NATASA: NINE

Ljeto je, sredina jula, prijateljica i ja, obje studentice druge godine, ljetujemo u Segetu. Moji su te godine trebali doci u augustu. Jednog dana u dogovoru s prijateljima odosmo camcem do Drvenika, na Krknjaše, prelijepo mjesto za kupanje; more cisto, cini se dno mozes dohvatiti stopalom, a duboko je najmanje 5m. Nakon uzivanja u plivanju i suncanju, vracamo se kuci. Pitaju nas domacini dok smo prolazili tik uz vanjsku, juznu stranu poluotoka Vinišće, zelimo li upoznati naseg Robinsona Crusoe. Mi u nedoumici, ne znamo sale li se ili govore istinu. Nisu se salili, i mi odmah pristale.
Pretpostavljam da nas je ugledao iz svoje kolibe, pa se spustio do mora da nas pozdravi.
Tako sam upoznala Ninu.
Tesko mu je bilo odrediti godine, oko 60, mozda se i varam, lice izborano od sunca, soli i vjetra cini ga starijim. Duga svijetla prorijedjena kosa dobro prosarana sjedinama uljepljena od soli, sijeda brada ocito sisana uokviruje lice, zubi svi na broju, zdravi, oci macje, prodorne, mrsav, bolje reci zilav, nema ni grama sala, kost i misici, srednje visine, preplanuo, gol do pojasa, samo u tankim pozutjelim od sunca lanenim hlacama do listova, vezanim konopcem, bez dugmadi na rasporku, pa moras dobro paziti da ne spustas pogled nize od pojasa, a on se razmahao rukama, brzih je kretnji, a rasporak malo, malo pa zijevne. Ozbiljne, ne znamo s kime imamo posla, neprirodno ukocene jer treba strogo kontrolirati pogled. Na nogama mu «holandske» zatvorene drvene klompe, skakuce on s njima po skrapama, govori nesto o svojoj brodici, koja je bila zaklonjena nabacanim gromadama kamena, zasticena od valova, pa ju nismo ni vidjeli dok se nismo priblizili obali. Nas dvije kao da smo zaboravile hodati, ljuljamo se tamo-amo i jedva odrzavamo ravnotezu. Hodamo po ostrom kamenju, nigdje prostora da stanes cijelim stopalom, noge se izvrcu u japankama. Do tog mjesta moze se doci samo od mora. Preko kopna ima 10km makije i drace, nigdje staze, pa ni kozje. Nitko tuda ne prolazi, nema razloga ici tom pustosi i strahovati od poskoka.
Danas sasvim druga slika, poluotok umrezen cestom i stazama, prepun vikendica.
Mirisi smilje i jos nekakvo aromaticno bilje, ali ne znam koje, razni se mirisi izmjesali, nadrazuju nosnice, ali opojan miris smilja prepoznajem. Pitamo ga jeli mu daleko kuca, kaze nije, desetak minuta «uzgor», a kaze i da mu je rodila smokva i pita - hocemo li s njime do kolibe. Hocemo – kazemo, ogladnjele na moru, obje volimo smokve, ali jos vise znatizeljne vidjeti gdje i kako zivi nas Robinson. Ostali nisu htjeli poci, ostadose da se jos malo kupaju, kao da im nije bilo dosta punih osam sati na Krknjašima. Krenule mi tako za njim, a on skakuce kao jarac, jedva ga stizemo, uspuhale se, isrpljene od plivanja, sunca i pentranja uskom stazom punom kamenja, drace do koljena i strahom od zmija. Ali vrijedilo je, smokava divnih, zrelih puno stablo, slatke kao med. Vidjesmo mu kucu, malu kamenu, pokrivenu tankim kamenim plocama, jedna prostorija, drven krevet, stol i stolica i ognjiste. U njoj zivi od svoje tridesete. Ispred kuce kamenje poravnato, lijep malen trijem, a kucu zaklanja smokva i maslina, malo dalje bajama. Pogled ocaravajuci na pucinu i otoke. A ima i kozu, kokoske, macku. Napravio malu gustirnu. Kao da njemu treba puno vode, samo za pice, kupaonica mu je more. Hrani se ribom, jajima, kozjim mlijekom, smokvama, kupinama. Pametan je, zna sto mu treba. Pretpostavljam da mu dobri ljudi donesu koju vrecu krumpira i brasna.
Sve ne vjerujemo da se to nama dogadja, da ne sanjamo.
Nine sutljiv, ozbiljan, kratko odgovara. Ne znas jeli mu drago sto smo tu s njime, ili nije. Ne usudimo se previse ga zapitkivati, rijetko je s ljudima, nikad se ne zna sto mozemo pogresno reci, naljutiti ga ili povrijediti, a cini se da mu nije ni pravo odgovarati zenama. Nismo se dugo zadrzale, krenule nazad, nizbrdo, ali to je jos teze po kamenjaru, pustamo ga opet ispred nas iako sada znamo put. Vjerujemo da njega nece iznenaditi zmije. Tako mi iza njega, kad on iznenada skrenu na desno na jos uzi put, mi za njim.
Ipak - Kud ce te to šjor Nine? Nismo tom stazom dosle – velimo mi njemu u nekakvom strahu. Svasta nam se mota u glavi.
A iđen pišat – rece on nama, a mi u nevjerici, jesmo li to dobro cule, nikada nam nitko takvo sto nije rekao, obicno kazu – idem u toalet, WC, moram na jedno mjesto, samo najblizima kazemo da idemo piškiti – i mi zagrebacke «gospodične» ostasmo zatecene i bez rijeci. Okrenusmo se brzo, pa nazad na poznatu stazu, neugodno nam je, ne znamo sto jos mozemo ocekivati, a ne usudjujemo se predaleko same. Staza uska, ne mozes prolaziti da se ne oceses o dracu, nit mozes vidjeti sto se u njoj krije, a para nam bose i gole noge. Umiremo od straha da to bockanje nije od kakvog pauka ili zmije. Da smo barem u dugim hlacama, a mi u bermudama, tko bi ocekivao da cemo se naci na takvom bespucu.
Srecom prikljuci se on ubrzo nama, kao da nista neugodnog nije bilo, te konacno dodjosmo do nasih.
Oprostismo se od Nine, a on odmah odskakuta u svoj raj.
Tek uvecer nakon tusiranja i vecere nas dvije se opustile i pocele smijati do suza i zakljucile da je dan bio lijep i neobican.
Interesantno, nitko nam o njemu nije znao nesto vise reci.
Sto ga je okrenulo takvom zivotu ostala je tajna.
Desetak godina kasnije sasvim slucajno sam doznala da je umro.

