MM: Sličice iz Banjaluke

Dvoriste  Strosmajerova 13

 Ispod Starcevice

 Jevrejski kulturni centar sa sinagogom

 Plava crkva

 Prodavnica mjesovite robe Vis

 Srednja Ekonomska

 Srpska ulica danas

 Stefan Nemanjic osvanuo

Urbicid u dvoristu vile Pascolo

Iz e-Novina

Sasvim različite osobe: Jedna je odgovorna, promišljena, lepa i pametna, a druga je Putin

Chelsea Handler, američka TV voditeljka i komičarka još jednom je iznervirala pravoslavno pučanstvo, ali i licemere sa Instagrama, kada je objavila svoju fotografiju sa golim grudima, kao podsmeh na račun malenog Putina koji ima sve na svetu, osim par nedostatnih centimetara tu i tamo

*************************

"...Imam apsolutno pravo da ljudima dokažem da imam bolje telo od Vladimira Putina.”

Angel: Halloween u Boise-u

Dragi moji,
evo nesto fotki sa proslave Halloween-a 2014,neke slike su iz
Barbarine kuce i par fotki sa centralne proslave u Boise-u (Harrisson
Blvd ,prisutno oko 30.000 odraslih i djece),gdje su Barbara i Jack,
bez preterivanja, bili najatraktivniji tako da su oko njih kamere
zujale,fotoaprati skljocali... Trebalo je vidjeti Jack-a sa kojom je
ozbiljnoscu dijelio slatkise djeci na predvorju najljepse zgrade u
Harrisson-u. Barbara je za ovaj Halloween odabrala za svoju porodicu
predivnu indijansku odjecu, sto se nevjerovatno dopalo svima tako da
su svi zeljeli da se slikaju s njima...Posmatrao sam sav ponosan
svoje i nekim momentima sam pomislio kako bi divno bilo da ste bili
prisutni i da mogu zajedno s Vama da podijelim svoju radost...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Voki Erceg: Božji ljudi (God's people) vas napuštaju...

.... kampanja koju smo pokrenuli putem Indiegogo-a: http://igg.me/at/gpdoc završava se za sedam dana. Ovo je "last call" za sve one koji žele da nam pomognu (finansijski) - nisam siguran da ja sada vrijeme za "spreading the word" :) Ukratko, radi se o dokumentarnom filmu, mojemu diplomskom radu na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci - više informacija možete dobiti upravo putem stranice kampanje: http://igg.me/at/gpdoc ili direktno putem e-mail adrese autora: vokierceg at gmail dot com. Hvala svima unaprijed!

Na fotografiji (da ne gušim više sa mojim brcima) - recept za marketing :) - nova, mala, raja iz Parkića, moj sin Kolja!

Love you ALL!

Miljenko Jergović: Sajmeni dani

Prvi

 Nekoliko dana prije sajma putujući nekim poslom u Celovec, skrenuo sam na sat-dva u Ljubljanu, samo da obiđem novootvorenu antikvarnicu “srbohrvatških” knjiga u Trubarjevoj ulici, blizu Tromostovlja. Gazda je neki neobičan tip, bosanski Srbin, rodom iz Banje Luke; jedan od onih likova koji kao da su izniknuli iz romana Mirka Kovača. Hoda po Sloveniji, otvara antikvarnice i otkupljuje srpskohrvatske knjige, a njih je u kućnim bibliotekama pismenijih Slovenaca mnogo, taman za sedamdesetak godina zajedničke prošlosti. Ovu najljepšu je antikvarnicu otvorio prije nekoliko sedmica, zakitio je fotografijama slavnih slovenskih i srpskih pisaca, taman od Žižeka do Kiša, i od Vuka do Prešerna, a iznad posadio zvučnu firmu: “Slovensko-srbski klub/ Srpsko-slovenački klub”, sve po pravilu, dopola latinicom, otpola ćirilicom.

 Kupujem ćirilično izdanje Vladana Desnice: “Proljeće u Badrovcu”, Prosveta Beograd 1955. Na predlistu stoji posveta, ispisana tankim perom, takozvanim tehničkim slovima: “Za vanredno zalaganje u pripremi i izvođenju programa horske sekcije u okviru kulturno zabavnog rada vojnika, na dan petnaesto godišnjice JNA nagrađujem sa ovom knjigom vojnika Dirc Dušana.” U potpisu: komandant, general major avijacije Vlaisavljević Dušan. Vojna pošta br. 1375 Niš.

