-------------------
Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.
Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.
-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.
Ghost Riders In The Sky
-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh
Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.
Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.
-Ovo je Žućo,-reče mi.
-Jel to sad naš pas?-upitah.
-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.
Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).
Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:
-Ko je tukao Žuću?
-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.
Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.
Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.
I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?
SVEDSKI HEROJ!
Eto potrefilo se da je Alija Basic, kao i vecina ucenika Mirko Visnjic skole koji su ponavljali razred, presao u skolu Braca Pavlic, u moj razred. Mislim da je to bilo zbog engleskog jezika. Sjedio je Alija u prvoj klupi, pored njega njegov pas Zuco
ReplyDeletei korpa sa sjemenkama koje je prodavao pred kinom. Na velikom odmoru,
dok smo mi trcali okolo, kidao je stranice iz teke i motao fiseke za sjemenke,
koje je pekao kod kuce, a “pakovao” u skoli. Zuco je neko vrijeme bio redovan u razredu, dok ga nastavnici nisu otkrili i zabranili mu dolazak. Alija je isto bio neredovan u skoli. U stvari bio je vise redovan u jutarnjoj smjeni a u popodnevnoj bi se izgubio u vrijeme kad su pocinjale predstave u kino Kozari. Tih sezdesetih godina, proslog stoljeca (ovo je da se zna koliko smo stari) pred nasom skolom su harali Lausani. Oni bi izabranu zrtvu, najcesce nekog mirnog momka, napadali u coporu, bas kao divlji psi. Kad su jednog dana nasrnuli na Aliju, sutradan su njegova braca, koji su sa koznim narukvicama sa metalnim zakovicama I rukama dobro razmaknutim od tijela izgledali ko junaci iz grcke mitologije, potjerali Lausane iz skolskog dvorista.
Sjecam se dobro i Alijinog zadnjeg dana u skoli. Neko od nastavnika je odlucio da provjeri njegovo zananje i sposobnost da nastavi skolu, pa je obrazovana komisija a provjera je bila za vrijeme nastave. Na svako postavljeno pitanje Alija je odgovarao sa “Ne znam”. Kad mu je zamjenik direktora na kraju rekao da drustvo nema vise namjeru da ulaze napor da od njega napravi covjeka, ne znajuci da je Alija to sa cetrnaest godina vec bio, ovaj je pokupio svoju kosaru sa sjemenkama, poklonio se svima kao na kraju predstave i napustio skolu, da se vise nikad ne vrati. Nedugo poslije sam ga vidjao u plavom kombinezonu, radio je za neku gradjevinsku firmu. Poslije zemljotresa su se Basici raselili po Banjaluci pa se nismo cesto vidjali, ali svaki nas susret je bio srdacan, ostali smo raja od kina Kozare.
Ja znam pouzdano da Aliju niko nije mogao istuci,u pojedinacnoj tuci jedan na jedan, pa cak i protiv dvojice vjerujte mi na rijec, garantujem, ali ako je bila klapa, onda ni Brus Lee nije mogao sam.
ReplyDeleteMoj Bruja, ne znas Ti koji si isao u M. Visnjic skolu, koji su Lausani “gubari” bili.
ReplyDeleteSezdesetih godina su harali pred B. Pavlic skolom, a onda su se sedamdesetih, valjda su prerasli osnovce, preselili pred Gimnaziju, gdje im je i kraj dosao. (Ovo ce voliti jedan moj drug koji je bio njihova cesta meta a znam da prati Blog.)
Lausani su, svjesni svoje brojcane nadmoci, napadali koga su htjeli. Jednog su dana, njih dvanestorica, gledali cas fiskulture za djevojke i nepristojno dobacivali. Profesor fiskulture, nekadasnji rukometas i trener Borca, je prisao sa namjerom da ih usutka, a oni su skocili na njega, svih dvanest, i dobro ga premlatili. Kad se Profesor opravio poceo je da prati Lausane, lovi ih sistematski, jednog po jednog, odvlaci u neki haustor i da ne duljim, poslije su se vidjali kako se sepavi i kljakavi, ko sjene vuku gradom, obilazeci Gimnaziju u sirokom luku. To im je bio kraj.
Po onoj staroj, naletili i oni na rudonju.
Znam da su uvjek pravili da prostis sranja na turniru u malom fudbalu.
ReplyDeleteCoporativni napad je znak kukavicluka.
Nego evo i kod nas 24*C a tek pocetak Aprila.
Glavni razbojnik se zvao Lola.
ReplyDeleteNosio svijetlo-zelenu beretku,
sa njim uvijek bila dvojica.
Jest bio zajeban.