I da ne bi Rankovog Radosava, ostao bi taj dogadjaj duboko potisnut, mozda i zaboravljen.
Bilo bi steta, zbog Nine.

DOBRO JUTRO, DRUGARI

Nekada davno, Radio Banjaluka je otpocela emitovanje jutarnjeg programa.

Prva ekipa: Ivo M., Milanka T. i Zeljko S.

Uskoro, ekipa je pojacana malim Dadom,

Zeljinim sinom koji je vodio veoma popularnu rubriku:

„Dobro jutro, drugari“.

Ivo i Milanka, vise nisu s nama.

Dok Zeljo i danas plovi svojim snovima,

Dado mazi svog ljubimca na Tajvanu.

RANKO:SJECANJE NA MILUSE (2)

Pocinje se smrkavati. Ja se zabrinuo, pitam covjeka iz radnje gdje da prespavam. Kaze mi: “Pitaj Radosava, njegova je kuca blizu.” Pogledam, zakukuljena prilika, okruzena ovcama, izvlaci vodu iz catrnje. Dodjem do njega i pitam da prespavam u njegovoj stali. Slaze se, po pogledu njegovih razrokih ociju vidim da mu je drago. Dok idemo prema kuci, ne pricamo mnogo, samo Radosav ponekad zazvizdi polako navodeci brave prema kuci. Dolazimo do kamene kuce sa crvenim crijepom. Sa strane je kamenom ozidan tor u koji utjeruje ovce, a goveda i konja u prizemlje kuce. Pitam ga gdje on stanuje, a on mi ponosno kaze da ima jos dvije kuce i da stanuje sa majkom i sestrama, nedaleko, pored caste.

