Dokle stiže Dodiže!?

Monika Beluci u Banjaluci

Monika Beluci:Dodik je sarmantan

************************
Parada šunda  i kiča!
Predsjednik  i njegov Harlekino. Ko je tu zapravo ciji Harlekino?
Novorezimski guzonja i nekadasnjeg Guzonje sin nastavljaju svoju paradu sunda i kica.
O, Banjaluko sta si dozivjela!?
Da li su i trubaci, oni "tradicionalni" banjalucki,  bili tu da uvelicaju docek ljepotice.
Narod gladuje, ali za svjetske starlete ili ljepotice, svejedno je, ima para da se posalje i avion i helikopter.
Posalje li se avion ili helikopter kad treba  hitno odvesti bolesno sirotinjsko dijete na operaciju?
Koliko predsjednik haje za bolnice, tudju djecu, sirotinju? Nema on za to vremena. On se u banjaluckim  ili republickim bolnicama i tako nece lijeciti. Nije lud. O tudjoj djeci neka brinu njihovi roditelji. On se o svojoj djeci vec pobrinuo. 
Sirotinja? Koja sirotinja? Gdje? On je sa svojih visina vise ne vidi.
Njega je narod izabrao da brine o visim ciljevima, da brani i utvrdjuje "Republiku", da gradi spomenike sebi i svojoj vlasti, da se slika sa starletama. 
Sve sto on radi u interesu je "Republike". 
Kome se to ne svidja, dobice od Predsjednika uobicajeno:" Ko ga jebe" 
Ko se buni protiv Predsjednika - neprijatelj je "Republike". 
Jad i cemer! I Predsjednik i  Harlekino.
Harlekino je najbolje opisao samog sebe opisujuci svoga oca Murata koji je citavog zivota pio i psovao Tita, ali se nije odrekao udobne pozicije zamjenika ministra u Titovoj vlasti  kao i svih privilegija koji idu uz nju. Zbog privilegija koje su prijale, bio je zapravo dio istog onog rezima kojeg je svakodnevno psovao. 
A starleta? Ona je tu da predsjednik i Harlekino imaju cime da se pokazu i uslikaju pred narodom. 
Predstavu da se nahrani sirotinja. 

Steta. 
Predsjednik je, na zalost, jos jedan dokaz da vlast i novac unistavaju sve pred sobom.
Zao mi je, jer sam ga poznavao kad nije bio bogat, kad nije bio osion i kabadahija.
Poznavao sam ga onda kada su i banjalucke ljepotice za njega bile daleke i nedostizne.
Bio je nekada posteni i vrijedni mladi kosarkas malog seoskog, ali duhom i prijateljstvom bogatog, kluba. 
Bio je nekada covjek sa kojim je bilo zadovoljstvo provesti trenutke uz kosarkaski teren. 
Danas, to vise nije taj covjek.
Vlast i novac su odnijele jos jednu pobjedu.
Zao mi je sto je tako.

Angel: Tenis u Boise (USA)

Starci moji,
evo jedne interesantne teniske novosti: prije par dana mi je rekao
Greg Patton,teniski trener BSU, da cu vjerovatno moci gledati Novaka
Djokovica u - Boise-u !
Greg P. nije bilo ko,bio je trener nekim teniskim velicinama(napr. Jim
Kurier) i prije par godina je bio proglasen za trenera godine u USA.
Naime, Boise je ponudio da bude organizator cetvrtfinala DAVIS CUP
meca Srbija - USA, koji bi se trebao igrati 5.Aprila. Ali,postoji to
"ako"...USA mora pobijediti Brazil,a Srbija Belgiju (igraju: 1.-
3.Februar) bilo bi veliko iznenadjenje da eventualno izgube,da Novak u
svoj raspored ubaci i ovaj mec i ako se priihvati ponuda moga grada.
Ovo je juce objavljano u stampi i ovdasnji teniski radnici nekako sa
sigurnoscu tvrde da ce uspjeti. 

