Borislav Pekić: Milić od Mačve, ili “Rgnem ti ga majci”

Jos 1983. godne Borisav Pekic je ukazivao na jedan slikarski poremecen um cije "istorisko istrazivanje i naucni zakljuci" ce kasnije postati osnova jedne umobolne (a kako bi drugacije i moglo) ideologije, koja ce za manje od deset godina od Pekicevih zapisa, voditi taj narod i one koji ga okruzuju, u propast...
Dok smo se mi smijali budalama poput Milica od Macve, oni su zavladali nasim zivotima!

***************************
Dnevnik, utorak, 5. april 1983. godine.

„Rgnem ti ga majci“ i atlanđansko poreklo Srba – od Milića od Mačve.

Ljiljana mi donosi iz Beograda separat pod naslovom Sorabi od Milića od Mačve, izdat decembra 1982. godine, odnosno 11 490. godine od propasti Atlantide. Ovaj separat izdao je Milić od Mačve povodom svoje scenografije za dramu Đure Jakšića „Seoba Srbalja“ u Narodnom pozorištu.
Pročitavši ovaj separat dolazim do ubeđenja da je stari, pokojni profesor Mirona Flašara, Milan Budimir, sa svojim paleobalkanskim teorijama, naročito u njegovom Istočnjaku, čudo racionalnosti u poređenju sa našim slikarem Milićem od Mačve.
Svoja razmišljanja na temu Srba i sprskog porekla on započinje jednom konstatacijom da su Srbi sa svojim jezikom autohton narod na Balkanu i u podunavskom bazenu, u širem smislu, što će reći, da oduvek tu bili nastanjeni od kad postoji ljudski govor, a to znači od pamtiveka. Zatim prelazi na teoriju o propasti Atlantisa, jer će kao što se vidi, Srbe izvesti direktno iz te propasti kao jedine preživele potomke mešavine Atlantiđana sa Kromanjoncima. On kaže:
„(...) pre propasti Atlantide, krajem diluvijuma, pre oko 11 500 godina, kada se granica ledenog pojasa povlačila linijom Normandije, srednji Karpati, Kaspijsko jezero, postojala je sasvim druga klima na prostoru Pirineji – Indija, i Karpati – Sahara, što je uslovilo stvaranje posebnog tipa čoveka kasnije nazvanog Indoevropljaninom.

Do tog povlačenja leda na sever i lovce putem irvasa u istom pravcu na svom ovom prostoru živelo je, uz obilnu vlagu sa severa i bliskog toplog juga, jedinstveno sorabsko etničko i jezičko jezgro, koje se kasnije raspalo raseljavanjem na sever kao i mnogobrojnim upadima sopstvenih perifernih i drugih naroda, stvarajući posebne oaze izolovanih plemena, a samim tim i mogućnost za nove dijalekte u istom jeziku koji će potom narasti u specifične narodne osobenosti i posebne jezike.
Sarob ili Sorab, skraćeno kasnije u Srb, etimološki se objašnjava sa sabrat, najbliži rođak, rob božiji na zemlji, sapatnik. I danas Srb Srbinu sasvim nepoznatom kaže ’brate Srbine’ ili ’ej moj rođače’. (...)“
Pošto je u nekoliko rečenica svršio sa naukom i istorijskim izvorima, među kojima najgore prolazi Konstantin Porfirogenet, i germanska nauka, koja je cilju Drang nach Osten-a falsifikovala istorijske izvore, i odbacila jezik kao bilo kakav dokaz postojanja Slovena pre njihovog silaska na Balkan, Milić od Mačve kaže:
„(...) Međutim istorija sasvim drukčije izgleda kada se u to uplete postupak ispitivanja korenova reči, zvana etimologija. Jer po tom postupku izlazi da cela Pruska i sav Pribaltik potiču od Soraba odnosno Sorba ili Serba, čemu su dokazi danas prisutni Lužički Srbi u Nemačkoj kojih ima još uvek oko 300 000 i pored gnusnih prisila fizičkih i kulturnih asimilacija. Postoji podatak da Bizmarkova baba nije znala nemački, već je jedino govorila srpskim jezikom, a on sam na samrti izgovorio je jednu reč – Srbija. (...)“
Pošto je zatim etimološki rešio pitanje Albanaca kao lažnih i tzv. starosedeoca Balkana, premda bi on to pitanje rešio sa savremenim očevidno Albancima nešto drastičnije, mada ni ovo nije baš pitomo, on dalje prelazi na Srbe i kaže:

„(...) Još iz vremena rimskih osvajanja današnji albanski krajevi nosili su slovenska, srpska imena. Bela Gora i Crna Gora. Bela se odnosila na visoki beli kamenjar i snežne vrhove, a crna na šumski pojas i ravnicu izrazito crne zemlje i danas poznatu oblast Crmnicu. Takav pravi nastup objašnjnju toponimi samo potvrđuju onu staru, ozbiljnu teoriju da su Sloveni na Balkanu živeli od kad postoji svet.
To su oni tajanstveni Tračani bez naknadno ubačenog ’T’ u stvari Račani, tj. Rasjani, rasijani ljudi, Račani sa glavnim gradom Rasom i državom Raškom. Zatim Iliri i Pelazgi. Ja tvrdim da su Pelazgi u stvari Belasci, to jest beli ljudi, tj. Sloveni, Srbi. A pokojni Mirko Rački, hrvatski slikar, koji je umro skoro u 103. godini života, bavio se etimologijom preko 50 godina, sa kojim sam imao prilike da izmenjam misli, utvrdio je jezičkom metodom, i to nepobitno da su Pelazgi – Sloveni.
Jedna od prvih verzija grčkog jezika, dorski, je u stvari srpski, pa zato moderni Srbi i Hrvati mogu danas prve pisane Homerove prepeve Ilijade i Odiseje da čitaju bez prevođenja. I Platon je tvrdio da se još u njegovo vreme po grčkim kućama govorilo pelazgijski i držalo se starih običaja što se u stvari po etimološkoj šemi dorskog i današnjeg srpskog jasno vidi koji je to pelaski jezik bio.
Grci su redovno pretakali u dodiru sa drugim jezicima ’B’ u ’P’, ili ’H’ ili ’V’. Na primer Oro Beo u Orfeo. Naša je baba, otac u papa, Babilon u Vavilon. Od baba otac, očevina, babovina. A prvi naziv Vavilona bio je Senjar. Srpski izraz za takmičenja u radu, barabar, par u par, uporedo, u Varvar, Rašane u Tračane, jer nemaju čisto ’R’ i tako dalje. (...)“

Oh, Isuse! Sad Milić pošto ponovo naknadno još jedanput rešava pitanje Arbanasa, prelazeći na Kosovo i Metohiju, i tu usput rešava i pitanje pripadnosti Ilijade i Odiseje, jer kaže da su lažni istoričari pošto su napravili totalan dar mar od istorije slično ovome umnom naporu, kaže:
„(...) Kolektivne svesti zbilo se još samo sa nesrećnim trojanskim narodom i njihovim epivima Ilijadom i Odisejom. (...)“
Što do sada nisam znao. U stvari ja sam mislio da su to grčki epovi, a on tvrdi da su to trojanski epovi. To je jedno usputno novo otkriće Milića od Mačve. Međutim sad dolazi takođe do jednog od pravih otkrića. On kaže:
„(...) Što se tiče Ertruraca, srednje Italije, i oni su sebe nazivali Rašanima, državu Rasna, a glavni grad Rasena ili današnja Ravena. (...)“
Iz ovoga znači jasno proizilazi da su i Ertruščani u stvari Srbi. On kaže:
„(...) I danas se u vatikanskoj biblioteci čuvaju pisma poznatog rimskog pesnika Ovidija, u vreme osionog Avgustusa, koji ih je slao prijateljima u Rim iz Dakoje u kojima je navodio svoje stihove spevane na dotičnom sarmatskom, srbatskom, dakle u stvari sarmatsko-srpskom jeziku. (...)“
Sledi zatim jedna opšta jezička teorija koja će biti naučnicima očevidno od velike koristi. Milić od Mačve kaže:
„(...) Svi ovi jezici, dakle zapravo svi jezici vode ka onom opštem indo-evropskom jeziku. Svi lingvisti sveta danas, juče, tragaju za onim izgubljenim narodom, tj. sorabskim, srpskim, koji je rgvetskim jezikom govorio, tj. traga za pramajkom, jezikom svih Evropljana, kako bi se tajni spisi zvani Vede mogli prevesti.
Ja tvrdim da je to moguće preko srpskog ili danas srpsko-hrvatskog, pošto se preko grčkih korenova nije daleko otišlo u prevođenju Veda. Jer i on je skorašnji jezik, naime grčki u odnosu arhajski srpski, koji vuče korena još daleko od propasti Atlantide. (...)“
I u pogledu Atlantide odnosno njenom mestu Milić od Mačve daje doprinos nauci. Naime ja sam uvek do sada mislio da se Atlantska lokacija Atlantide zahvaljuje Platonu, međutim – ne. Milić od Mačve optužuje Platona za jednu drugu teoriju i kaže:
„(...) Platon je, dakle, sasvim pogrešno zaključio u svojim čuvenim kazivanjima, da bi Atlantidu trebalo tražiti u Sredozemnom Moru, na mestu današnjeg ostrva Tera Santorina ili u oblasti Balearesa, Majorka.“ A sada dolazi poslastica. „Napominjem da su Atlantiđani razvili supra civilizaciju, uspostavivši svoje moćne kolonije u srednjoj Americi i okolo cele Afrike, posebno u Egiptu, Mesopotamiji i Indiji.

