VRBAS: IME , PJESMA, SLIKA (10)

Pogledajte kako su se Banjalučani juče osvježavali na Vrbasu

Nekoliko stotina Banjalučana juče je spas od visoke temperature potražilo osvježavajući se na Vrbasu.

Temperatura koja je, prema meteorološkim mjerenjima, u gradu na Vrbasu danas iznosila oko 33 stepena Celzijusa u hladu i približno 47 stepeni na suncu, doprnijela je ugodnom ambijentu što se moglo primjetiti na svim plažama duž ove rijeke.

Kupanje i dobru atmosferu svakako prati i rekreacija u hladovini uz hladno pivo.
(Nezavisne Novine)

Srđan Puhalo: Kako preživjeti Sarajevo

ili uputstva za srpske poslanike u Parlamentu Bosne i Hercegovine

Nakon preživljene „talačke krize“ odlučio sam da napišem uputstvo za srpske poslanike u Parlamentu BiH i tako doprinesem njihovoj većoj sigurnosti u ovoj instituciji. Odričem se svakog honorara jer sam patriota i humanista.


1. U Sarajevo niko ne ide zato što voli, već zato što se isplati.

2. Ne idi na sjednice Parlamenta BiH bez 1.000 KM u kešu, prvo da se ne brukaš pred poslanicima Hrvata i Bošnjaka, a potom što kartica ne vrijedi mnogo kada te blokiraju demonstranti.

3. Na sjednice ići pripremljen ali nikada odmoran i naspavan, već umoran, blijed i podbuo ne bi li se na „plastičan“ način prikazala sva golgota kroz koju prolaze srpski poslanici u Parlamentu BiH.

4. Na sjednice se uvijek nosi paket „prve pomoći“ koji mora da sadrži:

- Sendvič sa svinjetinom (da utoliš glad ili nahraniš drugog Srbina),

-Keš, ali to smo već objasnili zbog čega,

- Značka za rever u obliku zastave ili grba Republike Srpske (osveštana),

- DVD posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske održane 14.06.2013. godine i zaključke koji su doneseni na njoj,

-Papirnu kesu za hiperventilaciju ako se previše uzbudite,

-Vlažne maramice (korisne za mnogo toga) i

-Vještačke suze jer one govore više nego hiljadu riječi.

5. U svako vrijeme i na svakom mjestu isticati da postoji plan za rušenje Republike Srpske, a iza njega stoje oni i njihovi „trabanti“.

6. Svaka rečenica mora da se sastoji od subjekta, predikata, atributa i Republike Srpske.

7. Što si više patetičan, nelogičan i više se dereš to si uvjerljiviji.

8. Znaj da je RTRS uvijek na tvojoj strani.

9. Kad ti ponestane argumenata u raspravi optuži OHR i međunarodnu zajednicu za sve što ne valja.

10. Hrvati su politički protivnici, Bošnjaci su neprijatelji, a građani su budale i prema svakom od njih mora se različito odnositi.

11. Hrvati su politički protivnici, Bošnjaci su neprijatelji, a građani su budale, ipak interesi svakog poslanika su uvijek ispred interesa običnog čovjeka.

12. Stanovnicima BiH ne smijemo dozvoliti razvoj klasne svijesti i tako se najbolje sprečava nacionalizmom.

13. Ako mi ne kontrolišemo neku nevladinu organizaciju sigurno je kontroliše SDP BiH.

14. Spontan je samo pobačaj, sve ostalo se mora organizovati.

15. Srbin iz SDP BiH niti je socijaldemokrata niti je Srbin.

16. Svi su Bošnjaci isti, bez obzira kako se oblače, šta pričaju i kakve transparente nose.

17. Smisao života Bošnjaka je nestanak Republike Srpske i jedva čekaju da za taj cilj žrtvuju sebe i svoju djecu.

18. Bebe u kolicima su nastavak rata Bošnjaka protiv Srba samo drugim sredstvima.

19. Jebeš univerzalna ljudska prava ona su za ljude, ali ne i za Srbe, Hrvate i Bošnjake.

20. Sjedić i Finci nemaju problem, oni su trenutno uzrok svih naših problema.

21. U Sarajevu je posao, a u Istočnom Sarajevu je zadovoljstvo.

22. Nemoj da imaš grižu savjesti zbog ovih pravila, jer iste koriste i poslanici Bošnjaci i Hrvati.

Sule: Crosby, Stills & Nash – Judy Blue Eyes

Novembar je 1976. godine, vratio sam se iz JNA. Već se pomalo osjećaju vjetrovi osamdesetih. Bezvoljan, prvo odlazim na groblje da Bambusu upalim svijeću, nakon toga, više prazan nego tužan, odlazim da se pozdravim sa Zoranom jer on sutra odlazi za Zagreb da nastavi studije.

Noge same znaju put do Zoranove kuće, tamo zatičem i Boru. Rade nešto oko svojih „Minija“, Boro svog crvenog uljepšava i sprema ga za pičarenje, a Džo od svog, oker boje, pokušava da napravi što veću rugobu, vodeći računa samo o funkcionalnosti.

