Thursday, May 16, 2019

Irfan Horozović: Punjene ptice i druge basne


Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima.
Doletjeli su labudovi sa sjevera i sletjeli na naše poznato jezero da se odmore prije daljeg puta. Tu im je bio uobičajeni zastanak. I tu su ih dočekali. Bili su to hrabri lovci iz okolnih sela. Dočekali su ih i zapucali iz svih oružja. Kakav masakr… Ne zna se je li iko iz tog jata preživio, ali se zna da je jedan lovac donio mrtvog labuda preparatoru i zamolio da ga ispuni uvrnuta vrata.
Stručnjaku je to bilo neobično te je zapitao zašto bi labud bio u tom neprirodnom položaju.
“Kad ga stavim na njegovo mjesto u sobi, izgledat će kao da gleda televiziju”, odgovorio mu je lovac.
Ta je priča otkrila šta se dogodilo na jezeru. Na našem krvavom labuđem jezeru. I, s obzirom na vrijeme kad se to dogodilo, bila je uvod u mnoge još strašnije masakre.

Često zastajemo i objedujemo na putovanju.
Mnoge naše krčme na putu obiluju ispunjenim životinjama.
Goleme mladice i štuke okružuju stolove.
Sokolovi.
Orlovi.
Ponekad i medvjed.
Svaki put se začudimo i pitamo ko ih je ulovio.
Neke je ptice, nažalost, jedino tako moguće vidjeti.

Poznavao sam jednog čovjeka koji se time bavio. Bio je zaposlen u muzeju i primjerci koje je načinio (uz one prethodnika) pričali su svoju priču o našim šumama i vodama. Inače, bio je posve narodski čovjek. Volio se družiti. Igrao je i pjevao u društvu prepoznatljivom u tom kraju. Vidio sam ga u jednoj predstavi. Bio je u narodnoj nošnji, pušio na starinski način i, sve u svemu, tako se i ponašao. Kao da je živio neki drugi život dok je bio na sceni. I istinski je uživao u tome.
S tugom sad pomišljam da tog društva više nema. Kao ni velikog broja ljudi koji su tu živjeli. Ostale su samo prostorije iznad čijeg ulaza piše neko drugo ime i unutra se događaju neke sasvim druge stvari. Nema, naravno, ni njega. Ono što sad vidim u svom sjećanju djeluje gotovo nestvarno.

Postoji u Češkoj zamak Konopište. Lijep zamak sa zanimljivom historijom. Međutim, pamtim ga kao najveću izložbu prepariranih životinja koju sam ikad vidio. Sve te životinje imaju jednu zajedničku osobinu – ubio ih je nadvojvoda Ferdinand (onaj isti koji je dokončao svoj život u Sarajevu). Ispod svakog izloška je naziv i mjesto na kojem je stvorenje ustrijeljeno. Osjetio sam pojačane damare u trenutku kad sam vidio risa i pročitao da je živio i skončao, zna se kako, u našim krajevima. Broj ubijenih životinja govori da je nadvojvoda odstreljivao gotovo svaki dan. Takva su mu bila i putovanja. Sa svakog je donosio trofeje. Zaista nevjerovatno. I on je duhom u svom zamku-muzeju. U svojoj spomen-sobi (njegova Sofija, iz plemstva nižeg reda, skrivena je u niši iza zavjese). Nevjerovatno.

Tu je negdje početak frazema i novog života onih koji su se probudili ispunjeni nečim o čemu ne žele ni razmišljati. Analize teorija zavjera ostavljaju punjene ptice i druge životinje nezapaženim. Možda zato što su tako uočljive i prisutne te se čini kako su oduvijek tu. Nikad u svom nastupu nemaju nimalo zazora. Zašto bi i imali? Ide im više nego dobro.

Punjene ptice koračaju po fotografiranim i filmovanim stazama svijeta (o zmijama, štakorima i čagljevima neki drugi put).

Vrlo su uočljive u dijelu koji bismo mogli nazvati našim. Okrenu kljun lijevo, zatim desno i onda nešto i progovore. Osobito kad im se daje neko priznanje što nije rijetko.

Govore samilosno.
Ljekovito.
Dugo govore ponekad. Uživaju.
Govore riječi.
Riječi.
Riječi.

Vidio sam nedavno jedan takav prizor. Jedva sam se sabrao koliko ih je bilo na jednom mjestu. Šareno jato, ali ipak jato. Gusak je kazao kako će se potruditi da nam pomogne. To je valjda vidio kao smisao priznanja njemu. Puran je potom, s gotovo identičnim naglaskom, ponovio njegove riječi. Patak je šutio i mislio nešto svoje. Strvinar iza njih blago je skupljao svoje papire i smiješio se. Nevjerovatno. I istinito.
Neki dan mi se učinilo da na ekranu vidim labuda. Bio je to samo trenutak. I nije bio animirani film. Labud je bio u odijelu, njegovane kose i brade. Stalno je, dok je govorio, uvrtao svoj vrat.
Gusak i puran, također svečane odjeće i izgleda, stajali su iza nj. Bio je tu i patak. Naravno, i neizbježni strvinar. Oči su im ipak više zračile lovačkim nego ptičijim nadahnućem.
Tu fascinaciju nikako ne mogu zaboraviti.

Irfan Horozović (Stav)

No comments:

Post a Comment