Oni su se kao uspravni Kromanjonci, visoki 2 do 3,5 metra, crvene i guste kose, a puti bronzane i pegaste, ukrstili sa evro-azijsko-afričkim povijenim Neandertalcem, visokim svega 1,5 metra, stvorivši novog tipa čoveka – Soraba, dakle Srbina, ili raba božjeg u odnosu na superiornog Atlantiđanina i njegovu kulturu. Stepenaste i kupaste piramide na Bliskom Istoku i srednjoj Americi kao i umetnički izraz svojstven svim tim kulturama, govori da je jezgro te kulture moglo biti jedino u sred Atlantika. (...)“
Međutim to je stvar o kojoj nauka još uvek raspravlja, gde mogućnosti zaista postoje, ali da vidimo kako Milić od Mačve dalje sprovodi svoje pra, pra svetsko poreklo Srba. Da on očekuje izvesne proteste vidi se po tome što Milić od Mačve kaže:
„(...) Znam da će ova moja tvrdnja i srpskim naučnicima izgledati čudesna. Ali ja takođe znam da bez novog Galileja nema napredka u svetskoj, istorijskoj i lingvističkoj nauci. Danas će istoričari,“ kaže Milić od Mačve, „morati ostati po strani dok lingvisti ne završejedan važan deo posla,“ naravno uključujući i Milića od Mačve. „Svoje doktorate istoričari mogu kasnije samo obnoviti, čim pomere pojavu Srba i Slovena za nekoliko hiljada godina unazad i to na daleko širi prostor, na istok od Indije i Veda, a na zapad do Pirineja i Baska.
To je prostor jednog samoniklog, jezičkog, etničkog jezgra koji je dao pramajku jezika indo-evropljanina, koji je dao veličanstvene spise ’Rg Vede’. Da se podsetimo ’Rg’ na sanskritskom jeziku znači nešto što je sabrano na kamaru, strgnuto, rgnuto, na jednom mestu, rgnem ti ga majci, to je seljački izraz za Vede, znači mudrosti proviđenje, videnije, sve videti umom. I danas šumadijski seljak kaže kad hoće nešto da osmotri: ’Odoh časkom da vednem,’ da vidim i osmotrim. (...)“
Ima u tom separatu još puno slika, puno crteža, rađanja kontinenta, Atlantide, veza horizontalnih i vertikalnih istorijskih, jezičnih, rasnih. Ima zatim uporednih rečnika koji pokazuju apsolutno da su svi jezici, bitni jezici u stvari potekli od srpskog jezika. Ovde doduše vidim srpski, ruski, poljski, albanski, komparativnu listu, verovatno nije se stiglo do modernih, a zatim vidim srpski-ertrurski, srpski-persijski, srpski-pruski na primer, i tako dalje.
Znači sve je to obuhvaćeno srpskim jezikom praktično, i sve ostalo je zamor. Međutim najbolje bi bilo završiti ovaj izvod odatle, onim čime je suštinski, istorijski, pregled završio i sam Milić od Mačve, sa onim „Rgnem ti ga majci“ kao glavnim etimološkim dokazom za srpski jezik kao pramajku svih jezika.
Za mene je sad na žalost već kasno, ja sam duboko u Zlatnom runu, da koristim i ova naučna otkrića Milića od Mačve kao što sam koristio za svoje fantazije neke ideje pokojnog profesora Budimira. Ali bih lako mogao da nešto od toga koristim za svoj budući roman Atlantis.
Nevolja je samo u tome što bih ja želeo da od Atlantisa napravim jednu ozbiljnu metaforu na našu civilizaciju, a uvođenjem Srba u Atlantis bojim se da bih napravio parodiju i da ona čak i ne bi toliko uspela koliko ova naučna analiza Miliča od Mačve. No ma šta uradio, ma dokle dospeo u korišćenju ovog materijala ostaje da je čuvena vedska rečenica „Rgnem ti ga majci“ duša i osnova ove filosofije.
Međutim moram priznati da osećam izvestan ponos čitajući separat i pitam se zaista ma gde i ma u čemu ustupali drugim narodima ima li ijednog koji ima toliko talentovanih manijaka koliko imamo mi. A osećam i zavist. On može sasvim lepo u mom modelu da stvara ovakve separate i da piše vrlo zanimljive tvorevine i naučne i literarne.
A ja kada bih se poduhvatio da to isto postignem u njegovom slikarstvu nikuda ne bih dospeo. Uspeo bih verovatno jedino da „Rgnem majci“ celokupnom slikarstvu.
*Tekst preuzet sa sajta borislavpekic.com posredstvom e-Novina)

Najsmješnija i najčudnija prezimena u Hercegovini

Prezimena Ćuk, Zec, Zvijer, Zlikovac, Likokur, Golub, Golo, Grebo, Oroz, Bitanga, Pelikan, Pištalo, Palikuća, Popara, Rikalo, Šutalo, Tupanjac, Trutina, Toljaga, Divljan, Derikučka, Vreća, Motika, Mutilović, Čutura, Prdavac, Palikuća, Krtolica, Kukolj, Kokot, Koljibaba, Koljivrat... samo su neka u dugačkom nizu neobičnih porodičnih obilježja nastalih u Bosni tokom austrougarske vlasti na razmeđi 19. i 20. vijeka, prenosi Mondo.
U Hercegovini ih je najviše. Nekoliko stotina po svemu neobičnih prezimena stalna su inspiracija šaljivdžijama. I kada su davana činjeno je to na šaljiv, posprdan način. Čitave familije nose i dan-danas pečat prkosa vlastima Austrougarske, koja je na anektirane prostore htjela da uvede svoj, "evropejski" duh.
Legendarni satiričar iz Nevesinja Milorad Čokorilo među prvima je ukazao sugrađanima da imaju toliko smiješna i šaljiva prezimena da se o njima može napisati knjiga. A zaista ih je mnogo, poput Budalica, Bubalo, Burilo, Bjeloglav i Brašnoglav, Bedevija, Čečerina, Guzina, Grizlo... Raspoređujući dužnosti, Čokorilo je zasmijavao sugrađane čijim prezimenima je posvetio čitavo poglavlje svoje knjige "Može i ovako".
Samo u najjužnijoj regiji RS bi se tako moglo desiti da načelnik općine bude Lažetić, a zamjenici Mutilović i Dangubić, da policijom komanduje Batinić, a javni red kontroliše Remetić, dok narod prilaže žalbe i molbe kod Slijepčevića, da poslove blagajnika obavlja Manjak, a za odbranu i zaštitu bude zadužen Kukavica...
Pomenuti humorista je predlagao da za direktora pilane u njegovom kraju treba postaviti Bukvića, a za šumara Drvendžiju. Po njemu, upravom puteva bi trebao da diriguje Okuka, a mjesto prvog čovjeka lokalnog vodovoda zaslužuje Suša. I zdravstvo je pokriveno. Glavni hirurg je Parović, a asistira mu Buconjić. Specijalisti za uvo, grlo i nos su Nosović, Šmrkić, Gluvović i Bjelogrlić, internista je Grčić, a očni ljekari Škiljević i Ćorić. Ortoped je Kostić, a glavni ginekolozi Kuljić i Babić.
Kako se u Nevesinju uvijek dobro jelo, smatrao je da ne bi bilo loše da se otvori i narodna kuhinja u kojoj bi radili Krtolica, Salatić, Koprivica, Skorup, Supić, Biberović i Kašiković. Za meteorologe je predlagao Prorokovića i Gatala, koji bi blagovremeno obavještavali građane preko radija na čijem čelu bi trebalo da bude Tepavčević, sa spikerima Tepurićem i Vikalom. Za međunacionalne odnose sa Bošnjacima bio bi zadužen Pašajlić, a sa Hrvatima Papić. "Zalagao" se za samo jednu partiju, čiji bi lider bio Šarenac.
Kažu da hercegovačka prezimena prave velike probleme matičarima prilikom vjenčanja. Priča se da je pop venčavajući dvoje negdje u Hercegovini upitao:
"Mirko Raguz uzeo Miru Zaguz. Ima li tu kakvih smetnji?"

