Bard iz Rovaca

 Prosljedjujem ti tekst koji juce dobih od svog kolege Zorana T. iz Podgorice.
Teme crnogorske nisu samo njihove...

Mario

****************

Piše: Milenko A. Perović

Ko omrče s polusvijetom, osviće posramljen. Ko hoće da bude bard klerofašističke klateži, mora prije ili kasnije biti ponižen njenom mjerom stvari.
Bješe skoro u Bosni nekakav „svetosavski bal“. Kič bal u kič sali s kič namještajem i kič zvanicama. Pribavili su i barda iz Rovaca da im „besedi“. Niko kao on ne umije prigodno „besediti“ mermernim aforizmima.
Uvještio se u tome toliko da izgleda kao da parodira vlastito parodiranje Rovčana kad zaume krupnim riječima i povodima. Kad je bard bio blizu krešenda „sopstva“ i „srpstva“, prekide ga kleti glas nekakve voditeljke. Vješt nastupima, samo je zatreptao i nervozno pogledao u papir za podśećanje, pa nastavio još umnije i duhovnije. Neumitni glas voditeljke vješto ga je sačekao na prvom hvatanju vazduha između dvije rečenice.

Brzinom mu se zahvalila na govoru i još ga pozvala da uzme ućešće. Nijesam shvatio u čemu ušešće. Bard ostade zabezeknut kao školski odlikaš i miljenče koje su prekinuli u nastupu na seoskoj priredbi u zadružnom domu. Odavno nijesam vidio da su nekoga tako ružno i surovo ponizili. Koliko god da nijesam nesklon pomisli da je možda baš to i zaslužio cijelom svojom estetikom i tzv. javnim angažmanom, u neku mi ga je ruku istinski žao. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog davnašnjeg zadovoljstva čitanja njegovih ranih crnogorskih poema. Ima u njima duha, maestralne leksike, ali i neke neuhvatljive boleće ironije koja je nagovještavala rađanje dobroga pjesnika. Ko je tada mogao znati da će njegova tanana i paradoksalna ironijska tužbalica nad umirućom patrijarhalnom Crnom Gorom i njezinim fascinantnim jezičkim bićem biti najbolje i najviše što će on ikada dati. Njegova se pjesnička Euterpa izgubila u bespuću stupidnog nacionalizma i otužnim pokušajima da politikantstvo obuče u pjesničku odoru.
Pjesnik je izabrao da mu licentia poetica bude jedna banalna estetika politikantstva, tupoumnog nacionalizma i trivijalne mitologije. Ta je estetika već bila stotinama puta premljevena u starom predratnom žrvnju nacionalističkog i proto-fašističkog „pjesništva“ o čijoj je nesvarljivosti i bijedi Konstantinović umjerljivo položio račune u „Filozofiji palanke“. Ne zna da li je gore kad „duhovno oruđe“ te estetike ostane knjiškom i književnom fantazmom ili kad „zahvati mase“ koje postaju njezinom „materijalnom silom“. Estetika rovačkog barda i njegovih kolega iz istoga „palanačkog“ ešalona postala je zbiljnošću jednog abnormalnog svijeta sazdanog od nacionalističkih smrtonosnih besmislica. Po nesreći, estetika mu se ozbiljila da bi jasnije pokazala grandiozne razmjere njegovog literarnog i svjetonazornog promašaja. Na jugoslovenskom duhovnom prostoru ne postoji sličan primjer da je neko s toliko nesamoosviještenosti, amaterski glumljenog profetstva i „tribunskog“ bulevarskog narcizma sistematski upropašćivao svoj veliki literarni dar.
Ne postoji sličan primjer da se neki pjesnik tako izgubio u izvitoperenoj optici pobrkanih litetarnih, životnih i ideoloških paradigmi. Njegova literarna camera obscura svaki je novi poetski pad pokazivala kao visoki ,,duhovni uzlet”. Nakupilo se decenijama u njegovim „uzlijetanjima“ mnogo nepriličnoga i nedoličnoga za gradaciju neoprostivosti. Najneoprostivije je njegovo uporno višedecenijsko traćenje talenta. Na kraju je njegova estetika politikanstva morala doći da se obračuna sa svojim tvorcem i da ga ponizi kao što ga nikada niko ponizio nije.
Pjesnik je netipični stvor. U poniženju rovačkog barda ipak ima nečega tipično crnogorskoga! Nije on prvi Crnogorac – vjerovatno ni potonji – koga je Beograd dočekao ujediniteljskim zagrljajem. Kao i od mnogih drugih Montanjara – spremnih na sve samo da što dalje pobjegnu od đedovine – Beograd je i od njega po visokim cijenama otkupljivao srbovanje. Ko odgonetne tajnu smisla toga otkupljivanja, zaslužio je Nobelovu nagradu iz bar dvije-tri oblasti! Odavno traje to otkupljivanje. No traje i obrtanje stvari po kome gotovo svakom Montanjaru koji je prodavao srpstvo u Beogradu, prije ili kasnije, trgovina izađe na nos! Pokazuju to sudbine gomile bitnih ljudi Kraljevine Crne Gore koji su poslije 1918. godine došli u Beograd da poljube skute regenta Aleksandra i da stanu u red za penziju i apanaže za izdaju svoje domovine. Marku Dakoviću izašao je na nos uporni rad na lagumanju svoje domovine. Đilas se bijaše pod stare dane zaletio da se udobri srpskim nacionalistima. No, brzo su se śetili da njegov mladalački komunizam i potonji liberalizam nikako ne mogu da se spoje s njihovom ideologijom. Milošević im je bio najveći Srbin 20. vijeka dok su u njemu gledali onoga ko će ostvariti njihove lude imperijalne snove. Kad je stvar propala, śetili su mu se da je – Crnogorac. Slično se ponovilo s psihijatrom Karadžićem. U jednoga su polagali velike nade da će spriječiti proces „secesije“ Crne Gore. Poslije je prodavao crnogorsku lozu po Beogradu. Gotovo svakoga Crnogorca na “nacionalnom” zadatku u Beogradu – kad mu istekne rok upotrebe – neumitno ćušnu, kao što se odbacuju stare i neupotrebljive prodrte crevlje.
Veliki Miljković vlastitu estetiku platio je glavom. Bard iz Rovaca svoju estetiku platio je obrazom. Miljković je prošao mnogo bolje!