BOSNA KOJE NEMA

Prije cetiri  i vise godina, potaknut lijepim razmisljanjem i komentarom jednog Rokija, koga ne poznajem , posaljem svoj komentar i svoje razmisljanje o Bosni onako kako to vidim i osjecam, na jednu od banjaluckih stranica. Ostavim i svoju adresu za one koji bi htjeli da nastavimo pricu na tu temu. Iskreno, ocekivao sam da ce se ljudi javiti, reci svoje misljenje, reci s cim se slazu a s cim ne.
Bilo je nekoliko pozitivnih komentara na raznim stranicama, samo nekoliko, ali se ne sjecam da mi se iko javio na moj email.  Pitao sam se ponekad da li ja negdje grijesim, i gdje,  kad ljudi ne reaguju. A rekao bih, da se moje misljenje o Bosni ne mijenja vec 60 godina. Volio sam je , obozavao, i bio ponosan sto sam bas Bosanac. Danas, na zalost, vise nisam. Jer one moje Bosne, na koju sam ja bio ponosan vise nema. A kako da budem ponosan na ono sto danas postoji?! 
A onda, iznenada,  javi mi se Eso Salkanovic, koji danas zivi u Australiji. Oni koji su studirali Elektro Fakultet sedamdesetih sjetice se Ese.
Eso Salkanovic, moj drug i dobri prijatelj iz studenstrskih dana, me podsjetio na moje razmisljanje o Bosni od prije cetiri godine koje je i danas aktuelno i nepromijenjeno. 
Evo, prvo Esin email koji sam dobio prije par dana, a i moj komentar ciju kopiju mi je poslao. 

****************************************
CANAK,
Ako jos uvek koristis ovu adresu onda sam presretan da uspostavimo vezu?
Kako da te ne poznajem kada se, ama, ni za dlaku nisi promenio.
Ponosim se sa ovim sto si napisao pa ti to saljem u prilogu, ponosim se jer smo drugari.
Sada te puno pozdravljam sa nadom da kontaktiramo!

Esad Salkanovic
********************************************
Komentar Br.12
Poslao : Predrag Canak,  canakp@hotmail.com  Datum : 04.10.2006.


Roki moj,


bilo je na Kajaku raznih komentara, dobrih, losih, pismenih, nepismenih, pametnih, glupih, predivnih, odvratnih ali ovaj tvoj me pogodio u dusu. Zato ne mogu da ga precutim, kao sto sam precutao, a mozda nisam trebao, mnoge komentare do sada. Zasto? Rekao si da treba pobijediti gorcinu i mrznju u sebi, ispuniti se ljubavlju prema covjeku, prema zivotu. Rekao si da se treba izdici iznad "stada", vratiti povjerenje medju "stadima", pokrenuti "svoje stado" da pomete iza sebe...Rekao si to direktno, upotpunio si to ljubavlju i dusom. Rekao si to u trenutku kada se Bosna, po mom misljenju, definitivno rusi. Mozda ce drzava Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, ili preuredjena, opstati, jer "stranci" to tako zele, ali se ona vec petnaest i vise godina rusi u glavama i dusama ljudi, Bosanaca. Rusi se Bosna a mi to necemo da vidimo i prihvatimo. Njeno rusenje je pocelo kada su ti isti Bosanci poceli sumnjati jedni u druge , slusati "svoje" iz Srbije, Hrvatske , Turske, Rusije, Amerike, Vatikana, Irana... Rusi se od kada su se pregrupisali u "svoje torove" i osnovali nacionalne stranke. Rusila se ona ratom a kada je rat, intervencijom velikih sila zaustavljen, rusi se i dalje.
Rusi se svugdje: u politickim tijelima, sredstvima informisanja, kafanama, minderima, chatovima na Internetu,
pa i komentarima na Kajaku. I zato me je u ovom trenutku tvoj komentar tako pogodio, ali i pruzio tracak nade. Jer samo ljudi sa takvim shvatanjima i pricom mogu spasiti Bosnu, onu u nama. Tu istu pricu ja pricam i zivim, vec vise od petnaest godina. Istina sve je rjedje pricam, jer boli saznanje da je nade sve manje. Moja prica se razikuje od tvoje samo po predznaku-srpskom ( ne pravoslavnom-nisam religiozan), jer takvog me roditelji stvorise i u jugoslovenskom i bosanskom duhu odgojise.