"Nema."

"E, pa kad nema, onda vjenčavaju se rab Božji... i raba Božja... Srećno vam bilo."
Po Hercegovini ima i prezimena čiji je korijen izveden od imena kakve životinje. Vučjih je najviše (Vuković, Vukić, Vukajlović, Vukoje, Vukanović..). Ima i zečjih (Zečević, Zečić, Zekić, Zeković), ali i srnećih i medvjeđih. U brdima kod Trebinja postoji selo Miš i u njemu prezime Miš.
"Bili smo najvišnje stočari, pa su brojna stočarska prezimena, najviše je govedarskih i kozjih: Govedarica, Rogač, Kravić, Junac, Kravljača, Volić, Teletina, Kozjak, Kozić, Jaredić... Bog me ubio ako se kod nas neko ne bi prezivo i Simentalac da se za tu vrstu govečeta prije znalo. Nije se, srećom, znalo ni za merino ovcu, pa se niko ne preziva ni Merinac. Ali, zato ima prezime Pramenko", veli Šćepan Aleksić, publicista iz Bileće.

(Autor Redakcija Dnevni Avaz)

Mido Krkic, golgota jednog kosarkasa

Prije nekoliko nedjelja kada mi se na blog javio Midhat (Mido) Krkic, moj drug iz studenstskih i kosarkaskih dana, osjetio sam radost i uzbudjenje koje sobom nose susreti sa prijateljem nakon dugogodisnje pauze. 
Iz njegovog prvog pisma saznajem da je Mido u ratu prosao golgotu logorasa u Omarskoj i Manjaci.
Njegovo pismo je pisano meni, ali na moju molbu, Mido pristaje da ga objavimo.
Svaka Midina izgovorena rijec ima posebnu tezinu zbog iskustva kroz koje je prosao ali i zbog njegovog odnosa prema akterima.
Stradalnik Mido Krkic ne dozvoljava da ga ispuni mrznja.
I to ga, i pored svih uzasa kroz koje je prosao, cini pobjednikom.

Zato vam, uz Midinu dozvolu, nudim nasu nedavnuu prepisku uz novinske isjecke o nasem nekadasnjem zivotu, koje je Mido, uz pomoc svoje supruge, uspio izvuci iz pakla.
******************

Mido Krkic, stoji drugi s desna

(04.04.2012.)

(1973)

Eeeee moj Canak,

ne znam odakle da pocnem jer ako krenem onih zadnjih 20 g, previse boli, tuge i razocarenja. Zivot se jednostavno poigrao sa mnom. Uzas koji sam vidio i sto sam dozivio je urezan za sav zivot. Previse boli, ali evo pokusat cu.
---------------------
Ja, po obicaju, naivan, siroka srca, stojim s prijateljima u kaficu, kada ono vani dvojica prebise jednog momka. Policajac u kaficu ne reagira, pa ti ja izadjem i potjeram ovu dvojicu. Jedan se, izgleda sjetio da ima pistolj, pa ga izvadi prema meni. U tom momentu i moj haver, visok 1,5 m, izvadi pistolj. Ja ostadoh zaprepasten. Ovaj momak ode uz odgovor da radi sve u dogovoru sa policijom, a onog momka su tukli jer je Hrvat,hm.
Pitam ti ja svog havera, otkud tebi pistolj? Ma znas .........
Uskoro pocinje haos u Prijedoru, mrtvi po ulicama, odvodjenje u logore. Svi prijatelji mi rekose (indirektno) da im je religija na prvom mjestu. Pa tako pored sve muke i provala, odvedose me u logor Omarska.
Ne bih da ti pricam detalje jer su previse bolni. Poslije Omarske vode me (nas ca 1500) polu- ziva u logor na Manjaci.
Sva sreca sto se logor Omarska zatvorio, jer sam bio u grupi 3, "razmjena"-prevod-grupna likvidacija-.
To mi je rekao inspektor Zoric Miroslav, kao i to da mi ne moze pomoci. Naredbe zlikovaca su se morale slusati. Cekao sam samo nocno prozivanje, jer se grupa odvajala samo noci u kamione i odvozila.......(zajednicke grobnice)

----------------------------------

Odlaskom na Manjacu moje sanse su bile vece ali su me i tamo vodili dva puta na ispitivanje. Kada covjek pomisli da su mu sanse vece, jer su rekli da nas u decembru prebacuju u Hrvatsku, eto ti belaja. Uhvati me dezinterija pa sam spao na 64 kg. Jedan me pitao, koliko sam godina u penziji, a ja mu odgovori, meni je samo 39 godina. Uh izvini, uzviknu covjek,hahahaha.

Nije to nista strasno. Bio sam na samrti. Doktori nisu imali lijekove, ali su obecali da, ako prezivim 20 dana, da ce doci sa lijekom. Dosli su nakon 20 dana, ali bez lijekova,hm. U to vrijeme nisam mogao stajati na nogama. Nisu ocekivali da cu prezivjeti tih 20 dana.

Znas moja supruga je borac, pa sa svojim tatom (pukovnik u penziji) uspijeva da me izvadi iz logora 15 dana prije nego ce konvoj krenuti. Dr. Sajma (moja bliza rodica) dolazi da mi pomogne (tajno-normalno). Uskoro stize novi problem jer hoce da me ubiju neke komsije koje su izgubile nekoga u ratu. Cim sam mogao na noge odlazim sa suprugom u UNHCER i pri povratku srecem Prleta (Dragana Tosica). Kada bi svi bilo upola kao Prle i njegov brat Dr. Dragan, bio bi raj na zemlji. Ponudio mi je pomoc, ali ja sam imao cilj izaci sa UNHCER-om. Sreo sam i Emira Ibrahimbegovica, koji mi rece da mu je Skaka (kosarkas) rekao, da sam bio u logoru jer sam bio kapetan zeleni beretki, hahaha. Sada bacim salu na taj racun-daj mi potvrdu, mozda sam sada i general, da trazim penziju.
Skaku sam poslije sreo u Puli, jer sada tamo odsjedam svake godine, ali mu nikada nisam prigovorio. On je ipak meni draga osoba, jer sam ga gledao kako odrasta.

-----------------------

Kada je Prle umro, dosao sam u BL. i sa Dr. Draganom ostavio loptu na njegovom grobu. Dr. rece da ce je ukrasti, a ja mu odgovori da bi i Prle to volio - ali da je iskoriste i igraju kosarku.
Preskacem dosta toga, da bih dosao do sustine.
Prebacen sam u Svedsku, gdje su otpoceli lijecenje. Nista nemamo, ni u lijevoj niti u desnoj ruci, ali odlucni da krenemo od nule. E sada zamisli da sam 3-4 godina zivio kao biljka i stalno bio pod uticajem sedativa. Nisam mogao niti pricati a da se nasmijem, to sam vec zaboravio. Dijagnoza PTSS ali je bilo nesto teze od toga, jer nikako da krene na bolje. Nakon 4 godine, bacam sve lijekove i krecem sa kosarkom, trcanjem, treninzima. Nisam se razdvajao od kosarke. To mi je spasilo. Ovde sam trenirao sve nivoe pa i prvu saveznu ligu. Inace sam savezni trener.

---------------------------

U Bosnu ne idem vec par godina. Sve me boli, nista pozitivno, samo me nabijaju negativnom energijom.

Kazu - a lazu. Svi se odrekose imena, JUGOSLAVIJA, a meni lomili kosti da hocu da srusim to ime. Pa sada kada je sve proslo, kazem svim koji su me mucili; vi mozete biti sta hocete, ne zamjeram vam, ali ja sam JUGOSLOVEN, Jugoslovenski Bosanac.
Nemam pravo da sudim druge, ali imam pravo da budem normalna osoba i da sam odredjujem tko sam i sta sam.