Prilazimo sa zadnje strane i penjemo stepenicama do cetvrtastih drvena vrata, vise prozora, na tavan. Pun nedavno pokosenog sijena tavan mirise na vrijesak i druge ljekovite trave hercegovackog krsa. Prostirem satorsko krilo u sijeno, izuvam se i odmah se svaljujem. Radosav se bez rijeci izgubi i ostavi me samog. Negdje u sijenu se cuju misevi, ciju idilu sam narusio. Gladan sam ali je umor jaci od mene. Budi me komesanje goveda ispod mene. Cuje se zvuk muze i dobovanje mlijeka u praznu kantu. Otvaram oci i vidim Radosava, sjedi na drvenom ramu prozora i gleda me.
“Poslala ti je majka varenike, mladog kajmaka i torotana”, kaze mi gledajuci pred sebe. Tek tada vidim prostrto sareno vuneno cebence a na njemu dva mala canka sa poklopcima, loncic sa mlijekom, komad crnog kruha i suve bravetine. Pored hrane uredno slozene neofarbane vunene carape. "To ti je da promjenis, te tvoje su se usmrdjele”. Pogledam u moje noge u carapama i sjetim se Jovana sa Cemerna koji mi, kad sam se izuo da udjem u njegovu kucu, rece: “Kod tebe student prljavije carape od cipela”. Sta mogu, cipele mi propustaju, a carape stalno mokre. Dok jedem, Radosav pali lampu i pita: “Oces da ti uberem glavicu luka?” “Neka ne treba Radosave, hvala ti.”

Kad sam zavrsio sa jelom, pozovem ga unutra i on udje i sjede pored mene. Sada kad nema onu kabanicu, presvucen u cistu sivu kosulju, zalizane plave kose, izgleda sasvim drugacije. Da mu nije onog jednog oka koje je nekako ukoceno gledalo na stranu bio bi cak i zgodan. Pita me odakle sam. Kazem mu da sam student iz Sarajeva. I on je bio u Sarajevu, u bolnici. Prica mi kako je nasao minu, zaostalu u ratu, koji mu je ubila rodjaka a njega nagrdila. Vodili su ga u Dubrovnik u bolnicu, ali nisu imali para da tamo dugo ostane. Otac mu je onda otisao u Austriju i cijela kuca sa majkom i sestrama je spala na njega. Poslije je otac donio pare da moze da ode u Sarajevo. Tamo su htjeli da mu izvade oko, ali otac nije htjeo potpisati. U bolnici se zaljubio u medicinsku sestru i to mu je jedina ljubav. Pitam ga, koliko je imao godina. Kaze mi, petnaest. Poslije ga nisu primili u vojsku i sada ne moze da se ozeni. Prica kako je u Milusama fino zimi, kad nema mnogo posla i navece se ide na sijela. On prati mladje sestre i sjedi sa muskima.
“Joj sto bi ti to volio, ono kad mlade i stare cure …znas ono kad pjevaju…?
“Stvarno ne znam Radosave.”
“Znas, mlade prvo pjevaju onda stare odgovaraju… Smijemo se ko ludi."
Vani opet pocinje da pada kisa i dobuje po crijepu…
Budim se, svanulo je, a i kisa prestala. Goveda se dole ne cuju, pogledam nema ni ovaca. Radosav je sigurno vec negdje u brdima. Polako se spremim, obucem nove carape, jedini trag da je Radosav sinoc tu bio. Ispred Obradove gostione zaustavljam autobus za Dubrovnik. Uskoro prolazimo znak sa prekrizenim “Miluse”. Pored caste, u kamenjaru, cobanice okruzene ovcama pletu carape i stidljivo, ispod oka, gledaju prema autobusu. Meni pred ocima slika zime i seoskog sjela.
Sa jedne strane mlade cure uglas pjevaju:
“Idu dani rastu si.., udacu se j... mi se.”
Starije im ne ostaju duzne:
“Prosli dani pale si.., ne udah se j... mi se."