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel 

PS.Ovaj teniser na slici nije Nole, ali on (Jack) kaze:"Igram kao Nole!"

Zeljo S.: Nostalgija

Ma,covjece...suze mi je navukao na oci !
SVAKA CAST !!!

I da mi vise niko ne govori ista protiv moje generacije ! Kako je samo mladost zedna ovakve nostalgije !

http://www.youtube.com/watch?v=_AnZEqRiG5A

SAIMA: UZ INTERVJU GOSP. BORE STJEPANOVICA U CASOPISU "VREME"

Ljetos sam procitala ovaj intervju http://parkic.blogspot.ca/2012/08/intervju-boro-stjepanovic-kako-sam.html i na mene je ostavio snazan utisak. Kad ga je Canak postavio na svoj blog procitala sam ga desetak puta i svaki put se divila gosp.Bori. U posljednja 4 mjeseca sam bila malo u Sarajevu, a kad sam napisala komentar nisam uspjela da ga pravilno posaljem ( dva puta), zbog tezeg snalazenja prilikom upotrebe IPoda, U ljetosnjem pozaru u blizini Rakovog sela u opstoj panici i strahu i ubacivanja stvari u gepek stradao je laptop. Sin je kupio Ipod i rad na njemu zahtjeva dosta ucenja.
Zbog toga sam se ovaj put odlucila na prilog sa slikom zgrade "Loris". Od kada znam za gosp. Boru bio je jedan od umjetnika kojeg sam izuzetno cjenila. I kao glumca i kao covjeka. 
Iz intervjua sam saznala i da smo generacija. 
U ovih 17 godina u Federaciji je izislo i promovisano brdo knjiga o ratu u Sarajevu. Pisali su i ljudi koji nisu dozivjeli ni "R " od rata.
Ovaj intrvju je istorija dogadjanja u ratu i poslije rata u Sarajevu, snazan, istinit, bolan i emotivan
Mi smo u tom periodu vrlo cesto bili udaljeni jedno od drugog samo sirinom prosjecne ulice u Sarajevu. Ulica se zvala Milutina Djuraskovica, partizana , antifasiste, a sada se zove Topal Osman Pase. Pozitivan lik iz osmanskog perioda. 
Ja sam ostala u svom stanu sa porodicom, ne bjezeci zbog nevjerice da nam se ista moze desiti u multinacionalnom i multikulturnom Sarajevu. Gosp. Boro vjerovatno iz istih razloga.
Sve sto je napisao vratilo me u te dane i te trenutke. Svi metci koji su ispaljivani u nasu zgradu od nasih mobilisanih komsija , bili su usmjeravani na dimnjake, balkone i udaljeni od prozora jer se znalo da je sa obe strane ostalo dosta stanara u svojim stanovima. Sve sto se vidi na zgradi zazidano ciglama su "suveniri" od tenkovskih granata JA koji su bili instalirani na Vracama. A PAM -ovi i PAT-ovi su bili od paravojnih formacuja. Nikad niko ni sa jedne strane nase ulice nije proglasen ratnim zlocincem.
Vrijeme poslije rata je bilo uzasno u drzavnim institucijama. Na svim salterima su bili zaposleni ljudi koji su uzivali da sikaniraju i vrijedjaju sve koji su imali nebosnjacka imena. Ja /sam to sve i licno dozivljavala kad sam vadila razne dokumente za mnogo prijatelja raznih imena. Kad sam prvi put otisla u B. Luku dozivjela sam isto. Programi i projekti svih stranaka se ne mjenjaju vec dvadeset godina, svugdje je "princip isti"sve ostalo su nijanse.
Ovim prilogom saljem osjecaj iskrenog divljena i puno pozdrava gospodinu Bori, ma gdje bio.

Pozdrav Saima

In memoriam: Božo Marić Pika

profesor Božo Marić Pika

        1952 - 2013.

