Ljilja i Mario

DRAGI POSJETIOCI PARKIĆA,

DA BOG DA VAM RUŽE, ĐULI, RUŽICE…

CVALE TOKOM CIJELE 2014. GODINE.

TRNJE VAM NE ŽELIMO, ALI KAKVA SU VREMENA - ČUVAJTE SE!

Ljilja i Mario

Sopen

Canci moj,

Tebi,Bilji i vasim najdrazima zelimo

sretnu Novu Godinu.

Sopen i Mladenka

Poklon koncert operske dive Dunje Simic u Banskom dvoru

Enisa Osmančević Ćurić:POČITELJSKE TREŠNJE

Moja kćer je nosila planetu na svojim malim rukama.

Planetu  na kojoj je bilo mjesta za ljude što su u stanju zagristi vlastitu bol, preskočiti podmetnutu nogu sudbine, razbiti crnu stijenu sumnje u sićušne mrvice, koje su se

lijepile za sunce, i pretvarale u svjetlost, u sjaj oka. Sjaj koji se smiješio kao zrele trešnje, okačene na njenom uhu, kada je bila djevojčica.

Nisam uspjela naći tu fotografiju, pa sam sebe natjerala da “izvadim” iz rukopisa tekst “Počiteljske trešnje”, star skoro deset godina.

*************************

Vedrana Kosorić (1972 – 30.12.2011.)

Djevojčica trči. Iz fišeka ispadaju trešnje. Na kaldrmi ostaju poljupci.

Tjeram asocijacije na kaplje krvi, na trap - slikarskog karmina slivenog u utore izmedju dva uglačana kamena.

Koliko puta je sunce poljubilo glatku oblu površinu. Poljubilo dodir kopita, i biljeg čizme, dah svilene cipelice, opir opanka, zvek sedefli nanule, rosu sa bose noge zarudjelog ljubavnika, trap patike nehajnog, zablehnutog turiste...

Tu su tragovi dubrovačkih - poklisara, i dodir devine brbljive gubice, srebreni sjaj odbijenog zvuka zvona sa Krete na sahat - kuli, koje Austrijanci pretopiše u topove.

Ne tražim Boga pod kupolom tek obnovljene džamije, pogled ide u prazno nebo. I čempres je stradao, okljaštren granatom. Ko će dočekati od nas da novi čempres zagrli minaret. Nedostaje mi ta mirisna zelena sjenka uspravijenog boga u pjesmi. Munara nema pola svoga tijela, nema ravnotežu, jing i jang, nema oslonca. Lebdi, kao da je nestvarna. Kao da će se prevaliti.

Djevojčica je već visoko.

Njen cilj, plava kocka neba, kao žele bonbona, u oknu Gavrankapetanove kule. Za njom ostaju poljupci svibanjski, crvene trešnje ispale iz fišeka.

Stala je. Pogledala u prazan fišek, raširila ruke i nestala. Učinilo mi se da je poletjela...

Sagnula sam se, podigla prvu trešnju izmedju dva kamena topla dlana. Sa njenog rumenog lica nasmija mi se moja petogodišnja kćer. Moja Vedrana.

Jesam li to ja sada, ili se sve ponovo dogadja kao prije četvrt stoljeća.

U stvarnost me vrati Mutino dobroćudno lice:

- Hoćeš nešto popit'!? -

U ruci gužvam prazan fišek. Smiju se, na mome uhu, dvije počiteljske trešnje.

Enisa Osmančević Ćurić

Počitelj,               

17. maja 2oo4. god.

Mirsad

Lari

Klizanje

Za vas cije pamcenje doseze malo dalje u istoriju: sjecate li se svojih prvih klizaljki i klizanja?
Moje sjecanje dobacuje do klizaljki koje smo sami pravili, prvo potpuno drvene, pa posto to nije bas dobro radilo, uz pomoc nekoga ko je radio u Celulozi ili Cajvecu dodavali su se zeljezne sine, pa ako ni to nije radilo pokusavale su se praviti samo od zeljeza, ali ovo su mogli samo oni kojima su roditelji ili ujaci ili stricevi to znali napraviti, pa ako ni to nije radilo... a nista od toga nije dobro radilo, onda se odustajalo do slijedece zime, kada bi se sve to ponavljalo sa novim entuzijazmom i nadom da ce sve to raditi i da cemo se cijele zime klizati do mile volje.
Da li se iko sjeca da smo razmisljali o nekim zastitnim sredstvima kao sto su kaciga ili zastite za koljena ili laktove? Ja se ne sjecam. MIslim da bi u to doba bilo ko ko bi se ohrabrio nositi tako nesto bio ismijan da mu to slijedeci put ne bi ni palo na pamet.
Elem, sve te nase klizaljke koje smo mi tada od milja zvali slicure (dodajte u mislima kvacicu na s) su sluzile vise za padanje negoli za klizanje, ali to nam nije smetalo da se ispadamo do mile volje i pri tom uzivamo i jedva cekamo novi dan za nove pokusaje i nova padanja.
Na sve ovo me podsjetila moja unucica Mia ( Amelia) koja je dobila svoje prve klizaljke.
Ali ne samo klizaljke, jer uz njih ide i kaciga, jos sa zastinom mrezom, pa neka skalamerija od plasticnih cijevi za koje ce se ona drzati dok uci klizati. Po slikama vidim i da mi je unuka u zadnja dva dana i udebljala jer su joj pod majice izgleda natrpali i neke zastitnike...
Kako vidim, danasnja djeca su toliko zasticana tako da nema sanse da im od pada na led ostane neka modrica koje smo mi nekada brojali i hvalili s njima kao posebnim trofejima.
Slike su napravljene prije prvog klizanja.
Kako je klizanje proteklo saznacemo kasnije. Ali siguran sam da moja Mia nece imati ni jednu modricu.