BRUJA: MAGO

zima 1958 godina

Hladnih decembarskih dana kada se Aleja zabjeli, a lipe okite bjelim snježnim plastom, snjeg zapada i zabjeli planinske predjele banjalučkog zaledja, Manjaču, Bronzani majdan, Kočićevo Zmijanje, stočari su polazili na dalek put, prema Ljevča polju.
Kretajući se dolinom Vrbasa, nastojali su svoja stada ovaca sprovesti najbližim putem u ravnicu, gdje je ispaša bolja, bogatija i gdje snijeg nije toliko visok, kao u planinskim predjelima, a zime su blaže. Kretanjem od Gornjeg šehera te pravcem sjevera, prolazili su ulicom Vase Pelagića i Alejom JNA.
Dogadjalo se da u naše dvorište zaluta poneka ovca, odvojivši se od stada, koje je na raskršću Pelagićeve i Aleje zaustavljalo cjeli saobracaj.
Na čelu stada uvjek je dominirao ovan predvodnik, nosivsi ispod svog runa veliku pastirsku tajnu, sa velikim limenim zvonom oko vrata, čini mi se većim nego zvona u zvoniku pravoslavne crkve, koje smo mi klinci iz Aleje krišom povlačeći za konopac u drvenom tornju, znali zaljuljati da zvone.
Tjerajući stado ispred sebe i uvjek po dvojica ili trojica, pastiri su karakterističnim frktanjem usana i zviždanjem komunicirali sa ovčarskim psima. Džukele su po frekvenciji zvižduka, znale sa koje strane da potjeraju ovce. Ispruženog jezika, trčakarale su pokraj stada, motreći na ovce i povremeno zastajkujući osvrtale na pastire, očekujuci nova upustva.
Neobrijani, sa ovčijim gunjevima, te obaveznim sjekiricom okačenim o torbu, pastiri su djelovali grubo. Obično bi nosili u ruci malo tek ojagnjeno jagnje, da bi ga poštedjeli napornog puta i grijali da ne ozebe. Reklo bi se nježni i osjecajni ljudi, ali bolji poznavaoci su tvrdili upravo suprotno, da su pastiri zaguljeni i tvrdoglavi ljudi, preke naravi, te da nije baš bilo uputno stati im na put, ako su imali namjeru proći preko nečije njive posijane pšenicom, ili proći kroz nečiju avliju.
Na začelju stada, obavezna logistika, i magarac, koji je sa metar naslaganih stvari na samaru iznad njega, teglio cjelokupnu opremu pastira i stada. Više je ličio na novogodišnju jelku ili visoku pokretnu stalažu, natrpanu stvarima. Samo su mu se noge micale ispod tereta. Na njegov samar su bile natovarene stvari i sve što je trebalo pastirima, vangle, šerpe, sefarke, kante, lonci, rerne, torbe, lopate, krampovi, ašovčići. Nema da nema, a siguran sam da se u nekoj od torbi nalazila i pokoja litra brlje.
Sve je to mago strpljivo nosio na svojim ledjima i još mu je samo falila crvena protiv-požarna boca i štrik, da se mago objesi, na prvu lipu u Aleji.
Odmicali su polagano, prema Banjalučkom polju, gdje bi se nakratko zaustavili, da bi se odmorili, pred sutrašnji put dolinom Vrbasa.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=0BSNU2ZLyKM

MOJO

U posljednje vrijeme neprestano cujem izraz „mojo“, prilikom prenosa utakmica, komentarima, muzickim emisijama, raznim show emisijama...

