Nakon što smo u danima uoči svečanosti otvaranja Europske
prijestolnice kulture u Rijeci zabilježili nekoliko incidenata koji
su svjedočili o turobnoj stvarnosti hrvatskog društva, poput
napada na Nemanju Cvijanovića ili prebrojavanja jugoslavenske
zastave, o čemu sam pisao u prošlom tekstu, 1. veljače smo vidjeli i spektakularno otvaranje koje je dalo nadu mnogim ljudima na postjugoslavenskom prostoru da je drugačija budućnost moguća,
odnosno ono što sam tim povodom napisao na Telegramu:
„Svoj skepsi unatoč, koja se umnožavala iz čitavog niza razloga,
a podgrijavala u medijima i na društvenim mrežama, svečanost
otvaranja Europske prijestolnice kulture u Rijeci ostat će zauvijek
zapamćena kao vrhunski osmišljen i produciran događaj, koji je
zorno prikazao koliko ova zemlja ima kapaciteta da bude moderna,
avangardna i u doticaju sa svijetom, a istovremeno autentična.“
Sad, kad se pomalo sliježu i analiziraju dojmovi te nakon spektakularnog otvaranja kulturna javnost krene pratiti konkretni program, ostaje
nam da se posvetimo jednoj drugoj temi. Kao što mnogi vjerovatno
znaju, ove godine su u uži izbor za Europsku prijestolnicu kulture
2024. godine, ušla dva bosanskohercegovačka grada, Banja Luka i
Mostar te norveški Bode, koji je na koncu ponio tu titulu. Ova šansa
se otvorila, budući da Europska Unija svakih pet godina proglašava
prijestolnicom kulture grad koji nije u EU, što znači da će se sljedeća
šansa otvoriti za 2029. godinu. To pak znači da ostaje sasvim
dovoljno vremena da ova dva grada zajednički pripreme kandidaturu
i glatko pobijede na tom natječaju. Iako je Mostar imao dobar i
inkluzivan program, s bitnom porukom da je sve premostivo,
to očito nije bilo dovoljno. Mi sad ne možemo znati zbog čega
nije, ali da je šteta što se to nije dogodilo, sigurno jeste i da
važavanjem iskustva Rijeke možemo pretpostaviti na koji način
bi do toga sigurno došlo, sigurno možemo. Svjestan sam, naravno
da pišem utopijski tekst, ali ako barem na nekoga može utjecati,
ima smisla.
Što nam je, dakle Rijeka poslala kao najbitniju poruku? Prije svega
to da je ključno uvažavanje vlastite baštine, kako one radničke i
industrijske, ali i političkog nasljeđa sa svim dobrim i lošim epizodama, i
z čega će onda logično proizići različitost, tolerancija, mir i antifašizam.
Sve navedeno upravo bolno izostaje na primjerima Banja Luke i
Mostara, unatoč vidnom trudu Mostaraca da to nekako zakrpaju u
programu kandidature kojeg su sastavili. Pokušajmo stoga zamisliti
što bi se dogodilo da se, npr. Banja Luka i Mostar odluče podnijeti
zajedničku kandidaturu, što još uvijek, poznavajući političke odnose
nije nemoguće, a i ne bi bilo mimo prakse da dva grada podijele titulu.
Međutim, sama ta činjenica u ovakvim okolnostima, ne bi bila
dovoljna. Stoga moramo pokušati razmišljati na tragu uvažavanja
baštine, različitosti, mira, tolerancije i antifašizma. Zamislimo
potom da, prije podnošenja zajedničke kandidature, Banja Luka
vrati imena ulica koje su u tom gradu izgubili, ni po jednom kriteriju
sporni ljudi koji nisu srpske nacionalnosti, da gradonačelnik tog
grada javno pozove sve ljude koji su prognani da se vrate u svoj
grad i da se Banja Luka u kandidaturi predstavi kao grad integracije
svih ovdašnjih naroda, koji je odlučio odbaciti ekskluzivistički i
isključivi identitet. Istovremeno zamislimo da iza plemenite priče o
tome kako je sve premostivo, Mostar ponajprije održi lokalne izbore
te da u zapadnom dijelu grada ustaški ministri i zločinci izgube ulice
i da se vrate imena ulica, ni po čemu spornih ljudi drugih nacionalnosti.
Konačno, zamislimo zajednički istup svih relevantnih političkih
subjekata u tom gradu koji bi rekli kako je baština antifašizma ono
što nas veže, u to ime temeljito obnove Partizansko groblje i vrate
mu izvorni izgled te pošalju poruku da je Mostar uvijek bio kolijevka
radničkog pokreta, veliko industrijsko središte kao Rijeka i snažnog
autentičnog antifašizma, kojem se logori, protjerivanja i zločini više
nikad ne mogu ponoviti. Nema apsolutno nikakve šanse da bi nakon
ovakvog istupa kandidatura ovih gradova bila odbijena, jednako kao
što u svemu što sam naveo ne postoji ništa problematično, neistinito
ili sporno s pozicije humanističkih vrijednosti. Tim više je žalosno da
ovo prije izgleda kao fikcija nekog ideološkog fanatika, kako će mnogi
protumačiti ovaj prijedlog, a ne kao nešto samorazumljivo i logično u
sljedećem koraku.
Peščanik.net, 05.02.2020.
No comments:
Post a Comment