Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni. Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.
Kako se zastor diže, ja sjedim na kahlici u stražnjem dvorištu kuće mog dede u malom selu u Srbiji. Godina je 1940. Izgledam sretno; lijep je ljetni sunčani dan unatoč tome što je Hitler već okupirao veći dio Europe. Ja, naravno, nemam pojma da on i Staljin spremaju razrađenu zavjeru da od mene naprave američkog pjesnika. Volim susjedovog psa Tozu i trčim za njim, noseći moju kahlicu, kako bih ga povukao za rep ali on se ne da.
Što bih danas dao da imam fotografiju Toze! On je bio seoski mješanac, pun čičaka i buha, a u njegovim mudrim i tužnim očima, da smo samo znali kako u njih proniknuti, našli bismo životne priče i mene i mojih roditelja.
Imao sam strica mog tate o kojem se ništa ne zna. Ne znam ni njegovo ime ako sam ga ikada i znao. On je otišao u Ameriku 1920.-tih i nikad se nije javio. Rođaci su pričali da se obogatio. Pitao sam ih: “Kako znate?”. Čuli su da se priča. Malo po malo ljudi koji su čuli da se priča su poumirali i niko više nije ostao koga bi se moglo pitati. Stric mog oca bio je kao jedan od onih mrava koji, naišavši na kolonu mrava koja maršira u jednom smjeru, krene u suprotnom iz samo njemu znanih razloga. Mravi k’o mravi, kod njih se to u pravilu ne događa, a ipak, koji puta se dogodi i nitko ne zna zašto.
Taj moj mistični prastric me interesira jer me malo podsjeća na mene. Ja sam također došao u Ameriku i kroz duge periode vremena zaboravljao odakle sam i bio bez kontakta sa svojim zemljacima. Nikad nisam razumio važnost koju su oni pridavali mjestu gdje je tko rođen kad na svijetu postoji toliko lijepih mjesta koje bi čovjek mogao nazvati domom. Dogodilo se da sam se ja rodio u Beogradu 1938. i da sam tamo proveo prvih petnaest značajnih godina prije nego sam otišao zauvijek. Nikad to nisam osjećao kao gubitak. Kad to pokušavam reći mojim američkim prijateljima, ne vjeruju mi. Sumnjaju da ne želim pokazati svoju čežnju za domom jer mi je previše bolna. Navodno moja traumatična sjećanja na rat tjeraju me da potiskujem u podsvijest koliko mi znači stari Beograd. Moja ratna sjećanja mogu biti zastrašujuća ali ja sam imao sretno djetinjstvo usprkos bombarderima koji su se obrušavali, zaglušujućim eksplozijama i ljudima koji su visjeli sa stupova ulične rasvjete. Ja nisam znao za bolje i nisam sanjao o mirnim šetnjama s mojim roditeljima niz bulevare ukrašene drvoredima ili o igrama s drugom djecom u parku. Ne; imao sam tri godine kad su bombe počele padati, a bio sam dosta star kad je rat završio i ja morao poći u školu.
Prva osoba koja mi je govorila o zlu koje postoji u svijetu bila je moja baka. Ona je umrla 1948. ali ja je se živo sjećam jer se ona brinula o meni i bratu kad bi naša mama odlazila na posao. Ta sirota žena imala je više zdravog razuma od većine ljudi. Slušala je na radiju govore Mussolinija, Hitlera i Staljina, a znajući nekoliko jezika razumjela je kakve su sve imbecilnosti ovi govorili. Ali ono što ju je još više uznemiravalo od njihovih opakih govora bili su njihovi ushićeni sljedbenici. Tada to nisam shvatio, ali ona me je naučila nečemu za cijeli život. Čuvaj se takozvanih velikih vođa i kolektivnih euforija koje oni pokreću. Mnogo godina kasnije napisao sam slijedeću pjesmu o njoj:
Imperije
Moja je baka prorekla kraj
vaših imperija, Budale!
Ona je peglala i slušala radio,
dok se zemlja tresla pod našim nogama;
Jedan od njihovih heroja je držao govor.
Ona je samo rekla:”Monstrum”.
Čule su se ovacije i topovske salve
monstrumu u čast.
“Mogla bih ga ubiti golim rukama”,
rekla je, gledajući me.
Nije bilo potrebe, svi oni
otići će do vraga tako i tako.
