Monday, March 18, 2013

Sule: R E M I X E D


Vozdra Bangladesh

Ove pričice sam se sjetio tek početkom februara 2007. godine, nakon Relinog i mog povratka iz Beograda, gdje sam napokon našao DVD Džordža Harisona „The Concert for Bangladesh“. (Ovaj dobrotvorni koncert je održan prvog avgusta 1971. godine u dvorani Medison Square Garden u Nju Jorku.)
Ovaj koncert me je toliko vratio unazad da sam sam sebe uhvatio u onom meni jako dragom fazonu ranih sedamdesetih. Naravno da sam već 1972. godine, odmah po objavljivanju istoimenog albuma, ja isti i imao, ali čekanje da mi ga poštar donese i moja već tradicionalna nestrpljivost postali su toliko naporni da mi je Zoki Smilevski dao nadimak „Bangladeš“.
Ma nije on meni dao taj nadimak samo zbog mog stalnog blebetanja o ovom albumu, već su i drugi pokazatelji govorili njemu u korist. Naime, tada sam imao tek dvadesetak godina, „zurku do dupeta“, bio „hipos do daske“, a zajedno sa krevetom nisam težio više od šezdeset kila, tako da sam ljude iz sporta neodoljivo podsjećao na izgladnjelu facu iz Bangladeša. Mnogo godina nakon te davne 1972. Zoki me je pri svakom susretu pozdravljao sa „vozdra Bangladeš“.
I prilikom našeg prvog susreta nakon ovog nesretnog rata, slijedio je potpuno isti pozdrav, „vozdra Bangladeš“.
E, sada se postavlja pitanje, otkud jedan „hipos“ u društvu tada možda najboljeg fudbalera banjalučkog „Borca“, koji je u to vrijeme slušao Kemu, Mišu i Leo Martina, a meni glava puna rokenrola i psihodelije.


Zoran Smilevski-čovjek koji voli Banjaluku

Odgovor je vrlo jednostavan, Zoki Smilevski je uvijek bio i ostao naš prijatelj i brat, koji nas nije napustio ni kada nam je bilo najteže. Bio je sa nama i cijelu jebenu zimu 1969/1970, kad su mnogi koji su bili dužni biti tu napustili grad.
Mogao se Zoki odmah nakon zemljotresa vratiti u „Partizan“, ali nije nas htio napustiti i kao pičkica pobjeći od ljudi koji su ga kao malo koga do tada zavoljeli i za kratko vrijeme prihvatili kao svog rođenog.
Za takvu ljubav treba imat dušu, i to onu balkansku, neproračunatu i, prije svega, iskrenu. Takvu dušu ima sin kontraadmirala Kuzmana Smilevskog, Zoran Smilevski.

George Harrison: Bangladesh

******************
War

War“ je naziv jednog velikog i prastarog „Motown-hita“ koji u orginalu izvodi onaj debeli crnac Edvin Star.
(Tamla Motown je je najveća američka korporacija kojoj su vlasnici bili crnci. Najveće zvezde kompanije Tamla Motown su Sjuprimsi i Dajana Ros, Smoki Robinson, Marvin Gej, Stiv Vonder, Edvin Star, kao i vokalne grupe For Tops i Temptejšns.
Muzika, odnosno R&B koju su ovi ljudi pjevali je prvi put u Americi spojila crne muzičare i bijelu publiku pa je zbog toga krajem šezdesetih dobila naziv „Glas mlade Amerike“.)
I ova, kao i predhodna pričica, pala mi je na pamet nakon povratka iz Beograda u februaru 2007. godine.
Naime, u nedelju 4. februara 2007. godine ulazim ti ja u „Univerzitetsku knjižaru“, a tamo „zemlja gori“ i to u onom finom „Motown-fazonu“. Prva stvar koju sam čuo bila je „Papa Was A Rollin’ Stone“, pa „Stoned Love“, zatim je, na moje veliko oduševljenje, slijedila ona moja omiljena „I Just Want To Celebrate“, a kada sam čuo temu „War“ i Edvina Stara, nisam mogao više izdržati i upitah prodavača: „Šta je to, brate?“, a on pomalo nezainteresovano odgovori: „Motown Remixed“.
Čudno je to kako se u životu neke situacije poklope kao da između njih ne postoji vremenska distanca od preko trideset godina. Valjda je to negdje zapisano, da baš tako mora biti.
Kada sam taj dan čuo Edvina Stara, u istom momentu sam se vratio u 1972. i situaciju kada Zoran Todorović i ja, malo sređeni, ulazimo u beogradsku diskoteku „Zeppelin“ i na samom pragu čujemo tog debelog crnca kako urla „Rat, apsolutno ništa“. Isto kao što sam pitao tog mladog prodavača, tu noć ja priđoh DJ-u i upitah ga: „Šta je to tako dobro, brate?“, a on će ti, pomalo začuđeno: „Edvin Star, brate“.


Zoran Todorović
Moj drug iz hipi dana-Banja Luka sedamdesetih

I eto, ponovilo se, doduše malo remiksovano, ali to je bilo to, a dobri stari Edvin Star je ipak odolio vremenu.
Kad god sam, nakon te 1972. godine, slušao temu „War“, obavezno sam negdje kao iz daljine čuo i ono „Edvin Star, brate“, ali ta stvar mi više nikad nije tako dobro zvučala kao tu noć u „Zeppelinu“.

Edwin Starr: War

Little Sule

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...