Aco RAVLIĆ: STOJAN BIJELIĆ UPORNI ISTRAŽIVAČ BANJALUČKE PROŠLOSTI

Niko nije ponudio čitaocima novina toliko zanimljiva štiva o prošlosti Banjaluke, ali i Bosanske krajine, kao Stojan Bijelić tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi prilozi odisali su činjenicama koje je, bilo je vidljivo, prikupljao potom složio u pitku priču. Tako nije bilo oblasti koju nije obradio. A sve je to činio bez bojazni da će biti pokraden, da ga neće pri citiranju spominjati kasniji autori. Njegovo djelo bilo bi još priznatije i poznatije, bolje uočeno, da je njegovim tekstovima uredništvo "Vrbaskih novina", inače zvaničnog glasila Vrbaske banovine, posvećivalo barem malo više pažnje, da nije s njegovim vrlo vrijednim tekstovima "krpalo" stranicu, a jednom su čak što bi se reklo s neba, ubacili dio o vojničkom groblju među tekst o telegraflstima. Bijelić Stojan je i po tavanima nekadašnje beladije tragao za dokumentima i znao objaviti posebne priloge izvan svojih serijala "Iz banjalučke prošlosti" i "Bos. krajina u prošlosti". Oba serijala nude mnoštvo podataka koje naknadno potvrđuju drugi izvori, što najbolje kazuje koliko je Stojan Bijelić poštovao prošlost i istinu bez obzira što je uistinu rijetko, zapisao i neku predrasudu. Međutim, istinu je poštovao. O tome ima niz primjera. Ipak, spomenut ću samo jedan. Sve što je učinila Austro-Ugarska za vrijeme razdoblja okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, većina je srpskih javnih radnika nipodaštavala i izvrgavala minorizaciji i poruzi. A Stojan Bijelić je, recimo, pozivao na trajnu zahvalnost generalu baronu Joelsonu (Jelzonu), koji je učinio Banjaluku gradom aleja. Nažalost, toliki su režimi prošli, a ni u jednom brigadir Joelson nije počašćen nazivom i najmanje uličice. Još jedna Bijelićeva osobina je lako uočljiva, a ta je želja da se odredi lokacija zgrada ili ulica o kojima piše, kako bi ih u budućnosti mogli smjestiti na približno pravo mjesto. Činio je to s najvećom ljubavi, kao čovjek koji je zavolio i postao trajni zaljubljenik u ovaj grad. Stojan Bijelić je uz spomenute novinske serijale ostavio i nekoliko posebno objavljenih priloga iza sebe. Najvrijedniji je zbog mnogo čega, prikaz rukopisa brigadira austro-ugarske posade Kalszera (Kalser), kojeg je svojedobno dobio od Banjalučanina Morica Hercoga koji je radio u uredu pukovnika Milana Čudića, austrougarskog komandanta mjesta, a pomoćnika generala Kalszera. Osim toga priloga, zbog propagiranja suživota na bosanskohercegovačkom prostoru, vrlo dopadljiva i korisna je njegova priča "Pogibija zadnjeg banjalučkog kapetana" u kojoj je s razlogom apostrofirao mudrost Hafiza Mustafe efendije Dibaga, koji je opomenuo razjarenu masu da ne smiju zlo činiti. I još...
Krajem pedesetih prošlog stoljeća čitao sam Stojana Bijelića, a kada sam se uvjerio da ne izvrće činjenice iz politikantskih razloga (odgovarajući 1933. godine jednom kritičaru u "Vrbaskim novinama" je napisao i ovu vrijednu rečenicu: "Obraćao sam se na muslimane, jevreje,
rimokatolike i pravoslavne. Sto su mi oni rekli, to sam i napisao u pristojnoj formi. Dakle, pošto kupio, poto i prodao, bez ikakva ćara i zijana".) poklonio sam mu punu pažnju. S obzirom da je bio zaboravljen od pisaca o banjalučkoj prošlosti, polovinom osamdesetih povjerio sam nekim u Banjaluci kako imam želju staviti sve njegove priloge u korice jedne knjige sa nužnim pratećim pojašnjenjima i ilustracijama, kako bi ostalo sjećanje na čovjeka koji je strasno i uporno tragao za banjalučkom i krajiškom prošlošću, koji je volio Banjaluku.
Tekstove koje je napisao nije mi bilo teško pronaći, ali jeste njegove biografske podatke.
… čovjeka koji je istraživao i zapisivao, objavio tolike istine o banjalučkoj prošlosti. Objavljivanje fotosa Stojana Bijelića i ovih nekoliko rečenica su izraz moje zahvalnosti njemu, jer sam iz "njegova bogatog rudnika" citirajući i redovito ga potpisujući(!) koristio dosta podataka i tvrdnji (u prvoj knjizi citirah ga čak u 10 od 100 jedinica), kako ne bi bio zaboravljen, jer gradovi i ljudi zaboravljaju vrlo često one koje bi trebalo i kada se mijenjaju režimi, na osnovu njihovih djela, ostati nezaboravljeni. Stojan Bijelić nije rođeni Banjalučanin, ali po ljubavi koju je iskazivao prema Banjaluci spada u red najdičnijih njegovih građana. Sigurno je Krajišnik po rođenju, jer tko bi drugi osim rođenog Banjalučanina u tako kratkom roku toliko zavolio grad na Vrbasu, pogotovo još ako je znao plivati. Možda je čak u bližem srodstvu sa jednim od najpoznatijih slikara Jovanom Bijelićem. Rođenje 30. VIII. 1867. godine, dakle kao dječak od 11 godina ponio je dobra sjećanja na Osmansku carevinu koja je napuštala Bosnu i Hercegovinu, a dobro upoznavao novu okupacijsku vlast. U spomenutom odgovoru jednom kritičaru Stojan Bijelić je napisao i ovu rečenicu: "Ja sam rođen u Turskoj carevini koja je svoje stanovništvo dijelila na islamijat, urum i latin milet" međutim nije napisao ime rodnog mjesta.
…
Stojan Bijelić je kao nastavnik obilazio Bosnu i Hercegovinu. Bio je nastavnik ili je obavljao dužnost direktora mahom na trgovačkim školama u Trebinju, zatim u Bihaću iz kojega je premješten u Brčko, a iz Brčkog u Livno da bi prestankom austrougarske okupacije tj stvaranjem Kraljevine SHS, došao u Banjaluku u kojoj je do ukinuća odnosno preimenovanja Više djevojačke škole u Žensku građansku školu 1925. bio direktor sve do umirovljenja. U Banjaluci se po drugi put oženio (prva supruga mu je bila Jevrejka). Supruga Jelena rođena Ivezić na njegovu veliku žalost, je umrla 5. V 1937., a on 24. XII. 1943.
…
Na osnovi svega može se reći da je Stojan Bijelić proživio sadržajan i po zajednicu nadasve koristan život. Banjaluka u koju je dospio u drugoj polovini svoga života, treba mu biti trajno zahvalna, jer je ostavio, kao malo ko do tada, toliko vrijednih i značajnih podataka i priča o prošlosti Banjaluke.

(originalni tekst je neznatno skraćen)