“Da nisi brbljao nikome
o ovome”,
upozorila me je.
I povukla za uho da bude sigurno
da sam razumio.
Kad se govori o mraku poslijeratnih godina, obično se misli na političku opresiju i glad, ali ono čega se ja sjećam su slabo osvijetljene ulice, tamni prozori i ulazna vrata mračna poput lijesa. Ako bi pregorjela žarulja uz koju se navečer čitalo, nije bilo izgleda da ju se skoro zamjeni. Svake smo godine imali sve manje svijetla u našoj kući i nedovoljno grijanja zimi. Navečer smo sjedili u kaputima slušajući kako nam krulje prazni želuci. Gosti koji bi došli ne bi se ni gnjavili skidanjem šešira i rukavica. Mi bi se stisnuli bliže i šaptali o hapšenjima, o susjedu koji je strijeljan ili koji je nestao. Ništa od toga nije bilo za moje uši, mogao sam se izbrbljati u školi i sve ukućane dovesti u nevolju.
To je bilo prvi put kad sam čuo da smo mi Srbi budale. Oko toga nije bilo neslaganja. Koja je još europska nacija bila toliko glupa da vodi građanski rat dok su je nacisti okupirali? Mi smo imali komuniste, rojaliste i najmanje nekoliko frakcija domaćih fašista. Neki su kolaborirali s Nijemcima i Talijanima, neki nisu, ali svi su se međusobno tukli i strijeljali svoje političke protivnike. Tada nisam baš sve to razumio ali se sjećam ljutnje i ogorčenja odraslih. Raspoloženje je, naravno, bilo vrlo vjerojatno drugačije u kućama u kojima su s dobrodošlicom dočekali komuniste. Mi smo, na kraju krajeva, bili pripadnici mumificirane, osiromašene obitelji srednje klase koja bi bila najsretnija da se ništa nije promijenilo. Mama i baka su mrzile ratove, nisu vjerovale nacionalnim demagozima i željele su vlast koja bi ljude ostavljala na miru. Drugim riječima, bile su tip ljudi, kako su nas učili u školi, predodređen da završi na smetlištu historije.
Koji puta bi neki od naših posjetitelja stao braniti Srbe. Mi imamo časnu povijest, punu herojskog žrtvovanja i beskrajnih patnji u obrani Europe od Otomanske imperije za što nam nitko nikad nije rekao hvala. Mi smo lakovjerni naivci koja uvijek misle bolje o svojim susjedima nego što to oni zaslužuju. Mi smo se priklonili Engleskoj i Americi kad su nacisti već okupirali ostatak Europe i kad je bilo samoubilački ići protiv njih.
Da, mi smo to učinili, rekla bi moja baka, jer smo budale koje su pretjerale u umišljenosti o svojoj historijskoj važnosti. Gomila lopovluku sklonih blentavih seljačina, koji su najsretniji bili pod Turcima, bez slobode, bez obrazovanja i bez ambicija osim da ispeku odojka za poneki praznik.
“Gospođo Matijević, kako možete govoriti tako?” protestirao bi naš posjetitelj. Baka bi samo slegnula ramenima. Njen muž je bio heroj iz Prvog svjetskog rata, pukovnik s gomilom odlikovanja koji je izgubio oduševljenje za rat. Sjećam se kako me začudilo kad sam ga prvi put čuo reći da Srbi nisu trebali zbaciti vladu koja je 1941. potpisala s Hitlerom pakt o nenapadanju. Rekao bi: “Vidi samo što nam je rat donio.”
Pitam se što je moj nepoznati prastric u Americi mislio o svemu tome. Kladim se da je imao svoje mišljenje dok je sjedio na nekom poljskom zahodu u Kansasu ili Teksasu i čitao u novinama od prošlog mjeseca kako su 27. marta 1941. herojski Srbi hodali ulicama Beograda vičući “Bolje rat, nego pakt” dok im je Hitler prijetio stisnutom šakom. Pretpostavljam da je tu i tamo pokušao objasniti svojoj ženi što je to sa Srbima. Da je ona bila Apaš ili pripadnica nekog drugog plemena američkih domorodaca, brže bi to razumjela. Stric bi protumačio da su Srbi veliko, svadljivo pleme, najsretniji kad kolju jedan drugoga. Srbin iz Bosne ima toliko zajedničkog sa Srbinom iz Beograda koliko Hopi indijanac ima s Komančem, a svi zajedno često djeluju kao da im je Bog dao manje razuma nego patki.
