Vrhovni sud
R Hrvatske 23. svibnja 2019. povećao je kaznu bivšem premijeru Ivi Sanaderu.
No, više od povećanja kazne čini se važnim sudsko obrazloženje koje moralnost
uvodi u sudstvo ali i politiku
Svojedobno
smo, ima tome više od deset godina, u reviji Svjetlo riječi, tek blago
kritizirali grandomansku politiku Ive Sanadera, tadašnjeg premijera Hrvatske.
Nismo imali nikakvih detaljnijih uvida u njegov rad, ništa od onoga zbog čega
će ga kasnije godinama povlačiti po sudovima. Mali primjer: zasmetalo nam je da
se plakati za parlamentarne izbore u Hrvatskoj nalaze u drugoj državi, u BiH,
posvuda, od Bihaća i Cazina do Hrenovice i Goražda. Radilo se o velikim, jumbo
plakatima, i to po bosanskim mjestima gdje Boban-Čović-Ljubić-politika niječe
svaku prisutnost Hrvata pa i onu povijesnu i cmizdri nad „rasipanjem hrvatskog
glasačkog bića“, naročito u muslimanskoj većini.
Nikakva
dakle velika kritika Sanadera, nego tek usputni kritički osvrt, odbljesak evanđeoskog
zahtjeva da se caru daje carevo a ne sve. No, u moru podrške, posebno crkvenih
ljudi u Hrvatskoj i BiH, i glavnih ljudi franjevačke zajednice Bosne Srebrene,
taj gotovo usamljeni disonantni glas stršio je kao nepremostiva i neoprostiva
smetnja. Izazvao je oštre poglede i ukore crkvenih moćnika. Jednom mi je jedan
„važni“ franjevac, sav uznemiren i „odgovorno zabrinut“ za našu provinciju
kazao da nije dobro tako raditi kako mi radimo, jer da „nema Sanadera, mi bismo
propali“, misleći na Sanaderovu financijsku izdašnost. Uzaludno mi je bilo
spominjati kakve su sve sanadere i vezire, banove i komesare, sultane i tuđmane
Bosna Srebrena a i drugi u ovoj zemlji dočekali i ispraćali. I da vezanje Crkve
za jasle političara samo šteti Crkvi.
Imam
još jedan događaj vezan za Sanadera. Njemu će skoro 20 godina. Trebao sam u
Splitu, s prijateljima, među njima i pok. Željkom Mardešićem, imati razgovor o
miru i praštanju. Stizao sam 11. veljače 2001. iz Sarajeva u Split. Ako se ne
varam, bila je nedjelja. Na rivi je bilo „događanje naroda“ za rušenje SDP-a s
vlasti. Nisam mogao k fratrima u samostan na Dobro, bilo je prepuno svijeta, pa
sam se parkirao uz Poljudski stadion, slušao radio i čekao da se narod („Svi
smo mi Norac!“) raziđe. Sanader je na rivi bio glavni u neodricanju od
hrvatskih heroja. Kad sam uvečer stigao fratrima, dio njih me odmah napao.
Logično, jer sam stigao s „drugog“ svijeta i jer nisam dijelio njihovo
oduševljenje. Mnoge dalmatinske fratre poznajem od studentskih dana. Naš je
odnos prilično fratarski, i kad se ne slažemo, činimo to otvoreno.
Nisam
se, dakle, za razliku od većine mojih domaćina oduševljavao skupom na rivi, ni
sa Sanaderom, ne zbog toga što bih već tada imao neki proročanski uvid da će
Sanader „heroje“ kasnije odašiljati u Haag, nego jednostavno što mi je svako
masovnjačko okupljanje strano. Pri dolasku u Split, huka s rive ulijevala mi je
jezu. Domaćinima sam uzaludno govorio da masa ne misli, da je pogubno
delegirati svjetinu za osobno mišljenje. Masa je lažni privid sigurnosti. Rekao
sam čak da to uopće nije dobro i da smo slično „događanje naroda“ već gledali
na Gazimestanu. Ta doista prejaka analogija bila je konačni moj odgovor na buku
dijela zajapurenih fratara koji su tražili da što prije na nekoga svale još
svojih preostalih frustracija. U meni su sabrali i Haag i Del Ponte i sve
hrvatske neprijatelje.
