Monday, March 28, 2016

Goran Trkulja: Besidraši (2)

Krajem januara 1996. dobio je pismo iz njemačkog Ureda za strance kojim su mu čestitali na radosnoj vijesti da je rat u njegovoj zemlji okončan i istovremeno ga pozivali da dodje kako bi raskinuli duldung.
-Oni balkanski indijanci su se u Americi dogovorili da ne ratuju više, a ovi pedantni Nijemci su to jedva dočekali kako bi mogli da nam otkažu gostoprimstvo. Ne trpe nas više, rekao je Dušan pružajući Zdenki pismo u kojem je stajalo da im pravo na boravak u Njemačkoj ističe - u avgustu. Nakon što im
djeca završe školski razred ostaje im dva mjeseca da se spakuju, podignu izlazne dokumente i napuste Njemačku.
-Gdje ćemo sad?
Zdenka je ovo izgovorila poluglasno, kao za sebe.
-Za onim poglavicama. U Ameriku, rekao je Dušan.
Predsjednike Bosne, Srbije i Hrvatske ratnim poglavicama je nazvao novinar lokalnog Dayton Posta. Korišćenjem metafore koja se vezivala za konačni poraz ujedinjenih indijanskih plemena u ratu sa evropskim osvajačima Ohio oblasti početkom 19 vijeka novinar Dayton Posta je aludirao na činjenicu da u pregovorima s Amerikancima balkanski pregovarači, baš kao ni indijanske poglavice prije skoro 200 godina, nisu mogli da biraju. Nakon što je u jednoj bici s Englezima 1812. poginuo Tecumseh, poglavica najvećeg plemana u oblasti Ohio, poraz nakon kojeg su morali da se isele iz zemlje čuda* krstićem kao potpisom potvrdili su trojica preživjelih poglavica manjih plemena. Oni tada, baš kao ni trojka s Balkana danas, nisu imali druge mogućnosti osim da pristanu na ono što im je bijeli čovjek ponudio.
Dušan i Zdenka takodje nisu imali izbora. Njemačku su morali napustiti, a nijedna evropska zemlja ih, nakon što je rat u Bosni završen, ne bi primila. To što u etnički podijeljenoj Bosni za etničkog Srbina i etničku Hrvaticu i za njihova dva srpsko-hrvatska sina, nije bilo mjesta potpisnicima mirovnog ugovora u Daytonu kao ni njemačkim emigrantskim službama nije bilo važno. Formalno, u Bosni je bilo mirno i svi izbjegli i protjerani imali su pravo da se vrate tamo gdje su prije rata živjeli. Stvarno, takav povratak je značio ponovno iseljenje ali sad unutar Bosne. Iz jedne u drugu etničku oblast.
Autohtono stanovništvo je na takve doseljenike gledalo s podozrenjem ili prezirom. Za Dušana i Zdenku ni takva opcije nije postojala jer oni u Bosni nisu mogli da nadju mjesto kojem bi, etnički, pripadali.
-Ništa nije gore nego biti uljez u vlastitoj kući, odgovorio je Dušan jednom njemačkom kolegi na pitanje zašto bira emigraciju u Sjedinjene Države, a ne povratak u vlastitu zemlju.
Nakon što su prihvatili ponudjeni program za emigraciju Kostići su se, ranije nego što su se nadali, obreli u Rapid Cityju. Nakon tri mjeseca intenzivnog