Kao uvijek, srdačno se pozdravljamo, oni na kratko prekidaju posao i odlazimo na sprat da ja vidim Zoranov novi studijski magnetofon, „zadnji urlik tehnike“, čije performanse i ne pokušavaju da mi objasne jer su vrlo brzo ustanovili da ja to čudo ne znam ni upaliti.

Nakon toga, Zoran iz bifea vadi u staniol umotan „pis“ crvenog Libanonca i kaže: „Ovo ti je Caja ostavio kad si kretao u vojsku, a ja ti zaboravio dati“.

Ja se ljubazno zahvalih i rekoh: „Hvala, ne treba mi to sranje“.

Boro reče: „Odosmo mi dole raditi, a ti slušaj muziku, ima tu sjajnih stvari iz starih vremena. Ja ti preporučujem da koristiš slušalice, puno je bolji ton“.

Tako i bi. Prva stvar je bila „Judy Blue Eyes“, koju sam par puta za redom preslušao i oduševio se, kao da je do tada nikad nisam ni slušao, jer tako savršen ton je za mene bio ne novost, već otkrovenje nečeg do tad neslućenog. Čak je i moja omiljena psihodelična pjesma grupe War, „Four Cornerd Room“, taj dan nakon „Plavooke Džudi“ zvučala jadno.

Pjesma „Judy Blue Eyes“ je prvi američki hit najbolje akustičarske grupe na svijetu, Crosby, Stolls & Nash, koju je komponovao Stephen Stills i posvetio svojoj ljubavnici Judy Collins. Nakon izlaska njihovog prvog albuma, 1970. godine, pridružio im se i Neil Young.

Kad sam krenuo kući nestalo je one praznine sa kojom sam došao. Tuga je i dalje postojala, Bambus nije zaslužio takav kraj. Usput sam bacio onaj „pis“ „crvenog Libanonca“, jer the new time is begining.
Little Sule