Mozda nekima i nije, ali je meni to potpuno novi izraz. Stalno ga cujem i stalno hocu da naucim sta znaci i evo prije neki dan to i ucinim pa da svoje novo saznanje podijelim i s vama.

Originalno mojo znaci sarm ili carolija. Ali, vremenom se to polako mijenjalo, pa evo u sadasnje vrijeme imamo i nova, veoma popularna znacenja: pronaci magiju u onome sto radimo, sexi ili talentovan. Ali mogu i druga znacenja. Zavisi od inspiracije autora.  Nema ogranicenja. Tako da sada za sve sto izgleda dobro, i za sto se donedavno koristio, isto tako hibridni izraz „cool“, sada je mojo.

Mojo, kultura crnaca,
Mojo, video igra,
Mojo, novinari na terenu, terenski , ne studijski,
Mojo, sos popularan na Karibima,
Mojo zurnali, razni
Mojo, sexualni sarm u Austin Powersu,
Mojo, majmun u seriji Simpsonovi,
Mojo Radio , radio stanice u New Yorku i Torontu
Mojo, seksualno atraktivan,

Mojo jojo (onaj koji se gura u javnom prevozu),
Mojo hand (platneni ceker popunjen travama i mineralima)
Mojo biskvit (marihuana)

Mojo klubovi, razni...
Sve je danas mojo, pa i ovo sto ja pisem moze se tako nazvati, ako bas tako hocemo.

BOCO: KOD ŽELJEZNOG KONJA

Čanak druže. Jedva te nađoh. Sakrio si se u toj konobi i ne izlaziš. Evo, za ovaj put šaljem ti prilog za blog, a očekujem da se javiš i malo popričamo. Popij žmul vina za bodula sa Alijinog ostrva i živi bili svi skupa.

------------------
KOD ŽELJEZNOG KONJA

Zimska je noć.Hladna, duga.
Ponočna šetnja vodi tri druga,
Niz puste gradske ulice,
Do željezničke stanice.

Priče umne, sa daha pola,
Skrivaju djelo alkohola.
Solo pasulj, u ovoj noći,
Ustima gladnim može pomoći.

Prljav pod,a zrak vonja,
Znan prizor kod ,, željeznog konja,,.
Konobarica prilazi nama.
U novim borosanama.

Tužnu priču govori šutke;
Tijelo mlade prostitutke.
Putnici,rijetki, skupina mala.
Stalni korisnik noćnih lokala.

Plaćamo piće, plaćaju nama.
Grad usnuli prekriva tama.
Tu smo do jutra, sebi važni,
Krivili građanski moral lažni.

Potvrdu nama, za tanjur pasulja,
Daje valjaroš i stalno mulja...
Kuglica gdje je, samo on zna,
Ko biva hoće lovu da da.

Jutro dolazi, u zadnji čas.
Za nas, čini se, jedini spas.
Koraka teških, sjećam se k'o sad,
Jedva nekako stigosmo u grad.

Buntovna noć je iza nas.
Umornom tijelu, san je spas.
Tako završi naša golgota,
,,Sjajan primjer no}nog života,,.

Avgust 2oo7.godine
BOCO

SRETAN USKRS!

SRETAN USKRS!

CAJA: SLIJA RAJE S RADIJA

Meni poslo Sule, a ja, evo, tebi.

Em što si na sliji, em što si radio na radiju.
Onda ti Buco bolji drug nego meni, onda ti
i Njonjo, pokoj mu duši, bio bolji drug.
Je li ovaj četvrti bio direktor?
I kad je slija uslijana, odgovori, pa da znam.
Pozdrav raji iz Parkića,

Caja.