Bio sam kod kuma u Srbiji-Indzija; nakon 26g. smo se vidjeli. Svi zele da pisem knjigu ali moj bol - je moj bol, moje razocarenje - je samo moje...
-------------------

Ne mogu vise o tome. Sada malo pozitivnije.
Djogica ( iz KK Bosna) sam sretao par puta, cak smo se cesto culi telefonom...
Sa Djogicem sam isao na kurs da dobijemo potvrdu da imamo pravo drzati kosarkaske kurseve.
-----------------

Supruga i ja smo kupili stan kraj mora u Premanturi (Pula) sa pogledom na more i kampom ispod terase.
Ove godine smo kupili i manji gliser jer sam dobio unuka pa se morao gumenjak zamijenuti.
Svedska-Pula je moja destinacija.
Pula: Jedne godine, kada su trebali ispasti, uspjeli su me zadrzati pa sam imao pune ruke posla da opstanu. Toliku sam cijenu rekao, nadajuci da ce odbiti ali oni ...
Nije za mene vise taj mentalitet, gdje mozes sudiju kupiti skoro za nista i ...
Od prosle godine, zbog zdravlja, sam u penziji (posljedice stresa, stitna zlijezda......) pa cu vidjeti da li cu nastvaiti sa kosarkom.
Nude mi neke ekipe, ali mislim da se u tom rangu ne igra kosarka.
Do slijedeceg javljanja cu ti pripremiti slike, sto je moja supruga iznijela iz BL.
Sopen je uvijek volio da mu se kaze da je najzgodniji. Pozdravi ga. Majk, za njega sam znao da je preko bare. Gdje Mila -Milasinovic Dragoljub-?
Uh, jesam se raspisao. Ovo ti je zbrda-dola.

Pozdrav od Mide
----------------------

(04.04.2012.)


Mido moj,
na poslu sam, u kancelariji. Citam, a suze teku. Nije mi ni bitno sto to drugi vide.
Zamisljam te , Mido moj, i svu tvoju patnju.
Ni ja nisam lijepo prosao u Banjaluci. Nisam se htio uklopiti. Nisam mogao okrenuti ledja prijateljima, otpustati prijatelje, bombardovati Hrvatsku... Zbog toga sam postao cilj. Moja golgota, koliko god da je velika, ne moze se porediti sa tvojom.
Zao mi je do neba sto si prosao kroz sve to. Ti to nisi zasluzio. Jedino sta mogu reci, ako ti je iko ista uradio u ime nacije kojoj pripadam, nije to bilo u moje ime i uradio je to i protiv mene, jer ti si bio i ostao moj prijatelj.
Pokusavam, i kroz blog da, i pored svega kroz sto smo prosli, koliko god mogu zracim pozitivnu energiju, jer to nam je jedini izbor.
Procitaj na blogu, ako ti se da i imas vremane, i doznaces dosta toga i o meni i mojoj porodici.


Vidim da i iz tebe i pored svega kroz sta si prosao, zraci nada i pozitivna energija. Drago mi je sto je tako, jer tako pomazes i sebi i onima oko sebe.
Nema nam druge opcije.


Spominjes Pulu kao jednu od svojih destinacija. Mozda nam se jednog dana i posreci pa se sretnemo u tom kraju svijeta. I  Kopanja, koji zivi u USA (sjecas se kosarkaski sudija), ima stan u Puli. Tu provodi ljeta, a sprema se i da potpuno preseli.
Inace s ove strane bare su, od kosarkaske raje: Angel, Majk, Bojer, Kopanja, Sopen, Said, Blaki (Juric), Fuad i .... Ima nas citav tim i u vezi smo jedni sa drugima.
Sa pok. Draganom Tosicem sam bio i ovdje kada je posjecivao sina. I sa Prletom sam bio prije njegove smrti u Banjaluci.
Ti ljudi su iznijeli cist obraz iz rata.
Mido, ovo sto si napisao treba objaviti. neka ljudi citaju. Neka znaju. Ti nikoga ne napadas, ne osudjujes nikoga - vec ljudske zlikovce.
Ako pristajes , objavio bih to na blogu bas ovako kako si napisao. Kao i sve drugo sto zelis da izidje iz tebe...
Javi mi sta mislis o ovom prijedlogu.
Skupi slike i posalji.
Necemo prekidati...
Pozdravljam te, druze moj.
I tebe i tvoju porodicu.
Canak
-------------------------

(06.04.2012.)

E moj stari druze, nisam jos krenuo da trazim slike jer me temperatura obori u krevet. Jucer sam trebao ici kod unuka, ali sam ostao kuci dok me ne prodje ova gripa.
Ovo sto ti kazes, kaze mi i kum ali ovako- ne mogu da shvatim da je moj narod mogao to tebi da uradi-.
Evo dajem i tebi isti odgovor.
Mi smo isti narod i ja nikada necu prihvatiti da su ljudi podjeljeni po nekim vjestacki stvorenim nacijima.
Razlika izmedju ljudi i zivotinja je sto ljudi imaju slobodnu volju a zivotinje reaguju instinktom.
Svi smo mi jedan narod na ovoj planeti a podjele su dosle zbog podjele vlasti i moci. Ja pripadam tebi kao i svima.

Ako bih mrzio i zelio osvetu, poceo cinit zlo kao sto radi zla strana ovog svijeta onda bih mogao reci da su ovi u logoru uspjeli.
Oni su me mucili i psihicki unistavali da bih poceo tako da mislim; da mrzim, okrecem ledja drugima kao sto su meni okretali zbog imena...
Sada kazem otvoreno: niste uspjeli jer ja jos volim ljude i nikada se necu odreci dobrih ljudi jer ja ne pripadam nicijoj naciji, ja pripadam ljudima dobrog srca.

U tom zlom periodu najteze mi je padalo sto me djeca nece zapamtiti (tada su imali 5,5 god. i 10,5 god.) i jedina mi je zelja bila da ih sretnem jos na par minuta da im kazem koliko ih volim.
Vidis, ta zelja mi se ostvarila. Dobio sam vrijeme i vjeruj mi znam ga iskoristiti. Ne odvajam se od njih (26 god. i 31 god.).
Cesto im kazem da ih volim i u tome uzivam. Ozenili su se, ali sam uvijek tu, blizu ...

Canak ne treba meni da govoris, kakav si jer nikada nisam ni sumnjao u ljude kao Sopen, Bojer, Majk, Angel, Res, Kopanja.................Takvi ljudi kao sto ste vi , moj kum i mnogi drugi daju mi potvrdu da mislim, radim i zivim na ispravan nacin.

Ma jos cu se raspisati, hahahahahah.
Kako se cesto cujes sa Kopanjom da ga nadjem u Puli. Sredinom maja sam u Puli.
Da ono mjesto kraj Pule nije MEDULIN. Sa terase vidim Medulin, otok Cres- Mali Losinj.
Nemas pojma kako bih volio da se vidimo.
Pozdrav do slijedeceg javljanja i normalno pozdravi sve s kojima se cujes.
Mido
 
**************
(07.04.2012)
 
Ma sto se pisanja tice, vidis da sam napisao bez nekog redosljeda, pa bi mozda to izgubilo smisao. Kopanju cu sigurno da nadjem u Puli, posto idem u maju i ostajem do kraja septembra. Nego nisi mi rekao, da li je ono Medulin?
Ma vidimo se sigurno.

Ono sto napisem stojim iza toga jer ne pisem sta su drugi rekli. Pisem ono sto sam dozivio, vidio svojim ocima i cuo svojim usima. Mozes da radis sta hoces, ali mislim da bi ti trebao poslati malo bolje slozene rijeci. Kada pisem o tome, izgubim se, jer toliko toga ruznog nadolazi.

Ma toga ima, da je malo i jedna knjiga. Slobodno radi sto mislis da trebas ali ne bi volio da se netko nadje uvrijedjen. Vidim ti na stranici da se neka zena vec uvrijedila zbog razlicitog misljenja pa.....
Kao god ti zelis.
Evo jedna od prica:

Rat. Zvono na vratima. Kada sam otvorio, prepoznam covjeka. Pita me -gdje ti Doberman-(tada sam imao Dobermana sa kojim sam se takmicio po Evropi -3 mjesto u Nirnbergu na svjetskom prvenstvu). Sva sreca on je vec bio u Srbiji. Odvodi me u policiju a tamo srecem sve koje znam. Neki okrecu glavu, neki pridju i pitaju -otkud ti ovde?- Sada cemo mi to rijesiti-, ali....... Ja zavrsim u Logoru.
Godine1999. dolazim u Prijedor i sretem tog covjeka. Covijek je gladan, zedan,  djete nema sta da jede, pa ti ga ja fino sa djetom odvedem na rucak...... Slijedeci moj dolazak je bio da njegovom djetetu donesem od patika i svu garderobu, a on mi kaze -prosli put dijete mi nije htijelo prati ruke jer bi oprao miris pecenog mesa sto si ga castio i molim te nemoj nikome reci da sam ja dosao po tebe, morao sam-.
Kada sam to drugima ispricao rekli su mi da sam lud- kazu, ma ja bih ga........-
Zakljuci sam, sta je bio moj cilj.
Kazu da pita za mene, zasto ne dolazim i ............
Evo saljem ti jos koju sliku
Pozdravi sviju i molim te pitaj Kopanju kada je tamo u Puli.

