Rafinirano oko ne traži senzaciju, traži ljepotu. Okruženi smo ljepotama, treba se samo okrenuti, priroda je neumorni kreator. Nezgode nastaju kada ljudska ruka nastoji pokoriti prirodu, kada nemilosrdno betonira riječne obale, asfaltira travnate staze... Nekada je čovjek bio odgovorniji, živio je u skladu s okolišem. Za život je birao ona mjesta koja su mu omogućavala egzistenciju i sigurnost. I nudila ljepotu. Na jednom takvom prostoru počela je današnja Banjaluka. Tamo gdje je studeni i bistri Vrbas tek izašao iz planinskih tjesnaca, u oazi gdje izviru tople i blagotvorne vode uokvirene zelenilom...
Tek kasnije nastanjeni su Donji Krajevi.
Vrbas još nekako uspijeva da se suprotstavi agresivnoj destrukciji uz napore mnogih koji ga vole. Reprezentativan primjer kako se ljubavlju i kulturom oduprijeti moći i sebičnosti je jedan kutak u Gornjem Šeheru. Na uskom prostoru između ceste i Vrbasa iznenadi nas jedna mala plaža, a do sačuvane ljepote spuštamo se stepenicama... Starim Banjalučanima znana je ta šeherska vrućica. Krase je izvori, više njih, topli, ljekoviti i pitki... u stijenama još za starorimskog vremena korištena banja, nekoliko prirodnih bazena kroz koje teče mineralna topla voda ulijevajući se u Vrbas koji i sam tu postaje topliji... a kao posebna atrakcija mogla bi biti endemska biljka koju je davno obradio profesor Miroslav Horvat. Banjanje i ljeti i zimi, sve je prirodno, sve odiše nedirnutom ljepotom prošlih vremena...
Brigu o zaštiti i čuvanju ovog jedinstvenog ambijenta preuzelo je udruženje Ekokultura.
(mm)
No comments:
Post a Comment