Bosna (naravno, i Hercegovina, ali dozvoli mi da pisem skraceno) nije samo drzava sa svojim ustavom, vojskom, policijomili policijama, granicama... Bosna je, kada Srbin, Hrvat, Musliman ili Jevrej iz Bosne, sa ponosom istice da je Bosanac, a istovremeno i Musliman, ( Bosnjak) , i Hrvat, i Srbin, i Jevrej, a da ga pri tom ne zacepe da on oboje ne moze biti jer....Bosna je kada shvatis da je njena istorija, izuzimajuci pojedine periode kao sto je i ovaj posljednji  rat ( a koji to narod takvih perioda nije imao ili nema), dakle kada shvatis da je ta istorija njena prednost. Ona nas je mijesala stoljecima i izmijesala tako da smo, posebno u
gradovima kao sto je Banja Luka, odrastali jedni uz druge. Ne jedni pored drugih, vec jedni uz druge, jedni sa drugima, zajedno. Prihvatali smo ono dobro iz razlicitih tradicija, religija, obicaja, postajali intelektualno, mentalno i kulturno bogatiji, jaci. Sve najjace svjetske tradicije, dijametralno razlicite, su se nasle u Bosni, na tako malom mjestu i stoljecima zivjele zajedno, cuvajuci svoje, postujuci drugo, usvajajuci dobro, odbacujuci lose. Tako se stvarala i opstajala, nasa, bosanska multi-kulturna sredina. Onaj ko ne shvata da je bosanski Srbin drugaciji od srbijanskog Srbina, da je bosanski musliman ( ili Bosnjak) drugaciji od muslimana iz Sandzaka, Turske, arapskih zemalja..., bosanski Hrvat drugaciji od Hrvata iz Hrvatske, taj ne shvata sta je Bosna. Cast i postovanje svima njima, ali mi Bosanci smo drugaciji. Ali isto tako, tom Bosancu moras dozvoliti , i ne sprdati se stim, da navija za Dinamo ili Zvezdu, pa i za Tursku kada igra protiv Moldavije, ako vec tako osjeca. I tim sprdanjem i neshvatanjem se rusi Bosna. A nece svi ni navijati za "svoje" preko grane. Bice i onih koji ce navijati samo za Bosnu i njene klubove. No, oni me moraju zbog toga biti bolji Bosanci od onih drugih. A Bosanci znaju i ono sto drugi ne znaju, jer ti drugi to nisu probali: znaju koliko bogatsvo je u njegovanju i ljubavi prema vlastitoj  tradiciji, a istovremeno i kolika je prednost zivjeti uz ljude i sa ljudima drugih tradicija i vjera. Koliko je lijepo bilo zivjeti u toj raznolikosti i uzivati u tom bogatstvu. Pokusao sam ovakvom pricom i u ratu ubijediti one koje su vode nacionalizma ponijele, ali nije islo. Nije bilo sanse da se suprotstavim fasizmu "mojih", isto kao sto nisam mogao svariti fasizme onih "drugih". Znao sam da se oni hrane i potpomazu jedni druge. Rezultat je, da sam ja, Srbin iz Banjaluke sa porodicom u Kanadi od 93. I veliki dio moje porodice, izmjesane kao sto Bosna izmjesana, je sada "preko bare".  Bosna se rusi i prestaje i onda kada se vrijedjaju i omalovazavaju obicaji i tradicija drugih, kada se vrijedjaju i omalovazavaju " drugi" samo zato sto nisu "nasi", kada se ne osudjuju i sude "nasi" zlocinci, kada se prave heroji od "nasih"
zlocinaca, profitera, kriminalaca, ubica, siledzija, lopova svih vrsta i boja. A sve to je Bosna sada. To je drzava u kojoj niko nikome ne vjeruje. Jedni bi da grade drzavu gradjana u kojoj ce svi bit ravnopravni, samo sto ce"moji" biti malko ravnopravniji od drugih, drugi bi da se odvoje potpuno, treci bi.. to sta bi treci htjeli, ni sami oni ne znaju, jer vec godinama idu po svoje misljenje u susjednu drzavu, naravno kao i oni prvi i drugi...Zajednicko im je nepovjerenje i sijanje mrznje prema onim "drugima".
Zajednicka im je i beskrupulozna pljacka i bogacenje, pa dok traje. A narod trpi i glasa za "svoje".
Samo ljudi sa idejama, shvatanjima i dusom kao sto su tvoja mogu zaceti i pokrenuti ideju nove Bosne. Tek onda kada svako pronadje i osudi "svoje" zlocince, bice zaceta ta nova Bosna. Tek onda kada se izgradi sistem da svako (individualno i nacionalno) osjeti da je svoj na svome, da ce i generacije iza njega osjecati isto, kada se izgradi sistem ( ustav) koji ce to svima garantovati bice izgradjena nova Bosna koja ce imati buducnost. Koliko je takvih ljudi i snage u njima za tako nesto ostalo? Ja, nazalost vise nisam veliki optimista. Tvoje mi je pismo pobudilo nadu, kao i reakcija moga starog druga i kolege Seje B. Jedna recenica ali dovoljna. Bas zato i pisem, jer zelim da pobijedim pesimizam u sebi. Zelim da vjerujem...