Imejl sudije Frederika Harhofa

objavljen u danskom dnevnom listu BT

Dragi prijatelji,
Neki od vas su već pročitali dva članka koja sam poslao, i mislim da treba da dodam nekoliko ličnih komentara na ono što ste pročitali. Članci su dobri jer se bave odlukama koje izazivaju duboku zabrinutost i kod mene i među kolegama ovde u sudskim hodnicima.
U najkraćem:
Sve do jeseni 2012. u sudu je donekle bila ustaljena praksa da se vojni zapovednici smatraju odgovornim za ratne zločine koje su izvršili njihovi potčinjeni u ratu u bivšoj Jugoslaviji od 1992. do 1995, kada je u decembru 1995. Dejtonskim sporazumom okončan rat.
Odgovornost je tada bila ili redovna krivična odgovornost kao (1) učešće ili (2) odgovornost visokih oficira sa komandnom odgovornošću u vojnom sistemu komandovanja, u slučaju da nisu sprečili zločin ili kaznili potčinjene. Tu nema ničeg novog. Takođe smo uspostavili proširenu krivičnu odgovornost za ljude (ministre, političare, vojne zapovednike, oficire i druge) koji su podržavali opšti cilj istrebljenja neke etničke grupe sa određenog područja kriminalnim nasiljem, i koji su na ovaj ili onaj način doprineli postizanju takvog cilja; ova odgovornost se naziva „udruženim zločinačkim poduhvatom“.
Ali onda je Žalbeno veće jesenas iznenada učinio korak unazad u slučaju trojice hrvatskih generala i ministara, u slučaju Gotovina. Oni su oslobođeni optužbe za ratne zločine hrvatske vojske koja je proterala srpske snage i srpske građane sa velike teritorije u Hrvatskoj – iz takozvane Krajine, u avgustu 1995. (gde su živele generacije Srba).
Nedugo zatim, Žalbeno veće je to ponovilo oslobađanjem srpskog načelnika Generalštaba, generala Perišića, kada je zaključilo da Perišić nije nameravao da njegove snage budu upotrebljene za vršenje zločina, iako je utvrdilo da je njegova vojna i logistička podrška iz Srbije snagama bosanskih Srba u Bosni doprinela zločinima ovih snaga nad muslimanima i bosanskim Hrvatima u Bosni. Prema Žalbenom veću, on jeste pružio podršku, ali nije znao da će ta podrška biti upotrebljena za vršenje zločina u Bosni. Sve to uprkos svakodnevnom medijskom izveštavanju o šokantnim zločinima snaga bosanskih Srba nad muslimanima (i u manjoj meri Hrvatima) u Bosni.
Međutim, vrlo je teško poverovati da Perišić nije znao šta se planira u Bosni i za šta će zapravo biti upotrebljena njegova vojna podrška.
A sada dolazi prošlonedeljna presuda kojom se šef srpske tajne službe, general Jovica Stanišić i njegov doglavnik Franko Simatović, oslobađaju optužbe za pomaganje snagama bosanskih Srba u njihovim opštepoznatim zločinima u Bosni nad bosanskim muslimanima i Hrvatima, sa istim obrazloženjem koje je primenjeno na Perišića: da nisu bili svesni da će njihova pomoć biti upotrebljena za vršenje zločina.
Šta možemo iz ovoga da zaključimo?
Moglo bi se pomisliti da je vojni establišment u vodećim državama (poput SAD i Izraela) smatrao da se sudovi u svojoj praksi previše približavaju odgovornosti vojnih zapovednika. Očekivalo se da zapovednici neće biti pozivani na odgovornost ukoliko nisu aktivno podsticali svoje podređene na vršenje zločina. Drugim rečima: sud je otišao predaleko u pravcu pozivanja na odgovornost zapovednika za svaki zločin koji su izvršili njihovi potčinjeni, dok bi, u stvari, njihova namera da počine zločin morala da bude konkretno dokazana.
Ali to je upravo ono za šta zapovednici primaju platu: oni MORAJU da se pobrinu da u njihovoj zoni odgovornosti ne bude zločina, a ako ih i bude, moraju da učine sve što mogu da krivci budu kažnjeni. I niko ko podržava ideju etničkog čišćenja ne može izbeći odgovornost za bilo koju vrstu pomaganja u ostvarivanju tog cilja.
To, međutim, više nije slučaj. Sada bi, po svemu sudeći, zapovednici morali imati direknu nameru da počine zločin, a ne samo saznanje ili sumnju da će zločini biti počinjeni. Postavlja se pitanje kako ovakva vojna logika vrši pritisak na međunarodni krivični sistem? Da li su neki američki ili izraelski zvaničnici izvršili pritisak na američkog predsednika suda u Hagu da promeni praksu Suda?
To verovatno nikad nećemo saznati. Ali neka svedočanstva, da je isti taj američki predsednik Suda izvršio pritisak na svoje kolege u slučajevima Gotovine i Perišića, navode nas da zaključimo da je on bio rešen da postigne oslobađajuću presudu – a naročito da je imao sreće da ubedi vremešnog turskog sudiju da u poslednji čas promeni mišljenje. Obe presude su onda postale većinske 3-2.
Šta je sa poslednjom presudom u slučaju Stanišić-Simatović? Tu presudu nije donelo Žalbeno već Pretresno veće sa holandskim sudijom Orijem kao predsedavajućim, uz saglasnost sudije iz Zimbabvea, ali i uz izdvojeno mišljenje francuske sutkinje? Da li je američki predsednik Suda izvršio pritisak na Orija? Izgleda da jeste. U kuloarima se priča da je predsednik Suda zahtevao da se presuda za ovu dvojicu optuženih apsolutno mora doneti tog prošlog četvrtka, da bi predsednik Suda ispunio svoje obećanje Savetu bezbednosti UN-a, a da sudije Pretresnog veća nisu imale dovoljno vremena da razmotre sve argumente. Francuska sutkinja je imala samo četiri dana da napiše svoje izdvojeno mišljenje o kojem sudije čak nisu ni razgovarale. Sve je urađeno navrat-nanos. Nisam ovo očekivao od Orija.
Rezultat je da je Sud načinio značajan korak unazad u odnosu na dosadašnju praksu, da vojni zapovednici moraju odgovarati za zločine potčinjenih (izuzev ako dokažu da nisu za njih znali) – ali je takođe napuštena i teorija odgovornosti za „udruženi zločinački poduhvat“, koja je sada redukovana sa učešća u zločinu (na ovaj ili onaj način) na zahtevanje direktne namere da se zločin počini (dakle, nije dovoljan samo pristanak da se počini zločin). Većina ovakvih slučajeva biće završena oslobađajućim presudama za vojne zapovednike. Tako da američki (i izraelski) vojni vrh može da odahne.
Možda ćete pomisliti da je ovo cepidlačenje. Ali ja imam vrlo neugodan utisak da je Sud promenio pravac pod pritiskom „vojnih establišmenta“ određenih dominantnih država.
U svim sudovima u kojima sam radio, uvek sam pretpostavljao da je pravedno osuditi vođe za zločine za koje su znali i koji su počinjeni u okviru zajedničkog cilja. Sve se svodi na razliku između ZNANJA da su zločini izvršeni ili da će biti izvršeni i, s druge strane, PLANIRANJA tih istih zločina.
To je suština!
Kako sada da objasnimo hiljadama žrtava da Sud više neće moći da osudi učesnike udruženog zločinačkog poduhvata, ukoliko sudije ne budu mogle da pokažu da su učesnici u svom zajedničkom cilju i sa direktnom namerom doprineli zločinima? Do sada smo osuđivali one učesnike koji su, na ovaj ili onaj način, pokazali da su se slagali sa zajedničkim ciljem (recimo da se istrebi nesrpsko stanovništvo iz oblasti koje su Srbi proglasili „čistim“) kao i, na ovaj ili onaj način, pomagali ostvarenju zajedničkog cilja – a da nismo morali da konkretno dokazujemo njihovu direktnu nameru da počine svaki pojedinačni zločin. To je praktično i nemoguće dokazati.
Oduvek sam verovao da je to pravedno. Presude sam donosio uveren da oni na vrhu znaju da je plan za „istrebljenje drugih“ sa „naših“ teritorija suprotan osnovnim životnim zakonima, naročito u svetu gde internacionalizacija i globalizacija odbacuje bilo čiju ideju o nečijem „prirodnom pravu“ da živi u nekoj oblasti bez prisustva drugih. Pre sedamdeset godina to smo nazivali Lebensraum.
Međutim, izgleda da to više nije tako. Poslednje presude dovele su me u duboku profesionalnu i moralnu dilemu, sa kojom se dosad nisam susreo. Najgora od svega je sumnja da su neke moje kolege bile izložene kratkovidom političkom pritisku koji potpuno menja pretpostavke mog posla u službi razuma i zakona.
Srdačan pozdrav,
Frederik

BT, 13.06.2013.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net, 15.06.2013.