RIBAR PRIPRAVNIK

Cijeli zivot sam zelio pecati, divio se ribarskim pricama, ribari mi bili najbolji drugovi, zelio vise vremena provoditi u prirodi, pored vode, sjediti i uzivati posmatrajuci brzake, sume, planine... Uvijek sam mislio kako je to najljepsi hobi. Ali, nikada, sve do prosle godine, nisam isao u ribu. 
Najcesci mi je izgovor bio to sto ribari ustaju rano, jer tada riba „radi“, a ja sam od ustajanja rano uvijek imao traume i radio to samo ako sam bas morao. To je jedan razlog, ali ima i drugih koji i nisu toliko vazni, ali se ipak pikaju. Jedan od njih je sto nisam imao vremena od drugih hobija, koji su mi ocito bili vazniji. I jos jedan: kazu da ribari ne mare za zene, odu u ribu i ostave kod kuce zenu samu i usamljenu. I, pricaju, kako strast prema ribi raste, tako strast prema zeni opada. A to, nije lijepo. Pa onda, opet kazu, da se te zene ribara pocnu druziti sa onima sto ne mare za ribu, i tako to... Tako kazu. Ja to bas i ne vjerujem, ali ne lezi vraze... Eto, valjda su to dovoljni razlozi zasto sve do prosle godine nikada nisam isao u ribu. Ustvari, lazem; jesam jednom u Crkvenoj, jos dok nije bila pokrivena, uhvatio jednu ribicu rukom i jos jednom u kampu Ciovo kraj Trogira uhvatio malu ribicu i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Ta borba sa tom ribicom, njeno k'o biva opiranje, i moje pustanje da se opire, pa njeno pustanje i trzanje, pa povlacenje i izvlacenje... Sve me to  podjestilo na Hemingveja i njegovog starca ribara. Znate sta pricam...

Ovdje u Kanadi se druzim sa Zutim, strastvenim ribarem, jos iz onog zivota. Kad Zuti prica gdje on i njegovi drugari ribari idu, kakve sve rijeke i jezera obilaze, meni pljuvacka podje na usta...
I tako, a da ni sam nisam bio svjestan, prosle godine, objavim ja svom drustvu ovdje da se predajem, da obzirom na moje godine, pristajem na sve price koje idu uz ribare i da postajem ribar. Pa kud puklo da puklo. Ljubav prema prirodi pobijedice podsmjeh, sve price i zezanja.

I zaista,  lani pred nase ljetovanje na jednom od jezera Ontarija, kupim ja dva jeftina pribora za pecanje, ko biva ja cu pecati na tom jezeru. Kupim i godisnju dozvolu, nekakve mamce, sve najpotrebnije. Vece prije polaska dodje mi Zuti da me uputi u tajne, bar one osnovne. To se bogami oduzilo jer nije tako lako nauciti kako se veze udica, kako se zabacuje, koji silk, koja udica, koji mamac... Objasnjavao mi je Zuti, uz pivu, sve to skoro do ponoci. Ja jos ostao i malo bacao po dvoristu; onako po mraku. Do jutra bio sam spreman za nove izazove. Tamo na jezeru, bacao ja - ne bacao, uvijek isto. Nista ne grize. Jedino ponekad uhvatim kamen, pa mi se sve otkine. Ja onda satima vezem i, necete mi vjerovati, uzivam! I sve tako dok se jedan komsija ne sazali i objasni mi da tu nema ribe i da turisti idu... i objasni mi gdje.
Spakujemo se Matt, Bojanin momak, i ja i odmah odemo tamo. Na ulazu, prilazi nam zena da naplati ulaz. Meni bas nije jasno, ali platim i udjemo. Pa onda tabla gdje pise, da oni i ciste uhvacene ribe. Cuj i to! Odlicno! Prodaju i gliste i to zive. Jos bolje!

