dnevnika. Hocu reci, da skratimo! Dje nadje toliko dugacko ime? Imal' kakva kraca varijanta? Jel' moraju sva ta imena u Dnevnik?

A Zori se odeh ja odma' licno izvineti! Zajebala se , pa se zajebala, sta mogu!?"

"Ta ti je pametna, Zora ti je dobra s Titom, pozajmila mu neke stvari u Ratu a on joj jos nije vratio! Pa sad' Ona ceka da vrati. Takva su ti to Raja!"

"Lazessss!?" rasiri oci kabasta opasna zena a cupka izraslinama ispod sive suknje ... kao nogicama.

Pa nastavi: "Sta mu je mogla to Ona pozajmiti a da ovaj ne vrati? A mozda mu je i dala, pa se sad ne sjeca ... misli da mu je samo pozajmila?!" gleda u Ingrid izbezumljeno! Zaboravila i na skolu i na obrazovanje, zaboravila na sve! Ovakva tema se nikad ne ispusta!

"Ma, Doktorice Ingrid, da te pitam, sapce, a u povjerenju ... ako je ona njemu nesto dala, onda bi ovaj mali mog'o biti mozda njegov!?" opet glada radoznalo usijanih ociju, otvorenih usta.

"Tebi slabije ide racunica, priznajde mi! Da je Mali njegov, sada bi Mali imao trenaest godina!" smijulji se Ingrid.

"Znam i ja Doktorice koliko je proslo od Rata ali Mali mi izgleda nekako starmalo, k'o malo zaost'o, pa me to zbunilo. Isti Bosko Buha, a mladji!" pravda se kabasta.

"Dobro si to rekla, sto jest, jest' , i mene na izgled izgleda matoras, nikad se ne zna! Treba ce cuvati na podvale ... jer za cas ti nesto ... uvaluu!

A to kad ti udje ... ne da se nazada za da ga sad ti izvadas, ako se uvalio je u tebe, kad nije potrebalo!

Onda, gotovo!

Uslo!"