učenja engleskog jezika i kratkog kursa američke istorije Dušana je čekao posao čuvara u nacionalnom parku. Rapid City je turističko mjesto i posla ima za sve koji prihvate ponudjeno.
Zdenka je dobila posao čistačice u lokalnoj bolnici. Biro u kojem se zaposlila vlasništvo je jedne Hrvatice. Ona je u Rapid City došla prije balkanskih ratova udajom za potomka hrvatskih izbjeglica koji su u Americi našli utočište poslije drugog svjetskog rata.
-Ratovi nas, svako malo, razbacuju kojekuda, k’o iverje. Tako će i naši unuci ovdje dočekati nesrećnike koji budu vrcali s panja nekog budućeg rata, govorio je Dušan.
Uz brošuru o poreskom sistemu i osnovama američkog ustava, vlasti su im ispostavili i račune za one way ticket od Njemačke do Amerike, tromjesečni smještaj u opštinskom stanu i brzi kurs engleskog jezika. Ukupnu sumu, nešto više od 10 hiljada dolara, vraćaće u formi otplate kredita sa niskom kamatom u uredno rasporedjenim mjesečnim ratama. Jugoslovenski pravnik i njemački konobar postao je uniformisani čuvar životinja i prirode u nacionalnom parku i ubrzo se ni po čemu nije razlikovao od ostalih stanovnika Rapid Cityja.
-Ovdje su svi doseljenici, a starosjedioci, Arapaho ili Sioux indijanci, tek su turistička atrakcija, pisao je Dušan rodjaku u Njemačku.
U sljedećem pismu Dušan mu je javio da je počeo da radi i da ga kolege zovu Das (Dus). Prezime Kostić je u američkom izgovoru postalo "Kostik". Dušan kaže da djeca „odlično govore engleski” ali se žali da maternji jezik govore još samo u roditeljskoj kući, „a i to sporadično”. Ne bez ironije Dus predvidja da će mu se unuci zvati Rob ili Joe Kostich i da će na pitanje o porijeklu, odgovarati da potiču "somewhere from the Balkan, Republic of Serbs or something like that".
---------------------------------------------------------------------------------
*Indijanska plemena su u naredne tri decenije definitivno napustila čudesnu zemlju što je riječ Ohio značila u govorima svih indijanskih plemena. Najveći broj Indijanaca otišao je na istok i nastanio se u Pensilvaniji i Merilendu gdje, u malim grupama i po rezervatima, prebivaju još i danas. Kao relikvija prošlosti i turistička atrakcija. Ostatak je nestao rasplinuvši se po Americi. Antropolozi univerziteta u Južnoj Dakoti su na osnovu proučavanja sjevernoameričkih indijanskih govora utvrdili da su se ostaci nekada moćnog plemena Shawnee, u prvoj polovini 19-tog vijeka nastanili uz rijeke Južne Dakote i tu nestali asimilirajući se u plemensko tkivo lokalnih Siouxa.
Potomke nekad ponosnog plemena Siouxa Dušan će kasnije, prljave i pijane, skidati sa drvenih ograda oko atrakcija nacionalnog parka Badlands po kojima su visieli kao sasušene kobasice i odvoditi ih u prostorije za triježnjenje kako ne bi plašili djecu i žene turista koji su ovamo dolazili iz svih krajeva Amerike.

