Emma Sulkowicz, studentkinja završne godine dodiplomskih
studija na Univerzitetu Kolumbija u New Yorku je odlučila da je dobro slijediti
pravila. Nakon što je preživjela seksualni napad dečka koji studira na istom
univerzitetu i saznala da su još dvije studentkinje preživjele napad iste
osobe, kontaktirala je univerzitetsku službu koja se stara o primjeni Zakona o rodnoj jednakosti iz 1972. godine i
zatražila da se student koji je ignorisao njeno NE kazni.
Zakon koji je u Sjedinjenim Američkim Državama na snazi
preko četrdeset godina traži od univerziteta koji primaju federalna sredstva da
primjenjuju jasno pravilo po kojem spol ne može biti osnova kojom će se nekoj
osobi onemogućiti učešće, olakšice ili će biti diskriminisana u okviru bilo
kojeg obrazovnog programa. Zakon se primjenjuje i u procesuiranju prijava
seksualnih napada u studentskim domovima na kampusu u cilju zaštite građanskih
prava i rodne jednakosti. U ovim slučajevima, standard nalaže dokazni postupak
u formi saslušanja u kojem univerzitetski administratori arbitri procjenjuju da
li postoji 51 posto vjerovatnoće da se napad dogodio. Ako se ovaj uslov ispuni,
obavezni su kazniti počinioca suspenzijom, odnosno uskraćivanjem prava na dalje
školovanje na univerzitetu na kojem je postupkom utvrđeno da se napad desio.
Pravila i postupak su prilično jasni. Vjerovatnoća da će njen napadač biti kažnjen je takođe jasna i
gotovo ravna nuli.
Shvatila je to Emma onog trenutka kad je izašla pred arbitre
i kada su tražili od nje da više puta do
najsitnijih, preciznih detalja, opiše nasilje koje je preživjela. Rekla sam
ne. Nisam pristala. Ne znači ne. Branila sam se. Jasno sam mu stavila do znanja
da ne želim. Ne je ne. U konačnici je dobila odgovor. To nije 51 posto, žao nam
je djevojko, hvala vam što ste nas kontaktirali i svakako dođite ponovo. Emma
je izašla, otišla do svoje studentske sobe, uzela madrac sa svog kreveta i
krenula napolje noseći ga na svojim leđima, da ga ne ispusti sve dok
zlostavljač ne ode daleko. Desilo se da su i mnogi drugi madraci prohodali.
Druge studentkinje i studenti su ustali iz solidarnosti, zgadili su im se
univerzitetski čuvari nasilja, obožavatelji tradicije ćutanja i konzumenti
njihovih basnoslovno skupih školarina.
Epilog slučaja jeste da su nakon nekoliko studentskih
protesta, poprilične medijske pažnje mnogim američkim univerzitetima počeli da
kruže istražitelji državnog ureda za obrazovanje i građanska prava. Emma
nastavlja da nosi madrac svuda sa sobom,
onemogućujući time ekspresni zaborav i oprost svom zlostavljaču koji i dalje
nesmetano studira na Kolumbiji, i primoravajući svojom upornošću političare da
javno komentarišu diskriminaciju i neefikasnu
zaštitu od seksualnog nasilja. Emmin marširajući madrac nedvosmisleno
ukazuje na kulturu silovanja koja opstaje kao društveno marginalizovan problem
američkog univerzitetskog obrazovanja.
Kakve ovo veze ima s
nama?
U Bosni i Hercegovini, univerzitetske starješine mogu mirno
nastaviti trošiti javnobudžetske novce bez ikakve bojazni i vjerovatnoće da će
ih iko ikada usloviti ovim za njih sporednim pitanjima. Opšta odredba o
ravnopravnosti u obrazovanju bez obzira na spol i druge odrednice postoji kao
dio našeg zakonodavstva i ne proizvodi mnogo više od statističkih biltena u
kojima se unose podaci o broju upisanih i završenih studentkinja i studenata
razvrstani po spolu. Naše ravnopravno i rodno nediskriminirajuće obrazovanje se
na tome završava. Doduše, Bosna i Hercegovina ima i druge zakone koji kažu da
osobe koje vrše seksualno nasilje, zlostavljaju i diskriminišu jesu krivično
odgovorne i shodno tome žene koje studiraju na univerzitetima jesu zakonski
zaštićene u slučaju seksualnih napada. Tako bi trebalo da bude. U suštini,
nemamo pojma šta se dešava po studentskim domovima u Bosni i Hercegovini, i
koliko naših Emma ili kako se već zovu, godinama ćuti o tome kako su rekle NE i
kako ih niko nije zaštitio. One su daleko od Amerike i 51 posto vjerovatnoće da
će im neko povjerovati da su bile nečija meta, bilo da su u pitanju njihove
kolege sa fakulteta ili profesori. Nakon nasilja su nosile i još uvijek nose
nevidljive madrace na leđima, njegujući rastuće fobije od seksualnog kontakta
godinama, osjećajući se bespomoćno i okrivljujući sebe za nasilje kojem su bile
izložene.
I javni komentari spremno dočekuju slučajeve seksualnog
nasilja prema studentkinjama koji povremeno osvanu u BiH medijima. Većina
izjavljuje da niko u stvari ne zna šta je od svega toga istina, osim što svi
jasno znaju kako su studentkinje krive jer su same tražile sve što se desilo. Mehanizama
stvarne zaštite, baš kao i u Americi nema, i sve počinje i završava se na
savjetima.
Nemojte se rizično
ponašati pa nećete biti silovane.
To je globalna preventivna taktika koja suptilno održava kulturu silovanja i pokazuje
nepoželjnim izazivačicama nevolje koje se same nisu znale sačuvati gdje im je
mjesto.
Studentkinje koje su preživjele seksualne napade ne trebaju
ove licemjerne savjete. One trebaju efikasne institucije koje će zaštiti
njihovo osnovno ljudsko pravo na život slobodan od nasilja.
I nultu toleranciju univerziteta, policije, tužilaštva,
sudova i svih drugih nadležnih institucija prema svakoj pojedinačnoj osobi koja
im je to pravo ugrozila i oduzela.
Sve drugo je ništa.
(manjine.ba)
No comments:
Post a Comment