NOSTALGIJA 10

Zadovoljstvo...

Kao sto rece moja drugarica koja mi je poslala ovaj forward, ovo se vise odnosi na one preko 60. Oni u pedesetim mi sada izgledaju prilicno balavo da bi se ovo na njih odnosilo.

***************************

Zadovoljstvo je imati  50 g . i više ...ili se bar približiti tom...
1. Otmičari nisu baš zainteresirani za tebe. 

2. U slučaju otmice vjerojatno će te prvu/prvog pustiti.
3. Nitko ne očekuje da ćeš negdje pobjeći.
4. Ljudi te zovu u 9 ujutro i pitaju: "Oprosti, jesam li te probudio?"
5. Ljudi te više ne gledaju kao hipohondra. 
6. Ničeg više nema što trebaš naučiti udarajući glavom u zid.
7. Stvari koje sada kupuješ, nećeš više "iznositi". 
8. Mirno možeš večerati u 4h popodne. 
9. Možeš preživjeti dan bez seksa, ali bez naočala ne. 
10. U svađu možeš ući jedino još oko mirovinskih pitanja. 
11. Više ne razmišljaš o ograničenju brzine kao o izazovu.
12. Prestaješ uvlačiti trbuh bez obzira tko ulazi u sobu.
13. Pjevaš i zviždiš uz melodiju mobilnog. 
14. Vid ti se više neće bitno pogoršati. 
15. Tvoje investicije u zdravstveno osiguranje konačno se isplate.
16. Tvoje kosti su sigurnija vremenska prognoza nego od Hidrometeorološkog zavoda.
17. Tvoje tajne su potpuno sigurne kod tvojih prijatelja, jer ih se ni oni više ne sjećaju. 
18. Proizvodnja moždanih stanica je konačno smanjena na prihvatljivu razinu.
19. Ne možeš se sjetiti, tko ti je poslao ovu listu.
20. Primjećuješ li da je ova informacija napisana velikim slovima da bi ti bilo što lakše čitati..

Pošalji svima, kojih se još sjećaš.

Nataša: Preporučila komentar Miljenka Jergovića

Boris Bućan - Labuđe jezero

Za sve one koji vole pročitati dobar komentar na kulturna događanja, a vole i tekstove Miljenka Jergovića, evo jedan svježe napisan, koji je mnogo više od uobičajenog komentara likovnih kritičara, koji mi je iznimno drag i blizak, jer sam doživjela gotovo isto. Nažalost, nikad doživljeno ne bih znala opisati kako to čini naš veliki književnik.
U Gliptoteci sam bila nekoliko dana poslije Jergovića i neposredno nakon posjete Picassu, a osim mene i moje prijateljice bili su još prisutni Bućan i TV ekipa, koja je pripremala reportažu za program iz kulture.
Slikareva duhovitost i provokativnost mnogo su jače od izloženog likovnog izraza, osim u grupi slika - Stakleni ljudi. Draži mi je u grafici, kao na pr. u čuvenim posterima za predstave – Žar ptica i Labuđe jezero. Ali o ukusima, pogotovo kad se radi o umjetnosti, se ne raspravlja.
Nataša

****************************************
Cvat škarpine ili slikarski dnevnik Borisa Bućana

Miljenko Jergović,07.04.2013.

U ovo bolesno, skarlatinozno proljeće, jednoga predvečerja Zagreb je pohrlio na otvorenje izložbe najslavnijega slikara dvadesetog stoljeća, koju godinama već zainteresiranima renta njegov pariški muzej. U redovima se, kažu, stajalo sve do kule Lotrščak, širom međumrežja objavljene su fotogalerije, tako da nismo ni morali biti tamo da bismo znali tko je sve došao vidjeti Pabla Picassa. Organizatori su, bilo je zamijećeno, najviše vodili računa o pedagoškome i odgojnom aspektu priredbe, pa su pozivnice odaslane, uglavnom, onima koji s kulturom i kreativnošću do sada nisu imali izravnoga dodira.

Istovremeno, kojih stotinjak metara niže, ispod zidina Gornjega grada, u Gliptoteci već je deset dana trajala jedna druga izložba. Na njezinom je otvorenju bilo publike – ali ne one koja će doći na Picassa u Klovićeve dvore – o njoj je izvijestila Hrvatska televizija, ali ne na način na koji će izvijestiti o slavnome gostu. Dok se o značajnu Picassovih djela govorilo, isključivo, preko njihovih maloprodajnih cijena, pa je i sama ministrica kulture rekla kako ova izložba košta deset hrvatskih godišnjih proračuna za kulturu, što je onda shvaćeno pa i objavljeno da je toliko plaćeno organiziranje priredbe u Klovićevim dvorima, o izložbi “Stakleni ljudi” govorilo se, u Vijestima iz kulture HTV-a, isključivo preko titule njezina autora. I tako je za hrvatsku kulturu, s proljeća 2013, Pablo Picasso važan zato što je jako skup, a Boris Bućan važan je zato što je – akademik. Umjetnost je ili jedno ili drugo. Za treće se, izgleda, ne zna.