(20-10-1997)

Sunday, March 27, 2016

Damir Džumhur pobijedio Nadala u Majamiju


Vijest da Djokovic pobjedjuje na bilo kom svjetskom turniru i nije ustvari vise vijest, jer on to radi tako lako i redovno.

Vijest je kad mladi Damir Džumhur pobijedi velikog Nadala na turniru u Majamiju. Istina, Nadal je predao na kraju mec zbog zdravstvenih problema, ali i prije toga je Džumhur , koji je u mec usao bojazljivo i lako izgubio prvi set sa 6:2, u drugom i trecem setu svojom izvanrednom igrom pokazao da je spreman prirediti iznenadjenje i postici svoju najvecu pobjedu u dosadasnjoj karijeri.
Iskrene cestitke uz nadu da ce ovo biti tek pocetak uspjesne karijere.

Dobra vijest je i kad banjalucke Nezavisne novine kazu: "Vidjelo se da i Nadal ima zdravstvenih problema što je naš teniser iskoristio i poveo sa 2:0 za samo 13 minuta u trećem setu."

Mozda se ipak krece?!

Sretan Uskrs!

Vama koji danas slavite zelim sretan Uskrs, najveci kriscanski praznik!



Saturday, March 26, 2016

Mario M.:Sličice iz Banjaluke

 alpina

 hotel novi, Cajavec

hotel stari, centar

 pjesaci

 prvi dan proljeca na Halilovcu

 sadrvan

 Slobodan otvara Brankovu izlozbu

 tezge

 trznica

zgrada vlade ulaz

Friday, March 25, 2016

Nataša Gaon-Grujić: PRESUDA

Već danima osjećam neku vrstu nervoze. Već danima razmišljam kako će, konačno, biti izrečena, dugo čekana, presuda Radovanu Karadžiću. Već danima ja ponovo živim rat i vraćaju se tako stvarno, opipljivo, moja sjećanja.
Ja se zovem Nataša, dijete sam nastalo iz ljubavi roditelja čiji roditelji nisu birali svoje ljubavi po imenima, već po srcu. Mnoge vjere su se izmiješale, mnogi običaji. Učili su me da volim. 1992. počinje rat. August je, toplo je. Imam 21. godinu. Toliko imaju i moji prijatelji. U samo jednom danu, u samo jednom rovu, to zlo od rata, taj prljavi fašizam odnosi mladost moja tri prijatelja. Tog dana odnesena je, zauvijek, i moja mladost. Sutradan odlazim u kuću roditelja mog poginulog druga.
Nosim moje ime kao teret, osjećam stid. Ulazim u prostoriju u kojoj sjedi njegova mama. Prilazim joj, a ona se podiže na noge. Tijelo joj je umorno, a noge previše, činilo mi se, krhke da ga nose. Ja spuštam glavu, a ona je, nježno, rukom diže. Gledamo se u oči, a onda me ona privija uz sebe. Ja nikada neću moći zaboraviti taj zagrljaj. Ja nikada neću moći zaboraviti kako me majčinski privila uz svoje grudi. Ja ne mogu zaboraviti kako sam svojim tijelom osjetila kako cijela unutrašnjost njenog tijela stenje od boli, a suza nema. Rekla mi je: „Prije nego što je otišao gledala sam ga kroz prozor. Vidjela sam kako te grli i vrti oko sebe, eh, djeco moja draga.“
Bilo bi mi lakše da me nije željela pogledati. Tako je. Bilo bi mi lakše da je svoju majčinsku bol pretvorila u bijes, a nije, pretvorila je svoju bol u ljubav.
Juli, 2008. godine.
Na moru sam s djecom. Spavaju pored mene, obrazi rumeni, umorne od plivanja. I ja sam postala majka. Stiže sms poruka. Otvaram, piše mi Melina. Čitam poruku, sjećam se sadržaja: „Mača, (tako me Melina zove), uhapšen je Karadžić", i nastavlja, prenosim po sjećanju, "uhapšen je za mog tatu, za tvoju mamu, za našu raju, zbog svih zločina. Uhapšen je!“
Ustajem. Čitam ponovo poruku. Napravila sam kafu, zapalila cigaretu. Uhapšen je!
Mart, 2016. godine.
Čekam presudu, zbog mojih prijatelja, zbog Melininog tate, zbog svih očeva, zbog moje Snježe, zbog moje mame koju je nakon rata ubio rat, zbog mog dede kojeg je ubio rat, zbog majki, zbog djece, zbog svih tih života što je uzela ideja jednog zlotvora. Zbog mog Muhameda, koji mi je nedavno napisao, a Muhamed je iz Srebrenice: „Ovaj život, potok suza“...
Neće naši životi nakon izricanja presude biti ljepše opisani od Muhamedovih riječi, ali ćemo znati da postoji pravda. Za jednog fašistu, presuda koja, sigurna sam, nikako neće biti oslobađajuća, u svojoj težini, kojoj se nadam, postat će oslobađajuća za sve ljude koje je danas stid, koji svoje ime nose kao teret!
A vama djeco moja želim reći, ne volite tako što mrzite tuđe. Ne znate vi djeco šta je rat. Pronađite uzore u dobrim ljudima, jer dobrota je velika. Niti iza jednog zločina, ne stavljajte ALI. Birajte, djeco, ljubav po ljubavi, a ne po imenu. Ne dajte, djeco, da vas vežu i unakaze nacionalizmom. Ja, vidite, djeco, nikada neću zaboraviti zagrljaj majke mog druga. Nikada neću zaboraviti tu količinu boli koja je tresla njeno tijelo. Danas je to, djeco moja, bol, a vama želim da je nikada ne osjetite.
Ja se zovem Nataša, ja sam, danas razumijem, samo čovjek.

(radiosarajevo.ba)