A možda, kad bi razmislio, ne bi se ni upuštao u objašnjavanje. Balkan, s brojnim nacionalnostima i tri različite religije previše je složen da bi ga se objasnilo i događajima dalo neki smisao. Pogotovo kad svaka etnička grupa piše svoju povijest, spominjuću samo nepravde koje su učinjene njima, a prikladno ispuštajući sve svinjarije koje su oni činili susjedima tokom stoljeća.
Kad sam 1954. godine došao u Sjedinjene Države, ustanovio sam da su razgovori među srpskim emigrantima, neke bi moji roditelji tu i tamo viđali, identični onima koje sam slušao u Beogradu. Uvijek bi jadikovali kako to da smo mi, koji smo tako hrabri, tako čestiti, tako nevini završili tu gdje jesmo. Zbog izdajica, naravno. Srbi će zabiti jedan drugom nož u leđa. To je nacija izdajica i prevrtljivaca, Juda i zmija u travi. A još gori su naši veliki saveznici. Engleska, Amerika i Francuska zajebale su nas kraljevski. Nije li Churchill na Jalti rekao Edenu da mu se jebe što će biti s Jugoslavijom nakon što komunisti preuzmu vlast?
Mnogo od toga je bilo istina. Svjetski lideri jesu doprinijeli našoj sudbini svojim nemoralnim političkim dogovorima. Mi, emigranti, živi smo dokaz da je svijet okrutan ako se nađeš na pogrešnoj strani povijesti. Pa ipak, nisu me zanimali ti opsesivni razgovori o izdaji i unutrašnjim neprijateljima. Previše su podsjećali na način kako su govorili komunisti.
Nakon takvih večeri moj otac bi znao reći: “Naporno je biti Srbin”. On je bio jedan veseli pesimist. Volio je život ali nije vjerovao da se ljudski odnosi daju izmijeniti na bolje. Na početku rata gajio je simpatije za četnike, pro-monarhističke srpske nacionaliste, ali više ih nije imao. Nacionalističke bombastične fraze ostavljale su ga hladnim. Po tome je sličio na svog oca koji je znao šokirati i porodicu i prijatelje kad bi ismijavao srpske nacionalne heroje. I moj djed i moj otac bili su vjernici, odlazili su u crkvu ali nisu mogli odoljeti da se ne šale na račun popova. “Njima ništa nije sveto”, znala bi reći moja mama kad bi se naljutila na obitelj Simić. Naravno, ni ona nije bila ništa bolja; samo je držala do toga kako stvari izgledaju prema van. Njena je filozofija bila, neka svijet misli da mi vjerujemo u sve te budalaštine, a mi ćemo naše pravo mišljenje zadržati za sebe.
Nakon što su se moji roditelji 1956. rastali, ja sam otišao od kuće. Noću sam pohađao fakultet, a danju sam radio, prvo u Chicagu, a poslije u New Yorku. Ako bi me neko pitao za moj akcent, rekao bi da sam rođen u Jugoslaviji i na tome bi završilo. Otac, koga sam često viđao, rado se sjećao mladosti u staroj domovini ali je jednako takav ako ne i veći interes imao za Ameriku. Isto tako i ja. Samo kad bi on odlazio posjetiti svog brata Borisa, načimala bi se vječna tema srpske nacionalne sudbine. Boris je bio uspješan rukovodilac u jednom transportnom poduzeću i živio je sa ženom i tri njemačka ovčara, u lijepo uređenom predgrađu Westchestera. Volio je organizirati bogate večere na koje bi pozivao mnoge svoje srpske prijatelje, servirao im fantastičnu hranu i najbolja vina i zatim se s njima prepirao o politici cijelu noć. U Jugoslaviji, Boris je bio ljevičar i poštovalac partizana, ali kako je stario postajao je sve konzervativniji, da bi na kraju sumnjičio čak i Nixona da ima liberalne tendencije.