 Niz ovu povijest paralelno teče nekoliko povijesnih tokova: lični, porodični, društvenopolitički… Kao u nekom dobrom a nenapisanom romanu o Jugoslaviji, preplele su se sudbine nepoznatog vojnika Dirc Dušana, i njegova imenjaka, partizanskog generala Vlaisavljevića, rođenog 1919. u Korenici, koji je pilotske škole doučio u slavnoj akademiji Frunze.

 Ovakve stvari tražit ću na onom dijelu sajamskog teritorija kojim vladaju antikvari.

Miljenko Jergović

(DANAS, Sajamski vodič, ‘59. Međunarodni beogradski sajam knjiga’)

Odlazak u penziju profesorice Ljiljane Marčić

Tekst  o odlasku u penziju Ljilje Marčić, profesorice Gimnazije ali i saradnika naseg bloga, posudjen je sa zvanicne stranice banjalucke Gimnazije.

Zelim joj da dugo i sa entuzijazmom kojim se posvetila svojim ucenicima uziva i u svojim penizonerskim danima.

*********************

Gimnazija Banja Luka 20. oktobar 2014. Godine

Prvo učenik, a zatim i profesor banjalučke Gimnazije, profesorica Ljiljana Marčić, od milja zvana Ljilja, održala je 6. oktobra 2014. godine svoj posljednji čas i time navršila 40 godina radnog staža. Bez obzira na veliki broj hemijskih jedinjenja koja su dovela do suza kako same profesorice Ljilje, tako i mnogih kolega, druženje se završilo u veselom organskom raspoloženju Ce-Ha-Ha-Ha....

Ponosna i voljena hemija

Ko može reći da je voljen onako kako mu je potrebno? Ljubav je uvijek bila i ostala misterija i ne znamo koliko su njom ljudi zadovoljni, ali pouzdano znamo ko se njome ponosi i kome je ona bezuslovno pružena.

Uspješan odgovor pronalazi se u banjalučkoj Gimnaziji. Zbila se između jednog predmeta i jedne profesorice, danas čuvene Ljilje Marčić. Kao i sve velike ljubavi, susret je bio slučajan. Mlada gimnazijalka je bila poštovalac pisane riječi, htjela je nju njegovati, a onda se desilo čudo.

Profesor Milan Miladinović ga je stvorio. Predstavljajući čarobni, zanosni svijet hemije i nagovještavajući još njene neprohodne prolaze, koji mogu biti dostupni uz istinske zaljubljenike, bio je najodgovorniji za Vašu odluku. Hemija je na svu radost nas, Vaših kolega i učenika, postala Vaš neodvojivi dio. Nosili ste u sebi helenski duh, vjeru Demokritovu i svih atomista, čuvajući tradiciju istraživača prirode. Slijedili ste njihovo zadobijanje duhovne vedrine kroz mjeru, rad, dužnost i razborito uvjerenje koji potiču samo iz čistog srca. A srce je čudna 'pletisanka'. Stvaralaštvo koje kreće iz tog ishodišta drugima je nevidljivo, nedostupno. Rijetko se desi da pravog tragača napušta. Bodri ga da ne zaluta, a Vi ste joj se lagano približavali i na svakom koraku ona Vam je šaputala svoje tajne dok se niste u potpunosti upoznale. I nikad je niste povrijedili.