Thursday, March 24, 2016

Mario M.: Na liniji Vjeko

Često on mene pozove, bude otprilike dva poslije ponoći, ima on taj običaj. Da budem određen, ne kopira on nikoga, voli biti vickast, ali ne priča viceve. Ne zove se Kožo nego Vjekoslav ili kraće Vjeko. Ime mu ne krate u Slavko a njemu slavlja uvijek bila draga…
Kad pozove bude stvarno gluho doba noći… al’ tamo kod njega. Vrati se on kući, onoj u Australiji, poslije fajronta iz restorana, gdje povremeno zarađuje kao freelancer. Pripremi si natenane neko jelo po svom ćeifu, uglavnom neko meso, više salata… Bude kasno, ali u krevet se ne ide gladan! Neko voli ukusno, neko obilno, a Vjeko voli i ukusno i obilno. Gurman bio na Starčevici, gurman ostao i sada na Gold Coastu. Ni naporan dan ga ne može omesti da večeru ukrasi čašom vina. I onda onako usamljen - pozove! Da se kucnemo i izmijenimo pokoju. Zna da me ne može iznenaditi, jer i meni je poslije ručka vino u blizini. Ostaje samo se skoncentrisati, jer na ona početna teška pitanja: ‘Kako je? Šta ima?’ nemam jednostavne odgovore.
Drag sagovornik Vjeko, sa sobom preko mora ponio navike i pričanja i slušanja. I pritom još bude raspoložen, kao da ga sljedeće jutro ne očekuju nove obaveze. Jer kada nisi na socijali, u Australiji ti se ne smije otet' ni jedan posao. Vjeko uspijeva i ne bih se iznenadio da je Australcima umjesto Vjekoslav lakše reći – Radiša.
Naši razgovori teku u čajavečkom perfektu, u trudbeničkom prezentu i hedonističkom kondicionalu, ali i u futuru njegovog sina Andreja, budućeg 'aeronautičara' ('Kada okonča studij možda jednom aterira s ocem u Mahovljane?').
Jednom prilikom zatražim da mi kojom fotkom ilustruje život u 'novoj domovini'...
I dobijem dvije slike.

Vjeko s kolegicama

Na prvoj, vidimo ga zadovoljnog, obje ruke mu zauzete, ne može ni čašu s vinom prihvatiti. Ništa neobično, takav je bio i u Čajavecu.

Zmijaaaa

Druga slika je iz restorana. Očekivao sam neko iznenađenje, ali zmija u kuhinji me zapanjila! I Vjekina mirna reakcija me ostavlja bez komentara. Kao uobičajeno je da se zmija sklupča baš na peći?!
U otkrivanju mnogih tajni pomaže internet pa sam se ni ja oko dva poslije ponoći, kad me snašla nesanica, nisam uputio ka frižideru. I tako vidim mladu Anu, lijepu Vjekinu netjakinju, koja se diplomiravši biologiju u Banjaluci opredijelila za herpetologiju (grana zoologije koja se bavi proučavanjem vodozemaca i gmizavaca). 

Ana Curic

I shvatim da bi slika debele zmije mogla biti samo poziv Ani da posjeti svoga ujku na dalekoistočnim obalama...
Ili je možda njima ta sklonost familijarna, što bi se reklo, u krvi...
Ako glavnom akteru radno vrijeme dozvoli, odgovor na moju dilemu pročitaćemo u Parkiću potpisan sa vjeko (već uobičajeno malim slovima).

Mario M.

Wednesday, March 23, 2016

Srđan Puhalo: Dom za vješanje, strijeljanje, silovanje

Sa portala frontal.ba prenosimo komentar sociologa Srđana Puhala na temu: novi studentski dom ''Radovan Karadžić'' u Palama kojeg je 20. marta otvorio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik

********************
Budući stanovnici studentskog doma „Dr Radovan Karadžić“ su rođeni poslije rata i oni su djeca Republike Srpske. Oni su djeca svetosavlja i insistiraće da se dom osvješta i da se redovno slavi krsna slava.
Oni ne vjeruju da je u Prijedoru ubijeno preko 3000 civila i 102 djeteta. Njih neće interesovati ko je Milan Lukić i zašto je sa svojim „Orlovima“ u Višegradu zapalio 65 živih žena, dece i starijih muškaraca. O tome šta se dešavalo u Sušici pored Vlasenice ili u KPD Foča neće ništa znati.
Oni znaju da se u ratu gine.
Kada budu vodili ljubav u sobama studentskog doma „Dr Radovan Karadžić“ neće razmišljati o silovanim Bošnjakinjama u hotelu „Vulina vlas“ ili „Karamanovoj kući“.
Oni znaju da su četnici antifašisti.
Kada budu jeli u menzi novog doma neće im pred oči izlaziti zatočeni Bošnjaci i Hrvati u Keratermu, Omarskoj, Trnopolju ili na Manjači.
Dok u čitaonici budu spremali ispite neće se zapitati zašto su skoro sve džamije u Republici Srpskoj nove i zašto niko nije odgovarao za rušenje 16 džamija u Banjaluci, jer njih ezan nervira.
Oni će znati da je Haški tribunal politički sud koji postoji zbog satanizacije i kažnjavanja Srba. Biće uvjereni da je Krajišnik nevino osuđen, a da je Slobodan Milošević namjerno ubijen u zatvoru.
Srebrenicu će opisivati kao veliki zločin, koje su osmislile strane obavještajne sile, a nikako kao genocid.
Vjerovaće Matiji Bećkoviću.
Oni će slušati, gledati o stradnjima Srba u ratu na RTRS-u, na slavama će slušati o ratnim dogodovštinama svojih očeva, djedova, ujaka, stričeva, komšija i prijatelja. Znaće sve o probijanju koridora, ali će im u rijetkim trenucima pričati o švercu nafte, cigareta, oružja i municije i to samo kada budu govorili o lokalnim tajkunima.
To se ne radi u odbrambeno- otadžbinskom ratu.
Za njih će Radovan Karadžić prvi predsjednik Republike Srpske, vrhovni komandant njenih oružanih snaga i mučenik.
Stanari sudentskog doma „Dr Radovan Karadžić“ neće imati nikakavih problema sa snom, spavaće kao zaklani!