Božo Marić- Pika, rođen 1952. godine u Banjaluci. Diplomirao istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Objavio dvije knjige aforizama "Živjeće, avaj, narod" (2004) i PETI S DESNA (2010.) i knjigu epigrama PRETJERIVANJA (2012.).

Aforizme i epigrame objavljivao od Đevđelije pa skoro do Trsta (Danga, Osten, Pavliha, Student, NIN, Književna reč, banjalučki Glas, Književna revija, Etna...).

Zastupljen u antologijama i panoramama aforizma.

Radio kao profesor istorije u banjalučkoj Gimnaziji, a živio kao satiričar.

Naš Banjalucanin, tihi covjek koji je znao da posmatra, zapaža, misli i piše… ali nažalost, nije stigao da sve i objavi.

UBRZANOST

Danas za kućicu

od četiri sprata,

ne treba više

od jednog mandata.

NOSIOCI

U osnove

šefovog trona

ugrađena živa

četiri poltrona.

ODREĐENJE

Srbinu je Božji

odredio sud;

da je pojedinačno

pametan,

a kolektivno lud.

RASKISELJENJE

Vlas je slatka,

a kisela baza,

pa se blaži

pomoću fraza.

Božo Marić - Pika (epigrami iz nove knjige ’Pretjerivanja’)

AFORIZMI

Doušnik je čovjek od riječi do riječi.

Druga strana medalje se obično pravi od neprobojnog čelika.

Revolucijo, gdje biste željeli večeras.

Društvo je krenulo naprijed. Jedva su ih pohvatali

Karta Evrope 2035.g.po ruskim ekspertima

Kako javlja SRNA na pravoslavnu Novu godinu, a Nezavisne brze - bolje objavljuju, ovako su ruski eksperti pricijenili promjene u Evropi u narednih dvadesetak godina. Rekao bih, "Sto je babi milo , to joj se i snilo." 
Ne kazem da se  nece desiti  tako kako predvidjaju  ili nekako slicno. 
Nemam ja  niti podataka niti maste za takva predvidjanja. 
Jedino sto znam da se  sve to ne moze desiti dogovorom i mirom.
 Da li je narodima Evrope do rata?
Da li je ekspertima to jasno?  
Da li eksperti znaju i priblizan broj zrtava?  

*******************************

Ruski eksperti: Do 2035. BiH će biti podijeljena između Hrvatske i Srbije

SRNA - 14.01.2013 11:51

BEOGRAD - Ruski eksperti su, na osnovu dokumenata američke Centralne obavještajne agencije, ruske obavještajne službe i još nekoliko izvora, načinili kartu Evrope 2035. godine, prema kojoj će nestati BiH i Bjelorusija, dok će biti formirana velika Albanija.

Na osnovu analiza ekspertskih grupa, na čijem čelu se nalaze Zbignjev Bžežinski i Samjuel Hantington, ruski stručnjaci su ocijenili da će BiH podijeliti Srbija i Hrvatska, dok sa jačanjem islamskog faktora, posebno u Francuskoj, postoji mogućnost da se u Evropi pojavi lobi za ukidanje državnosti BiH.

"Teritorija BiH može biti podijeljena između Srbije i Hrvatske, što je slučaj kada Beograd i Zagreb, ipak, mogu da nađu zajednički jezik", ocjenjuju ruski stručnjaci.

Kao kompromis za Tursku, doći će do političkog ujedinjenja Albanije, koja osim pripajanja Kosova može da dobije i zapadne dijelove Makedonije, što je više nego vjerovatno, ako se uzme u obzir da stanovništvo te zemlje 30 odsto čine Albanci, prenose ruski sajtovi pisanje lista "Ekspres".

Svoje geografske granice može značajno da proširi Mađarska, koja u povoljnoj političkoj konjukturi može da povrati dio rumunske Transilvanije, kao i Sjeverni Banat u Vojvodini u Srbiji.