On je imao vrstu razuma koju sam često susretao kod srpskih muškaraca. Jedan je čas mogao biti intelektualno briljantan, da bi slijedeći čas bio nevjerojatno blesav. Kad bi mu netko na to ukazao, on bi poludio. Nikad nisam čuo toliko originalnih i idiotskih stvari iz istih usta. On je bio najsretniji kad se prepirao. Čak i kad bi se netko složio sa svim što je rekao i priznao da je bijelo crno, on bi našao razlog da nastavi s prepirkom. Naprosto su mu trebali protivnici, beskrajna drama s erupcijama bijesa, apsurdnim objedama, na rubu tuče. Svatko tko je poznavao Borisa složio bi se da bi on i Mahatmu Gandija natjerao da se maši batine. Kompromis je za njega bio znak slabosti, a ne zdravog razuma. On nije bio loš čovjek, ali usijana glava kad bi došlo do politike. Boris je umro prije nego što je Milošević došao na vlast; pitam se što bi on mislio o njemu i njegovim ratovima.
Slušajući Borisa i njegove prijatelje i njihova beskonačna naklapanja o našoj nacionalnoj historiji, mislio sam da su to stare imigrantske priče, žal za nepovratno prošlim vremenima. Kao i mnogi drugi, ja sam imao utisak da je Jugoslavija uspješna zemlja koje se neće tako lako raspasti ni poslije Titove smrti. Dva puta sam na kratko posjetio Beograd, 1972. i 1982., čuo sam za neke etničke incidente, ali sam nastavio vjerovati, čak i kad je kasnih 80-tih, poslije pojave prvih nacionalističkih lidera, retorika postala žučnija, da će razum na kraju prevladati. Nisam imao problema s kulturnim nacionalizmom, ali mi se gadio nacionalizam koji je zahtijevao neupitnu solidarnost s predrasudama, samoobmanjivanje i kolektivnu paranoju. Nisam ga mogao podnijeti ni u Americi, a još manje u Srbiji. Nekolicina prijatelja i rođaka iz Beograda govorila mi je o usponu novog lidera, spasioca nacije, koji se zvao Slobodan Milošević i činilo se da svi oni o njemu imaju dobro mišljenje. Počeo sam čitati beogradske novine i tjednike, a mjesečni telefonski računi su mi se značajno povećali, sve u pokušaju da razumijem što se događa. Nakon više od četrdeset godina u Americi postao sam ponovo Srbin, samo, kako bi neki rekli, loš Srbin.
“Ne želimo više živjeti s njima”, govorili bi mi moji prijatelji. Oni su htjeli potpuno razdvajanje od Hrvata i Bosanaca, ali u isti čas željeli su i Srbiju koja bi obuhvaćala sve teritorije gdje su Srbi živjeli stoljećima. Kad sam ih upozorio da se to ne može učiniti bez krvoprolića, postajali bi vrlo kivni na mene jer, za boga, oni su pristojni ljudi koji ne odobravaju nasilje. Oni naprosto nisu prihvaćali da lideri i politike kojima su se oni oduševljavali vode prema klanju.
Na moje pitanje: “Kako se možete razdvojiti kad ste vi svi međusobno pomiješani?” nikad nisam dobio izravan odgovor. Mogao sam se sjetiti etničke pomiješanost, u našem beogradskom susjedstvu i nisam mogao zamisliti da bi netko stvarno pokušao učiniti nešto tako zlo. Osim toga ja sam volio izmiješanost. Veći dio mog života proveo sam prevodeći poeziju iz svih dijelova Jugoslavije, imao sam neku predodžbu o njihovim kulturama i nisam vidio nikakvu prednost u tome da netko živi u getu samo sa svojima.
Naravno, bio sam naivan. Nisam razumio koji ogroman prestiž imaju nehumanost i brutalnost kod nacionalista. Također nisam shvaćao do kojeg su stupnja oni nepristupačni razumnim argumentima. To da im se predoče neizbježne posljedice njihovih postupaka nije na njih ostavljalo nikakav utisak, oni su naprosto odbijali vjerovati u vezu uzroka i posljedica.
Poražavajući aspekt svakog nacionalizma je da ne razumije da su nacionalizmi slični jedan drugome kao slike u zrcalu, da je većina njihovih priopćenja nešto što se već čulo na drugim mjestima i u drugim vremenima. Uskogrudni u svojoj etnocentričnosti, sigurni u svoju superiornost, indiferentni prema kulturnim dostignućima, vjerskim običajima i političkim interesima i strahovima svojih susjeda, sve što su 1990. godine trebali bio je vođa koji bi ih odveo u katastrofu.