Naravno, ne bismo Bućanu spominjali Picassa, niti bismo slavnome Španjolcu, kao pravi provincijalci, podmetali jednoga našeg, ali slučajnost je htjela da se u isto vrijeme održavaju ove dvije izložbe. Za jednu su nam već rekli da je “nesumnjivo, kulturni događaj godine, možda i desetljeća”, dok je druga važna upravo onoliko koliko je važna samome gledatelju. I nimalo više od toga.

“Stakleni ljudi” izloženi su na cijelome drugom katu Gliptoteke. To je, dakle, relativno velika izložba, iako su pokazani radovi nastali u posljednje dvije godine. Sto trideset slika, u istim, velikim pravokutnim formatima, zajedno čine neku vrstu Bućanova slikarskog i promatračkog dnevnika. Izložbu je postavila Vera Horvat Pintarić, a sam postav je – već i zbog toga dijarističkog momenta – sam po sebi neka vrsta umjetničke kreacije, izrazitije nego što to inače biva.

Prostor Gliptoteke podijeljen je u četiri manje dvorane. U svakoj je po jedan zaokruženi fragment, jedno poglavlje izložbe. Dok sam u dva popodneva obilazio “Staklene ljude” – prvi put u društvu pet-šest posjetitelja, a drugi put, na Veliki petak, u savršeno pustom, od ljudi ispražnjenog prostoru – dvoranama sam, da bih se poigrao, dao nazive: Staklena dvorana, Šarena dvorana, Dvorana dosjetki i Dvorana sjena. Nema razloga da ih dalje tako ne zovem.

Boris Bućan (1947.) po zvanju je akademski slikar, ali je u sedamdesetim i osamdesetim godinama jugoslavensku i europsku slavu stekao kao grafički dizajner. Osim što je autor nekih od najupečatljivijih plakata toga doba – nema tko mu u zadnje vrijeme neće spomenuti plakat za balet Igora Stravinskog “Žar ptica” iz 1983. – Bućan je jedan od nekolicine dizajnera čiji su radovi oblikovali vizualni identitet jednoga vremena, a samim tim i našega sjećanja na to vrijeme. Više od toga neki dizajner ili primijenjeni umjetnik ne može ni postići. Plakati su u svoje vrijeme bili namjenska i potrošna stvar, njihovi dizajneri mogli su biti uspješni zanatlije, umjetnici su postajali retrospektivno, kao dizajneri sjećanja. Bućan je bio među najvažnijima, i to je jedna njegova dovršena karijera.

Nakon što je u Zagrebu dovršio studij prethodno započet u Ljubljani, bavio se, krajem šezdesetih i sedamdesetih, akcijama u prostoru, oslikavanjem fasada, performativnom umjetnošću, što je sve pomno bilježila i vrednovala Vera Horvat Pintarić. Boris Bućan imao je sreću, kakvu danas nemaju ni mladi slikari, ni pisci, ni redatelji, da ih ih netko prati i da nevidljivoj publici, pa i njima samima, objašnjava što oni to rade. Osim što je to važno za umjetnika, važno je i za jednu kulturu. U suprotnome, umjetnost se vrednuje cijenom umjetnine, a umjetnici članstvom u Akademiji…

Dakle, prije nego što se, u zrelim godinama, odao isključivo slikarstvu, velikoj slikarskoj produkciji, Bućan je prošao kroz umjetničko akcijašenje, bio je suputnik prvih mondenih hrvatskih konceptualista, bavio se grafičkim dizajnom, stvorio vlastiti jezik plakata. U intervjuu Dobroslavu Silobrčiću rekao je: “U dobroj formi sam, u odličnom sam, svojem, vremenu. Pronašao sam kako se treba raditi umjetnost. To je velika stvar. Gro ljudi to ne zna. Baš sam zadovoljan.” I to je, zapravo, i Bućanov nehotični manifest, a pomalo i autobiografija: sve ranije, bilo je put do umjetnosti, put u slikarstvo, koji mu se otvorio na način na koji se, doista, drugima na otvara. Samo djelomice to ima veze s umjetničkim darom, a možda i više sa životom, s načinom na koji se čovjek prema svome daru odnosi. Na Bućanovim slikama iz različitih faza, koje je antologizirala Vera Horvat Pintarić u savršenoj maloj slikarevoj monografiji (izdanje Vuković&Runjić, Zagreb 2012.), kao i na ovoj izložbi, integrirano je iskustvo grafičkog dizajnera. Već to što su, u pravilu, nazivi djela upisani u sliku, kao dio likovne kompozicije, zapravo je strategija izrade plakata. Zatim svođenje motiva na upečatljiv znak, na ikonu i simbol, u osnovi je grafičkoga dizajna. I nešto što je sasvim integrirano u Bućanovu slikarsku poetiku: dosjetka. U primijenjenoj umjetnosti, kao i u kolumnističkom i komentatorskom novinarstvu – koji su, također, u svojim boljim izvedbama, žanr primijenjene umjetnosti – dosjetka je poželjna i dragocjena. Prazna likovna forma, koliko god bila uredna, domišljena, virtuozna, malo znači, analitičnost, erudicija i pismenost, koliko god bili izuzetni, dosadni su i neprivlačni, jer bez dobre dosjetke, bez vica, nema upečatljivog plakata i zanimljive novinske kolumne.