Malo jezerce, oiviceno sumom, slicno Balkani. Idila. Nas dvojica pocnemo s tim glistama, ali one se migolje, pucaju, bjeze, sve rade samo da zivu glavu izvuku. A ni ne vidis im glavu. Vidi zena koja naplacuje karte, da to nama ne ide bas najbolje, ponudi se i zakaci gliste. Mi zabacimo. Cim zabacih riba zatrza. Ja opet k'o onaj Hemingvejov starac. Borio sam se s njom tako dobrih minut-dva, mozda i tri, i eto ribe na travnatoj obali. Sto cu sad s njom? Vidi ona zena sto naplacuje ulaz, ona dobra vila, da sam ja s njom nevican, da ja mucim i nju i sebe. Pridje, otkaci ogromnu pastrmku ( kila i po do dvije), stavi u kantu s vodom, i pita , hocu li da je ocisti. Cisti, kazem ja. Okrenem se i nastavim. Kako mi zabacimo, tako riba grize. K'o luda. A i mi k'o ludi izvlacimo jednu za drugom. Devet ukupno. Za sat – dva. Vrijeme osjetili nismo. Mi vadimo, zena cisti... Na kraju, zena zbroji neki racun i kaze, ukupno $95. Skuplje nego u prodavnici ribe, ali cejf je cejf. A i riba je riba, pa jos friska. Pouzdano. Sutradan sam isao i sa mojim drugom Guganom. I njega je krenulo. Mene, nesto manje. I opet nam je zena pristojno naplatila. Cejf je cejf. Mozda zvuci smijesno, ali tada sam se ja upecao na pecanje.
(Bice, kad-tad)

Poslije toga sam, sa svojim profesorom pecanja Zutim isao na rijeke i jezera gdje nije kao kod ove zene, kod koje vjerovatno neki ronilac ( iz RK Buk) kaci ribe na udicu. E tu je brajko moj malo teze. Do sada sam samo jednom donio ribu kuci. Zuti je upecao, ali sam ja slagao Biljani da sam ja. Biljana voli ribu, pa da joj bude jos sladja. A i jeb'o ribara koji ne laze. Tu sam lekciju odmah naucio.
Uskoro ce sezona ribolova ovdje u Kanadi i USA. U mejduvremenu, dobio sam za rodjendan ribarsko odijelo. Specijalno, teflonsko, lagano, a vodu ne propusta. Stap dugacak 4m, da se ne sramotim vise medju pravim ribarima sa onim jeftinim i kratkim. Kratki ne valja. Kazu. Imam skoro sve. Sad cekam da malo otopli, da me Zuti zovne. I idemo. Vec sam sav pribor dva puta slagao i preslagivao.
Ma to vam je prava groznica. Mislim to ribarenje.

Ako bude ribe pricacu. Ako ne bude lagacu...
Jer ja sam samo ribar pripravnik.
*********
(Neke slike sam dodao naknadno)

BRUJA: ALIJA

Ova prica je objavljena na jednoj net stranici, a posvecena je prijatelju iz skolskih dana. Malo sam je prepravio i dao novu formu i vjerujem da ce opet biti interesantna za citanje, tim vise sto sadrzi i jedan video klip, koji morate pogledati, da bi i prica imala potpunu dimenziju. Nadam se da ce moj stari prijatelj koji sad kako sam saznao zivi u Svedskoj, biti ponosan na nase djecacko prijateljstvo i prisjetiti se momenata iz price.
-------------------

Aliju sam susreo u drugom razredu Osnovne škole "Petar Kočic", kad se njegov razred spojio sa mojim. Bio je vrlo raskalašen, neobuzdan i gotovo divlji. Ništa nije govorio, ali je iz njega uvjek izvirao neki bunt. Stalno je nekog tukao i gurao i bio je prava mora u razredu. Ne znam iz kog razloga, ali mene nikad nije ni pipnuo. Znao sam gdje stanuje i ko su mu braća i sestre, ali nešto više o toj porodici nisam znao.
Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.
Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.
-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.
Ghost Riders In The Sky

Sad počinje dobacivanje.
-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh
Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.
Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.
-Ovo je Žućo,-reče mi.
-Jel to sad naš pas?-upitah.
-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.
Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).
Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:
-Ko je tukao Žuću?
-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.

Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.
Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.
I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?
SVEDSKI HEROJ!