 Serija velikih teritorijalnih promjena počeće u Britaniji

Za gubitak Transilvanije, Rumunija može da dobije ne samo Moldaviju, bez Pridnjestrovlja, koje će pripasti Rusiji, nego i teritoriju južnog dijela Odeske oblasti.

Bjelorusija će nestati i postaće dio Rusije, kao i dijelovi baltičkih država i Ukrajine.

Tužna sudbina, ocjenjuju eksperti, čeka Poljsku, koja može da izgubi etničke njemačke rejone Pomeraniju i Šleziju, a ako se dogovore Moskva i Berlin može da izgubi i svoje sjeveroistočne regione, pri čemu bi Rusija ustupila Nijemcima Kaliljingradsku oblast.

Ukrajina bi mogla od Poljske da uzme dio teritorije Podkarpatske i Ljibljinske oblasti.

Serija velikih teritorijalnih promjena počeće u Britaniji, gdje će Škotska već ove 2013. godine proglasiti nezavisnost na referendumu, što će predstavljati inicijalnu kapislu za ujedinjenje Irske.

 Na jugu Francuske će nastati islamska država

Ozbiljne promjene slijede u Španiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, pa će Katalonci i Baski proglasiti nezavisnost od Španije, što će imati posljedice i u susjednoj Francuskoj, gdje će početi "raspad multikulturalizma".

Na jugu Francuske će nastati islamska država, a oblast Loren će se priključiti Njemačkoj.

Raspašće se i Belgija, a Flamanci će se priključiti Holandiji, dok će se Italija raspasti na bogati sjever i siromašni jug, a Sardinija i Sicilija će proglasiti nezavisnost.

Velike promjene se očekuju i na Kavkazu, jer se smatra da Rusija neće moći da zadrži Čečeniju i Dagestan.

Kao zaključak, ruski eksperti ističu da ne treba ozbiljno shvatati ovakve teritorijalne promjene, do kojih može doći samo ako se podudari veliki broj faktora, u prvom redu socijalno-politička nestabilnost u Evropi.

Međutim, vjerovatnoća da će se 2035. godine politička karta Evrope približiti ovom obrascu, postoji i to treba u najmanju ruku primiti k znanju.

Boris Dežulović: Kvaliteta smrti u Bosni i Hercegovini

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao Bobi kući mrtav pijan, legao kraj Barice i istog časa zaspao. Ujutro se probudio mahmuran, glava mu kao ona kamena kugla iz Zavidovića, a kraj kreveta stoji neobična neka prikaza s četiri glave i četiri ruke.
"Barice, zmaj!", kriknuo Bobi užasnut. "Nisam ja zmaj", odgovorio mu ovaj, "ja sam Brahma." "Kakav ba Brahma?!?", zbunio se Bobi, "ja sam katolik!" "Duga priča", odgovorio mu četveroglavi, "hajde, oblači se, idemo." "Đe ćemo?", prestravio se Bobi, "nisam valjda mrtav?", "Jašta si", na to će Brahma. "Koliko si sinoć popio, dobro si samo mrtav." "I šta sad, jel idem u pakao, džehenem, ili kako to sad ide?", mucao je Bobi. "Kakav ba džehenem, kakav raj, nema toga, ideš u reinkarnaciju." "Reintegraciju?!", užasnuo se Bobi. "Reinkarnaciju", strpljivo ponovio Brahma, pa izvadio nekakav notes. "Za tebe mi piše: čovjek ili kokoš. Biraj, hoćeš li nazad kao čovjek ili kao kokoš."

Sabrao se Bobi, pa digao ruku. "Jedno pitanje: to kad se reintegriram, jel se to onda ponovo rodim u Bosni ili đe?" "U Bosni", odgovorio mu Brahma, "takva ti je karma." "Onda kokoš", odlučio Bobi bez razmišljanja. "Vrlo dobro", na to će Brahma, pljesne s one četiri ruke i Bobi se odjednom nađe gdje prekriven perjem kljuca po avliji.