Stvarno mi je drago da smo ostali ISTI.

Pozdrav Mido

Jedna od polemika Nenada Canka

Mog "rodju" Nenada Canka cijenim zbog njegove hrabrosti da se upusti u borbu u kojoj cesto lici na Don Kihota u borbi sa vjetrenjacama, zbog jasno i ostro izrazenog stava i upornosti da ne odustane. Naravno da ja ne mogu imati dnevnu informaciju o tome sta radi i govori Nenad Canak, ali mi se cini da je on jedan od rijetkih politicara koje krasi iskrenost i dirktan govor, kao i napor da se politika Srbije otrgne od nasljedstva iz Milosevicevog vremena.
U dijelu odgovora upucenom nekom nepoznatiom kriticaru Nenad Canak na svom blogu komentarise i neke dogadjaje i licnosti i nedavne istorije :

*************

понедељак, 23. јануар 2012.

Hvala Ti, oštri kritičaru, što si mi pomogao da sednem i zapišem ovih nekoliko rečenica koje mi stoje negde na duši već odavno, a nisam imao neposrednog povoda da ih i naglas kažem, sve verujući da bi to moglo biti nezanimljivo, pretenciozno ili, na neki način već, svedočanstvo lošeg ukusa ili samoljublja. No, pošto si me pozvao da se "ispovedim", verujući valjda da će mi to dobra činiti a i otkloniti nedoumice o kojima pišeš, evo, upravo ću sada tako i da postupim.

Govoriš mi o tome da je u redu da se ne predstaviš. Kažeš:

" ... Formalna anonimnost je tu s' razlogom... Ja nisam javna licnost i ne treba mi ta vrsta promocije, a samim tim nisam ni zasticen kao sto vi jeste.. Lako je vama politicarima, svako ima svoj imidz koji neguje u javnosti i svoje pravo lice koje krije... "


Prvo, da se jednu stvar razumemo: Ja sam čovek koji se već dvadeset i dve godine bavi politikom, javno, pod svojim pravim imenom i prezimenom, stojeći iza svojih ideja i reči svime što umem i imam. Dakle, možeš me slobodno nazvati i političarem, ma koliko je ta reč u zadnje vreme dobila pogrdni prizvuk. Medjutim, opštost tipa "svi ste vi političari isti" je nešto na šta ne mogu i neću da pristanem. Ja nisam "jedan od političara koji su svi isti", nego sam Nenad Čanak, čovek sa svojim uverenjima i zalaganjima, svojim slabostima i manama, sa stvarima koje sam ili nisam uradio u životu, te ne želim i ne pristajem da budem stavljan u nekakva "opšta" mesta "korumpiranih političara koji gledaju samo svoje dupe" i ništa drugo ne rade osim što "zamajavaju nesrećni narod". Dakle, pristajem na apsolutno svaku kritiku meni i ni na jednu upućenu nevaljalom opštem političaru. Pristajem na sve iza čega stoji argument i ni na šta što je posledica propagandnih poluistina i direktnih podmetanja kao i proizvoljnih tumačenja mojih, inače veoma preciznih, životnih i političkih stavova.
Zaštićenost, koju spominješ, nemam, barem ne na način kako bi to bilo normalno u demokratskom društvu. Jedina zaštita koju mislim da treba da imam je zaštita za izgovorenu reč i stav o društvenim pitanjima. Druga zaštita mi i ne treba jer se ne bavim ničim drugim za šta treba imunitet pred zakonom (za razliku od, seti se, Šešeljevih batinaša koji su poslaničke knjižice koristili kao zaštitu pri pravljenju privatnih zatvora u kojima su prebijali ljude uterujući dugove. Da li Ti ime Čeko Dačević pali lampicu?).
Prvi primer: Kada sam Ilić mr Velimira u Narodnoj Skupštini prozvao za štetočinstvo, javno je izjavio da sam Skupštinu došao "vidno našmrčen" tj. pod uticajem narkotika. Odmah sam otišao u bolnicu gde su mi uradjeni testovi na narkotike, psihoaktivne supstance i pesticide, svi su bili negativni, a tužbu protiv Ilića smo podneli isti dan. Do dana današnjeg, nije održano ni jedno ročište. To je bilo pre četiri godine.
Drugi primer: Kada je Šešeljeva desna ruka, radikalka Maja Gojković, po zlu poznata zbog ratnog huškanja devedesetih i drugim "patriotskim" aktivnostima postala gradonačelnik Novog Sada 2004. godine, prvu sledeću februarsku nagradu grada Novog Sada je dobio penzionisani novinar lista Dnevnik, Rodoljub Malenčić, koga sam iz publicističkog opusa zapamtio samo po napadima na Ligu Socijademokrata Vojvodine i mene lično 1990. godine, u vreme kada je taj isti novosadski list Dnevnik posprdno nazivan "Politikin Zabavnik" jer je objavljivao takav tip poslušničkih gadosti koje čak ni dnevni list Politika (u to vreme najoštrija medijska sablja u Miloševićevim rukama) nije hteo da objavi. Dakle, kada sam, pozvan da prokomentarišem taj dogadjaj, rekao da je to sramota za Novi Sad da 2005. februarsku nagradu grada dobija Miloševićev ratni huškač, munjevito sam tužen i munjevito osudjen da dotičnom isplatim zamašnu sumu novca na ime duševnog bola. Kada sam posle nekog vremena, gostujući u jednoj TV emisiji spomenuo taj primer kao primer obračuna onih za koje sam mislio da su "poražene snage" sa nama koji smo ih uplašili 2000. godine, usledila je ponovna tužba i ponovna presuda i ponovo suma koju sam morao da isplatim toj osobi, ponovo zbog duševnog bola. Ne bi me začudilo da me i ovaj tekst opet košta neke tužbe.
S druge strane, nikada kada sam bio vredjan i kada se lagalo o meni, nije bilo tako brze i efikasne reakcije. Pre dve godine sam čak jedan sudski spor i dobio, protiv lista Kurir, presudjeno je da mi isplate neki novac (koji sam već i obećao jednoj humanitarnoj organizaciji, kao što je red), i ništa. Presuda nije izvršena, a list i dalje izlazi. Meni je istoga dana kada mi je bilo presudjeno stavljana sudska zabrana na platu i ostajala do namirivanja kompletnog iznosa.
Ko je onda u ovoj zemlji zaštićen, oštri moj kritičaru?
" ... Prica je napisana, uloge su podeljene, samo malo promenite svoj imidz od slucaja do slucaja (po potrebi mozes biti i surovi kriticar ostrog jezika, i simpaticni muzicar vedrog duha - uvek spreman da nesto odsvira.. sve po potrebi).. "


Po kojoj potrebi? Za muziku sam se školovao, godinama i živeo od nje. Diplomirao ekonomiju, radio sa računarskim mrežama, bavio se marketingom. Bio i padobranac i motoraš. Jedino me politika nikada u životu nije interesovala, do devedesetih. Tada već nisam mogao da izdržim a da se ne pobunim protiv Miloševićevih kabadahija koji su preko noći počeli da „dele pravdu“ i uništavaju sve ono što je bio i vrednosni okvir i ljudski identitet i mene i moje okoline. Organizovali smo antiratne proteste bez ikakve podrške od bilo koga, lično sam bio desetinama puta hapšen, prebijali su me na ulici, pretili mojoj okolini, ostao bez posla, nasilno mobilisan za vreme Vukovara i sve za platu koju Ti sada tako olako uzimaš u usta: Da mogu da se ujutro pogledam u ogledalo. Pogledati sebe u oči veliki je ispit, i znam mnoge koji su na njemu proteklih decenija pali. Ja nisam.
Znaš li zašto onda danas sviram vesele pesmice po zabavnim emisijama? Pre dvadesetak godina, postojao je niz političkih emisija, suočavanja, debata. Recimo, 01.11.1990. sam imao jedan takav duel na TV Studiju B u kome mi je protivnik bio Vojislav Šešelj. Bio je brz i opasan. Prepun debatnih trikova i ubojitih dedukcija. Imao je sposobnost da u istoj rečenici demonstrira i akademsko promišljanje i uličarsku drskost. Uspeo sam da mu se suprotstavim i to mi je dalo kredibilitet daljih nastupa i političku poznatost. Ljudi su me posle toga nedeljama pozdravljali na ulici, ili u me napadali, ali politički stav je bio cenjen, i brojao se.
Koliko znaš emisija na bilo kojoj od desetina televizija koje nas danas zasipaju šarenilom u kojima bi to moglo da se ponovi? Već dugi niz godina, kada god me zovu u neku emisiju, skoro redovno kažu „... ali, mi ne bi ništa političko. Treba to da bude jedna ljudska, obična priča, šta volite, čime se bavite, o kuvanju, muzici, ...“ Samo ne o politici. Politika je štetna, ona loše utiče na rejting emisije, političke emisije nemaju nikakav šer, narod se polarizuje, treba tražiti teme koje prolaze. A šta prolazi? Naravno da je prijatniji prizor golonoga voditeljka nego goloruki narod. Naravno da je manje opasno za gledanost golim grudima na sagovornika nego na isukane bajonete.