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (9)

VRBASLIJE – ČUVARI TRADICIJE

Piše: Ismet Bekrić

»Dajak čamac, simbol Banjaluke« - »siječe brzake« i među koricama knjige profesora i Vrbasiije Vojistava Alvira

Novogodišnje vrijeme, kad lijepe, sretne slike oživljavamo u ozračju novih želja, za brojne Banjalučane, rasute svijetom, prilika je da se prisjete rodnog grada i vrbaskih ljeta. Tada se već misli i na novo ljeto, kad će ponovo na obale i brzake voljene rijeke. Ponovo u nama žubore i blistaju sedre i slapovi, od Slapa u Novoseliji, Limana, prvih i drugih mlinova, Abacije i Studenca, do Plaže, Kastela, Halila, Rebrovca, Ade, Trapista...

»Vremena, kad se kaže Vrbaslija, pišu se velikim slovima«, zapisao je na internetu, Ademir Ljubović. I Adem Ibrišagić, objavljivanjem jedne stare fotografije, vraća nas u ljeto 1973. godine. A na fotografiji čuveni skakači sa gradskog mosta, majstori »banjalučke laste«, a među njima i bokser Marjan Beneš. Ni on ne može bez Banjaluke i Vrbasa, bez »banjalučke vrbaske raje«, i zato se vratio u grad svoje mladosti i sportskih uspjeha. Svoja osjećanja prenio je i na papir, ispisujući stihove o svojim prijateljima sportistima, o Kastelu, Vrbasu, alejama...

Vrbas tako postaje simbol naše ljubavi, naših korijena i našeg trajanja. »Vrbas u venama«, ma gdje bili! A simbol Vrbasa, pa i same Banjaluke, postao je, odavno, naš čamac. Dajak. Jedinstven u svijetu.

Banjalučka, vrbaska priča

O dajak-čamcu, toj »vrbaskoj lađi«, tom »vrbinom listu na vodi«, tom »vilinom konjicu« nad brzacima, »šarentici« - što bi rekao Joco Bojović, napisano je mnogo pjesama, zapisa, priča, ispovijesti, sjećanja. U prošlom broju našeg magazina pisali smo o promociji jedne izuzetne monografije doktora Mirze Bišćevića »Dajak-vrbaska lađa«, a sada imamo tu radost da, bar ukratko, predstavimo još jednu fotomonografiju o tom vrbaskom ljepotanu i prkosniku.

»Imao sam deset godina kada me je moj stariji brat Andrija učio, i naučio, da guram dajak čamac«, riječi su istaknutog, nezaboravnog banjalučkog sportiste Petra Pere Perovića. »Bilo je to 1938,1939. godine, i od tada sam zavolio tu banjalučku, i samo banjalučku, vještinu dajačenja. Mada mi je rukomet bio glavna preokupacija, svako ljeto, kada sam bio slobodan, provodio sam na Vrbasu, zavolio sve njegove brzake, njegove ljude, entuzijaste koji svojom ljubavlju čuvaju tu lijepu i nadasve zdravu tradiciju. Jedan od tih Vrbaslija i čuvara tradicije svakako je i prof. Vojislav Alvir, čiju sam knjigu, u elektronskom obliku, sa zadovoljstvom pogledao. Tek tada sam shvatio, vremenski, koliko je ta vještina bila i ostala neraskidivi dio ljetne svakodnevice velikog broja Banjalučana - Vrbaslija, koji i danas čuvaju tu tradiciju...«

Alvirova fotomonografija, nazvana »Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banjaluke«, otkida od zaborava brojne slike i događaje vezane za ovu smaragdnu rijeku i njen ukras, čamac. To je, kako ističe sam autor u predgovoru, »jedna gradska i isključivo banjalučka priča, koja dugo, dugo traje«:

»To je priča o ljubavi i entuzijazmu ljudi Vrbaslija, čuvara tradicije dajačenja... Sama riječ 'dajak' potiče iz turskog jezika, a u prevodu znači 'štap za odgurivanje riječnog čamca'. Ova monografija je pokušaj da se od zaborava sačuva ta banjalučka vještina dajačenja i moj skromni doprinos očuvanju tradicije stare više od 150 godina...«

Ova banjalučka, vrbaska priča ima mnogo glavnih likova - zaljubljenika, sanjara, dajakčija, skakača, prijatelja... Na njenih 300 stranica smjenjuju se vremena i imena, živi svoj život jedan grad koji je doživljavao i teške godine, i koji još uvijek liječi svoje rane. Ali Vrbas je uvijek bio, i ostao, ona čudesna nit koja nas povezuje, i vezuje za prošlo, sadašnje i buduće.