"Ti si nova?", začu tada neki neobičan glas i ugleda drugu kokoš, živ zaprepašten kako razumije kokodakanje. "Jesam", na to će on. "I, kako ti se sviđa ovdje?", pita ga ova. "Ma super", odgovorio Bobi, "al imam čudan osjećaj, kao da ću sad da eksplodiram." "Jooj, pa ti još nikad nisi snijela jaje?", nasmija se druga kokoš. "Samo se opusti, sve će biti u redu." I zaista, Bobi se opusti, namjesti i hap! - ispade pravo pravcato jaje. Drugi put bilo je već mnogo lakše, Bobi se sad već sav raznježio posve novim iskustvom majčinstva, pa pomisli kako je ta, kako se zove, reintegracija najbolje što mu se ikad dogodilo. I taman kad se napeo da snese i treće jaje, osjeti da ga je nešto opaučilo po potiljku. Pomislio Bobi da ga je to spopao pijetao, i okrenuo se da mu kaže kako ne može sad, jer nese jaja, kad odjednom pred njim - Barica.

"Budi se, pičkatimaterinapijana", udarila ga Barica ponovo po potiljku. "Malo što si došo p'jan, nego još sereš u krevetu!"

Tu stvar - to da život u Bosni kad tad ispadne sranje, pa se bolje roditi kao kokoš nego kao čovjek - Bobi je, eto, znao i prije nego je ugledni The Economist nedavno objavio rezultate velikog istraživanja o temi "Gdje se najbolje roditi". Među osamdeset država obuhvaćenih istraživanjem, u kojemu su ocjenjivani životni standard, sigurnost, uspješnost, zdravstveni sustav i ostali elementi kvalitete življenja, na prvom mjestu, s indeksom 8,22 od mogućih maksimalnih deset, kao najpoželjnija zemlja rođenja - ispred Australije, Norveške i Švedske - nimalo neočekivano našla se Švicarska.

Od zemalja u takozvanoj "regiji", na tablici najpoželjnijih mjesta za rađanje Slovenija je 32., dok je Hrvatska na 46., a Srbija na 54. mjestu. Posljednja je, nimalo neočekivano, siromašna i opasna Nigerija, a Bosne i Hercegovine - još nimalije neočekivano - na Economistovoj ljestvici uopće nema!

Ukratko, kako sam ja to shvatio, prema istraživanju The Economista, u Bosni i Hercegovini se najbolje uopće ne roditi. Preciznije, od svih država svijeta najbolje se ne roditi u Bosni.

Ne roditi se, naime, u Australiji, Norveškoj, Švedskoj ili, daleko bilo, Švicarskoj, nije previše pametno: čovjek riskira propustiti srazmjerno lijep, siguran i dugačak život, uspješnu karijeru, dobro zdravlje i ugodnu starost. Onaj, pak, koji se nije rodio u Bosni i Hercegovini, dobio je sedmicu na lotu: propustio je rat, glad, bijedu, siromaštvo, korupciju, kriminal i Premijer ligu BiH.

Izvedemo li stvar do kraja logičkog lanca, Bosna i Hercegovina bi od svih zemalja svijeta bila najpoželjnija za - umrijeti. I da je The Economist proveo slično istraživanje, o temi "Gdje je najbolje umrijeti", zemlje u "regiji" našle bi se na vrhu tablice, a Bosna i Hercegovina vjerojatno na prvom mjestu.

U Švicarskoj, Australiji, Norveškoj i drugim zemljama s vrha Economistove tablice, naime, za mrtve se slabo mari. Kvaliteta smrti tamo je na katastrofalnoj razini, sva je pažnja države i društva usmjerena na žive, a mrtvih se sjete jedva jednom u godinu dana, na blagdan Svih Svetih, u kamenoj vazi na grobu zamijene sparušeno cvijeće novim buketom, i to je sve. Da bi ga se itko živ sjetio mrtvog, čovjek tamo mora barem dobiti Nobelovu nagradu, otkriti lijek protiv raka, baciti hidrogensku bombu na Palestinu ili napisati ključni roman poststrukturalizma.

