kako si od onolikih,
baš mene izabrao.
Sjećaš li se, Vlad?
Pjevao je Taube Korshunidze
s pratećim orkestrom.
Ti grdosija pred kojom se razmiču stolovi i ljudi,
ne smiju te krivo pogledati,
a ja zrno u zrnu,
u dječje bi oko stala.
Govorila sam ti poslije,
ma što hoćeš ti od mene,
ni zagrliti me ne smiješ
od straha da ćeš me slomiti,
ljubiti me ne možeš
da me ne progutaš,
samo me možeš za uho staviti,
kao minđušu finskog ribara.
Ljudi će nam se potajice smijati
kad gradom prošećemo,
nagovarat će dječurliju
da za nama bacaju kamenčiće i fišeke od špica,
kao da smo aveti,
babe će o nama plesti priče
kad ne bude vune da unucima džempere pletu.
A ti si se samo smijao,
šaptao mi da sam veća od svijeta,
od svemira koji će se kad tad raspasti,
ali će zvijezde,
kako god se poslije posložile,
vazda s neba ljudima pričati o nama.
Češkao si me bradom
i s lica mi ljuštio kožu,
kao što zemljotres ljušti planine.
Komadićem svoga dlana prekrio bi mi obje grudi,
sitne i jedre kao sazrele smokve.
Tuklo ti je srce poput afričkih timpana
kad god bih glavu na prsa ti naslonila,
pa bi povuklo i moje u isti ritam.
Metao si me pod svoj kaput u snježnim noćima,
da se zagrijem i da nas ceste zapamte
preobražene u dvoglavog četveronožnog titana.
Zaprosio si me, ono bio,
na dan kad je umro Staljin.
Rekla sam ti,
da nas neće možda pogrešno razumjeti,
a ti si vikao kako si veći od Rusije
i jači od smrti i Staljina zajedno.
Pa smo se, eto,
oženili tek trideset i tri godine poslije.
Probudio si me bio onog jutra,
kad si se vratio iz zatvora,
u svom jedinom odijelu
koje je na tebi stajalo kao na vješalici.
Promijenio ti se bio smijeh,
kao da je gasnuo život.
Otad sam ti ulazila pod kaput
kao da ulazim u ormar,
jer prestadosmo biti titani.
I srce ti je tiše kucalo,
bijela brada omekšala,
samo su ti ruke ostale iste,
dovoljno velike da komadićem dlana pokriješ obje moje grudi,
sada dvije suhe smokve.
Pio si votke više nego što si disao zraka,
tih dana,
govorio mi kako si pobijedio Sibir i čitavu Rusiju,
kako si bezbrojnim mornarima, sa sidrom na mišicama,
prevalio ruku,
vraćao, na kocki izgubljene,
zlatne zube posrnulim trgovcima,
i odlučio se nikad ne prestati smijati.
Sjedili smo, danima, u mojoj sobi,
razgovarali i smijali se,
konačno oženjeni.
A ti si bivao sve tiši i sitniji,
tonuo u jastucima i votki.
Nisam ti htjela kvariti veselje,
nisam ti smjela reći da se naočigled smanjuješ,
i postaješ manji od mene.
Na kraju si mi se,
sitan poput zrna graha,
ugasio na dlanovima.
Otpuhnula sam prah tvoj k nebu,
da me gore čekaš i gledaš na mene,
i nikad ne zaboraviš,
kako smo se samo smijali,
Vladimire Fedjukinoviču.
Čitam ovih dana autobiografski roman Abdulaha Sidrana „Otkup sirove kože“. Afirmisan pjesnik, tema- život, vlastita iskustva, ali osnovni pečat romanu daje njegov otac na službenom putu, na Golom otoku, kao centralni lik. U svakoj rečenici novi treptaj pjesnikove duše koja iz dokumenata - prepiske njegovih roditelja (dopisnica koje je njegova mama sačuvala) na poseban način zatreperi iznenađenošću, bolom, gorčinom, sjetom, osmijehom... štivo koje se ne ispušta.
ReplyDeleteMeđutim, pročitavši ovu Amirovu pjesmu samo vidim koliko je pjesma snažnija forma od romana... mada shvatam da je dobar roman onaj koji odiše poezijom, a dobra pjesma ona, koja probudi onoliko emocija koje bi zapravo mogle stati u cijeli roman, ma koliko ona (pjesma) kratka bila.
Amira znam iz škole, kad je odlazio (tih momak-dječak), nisam tada naslutila da će postati ovako dobar pisac. Bravo za Amira!
Trebala bih poznavati pisca i najuže okruženje u kojem je odrastao, da razumijem od kuda poticaj i zašto je nastala ova pjesma, neobična za mladog čovjeka, pogotovo njega, koji na svijet gleda i kroz svoje ružičaste naočale.
ReplyDelete