Umjetnici, međutim, slikari i pisci, bježe od dosjetke kao vrag od križa. Kada vam u kritici neki mamlaz ili kakva koza iz južnih provincija napišu da vam djelo obiluje dosjetkama – to je nužno negativno. Ne samo da je negativno, nego je od toga negativnije jedino ako vam napišu da ste duhoviti “na prvu loptu”, što je, zapravo, isto. Istina, dosjetkama se, recimo, štedro služe Thomas Bernhard i Maurizio Cattelan, a Harms, István Örkény, pa i Vasko Popa u kasnijoj fazi, svoju su poetiku zasnovali na dosjetki. Na kraju, što je Kniferov meandar, ako ne cjeloživotna dosjetka? I u čemu je onda problem, zašto je dosjetka na lošemu glasu u ovoj našoj provinciji, na divljoj periferiji Europe? Odgovor je prost k’o pasulj: prečesto se umjetnošću, naročito narativnom, bave ljudi koji se u životu ničega ne uspijevaju dosjetiti, pa se onda protiv dosjetke bore kao protiv vlastitoga smrtnog neprijatelja. Jer ako dosjetka može biti umjetnost, čime će se oni baviti, od čega će živjeti? To je, recimo, razlog svom neraspoloženju hrvatske literarne zajednice prema Anti Tomiću.

Boris Bućan prihvaća svaku dobru dosjetku, njegove slike su duhovite, cjelokupan njegov opus je, zapravo, vrlo duhovit. Ako je djelo kriterij, mirne se duše može reći da je Bućan, bez veće konkurencije, najduhovitiji hrvatski akademik. Recimo, u Dvorani dosjetki Gliptoteke fantastične su “Žene u pinijama”. Te slike se, vjerujem, slikar dosjetio u Rovinju, ili s mišlju na Rovinj, čije su pinije, jednom davno, poetizirane u jednoj pjesmi Rovinjskoga kvarteta, beogradskoga pjesnika Ivana V. Lalića. Ili “Kiša u Zagrebu”, koja je izložena u Šarenoj dvorani, i o kojoj se, čini mi se, najviše i pisalo u povodu ove Bućanove izložbe, pa je i reproducirana u novinama. To su, prelistajte po internetu, one ženske figure, s kišobranima u obliku crkvenih zvona, koja, opet, podsjećaju i na one damske šešire iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Riječ je, u oba slučaja, o savršenim dosjetkama. Pinije imaju ženska tijela, koja to, možda, i nisu, nego su samo njihove grane, koje u očima promatrača bivaju ženska tijela, i možda to više i ne bi bilo tako da nije naslikano i uvrh slike napisano: “Žene u pinijama”. A “Kiša u Zagrebu” višeslojna je kao i svaka dobra dosjetka, svaki stvarno duhovit vic: Zagreb je zvonak grad, često se u njemu čuju crkvena zvona, a akustika mu je, pogotovo oko Ilice, takva da sa crkvenim zvonima sve najednom počinje zvoniti. Skoro kao u Dubrovniku. Kišobran je, pak, jedan od simbola tog grada, turističkih suvenira. Gospoština Zagreba pomalo je karikaturalna i pretjerana, pogotovo u vicevima i dosjetkama, kao i u svim gradovima na periferiji nekadašnjega velikog carstva. Toj slici odgovaraju starinski , zvonasti ženski šeširići, iz nijemih filmova i s fotografija Glorije Swanson… Naravno, ovako postavljen niz asocijacija tiče se gledatelja i onoga što on vidi, manje umjetnika i onoga što je naslikao. No, sve je, kao što vidimo, krenulo od dosjetke. Ali slikarski savršeno izvedene, svedene na niz znakova, koji s naslovom upisanim pri vrhu slike, čine likovnu cjelinu.