Niste dozvolili sebi mogućnost da joj nešto dodajete ili oduzimate, niste odustajali od pronalaženja onog što joj prija, osluškivali ste njen puls i brinuli se za njegov ujednačen ritam. Vaše ocjenjivanje bilo  je po jasnim kriterijumima, nepogrešivo ste vrednovali kako dolikuje predmetu i Vašoj autonomnoj savjesti i sve se odvijalo bešumno, iskreno. Niste htjeli da hemija bude bilo čim sputana. Slobodno se uz Vas kretala učionicom, dodirivala samo slušače koji su je gledali začuđenih očiju i njih nije iznevjerila. Oni su posjedovali već stečene navike, spremnost ispunjavanja obaveza i učenje iz vlastite pobude, a ne po volji drugih. Svi to nisu mogli pratiti, ali i oni učenici koji nisu uspijevali, cijenili su Vašu bezgrešnost, pravičnost. Njihovu slabu ocjenu odvajali ste od njihovog karaktera, ličnosti i nisu ni oni htjeli da od njih odustanete. Vašoj predanosti, upornosti i istrajnosti neprestano su se divili. Nije bila velika mudrost otkriti da za takvim umijećima maštaju i čuveni instituti.

Zadovoljna i voljena hemija nagradila Vas je svojom najmoćnijom osobinom, koja opstaje u svim vremenima - neuništivošću. Ona je postala najvidljivija kad se najviše tame nadvilo nad njom, kad su u njeno ime govorili ljudi koji je nisu umjeli voljeti. Izdržali ste i veliku reformu koja je Gimnaziju uskratila za časove hemije, odredila da bude mjesto obrazovanja učenika u oblasti kulture i umjetnosti. I tad ste bili nezaobilazna stanica učenicima na putu prirodnih nauka, koji su je samo kratko izučavali. Postali su danas priznata imena u mnogobrojnim oblastima, u humanim, medicinskim naukama dostižu rezultate kao svi gimnazijalci i oni su Vam neizmjerno zahvalni.

Vaša Gimnazija, kojoj ste kao i hemiji bili odani, zna da Vas neće napustiti polet, energija ni na novim mjestima gdje bude Vašoj duši lijepo. Vaša ljubav svima godi, a mnogi Vaši bližnji na nju strpljivo čekaju. Mi smo u njoj uživali i srećni smo što ste nam pripadali. Kao što čestica ne može bez talasa i talas bez čestica, Vi ćete uvijek biti dio Gimnazije, a nadamo se i Gimnazija dio Vas.

Vaša Gimnazija

(Gorana Đ. P.)

Voki Erceg: Preludij Senki

(Dajem ovde, u Parkiću, ekskluzivno :) Preludij moje zbirke priča Senka koja tematizuje, između ostalog, moje detinjstvo, pogotovu odrastanje u Banjoj Luci od 1992-1995.)

I

Reči hrono-orgija i klavirint, "nežno su otuđene" od Kolje Mićevića, Vodolije. Četiri katrena III fragmenta ovih uvodnih nota K.M. napisao je tisuću devetsto osamdeset četvrte.

II

Pripovedači mojih priča, pripovedaka pišu na ekavici, ali, katkad zamišljeni, promišljeni, pa i u nedoumici ili nehotice i spontano štrcnu zvučni mlaz inačica (varijanti) jezika koje - ipak - ovde ne bih da imenujem. Drukčije stvari stoje kada su likovi u pitanju. Najčešće ukotvljeni, sabijeni, stešnjeni u svojim ambijentima govore ijekavicu.

Pisati na amalgamu, smesi jezika - ma koliko se u prozi takav poduhvat činio neobuzdanim - nije ništa drugo do potraga, potreba za oslobađanjem zvučnih prostora (ponora) jezika. Zato ovu knjigu neću najaviti rečju dekadencija, već dekadensa.

III

s turobnog turbana

sipa se senka sivila

a duša moja urbana

u grč se nemi savila

ja ne znam šta mi je

slomilo Snu kotače

dok čelo poput šamije

mistični srh optače

samo se grmljavina

u sećanjima prolama

smrde od mrlja vina

moj udes i dolama

dražeći gnev i diva

prohodih mrak mahala

a ruka je nevidljia

zbog spasa mog mahala

(Za sve koji su zainteresovani knjigu mogu da "dobave" putem: http://igg.me/at/gpdoc. Kupovinom knjige putem naše kampanje pomažete nam da završimo film što smo ga započeli prije skoro godinu i pol. Unaprijed zahvalan, Vojislav Voki Erceg. 

Post scriptum: na fotografiji: Kolja Mićević, književnik koji je izvršio najviše uticaja na moje pisanje; u njegova četiri katrena što sam ih citirao, sasvim je jasno da je u pitanju Banja Luka. Naravno, žurim da dodam da je naš sin dobio ime upravo prema Kolji, dragom, Kolji Mićeviću.)

