Enisa Osmančević Ćurić:POČITELJSKE TREŠNJE

Moja kćer je nosila planetu na svojim malim rukama.

Planetu  na kojoj je bilo mjesta za ljude što su u stanju zagristi vlastitu bol, preskočiti podmetnutu nogu sudbine, razbiti crnu stijenu sumnje u sićušne mrvice, koje su se

lijepile za sunce, i pretvarale u svjetlost, u sjaj oka. Sjaj koji se smiješio kao zrele trešnje, okačene na njenom uhu, kada je bila djevojčica.

Nisam uspjela naći tu fotografiju, pa sam sebe natjerala da “izvadim” iz rukopisa tekst “Počiteljske trešnje”, star skoro deset godina.

*************************

Vedrana Kosorić (1972 – 30.12.2011.)

Djevojčica trči. Iz fišeka ispadaju trešnje. Na kaldrmi ostaju poljupci.

Tjeram asocijacije na kaplje krvi, na trap - slikarskog karmina slivenog u utore izmedju dva uglačana kamena.

Koliko puta je sunce poljubilo glatku oblu površinu. Poljubilo dodir kopita, i biljeg čizme, dah svilene cipelice, opir opanka, zvek sedefli nanule, rosu sa bose noge zarudjelog ljubavnika, trap patike nehajnog, zablehnutog turiste...

Tu su tragovi dubrovačkih - poklisara, i dodir devine brbljive gubice, srebreni sjaj odbijenog zvuka zvona sa Krete na sahat - kuli, koje Austrijanci pretopiše u topove.

Ne tražim Boga pod kupolom tek obnovljene džamije, pogled ide u prazno nebo. I čempres je stradao, okljaštren granatom. Ko će dočekati od nas da novi čempres zagrli minaret. Nedostaje mi ta mirisna zelena sjenka uspravijenog boga u pjesmi. Munara nema pola svoga tijela, nema ravnotežu, jing i jang, nema oslonca. Lebdi, kao da je nestvarna. Kao da će se prevaliti.

Djevojčica je već visoko.

Njen cilj, plava kocka neba, kao žele bonbona, u oknu Gavrankapetanove kule. Za njom ostaju poljupci svibanjski, crvene trešnje ispale iz fišeka.

Stala je. Pogledala u prazan fišek, raširila ruke i nestala. Učinilo mi se da je poletjela...

Sagnula sam se, podigla prvu trešnju izmedju dva kamena topla dlana. Sa njenog rumenog lica nasmija mi se moja petogodišnja kćer. Moja Vedrana.

Jesam li to ja sada, ili se sve ponovo dogadja kao prije četvrt stoljeća.

U stvarnost me vrati Mutino dobroćudno lice:

- Hoćeš nešto popit'!? -

U ruci gužvam prazan fišek. Smiju se, na mome uhu, dvije počiteljske trešnje.

Enisa Osmančević Ćurić

Počitelj,               

17. maja 2oo4. god.