U Šarenoj dvorani nalazi se i jedna od meni najdražih slika: “Amaryllis ili škarpina u vazi”. Amaryllis je cvijet koji je prije dvjestotinjak godina donesen iz Južne Afrike u Europu, i srođen je, sasvim, s dalmatinskim pejzažima, cvjetnjacima oko kuća uz obalu. Cvijet nježan i blag, otrgnut kratko traje u vazi. Između amaryllisa, ili amarilisa, i škarpine, te raskošno ružne i grube ribe, sličnosti baš i nema. Ali u slikarskoj kompoziciji Bućanovoj, doista, amarilisi podsjećaju na škarpinu. Kako je nastala ova slika? Tako što je naslikao cvjetove u vazi, koji su ga onda podsjetili na škarpinu ili je gledao žive amarilise koji su sličili na ribu? Odgovor nije važan, smisao je u gledanjima i pitanjima, ali u Bućanovoj slikarskoj igri ima nešto šokantno djetinje. Imao sam, kao mali dječak, petogodišnjak, jedan rokovnik za crtanje. A crtao sam ovako: uzeo bih kemijsku olovku, zatvorio oči, i ukrug pošarao papir. Onda bih gledao što sam to nacrtao, na što me šarotina podsjeća, i to bi onda bila ptica, medvjed, konj, kuća… Bližnji su bili vrlo zabrinuti zbog tih mojih likovnih djela. Pretpostavljam da se sličnom, ili istom, likovnom praksom bave i druga djeca tog uzrasta. Četrdeset godina nisam o tome mislio, da bih se na Veliki petak, na Bućanovoj izložbi, sjetio toga mog rokovnika. I da ništa drugo na ovoj izložbi nisam vidio ni doživio, ona bi za mene bila dragocjena. Umjetnost, vjerujem, zbog ovakvih stvari postoji, zbog dubinskih sjećanja, koja je nemoguće do kraja rekonstruirati. Umjetnost onoliko vrijedi koliko duboko u gledatelja (ili čitatelja) zahvati, a ne onoliko koliko košta umjetnina ili umjetnikova javna osoba. U neka sretnija vremena ne bi trebalo to ni govoriti, bilo bi to opće mjesto.

U Staklenoj dvorani izložen je niz stilski vrlo ujednačenih radova: na tamnoj površini, bijelom bojom, širokim kistom i u nekoliko poteza naslikani su Stakleni ljudi, Stakleni tenk, Stakleni rat, Prodavačica stakla… Čudan osjećaj čovjeka obuzme, u pustoj Gliptoteci, u kojoj, osim ljubazne domaćice u prizemlju, više nema baš nikoga, među tim Bućanovim staklenim slikama. I to je na neki način dosjetka: kada soboslikarskom četkom ovlaš umočenom u bijelu boju pređete preko crne površine, uz malo sreće i vještine dobit ćete efekt prozirnog stakla. Ili vam se samo učini da je tako, i da možete ponoviti umjetničko djelo (uzgred: stotinjak godina ignoranti bi se šalili govoreći da Picasso nije nikakav umjetnik, jer bi i oni mogli tako – recimo, svatko je mogao stvoriti Glavu bika, od biciklističkog sjedala i guvernala – ali izgleda to više ne govore, barem dok je Picassova izložba u njihovu gradu…). No, na Bućanovim je staklenim slikama i najvidljivije ono na čemu on inače pretjerano ne insistira: slikarska i zanatska virtuoznost. “Stakleni tenk” ili “Stakleni vojnici” rijetko su viđena demonstracija elementarnog artizma, a da to, ama nimalo, ne narušava integritet djela, ne pretvara ga u stilsku vježbu ili, ne daj Bože, demonstraciju sile i vještine. U tom zveckanju stakla, u ispunjavajućoj pustoši jednoga zagrebačkog popodneva, gledatelj se, kao rijetko kad, osjeti građaninom jednoga grada, u najelementarnijem smislu riječi. Tu, na Veliki petak, baš na izložbi Borisa Bućana, čovjeku biva jasno zašto se zatekao u Zagrebu, a ne u nekome drugom europskome, afričkom ili azijskom gradu, jer nigdje osim tu, danas, ovoga časa, u ovo popodne, ne može vidjeti ove slike. One su taj umjetnički sadržaj, ta velika kultura i – sentimentalno i karikaturalno govoreći – taj smisao života, ono bez čega bi živu čovjeku i danas, kao i prije deset tisuća godina, puno ugodnije i komfornije bilo živjeti na drvetu ili u pećini, a ne u gradu. Na Veliki petak, smisao Zagreba bio je u slikama Borisa Bućana.

Bućan slikajući “Staklene ljude” slika ono što vidi. To, naravno, ne znači da slika vidljivi svijet oko sebe, nego slika sadržaj i formu svoga pogleda. Ustvari, on ne slika ono što vidi, nego slika – kako vidi. Pomicanje sjena po zidovima, fragmentarni pogled iz kavane, stablo masline svedeno na beskonačni niz istih, grafički monotonih maslinovih listova, muška košulja, kao jednostavni, kockasti dezen muška košulje… I onda nekoliko velikih, intimno važnih slika, koje se ovom gledatelju rastvaraju u naraciju – možda zato što mi se sve što me gane rastvara u neku priču – poput genijalne “Odrezane glave psa u snijegu”. Tu sliku svedenu na konture i naznake, apstrakciju skoro, nosim s unutrašnje strane oka. Stajao sam pred njom dugo, zapanjen. I mogao bih tu zapanjenost opisati, samo što bih se tada udaljio od ove izložbe i od priče o njoj, pa bi to, recimo, bila Knjiga o Bućanu. Ili Knjiga o psu odrezane glave, koja leži u snijegu…