Živa slika vremena

Pođimo od tridesetih godina prošlog vijeka, kad su čamce pravili kod Žarka Lande, i kad su se njima znali spuštati sve do Bosanske Gradiške. Neka imena tadašnjih čamaca: »Halilovac«, »Som rikavac«, »Mišula«.

Fotografija iz 1938. Čamcima u Jajce. Nazim Džabić, Drago Slunjski, Drago Mažar, Suljo Halalkić i Tomaš Perović. Lanac čamca drži Josip Mažar Šoša.

»U Ademovoj kafi i slatku od ruža uživao je i ban Milosavljević, a Milkan Gojić, poznati ugostitelj, poslije teferiča u čardaku Adema Tuleka iznajmljivao bi Ademovu lađu i uživao u vožnji s porodicom po zelenkastoplavoj vodi.«

Edo i Hari na brani u Novoseliji... »Ajla Amar«, čamac sa dva imena... Kršlak ispod Careve ćuprije.. »Amor« Ljubovića i »Nidžara« Kačara... »Cole«... Adem Ćejvan Kvak volio je Vrbas: »Nad Banjom Lukom zvijezde su najljepše«... Na drugim Mlinovima Vekas i »Sara«... Drago Granić 1964. u čamcu koji se zvao po njegovim sestrama Jasna i Vesna... Nebojša Tadić i »Abai«... Andrej Zamola i »Lotos«... »Magelan« kod II mlina... »Faraon« Rizvanovića... 1935. na Zejtin brani: Nijaz Ljubović i čamac »Sirena«, koji je napravio Hakija 1933. godine... Šampion: Bilku Kačaru zlato Balkana (u trci na 1500 m.)... Otac i sin Alihodžići... Dr Bakir Ajanović i »Riverman«... »Spartak«... Špic čamca »Bratski« porodice Šljivić... Tamara Vučković... Nikola Blaženović Đinola, Vojislav i Filip Alvir... Dr. Bišćević i »Vrbas, u pozadini Stefan i »Hromi Daba«... Fudbaler i trener banjalučkog »Borca« Aleksandar Aco Mastela gurao je čamac. Golman »Borca« Zlatan Klikić gurao je čamac. Centarfor prvoligaša »Borca« Pašo Bećirbašić je takođe gurao čamac... Ljeto na Vrbasu 1990. Trka dajak čamaca: 1. Ljubović Husein i »Amela«, 2. Kačar Bilko i »Citadela«, 3. Kivač Zlatko Hači i »Dado«... »Kada bi svi, kao i ti, postali svjesni da je Vrbas glavna ulica Banje Luke«, Slava i Saša Terzić, iz knjige utisaka sa izložbe fotografija Slobodana Rašića Bobare »Dajak - vrbaski čamac«... Dušan Mutić: »Vrbas mladoženja«... Ljeto 1988.: na krmi Admir Ljubović, ljepotice i najljepši čamac »Vihor«. Te godine u trci dajaka pobijedio je Himzo Kačar... Kuća Kapetanovića (Bešlagića) i Studenac... Cvjećar i arhitekta u čamcu: Ranko Klindić i Nine Granić... Raja iz V kvarta na Abaciji šezdesetih godina... Joco Bojović: Zdravere!... Mati i sinovi! Na krmi Svjetlana Jakupović (rođ. Pavlišin), Goran i Igor... Pobjednici trke dajak čamaca su bili: Antonio Zamola Tončo, Zdravko Barunović Čita, Admir i Husein Ljubović, Emir Majdanac Bili, Smajo Hajrulahović, Bilko i Himzo Kačar, Andrej Zamola, Dragan Babić, Ibrahim Kršlak... Februar 2010. godine, 49. kupanje: Milenko Jeftić Jefto... Raja sa Halilovca na »Otoku ljubavi« pedesetih godina XX vijeka. 'Ostrvo ljubavi' izgradio je Hakija Ljubović zvani Čilac. Do njega banjolučki slikar Enver Štaljo... Enisa Osmančević Ćurić: »Vrbaske sedre«...1928. stigli smo čamcima do Save. Možemo li stići dajak čamcima do Evrope?... Mladi članovi »Dajak kluba«: Ilija Panić na krmi i Predrag Ružičić u špicu čamca »Srki«... Tako, izmjenjuju se imena i fotosi, kao na nekoj živoj izložbi koju gledamo sa obala Vrbasa.

»Vrbas je otac, spomen i spomenik, živa slika vremena u toku«, zapisao je, jednom, slikar i Vrbaslija Alojz Lojzo Ćurić.

A još jedan Vrbaslija, Vojislav Alvir, u tu živu sliku utiskuje i svoje stope. I vodeni trag svoga čamca. Njegovoj »priči« možemo nešto i oduzeti, ali još više dodati, jer »vrbaska priča« je i lična, i zajednička, otvorena za nove stranice, osjećaje, sjećanja i svakodnevlje. Jer, vrbaska priča je - beskrajna.