Šta bih trebalo da uradim? Da kažem da neću da učestvujem u emisiji koja nije isključivo politička? Onda bih sedeo kod kuće, mrzovoljno pljuckao na nepravdu sveta u kome živim i možda se jednom godišnje pojavljivao kod Olje Bećković u Utisku Nedelje. To može sebi da priušti spavač kao što je Koštunica, ali on za sobom ima Rusku administraciju i Tamjanski kartel. Ja nemam nikoga.
Znaš li koliko ljudi je gledalo kako sviram emisiji kod Ivana Ivanovića? Skoro tri miliona. Kada sam gostovao kod Jelene Bačić Alimpić? Otprilike isto toliko. Kada predstavim tamburaše sa kojima sviram (pazi, sviram, a ne naručujem pesme), i oslovim ih sa „predstavnici Romske nacionalne zajednice“, publika se smeje, ali i tapše i prihvati i to da sam najponosniji što medju tim ljudima nema ni jednog skinheda ili neonaciste. Radim li time nešto društveno korisno za „integraciju Romske nacionalne zajednice“? Grassroot? Ili kada javno čitam Crven Ban Vuka Karadžića „ ... svadile se pica i guzica, guza pici tijo govorila ... tebe jebu, mene s mudi tuku ...“ i kada milioni ljudi čuju da je TO Vukov srpski jezik a ne „Nož, žica, Srebrenica“, i tapšu i na to ... Ako na samo jedan posto ljudi koji su to gledali ostane traga takvog razmišljanja, to je trideset hiljada ljudi. Koji će možda razmisliti.
Jer, kako se drugačije suprotstaviti melodiji koja odzvanja kafanama u Republici Srpskoj „ ... Nov Pazare, novi Vukovare, a Sjenice, nova Srebrenice ...“? Melodiji koja je danas pesma, sutra program, prekosutra zločin? A dan posle toga, naše dece nema jer su se kud koje razbežala, sva ona što nisu izginula.
Stavio si u post i ovaj citat skinut sa neta:
"Canku zameraju i što je njegov kum Nenad Opacic, covek sa kojim je saradjivao prilikom organizovanja višemesecnih antirežimskih demonstracija u Novom Sadu 1999. godine, osudjen kao glavni organizator prodaje droge u Novom Sadu, povezan sa Zemunskim klanom."


Ne zameram Ti, sličnu stvar si mogao da nadješ i na Wikipediji i na drugim mestima na netu. Ali, vidi kako tu zaista stoje stvari: Moj kum se zove Miodrag Kostić i njega sam upoznao davnih godina kao najbližeg saradnika Zorana Djindjića i Direktora Demokratske Stranke. Nenad Opačić je čovek koga je Miodrag poznavao od ranije (obzirom da su bili oženjeni dvema sestrama) i koji je odradio sa svojim ljudima obezbedjivanje Zorana Djidjića kada se on posle bombardovanja 1999. vratio u Srbiju iz Crne Gore. Pošto smo u to vreme organizovali svakodnevne proteste u Novom Sadu i imali stalne pretnje oko incidenata koje bi režim mogao da napravi i time obeshrabri gradjane da dolaze na naše skupove, trebala nam je pomoć u sprečavanju incidenata. Samo je Opačić pristao da nam da obezbedjenje skupova (dakle, ne mene ili nekoga od nas, nego skupova, dakle gradjana) i time spreči moguće izgrede. On i ja nikada nismo bili ni u kakvim drugim ni poslovnim ni porodičnim odnosima. Kada su mi kao predsedniku Skupštie Vojvodine došli tadašnji rukovodioci MUPa da mi kažu da imaju saznanja o trgovini narkoticima, insistirao sam da se postupi striktno po zakonu i to u najkraćem mogućem periodu i imao sam samo jedno pitanje, a to je, zašto su uopšte došli kod mene umesto da rade svoj posao.
Dakle:
Meni se (prema navodima citata) zamera, što je čovek u Novom Sadu koga poznajem, a za koga se saznalo da je blizak Zemunskom klanu i trguje narkoticima, uhapšen čim se to saznalo?
A, šta bi sa pitanjem: Zašto se nikome u Beogradu (recimo, Čedi Jovanoviću, i još po nekome) ne zamera što su poznavali ljude iz Zemunskog klana i JSO, od Spasojevića i Legije pa nadalje, koji nisu bili uhapšeni sve dok nisu ubili Premijera, iako nisu bili bliski Zemunskom klanu, nego su BILI Zemunski klan?!?
Ili mi se zamera što nisam hteo da lažem da ne znam ko je Nenad Opačić i da nipodaštavam ono što je učinio za bezbednost opozicionih protesta tog vremena, za razliku od onih koji su na brzinu oprali ruke od svega, srušili zgradu u Šilerovoj i nastavili političke karijere čistunaca kojima niko ništa ne sme da zameri.
Što se Wikipedije tiče, u par navrata sam ispravljao unetu neistinu o navodnom kumstvu, na kraju sam digao ruke. Nekome treba ta netačnost pa je stalno dopisuje.
Kažeš mi i da nešto ne razumem. Evo, citiraću Te:

„ ... Ti i ne sanjas koliko puta sam pokusao da ukazem odgovarajucim organima ili pojedincima iz struktura vlasti na krsenja zakona kojih sam bio svedok (uglavnom u radu drzavnih sluzbi).. Znas koliko njih se potrudilo da to razresi/spreci/obelodani/istrazi?? Nijedan! Obican gradjanin nema kome da se pozali licno, osim ako nije s' nekim blizak. Zvanicnim putem kroz institucije sistema ide sporo ili nikako, kao da nikog ne interesuje korupcija, drzavni kriminal i sl. Valjda su svi isti, pa solidarno stite jedni druge da ne bi jednog dana i oni dosli na red??? ... „


Kucaš na otvorena vrata. Svaka Ti je na mestu, ali postoji jedna logička greška na koju moram da Ti ukažem. Ta greška se sastoji u tome što Ti mene posmatraš kao nekoga iz vlasti ko po definiciji mora da brani vlast, njene postupke i funkcionisanje. To, jednostavno nije tako.

Mi smo Vladu Mirka Cvetkovića podržali zbog tri stvari: Okončanje saradnje sa Haškim tribunalom, Beli Šengen tj. vizna liberalizacija i usvajanje zakona po evropskoj agendi. Borba protiv korupcije, borba protiv kriminala, borba za zapošljavanje se podrazumevaju. I, šta se dogodilo? Sa Hagom je saradnja završena, to više niko skoro da i ne pominje. Vizna liberalizacija je obavljena, i to se više ne pominje. Skoro dve stotine zakona je usvojeno u skladu sa evropskim zakonima, i to je u redu. Ali, ostalo je više nego zakočilo. Evo, recimo, pre nekoliko meseci sam postavio jasno poslaničko pitanje: Kako u sekularnoj državi, policija kao državni organ može da ima krsnu slavu? Po zakonu, trebalo je da dobijem odgovor u roku od 15 dana, nisam ga dobio do sada. Kada sam pitao predsednicu Skupštine, rekla mi je da će Skupština ponoviti pitanje. I ništa. Odgovor nikada nisam dobio. Valjda da se Ivica ne naljuti što ga pitam stvari o kojima će morati nešto i konkretno da kaže. Isto je i kada pokušaš da pitaš nešto u zdravstvu ili bilo gde. Znam da se ponavljam, ali, bez velikog spremanja, teško da će se tu nešto dogoditi veliko. A to spremanje počinje lustracijom a ne Strankama Ruskih Službi, njihovim derivatima i moskovskim nacional socijalnim demagozima.

Nadam se, oštri moj kritičaru, da sam barem malo odgovorio na neka od pitanja koja si mi postavio. Nadam se da ćeš mi davati još šansi da objasnim svoje postupke, važno mi je da znam da, ako imamo neko razmimoilaženje, ono leži u pravom razlogu a ne u nesporazumu ili poluistini.

Uostalom, tome bi Twiter trebalo da služi.

Sretan Uskrs!

Svim ljudima katolicke vjeroispovjesti zelim da danasnji dan provedu u dobrom drustvu, zdravlju i veselju.