I kad smo kod knjiga: veliki madžarski pisac, čije prozne knjige zadnjih godina osvajaju Europu i Sjedinjene Države, scenarist svih filmova Béle Tarra, László Krasznahorkai, objavio je prije nekoliko godina knjigu inspiriranu njemačkim suvremenim slikarom Maxom Neumannom. U engleskome prijevodu njezin naslov je Animalinside, a na crnom dijelu naslovnice nalazi se reprodukcija jednoga Neumannovog rada: pas u skoku, kojem, međutim, nedostaju prednje noge. Začudan, pomalo groteskan znak, istovremeno i duhovita dosjetka. Max Neumann veliki je slikar, kažem to, premda nijednu njegovu sliku nisam uživo vidio. Na njega me je upozorio moj američki prijatelj, baš povodom Borisa Bućana. U hrvatskome suvremenom slikarstvu, u živoj hrvatskoj kulturi, općenito, Bućan srodnika nema. Kao što ih, vjerojatno, nemaju ni drugi umjetnici, pisci i redatelji, čiji rad nečemu vrijedi. U maloj i uskoj zemlji, u istoj takvoj kulturi, previše bi bilo tražiti još i srodnike. Oni su obično jako daleko. Ponekad je dobro da tako i ostane.

Picassova izložba trajat će mjesecima, a Bućanova vrlo kratko. To je ispravno, jer jedno je umjetnost u odgojne svrhe, drugo je umjetnost sama. Zbog umjetnosti, Picassa se odlazi gledati u Pariz ili u Španjolsku, ali da bi se ljudi odgajali za Bućana (recimo), doista je trebalo Picassa čarterom dopremiti u Klovićeve dvore. Vidjet ćemo, uskoro, kakav će biti učinak ovakve pedagogije. Uz “Staklene ljude” nije štampan katalog, prospekt, ama ni jedan list papira. I to je, može biti, neka gesta. Umjesto toga, u prizemlju Gliptoteke može se kupiti Bućanova antologija Vere Horvat Pintarić.

Žar ptica

Stakleni ljudi

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (4)

NE HUKA J SE, VRBAS VODO, TECI, RECI…

Švraka repom zaludi

Jedan, po jedan buk,

Zabukti,

Bukne zohva.

Dozove bagrem,

Bulbule mirisnoga granja,

Magrib zarudi

Pod cripnjom brda -

Crveno

Rijeka miriše

Na zadnje kupanje.

Enisa Osmančević Ćurić

NOSTALGIJA 9

Boris Dežulović: Kako su Turci oslobodili Srbiju

Serija Sulejman osvojila je Tursku, pa Balkan i sada se, brze nego sto je Sulejman, osvajac i zakonadavac, osvajao teritorije, nezadrzivo siri zemaljksom kuglom. Ne znam pouzdano kako je to u ostalim dijelovima svijeta, ali ovdje u Kanadi, u Torontu i okolini, Sulejman i njegova Barica ili Aisa, zvana Hurem su nevjerovatno popularni. Neki, godinama i decenijama uhodavani brakovi, se tresu zbog privrzenosti, posebno zenskih dijelova tih brakova, Sulejmanu i  seriji o njemu i zbog ostajanja do kasno u noc u njegovom haremu. Kablovi prema internet providerima ( kako li se to kod nas kaze?) usijani. Gigabajti se nemilosrdno trose da  vjerno prenesu koloritne kostime u visokoj rezoluciji.

***********************

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zatrudnjela najzad Bobijeva Barica, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od Ajše, žene Bobijevog brata. Došla ona tako u ordinaciju s Ajšinom zdravstvenom iskaznicom, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Barica konačno u naslonjač i uplašeno gleda u doktora. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Ajša?". "Ajša?", nervozno će Barica. "Ona mi je jetrva."

Stari je to vic, znam, a znam i koliko. Najmanje pet stotina godina ima da se u Bosni i Hercegovini posuđuju tuđe zdravstvene knjižice i lične karte, nitko živ više ne zna tko je ovdje kome jetrva, a tko svekrva, tko je muž, a tko otac, kojemu je begu otac pravoslavac, kojemu paši majka katolkinja, što je nama Ajša, a što Sulejman Veličanstveni, i je li on na kraju Baričin ili Ajšin: cijela je historija Bosne jedna turska sapunica.
Nije, međutim, ozbiljan problem kad je negdje nekome historija televizijska sapunica, već je ozbiljan problem kad sapunica nekome negdje postane – historija. A nikad u sapunici, pardon historiji, nije u tom smislu bilo ozbiljnijeg problema od "Sulejmana Veličanstvenog", jedinstvenog televizijskog baštarda koji je nastao kad je klasični povijesni spektakl s Oscarom za kostimografiju sreo jeftinu južnoameričku sapunicu sa sedamsto hiljada nastavaka. Nešto kao Lawrence-od-Arabije-jebo-Robinju-Isauru, pa nastao Sulejman Veličanstveni.
I ni po muke – vidjeli smo već i luđe i gluplje, jebala se i televizijska drama s video-nadzorom, pa ispao Veliki Brat - da svijet u međuvremenu nije teško obolio i retardirao, pa tursku telenovelu o Sulejmanu Veličanstvenom - stiliziranu biografiju romantičnog heroja negdje između Hiljadu jedne noći i starih reklama za Camel – uzeo kao ozbiljno historiografsko štivo.