U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega, dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor - ima čak i pravo glasa! - pa život u Bosni zapravo ima smisla tek poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud umro.

Bolje tako u Bosni žive mrtvi nego živi, a bogami i dulje: još su u bosanskohercegovačkom javnom i političkom životu aktivni oni što su umrli prije sedamdeset, sto ili hiljadu godina. Prosječni je smrtni vijek u Bosni i Hercegovini tako više od pet stotina godina.

Sve u svemu, ako čovjek već mora umrijeti - a najčešće mora - najbolje mu je umrijeti u Bosni. I kad živ čovjek razmisli, upravo je neviđeno surova ironija historije koja je stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca rasula svijetom, da iz žive Bosne, idealnog mjesta za smrt, umru negdje u Švicarskoj, Norveškoj ili Australiji, u nekoj dakle od onih zemalja što valjaju samo za život, i u kojoj je bolje i konju nego u Bosni ljudskom čeljadetu.

Sjetilo me to onda na onaj kad je Bobi, još pod dojmom nadnaravnog kokošjeg iskustva, pitao Rudija kako bi se on volio roditi u sljedećem životu, kad bi bilo te, kako se zove, reintegracije. "Misliš, kad bih se ponovo rodio", na to će Rudi, "što bih volio da budem?". "E, to", kratko će Bobi. "Znam", odgovorio mu ovaj nakon kraćeg razmišljanja, "bio bih konj."

"E pa ne može, haveru", odbio Bobi. "Ne može dvaput isto!" 

(e-Novine)

Mozel' ovaj

Borci i boracka pitanja

Zvanicno, svi borci u svim balkanskim ratovima devedesetih proslog vijeka branili su svoje ognjiste. Po tom kriteriju svi su oni bili branitelji, kako se ih i zvanicno nazivaju u Hrvatskoj ili branioci, kako ih zovu u dijelu BiH. ( Evo prekjuce doznajem da u BiH postoji i kategorija "branioci BiH pravoslavne vjere"  - http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/sarajevo/odata-pocast-braniocima-bih-pravoslavne-vjere). 
Branioci, branitelji ili samo kratko borci, svi oni danas spadaju u ogromnu vojsku onih koji primaju raznorazne drzavne privilegije i primanja. Privilegovani su cak i u redovima pred raznim drzavnim ili pro-drzavnim salterima. Invalidi, oni ratni, mogu uci u postu da plate racun telefona i jednostavno stati na pocetak uvijek dugackog reda. " To je nama nasa borba dala!" bila je cesta uzrecica nakon onog, zadnjeg svjetskog rata na Balkanu, nakon koga su borci isto tako bili privilegovani. Oni drugi nesretnici, invalidi civilni,  ne  ratni, ima da stanu na kraj reda, pa i na jednoj nozi ako treba, jer oni nemaju onu carobnu karticu koja otvara sva vrata.