Sule: NASTANAK YU ROCK 'N' ROLL-a (Uz malu pomoć mojih prijatelja)

Nedavno sam se u Banjaluci druzio i sa Suletom. To je onaj moj drug sto mi je na pameti uvijek kad odem na koncert neke svjetske rok grupe. Tada se pitam, sta li Sule misli o toj grupi, o toj muzici. Kako bi on uzivao ili bio razocaran.
Stari je on muzicki sladokusac. Jedan od rijetkih za koje rok nije bio samo muzika. Za njega je on bio i ostao smisao zivota. 
Iz Toronta sam mu donio album Allman Brothersa. Nije ga ni u Torontu bilo lako pronaci. Ali za Suleta se vrijedilo potruditi. Kad ga je dobio prvo je pazljivo razgledao omot sa svih strana, pa ga uz osmijeh uzivanja pomirisao, pa sa paznjom izvadio plocu iz omota drzeci je samo za ivice, onako kako to rade samo oni koji ploce vole i cijene, pa je sa paznjom postavio na gramofon, pa na njen pocetak njezno spustio ruku sa iglom, pustio da muzika tece i razgledajuci omot pricao o Allman Brothersima, o pjesmama koje smo slusali. 
Bilo je to prijatno vece, tiho i mirno, opustajuce... Za pamcenje.

Pricali smo i o poslu - Parkicu. Vi koji ga posjecujete vjerovatno ste primijetili da vec neko vrijeme nema mjesecnih Suletovih prica o banjaluckom i jugoslovenskom rocku. Uzeo je moj drug mali tajmaut (ovako se pise cirilicom), ali smo te veceri dogovorili da otpocnemo sa serijom prica o YU rock-'n' rollu. Tekstove je Sule uz pomoc svojih prijatelja prikupio sa raznih strana. Nisu to sve originali. Ponegdje je upotrebljena i "copy-paste" tehnika koja u doba interneta i svih ovih javno - privatnih medija vise i nije neki grijeh. 
Svrha svih tih prica je da nas podsjete na rock i sve ono sto ga je okruzivalo ili jos bolje, sve ono sto je rock okruzivao.
Prva prica pocece sa slikom najvecih rokera nasih generacija: 
Tita i Kraljice Elizabete II. 

**************************

Došlo doba da se Rock 'n' Roll proba - priča No1.

Engleska kraljica Elizabetha II i drug Tito

Kako SFRJ nije bila zemlja Istočnog bloka i kako je bila jedna od zemalja osnivača Pokreta nesvrstanih, bila je mnogo otvorenija zapadnjačkim uticajima u usporedbi sa ostalim komunističkim zemljama. Pop i rock muzika bili su prihvaćeni u društvi, zbog čega je ta muzička scena bila razvijena i dobro pokrivena u medijima-što uključuje različite časopise, radio i televizijske emisije.

(Čak su neki izvođači svirali i za samog druga Tita).

SFRJ je bila jedina komunistička zemlja koja se uključila u Pjesmu Eurovizije prije mnogih zemalja Zapadne demokratije.

Za razliku od stanovnika drugih komunističkih zemalja, Jugosloveni su mogli putovati van svoje zemlje, jer su imali  legendarni jugoslovenski „crveni pasoš“, koji je omogućavao lak pristup svuda, pa i pristup zapadnjačkoj kulturi.

Jedan od najvažnijih izvora preko kojeg su se mladi Jugosloveni  informisali o najnovijim vijestima u svijetu rocka  bio je čuveni Radio Luxemburg.

Mladi Jugoslavije nisu zaostajali za Zapadom, pa i sami pokazuju buntovništvo: momci puštaju kosu, a cure je, zajedno sa suknjicama, krate. Dugu kosu su prvi pustili pjevač Silueta Zoran Miščević i ostali članovi tog sastava. Uskoro su njihov primjer slijedili i mnogi drugi muzičari.

Međutim, stari partizanski borci dugu kosu su povezivali sa četnicima, pa se ispočetka tako gledalo i na rokere.