U Hrvatskoj su tako povjesničari upozoravali kako je serija historiografski površna i nevjerodostojna, podsjetivši Hrvate kako je veliki ljubavnik Sulejman bio svirepi hrvatožder i ubojica hrvatskog viteza Nikole Šubića Zrinskog. Mnogo gore "Sulejman" je pak prošao među Srbima, koji su seriju doživjeli kao posvetu zločincu što je poharao Srbiju i Beograd, a televiziju koja je seriju otkupila optužili za nacionalnu veleizdaju.

Histerija je dosegla kulminaciju ovih dana, kad Sulejman Veličanstveni u seriji osvaja Beograd: krema suvremene srpske historiografije, sve go univerzitetski profesor i akademik, već tjednima tako mrtva ozbiljna raspravlja o tome kako je krvava osmanlijska okupacija Srbije - sa šezdeset glava šabačkih branitelja nabijenih na kolac za dobrodošlicu osvajaču - u turskoj sapunici prikazana tendenciozno i iskrivljeno, kao ekskurzija po Srbiji, a pad Beograda gotovo kao oslobađanje, sa sve razdraganim Beograđanima kako na Kalemegdanu cvijećem dočekuju sultana osloboditelja.

Već desetak dana smijem se televizijsko-historiografskom skandalu u srpskoj naučnoj čaršiji: povijesna pravda inače, jasno, ne stiže u terminu za sapunice, ali za intelektualnu močvaru koja Šljivančanina i Mladića još uvijek slavi kao osloboditelje Vukovara i Srebrenice, Sulejman Veličanstveni koji na Prvoj Srpskoj Televiziji sa svojom Janjičarskom narodnom armijom oslobađa Beograd gotovo pa zaista dođe kao pet stotina godina dugačka ruka historijske pravde.

Srpska i hrvatska akademsko-politička mahala nisu, jasno, jedine koja su osujetile perfidnu zavjeru producenata i scenarista "Sulejmana Veličanstvenog". Nacionalnu veleizdaju u toj telenoveli prepoznala je i sama turska intelektualna čaršija, jednako optužujući scenariste za tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje slavnog sultana kao playboya koji na svoj kolac nabija manekenke iz svog harema. U rijetko imbecilnu polemiku uključio se i sam turski premijer Tajip Erdogan, optužujući autore serije za "krivično djelo izvrgavanja turske povijesti ruglu", protestirajući što lijepa sultanija Hurem u seriji nije historiografski vjerno pokrivena mahramom.

Jedini koji su serijom sasvim zadovoljni, ispali tako – Bošnjaci. Sulejmana Veličanstvenog televizijski su gledatelji u Bosni i Hercegovini dočekali kao Beograđani 1521., a povjesničari i znanstvenici stali su istraživati porijeklo glavnih junaka, sve se pentrajući po njihovim rodoslovnim stablima i tražeći u krošnji "naše gore list". Najdalje je otišla redakcija uglednog znanstvenog časopisa "Dnevni avaz", čiji je Razred za historiju Bosne i Hercegovine otkrio kako je gotovo cijela špica popularne turske serije zapravo bosanska. Odnosno, ja se ispričavam, bošnjačka.
Otkriveno je tako da je Bošnjakinja bila sultanova majka Barica, pardon Ajša, i da je Bošnjak bio veliki vezir Ibrahim-paša, unuk Hidajet-paše, rođenog Mihajla, potomka samog Kulina bana, otkriveno je i da su Bošnjaci bili i Rustem-paša, i Bali-beg. "Ne bi bilo pretenciozno", zaključuje se u Avazovu istraživanju, "reći da su Osmanskim carstvom, zapravo, vladali Bošnjaci!" Ipak, najblistaviji trenutak suvremene bosanske historiografije svakako je ekskluzivno Avazovo otkriće da je Bošnjakinja bila i Ibrahim-pašina ljubavnica Nigar-kalfa.
Ni to, naime, što u povijesti Otomanskog imperija i životu velikog vezira Ibrahim-paše žena imena Nigar-kalfa jednostavno ne postoji, ni to što je lik lijepe Nigar izmišljen za dramaturško-spletkarske potrebe sapunice, nije osobito omelo povjesničare iz Avazova tornja: kao dokaz za senzacionalnu tvrdnju da je vezirova ljubavnica bila Bošnjakinja, oni su mrtvi ozbiljni naveli scenu iz serije u kojoj se Nigar-kalfa sprema za udaju, a sluškinje joj "na našem jeziku pjevaju sevdalinku 'Sejdefu majka buđaše'"!

Od toga, što bi se u naučnom svijetu reklo, nema dalje.
Da skratim priču, zatrudnjela na kraju lijepa Hurem, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od prijateljice Nigar-kalfe. Došla ona tako u ordinaciju, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Hurem konačno u naslonjač i uplašeno gleda u hećima. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Nigar-kalfa?".
"Nigar?", nervozno će Hurem. "Nigar-kalfa je Bošnjakinja, to svatko zna."