Predrag Canak

P.S. Ko me poznaje - vjerovace da su moje namjere postene a savjest cista. Na komentare necu odgovarati, jer ne zelim biti uvucen u prljavstinu i primitivizam zbog kojih su sa ove stranice otisli mnogi posteni i dragi ljudi. Za dobronamjerne i one koji shvataju, moj email je: canakp@hotmail.com

KRAJ KOMENTARA

"Ova gubi – ova dobija" u Nju Jorku

" Ova gubi - ova dobija" u sred Nju Jorka

Jos samo jedna malo slicica Nju Jorka, prije nego li zatvorim radnju ili prije nego sto vi pomislite, koliko bi se on raspricao da je, ne daj boze, bio u Nju Jorku malo duze od cetiri dana.

Probijajuci se kroz bujicu turista Brodvej ulicom prema Times Square (kao ovo napisati fonetski: Vremenski trg? Trg vremena?) covjek sretne i ponekog domaceg. To su uglavnom „turisticki radnici“, bilo oni koji rade u prodavnicama, restoranima, pozoristima, ili na ulici. A na ulicama Nu Jorka moze se sresti i kupiti svasta. Najcesce, „originalne“ torbe i torbice. Kako je ovaj posao organizovan. Posto je to naravno zabranjeno onda se ovi pokretni trgovci premijestaju sa jednog mjesta na drugo. U velikoj crnoj plasticnoj kesi nose robu koju prodaju, najcesce umotanu u plahtu. Organizovani su tako sto nekolicina njih imaju pratnju i zastitu, koja samo posmatra i u toj guzvi pokusava prepoznati policajci. Cim vide ili osjete nesto sumnjivo, zvizde, sto je znak pokretnom trbovcu da na brzinu pakuje svoju robu, prvo prikupi u plahtu a onda plahtu potrpa u veliku crnu kesu za smeci, prebaci preko ledja i ide na novu lokaciju. Sve se to odvija kao na filmskoj traci. Mene je to interesovalo i poceo sam snimati. Prvo su mi Bojana i Biljana pozirale "trgujuci". Poslije je bilo tesko odvojiti se od trgovaca.