Poznato je da se nakon onog rata boracko pravo i privilegije sticale potpisima dva svjedoka, prethodno ovjerena borca. I tada su mnogi koji to u stvari nisu bili, postali borci nakon rata jer su imali dva dobra svjedoka kojima su kasnije dug vracali na razne nacine, popravljajuci sve po kuci, saljuci redovno zimnicu, primajuci na stan djecu onih koji su potpisali za njih... Svi mi koji smo rasli nakon onog rata znamo bar po jedan slucaj. neki i vise. Bile su to dobro cuvane tajne koje je samo rakija mogla otkriti ili odskrinuti. 
Mi koji smo rasli nakon onog rata i koji smo bar malo naucili kako koristiti vijuge u svojoj lobanji nemamo ni jedan jedini razlog da ne sumnjamo da nakon odbrambenih balkanskih ratova devedesetih godina proslog vijeka  nije bilo potpuno isto, ako ne i gore. 
Stoga su populacije boraca ili branitelja toliko brojne i snazne, a privilegije im toliko siroke da se nove drzavice polomise kako da skupe sredstva da plate sve te privilegije, ne samo za borce, vec i za  njihove potomke. Ponekad pomislim da se svi ti ponavljajuci balkanski ratovi i vode i zato da bi se neki novi upisali u listu privilegovanih boraca. Taman sto se prirodnim putem smanji broj privilegovanih iz prethodnog rata, slucajno ili ne, desi se novi rat nakon koga se stvaraju nove liste boraca, traze novi svjedoci, bori za sto veca prava onih koji su se zrtvovali... Nije tu toliki problem u istinskim borcima i braniteljima, vec u hiljadama onih koji se nakon rata dopisuju na spiskove. 
Sjecam se i sada, jer bio sam prisutan,  da je moj otac Veljko prije nekih pedeset i vise godina navukao gnijev (i ne samo to) nekih boraca onog rata kada je u prici, ponesen osjecajem slobode, za neke "borce" upotrijebio izraz "paraziti". 
Nadam se da niko nece ni pomisliti, a kamoli me optuziti, da sam ja sada upotrijebio taj izraz. 
Ostavljam sto postotno autorsko pravo na njega svome ocu Veljki.
Slucajno ili ne,  isti izraz za dio ogromne populacije branitelja koristi  i Heni Erceg u svom osvrtu objavljenom nedavno u Mladini. 
Preporucujem vam da ga procitate.

***********

Povijest spiskova

Heni Erceg

Upriličili su veliku feštu uoči Božića baš u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost, nisu doduše došli na tenkovima, nego samo u uniformama vojnim i policijskim, e kako bi na dvadesetmetarskom platnu prikazali svoj „film“. Tamo gdje su inače predviđene projekcije finog umjetničkog sadržaja, okupljena je politička i vojna elita imala ekskluzivnu priliku vidjeti militantni uradak pod nazivom: „Registar hrvatskih branitelja“. Uz prigodno kazivanje činovnika vlasti kako objava toga beskrajnog popisa od čak pola milijuna ljudi, znači i konačno otkrivanje onih 150 tisuća lažnih branitelja i ratnih profitera.

I opet se povijest ponovila kao komedija, podsjećajući me na smješne roditeljske priče o tome kako su još godinama nakon završetka „onoga“ rata, mome ocu – partizanu dolazili neki nepoznati ljudi s molbom da im „samo“ jednim potpisom svjedoči da ih je u tom i tom razdoblju vidio u uniformi na nekoj važnoj čuki, e kako bi ostvarili pravo na partizansku penziju. Pod miškom su obavezno vukli neki pršut ili damižanu vina; ma ne nije to mito, govorili su, nego tek mali znak pažnje. Vlast je sada upriličila novu humoresku, kojom je demonstrirala vlastiti propust, budući da je ta ogromna braniteljska populacija i nastala upravo zahvaljući višegodišnjoj sistemskoj korupciji, da bi se sada svjesno prepustila opasnom sudu ulice. U tu je svrhu taj farsični muzejski igrokaz odmah stavljen u široku narodnu upotrebu, to jest na internet.

Rezultat pretraživanja već sutradan je bio fascinantan, zabilježeno je čak deset tisuća prijava lažnih ratnika, pa je tako i Jure čitav dan buljio u kompjuter i na koncu, posve iscrpljen, ipak skužio susjeda Peru koji da je u ratu proveo čak 389 dana, a Jure zna da se taj ni dana nije maknuo dalje od skloništa u podrumu zgrade.