(objavljeno u 'Šeher Banjaluka', magazin Saveza Banjalučana u Švedskoj)

Kao Coca-Cola

Dva prijatelja se sreću poslije mnogo godina i pričaju o dobrim starim vremenima. U jednom trenutku jedan pita drugoga:
- A kakav ti je seksualni život?
- Isti kao Coca-Cola.
- Sjajno! Sladak i pjenušav, a?
- Ma jok, ništa slično:
Prije je bio normalan,
onda je postao "LIGHT",
a sada je "ZERO"!

**************
(Uf, uf, gluvo bilo!)

Angel: Pogledajte i poslusajte

Saint-Sans nije u pravu: makedonske pesme nisu ravne Betovenovim simfonijama - one su bolje!


Bolen mi lezi Mile Pop Jordanov

Emir Imamović: Kućni video ministra sigurnosti

Brutalnost sa kojom mediji pod kontrolom ministra sigurnosti i predsjednika Saveza za bolju budućnost, Fahrudina Radončića, deru kožu članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegovići i članovima dinastije, već je viđena u ranijim obračunima Dnevnog avaza sa protivnicima i kritičarima režima Izetbegovića starijeg - uz, naravno, značajne razlike. U vrijeme dok su se svi ti avazi, expresi i ostala izdanja Malog zmaja iz velike crnogorske pripizdine iživljavali nad, recimo, Senadom Avdićem, Senadom Pećaninom, Vildanom Selimbegović, Zlatkom Lagumdžijom... bitan dio istog tog režima, njegov glasnogovornik i ovlašteni kontrolor bošnjačke javnosti, bio je - Fahrudin Radončić.
Najbogatiji i najuspješniji Bošnjak još od vremena neolita, on, Radončić, je i postao kao dio halke oko prvog predsjednika države i dede nedovršene nacije, nevjerovatno talentovanog da najviše brine o najgorima. Ili kako to kaže, na ovom mjestu više puta citirani pisac Andrej Nikolaidis: „U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani.“
Dobro, pregrubo je Izetbegovićev režim nazvati fašističkim, ali sve drugo je prokleto tačno. Braneći, dakle, one što su od njega stvorili veleposjednika, Radončić je preko svojih izdanja lagao da ne može gore, sadistički uživajući u pokušajima upropaštavanja tuđih života.
Medijska imperija

Danas, međutim, sva njegova izdanja iz kojih se neselektivno puca prema mlađem Izetbegoviću, uobičajenu nepismenost i hroničnu sklonost manipulacijama kombiniraju sa užasavajućim faktima.
Tako, eto, najmračnije tajne jedne neuspješne (para)političke organizacije – mogla je SDA imati i dvadeset miliona članova, sve kapitalne odluke donosile su se u uskom, obiteljskom i prijateljskom krugu – otkriva njen proizvod koji je u međuvremenu od megafona vlasti postao vlast.
Nekadašnji insider i njegova, uz pomoć Stranke demokratske akcije nastala medijska imperija, razotkrivaju sa zakašnjenjem sve na što su davno, često i uzaludno, ali argumentirano i novinarski profesionalno, upozoravili oni za kojima je ta imperija raspisivala potjernice. Nije, što valjda ne treba objašnjavati, Radončić doživio prosvjetljenje, pa shvatio odakle su došli svi silni novci za prvi bošnjački dnevnik i otkrio kleptomansku, klerikalnu i zatucanu suštinu Izetbegovićeve politike; sasvim suprotno, on je tek odlučio biti novi Alija, a najveća smetnja su mu članovi dinastije koje danas razapinje svakoga dana i u svakom pogledu

Brutalnost sa kojom mediji pod kontrolom ministra sigurnosti i predsjednika Saveza za bolju budućnost, Fahrudina Radončića, deru kožu članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegovići i članovima dinastije, već je viđena u ranijim obračunima Dnevnog avaza sa protivnicima i kritičarima režima Izetbegovića starijeg - uz, naravno, značajne razlike. U vrijeme dok su se svi ti avazi, expresi i ostala izdanja Malog zmaja iz velike crnogorske pripizdine iživljavali nad, recimo, Senadom Avdićem, Senadom Pećaninom, Vildanom Selimbegović, Zlatkom Lagumdžijom... bitan dio istog tog režima, njegov glasnogovornik i ovlašteni kontrolor bošnjačke javnosti, bio je - Fahrudin Radončić.

U cijelom tom cirkusu, žaljenja, međutim, nisu vrijedni upravo Izetbegovići: ponajmanje zato što im najgore vraća onaj kojem su dali najviše. Malo šta o toj porodici precizno govori kao amaterski video pretenciozno nazvan dokumentarnim filmom, emitiran na TV Alfa i portalu Dnevnog avaza u utorak, četvrtog juna, pod naslovom Gospodari bošnjačkih prstenova. Riječ je o dvadesetominutnom snimku donatorske večeri iz 1995, održanoj negdje u Turskoj, na kojoj je centralna figura Halida Izetbegović, supruga Alijina i mater Bakirova. Sve što treba znati o tome koliko je, zapravo, država pod Izetbegovićem bila privatizirana, kakvu Bosnu je ta obitelj priželjkivala i koliko je neznanja, netaktičnosti, nedržavotvornosti i vjerskog fanatizma bilo među Alijinim najbližim, vidi se u slikama snimljenim kamerom koju je držala nečija drhtava ruka.
Nepreprečljive budalaštine