Esad art (3)

Uskoro ce biti  tri godine od ponovnog uspostavljanja kontakta sa mojim drugom sa fakulteta Esadom Salkanovicem.
Da podsjetim one koji tada nisu ulazili u ovu nasu  konobu da  Eso, koji je nekada studirao u Banjaluci, sa svojom suprugom Radom i kcerkom Jasnom,  zivi u Perthu u Australiji. Tamo radi, a, kako kaze,  za lijecenje duse bavi se umjetnoscu koja ce, nakon sto pogledate neke od njegovih radova, siguran sam lijeciti i vasu.
Na kraj ove male prezentacije Esinih radova postavicu i nekoliko fotografija moga druga, snimljenih u Singapuru, da ga i vi licno upoznate.  I fotografije potvrdjuju da je Eso covjek od ideje i duha.

Sule: SVIJET U KOJEM SMO ŽIVJELI No.1 KAO „GRLOM U JAGODE“

U proteklih godinu dana na ovom blogu moj drug Čanak je objavio niz mojih priča i razmišljanja koja su uglavnom bila vezana za moju nezajažljivu potrebu da neprestano pričam o rokenrolu, Banjaluci i naravno mojim prijateljima.

U posljednje tri priče otvorio sam dušu i prisjetio se svoga odrastanja u ulici Vase Pelagića. Ali, kako sam uvijek bio sklon besmislenim postupcima i nerazumnim akcijama odlučih da u mom daljnjem napredovanju kroz „Parkić“ izađem iz Pelagićeve i da se po uzoru na onu staru TV-seriju „Grlom u jagode“ osvrnem na svijet u kojem smo odrastali i živjeli, baš kao Bane svinjogojstvo.

Znam da će mnogi na ovu moju avanturu gledati kao na plagijat i reći: „Jebeš ovo, sve se to može naći na internetu“. Naravno da može, ali da li taj internet ima dušu i da li je ikad bio Jugosloven?

Odgovor je kratak i sažet, nije, niti može biti.

Ali da ne dužim, godina je 1958.

*****

Dana 5. februara 1958. godine, u Beogradu, „Bezbijeve bebe“ u duelu sa Crvenom zvezdom su odigrale svoj posljednji meč. Rezultat je bio 3:3. Nažalost, sutradan je u avionskoj nesreći prilikom uzlijetanja aviona sa Minhenskog aerodroma poginulo  više od pola tima Mančester Junajteda. Mat Bezbi i Bobi Čalton su preživjeli nesreću.

Dana 1. septembra 1959. godine počeli su moji školski dani.

Godine 1960. održane su XVII olimpijske igre u Rimu. Naši fudbaleri su osvojili zlatnu medalju. Za reprezentaciju Jugoslavije, kao jedini drugoligaški igrač, igrao je borčev napadač Tomo Knez.

 Američki bokser Kasijus Klej je postao olimpijski pobjednik u teškoj kategoriji.

Na finalnom turniru Kupa nacija, koji je te godine održan u Parizu, fudbalska reprezentacija Jugoslavije je zauzela drugo mjesto. U finalu smo izgubili od Rusa, ali smo zato u polufinalu na „Parku prinčeva“ rasturili domaćina, reprezentaciju Francuske. Najzaslužniji za tu pobjedu bio je naš Tomo Knez.

Iste te 1960. godine, Patris Lumumba je postao prvi premijer slobodnog Konga. Žestoko se protivio prisustvu belgijskih padobranaca u Kongu.

Dana 14. septembra te godine, uz pomoć Belgijanaca, Čombe i Mobutu su izvršili državni udar, uhapsili Lumumbu i na kraju ga ubili.

Odmah sutradan na našoj kapiji osvanio je grafit „ČOMBE I MOBUTA BELGIJSKA TUTA“- napisao ga moj stariji brat.

Dana 12. aprila 1961. godine Jurij Gagarin je letom u svemirskoj letilici „Vostok 1“ postao prvi čovjek koji je otputovao u svemir. Let je trajao jedan sat i 48 minuta.

Dana 17. aprila 1961. godine propalo je iskrcavanje više hiljada kubanskih emigranata u Zalivu svinja, a time i invazija na Kubu i skidanje sa vlasti Fidela Kastra. Iako je ova akcija planirana u Americi još za vrijeme predsjednika Ajzenhauera i po Kenedijevom odobrenju, Ameri su uskratili vazdušnu podršku snagama na zemlji. (Po mnogima je to bio osnovni razlog atentata na Kenedija.)

U septembru te 1961. godine, na inicijativu druga Tita, Nasera i Nehrua, u Beogradu je održan Prvi samit nesvrstanih zemalja.

Te godine umrla je moja nana.

Little Sule

Toronto u ledu

Vec dva dana Toronto i okolina okovani su u ledu. Samo u Torontu oko 250.000 domacinstava, sto je skoro 1,000.000 ljudi, vec drugi dan su bez svjetla. Sta to znaci na minus 15C - dobro znamo mi koji smo to vec ranije iskusili.
Ovog puta imali smo srecu da u nasem kraju nije bilo prekida u napajanju strujom, ali je zato moja firma bez struje vec drugi dan.
Opet bingo - praznici neocekivano produzeni za dva dana! Ko ce to platiti - razmisljacemo kasnije.
Da ova vremenska nepogoda nije donijela samo probleme i poteskoce potvrdice vam i ove slike.
Led je okovao grane drveca i svako drvo ucinio magicnom kristalnom figurom.
Neka vam ove slike docaraju ljepotu nepogode koja nas je zadesila.