I tako snimajuci nasumice naletim i na ono sto sam mislio da necu sresti bas na Times Square u sred Nju Jorka. Sibicari. Sitni kriminalci koji su nekada "operisali" na stanicama i svim mjestima gdje se okuplja vise ljudi,  i u Banjaluci i svim nasim gradovima. Isti sistem. Na kartonskoj kutiji valjaju umjesto sibica , male plasticne poklopcice ili karte. „Ova dobija – ova ne!“ Oko njih naivni kojih svugdje ima, kao i oni koji potpaljuju naivne, a i cuvari koji paze na policiju.  Sjetih se tada kako su ovi prevaranti opeljesili jednom nas, tada ginazijalce , na klupi ispred pravoslavne crkve u Aleji JNA. Svi smo izgubili sicu koju smo imali u dzepovima a moj drug Drasko Grbic i suncane naocale. Od tada nikad vise nisam prilazio ovim lopovima.
Slikajuci tako ove  prevarante u Nju Jorku upao sam i u malu nevolju. Jedan od onih koji stite vjeste ruke i prste, prisao mi je i poceo galamiti. Zasto ih slikam. Da oni mogu zaglaviti u zatvoru zbog mog slikanja . Da ja ne smijem slikati. Sve tako nekako pokusavajuci da me preplasi, isto vrijeme gledajuci oko sebe da se ne pojavi neki policajac. To njegovu nedoumicu iskoristila je Bojana, koja mu je vrlo brzo ocitala lekciju o ljudskim pravima i slobodama u USA, tako da je ovaj kriminalac ocijenio da je bolje da ne pravi guzvu jer to steti poslu , sto sam ja iskoristio da ga jos jednom uslikam. 

Kriminalac (u zutom) odlazi

BOCO: PUTOVANJE(1)

Boco ne prica mnogo o tome. On dobrovoljno pomaze slijepima Banjaluke udruzenih u Savez slijepih. Pomaze im i uci od njih drugaciji zivot. Onaj, za koji mi koji nemamo problema sa vidom, ni ne znamo.
Prica je duza. Podijelicu je u cetiri nastavka. Nadam se da ce vam se svojom toplinom nametnuti i da cete citajuci je osjetiti i onaj drugi zivot oko nas. Zivot ljudi koji zive u tami, ali izvlace najvise sto mogu iz onoga sto im je pruzeno i ne predaju se.

**************************************

-Pješak D4, pješak C6.... Ne vjerujem svojim ušima.
Mrak je.
Glasovi igrača šaha miješaju se sa zvukom motora. Nema još ni pet sati u jutro, kombi sa sedam putnika žuri prema Beogradu.
-Nije ti to neki potez- dobaci “kibicer”.
Iz polusna,u koji sam utonuo odmah nakon ulaska u kombi, u javu me vraća razgovor.
-Dama E5.
Na sjedištu do mene, gospođa sa slušalicama u ušima “čita” knjigu.
U mrklom mraku odvija se život za koji nisam spreman i jedva shvatam šta se događa. Prvi put imam priliku da posmatram moje prijatelje .
Šta radim? Posmatram?

Noć je , a ja u noći ne vidim. Ništa ne vidim. Slijep sam..., a oni ? Oni igraju šah, čitaju knjigu , zabavljaju se. Šutim i slušam. Osluškujem zvučne tragove njihovih aktivnosti u ovom malom mračnom i bučnom prostoru kombija. Od sedam putnika,jedino vozač i ja ne pripadamo skupini slijepih i slabovidih osoba.

