Za vrijeme čestih posjeta Bešićima, kao "starijem" bračnom paru, koji je zahvaljujući Ahmetovim bistama narodnih heroja, podizao kućni standard iznad prosjeka zaposlenih u Dječijem lutkarskom pozorištu, uvijek je bilo iznenađenja. Ahmet je među nama, prvi kupio fiću, a kasnije i kolor - televizor. Zlata je bila veliki majstor, da za kratko vrijeme, napravi mezu ili da na brzinu ispeče burek, sirnicu, zeljanicu, dok smo mi uživali, gledajući u boji svjetska i evropska prvenstva u umjetničkom klizanju, slušali komentare Milke Babović i oduševljavali se skokovima dugonoge klizačice Ane Maškove. Adna i Igor su se lijepo družili i uvijek pronalazili zajedničke igre. Adna je nastavila sa Muzičkom školom, ali je voljela i crtati.
Te večeri nešto su crtali u Adninoj sobi. Kada su završili, Igor je donio meni i Ahmetu crteže da ih pogledamo i ocijenimo.
"Tata, ovo je Adna blentava. Na vrh džamije nacrtala je hitnu pomoć."
Stvarno, kad smo pogledali Adnin crtež, ugledali smo, da je na prelijepu vitku minaru nacrtala veliki krst. Svi smo se smijali, prvo sebi kao roditeljima čija djeca ne znaju, ni šta je crkva, ni šta je džamija, ni šta su obilježja vjera. Za Igora, svaki krst ili križ, bio je simbol Hitne pomoći, čiji je bio česti posjetilac u ranom i nemirnom djetinjstvu. Sa Igorom sam obilazio često Ferhadiju, Arnaudiju, Kastel i Šehitluke, kada sam bio domaćin poznatim domaćim i stranim umjetnicima. Tako je on već znao mnoge podatke o ovim starinama. Igor je imao na selu jedan susret sa krstom, kada je bio kod Vesnine tetke Zore. Seoski pop je došao na redovno krštenje kuće, pa je na kraju davao veliki drveni krst da ga ukućani poljube. Kada je došao red na Igora, on je to odbio i pobjegao u baštu iza štale. Njegova baka Mira, učiteljica tražila je od sviju visoku higijenu i bila veliki protivnik ljubljenja i balavljenja djece od odraslih i starijih osoba. Za Igora je bio šok da poljubi veliki mokri krst. Tog trena, vidio je bakino zabrinuto lice i prst koji je prijetio da se to ne smije raditi!
Ovu priču o Adni, Igoru i hitnoj pomoći na minari ispričao sam našoj prijateljici i Vesninoj profesorici - pjesnikinji Nasihi. Na njen topli način ona se oduševila doživljajima naše djece i njihovim viđenjem šarene i cvjetne Banjaluke, te velike serdžade prostrte kraj Vrbasa.
Nije prošlo mnogo vremena dobio sam pismo od Nasihe:
"Dragi Fuade,
pamteći jednu zgodu iz djetinjstva tvoga Igora i oduševljavajući se njome, prenijela sam je u nekoliko stihova, onako kako si mi je ti prepričao.
Nadam se da se ni ti, ni Igor nećete ljutiti zbog toga.
Sve je u tom dječijem poimanju i nepoimanju stvari čisto i divno.
Tebi i tvojima puno srdačnih pozdrava
Nasiha Sarajevo, 12.11.81
DJECA
(Igoru Baliću, kad je bio mali)
Crtala djeca džamiju,
izmišljala joj šare,
a jedan dječak krstom
ukrasio minare.
Drug njegov na to rekao,
jer bolje poznaje stvari:
Što će ti brate, hitna
pomoć na munari?
Čula sam i zapisala
tu malu zgodu juče,
jer volim kad me djeca
dobrom neznanju uče.
Nasiha Kapidžić – Hadžić
(Iz knjige Fuada Balića ''Kad je Igor bio mali'')
No comments:
Post a Comment