Dario Džamonja: Vrabac

Prije dvadeset godina u Sarajevu je otpoceo uzasni rat koji je odnio stotine hiljada ljudskih zivota i koji je trajno obiljezio nase zivote. 

Prije dvadeset godina u tom je gradu jedan ubica pucao u svatove zato sto su nosili zastavu koju nije volio.
Prije dvadeset godina otpocela je neljudska opsada i ubijanje tog grada.
Ni dvadeset godina kasnije, prezivjeli stanovnici zemlje koja je dozivjela stasni rat ne zive mirno...

Umjesto rasprave o tome sta je uzrok a sta posljedica; ko je poceo a ko zavrsio, predlazem da procitate ovu lijepu pricu Daria Dzamonje i osjetite duh Sarajeva koji je prezivio opsadu i rat...

****************************

(Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći.)

“De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama”, rekao sam mu. “Nigdje ne žurimo.”

On se nije obazirao:

“Neću da mi se u šetnji do čaršije prišljamči neki šupak, pa da me gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj žurbi”, objasnio je.
Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjećivalo da šepa, a, uostalom, davno su prošla ta vremena kad su Šeleta-Vrapca prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na piće…

Šest godina Foče je učinilo svoje.

Sjećam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije…

Saraj je još uvijek držao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Doduše, prorijeđena. I radnici i lopovi su sreću potražili u Njemačkoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu rođenu tamo koja nisu ni govorila naš jezik, a drugi su istrunuli po zatvorima, zaglavili u obračunima sa većim mangupima od njih ili, što je bilo najponižavajuće, radili. Poštene, teške poslove.

Pucali smo remija i nismo obraćali pažnju na visokog frajera, koji je stao za šank i poručio špricer. Avdo je pošao da pravi svoj uobičajeni špricer: pola vina – pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavši jezikom: “Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo “ksss” sode?”
Avdo je taman bio zaustio nešto kao “nećeš ti mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, učiti kako se pravi špricer”, a onda mu je pogled pao na “papkovu” nadlanicu, na tetovažu vrapca (koji je više ličio na mršavu kokoš) i viknuo: “Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?”

Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac.

Kratko ošišan, upalih obraza i smršao, sa tamnim kolutovima pod očima svojstvenim bubrežnim bolesnicima. Raširio je ruke kao da bi zagrlio cijelu kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu nepoznatim (oni su za njega čuli, kako da ne. U stvari, slušali su i naslušali se priča i priča, a sad “ovo”).

Oni su se isparili poslije par pića, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se baš nisu nešto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u šali, a pola u zbilji, rekao: “Nemoj, sreće ti, da neko počne šuplju: kao da je jučer bilo kad smo… ili: sjećaš li se… i, ne daj bože: pa, zar je već profuralo šest godina.”

Dok sam obračunavao nezavršenu partiju remija, još nekolicina je zbrisala.
Imali su i razloga: njihovo svjedočenje je Vrapcu zakačilo barem jednu “kuku” na grbaču.
“Htio bih te nešto zamoliti”, rekao mi je kad smo pišali:
“Reci.”
“Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana. Znaš, Belma ne zna da sam izašao. Neću da banem – i zbog nje i zbog sebe. Saznaće od nekog da sam vani, pa da joj dam vremena da se pripremi.”
“Nema problema za to. Nego, što se tiče Belme, ja ti garantujem…”, počeo sam da serem k’o grlica, mada sam znao ko ju je sve posjećivao u “njenom” stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo:
“Ne seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja.”
* * *
“Sredio si ovu rupu”, konstatovao je kad smo ušli u moj stan.
“Nisam ja. Žena.”
“Jah! čuo sam da si se oženio… a i rastavio. Zašto?”
“Rakija”, kratko sam odgovorio.
“Nemoj mi reći da je toliko pila”, zajebavao se. Onda se uozbiljio: “Imaš i curicu? Ima li šanse za vadionu?”
“Jebi ga, nema.”
Zavalio se na kauč, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i njega. On je odbio:
“Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti…”
“E, kad bih mogao! Lako je reći spavaj, a, ovamo, kako god se okreneš, gdje god kreneš, neko te, nešto handri…”
“Onda se pravi da spavaš. I to je bolje nego da dumaš kurcu.”
Uzdahnuo sam i pomislio: “Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar znaš zašto si ležao, a sutra ćeš obići dužnike ili mjesta gdje si zašlepao lovu i tozla i duškati ostatak života. A, mene su guzili šest godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao.”
“Pokušaću”, slagao sam. Znao sam da neću sve dok je i zadnje kapce vinjaka u flaši.
Prije nego što se okrenuo prema zidu, Vrabac je rekao: “Samoća – ona je najgora. Razbuca te k’o svinja masnu krpu”, i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se u glavi vrtio neki stari, isprekidani film:
…Vrabac, u bijelom lanenom odijelu, svilenoj košulji na kojoj se ističe crni Browning 7.65, koji drotovi s kojima sjedi i “ne primjećuju”… ja, u preuskim farmerkama, košulji “lepo stoji partizanska bluza” sa američkom zastavom na rukavu, u bašti Tilave naručujem još jedno pivo, iako sam (ili baš zato!) već dužan četiri… opet Vrabac, na otvaranju svog restorana, “lep kao greh”, visok i vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri, nego mu pada na čelo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave, pozvani gosti stavljaju lovu “na tacnu” – priča se da je skupljeno 140.000 “mara”… ja za šankom radim na flaši Martela i živo mi se jebe, jer je Vrabac osoblju, još prije otvaranja, obznanio da moja lova ne vrijedi u njegovoj kafani… zrnasta fotografija u Večernjim novinama i tekst: Uspješnom akcijom radnika sarajevskog SUP-a, u neuspjelom pokušaju bjekstva uhvaćen je Muhamed Šehović Vrabac…, na fotografiji se ne vidi da su mu obje noge slomljene, u tekstu ne piše da su ga drotovi tri dana “ispitivali” telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je skočio kroz zatvoren prozor na trećem spratu i nekako se dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naručiti jelo, koje se još pušilo na stolu kad su ga opet spengali… prelazim pješački prelaz kod Alipašine džamije u zagrljaju sa ženom, a onda se u istoj sekundi okrećemo jedno drugom i stojimo nasred ulice ljubeći se, a vozači ne trube i “ne jebu nam majku”, nego plješću…
Sve te slike gore kao žeravica u mom “projektu” i treba mi bar kap razgovora da ih nekako ohladim: “Šele, spavaš li”, pokušavam?
On samo mrmlja: “Pun koš crvi, pun koš mravi, ko se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi…”
* * *
Nisam bio u pravu kad sam mislio da Vrabac ima zašlepane love – ako je i ima, sve su to advokati i Belma “raspuhali”.

U muriji je završio grafičku školu (koju je započeo bog-te-pita-kad) i sad se zaposlio u Oslobođenju, šepuckao (jedna noga mu je ostala kraća poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati, “radničkim autobusom” dolazio i odlazio s posla, svraćao do Saraja na špricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira nešto veliko, nešto “pravo”: “Znaš li ti koliko Oslobođenje ima zaposlenih? Znaš li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i šta-ti-ja-znam…”, bulaznili su…
Davno je prestao živjeti s Belmom. “Bila je loša investicija.”, pokušao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju. “Izvukao sam od nje – bolje rečeno uvukao sam u nju – sve što se moglo.”
Ali, ništa nije bilo smiješno u pokretu kojim je prstima začešljao prorijeđenu kosu, u potpučenim (samačkim) papučama odšepesao do frižidera i bolno se uhvatio za krsta kad se sagnuo da izvadi flašu vina.
“Predao sam papire za Kanadu”, povjerio mi se jednog dana.
“Koji ćeš kurac tamo? Zar ovdje opet ne možeš…?”
“Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da ležim i da primam batine, a ne odlikovanja.”
* * *
Ležim u bolnici i u ruci prevrćem razglednicu Vankuvera.
Piše: “Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći. Ako već moraš umrijeti – nemoj biti sam.”
Bez potpisa. Samo crtež vrapca, koji liči na mršavu kokoš

Roditeljsko pismo

Tekst sam ponovo dobio prije par dana. Vec duze vremena kruzi internetom.
Znam, reci ce neki, srceparajuce!
Znam, jeste!
Ali dok citam, suze same polaze.
Jer, danas je mojoj majci Zori 87. rodjendan.
Jos jedan koji nijemo docekuje bez svojih najblizih.

****************
Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,

Za vas koji znate one koji imaju roditelje,
I za vas koji poznajete nečije roditelje.