Manda, moj prijatelj, slijep je od rođenja. Totalno sljepilo, kako on kaže. Živi u sivom svijetu. Sivi su mu i dan i noć, a u stanju je i noćnom leptiru pokazati put.
Završio je školu za fizioterapeuta. Samostalan je više od mnogih ljudi koje poznajem.Odavno je savladao strah. -Nemam straha ni od čega.- kaže. Šta mi se može desiti?
Razdanilo se.
Putujemo na istok i naglašena svjetlost na horizontu najavljuje izlazak sunca, vječnog pobjednika nad tamom. Mrak u povlačenju dozvoljava mi da jedno vrijeme posmatram okolinu samo u konturama,a zatim u nijansama sivila. Možda Manda ovakve slike stvara o okolini koja ga okružuje, pomislih.
Možda!?
Sunce na horizontu izviruje sa svojim žarko crvenim rubom . Još samo koji trenutak i vatromet boja aprilskog jutra sa uzdižućim suncem na istoku, podariće prizor koji ću dugo posmatrati. Šareni kombi, kojim putujemo, grabi prema Beogradu. Putujemo ravnicama Slavonije i Baranje.
Turnir u golbalu, igri sa zvučnom loptom, osmišljenoj za slijepe igrače, odžava se danas u zemunskoj osnovnoj školi. To je cilj našeg putovanja. Stići ćemo na vrijeme, zato smo i krenuli tako rano.

Izlazimo iz kombija. Sa sportskim torbama u rukama, odlazimo do dvorane u kojoj će se turnir održati. Na prvi glas dobrodošlice, od strane domaćina, burna reakcija i oduševljenje . Stari znanci, zaključujem i pomažem da se svi smjeste u garderobu i pripreme za igru.
-Slobo, dodaj mi tu vrećicu sa patikama- reče Manda, oblačeći sportske čarape preko kostobrana.
-Gdje se nalaze- rekoh- ne vidim ih ?
- Ne vidim ni ja- reče Manda i nasmija se.
- Pogledaj u toj velikoj najlon vrećici.
- Je li to ova žuta- rekoh i isti čas shvatih šta sam „provalio“!
- Izvini druže, ne snalazim se baš najbolje u ovakvim situacijama.
- Snalaziš se ti odlično i ne obraćaj pažnju na formalnosti. Sve su to sitnice . Bitno je da se ipak razumijemo- bodrio me Manda.
Ušli smo u dvoranu kroz škripava vrata. Neki su odmah primjetili da će upravo ta vrata biti ozbiljan nedostatak ovog prostora.
Na jednom kraju sportske dvorane stajala su tri igrača. Čekali su protivnike. Iza njihovih leđa je veliki gol širine oko osam, a visok nešto preko jednog metra. Na drugoj strani takođe gol.
Dolaze i protivnici, ekipa sa Kosova. Uredna sportska oprema,a preko očiju crni, neprovidni štitnik za oči, koji pored zaštite služi i da slabovidne osobe dovede u ravnopravan položaj sa suigračima koji nikako ne vide.
Igra počinje.
Jedan od tri igrača, po parketu, snažno rukom, upućuje loptu ka suprotnom golu.
Zvone zvončići i lopta se velikom brzinom približava protivničkom golu.
Tri igrača, koja se brane , liježu na parket, ispružaju ruke i noge, da bi svojim tijelima spriječili ulazak lopte u gol iza njihovih leđa.
Bit ovog sporta je da, zvučna lopta, , bude snažno upućena, po parketu, na suprotni gol, a da druga ekipa, osluškujući, svojim tijelima, spriječe da ista uđe u gol. Nakon odbrane, ili eventualno primljenog gola, ekipa koja se branila, sad upućuje isti udarac ka drugoj ekipi.
Poluvrijeme traje desetak minuta , pa odmor i promjena strana.
Sudija, pištaljkom i riječima usmjerava tok igre.
U gledališu dvadesetak prisutnih. Nekoliko prijatelja, igrači protivničkih ekipa i članova porodica.
Gledalištu?! Slušalištu ? Bože, šta li je?
Škripa vrata!
Neko ulazi u sportsku dvoranu.