Raspra
je prekinuta. Svatko se povukao u svoje nepopravljive zaključke. A Sanader se
nastavio nezadrživo uzdizati. Prihvaćen je u Evropi i svijetu, obrazovan,
poliglot, uglađen, sposoban... Pojačao je suradnju sa Srbijom, podržao Pupovca
i ovaj njega. Umiješao se i u BiH, Čović nije toliko išao u Zagreb, ali nije se
znalo je li Sanader više za Ljubića ili Raguža protiv Čovića. Uz to, Crkva i
Sanader, bili su nerazdvojivi. Ali, slično svim makijavelističkim i
napoleonskim tipovima, koji gaze bez smetnje, samo uzlazno, nezaustavljivo, baš
kad je uzeo svu vlast, kad su mu skoro svi jurili da mu se dodvore, a tko više
nego crkvenjaci, odjednom, kao iz vedra neba, na vrhuncu moći, nakon skoro dva
puna premijerska mandata, odustajanje i strmoglavi pad. Dr. Ivo Sanader dao je
ostavku (1. srpnja 2009.) na poziciji prvog čovjeka države. I nakon prvog šoka,
nisu uslijedile kritike, nego svakovrsna blaćenja; izbačen je iz stranke, iz
HDZ-a, u kojoj je bio gotovo sve, napušten od većine. Prijatelja, naravno, i
crkvenjaka. Nestalo ih odjednom. Ti su nastavili mijenjati svoje idole, od
Karamarka, pa do Čovića…
Godine
2017., osam godina nakon ostavke, gonjen po raznim procesima i ročištima, optuživan
za nepotizam, mito i korupciju, uvijek u mega-mjerama, presuđivan, zatvaran i
puštan, Ivo Sanader objavljuje knjigu i to ni manje ni više nego o
detuđmanizaciji. Tako je upravo naslov prve knjige memoarskih zapisa
najhrvatskijeg, najkatoličkijeg i kakvog sve negdašnjeg najmiljenika „Crkve u
Hrvata“.
Nakon
desetljeća povlačenja po sudovima i medijima, neki dan, 23. svibnja 2019.,
Vrhovni sud R Hrvatske objavljuje pravomoćnu presudu Sanaderu u „aferi
Planinska“. Više od presude i povećanja kazne čini se važnijim obrazloženje
presude. Ono je u nas, pogotovo u Crkvi, prošlo bez odjeka. Razočaranja su
blagotvorna, ali svojih se zabluda ljudi ne vole sjećati. Tako ni Sanadera.
Uostalom, dugogodišnji sudski slučaj Sanader potrošio je živce i najvećih znatiželjnika
i senzacionalista. K tomu, slučaj Sanader nešto je krajnje blisko svim
čelnicima i stožernicima nacionalnih partija, svoj toj postkomunističkoj
nacionalnoj buržoaziji, kao i njoj bliskim crkvenim menadžerima, kojima su
srebroljublje i karijera ne samo prije naviještenja vjere nego vjerom perfidno
zaogrću svoju korupciju.
Priznajem
da s neskrivenim zadovoljstvom čitam obrazloženje presude Vrhovnoga suda i
sjećam se sve one nemoći pred bahatošću Sanadera i njegovih političkih epigona,
pred svim onim mukama dugotrajnog i besmislenog raspravljanja o tome što Crkvi
i franjevcima znači stranačka politika. I ništa se posebno nije promijenilo
niti mijenja. Štoviše, još dublje tonemo u političku i religioznu korupciju. I
danas, dva desetljeća kasnije, sa sličnom nemoći, ipak se nadam da će kada-tad,
neki sud pomesti beskrupuloznike.
Važno
je podsjetiti da u postupku Vrhovnog suda R Hrvatske u vezi sa Sanaderom nije
riječ tek o potvrđivanju presude i povećanju godina zatvora, nego o
jedinstvenom obrazloženju presude. Naime, u obrazloženju stoji ono čega nigdje
u našim, posebno u bosanskohercegovačkom sudstvu nema. U obrazloženju presude
uvodi se načelo moralnosti, socijalni moral i pravda, te se ne ostaje tek na
faktičnoj presudi, pozitivnom pravu. U istom obrazloženju se ističe da presuda
bitno ovisi o poziciji i službi presuđenoga, o okolnostima u kojima je optuženi
djelovao, o tome da je riječ o premijeru, prvom čovjeku države, osobi koja je
trebala biti moralni uzor svima i garant socijalnih vrijednosti, socijalne
pravde i vladavine prava.