(Tekst prenijele e-Novine iz Oslobođenja uz dozvolu autora; Ja kopirao i zalijepio bez dozvole, nadajuci da me niko nece tuziti Sulejmanu)

Sule: "Free - Mourning sad morning"

(FREE: "Mourning Sad Morning)

Grupa Free je jedna od mojih najdražih grupa uopšte.

Možda je jedan od razloga i to što smo skoro ista generacija (bas gitarista Endi Frezer je imao samo 16 godina) ili nešto drugo, ne bih znao reći.

Grupa Free je osnovana u Londonu 1968. godine. Ime im je dao Alexis Korner, jedan od „otaca-utemeljitelja“ britanskog bluza.

Stvar „Mourning Sad Morning“ je izašla 1969. godine, godinu dana prije izlaska njihovog najvećeg hita „All Right Now“.

Grupa se razišla 1973. godine, nakon čega su pjevač Pol Rodžers i bubnjar Simon Kirk osnovali legendarnu grupu Bad Company.

Vođa grupe, gitarista Pol Kosof, umro je 1976. godine.

Grupa „Free“

Paul Kossoff, Paul Rodgers, Endy Fraser, Simon Kirke

Sasvim je sigurno da su oni u to vrijeme svirali muziku po Bambusovom i mom ukusu. Još na „kamenu“, dakle, prije zemljotresa, Bambus je imao njihov album „Free“.

Teme sa tog albuma „Song Of Yesterday“, „Woman“ i „Broad Daylight“ i danas zvuče nevjerovatno dobro, ali tu je i ona prelijepa balada „Mourning Sad Morning“ koja me, kad je god slušam, podsjeća na zimu 70-e, jednu žurku i jednu garažu u ulici Borisa Kidriča, svjetlost svijeće, „turčina luđaka“ i hrpu starih kaputa.

Pored sve te logistike tu je bila i jedna od šesnaest vestalskih djevica koja nije čekala da prođe trideset godina službe boginji Vesti.

Na kraju njeno lice postajalo je sve bljeđe kao u duha, da bi na kraju postalo bljeđe od najbljeđe sjenke.

To jutro nakon žurke, bila je nedelja baš kao i u pjesmi, uopšte nije trebalo biti tužno, a bilo je. Ne bih dalje, jer sve što bih rekao bilo bi nekorektno.

Evo, priznajem, nisam je volio, ali mi je bila draga zbog svoje vjere u „slobodnu ljubav“.

Te mi je zime bilo super sa tom djevojkom slobodnih nazora, čije lice više uopšte nije bilo blijedo, jer kod nas je još uvijek trajalo "ljeto ljubavi".

A i kraj je bio isto tako u fazonu grupe Free, Baby Be My Friend.

Free: Be My Friend

Kako se 1951. rjesavao problem nezaposlenih

Mozda je tacno - mozda i nije. Mozda vecinu ovakvih dokumenata neko danas fabrikuje da bi nas zabavio. 
Danas izgleda skoro nevjerovatno da smo zivjeli u tom i takvom vremenu.