(P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte
http://www.youtube.com/watch?v=Gc4HGQHgeFE

DEMONSTRACIJE

Demokratsko je ljudsko pravo da izraze svoje slaganje ali i neslaganje sa drustvenim pojavama u kojima zive. Iznenadjujuce je da je talas demonstracija zahvatio arapski svijet gdje demonstracije neslaganja nisu bas uobcajene. Poslije Tunisa  Alzir, Egipat, Jemen, Bejrut, Pakistan, Indonezija, Albanija.... Ali talas se siri dalje. Kao da u se ljudi probudili; ili su potaknuti da se probude. Haiti, Portugal, Rumunija, Venecuela, Tajland... Pa cak i u Evropi: u Njemackoj, Holandiji, Belgiji, Spaniji, Portugalu...
Zajednicki nazivnik svih ovih demonstracija je ne-zadovoljstvo.
Ljudi protestuju protiv vlasti, torture, siromastva, korupcije, nezaposlenosti...
Traze bolje i vise...
Sreca je da su na  Balkanu ljudi zadovoljni. Da li bas?
Da li je bunt u arapskim zemljama spontan ili potaknut?
Da li je to mozda pokusaj nove strategije rjesavanja odnosa islama i hriscanstva?  

***********************************

EGIPAT

TUNIS

ALZIR

BEJRUT

PAKISTAN

JEMEN

ALBANIJA

TAJLAND

RUMUNIJA

HAITI

"HOCU DA ZIVIM"

INDONEZIJA

KASMIR

MARIO: BIO NAJVIŠI (ZAGONETKA)

4,5,7

NATAŠA: 8. KAT - emisija HRT

Kad gubitak posla i neimaština zadese ljude, onda srećom manji broj u borbi za opstanak posegne za pićem, dok drugi uključe sve moždane vijuge, pa kreativnost i poduzetništvo izađu na vidjelo. Možda prije samo godinu dana nisu ni slutili što se sve krije u njima.

Tako se u emisiji od 24.01. - Idejom do novca, moglo mnogo toga vidjeti što upućuje na razmišljanje.

Prije svega, da se zapitam, zar ne bih i ja nešto poduzela da popravim svoj skroman umirovljenički život, kako bih svoje želje, pa i potrebe mnogo lakše ostvarila.
Možda i u vama pobude neku novu ideju.

Evo uvjerite se i sami:

http://www.hrt.hr/?id=enz&tx_ttnews[cat]=384

Talk Show ( po naški) traje svega 45 minuta, teme su različite, često duhovite, ponekad i tužne, i obični ljudi imaju priliku pokazati da nisu obični, a voditeljica je briljantna, inteligentna i duhovita, usudila bih se reći nimalo lošija od Oprah.
Možda vas potakne da bi bilo dobro ne biti samo čitatelj, već se i uključiti kakvim prilogom.
Počnite od toga, svi ćemo se obradovati, a prije svih vi sami, jer ste nadvaladali sebe.

27. januar - Srdjanov dan

27. januar je pravoslavni svetac Sveti Sava -  skolska slava. Ne drzim ja pretjerano do tih slava; skoro nikako.
Poslednjih  godina 27. januar pamtim po tome sto je tog dana 1993. godine u Trebinju preminuo Srdjan Aleksic. Nekoliko dana ranije smrtno je pretucen braneci svoga druga Muslimana Alena Glavovica. Ubili ga, utukli, dvojica pijanih vojnika vojske RS jer je branio 'Baliju'. A on je zapravo branio ljudsko bice od dvojice naoruzanih pijanih fasista.
Od kada sam procitao tragicnu i mitsku pricu o Srdjanu,  27. januara sjetim se njega i onoga sto je on uradio.
Danas, i vas podsjecam na to.
Posvetite mu nekoliko svojih minuta.
Procitajte nesto o njemu. On to svakako zasluzuje. Zapravo, on zasluzuje i mnogo vise od toga. On zasluzuje da se slavi kao heroj. Svetac. Jer branio je druga, prijatelja, ljudsko bice... Njegovo djelo  zasluzuje da se o njemu prica, da mnoge ulice i trgovi sirom Balkana nazovu njegovim imenom, da udje u citanke...
Na zalost , nije tako.
Na zalost, i to njegovo djelo se politizira i cijeni prema nacionalnom polaritetu.
A ono u sebi nema nista nacionalno. Ono je zapravo potpuno nenacionalno. Ono je hrabro ljudsko djelo, kome se svako, bez obzira na nacionalnu pripadnost, treba diviti.
I postovati ga.
I djecu uciti da ga postuju i  slijede moralne i ljudske vrijednosti zbog kojih je Srdjan zrtvovao svoj zivot.

