-Oni balkanski indijanci su se u Americi dogovorili da ne ratuju više, a ovi pedantni Nijemci su to jedva dočekali kako bi mogli da nam otkažu gostoprimstvo. Ne trpe nas više, rekao je Dušan pružajući Zdenki pismo u kojem je stajalo da im pravo na boravak u Njemačkoj ističe - u avgustu. Nakon što im
djeca završe školski razred ostaje im dva mjeseca da se spakuju, podignu izlazne dokumente i napuste Njemačku.
-Gdje ćemo sad?
Zdenka je ovo izgovorila poluglasno, kao za sebe.
-Za onim poglavicama. U Ameriku, rekao je Dušan.
Predsjednike Bosne, Srbije i Hrvatske ratnim poglavicama je nazvao novinar lokalnog Dayton Posta. Korišćenjem metafore koja se vezivala za konačni poraz ujedinjenih indijanskih plemena u ratu sa evropskim osvajačima Ohio oblasti početkom 19 vijeka novinar Dayton Posta je aludirao na činjenicu da u pregovorima s Amerikancima balkanski pregovarači, baš kao ni indijanske poglavice prije skoro 200 godina, nisu mogli da biraju. Nakon što je u jednoj bici s Englezima 1812. poginuo Tecumseh, poglavica najvećeg plemana u oblasti Ohio, poraz nakon kojeg su morali da se isele iz zemlje čuda* krstićem kao potpisom potvrdili su trojica preživjelih poglavica manjih plemena. Oni tada, baš kao ni trojka s Balkana danas, nisu imali druge mogućnosti osim da pristanu na ono što im je bijeli čovjek ponudio.
Dušan i Zdenka takodje nisu imali izbora. Njemačku su morali napustiti, a nijedna evropska zemlja ih, nakon što je rat u Bosni završen, ne bi primila. To što u etnički podijeljenoj Bosni za etničkog Srbina i etničku Hrvaticu i za njihova dva srpsko-hrvatska sina, nije bilo mjesta potpisnicima mirovnog ugovora u Daytonu kao ni njemačkim emigrantskim službama nije bilo važno. Formalno, u Bosni je bilo mirno i svi izbjegli i protjerani imali su pravo da se vrate tamo gdje su prije rata živjeli. Stvarno, takav povratak je značio ponovno iseljenje ali sad unutar Bosne. Iz jedne u drugu etničku oblast.
Autohtono stanovništvo je na takve doseljenike gledalo s podozrenjem ili prezirom. Za Dušana i Zdenku ni takva opcije nije postojala jer oni u Bosni nisu mogli da nadju mjesto kojem bi, etnički, pripadali.
-Ništa nije gore nego biti uljez u vlastitoj kući, odgovorio je Dušan jednom njemačkom kolegi na pitanje zašto bira emigraciju u Sjedinjene Države, a ne povratak u vlastitu zemlju.
Nakon što su prihvatili ponudjeni program za emigraciju Kostići su se, ranije nego što su se nadali, obreli u Rapid Cityju. Nakon tri mjeseca intenzivnog
učenja engleskog jezika i kratkog kursa američke istorije Dušana je čekao posao čuvara u nacionalnom parku. Rapid City je turističko mjesto i posla ima za sve koji prihvate ponudjeno.
Zdenka je dobila posao čistačice u lokalnoj bolnici. Biro u kojem se zaposlila vlasništvo je jedne Hrvatice. Ona je u Rapid City došla prije balkanskih ratova udajom za potomka hrvatskih izbjeglica koji su u Americi našli utočište poslije drugog svjetskog rata.
-Ratovi nas, svako malo, razbacuju kojekuda, k’o iverje. Tako će i naši unuci ovdje dočekati nesrećnike koji budu vrcali s panja nekog budućeg rata, govorio je Dušan.
Uz brošuru o poreskom sistemu i osnovama američkog ustava, vlasti su im ispostavili i račune za one way ticket od Njemačke do Amerike, tromjesečni smještaj u opštinskom stanu i brzi kurs engleskog jezika. Ukupnu sumu, nešto više od 10 hiljada dolara, vraćaće u formi otplate kredita sa niskom kamatom u uredno rasporedjenim mjesečnim ratama. Jugoslovenski pravnik i njemački konobar postao je uniformisani čuvar životinja i prirode u nacionalnom parku i ubrzo se ni po čemu nije razlikovao od ostalih stanovnika Rapid Cityja.
-Ovdje su svi doseljenici, a starosjedioci, Arapaho ili Sioux indijanci, tek su turistička atrakcija, pisao je Dušan rodjaku u Njemačku.
U sljedećem pismu Dušan mu je javio da je počeo da radi i da ga kolege zovu Das (Dus). Prezime Kostić je u američkom izgovoru postalo "Kostik". Dušan kaže da djeca „odlično govore engleski” ali se žali da maternji jezik govore još samo u roditeljskoj kući, „a i to sporadično”. Ne bez ironije Dus predvidja da će mu se unuci zvati Rob ili Joe Kostich i da će na pitanje o porijeklu, odgovarati da potiču "somewhere from the Balkan, Republic of Serbs or something like that".
---------------------------------------------------------------------------------
*Indijanska plemena su u naredne tri decenije definitivno napustila čudesnu zemlju što je riječ Ohio značila u govorima svih indijanskih plemena. Najveći broj Indijanaca otišao je na istok i nastanio se u Pensilvaniji i Merilendu gdje, u malim grupama i po rezervatima, prebivaju još i danas. Kao relikvija prošlosti i turistička atrakcija. Ostatak je nestao rasplinuvši se po Americi. Antropolozi univerziteta u Južnoj Dakoti su na osnovu proučavanja sjevernoameričkih indijanskih govora utvrdili da su se ostaci nekada moćnog plemena Shawnee, u prvoj polovini 19-tog vijeka nastanili uz rijeke Južne Dakote i tu nestali asimilirajući se u plemensko tkivo lokalnih Siouxa.
Potomke nekad ponosnog plemena Siouxa Dušan će kasnije, prljave i pijane, skidati sa drvenih ograda oko atrakcija nacionalnog parka Badlands po kojima su visieli kao sasušene kobasice i odvoditi ih u prostorije za triježnjenje kako ne bi plašili djecu i žene turista koji su ovamo dolazili iz svih krajeva Amerike.
(20-10-1997)
No comments:
Post a Comment