************

NOSTALGIJA 8

Aco RAVLIĆ: STOJAN BIJELIĆ UPORNI ISTRAŽIVAČ BANJALUČKE PROŠLOSTI

Niko nije ponudio čitaocima novina toliko zanimljiva štiva o prošlosti Banjaluke, ali i Bosanske krajine, kao Stojan Bijelić tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi prilozi odisali su činjenicama koje je, bilo je vidljivo, prikupljao potom složio u pitku priču. Tako nije bilo oblasti koju nije obradio. A sve je to činio bez bojazni da će biti pokraden, da ga neće pri citiranju spominjati kasniji autori. Njegovo djelo bilo bi još priznatije i poznatije, bolje uočeno, da je njegovim tekstovima uredništvo "Vrbaskih novina", inače zvaničnog glasila Vrbaske banovine, posvećivalo barem malo više pažnje, da nije s njegovim vrlo vrijednim tekstovima "krpalo" stranicu, a jednom su čak što bi se reklo s neba, ubacili dio o vojničkom groblju među tekst o telegraflstima. Bijelić Stojan je i po tavanima nekadašnje beladije tragao za dokumentima i znao objaviti posebne priloge izvan svojih serijala "Iz banjalučke prošlosti" i "Bos. krajina u prošlosti". Oba serijala nude mnoštvo podataka koje naknadno potvrđuju drugi izvori, što najbolje kazuje koliko je Stojan Bijelić poštovao prošlost i istinu bez obzira što je uistinu rijetko, zapisao i neku predrasudu. Međutim, istinu je poštovao. O tome ima niz primjera. Ipak, spomenut ću samo jedan. Sve što je učinila Austro-Ugarska za vrijeme razdoblja okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, većina je srpskih javnih radnika nipodaštavala i izvrgavala minorizaciji i poruzi. A Stojan Bijelić je, recimo, pozivao na trajnu zahvalnost generalu baronu Joelsonu (Jelzonu), koji je učinio Banjaluku gradom aleja. Nažalost, toliki su režimi prošli, a ni u jednom brigadir Joelson nije počašćen nazivom i najmanje uličice. Još jedna Bijelićeva osobina je lako uočljiva, a ta je želja da se odredi lokacija zgrada ili ulica o kojima piše, kako bi ih u budućnosti mogli smjestiti na približno pravo mjesto. Činio je to s najvećom ljubavi, kao čovjek koji je zavolio i postao trajni zaljubljenik u ovaj grad. Stojan Bijelić je uz spomenute novinske serijale ostavio i nekoliko posebno objavljenih priloga iza sebe. Najvrijedniji je zbog mnogo čega, prikaz rukopisa brigadira austro-ugarske posade Kalszera (Kalser), kojeg je svojedobno dobio od Banjalučanina Morica Hercoga koji je radio u uredu pukovnika Milana Čudića, austrougarskog komandanta mjesta, a pomoćnika generala Kalszera. Osim toga priloga, zbog propagiranja suživota na bosanskohercegovačkom prostoru, vrlo dopadljiva i korisna je njegova priča "Pogibija zadnjeg banjalučkog kapetana" u kojoj je s razlogom apostrofirao mudrost Hafiza Mustafe efendije Dibaga, koji je opomenuo razjarenu masu da ne smiju zlo činiti. I još...
Krajem pedesetih prošlog stoljeća čitao sam Stojana Bijelića, a kada sam se uvjerio da ne izvrće činjenice iz politikantskih razloga (odgovarajući 1933. godine jednom kritičaru u "Vrbaskim novinama" je napisao i ovu vrijednu rečenicu: "Obraćao sam se na muslimane, jevreje,
rimokatolike i pravoslavne. Sto su mi oni rekli, to sam i napisao u pristojnoj formi. Dakle, pošto kupio, poto i prodao, bez ikakva ćara i zijana".) poklonio sam mu punu pažnju. S obzirom da je bio zaboravljen od pisaca o banjalučkoj prošlosti, polovinom osamdesetih povjerio sam nekim u Banjaluci kako imam želju staviti sve njegove priloge u korice jedne knjige sa nužnim pratećim pojašnjenjima i ilustracijama, kako bi ostalo sjećanje na čovjeka koji je strasno i uporno tragao za banjalučkom i krajiškom prošlošću, koji je volio Banjaluku.
Tekstove koje je napisao nije mi bilo teško pronaći, ali jeste njegove biografske podatke.
… čovjeka koji je istraživao i zapisivao, objavio tolike istine o banjalučkoj prošlosti. Objavljivanje fotosa Stojana Bijelića i ovih nekoliko rečenica su izraz moje zahvalnosti njemu, jer sam iz "njegova bogatog rudnika" citirajući i redovito ga potpisujući(!) koristio dosta podataka i tvrdnji (u prvoj knjizi citirah ga čak u 10 od 100 jedinica), kako ne bi bio zaboravljen, jer gradovi i ljudi zaboravljaju vrlo često one koje bi trebalo i kada se mijenjaju režimi, na osnovu njihovih djela, ostati nezaboravljeni. Stojan Bijelić nije rođeni Banjalučanin, ali po ljubavi koju je iskazivao prema Banjaluci spada u red najdičnijih njegovih građana. Sigurno je Krajišnik po rođenju, jer tko bi drugi osim rođenog Banjalučanina u tako kratkom roku toliko zavolio grad na Vrbasu, pogotovo još ako je znao plivati. Možda je čak u bližem srodstvu sa jednim od najpoznatijih slikara Jovanom Bijelićem. Rođenje 30. VIII. 1867. godine, dakle kao dječak od 11 godina ponio je dobra sjećanja na Osmansku carevinu koja je napuštala Bosnu i Hercegovinu, a dobro upoznavao novu okupacijsku vlast. U spomenutom odgovoru jednom kritičaru Stojan Bijelić je napisao i ovu rečenicu: "Ja sam rođen u Turskoj carevini koja je svoje stanovništvo dijelila na islamijat, urum i latin milet" međutim nije napisao ime rodnog mjesta.
…
Stojan Bijelić je kao nastavnik obilazio Bosnu i Hercegovinu. Bio je nastavnik ili je obavljao dužnost direktora mahom na trgovačkim školama u Trebinju, zatim u Bihaću iz kojega je premješten u Brčko, a iz Brčkog u Livno da bi prestankom austrougarske okupacije tj stvaranjem Kraljevine SHS, došao u Banjaluku u kojoj je do ukinuća odnosno preimenovanja Više djevojačke škole u Žensku građansku školu 1925. bio direktor sve do umirovljenja. U Banjaluci se po drugi put oženio (prva supruga mu je bila Jevrejka). Supruga Jelena rođena Ivezić na njegovu veliku žalost, je umrla 5. V 1937., a on 24. XII. 1943.
…
Na osnovi svega može se reći da je Stojan Bijelić proživio sadržajan i po zajednicu nadasve koristan život. Banjaluka u koju je dospio u drugoj polovini svoga života, treba mu biti trajno zahvalna, jer je ostavio, kao malo ko do tada, toliko vrijednih i značajnih podataka i priča o prošlosti Banjaluke.

(originalni tekst je neznatno skraćen)