Dragi sine/kćeri,

- Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.
- Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
- Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.
- I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me!
- Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no štsi utonuo u san.
- Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.
Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ti ušao u kadu.
- Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu.
- Ja sam tebe naučio mnogo stvari:
pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom.
- Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati.
- Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.
- Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.
- Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.
- I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti.
Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.
- Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.
- Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratiću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.

Volim te sine/kćeri,
Tvoj tata/tvoja mama !!!!

Ostavka predsednika Mađarske zbog plagijata

Zamislite sada da ste ovakvu vijest procitali za nekog od politicara bivse nam zemlje sa Balkana!
Mozete li vi to zamisliti?! Vjerujem, tesko. Jer tesko je i zamisliti da bi se tako nesto moglo dogovriti na Balkanu gdje su se diplome fakulteta, magisteriji, doktorati... u zadnjih dvadeset godina fabrikovali po raznim liniijama - kumovskim, rodjackim, prijateljskim, ja tebi - ti meni, ja tebi posao - ti meni diplomu, ja finansiram skolu - ti meni diplomu, ti meni doktorat - ja tebi zaposlim dijete, ja tebi diplomu - ti meni diplomu...
Kombinacije su nepregledne. Masta nepresusna.
Sjecam se da je prije par godina neki ministar  Republike Srpske optuzen da je falsifikovao diplomu fakulteta na osnovu koje je kasnije i doktorirao. Diglo se malo prasine. Neke novine cak objavljivale i dokaze, ali Ministar ostao cvrst kao stijena. Otresao prasinu i  mozda odradio i drugi mandat. To sad vec vise nisam siguran. Ali znacete vi koji tu zivite da li jeste  ili nije. Nije ni vazno. Vazno je da su i Diploma i Doktorat ostali priznati.
Koliko hiljada je takvih!! 
Ali zato Madjarska, koja nema mora, ima casti i hrabrosti  da smijeni Predsjednika zbog plagijata!
Da li ce  ikada  Austro- Ugarska ponovo uticati na Balkan?!

******************************

Predsednik Mađarske Pal Šmit podneo je ostavku posle afere oko doktorske disertacije za koju je ustanovljeno da predstavlja plagijat. Skupština Mađarske je kasnije tokom dana prihvatila ostavku koju je podneo predsednik Republike Šmit .
"Pošto prema Ustavu, ličnost predsednika treba da predstavlja jedinstvo mađarske nacije i pošto je moja ličnost nažalost postala sinonim za podele ... moj zadatak je da vratim predsednički mandat", rekao je Šmit u parlamentu.
Mađarski univerzitet Zemelvajs odlučio je u četvrtak, 29. marta, da poništi Šmitov doktorat o razvoju modernih Olimpijskih igara iz 1992. godine, pošto je utvrđeno da je veći deo njegove doktorske teze pokraden od drugih autora. Šmit je u petak odbio da podnese ostavku jer, kako je rekao, ne postoji "povezanost" njegove plagirane teze i položaja šefa države.
Predsednik, čija je politička uloga uglavnom ceremonijalna jer glavnu vlast u zemlji imaju vlada i premijer, izjavio je na državnoj televiziji da je doktorirao pre 20 godina, 1992, a da je za predsednika izabran 2011. godine.
"Priznajem da sam ostao bez doktorata, ali sam uradio dobar posao, u skladu sa pravilima kakva su bila pre dvadeset godina", dodao je Šmit i dodao da "ne vidi vezu" plagijata i ostavke. On je i pre odluke Univerziteta rekao da "ni za trenutak" nije pomislio da podnese ostavku zbog skandala oko njegovog doktorata.
Senat Univerziteta Zemelvajs glasao je sa 33 prema četiri da se poništi doktorat, uz obrazloženje da ne zadovoljava profesionalne i etičke kriterijume naučnog rada.

Rektor Univerziteta Tivadar Tulašaj najavio je da će podneti ostavku, pošto je odluka o poništenju doktorata dovela do primetnog gubitka poverenje u njega kod ministarstva za nacionalne resurse koje nadzire obrazovanje.
Šmit je do odluke mađarskog univerziteta imao zvanje doktora za fizičko obrazovanje. On je u mačevanju na Olimpijskim igrama osvojio dva zlata, 1968. i 1972. godine, a od 1983. godine je član Međunarodnog olimpijskog komiteta. Za predsednika Mađarske izabran je 2010. godine.
Mađarski nedeljnik HVG je početkom januara preneo izvode iz doktorske teze Pala Šmita čijih je 180 od 215 stranica doslovan tekst bugarskog stručnjaka Nikolaja Georgijeva.
Skupština Mađarske je prihvatila ostavku koju je u ponedeljak podneo predsednik Republike Pal Šmit. Za prihvatanje ostavke je glasalo 338 poslanika, pet je bilo protiv, a šest poslanika je bilo uzdržano.
Predsednik Skupštine Mađarske Laslo Kover će obavljati dužnost šefa države dok se ne izabere novi, za šta je rok 30 dana.
Vladajuća stranka Fides premijera Viktora Orbana je objavila da sa ostale četiri stranke zastupljene u Skupštini počinje pregovore o izboru novog predsednika Republike

(e-Novine)

Marinko Čulić: Čiji je Draža?

Nista na Balkanu nije jednostavno niti jednostrano.
Svaka odluka u bilo kojoj drzavi bivse Jugoslavije ima za povod ili za posljedicu odluku neke druge od tih drzava; odluke koje direkno zadiru u probleme patriotizma, fasizma i demokratije posebno.
I ovaj tekst je jedna od potvrda da je to bas tako.
Zakljucak da su krvavi ratovi vodjeni devedesetih potvrda fasistickih ideologija pro-cetnistva i pro-ustastva svakako stoji. Uostalom, i sami smo bili i svjedoci i kolateralna steta tih ideologija.
Onima koji to jos uvijek ne vide ili ne zele da vide ne vrijedi ni objasnjavati. Ali ne treba ni cutati... 

**************************

Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.
Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.
Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.

Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.

Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.
Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.
Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.

Zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i pročetničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih. Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva.
Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.
Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.
Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.
Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.
Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.
Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.
Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.

Ali,, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva. Štoviše, tek nakon što su se ti ratovi poustašili onoliko koliko su se na drugoj strani početničili, oni su mogli funkcionirati kao efikasna mašinerija za likvidaciju desetina i protjerivanje stotina tisuća ljudi. O da, znam da će se naći pametnjakovića koji će reći da sve ako je to i istina, Hrvatska je iz ovoga izašla čišća, jer nije službeno izjednačila partizane-antifašiste i ustaše (iako neki osobito smiješni tipovi i ustaše smatraju antifašistima). Dobro, to stoji, ali stoji i da tisuće ustaša i domobrana primaju mirovine, dok nijednom četniku zbog spomenute zakonske začkoljice još nije uspjelo ostvariti pravo na penziju. Osim toga, u Srbiji ne postoji ništa nalik Bleiburgu, koji posjećuju i najviši državni dužnosnici i notorni nostalgičari kvislinškog Pavelićevog režima, što kompromitira prve koliko god se izvlačili da ondje dolaze iz drukčijih motiva.
Nema tu izvlačenja, blajburške komemoracije održavaju se pod pokroviteljstvom Sabora, što je toliko nakaradno da je to odbio odobriti čak i Tuđman, a onda je to učinila Račanova vlada. Dakle, napravila je to nominalna hrvatska ljevica, koja se sada šćućurila u desnom kutu i gromko šuti na zahtjeve hrvatskih antifašista da se to pokroviteljstvo opozove. Dobro, svima je jasno da se ušutjela jer je u zidanju mita o Bleiburgu i ona nesebično podmetnula leđa. No, sada je važno da se shvati da su razlozi zašto ona prešućuje i rehabilitaciju Mihailovića u Srbiji u osnovi isti. Ni to ne bi prošlo ovako lako bez nesebične asistencije hrvatske strane, pa na pitanje tko je zaslužan za tu rehabilitaciju nesumnjivo treba odgovoriti ovako: o, Draža je svakako ne samo njihov, nego i naš.

(Preuzeto iz e-Novine, objavljeno u Novosti)

Masa na putu oko svijeta (x)

....A onda su se sestre, banjalucke Sarajke, Masa i Lana Mandic, sastale u Vijetnamu!
 I slikale se:

Zar njihovi osmjesi ne govore dovoljno o sreci zbog susreta....

Pa su tada, iz tog Vijetnama, Skypom nazvale svoju mamu  u Londonu i baku u Banjaluci da i njima  poklone poneki osmijeh...

A onda je Masa ponovo nastavila svoj put po svijetu....

U Tajlandu

Posto Masina sestra Lana zivi u Francuskoj i nasa Masa je trenutno u Francuskoj!!!!

Sprema se da, zajedno sa Lanom, u aprilu posjeti Banjaluku.