Budalaštine Halide Izetbegović neprepričljive su i za prosječnu inteligenciju uvredljive, u istoj mjeri u kojoj je nevjerovatno da je nekada postojala neka vlast koja je bila u stanju uopće funkcionirati na način prikazan u pomenutom videu. Halida Izetbegović je, naime, u Turskoj, na javnim skupovima bila i nastupala kao „prva dama“ i tu poraznu činjenicu ne može promijeniti niti slabašna mogućnost da ju je u Istanbul suprug poslao prije svega da mu nije na očima, a ako se za još nešto ogrebe – u parama i nakitu – dobro i jeste. Tamo podaleko, u Turskoj, Halida Izetbegović je bila glas i lice najgoreg od bošnjačke politike iz posljednje decenije prošlog stoljeća. Sav jad, svo neznanje, nerazumijevanje razlike između odbrane demokratskog poretka i vjere, fanatizam i čisti primitivizam, promovirala je Izetbegovićeva supruga, izgovarajući nevjerovatne, planetarne gluposti na skupovima sa kojih je izlazila sa vrećama deviza i kutijama nakita doniranog, ne za odbranu nezavisne, sekularne, proevropske Bosne i Hercegovine ili za pomoć njenim smorenim stanovnicima, već za društvo u kojem su dimije must have, a Kur'an iznad ustava i zakona. I još je, da stvar bude gora, ako uopće gora može biti, sve to radila karikaturalno.

Video snimak emitiran na TV Alfa izaziva ozbiljne želučane probleme, ali i postavlja dva pitanja, jedno direktno i jedno koje se nameće, te daje i jedan odgovor. Pitanja su, naravno: kako sa onakvim liderom i predsjedničkom obitelji uopće živi ostadosmo i kako nam se još, uz sav užas, desio i sadašnji ministar sigurnosti? Odgovor na drugo je, ma kako ga teško bilo izgovoriti: još smo i dobro prošli. I mi i, naročito, Radončić. A za Izetbegoviće ćemo još vidjeti... Dok ministar malo sredi videoteku.
(Posredstvom e-Novina tekst preuzet sa  Radio Sarajeva)

Banja Luka

BANJALUKA

Najljepši dragulj zelene doline,

Zaista nema joj mana;
Tko u to sumnja, neka se prošeće
Od Šehera do Bojić-hana.

Uvijek je puna pjesme i đaka,
Nad vodom Kastel spava,
U noći šapuću duge aleje
I Vrbas zelen ko trava.
A kada odem negdje daleko,
Čežnje me kući vuku,
Jer jedva čekam da opet vidim
Najljepšu Banjaluku.

Ferhadija sa kopljem stražari,
Oko nje kruže laste,
Dok Banaluka lišćem vezena,
K'o i moj Dobriša raste.

Anto Ćosić

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (8)

Bruja: PECANJE NA VRBASU

Ljeto 1966. godina

Moj pokojni otac napustio je ovaj svijet u Zagrebu septembra 1998. godine, samo nekoliko dana poslije svog rodjendana i ne dočekavši da zabaci udicu u kanadske vode. Ovo je sjećanje na mog starog i jedno ljetno popodne, na obali Vrbasa.

Kanada je zemlja sa hiljade jezera, mnoštvo rijeka i rječica, a ribarenje vrlo popularan sport. Svaka baba ima štap za pecanje, a svaka žaba ima izglednu šansu da bude uhvaćena, nataknuta na udicu i za neku štuku, maskija ili basa posluži kao mamac.
Jedne zime, negdje oko tri sata poslije ponoći, poranim na jezero Fergus, a vjetar sa svih strana šiba, reže. Cvokoćem, prsti mi drhte, nikako da nataknem ribicu na udicu.

- Bolje bi mi bilo da sam kod kuće natakn'o, a ovdje samo zabacio, - kažem prijatelju:

- I meni se čini, - smije se on.
Sljedeći put, za ljetnih dana idemo u Caledoniu na Grand River, na mjesto ispod slapa, da somove lovimo. Rjeka široka, al' plitka; voda nam do koljena, a sa druge strane indijanski rezervat. Nije nam prijatno gledati na drugu obalu, samo desetak metara udaljenu od nas, jer su se nekoliko mjeseci ranije baš Indijanci iz tog rezervata zbog zemljišta što im ga gradjevinari sužavaju ozbiljno pobunili. Biješe vrlo dramatično, gotovo pogibeljno, pa su morale intervenisati i jake policijske snage.
Vrlo brzo nahvatasmo somove, kojih kažu dobri poznavaoci ima preko stotinu vrsta, ali svi somovi svijeta su iste pameti i svi jednako udaraju. Moj pokojni otac ovdje bi pecajući uživao, baš kao što je to radio na Vrbasu i Vrbanji, ali nikad ne uhvativši ribu veću od jedne kile, osim one štuke koju je živu donio kući i pustio da pliva u kadi, a koja je bila sedamdeset osam centimetara i nešto preko tri kilograma teška; al' ni nju nije uhvatio na Vrbasu, nego na Jarunu i kad god je pričao kako je izvlačio tu štuku mi smo se do suza smijali, jer u najmanju ruku ispadalo je da mu se zakačila bijela psina, pa je morao prvo toljagom ošamutiti da je uspava pa tek onda izvuče. Nikog živog oko njega da mu pomogne ili posvjedoči, ako se nedaj bože otkači. Rano je otišao u penziju i šta mu drugo ostade, nego da sa komšijama iz zgrade uzme štap za pecanje, pa na Vrbas ili Vrbanju. Moja mati i teta Dželebdžićka bi na balkonima, koji su bili tako blizu jedan drugom, komentarisale:

- Opet su otišli u Trapiste na pecanje, - rekla bi moja mati.

- Onaj, onaj moj; on mora biti svuda, - ma sestro draga, bar da oni nešto uhvate - nadovezala bi se teta Zorica.
Često puta sam išao s njim, jer moj mladji brat nije bio "moralno politički podoban", za ribarenje na Vrbasu. Uvijek je nekog ribara zadirkivao: "Čiko vidi, moj stari je u'vatio veću ribu nego ti, čiko moj stari je u'vatio pet komada, a ti još ništa". "Ovaj stariji ti je jako fin, al' ovaj mladji; on ti je zločest k'o vrag", govorili su mom starom. Ja sam po svim ribarskim standardima i kriterijima imao baš prave ribarske manire, jer uvijek sam se divio, nečijem ulovu i obavezno dodavao i centimetre i po jednu kilu više, svakoj uhvaćenoj ribi, pa su ribari skužili, da sam veliki talenat za ribarenje, a uz to vrlo fin i vaspitan, za razliku od mog mladjeg buraza.
Jednog toplog, ljetnog, sunčanog dana, u debeloj hladovini zelenih vrbaka obala Vrbasa, sa starim, nadjoh se u Trapistima, gdje se on "namjestio" na podzidanoj obali, sa lijeve strane, kod centrale, gdje se voda najviše talasa, buči, kovitla, i pjeni od slapa centrale. Voda, crna sa pjenom na površini, kao da "Celuloza" pravi pivo, pa višak pušta u Vrbas.
Stari hvata škobalja ili mrenu, a tu se tog ljetnog popodneva našlo oko dvadesetak ribara. Načičkani jedan do drugog zabacuju štapove, pričaju viceve i šale; zafrkavaju se. Ljudi se medjusobno ne poznaju, ali pričaju i druže se kao da se sto godina poznaju, a čim neki nešto uhvati ostali ga bodre:

- Ti danas nisi došao džabe, - primjećuju poneki.

- Jel' ima situacije? - dovikuje drugi.

- Eh, ljudi moji, što ja volim situaciju, - nadovezuje se treći.

Vrijeme prolazi, a riba i grize i ne grize, al' šala ubija vrijeme. Odjednom jedan ribar se uzvrpolji, brzo kontrira; povuče štap k'o iz praćke. Plovak se ne vidi duboko u vodi, a štap se savio do zemlje.

- Opaaa! - povikaše neki - ovo je dobar komad.

Ribar se bori sa štapom. Ne može potpuno kontrolirati situaciju, jer mu štap bježi, sad lijevo sad desno. Vrlo napeto i neizvjesno. Ja se skoncentrisao i ne trepćem. Bogami, oteglo se, a čovjek se muči već desetak minuta. Sad i drugi za trenutak ostaviše svoje štapove i savjetima pokušavaju pomoći.

- Ova mora imati najmanje pet kila, - primjećuju neki.

- Mrena! - viče jedan, - samo mrena 'vako radi.

Odjednom, štap prestade trzati, na šta će neko od prisutnih.

- Ništa ne diraj i ne povlači, - reče jedan od najstarijih i najiskusnijih, - ona je sad stala, - sad se odmara, - a kad krene, onda povuci. Bogami, ona se odmara već tri četiri minute, a ribar nervozan, ponovo povuče štap. Štap se otima iz ruku ribara i on zateže mašinicu. Vuče, ali vrlo teško.

Prošlo je skoro pola sata iščekivanja i na pomolu je kapitalac.

- Možda je i som, - ima i somova ovdje, - dobaci neko sa strane.

Još samo par metara i kapitalac je na obali. Drama, adrenalin svima raste. Tajac potraja još nekoliko sekundi, a onda: provala urnebesnog smijeha. Čovjek je upecao zardjao lonac, bez dna, a voda udarajući o stranice lonca prolazeći kroz dno bacala ga je lijevo, desno.

On posramljen, potišten, pocrvenio, a na licu mu se vidi da mu je neugodno. Ljudi ga tapšu po ramenu.

- Nije to ništa! - ja sam ufatio prošle godine čizmu, - dodaje jedan, tješeći ribara.
Eto, tako su se ljudi u Banjaluci družili i komunicirali, mnogo godina prije rata, vrijeme kad nikom nije bilo važno ko je šta i kako se ko zove.