Dakle, rock muzika na početku nije bila dobro prihvaćena zbog navodnog skretanja sa svijetlih staza revolucije.

U jednom od izvještaja Saveza omladine Jugoslavije iz 1963. godine stajalo je da „treba osuditi pjevanje rokenrola na talasima Radio Beograda“. Medjutim ubrzo, nepoznata osoba iz vrha crvene Partije, crvenom olovkom preko riječi "osuditi" ispisuje "zahvaliti".

Tako su, krajem 1960-ih, čupavci uspjeli uvjeriti funkcionere da su lojalni socijalizmu, pa se 1967. godine u Savez komunista Jugoslavije učlanio i prvi dugokosi mladić. Ta godina je zapravo bila godina kada su mnogi mladi, pa i dugokosi, jos u srednjoskolskim klupama podsticani da se "uclane". 

Tako je duga kosa postala društveno prihvatljiva, a minić je, na radost svih osim strogih roditelja, postao omiljeni dio garderobe svake urbane tinejdžerke.

Godinu dana kasnije, odnosno 24. maja 1968. godine, rock 'n' roll je i zvanično postao zvuk mladih u Jugoslaviji.

Te večeri drug Tito i drugarica Jovanka su u beogradskom Domu omladine prisustvovali zabavi na kojoj je svirao VIS Elipse iz Beograda!

Iako se kultura bivše Jugoslavije često dijelila, u to vrijeme se sve na pop i rock sceni uglavnom temeljilo na reprodukciji nečeg što je došlo izvana, Razlike su bile jako male. Praktično jedino u tome što je neko otpjevao neki strani hit na ekavici, na srpskom, neko na hrvatskom, a neko na slovenackom, makedonskom... To je bila jedina razlika.

To se razdoblje danas posmara vrlo romantično i opisuje kao vrijeme bez skandala, bez droge i seksa.    

Doživljavajući ex-yu rock 'n' roll iz druge ruke tj. sa distance od četrdesetak godina, a na osnovu zvučne ostavštine, sigurno je da su pedesete i šezdesete godine, izgledalo to paradoksalno ili ne, zapravo bile jedino vrijeme kada su ovdašnji muzičari bili najbliži svojim zapadnim uzorima.

   

Podesavanje satova

Aleksandra Petrić:Kad madraci marširaju

Emma Sulkowicz, studentkinja završne godine dodiplomskih studija na Univerzitetu Kolumbija u New Yorku je odlučila da je dobro slijediti pravila. Nakon što je preživjela seksualni napad dečka koji studira na istom univerzitetu i saznala da su još dvije studentkinje preživjele napad iste osobe, kontaktirala je univerzitetsku službu koja se stara o primjeni  Zakona o rodnoj jednakosti iz 1972. godine i zatražila da se student koji je ignorisao njeno NE kazni.

Zakon koji je u Sjedinjenim Američkim Državama na snazi preko četrdeset godina traži od univerziteta koji primaju federalna sredstva da primjenjuju jasno pravilo po kojem spol ne može biti osnova kojom će se nekoj osobi onemogućiti učešće, olakšice ili će biti diskriminisana u okviru bilo kojeg obrazovnog programa. Zakon se primjenjuje i u procesuiranju prijava seksualnih napada u studentskim domovima na kampusu u cilju zaštite građanskih prava i rodne jednakosti. U ovim slučajevima, standard nalaže dokazni postupak u formi saslušanja u kojem univerzitetski administratori arbitri procjenjuju da li postoji 51 posto vjerovatnoće da se napad dogodio. Ako se ovaj uslov ispuni, obavezni su kazniti počinioca suspenzijom, odnosno uskraćivanjem prava na dalje školovanje na univerzitetu na kojem je postupkom utvrđeno da se napad desio.

Pravila i postupak su prilično jasni. Vjerovatnoća da će njen napadač biti kažnjen je takođe jasna i gotovo ravna nuli.