Kako to da sam je vidio što mnogi drugi nisu? Ili, kako bi Srbi rekli, što me je učinilo odrodom (otpadnikom)?
Godine Vijetnamskog rata formirale su moj način mišljenja. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim pravu veličinu podvale i čistog ludila u našim novinama, na televiziji i u političkim stavovima pa da uvidim u što su nas naši zapjenjeni domoljubi, sa svojim pozivima na neselektivno klanje, uvalili. Rat je učvrstio ono što je već bilo moje nepovjerenje prema svim razlozima koji traže da se pravimo da ne vidimo pokolje nevinih.
Sjećam se kako su antiratnim demonstrantima u New Yorku vikali: “Odite u Rusiju.” Dakle to je tako, mislio sam, ti se opredjeljuješ za nepovredivost pojedinca, a tvoji sugrađani te odmah žele objesiti. Još i danas naši konzervativci dokazuju da smo rat u Vijetnamu izgubili jer su demonstranti potkopali vojsku koja je bila prisiljena boriti se jednom rukom vezanom na leđima. Drugim riječima, da smo se mi borili neometano i ubili četiri milijuna Vijetnamaca umjesto dva, pobijedili bismo u tom ratu.
Milošević mi je od samog početka, od kasnih 80-tih, izgledao kao loša vijest. Nešto od toga sam i rekao u intervjuu srpskim novinama. To je izazvalo reakciju; nazvan sam, između ostalog i izdajnikom koga plaćaju srpski neprijatelji. Za mene je to bio samo poticaj.
Poslije opsade hrvatskog grada Vukovara 1991, nije trebalo biti Nostradamus da se prorekne kako će sve to loše završiti za Srbe. Napisao sam mnoge članke u srpskim i njemačkim novinama u kojima sam iznosio argumente protiv nacionalista. I mnogi drugi u Srbiji činili su isto, snažnije i elokventnije od mene. Bili smo u manjini. Kao što je to uobičajeno svuda, kukavička, korumpirana intelektualna klasa nije bila voljna zvoniti na uzbunu da su ratni zločini počinjeni, naviknuta kao što je bila pod komunizmom, da bude sluga vlasti.
Vjerovanje u nezavisnost intelektualaca, što se toliko puta u dvadesetom stoljeću pokazalo, obična je bajka. Najodvratniji zločini počinjeni u bivšoj Jugoslaviji imali su oduševljenu podršku ljudi čije obrazovanje i postignuća bi navela čovjeka da pomisli da će oni ipak znati bolje. Čak i pjesnici izuzetnog talenta i ugleda našli su razloge da veličaju razaranje gradova. Kad bi plakali, to bi bilo samo nad svojima. Ni jednom se nisu potrudili da se odmaknu i zamisle kolika je cijena tih ratova koje su njihovi vođe započeli, za sve ostale.
Mnoge moje zemljake ja sam zbunjivao i uzrujavao. Srbi uvijek zamišljaju složene zavjere; svaki je događaj za njih varka iza koje djeluju neki skriveni interesi. Predodžba da su moja stajališta moja, rezultat besanih noći i grižnje savjesti, bila je nezamisliva. Bilo je aluzija o mojoj obitelji, nagovještaja da smo mi godinama bili sumnjivi, da smo mi zapravo stranci koji su se stoljećima uspjeli prikazivati kao Srbi.
Najdraži od tih tračeva bio mi je o CIA-i, da mi je platila velike novce da pišem pjesme protiv Srbije i kao rezultat toga sad živim lagodnim životom u vili u New Hampshireu, gdje me poslužuje gomila crnih slugu.
Nesposobni da vode državničku politiku ili da ustanove legitimne nacionalne interese, jedino u čemu su Milošević i njegovi sljedbenici bili dobri bilo je poticanje mržnje i huškanje susjeda na susjeda. Danas znamo da je svu tobože spontanu patriotsku vojnu pomoć koja je slana za obranu Srba u Hrvatskoj i Bosni organizirala, naoružavala i kontrolirala Miloševićeva tajna služba.