(Frontal.ba)

Ruska basna

Ova basna se, naravno, ne odnosi na ljudsku vrstu, na nas, na njih, na mene, na tebe ... 
Ona govori samo o zivotinjama i odnosima medju njima. 
Ovo ustvari i nije basna, jer da jeste, morali bismo, bar ponekad, sami sebi  postaviti neka ne bas prijatna pitanja.
Da, da, to nije basna...

*****************


Tuesday, March 22, 2016

Politicka i moralna transformacija Milorada Dodika

U martu 1996. godine Milorad Dodik, tada nada opozicije, u intervjuu "Slobodnoj Bosni", rekao je da Karadzic i Mladic trebaju u Hag, da bi sud utvrdio njihovu pojedinacnu odgovornost, a ne da svoju odgovornost svaljuju na pleca cijelog srpskog naroda. 

Dvadeset godina nakon toga, 20. marta 2016. godine, cetiri dana prije izricanja presude Radovanu Karadzicu u Hagu, isti taj Milorad Dodik, sada predsjednik Republike Srpske, otvorio je na Palama Studentski dom "Radovan Karadzic"...

                                      1996.                            2016. 

Ponovicu ono sto sam govorio i tih devedesetih kada je Karadzic vladao nasim prostorima i nasim zivotima: Ako je Karadzic tipican predstavnik srpskog naroda - sramota me sto pripadam tom narodu. Medjutim, i tada sam znao i sada znam da on niti je tipican, niti jedini predstavnik tog naroda, a najmanje heroj. On samo predstavlja da je sve zlocine koje je cinio, cinio u ime srpskog naroda. Ne i u moje ime - nikada!
Znam da su i ranije, a da ce i sada, neki, koji nisu u stanju misliti i zakljucivati svojom glavom i kojima su da bi nesto zakljucili potrebni roditelji, profesori ili razni autoriteti, reci da sam, izrazavajuci ovakvo svoje misljenje, ja izdajnik srpskog naroda - a da je Karadzic heroj.
Ne, nije Karadzic heroj srpskog naroda! 
Do srpskog naroda njemu je stalo kao do lanjskog snijega. On je uvijek samo koristio srpski narod da ostvari svoje kriminalne i bolesne ciljeve. Na zalost, mnogi u srpskom narodu to jos uvijek ne vide. Ne vide cak ni to da su oni bolji od Karadzica i da oni nikada ne bi radili ono sto je Karadzic javno ili tajno radio i naredjivao. 
Mada je prilicno jasno kako ce Hag odluciti o njegovoj krivici, to, u ovom momentu, i nije najvaznije. Mnogo vaznije bi bilo da Karadzic, umjesto u Hagu, bude sudjen i osudjen od svog naroda, koga je u ime svoje bolesne, fasisoidne politike i svojih licnih interesa gurao u zlocine, gurao da gine i posvadjao sa svima u svijetu (osim nekih bivsih komunistickih zemalja- ali to je druga tema). 
Da li ce se i kada, da li ikada, to dogoditi - tesko je reci.
Da li ce drugi balkanski narodi ikada suditi svojoj bagri, svojim zlocincima, danas herojima - isto tako je tesko reci. Da li ce ikada shvatiti da je nacionalizam samo paravan iza koga njihove vodje sakrivaju unistenje svega i pljacku. 
Svim tim narodima jos uvijek, vec vise od 25 godina, vladaju strahom od onih drugih. 
I dok god je to tako, rat se nastavlja i ne vidi mu se kraj - sto i jeste cilj svih tih vlastodrzca, pa i Milorada Dodika.