Shvatila je to Emma onog trenutka kad je izašla pred arbitre i kada su tražili od nje da više puta do najsitnijih, preciznih detalja, opiše nasilje koje je preživjela. Rekla sam ne. Nisam pristala. Ne znači ne. Branila sam se. Jasno sam mu stavila do znanja da ne želim. Ne je ne. U konačnici je dobila odgovor. To nije 51 posto, žao nam je djevojko, hvala vam što ste nas kontaktirali i svakako dođite ponovo. Emma je izašla, otišla do svoje studentske sobe, uzela madrac sa svog kreveta i krenula napolje noseći ga na svojim leđima, da ga ne ispusti sve dok zlostavljač ne ode daleko. Desilo se da su i mnogi drugi madraci prohodali. Druge studentkinje i studenti su ustali iz solidarnosti, zgadili su im se univerzitetski čuvari nasilja, obožavatelji tradicije ćutanja i konzumenti njihovih basnoslovno skupih školarina.

Epilog slučaja jeste da su nakon nekoliko studentskih protesta, poprilične medijske pažnje mnogim američkim univerzitetima počeli da kruže istražitelji državnog ureda za obrazovanje i građanska prava. Emma nastavlja da nosi madrac svuda sa sobom, onemogućujući time ekspresni zaborav i oprost svom zlostavljaču koji i dalje nesmetano studira na Kolumbiji, i primoravajući svojom upornošću političare da javno komentarišu diskriminaciju i neefikasnu zaštitu od seksualnog nasilja. Emmin marširajući madrac nedvosmisleno ukazuje na kulturu silovanja koja opstaje kao društveno marginalizovan problem američkog univerzitetskog obrazovanja.

Kakve ovo veze ima s nama?

U Bosni i Hercegovini, univerzitetske starješine mogu mirno nastaviti trošiti javnobudžetske novce bez ikakve bojazni i vjerovatnoće da će ih iko ikada usloviti ovim za njih sporednim pitanjima. Opšta odredba o ravnopravnosti u obrazovanju bez obzira na spol i druge odrednice postoji kao dio našeg zakonodavstva i ne proizvodi mnogo više od statističkih biltena u kojima se unose podaci o broju upisanih i završenih studentkinja i studenata razvrstani po spolu. Naše ravnopravno i rodno nediskriminirajuće obrazovanje se na tome završava. Doduše, Bosna i Hercegovina ima i druge zakone koji kažu da osobe koje vrše seksualno nasilje, zlostavljaju i diskriminišu jesu krivično odgovorne i shodno tome žene koje studiraju na univerzitetima jesu zakonski zaštićene u slučaju seksualnih napada. Tako bi trebalo da bude. U suštini, nemamo pojma šta se dešava po studentskim domovima u Bosni i Hercegovini, i koliko naših Emma ili kako se već zovu, godinama ćuti o tome kako su rekle NE i kako ih niko nije zaštitio. One su daleko od Amerike i 51 posto vjerovatnoće da će im neko povjerovati da su bile nečija meta, bilo da su u pitanju njihove kolege sa fakulteta ili profesori. Nakon nasilja su nosile i još uvijek nose nevidljive madrace na leđima, njegujući rastuće fobije od seksualnog kontakta godinama, osjećajući se bespomoćno i okrivljujući sebe za nasilje kojem su bile izložene.

I javni komentari spremno dočekuju slučajeve seksualnog nasilja prema studentkinjama koji povremeno osvanu u BiH medijima. Većina izjavljuje da niko u stvari ne zna šta je od svega toga istina, osim što svi jasno znaju kako su studentkinje krive jer su same tražile sve što se desilo. Mehanizama stvarne zaštite, baš kao i u Americi nema, i sve počinje i završava se na savjetima.

Nemojte se rizično ponašati pa nećete biti silovane.

To je globalna preventivna taktika koja suptilno održava kulturu silovanja i pokazuje nepoželjnim izazivačicama nevolje koje se same nisu znale sačuvati gdje im je mjesto.

Studentkinje koje su preživjele seksualne napade ne trebaju ove licemjerne savjete. One trebaju efikasne institucije koje će zaštiti njihovo osnovno ljudsko pravo na život slobodan od nasilja.

I nultu toleranciju univerziteta, policije, tužilaštva, sudova i svih drugih nadležnih institucija prema svakoj pojedinačnoj osobi koja im je to pravo ugrozila i oduzela.

Sve drugo je ništa.

(manjine.ba)