Kod
Ive Sanadera, premijera R Hrvatske, piše u obrazloženju, radi se o „osmišljenoj
političkoj korupciji u njenom najtežem obliku“. „Izuzetna pogibeljnost
postupanja“ očitovala se „u tome da je optuženik najteži oblik političke
korupcije sam osmislio, a u realizaciji kriminalnog plana i njegovu prikrivanju
je bio ustrajan. Riječ je o korupciji koja se provodila kao način života u
uvjerenju da je obnašanje najodgovornijih funkcija u društvu osnova bogaćenja,
a u svemu je bilo dominantno koristoljublje.“ Zato je Vrhovni sud Republike
Hrvatske smatrao „da je tim okolnostima dan premali značaj“, te da je „ovakav
oblik postupanja čelnog čovjeka izvršne vlasti, motiviran isključivo
lukrativnim pobudama, jedan od najpogibeljnijih oblika kriminalnog postupanja
jer se zbog uskih egoističnih interesa grubo obezvređuju temeljne društvene
vrijednosti na kojima počivaju demokratski uređene države i to od samog vrha
vlasti koji je izabran da te vrijednosti brani i koji mora biti garant poštivanja
zakona.“
U
nastavku Vrhovni sud kaže: „Kada predsjednik Vlade koristi državne institucije
radi svog beskrupuloznog bogaćenja, pritom smišljeno dajući takvom kriminalnom
postupanju privid zakonitosti, na taj način ne samo da nanosi visoku
materijalnu štetu društvu, nego i krši princip vladavine prava koji je conditio
sine qua non svakog pravno uređenog društva i koji prema članku 3. Ustava
Republike Hrvatske čini jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike
Hrvatske.“
Presuda
Sanaderu dolazi u trenutku dok Bosnu i Hercegovinu trese kriza sudbene vlasti,
a ne zna se koja to kriza po redu. Predsjednik Visokog tužiteljskog i sudskog
vijeća (VTSV), prvi čovjek sudbene vlasti naše države, otkriven je u za njegovu
funkciju nedopuštenu postupku, potpredsjednica VTSV, pa onda glavna
tužiteljica, mnogi tužitelji, suci, sva ta svita uzvišenih službi („odvjetnici
istine i pravde“, „odvjetnici obespravljenih“), pretvaraju se u nečasne i
nemoralne moćnike, u korumpirane plaćenike zaštićene zakonom, u lašce i
srebroljupce, u dobrovoljne suučesnike i služitelje dehumanizirajuće politike i
korumpiranih političara.
Obrazloženje
Vrhovnoga suda R Hrvatske za Sanaderovu kaznu neodoljivo podsjeća na ono na
čemu inzistira Papa Franjo u današnjoj Crkvi, jer u njezinim institucijama,
hijerarhijskim i redovničkim, puno je korupcije, puno je mafijašenja i
svjetovnoga ponašanja, puno srebroljublja, težnje za bogaćenjem i slavom. U
Crkvi su se, stalno govori Bergoglio, namnožili izopačeni ljudi, oni kojima su
korupcija, spletke i prijevara način života, kojima je bogaćenje i
nesuosjećanje, nesolidarnost i sebični interes iznad svega. Nije najveća
ljudska tragedija biti grešnik, nego korumpiran (Peccatore si! – Corrotto no!);
grijeh se oprašta, korupcija se ne može oprostiti, stalno ponavlja papa.
Sve
u svemu, vrijedi ne potonuti u gorkost nemoći pred silnicima ovoga svijeta, ni
pred korumpiranima koji su bliski Crkvi ili su u njoj poglavari, nego nadati se
protiv svake nade u pravedan ishod ljudskih sukoba. Doći će vrijeme svođenja
računa, pokazat će se istina i zasjat će pravda. I ono nevidljivo postat će
vidljivo. Rado se u ovakvim situacijama sjetim mudroga Mirka Đorđevića, koji je
šikaniran od svojih, i od svoje Crkve, širio vedru nadu u bolji svijet;
evanđeoski se nadao da će doći netko s Kristovom metlom da pomete Crkvu koju
pretvaraju u „pećinu hajdučku“. I ponavljao je rado: „A nada je – ljudska nada
bez granica i obala – jedino hrišćansko oružje.“ Nada je to koja, bez
oportunizma i potkupljivosti, hrabro radi na pravednijem svijetu.
Ivan
Šarčević (Prometej.ba)
No comments:
Post a Comment