Ništa ne može toliko obeshrabriti kao promatranje, godinu za godinom, razaranje gradova i sela, ubijanje i protjerivanje ljudi, znajući da se njihove patnje nisu morale dogoditi. Otkad su novine i tjednici postali dostupni na Internetu, ustajao bih rano svako jutro, čitao ih i, neizbježno, do osam sati padao u najdublju depresiju.
Srbi često, u samoobrani, kažu da nisu oni jedini koji su činili ratne zločine. Naravno da nisu. Da su svi drugi bili anđeli, ne bi danas u Srbiji bilo nekoliko stotina tisuća izbjeglica. Međutim, moralna je obveza da se prvo rasčisti s ubojstvima u vlastitoj obitelji.
Otkrio sam, međutim, da to nije nešto što se očekivalo od domoljuba. Uloga intelektualaca je bila da nađu opravdanja za ubojice žena i djece. A uloga novinara i političkih komentatora da šire laži i poslije dokazuju da su te laži bile istina. Odmah mi je postalo jasno da se od mene tražilo da postanem suučesnik u zločinu tako što ću se praviti da razumijem i opraštam djela za koja sam znao da su neoprostiva.
Naravno, nisu samo Srbi stavljali takve zahtjeve. Nije mnogo bolje ni u današnjoj Americi, ali to nije isprika. Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni.
Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili.
Kad sam se 1972. vratio u Beograd nakon gotovo 20 godina, otkrio sam da prozor iznad ulaza u našu kuću, koji sam ja razbio igrajući se s loptom negdje poslije rata, još uvijek nije popravljen. Ni 1982. nije bio popravljen. Kad sam došao prošle jeseni, otkrio sam da je popravljen poslije NATO bombardiranja, kad je pogođen TV studio u blizini i mnogi prozori u susjedstvu su bili razbijeni.
Zašto nije popravljen ranije? Stanari u zgradi bili su posvađani i međusobno nisu razgovarali. Moja pokojna teta nije četrdeset godina željela priznati postojanje nekih od susjeda i bilo je nezamislivo da bi ona pokucala na njihova vrata zbog prozora ili nekih drugih stvari koje je u kući trebalo napraviti. To, po mom mišljenju, dobro opisuje Srbe u Srbiji – svakako to namjeravam reći svom prastricu kojeg se još uvijek nadam sresti jedan od ovih dana.
On će biti star preko sto godina, sjedi vjerojatno u stolcu za ljuljanje u nekom staračkom domu u Alabami, gluh je i skoro slijep, nosi slamnati šešir i kaubojsku kravatu, tanku poput vezice za cipele, preko havajske košulje. Ali unatoč svemu što je u svom dugom životu smislio da to prikrije, izgledat će kao Srbin. Tu i tamo promrmljat će nešto na stranom jeziku, što će sestre smatrati tek nerazumljivim staračkim blebetanjem: “Sve što čovjeku treba je krov nad glavom, tanjur graha i malo pičke.”
*************
Charles Simic jedan je od najvećih i najnagrađivanijih suvremenih američkih (SAD) pjesnika. Rođen je, kao Dušan Simić, 1938. godine u Beogradu i s 15 godina emigrirao je s roditeljima u SAD. Radni vijek je proveo predavajući englesku književnost na Sveučilištu New Hempshire. Objavio je 30 zbirki pjesama, 7 knjiga eseja i brojne prijevode slovenskih, hrvatskih, srpskih i makedonskih pjesnika. Osim Pulitzera (1990. godine, za zbirku pjesama u prozi) dobio je gotovo sve nagrade koje se u Americi za poeziju mogu dobiti. Simić je 2007. imenovan za savjetnika Kongresne knjižnice za poeziju (Poet Laureat Consultant), mjesto na kojem su se izmjenjivali neki od najznačajnijih američkih pjesnika 20. stoljeća.
Našoj kulturnoj javnosti Charles Simic je, kao uostalom i većina drugih suvremenih pjesnika, uglavnom nepoznat. Ovo je prijevod njegovog članka The Renegade koji je objavljen 20. prosinca 2007. u The New York Review of Books. Do mene je došao kao dvije istrgnute stranice u pismu mojih prijatelja, koji su nabasali na članak kad su raščiščavali stare novine. (zp)
Charles Simic, The Renegade, The New York Review of Books, 20.12.2007; preveo Zoran Pusić
(
Posredstvom e-Novina tekst preuzet sa portala H-alter)
.JPG)
.JPG)