Uz svo postovanje prema tradiciji, zbog onoga za sto se zrtvovao, Srdjan zasluzuje da 27. januar bude i dan sjecanja na njega.

BRUJA: LETECI LJUDI

http://www.youtube.com/watch?v=SoGzzWmGMDE

http://www.youtube.com/watch?v=Ac0miuyXV4Q

http://www.youtube.com/watch?v=I34oAZ3dH6c

BRUJA: BRIZNA MATI

Ako ne moze protiv vjetra, moze niz vjetar

ACO RAVLIC: LAŽNI POZIV

Krajem šezdesetih, kada je Marijan Beneš, kasniji evropski amaterski i profesionalni boksački prvak Evrope, tek zakoračio na ring koji će mu donijeli obilje radosti i čaše čemera, snalažljivi tehniko Serđo (Sredoje Zekanović) i radišni sekretar Adem Tetarević, koji su na svojim plećima godinama nosili Boksački klub "Slavlju", odlučili su da u Banjaluku dovedu talentiranog Marijana Beneša.

Na njihovu nesreću, pukao je glas diljem tadašnje "druge" Jugoslavije kako Banjalučani kane kidnapirati iz Tuzle talentiranog Beneša. To je bilo dovoljno da tamošnji boksački radnici pojačaju budnost, kako bi spriječili ulazak banjalučkih emisara u Tuzlu, odnosno susret s Benešom.

O svemu je dobro bio informiran tehniko "Slavije". I Serđo smisli pakleni plan kojim će nadmudriti Tuzlake, a Beneša dovesti u Banjaluku.

Znali smo mi da oni drže na oku Beneša od prvih razgovora s nama, ali i da mu neće dopustiti odlazak iz "Slobode". A mi se zainatili, pa hoćemo da dovedemo Beneša. Gledao sam ga i bio uvjeren da mora postati veliko ime ringa. Imao je sve što mora posjedovati veliki borac. Odlučio sam dovesti ga po svaku cijenu. Ali, kako nadmudriti Tuzlake? Dosjetio sam se. Poslali smo ujutro rano, iz Banjaluke, poziv za telefonski razgovor u pola osam navečer. Bio sam siguran da će taj poziv oslabiti budnost tamošnjih boksačkih radnika. Kako smo poslali poziv, tako se Adem i ja uputimo kolima u jedno mjesto blizu Tuzle. Nismo žurili, a putovalo se tada prašnjavim cestama. Približili smo se Tuzli u predvečerje na udaljenost koju možemo svladati za, otprilike, jedan sat. U predvečerje mi se prikrali do tuzlanske pošte. Nismo dugo čekali, jer se pojavio Marijan. "Marijane" - čuo nas je i odmah sjeo u automobil. Time je sve bilo riješeno. Tako smo Marijana definitivno pridobili - rado se uvijek prisjeća ovog kidnapiranja Sredoje Zekanović Serđo, čovjek koji je zajedno s boksačima ispisao najljepše i najzapaženije stranice sporta u gradu na Vrbasu.

Zakazani telefonski razgovor nije, dabome, održan. Zbio se uživo.

(iz knjige banjalučkih anegdota koje je prikupio Aco Ravlić)