Zgranuti i odgovorni građanin Jure odmah je nazvao predviđeni ured i prijavio Peru da laže, majku li mu njegovu, i dok on, Jure, jedva veže kraj s krajem sa svojih „bjednih“ tisuću i nešto eura vojne penzije, susjed Pero dobiva čak i više jer je prijavio još i neki invaliditet. Obojica dakle imaju status branitelja i sve privilegije koje uz to idu, od stanova i dionica do carinskih i zdravstvenih povlastica, sva je razlika što je jedan u ratu navodno bio, a drugi navodno nije. Ulici je dakle bačena kost, pa neka se ekipa do krvi glođe oko jednog zapravo uzaludnog pamfleta, budući da je riječ tek o oportunoj državnoj paradi kojom se želi ukazati na nemoralnost one gomile švercera voljenom domovinom. Jer dokidanje njihovih lažno stečenih prava naprosto više zakonski nije moguće. Pa eto i Pero može biti skroz miran, a Jure ga može prijavljivati koliko mu drago.

Stoga se ovom profanom predstavom pokušava zapravo prikriti suština priče, to jest objavom Registra i lovom na lažne „heroje“ hoće se beatificirati nedopustive beneficije za onih 350.000 tobože pravih branitelja. Te ogromne populacije koja je u najboljim godinama, zahvaljući političkom potkupljivanju, odustala od rada i živi na račun poreznih obveznika, a da nijedna vlast ne želi regulirati njihov apsolutno neprirodan društveni status.

Utoliko dobro dođe otkrivanje svakog prevaranta, poput poznatog režisera i ratnog šefa Hrvatske televizije koji je u svoj ratni put upisao mukotrpnih 800 dana. Prokazuje ga se da rata vidio nije, premda je čovjek itekako krvavo „ratovao“, najprije temeljitim čišćenjem te medijske kuće od etnički i svjetonazorski nepoćudnih kadrova, a potom uvođenjem metoda specijalnog rata, to jest vulgarne ratne propagande, stalno nalik psovci, koja je podrazumijevala da se svi građani srpske nacionalnosti imaju nazivati četnicima, još bolje „bradatim spodobama“. Stoga taj Antun Vrdoljak danas ispravno tvrdi da je Hrvatska televizija bila borbeni stroj, zaslužan za ratnu pobjedu.

I doista, hrabro su novinari državne televizije „jurišali“ i 1995. na one beskrajne kolone Srba koji su na traktorima i pješice napuštali Hrvatsku, odbijali taj egzodus nazivati etničkim čišćenjem, potom su godinama prikrivali ratne zločine, emitirali odvratne, opasne potjernice… Da bi se onda svi našli na „časnom“ spisku branitelja.

No ni tako glomazan, Registar ipak nije potpun. Evo na primjer, nema tamo barem jednog viteza slavne 4. gardijske brigade, onoga koji je 1993. mobiliziran kao glavni urednik proturežimskog tjednika Feral Tribune, odmah nakon objave čuvene naslovnice s Tuđmanom i Miloševićem u krevetu. Zašto dakle na tom prestižnom spisku nema vojnika Viktora Ivančića? Premda se, znam to iz prve ruke, dokaz njegova „ratovanja“ – vojna uniforma i crvena beretka – i danas nalaze u ormaru, brižljivo zaštićeni naftalinom, e da se taj grandiozni manifest domoljublja sačuva od parazita.

A vrag je uvijek u detaljima, samo jedan, naime, može promjeniti čitavu sliku. Zato i tu stvar s Registrom treba shvatiti više onako dijalektički, pogotovo jer i Ministar branitelja kaže da je spisak „živo tkivo, stalno podložno promjenama“. Kao podatno tijesto. Kao povijest koja se, s prezirom prema faktima, u ovakvim režimima ionako stalno mijesi i oblikuje temeljem nekakvih sumnjivih spiskova, prilagodljiva tek trenutačnim potrebama. Političkim naravno.

Mladina, 28.12.2012.

Peščanik.net, 02.01.2013.

Bella Ciao dopo la Santa Messa

Bella Ciao dopo la Santa Messa